HUMANISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI
A. H. MASLOW

Za svako ljudsko biće velika je sreća ako u životu u pravi trenutak susretne pravog čovjeka. Mnogo te ljudi susreće i mimoilazi, a malo te tko pogleda, pogotovo ako nešto tražiš.
Svaki je čovjek dijete svoga vremena. Sredina u kojoj živi uvjetuje ga i utječe na stvaranje njegove osobnosti. Većina redovito slijedi već uhodane putove svakidašnjice. Rijetki su pojedinci koji pokušavaju i uspijevaju nadrasti i prerasti te okvire i snagom svojih proročkih zamisli i ponašanja unijeti u život doista nešto novo.
Takvi nikada ne podliježu zakonu prolaznosti i zaborava, njihov život i poruka ostaju sve vremenska vrijednost.

1. RAZUMJEVANJE VREDNOTA

Psiholozi humanisti, uključujući i Maslowa, odbijaju znanost koja ne poštuje više vrednote. Maslow smatra da nije neophodno da se znanost odriče problema ljubavi, kreativnosti, vrednota, radosti…, ostavljajući njihovo razumijevanje i prihvaćanje onima koji se ne bave znanošću. Mnoge su teorije koje su tijekom povijesti pokušale izgraditi sistem naturalističko-psiholoških vrednota propale, jer nisu mogle ponuditi valjane odgovore.
Maslow smatra da, zahvaljujući razvoju psihologije kao znanosti, po prvi put imamo mogućnost odgovoriti na dugogodišnje probleme: Što je dobar život? Što je dobar čovjek? Kako naučiti osobe da žele i više vole dobar život? Kako odgajati djecu da postanu zdravi odrasli ljudi? Kako da budem sretan? Da budem u miru sa samim sobom?
Odgovoriti na ta životna pitanja za osobu znači prepustiti se iskustvima svoga organizma.
Sve osnovne potrebe mogu se smatrati malim koracima koji vode do ostvarenja krajnje vrednote za čovjeka, cilja, svrhe koju pokušava doseći. Ljudska je priroda sasvim jedinstvena i posebna. Za humanističku psihologiju čovjek je dogovorno biće sposobno slobodno odlučivati, i izabrati razne mogućnosti koje mu se pružaju. Humanistička psihologija čovjeka ne smatra statičkim bićem, za nju je čovjek u neprekidnom pokretu i mjeni.
Prema mišljenju Maslowa i drugih humanističkih psihologa, proces samoaktualizacije urođen je ljudima i ljudskoj prirodi, jer ukoliko nema rasta ili samoaktualizacije pojedinca onda to pretpostavlja da je nešto izvana spriječilo takav rast. Da bi se osoba mogla ostvariti i osjećati se psihološki zdravom mora ostvariti svoje konstitucijske mogućnosti. Zdrav čovjek ima sposobnosti da se odvoji od svoje okoline živeći po svojim unutrašnjim zakonima više nego pod vanjskim pritiscima.
Jedna od važnih obilježja je integriranost svih čovjekovih dijelova u jednu cjelinu, i to je jedna od temeljnih postavki humanističke psihologije. Čovjek predstavlja integriranu cjelinu i stoga je zadatak psihologije da ga poučava kao cjelovito i integrirano biće.
Osim cjelovitosti, čovjek je i stvaralačko biće. Stvaralaštvo ličnosti je jedna od temeljnih koncepcija humanističke psihologije, i to je izrazito ljudsko obilježje. Ono je urođena osobina ljudi. Stvaralački potencijal pojedinca zahtjeva određenu okolinu i uvijete da bi se mogao slobodno razvijati.

1.1. VREDNOTE I MENTALNO ZDRAVLJE

Psihološko zdravlje po Maslowu ne znači samo subjektivno se dobro osjećati, već je nešto objektivno „bolje“ od bolesti, iznad nje. Zdravih osoba je jako malo, ali zdravlje sa svim svojim vrednotama (istina, dobrota, ljubav…) je moguće i u načelu dostižno.
Proučavanja vrednota, potreba, strahova i neuroza treba postati temeljnim aspektom svih znanstvenih proučavanja, ono treba težiti za produbljivanjem spoznaje o čovjeku tako da postane moguće izbjeći loše ili nikakvo korištenje vlastitih sposobnosti, čime se sprečava samoostvarenje i cjelovitost organizma.
Maslow govori o psihologiji zdravlja koja se nudi kao veća mogućnost da svoj život usmjerimo napredovanju i da budemo bolji. On smatra da su zdrave osobe zadovoljile svoje osnovne potrebe i da su stoga primarno motivirane težnjom za samoostvarenjem. Zdrave osobe spontano biraju takozvane više vrednote: umjesto lažnog biraju istinito, umjesto lošeg dobro, umjesto ružnog lijepo.
Te se vrednote, koje Maslow naziva B-vrednotama (vrijednostima bića) u manjoj mjeri susreću u većine ljudskih bića, ali u većoj mjeri kod zdravih osoba koje su manje ispunjene tjeskobom. Vrednote percipirane u vrhunskim iskustvima u osnovnim se crtama podudaraju s odabranim vrednotama.
Maslow je skalu potreba podijelio na D potrebe-potrebe nedostatka, i B potrebe – meta potrebe ili motivi rasta. Što su neke potrebe na nižoj razini to su sličnije kod različitih ljudi, najveće su razlike u potrebama između pojedinaca na najvišim razinama u hijerarhiji.

- D potrebe- fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću
- B potrebe- potreba za pripadanjem i ljubavlju, potreba samopoštovanja, potreba samoaktualizacije, potreba transcendencije

Mentalno zdrave osobe sposobne su uspostaviti dobru, odgovarajuću i učinkovitu vezu s okolinom. Ljudska bića teže definitivnom čovještvu, zadovoljavajući osnovne potrebe, uspijevaju ostvariti brojna vrhunska iskustva koja su po sebi savršena, moguća da daju vrijednost životu. Ljudska bića koja percipiraju na D-način uglavnom percipiraju tako da uspoređuju , donose sudove, povezuju se…a ljudska bića s B-percepcijom spremna su voljeti, praštati, prihvaćati, diviti se, razumjeti svakog…

1.2. TEORIJA O HIJERARHIJI MOTIVA

OSNOVNE POTREBE:

- FIZIOLOŠKE POTREBE ORGANIZMA – to su potrebe najvažnije, najosnovnije i najjače od svih potreba čovjeka, imaju vitalnu važnost. Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati, a te su potrebe: potreba ta hranom, vodom, kisikom, spavanjem, potreba za seksualnošću(opstanak vrste), zaštita od ekstremnih temperatura, potreba za izlučivanjem.
- POTREBA ZA SIGURNOŠĆU – temeljna psihološka potreba. To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom i predvidljivošću događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Potreba za sigurnošću je potreba cijelog života.
- POTREBA ZA PRIPADANJEM I LJUBAVLJU – kad sse zadovolje prve dvije potrebe onda dolazi do zadovoljenja ovih ostalih potreba. Privrženost, odanost i ljubav stvara odnos s drugim ljudima. Ljudi koju su u svom djetinjstvu imali ljubavi i nježnosti u svom odgoju, kad odrastu psihički su zdraviji i imaju zdraviji razvoj. Ljubav za Maslowa nije isto što i seksualni nagon. Ljubavni odnos među ljudima za njega je zdrav osjećaj, ljubav stvara osjećaj prijateljstva, bez ljubavi se osjeća prazan i beskoristan.
- POTREBA ZA POŠTOVANJEM I SAMOPOŠTOVANJEM – poštovanje samog sebe i od strane drugog, da se pojedinac zna nositi s poteškoćama, da ih rješava. Maslow smatra da je najzdraviji osjećaj poštovanja vlastitog ja onaj koji se zasniva na respektu drugih ljudi.
- POTREBA ZA SAMOOSTVARENJEM – samoostvarene osobe su one osobe koje su postale sve ono što su mogle postati. Mi smo bića koja su uvijek u nastajanju. Potpuno samoostavrenje postiže vrlo mali broj ljudi.
- POTREBA ZA SAMONADILAŽENJEM – ovu potrebu Maslow jw nadodao pred samu svoju smrt, kad se već naziru obrisi transpersonalne psihologije, kojoj je on također jedan od prvih začetnika, to je teorija koja stavlja naglasak na duhovna iskustva. Izići iz sebe, iz svoga egocentrizma da bi se potpuno kao osoba mogao ostvariti u altruizmu.

2. LJUBAV SAMOOSTVARENIH LJUDI

Mi moramo i trebamo razumjeti ljubav, moramo biti kadri naučiti ljude voljeti, ljubav moramo buditi inače će svijet u kojem živimo biti prepušten neprijateljstvu i sumnji. Jedno od najdubljih zadovoljstava koje nastaje u zdravom ljubavnom odnosu jest taj da ljubavni odnos dopušta najveću spontanost, prirodnost. Ljubavi manje šteti osjećanje da nas ne shvaćaju, nego bojazan koju manje ili više svi osjećamo, da drugi proniču kroz naše maske, maske potiskivanja koje su nam nametnule kulture. To nam onemogućava održavanje brojnih prijateljstava, i u napasti smo tada druge podcjenjivati.

2.1. ŽELJA DA VOLIMO I BUDEMO VOLJENI

Za samoostvarene ljude točno je da oni vole i da su voljeni. U svakoj osobi postoji želja da bude voljena. Ta želja je opravdana i zdrava i omogućava nam da budemo kreativni, jer nedostatak ljubavi umrtvljuje stvaralački potencijal. Međutim, da bismo ostvarili tu želju, mi često izabiremo pogrešan način.
To radimo zbog toga što je ta želja djelomično nesvjesna. Sve dok je ne dovedemo potpuno u svijest, mi je ne možemo konstruktivno ostvariti, pa onda ona stvara frustracije i druge probleme. Zašto je ta želja često nesvjesna?
Rekli smo da dijete čezne za isključivom ljubavi. To znači da dijete želi ljubav 24 sata na dan, da se ne mora truditi i prolaziti kroz teškoće. Djetetu se pokazuje da je takva želja za isključivom i neograničenom ljubavlju pogrešna, pa dijete osjeća krivnju zbog takve svoje želje. Istina je da je isključiva i neograničena ljubav nestvarna, a želja za njom nezrela. Međutim, dijete tada zaključuje da je želja za ljubavlju sama po sebi pogrešna. Ispravan zaključak bi bio da shvatimo da je želja za takvom vrstom isključive ljubavi pogrešna, ali da imamo pravo čeznuti za time da budemo voljeni.
Usprkos našem sramu zbog čežnje za ljubavlju, i kao posljedicu tog srama da mi potiskujemo tu čežnju, mi ne možemo potpuno zanijekati tu našu potrebu za ljubavlju. Potreba je prisutna, ali zbog njenog negirana mi je iskrivljujemo. Taj iskrivljen način je odgovoran da tu potrebu ne možemo zadovoljiti. Mi duboko u sebi vjerujemo: "Pogrešno je tražiti da budem voljen. Nemam prava biti voljen, jer ja toga nisam vrijedan.
To je razlog zbog kojeg niti ne dobivam ljubav." Ali mi se nastavljamo boriti na svoj pogrešan način da bismo zadovoljili svoju potrebu da budemo voljeni, ali postižemo samo to da nas još manje vole. Jedino ako se odreknemo tog pogrešnog traženja ljubavi, shvatit ćemo da naše Istinsko ja može biti voljeno i da će biti voljeno. I tako prekidamo začarani krug - da prisiljavamo druge da nas vole, pa to oni nisu spremni, a onda ih mi još više prisiljavamo..... Zamjena ili kompenzacija želje da budemo voljeni je želja da dobijemo odobrenje, da budemo bolji od drugih, da zadivljujemo druge ljude i da budemo važni. To nam se čini nekako manje sramnim. Stalno idemo kroz život dokazujući se, kako bismo dobili poštovanje, divljenje i odobravanje. Ta zamjena može poprimiti različite drugačije oblike. Ljudi se moraju slagati s nama, slijediti naše korake, ili mi moramo dokazati drugima da se s njima slažemo, ili mišljenju određenih ljudi, ili s onime što mislimo da oni misle - što uvijek nije isto.
Česta sklonost prilagođivanja, da budemo "poslušno dijete" je dio tog sukoba. Mnogi ljudi mogu imati pomalo od svega toga, neke sklonosti će se očitovati u određenim situacijama, dok će druge sklonosti dolaziti na vidjelo u drugim situacijama i ljudima. Postoji puno kompenzacija za našu čežnju za ljubavlju koje ne možemo sve pobrojati.
Situacija u nama izgleda ovako: mi nismo svjesni originalne želje. Na početku nismo svjesni ni zamjenske želje - borbe za dokazivanjem. Kako budemo radili na sebi, postajat ćemo sve svjesniji te stalne sklonosti da se borimo da bismo dobili priznanje i odobrenje.
Ovo znanje nam je potrebno da bismo u sebi potražili tu tugu jer smo neispunjeni, pa ćemo je moći i osjetiti. Tada ćemo shvatiti da nas borba za odobravanjem, ili da nešto dokažemo, čini egocentričnima, taštima, arogantnima, nadmoćnima, ili nezdravo pokornima, a što nas na kraju mora učiniti ogorčenima. To doprinosi da nas ljudi ne vole tamo gdje bi nas mogli voljeti da nemamo te zamjenske potrebe. Ako dozvolimo sebi da osjetimo originalnu čežnju da budemo voljeni i ako se ne budemo bojali navodnog "poniženja" i "slabosti", koju ta čežnja podrazumijeva, kao i da se ne bojimo osjetiti tugu zbog neispunjenja te čežnje koja će imati iscjeljujući učinak na nas, mi ćemo doprinijeti našem osjećaju ispunjenosti. Shvatiti ćemo da smo vrijedni ljubavi. Nećemo se više zadovoljiti sa štetnim samosažaljenjem da ne možemo biti voljeni, nego ćemo dovoljno odrasti da odbacimo pomalo te zamjenske i štetne potrebe koje nas sprječavaju da dobijemo ono što trebamo i možemo dobiti, ali samo ako se potrudimo da budemo ono što jesmo.
Moramo biti razočarani, jer nikada ne možemo dobiti do one mjere do koje bismo to željeli, zato što to ne može biti stalno i od onoliko puno ljudi koliko bismo to željeli. Ali, iznad svega, zbog toga što to nije ono što uistinu želimo, a to je ljubav.
Želja da budemo voljeni, je sama po sebi kreativna. Prvi je korak da postanemo svjesni da ova želja postoji i do koje mjere ona postoji.
Moramo postati svjesni do kojeg stupnja se osjećamo nevoljeno. Moramo postati svjesni kako to pokušavamo kompenzirati tako da osjetimo one osjećaje koji se bore da dobijemo odobravanje. Moramo biti svjesni prisile da se dokazujemo u bilo kojem slučaju. Svakodnevne reakcije, mnoge profinjene načine na koje se naši osjećaji izražavaju, moramo u potpunosti doživjeti. U našem dnevnom pregledu i promatranju samih sebe moramo se usmjeriti na to "dokazivanje" kako smo dobri, pametni, ili kako se profinjeno prilagođavamo drugima zbog dobiti ili straha.
Sve to moramo istražiti i doživjeti u svojim osjećajima, jer intelektualno znanje o tome neće biti dovoljno da nešto promijenimo.
Za vrijeme tog procesa naučiti ćemo kako da odustanemo od toga da se borimo da bi se dokazali.
U mjeri u kojoj otpustimo i odreknemo se te borbe, iskusit ćemo novu snagu. Odbacit ćemo ogroman teret koji smo do sada nosili. Kako će naša borba za dokazivanjem oslabiti, mi pripremamo put za pravu ljubav. Shvatiti ćemo da je jedina prava ljubav ona koja nam je slobodno dana. Prvo ćemo dozvoliti drugim ljudima da nas ne trebaju voljeti, ako oni tako odaberu. To nas može rastužiti, ali nas nikada neće učiniti napetima. Ta tuga će biti oslobođena samosažaljenja, jer je istinski osjećaj koji nas iscjeljuje, pa nas ne čini nezadovoljnima. Iznutra, mi stalno želimo prisiliti druge da nas vole. A ljubav se ne može iznuditi. Ali ranjeno dijete u nama to ne vidi. Kada prepoznamo te emocije one govore: "Ti me moraš voljeti." Slabija osoba s nezdravim motivima se može privremeno pokoriti, ali to nije ono za čim težimo. A to ne možemo imati dok druge prisiljavamo da nas vole. Zato jer snažnu i zrelu osobu ne možemo pokoriti, jer ona djeluje samo u slobodi.
Mi ne možemo poštivati osobu koju smo pokorili. Možemo poštivati osobu samo koja nas slobodno voli. Tako da mi prvo moramo osloboditi druge dopuštajući im, prije svega, da nas ne vole, ako oni tako izaberu. To ne znači da zbog toga trebamo biti sretni, ali ako se suočimo s tugom, ona će nas iscijeliti.
Nagrada će biti ogromna, ako nam tada netko slobodno ponudi svoju ljubav.Kada govorimo o tome da prisiljavamo druge da nas vole, to se ne odnosi na to da to svjesno radimo. To se događa u našim osjećajima i ako ih prevedemo u jasne misli, vidjet ćemo da se to upravo događa.
Tako ćemo naučiti velikodušan unutarnji čin davanja slobode drugima, ne samo da smiju biti u krivu, ili da se ne slažu s nama, ili da imaju svoje slabosti koje ne moramo odobravati, već i također da nas ne vole. I tako ćemo dobiti dar slobodne ljubavi koju i zaslužujemo.

ZAKLJUČAK

Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza između uzroka i posljedice.
Tada ćemo shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov. Trenuci vanjskih problema postat će sve rjeđi i mirno, radosno življenje postat će uobičajeno. Naučit ćemo istinski voljeti sebe. To je Put.
Problem u prihvaćanju sebe je što nesvjesni dio nas - ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama - smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši.
Zar bi život morao biti po onoj narodnoj „med i mlijeko"pa se bojimo bola. No, strah od bola dovodi do još većeg bola u životu. Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svjesni svog Istinskog ja koje je načinjeno na sliku i priliku Boga. Apostol Pavao nam to kaže vrlo jednostavno „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13)
Koliko god se mi trudili ostvariti i poboljšati kvalitetu svog života otkrivati razne metode, terapije, postoji Netko tko sve to vodi. Bez njegove pomoći nijedna teorija, terapija ne bi uspjela. Birajmo život po i u Ljubavi!

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD