ERIK ERIKSON I PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ ČOVJEKA

Ovaj seminar se bavi jednim od najznačajnijih psihoanalitičara i razvojnih psihologa naše povijesti – Erikom Eriksonom. Preciznije, radi se o kratkom prikazu njegove biografije i teorije u svjetlu razvojne psihologije. Ovaj rad nema za cilj prikazati njegovo cjelokupno djelo, već sažeto predstaviti njegovu misao o psihosocijalnom razvoju čovjeka, izraženu ponajprije u osam faza psihosocijalnog razvoja čovjeka koje je oblikovao, te pritom dati komentar o njihovom koreliranju ili neslaganju s ostalim dostupnim podjelama. Nezaobilazan element pri razmatranju ove tematike je i Eriksonova psihologija ega nasuprot Freudovom naglašavanju ida, pa se u nekoliko navrata osvrćem i oslanjam na taj pojam pri prikazu Eriksonove razvojne psihologije i njezinih implikacija na razvoj čovjekove ličnosti. U biografiji su pružene samo osnovne informacije i one koje sam smatrao značajnim za razvoj njegove misli. Na kraju želim napomenuti i da su me neka saznanja nagnala da ponešto promjenim smjer pisanja i neplanirano stavim veći naglasak na određene aspekte ovog prikaza, ponajprije vezane uz usporedbu Eriksonovog modela razvojnih faza s drugima.

1. KRATKA BIOGRAFIJA ERIKA ERIKSONA

Erik Salomonsen, sin roditeljâ koji su bili danski građani, rođen je u Frankfurtu 15. lipnja 1902. Njegova majka Karla bila je Židovka, oženjena za Isidora Salomonsena, također Židova. Međutim, Erik je rođen nakon njezine izvanbračne afere s jednim Dancem. Nije prošlo puno vremena i Karla se udala za drugog Židova, Theodora Homburgera, nakon čega je Erik Salomonsen postao Erik Homburger.
Za vrijeme Erikova djetinjstva i rane mladosti, roditelji su od njega krili okolnosti njegova rođenja. Bio je to visoki, plavokosi i plavooki dječak odgajan u židovskoj religiji. U hramskoj školi bi ga djeca zadirkivala zbog toga što je Nordijac, a u jezičnoj školi zbog toga što je Židov.
Kao što vidimo, Erikov život je od samih početaka bio obilježen krizom identiteta, te je upravo on skovao taj termin, po čemu je i najpoznatiji široj javnosti. To je bila najveća briga i najznačajnija tema u u njegovom osobnom životu, a potom i u njegovoj teoriji.
Dok je poučavao u jednoj bečkoj privatnoj školi, susreo se s Freudovom kćeri Annom i podvrgao psihoanalizi. To iskustvo ga je navelo da i sâm postane psihoanalitičar, pa je studirao to područje na Psihoanalitičkom institutu u Beču, kao i Montessori metodu obrazovanja usredotočenu na razvoj djeteta.
Nakon što je završio taj studij psihoanalize, 1933. se zbog uspona nacizma sa svojom suprugom seli u Dansku, a potom u SAD. Tamo mijenja svoje prezime u Erikson, radi želje njegovog sina da nastavi skandinavsku tradiciju dobivanja prezimena po očevom imenu.
Postaje prvi dječji psihoanalitičar u Bostonu. Radi u glavnoj bolnici Massachusettsa, u psihološkoj klinici Medicinskog fakulteta i još nekim ustanovama, te stječe ugled izvrsnog kliničara. Godine 1936. prihvaća ponuđeno mjesto na Yaleu, gdje je radio na Institutu za ljudske odnose i poučavao na Medicinskom fakultetu. Proveo je godinu dana promatrajući djecu u rezervatu Siouxa u Južnoj Dakoti, a nakon toga se pridružio Sveučilištu u Kaliforniji na Berkeleyu. Za tamošnjeg boravka, proučavao je djecu indijanskog plemena Yoruk, a otvorio je i privatnu kliničku praksu. U to vrijeme (1950.) je izdao svoju najpoznatiju knjigu Djetinjstvo i društvo. Njegova ostala značajnija djela su Mladić Luther (1958.), Identitet: Mladost i kriza (1968.) i Gandhijeva istina (1969.) za koju je dobio Pulitzerovu nagradu. Nakon što su profesori UCLA-e bili zatraženi da potpišu zakletvu odanosti, napustio je sveučilište i vratio se u Massachusetts gdje se pridružio psihijatrijskom centru Austen Riggs na kojem je deset godina radio s emocionalno problematičnim mladim ljudima. Vratio se na Harvard 1960-ih kao profesor na kolegijima čovjekovog razvoja i ostao na tom sveučilištu sve do umirovljenja 1970.

2. KRATKI UVOD U ERIKSONOVU MISAO O PSIHOSOCIJALNOM RAZVOJU ČOVJEKA

Za vrijeme već spomenutog boravka na Berkeleyu i istraživanja djece Yuroka, na njega je znatno utjecao rad kulturnih antropologa kao što su Franz Boas, Ruth Benedict, Margaret Mead i Gregory Bateson. Njihove teorije, zajedno s Freudovim idejama, pomiješane s vlastitim iskustvom u psihoanalizi oblikovale su idejno polazište na kojem je Erikson počeo razvijati svoj vlastiti pogled na razvoj djeteta, odnosno čovjeka.
Iako je zadržao i razradio neke Freudove koncepte kao što je npr. ego, dao je i veći naglasak na društvene i kulturne utjecaje na razvoj čovjeka. Objasnio je da okolina ima ključnu ulogu u pružanju odgoja, napredovanja i prilagodbe djeteta. Isto tako, naglasio je da je ego više od običnog sluge ida, čime daje veći naglasak na čovjekovu slobodu izboru. Čovjek, dakle, nije rob tiranije ida i nesvjesnog, već ima slobodnu volju da svjesno odluči hoće li mu se podvrgnuti ili ne. U tom smislu se i dosta udaljio od Freudove gotovo determinističke teorije. Dok Freud naglašava društveno osudu pojedinca ukoliko se prepusti urođenim težnjama, Erikson polazi od optimistične premise da svaka osobna i društvena kriza sadrži komponente koje doprinose rastu. To se vrlo dobro podudara s konfiguracijom kineske riječi za krizu, wei-chi, koja se sastoji od dva logograma: jedan označava opasnost, a drugi priliku. Dakle, dok se Freud posvetio proučavanju podrijetla patološkog razvoja, Erikson je stavio naglasak na mogućnost uspješnog rješavanja razvojnih kriza.
Iako je uočio razlike između različitih društava, ipak je prepoznao i univerzalnosti koje odlikuju sve stanovnike Zemlje, te je tako uspio razviti univerzalnu razvojnu psihologiju. Ona je temeljena upravo na njegovoj optimističnoj psihologiji ega kao elementa jačeg od ida. Tvrdio je kako je malo onoga što ne može biti naknadno izliječeno, a mnogo onoga što se može spriječiti. Identificirao je osam razvojnih faza (za razliku od Freudovih pet) koje su univerzalne za svakog čovjeka na planetu i put do potpunog razvoja njegove ličnosti, odnosno sazrijevanja. Ako čovjek svaku tu fazu uredno prođe i riješi pripadajuću krizu, razvija puni potencijal i zrelost svoje ličnosti i karaktera. Tih osam faza Erikson je nazvao stadijima psihosocijalnog razvoja.

3. ERIKSONOVE FAZE PSIHOSOCIJALNOG RAZVOJA

3.1. Povjerenje vs. nepovjerenje

U prvoj fazi koja traje prvih osamnaest mjeseci života, za vrijeme oralno-motoričke ravojne faze, dijete mora savladati psihološku krizu u kojoj se povjerenje suočava s nepovjerenjem, a vrline koje treba razviti su nada i vjera. Glavno pitanje na koje dijete dobiva odgovor jest: Je li društvo pouzdano ili ne? Za svoje osnovne potrebe (hranu, higijensku njegu, utjehu i sigurnost) dijete ovisi o roditeljima, a pogotovo majci, s kojom ima posebnu povezanost. Djetetovo razumijevanje svijeta dolazi od roditelja i njihove interakcije s njim. Ako ga roditelji izlažu toplini, pravilnosti i pouzdanoj ljubavi, djetetova slika svijeta će biti puna povjerenja. Ako roditelji ne osiguraju sigurnu okolinu koja bi zadovoljila djetetove osnovne potrebe i ako se ono susretne sa starateljem koji ga zanemaruje ili čak zlostavlja, djetetova slika svijeta će biti puna nepredvidljivosti, nepouzdanosti i opasnosti, te će ono razviti nepovjerenje. Umjesto nade i vjere, pojavit će se ovisnost, odnosno nerazumna i slijepa vjera ili u drugom slučaju paranoja, odnosno nerazumno nepovjerenje i skepticizam.

3.2. Autonomija vs. sram i sumnja

Sljedeća faz,a koja se podudara s analno-muskularnim razvojem, traje do treće godine života, a u njoj se autonomija suočava sa sramom i sumnjom. Glavno pitanje koje se javlja je: Treba li mi pomoć drugih ili ne? Ako roditelji djecu u sazrijevanju vode postupno i sigurno, te prihvaćaju njihove pokušaje da djeluju neovisno, razvija se autonomnost, a s time i volja, odlučnost, hrabrost i samokontrola. Ako su roditelji prestrogi i autoritarni, dijete se osjeća poraženo i razvija sram i sumnju, što rezultira neurotičnim pokušajima da povrati kontrolu, moć i kompetentnost, te tako uzrokuje opsesivno ponašanje. Ako su roditelji permisivni i ne pružaju djetetu granice ili vodstvo, ono može izgubiti svaki osjećaj srama i sumnje, a oni nam u zdravoj količini pomažu da propitujemo vlastite postupke i razmatramo tuđe dobro. To može rezultirati impulzivnim ponašanjem, ali i izbjegavanjem, kako ne bismo iskusili sram do kojeg dolazi tijekom bliskosti s drugima. U ovoj fazi dijete razvija veću povezanost s oba roditelja.

3.3. Inicijativa vs. krivnja

Treća faza se podudara s genitalno-lokomotornom fazom i počinje oko treće godine života, te traje do otprilike šeste godine. Tijekom ovog razdoblja dijete postaje znatiželjno i zanima se za svijet odraslih koji pokušava imitirati. To je ona faza koja je svima poznata po tome što tijekom nje dijete neprestano postavlja pitanje „zašto?“. Osim tog pitanja, dijete traži odgovor i na pitanje: Jesam li dobar ili zločest? Ako roditelji pokazuju razumijevanje i podupiru djetetove pokušaje da preuzme inicijativu, dijete razvija osjećaj svrhe, postavlja ciljeve i djeluje u skladu s njima. Ako se djeca kažnjavaju zbog preuzimanja inicijative, razvijaju osjećaj krivnje koja može odvesti u inhibiciju i uzrokovati povučenost. Međutim, bez imalo osjećaja krivnje i s neopravdano jakim osjećajem svrhe, dijete može postati bezobzirno i nemilosrdno, te ići za svojim ciljevima bez obzira koga nagazilo na tom putu. Tako se razvija antisocijalno ili narcisoidno ponašanje. U ovom razdoblju dijete razvija usku povezanost s cijelom užom obitelji.

3.4. Marljivost vs. inferiornost

U četvrtoj fazi koja traje od šeste do dvanaeste godine, te tako korelira s razdobljem latencije, dijete polazi u školu gdje mora pripitomiti maštu i impulse, te razviti marljivost i naviku ugađanja drugima. Pitanje na koje pokušava dobiti odgovor jest: Kako mogu biti dobar u onome što radim? Odgovarajući elementi u društvu srodni ovoj fazi su idealni prototipi i uzori. U ovoj fazi dijete razvija bliskost s okolinom u susjedstvu i školi, uči se prijateljstvu, timskoj igri, vještinama i samoprocjeni. Ako odrasli podupiru djetetove pokušaje, razvija se kompetentnost. Ako ne podupiru dijete u tim pokušajima, razvija se osjećaj inferiornosti, što može dovesti do inertnosti i osjećaja bespomoćnosti. S druge strane, previše kompetentnosti i prebrz razvoj djeteta u pokušaju da postane odrasla osoba u njemu može razviti histrioničnost ili plitkost. Prve četiri faze Erikson je svrstao u kategoriju stjecanja razumijevanja svijeta, a sljedeće četiri u kategoriju stjecanja razumijevanja samog sebe.

3.5. Identitet vs. zbunjenost u vezi uloge

Peta faza, koja obuhvaća adolescenciju, opisuje ono čemu je Erikson posvetio najviše pažnje u svom životu i radu – krizi identiteta. Glavno pitanje na koje tinejdžeri pokušavaju dobiti odgovor jest: Tko sam ja i kuda idem – koja je svrha mog života? Dok prolaze kroz tu krizu, adolescenti pokušavaju razviti vlastiti identitet pri čemu razvijaju bliske odnose s vršnjacima koji im ujedno pružaju i priliku da u njima promotre vlastitu refleksiju. Prolaze tjelesno i emocionalno sazrijevanje, razvijaju vlastiti svjetonazor i sliku o svojoj ulozi u njemu. To uključuje i svijest o vlastitim snagama, slabostima, ciljevima, preokupacijama, spolnoj ulozi, itd. Ako riješe ovu krizu, razvijaju vjernost i odanost, a ukoliko ju ne savladaju, razvijaju difuziju identiteta ili fanatizam. Tada je njihov osjećaj vlastite osobnosti nestabilan i pod stalnom prijetnjom. To može imati dvojake posljedice – zbunjenost i nestalnost ili fanatizam, pri kojem se, primjerice, pridružju radikalnim skupinama koje promiču mržnju i agresiju prema drugome, poput Skinheadsa.

3.6. Intimnost vs. izolacija

U šestoj fazi, koja obuhvaća mlado odraslo doba, čovjek razvija intimnost što predstavlja sposobnost za bliskost, ljubav i prihvaćanje rizika ranjavanja. Djelomično se temelji na razvoju identiteta, jer je potrebno poznavati sebe da bi se djelilo sebe. Glavno pitanje na koje mlada odrasla osoba traži odgovor jest: Jesam li voljen i hoću li dijeliti svoj život s nekime? To se u većini slučajeva odnosi na odabir bračnog druga, ali i na blisku privrženost i ljubav koja ne mora imati romantičnu dimenziju (blisko prijateljstvo, blizak odnos s članovima obitelji, bratom, sestrom, itd.). Vrline koje se u toj fazi razvijaju su ljubav i privrženost. Međutim, ako se intimnost ne usvoji, umjesto njih se razvija se izolacija koja se iskazuje na dva različita načina: promiskuitetnost (prebrzo zbližavanje pri čemu ne dolazi do održavanja te bliskosti i razvijanja stabilne veze) ili isključenost (odbijanje vezâ i onih koji ih imaju).

3.7. Produktivnost vs. stagnacija

U sedmoj, najdužoj fazi, koja obuhvaća zrelo odraslo doba (25 - 64 godine), traži se odgovor na pitanje: Hoću li ikada učiniti nešto zaista vrijedno? U tom razdoblju čovjek treba razviti produktivnost koja obuhvaća stvaralaštvo, uspjeh i ostavljanje dobrog traga, ali i njegovanje braka, roditeljstva, upravljanje domaćinstvom i karijerom. U ovoj fazi se kod čovjeka odvija i preokret uloge u odnosu na vlastite roditelje. Osobine koje treba razviti kako bi uspješno obavio ove zadatke su briga i staranje, te sposobnost pružanja bezuvjetne i nesebične ljubavi koja ne očekuje ništa zauzvrat. Pojedinac tako razvija ljubav koja postoji sama po sebi – nije uvjetovana kvalitetom njezinog primatelja. Dok se ljubav u prošloj fazi odnosila samo na bliske veze (gdje se očekuje nešto zauzvrat), ova faza obuhvaća više od toga – ljubav prema čovječanstvu – ne kao deklarativnu vrijednost ili duboku sentimentalnost, već kao načelo ponašanja čovjeka koji uvijek djeluje s namjerom da bude koristan i služi (drugima). Odrasli koji ne razviju te vrline doživljavaju stagnaciju, preokupirani su sobom, osjećaju slabu povezanost s drugima i općenito daju vrlo slab doprinos društvu. To dovodi do gubitka osjećaja smisla i dolazi do onoga što nazivamo „krizom srednjih godina“.

3.8. Integritet ega vs. očajanje

Osma faza obuhvaća dob od 65 godina na dalje kada se čovjek suočava s pitanjem: Jesam li proživio ispunjen život? U ovom razdoblju suočavanja s nadolazećim krajem života čovjek doživljava prihvaćanje uspjeha i promašaja, starenja i gubitka. Oni koji svoj život vide smislenim razviju integritet ega, a s time i mudrost. Pritom je moguće unaprijeđenje intelektualne snage i usmjeravanje energije na nove stvari i radnje. Ukoliko ne dođe do razvoja integriteta ega, javlja se očajanje i strah od smrti, pošto je sada prekasno da se život promijeni. Očajanje i beznađe vodi osjećaju prijezira. S druge strane, pretjeran naglasak na svijest o vlastitoj mudrosti vodi nadutom ponosu i aroganciji.

4. USPOREDBA ERIKSONOVIH RAZVOJNIH FAZA S DRUGIM AUTORIMA

Tražio sam nekakav tekst, graf ili tabelu koji bi dali sažet usporedni pregled korelacija i neslaganja između različitih podjela razvojnih faza čovjeka raznih autora i moram priznati da sam se neugodno iznenadio neproduktivnošću i potpunom odsutnosti takvih usporedbi koje bi bile vrlo korisne, uvrštavajući autore poput Jeana Piageta, Jamesa Marcie ili Lawrenca Kohlberga. Ipak, naišao sam na jednu, i to vrlo zanimljivu tabelu koja čak daje naglasak na Eriksonovu podjelu, ali uvršta i podjelu apostola Petra (vidi: Dodatak 1). Ne, ne radi se o onome što zovemo lapsus calami, niti lapsus memoriae. Radi se o jednom biblijskom retku iz druge Petrove poslanice koji glasi ovako: „Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznanje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav“ (2. Pt 1, 5-7, Jeruzalemska Biblija). Erik Erikson najviše korelira s apostolom Petru, a uz njih su uvršteni još Sigmund Freud i Ruth F. Nielsen, manje poznata danska pedagoginja (što je pomalo neobično jer ju čak i Jean Piaget citira u svojim Études sociologiques). Vidjevši tu tabelu, bio sam žačuđen i u nevjerici. Međutim, nakon što sam ju pročio, nisam mogao poreći njezinu smislenost. Pošto Erik Erikson, kako sam već napomenuo, najviše korelira s apostolom Petrom i pošto sam u seminaru prikazao njegove razvojne faze, ovdje ću ih usporediti s Petrovim fazama, autorovim opisima istih i posljedicama nesazrijevanja, uz situiranje ostala dva autora – S. Freuda i R. Nielsen.
Prva Eriksonova faza (povjerenje vs. nepovjerenje) u kojoj dijete treba razviti nadu i vjeru odgovara Petrovoj fazi vjere. Dijete je potpuno nemoćno, sposobno samo da se oslanja na moć svoje majke. Premalo zadovoljavanja djetetovih potreba uzrokuje nepovjerenje prema ljudima, a previše zadovoljavanja pasivno povjerenje u druge koji su obvezni ispunjavati sve želje djeteta. Freudov ekvivalent ovoj fazi je oralna faza (prvih osamnaest mjeseci života), dok je kod Nielsen uvrštena u nedruštvenu fazu koja seže sve do četvrte godine djeteta.
Druga i treća Eriksonova faza (u kojima se razvijaju vrline volje, samokontrole, hrabrosti i inicijative) objedinjene su u Petrovoj fazi kreposti u kojoj, prema autoru, dijete razvija snagu da vlada nad svojim postupcima i bude poslušno roditeljskom autoritetu (njihovom kôdu ponašanja), ali još nema razvijen razum da shvati višu svrhu postupaka koji se od njega zahtjevaju. Ako dijete ne razvije snagu volje da vlada nad sobom putem poslušnosti roditeljskom autoritetu, kasnije neće imati snagu volje ni da posluša autoritet vlastitog razuma. U ovoj fazi roditelj krivo postupa ako razvija poslušnost djeteta manipulirajući njegovim hirovima (nagrada – kazna), umjesto razvojem njegove osobnosti kroz odupiranje hirovima. Ova faza se kod Freuda, kao i kod Eriksona cijepa na dva dijela – analnu (do treće godine) i falusnu fazu (koja traje do šeste godine). Kod Nielsen je ova faza također razdijeljena u dvije faze, od kojih prva (nedruštvena) obuhvaća i prethodnu (prvu) fazu kod svih ostalih autora. Ostatak pripada egocentričnoj fazi koja traje do sedme ili osme godine.
Četvrta Eriksonova faza (marljivost vs. inferiornost) u kojoj dijete treba razviti kompetentnost i metodičnost odgovara Petrovoj fazi spoznanja. Tada dijete razvija sposobnost razuma da shvati i razumije životne potrebe i svrhovite odgovore koje na njih treba pružiti, ali je i dalje ovisno o odlukama svojih roditelja. Ako ne razvije razumno razmišljanje, neće biti sposobno sačuvati se od vlastitih iracionalnih motiva niti poduzimati postupke koji su razuman odgovor na potrebe drugih ljudi. Ovo je jedina faza koja prilično precizno korelira kod svih autora. Kod Freuda se naziva latentnom fazom i traje do puberteta, dok se kod Nielsen naziva fazom društvenog istraživanja, te traje do trinaeste ili četrnaeste godine.
Peta Eriksonova faza (indetitet vs. zbunjenost uloge) u kojoj adolescent treba razviti vjernost i odanost, podijeljena je u tri Petrove faze: uzdržljivost, postojanost i pobožnost. Tijekom prve od ove tri – uzdržljivosti – adolescent prolazi iskušenje tjelesnosti koje treba pobijediti da bi seks dobio viši smisao u braku, a to je izražavanje ljubavi prema bračnom drugu, umjesto zadovoljavanja sebe. Ako ne prođe apstinenciju zrelo, nepobijeđene želje će ga onesposobiti za zdravu bračnu zajednicu. Kod ostalih dvaju autora u tabeli, ova faza je dio njihovih završnih faza koje traju od početka puberteta do kraja života. Kod Freuda je riječ o genitalnoj fazi, a kod Ruth Nielsen o fazi društvenog organiziranja.
Faza postojanosti (Šarićev prijevod Biblije ovdje upotrebljava riječ strpljivost) obuhvaća iskušenje procesa osamostaljenja kod kojeg dolazi do buntovnosti. Ono se treba pobijediti krotkošću i poniznošću kako bi se razvio zreli identitet. Ako adolescent ne nauči zrelo trpjeti nepravdu, buntovnost će ga onesposobiti za zdravo bavljenje društvenim problemima.
U fazi pobožnosti adolescent razvija sposobnost donošenja odluke i žrtvovanja svega ostalog radi vjernosti i odanosti izabranom smislu života – religiji. Posljedice nesazrijevanja u ovoj fazi uzrokuju usvajanje pogrešnog smisla života zbog prethodne nezrelosti pokazane kroz odluku da se živi za hedonizam, asketizam, osvetu i fanatizam.
Šesta Eriksonova faza (intimnost vs. izolacija) u kojoj se trebaju razviti ljubav i privrženost, odgovara Petrovoj fazi bratoljublja. U ovoj fazi čovjek razvija sposobnost odluke za zavjetovanje bračnom drugu – postiže zrelost za formiranje braka i obitelji, te razvija ljubav prema bliskim osobama. Ako ne sazrije u ovoj fazi, razvit će sklonost ka sebičnoj zloupotrebi prijateljstva i braka, odnosno nezainteresiranost i nesposobnost da živi za drugu osobu (za bračnog druga i obitelj).
Sedma i osma Eriksonova faza (u kojima se razvijaju produktivnost i integritet ega s vrlinama brige, staranja, služenja i mudrosti) objedinjene su u završnu Petrovu fazu – ljubav. U ovoj fazi čovjek razvija sposobnost donošenja odluke da živi za širu zajednicu – razvija ljubav za čovječanstvo. Ako sazrijevanje u ovoj fazi ne uspije, čovjek stječe ravnodušnost za društvena pitanja i dobrobit čovječanstva ili naviku nezrele reakcije na društvene probleme koja se pokazuje kroz zabrinutost, depresiju, strah (teorije zavjere) ili srdžbu prema društvenoj nepravdi.
Autor zaključuje da psihofizičko odrastanje daje čovjeku različite psihofizičke sposobnosti, dok razvoj čovjekove osobnosti stoji do njega samoga i predstavlja stavljanje njegovih sposobnosti u pravilnu funkciju – da njima odgovara na potrebe života, a ne da u njima traži satisfakciju. Pošto je po prirodi grešan (nezavisan od Boga), čovjek traži satisfakciju (lažnog boga) u umnim, osjetilnim i emocionalnim iskustvima koja su mu dostupna pomoću različitih razvojnih sposobnosti koje stječe. Ako se veže za neku razvojnu fazu, to dovodi do zaostajanja u čovjekovom razvoju i do izopačenja funkcije njegovih sposobnosti.
Slagali se s autorom ili ne, u svakom slučaju iznosi vrlo zanimljivu i logički održivu teoriju sa zapanjujućim podudarnostima s Eriksonovim razvojnim fazama i vrlinama koje se u njima razvijaju. Djeluje gotovo kao da je Erikson čitao Bibliju dok je razvijao svoje faze psihosocijalnog razvoja, što me nagoni da razmotrim ima li u toj kontroverznoj knjizi još takvih mudrosti. Tko zna da nije baš zbog ovakvih stvari bila spaljivanja u prošlosti. No, pošto ta tematika izlazi iz okvira seminara, zaključit ću.

 

ZAKLJUČAK

Erik Erikson je, uz Jean Piageta, pružio vjerojatno najveći doprinos razvojnoj psihologiji. Napravio je veliki pomak od Freuda koji je cjelokupni razvoj čovjeka temeljio na seksualnosti, s čime se, ukoliko to smijem reći, nikad nisam složio, i što smatram vrlo nategnutom teorijom. Nadalje, Freudov koncept tiranije ida ruši se pod Eriksonovom psihologijom ega, gdje pojedinac ima sposobnost slobodnog odlučivanja i izbora. Iako se Ekriskon slaže s time da nas hirovi i nagoni nesvjesnog (ono što Freud naziva idom) mogu ometati, pokazuje da upravo tu i dolazi do izražaja naša čovječnost – sposobnost da se svojom voljom, temeljenom na razumnom preispitivanju naših hirova, odupremo istima. Praksisovac Milan Kangrga je to memorabilno izrekao u jednoj od posljednjih knjiga koje je napisao prije nedavne smrti: „Nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno - nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora - naprosto jesi! čista priroda! Kada iz sebe ne možeš - doslovno rečeno - napraviti čovjeka [...] Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.“ (Kangrga 2002) Doista se slažem da naš razvoj stoji do nas samih (a dok smo djeca, do roditelja) i Erikson je vrlo detaljno pokazao s kakvim se izazovima i iskušenjima u svakoj fazi suočavamo, te tako omogućio bolje razumijevanje sebe samih i drugih, a samim time i bolje djelovanje u pravcu pravilnog sazrijevanja. Dat ću si malo autorske slobode da u zaključku agitiram za ponovno razmatranje ovakvih teorija i preispitivanje sadašnjeg stanja našeg mentaliteta. Mislim da je loša tendencija ka mišljenju koje uzima sve više maha u popularnoj kulturi i društvu, ali i znanstvenom diskursu – mišljenju u kojem institucionaliziramo svoju nezrelost i kažemo: „mi smo jednostavno takvi“, te tako u svojim umovima stvaramo sve više i više kategorija nepromjenjivih, „biološki uvjetovanih“ rasâ sebičnjakâ, lijenčinâ, lopovâ, i tko zna čega će sve još biti. Umjesto da od osoba (bili to i mi sami) koje su se fiksirale na određenom stadiju razvoja stvaramo fiksiranu kategoriju ljudi i time ih hrabrimo da ostanu takvi, trebali bismo učiti od ovakvih teorija poput Eriksonove da pomažemo i njima i sebi u nadvladavanju tih osobina – odnosno zdravom odrastanju i sazrijevanju. U protivnom će svijet biti pun „odraslih adolescenata“ (ili možda još niže) koji će silom društvenih prilika, kao fizički odrasle osobe, trebati djelovati u društvu. Kako će to činiti bez da su kvalitetno prošli prethodne faze sazrijevanja? Erikson je tvrdio da ne možemo razdvojiti osobni rast i promjene u zajednici, niti možemo razdvojiti krize identiteta u životu pojedinca i suvremene krize povijesnog razvoja, jer se ova dva procesa međusobno određuju i u stvarnom su međusobnom odnosu. Ne mogu, a da ne primjetim borbu protiv društvene nepravde kakva se pokazuje u Egiptu. Iako sam protiv svakog totalitarizma, ne vidim kako će ljudi koji se protiv njega bore adolescentski uspostaviti nešto bolje. Daleko je to odmaklo od upečatljivih i dostojnih riječi Martina Luthera Kinga koji je rekao: „U procesu zadobivanja našeg zasluženog mjesta, ne smijemo biti krivi za nepravedna djela. Nemojmo zadovoljavati našu žeđ za slobodom tako što ćemo piti iz čaše ogorčenja i mržnje. Svoju borbu uvijek moramo voditi na visokoj razini dostojanstva i discipline. Ne smijemo dopustiti da se naš kreativni protest unizi do nasilja. Uvijek iznova, moramo se uzdignuti tako da se fizičkom nasilju odupremo silom duše.“ Erik Erikson je vrlo dobro prepoznao tu silu duše koja je u svakoj fazi razvoja ugrožena ako se ljudskom voljom (roditeljevom i djetetovom) ne pobrinemo za nju. Naglasio je kako se svakom djetetu mora omogućiti kvalitetno vrijeme da sazrije u svakoj fazi. Iz tog razloga Eriksona smatram jednim od najplodonosnijih psihologa koje je svijet vidio. Bilo bi dobro da, umjesto da stalno tražimo nešto novo i originalno, razmotrimo ono prethodno što smo zaboravili na vlastitu štetu. Erik Erikson se sa svojom razvojnom psihologijom potpuno opravdano može svrstati u tu kategoriju.

SAŽETAK

Erik Erikson je jedan od najznačajnijih psihoanalitičara i razvojnih psihologa. Pošto je bio izvanbračno dijete dansko-židovskih roditelja, od samog djetinjstva ga je pratio problem krize identiteta, termin koji je sâm skovao, te je to znatno utjecalo i na njegovu teoriju. Nakon studija psihoanalize u Beču i uspona nacizma, preselio je u SAD gdje je ubrzo stekao ugled dobrog kliničara. Za vrijeme boravka na Berkeleyu, na njega su znatno utjecale teorije kulturne antropologije, te je i sâm proučavao djecu indijanskih plemena (Sioux i Yurok). Međutim, iako je prepoznao razlike među društvima, razvio je univerzalnu psihologiju, pa tako i osam faza psihosocijalnog razvoja čovjeka: povjerenje vs. nepovjerenje (prvih 18 mjeseci), autonomija vs. sram i sumnja (18 mjeseci do 3 god.), inicijativa vs. krivnja (3 - 6 g.), marljivost vs. inferiornost (6 – 12 g.), identitet vs. zbunjenost uloge (12 – 19 g.), intimnost vs. izolacija (20 – 24 g.), produktivnost vs. stagnacija (25 – 65 g.) i integritet ega vs. očajanje (od 65 god.). Te faze u određenoj mjeri koreliraju s podjelama drugih autora, ponajprije kad se radi o dobu djetinjstva, dok se nakon puberteta plodnost drugih autora gubi u usporedbi s Eriksonom. Međutim, zanimljiv fenomen je razvoj vrlina u 1. Petrovoj 1, 5-7 koji neobično precizno korelira s Eriksonovim fazama i vrlinama koje se u njima trebaju razviti. To je primjetio autor stranice enlite.org koji je razvio tabelu u kojoj je usporedio razvojne faze Ruth F. Nielsen, Sigmunda Freuda, Erika Eriksona i apostola Petra. Značajan doprinos Erika Eriksona sastoji se i u njegovoj psihologiji ega u kojoj se odmiče od Freudovog naglašavanja ida, i tako daje naglasak na slobodu čovjekove volje i izbora. Svime time, Erikson je pružio vrlo moćan mehanizam za prepoznavanje problema koji mogu nastati tijekom sazrijevanja u bilo kojoj životnoj dobi, te tako omogućio njihovo efikasnije rješavanje.

Dodatak 1: Tablica (okrenuta za devedeset stupnjeva ulijevo radi lakšeg čitanja teksta): Developmental Phases According to Ruth F. Nielsen, Sigmund Freud, Erik Erikson and Peter the Apostle

LITERATURA

Primarna
FRIEDMAN, Lawrence. J. 2000. Identity’s Architect: A Biography of Erik H. Erikson. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
ERIKSON, Erik H. 2008. Identitet i životni ciklus. Beograd: Zavod za udžbenike.
Internetske stranice:
http://enlite.org/eng/development_phases.jpg, zadnji pristup 1. veljače 2011.
http://en.wikipedia.org/wiki/Erikson%27s_stages_of_psychosocial_development, zadnji pristup 1. veljače 2011.
http://webspace.ship.edu/cgboer/erikson.html, zadnji pristup 1. veljače 2011.
http://www.haverford.edu/psych/ddavis/p109g/erikson.stages.html, zadnji pristup 1. veljače 2011.
http://www.learning-theories.com/eriksons-stages-of-development.html, zadnji pristup 1. veljače 2011.
http://www.psychpage.com/learning/library/person/erikson.html, zadnji pristup 1. veljače 2011.

Sekundarna
KANGRGA, Milan. 2002. Šverceri vlastitog života. Split: Kultura i rasvjeta.
Internetske stranice:
http://www.americanrhetoric.com/speeches/mlkihaveadream.html, zadnji pristup 1. veljače 2011.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD