KONSTRUKTI MUDROSTI

1. POVIJEST TERMINA MUDROST

Tijekom tisuća godina mudrost i srodni konstrukti smatrani su idealom znanja i osobnog funkcioniranja. Ideja mudrosti kao najvišeg oblika znanja i vještine očigledna je u samoj definiciji filozofije koja etimološki predstavlja "ljubav prema mudrosti".
Povijesno je mudrost definirana u terminima: a) stanja idealiziranog bića, b) kao proces savršenog znanja i prosuđivanja ili c) pismeni ili usmeni produkt kao što su mudre izreke i takozvana mudra literatura.
Identifikacija mudrosti s određenom osobom pristup je koji prevladava u psihologiji, ali to je samo jedan od načina na koji je uveden pojam mudrosti. U stvari, u povijesnoj literaturi o mudrosti, poistovjećivanje mudrosti s umom i karakterom pojedinca nije način analize kojem se daje prednost. Mudrost se smatrala idealom koji pojedinac teško postiže.
Tijekom povijesti interes za predmet mudrosti rastao je i slabio. Općenito, za povijesni razvoj koncepta mudrosti najvažnije su dvije glavne vrste argumenata: prva je razlika između filozofske i praktične mudrosti koji se često pripisuje Aristotelovoj razlici između theorie i phronesisa, a druga je pitanje da li je mudrost božanske ili ljudske prirode.
U zapadnom svijetu su ta dva pitanja (filozofsko nasuprot praktičnom i božansko nasuprot ljudskom) bila predmet oštrih rasprava tijekom renesanse. U razdoblju od 15. do 17. stoljeća o tome su napisani mnogi važni radovi. To razdoblje završeno je u kasnijoj fazi prosvjetiteljstva. Na primjer, mudrost je bila još uvijek vrlo važna u razmišljanju Kanta i Hegela koji su smatrali da je ona utemeljena na koordinaciji svijeta nauke i prakse. Suprotno od toga, Francuska enciklopedija Diderota iz 18. stoljeća, unatoč svojih 50 svezaka, jedva spominje mudrost što je slučaj i s ostalim radovima iz tog razdoblja. Tijekom prosvjetiteljstva i procesa sekularizacije mudrost je izgubila svoju važnost kao jedna od fundamentalnih kategorija koja vodi mišljenje i ponašanje ljudi (Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990).
Unatoč tome, od vremena do vremena, znanstvenici i stručnjaci iz područja kao što su filozofija, političke nauke, teologija i kulturna antopologija bavili su se problemom mudrosti u smislu obnavljanja i ponovnog utvrđivanja njenog značaja, povijesnih korijena i implikacija koje ona ima na podizanje ljudske svjesnosti u vezi sa složenošću i nesigurnošću života.
Za znanstvenike koji se bave kulturno-povijesnim istraživanjima važno je razumijeti kulturnu evoluciju i temelj mišljenja koje se odnose na mudrost. Izreke, poslovice, bajke i priče čine velik dio materijala koji leži u osnovi tih i takvih napora; one pokazuju visok stupanj kulturne i povijesne nepromjenljivosti što dovodi do pretpostavke da su mudrost i s njom povezan korpus znanja i vještina selekcionirani od strane kulture zbog adaptivne vrijednosti. Također postoje arheološko-kulturni radovi koji se bave porijeklom religioznih i svjetovnih tekstova nastalih u Kini, Indiji, Egiptu, Mezopotamiji i drugim područjima i oni su također važni za znanstvenike koji se bave kulturno-povijesnim istraživanjima.
Riječi mudrost i mudar uvijek su označavale i podrazumijevale određene osobite, uzvišene oblike ponašanja. Mudrost pretpostavlja izražavanje oblika ponašanja koje se cijeni, odobrava i ohrabruje. Ta činjenica sugerira da je mudrost na vrhu hijerarhijsko organiziranog sistema kao složeni spoj elemenata koji se stapaju s iskustvom. Tijekom vremena taj spoj rezultira vrhunskim ljudskim karakteristikama. Kako je mudrost koncept duboko ukorijenjen u kulturi, na početku izgleda poželjno razmotriti upotrebu termina mudrost u društvu.
Jedan od važnijih izvora koncepta mudrosti leži u teologiji koja pripisuje mudrost svemogućem i sveznajućem bogu. Ona smatra da bog ima sveopći plan koji uključuje cijeli univerzum i on zna što je najbolje za nas. Moguće je da je taj teološki prizvuk pridonio zanemarivanju istraživanja mudrosti od strane psihologa zbog njihove nesklonosti da koriste mentalističke koncepte koje nije moguće opažati.
Kao što je raširena vjera u sveznajuće božanstvo, u našoj kulturi postoji uvjerenje da postoji nešto nalik na mudrost. Jedan od zadataka psihologije je temeljito ispitati da li je mudrost fenomen ili skup fenomena koji u određenoj mjeri korespondira s kulturnim gledanjem na mudrost.
Koncept mudrosti prvi puta se pojavljuje u pismenom obliku u Egiptu oko 3000. godina p.n.e. a 600 godina kasnije u rukopisima vezira Ptah-hotepa koji je bio poznat po svojoj mudrosti. Njegova pravila i pouke sačuvane su u formi zbirke poslovica i smatra se da je to najstarija knjiga na svijetu. Osim toga postoje određene etičke rasprave koje se bave pitanjem ispravnog života i koje pokušavaju objasniti kako se to postiže. Tijekom slijedećih 15 stoljeća pojavili su se mnogi mudri ljudi od kojih su neki ostavili iza sebe pisana djela dok su drugi, uslijed okolnosti, bili prisiljeni dublje promišljati vrijednost i značenje života, tj. baviti se metafizičkim problemima i u tom kontekstu smatralo se da su mudri (Csikszentmihalyi i
Rathunde, 1990).

2 ŠTO JE MUDROST?

Postoji široko rasprostranjena suglasnost mislilaca u prošlosti da koncept mudrosti sadrži tri osnovne dimenzije značenja. Na mudrost s može gledati kao na kognitivni proces (poseban način dolaženja do informacija i njihovog procesiranja), kao na vrlinu (socijalno poželjan obrazac ponašanja) i kao na osobno dobro (poželjno stanje i položaj određene osobe). Jedan od načina boljeg razumijevanja termina mudrosti je i evolucijska hermeneutika, metoda utemeljena na pretpostavci da koncepti koji se odnose na evaluaciju ljudskog ponašanja, kao što su vrlina, hrabrost, sloboda ili mudrost i koji se koriste kroz mnoga stoljeća u različitim socijalnim i povijesnim uvjetima, imaju adaptivnu vrijednost za čovječanstvo. Metoda je utemeljena i na pretpostavci da je za razumijevanje takvih koncepata potrebno usporediti njihovo značenje tijekom vremena, u cilju identificiranja nepromjenljivih komponenata i varijacija nastalih kao odgovor na različite uvjete u kulturnom okruženju.

2.1 Mudrost kao kognitivni proces

Najočiglednije značenje termina mudrosti odnosi se na način spoznavanja. Postavlja se pitanje da li se mudrost razlikuje od drugih kognitivnih procesa kao što su inteligencija i kreativnost. Različite upotrebe termina mudrosti u prošlosti ukazuju na nekoliko karakteristika po kojima se one razlikuju. U suprotnosti od drugih oblika znanja za mudrost se tvrdi da:
a) se ne bavi prolaznim fenomenima već trajnim univerzalnim istinama;
b) nije specijalizirana već pokušava shvatiti u kojem su odnosu različiti aspekti stvarnosti;
c) pri spoznavanju u obzir uzima vrijednosti i
d) uključuje hijerarhijski poredak istina i iz njih izvedenih djelovanja.

Problem s navednim karakteristikama javlja se već kod prve karakteristike zbog
nepostojanja generalne suglasnosti o tome što leži iza pojavnog svijeta. Ono što predstavlja "univerzalnu istinu" mijenja se i ovisi o određenom vremenskom razdoblju. Npr. za Platona je vidljivi svijet sastavljen od objekata i slika koje korespondiraju s nadosjetilnim svijetom ideja, a istinsko znanje sastoji se u otkrivanju prirode toga svijeta. Aristotel je smatrao da važnost mudrosti proizlazi iz činjenice da je ona osnova svih znanosti jer je njezina uloga dokazati načela na kojim se one zasnivaju.
Kršćanski mislioci, kao što su Augustin i Toma Akvinski suglasni su s gledištem klasičnih filozofa u nekoliko važnih točaka. Oni također smatraju da se mudrost sastoji upotrazi za nepromjenljivim i konačnim uzrocima koji leže iza raznolikosti površnih fenomena. Razlikuju se jer smatraju da se univerzalna istina može pronaći jedino uz božju pomoć. Prema njihovom mišljenju, ljudski um može doći do određene točke ali da bi vidio stvarni poredak stvari i istinu, potrebna je vjera i božanska inspiracija (Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990).
Izgleda da su stari mislioci shvatili da su bez mudrosti načini spoznavanja ograničeni tragičnim paradoksom: što se jasnije nešto sagledava to je ograničeniji dio stvarnosti koji se na taj način otkriva. Integrirano mišljenje "primitivnih ljudi", koji nisu naglašavali razliku između religije, umjetnosti, znanosti, običaja i instikata, polako je ustupilo mjesto specijaliziranom znanju. Danas je to znanje podijeljeno u bezbrojne dicipline koje naizgled nisu povezane jedna s drugom niti sa svijetom kako ga doživljavamo.
U skladu s tim klasičnim koncepcijama, najveći dio poticaja za suvremeno proučavanje mudrosti reakcija je na pretjeranu specijalizaciju kao karakteristiku moderne kulture. Npr. Holliday i Chandler (1986) tvrde da današnji tehnološki "zeitgeist" utječe na psihologiju u smislu da se ona bavi isključivu bihevioralnim objašnjenjima, da se koncentrira na mlade osobe i da se podcjenjuje "esencija". Oni, kao i Meacham (1990), vide istraživanja na području mudrosti kao pokušaj uravnoteženja znanstvenog, analitičkog i akumulacijskog modela istine s integrativnim hermeneutičkim istraživanjima koja naglašavaju kritičke, povijesne i praktične dimenzije (Habermas, 1988).
Drugi istraživači koji su zainteresirani za više stadije kognitivnog razvoja u odrasloj dobi (Kramer, 1983; Labouvie-Vief, 1982 i Riegel, 1973, prema Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) dijele istu zabrinutost. Oni pokušavaju uobličiti stadij koji dolazi poslije "formalnih operacija". Kramer (1983) je primijetio sličnost između "formalnih operacija" i "mehanicističkog" ili "analitičkog" svjetonazora koji oboje pridonose atomističkoj koncepciji stvarnosti, za koju se pretpostavlja da je manje poželjna od svoje suprotnosti, "organizmičkog" i "sintetičkog" svjetonazora.
Ipak, u suvremenim raspravama o mudrosti rijetko se nailazi na takve integrativne pojmove kao što su "univerzalna istina" ili bog. Zbog toga je legitimno pitanje nije li određena esencijalna komponenta starijih koncepcija mudrosti u osnovi izgubljena tj. promijenjena. U današnje vrijeme je izvjesno da se pojavljuju moderne varijacije koncepta mudrosti, međutim koncept mudrosti kao holistički kognitivni proces nije nestao.
U skladu s klasičnim razlikovanjem između holističke mudrosti i drugih specijaliziranih razina znanja su rezultati empirijskih istraživanja "mudrih osoba" u svakodnevnom životu. Holliday i Chandler (1986) pronašli su konzistentnu multidimenzionalnu sliku mudre osobe koja ima:
a) generalnu kompetenciju (dimenzija koja se prekriva s logičnom inteligencijom ili tehničkim sposobnostima);
b) pragmatično znanje zasnovano na iskustvu i
c) refleksivne sposobnosti.

Te tri komponente uklapaju se u Habermasovu shemu (1988) u kojoj postoji tri komplementarna tipa znanja ili interesa utemeljenih na znanju: tehnološki interes povezan s instrumentalnom akcijom, praktični interes povezan sa socijalnim konsenzusom i razumijevanjem i emancipatorski interes povezan sa samokritičkom refleksijom i autonomijom.
Clayton i Birren (1980) pronašle su sličnu višeslojnu sliku mudre osobe koja je integrirala intelektualne, emocionalne i refleksivne vještine pri procesiranju informacija, a Sternberg je (1985) analizom implicitnih teorija mudrosti otkrio dimenzije koje se preklapaju sa spomenutim istraživanjima.
Sličan prikaz mudrih osoba sadrži i "postformalni" stadij djelovanja kao posljedica optimalnog razvoja odraslih osoba. Postformalno mišljenje (Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) ima sljedeće karakteristike:
a) osoba prepoznaje relativnost različitih formalnih sistema putem životnog iskustva i spremna je prihvatiti kontradiktorna gledišta;
b) osoba prihvaća međusobni odnos cjelokupnog iskustva i neizbježnost promjene i transformacije;
c) osoba usvaja u većoj mjeri "metasistematičan" ili refleksivan i integrativan pristup mišljenju, koje je često dijalektičko;
d) osoba bira i posvećuje se određenom smjeru akcije.

Bilo bi lako naglasiti razlike između klasične i suvremene konceptualizacije značenja mudrosti, međutim važnije je usredotočiti se na zajedničke karakteristike vjerujući da su one aspekti mema koje su ostale iste unatoč velikim promjenama socijalnog i kulturnog miljea, važne za preživaljavanje ljudske vrste.
Suvremenu "univerzalnu istinu" moglo bi se prihvatiti u smislu sistemske ekološke svjesnosti u kojoj se posljedice događaja i akcija sagledavaju kao uzročno povezane i koje imaju dugoročan učinak na preživljavanje ljudi i na okolinu.

2.2 Mudrost kao vrlina

Shvaćanje da je mudrost vrlina slijedi iz njezine karakteristike kao kognitivnog procesa. Ako je to oblik znanja koji pokušava razumjeti konačne posljedice događaja na holistički, sistematičan način, onda ona postaje najbolji vodič za "vrhunsko dobro" (summum bonum). Znanje o povezanosti uzroka i posljedice pokazuje put ispravnoj akciji i temelj je morala.
To je istina i na individualnom i socijalnom nivou. Na individualnom nivou mudrost pomaže pojedincu da odluči koji je optimalan slijed akcija, posredujući između okoline i često konfliktnog znanja koje osiguravaju instinkti, navike i razum. Platon (Dijalozi) kao i mnogi drugi mislioci u prošlosti, naglašava da su bez mudrosti druge prednosti kao što su bogatstvo, zdravlje, moć i čast beskorisne jer osoba ne zna u njima uživati i koristiti ih, a budući da mudrost odražava "božanski poredak", zakonitost iza pojavnosti, um filozofa postaje božanski koliko to dopušta ljudska priroda.
Kant je uvidio još veću povezanost između kognitivnog i moralnog aspekta mudrosti. Zadatak mudrosti je pronalaženje onog što je najbolje za ljudsku vrstu. Na taj način cilj radikalne kognicije i moralne akcije stapaju se u jedno. Iz toga slijedi da je mudrost najvažnija javna vrlina jer je to jedini pristup koji uzima u obzir dugoročne posljedice za cijeli socijalni sistem. Prema Platonu, najvažniji zahtjev za vladanje je znanje kako povećati dobrobit zajednice kao cjeline i zbog toga bi samo filozofi trebali biti vladari, odnosno vladari bi trebali biti filozofi (Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990).
Pretpostavka za gledište o mudrosti kao vrlini je da se osoba suočena sa znanjem onog što se zaista događa, tj. konačnom istinom, ne može oduprijeti njezinoj logici te slijedi ispravan put. Univerzalna istina je toliko privlačna da će oni koji imaju i letimičan pogled na nju s radošću djelovati u skladu s njom.
Međutim otkrića moderne psihologije i općenito socijalnih znanosti dovode u sumnju staro vjerovanje da "istina oslobađa". Naime, analitička psihologija tvrdi da je naša interpretacija realnosti pod velikim utjecajem ranog iskustva koji je iskrivljuje; bihevioristi smatraju da je veliki dio učenja uvjetovan slučajnim asocijacijama; socijalni psiholozi pokazali su koliko snažno djeluje mišljenje drugih ljudi na prosuđivanje dok su antropolozi otkrili duboki utjecaj simbola i vrijednosti kulture na um pojedinca.
Unatoč tome, evolucijska perspektiva sugerira da je klasično izjednačavanje mudrosti i vrline i danas održivo, u stvari da je u današnje vrijeme relevantnije nego ikad prije, unatoč potiskivanju, obranama, etnocentrizmu i sugestivnosti, jer takva i slična stanja su upravo ono što pojedinac treba prevladati da bi vidio temeljnu istinu i približio se mudrosti. Zbog toga povećano znanje o nesavršenosti ne treba paralizirati i stvarati osjećaj bespomoćnosti već treba pomoći da se donese ispravna odluka s jasnijom idejom što su i gdje se nalaze prepreke.
Mudrost je potrebna kao pomoć u donošenju ispravnih odluka. Istraživanja (Clayton i Birren, 1980; Holliday i Chandler, 1986; Sternberg, 1985) su pokazala da svjesnost o važnosti te funkcije nije nestala iz svakodnevnog jezika. Npr. najbolji deskriptor mudrog ponašanja u Sternbergovom istraživanju sugerira da ljudi smatraju da mudra osoba ima "jedinstvenu sposobnost uviđanja problema ili situacije i njihovog rješavanja". Taj naglasak je posebno jak u radu Staudinger, Maciel, Smith i Baltes (1998) koji definiraju mudrost kao "ekspertizu (dobro prosuđivanje i savjet) na području fundamentalnih životnih pragmatika". Zbog toga se nacrt njihovog istraživanja usredotočio na planiranje života i upravljanje životom, a njihove metode uključuju mišljenje na glas pri rješavanju zadanih životnih problema i dilema.
Novija istraživanja mogu razjasniti korake koji vode do dobrih odluka. Iz dosadašnjih radova, uz stanovite rezerve, može se sugerirati sljedeće: velika "širina" (empatija), "visina" (inteligencija) i"dubina" (refleksivnost) mudre osobe omogućuju joj stvaranje kompleksnije (konkretnije i apstraktnije) perspektive u odnosu na neki problem i na taj način postizanje sposobnosti sagledavanja najmudrijeg pravca akcije.
U današnje vrijeme, kad se moderno društvo suočava s brojnim važnim izazovima, jednodimenzionalno tehničko mišljenje nije dovoljno da bi se pronašla rješenja mnogih kritičnih problema. Neupitno je da je danas, više nego ikad, potrebno holističko dugoročno razumijevanje djelovanja i događaja da bi se izbjegle posljedice uskih i specijaliziranih interesa i načina spoznaje. Zbog karakteristike mudrosti da uspoređuje, postavlja pitanja i sugerira suzdržljivost i obuzdavanje, ona se rijetko uvažava i nije previše popularna. Ipak, evolucijska analiza sugerira da se ne može razumjeti što se događa i vidjeti što je dugoročno dobro sve dok se ne kultivira interdisciplinarno znanje.

2.3 Mudrost kao osobno dobro

Mnogi mislioci u prošlosti (Platon, Aristotel, Augustin, Spinoza, Montaigne...prema Csikszentmihalyi i Rathunde, 1990) naglašavali su činjenicu da mudrost, ne samo da omogućuje približavanje istini i temelj je ispravnog prosuđivanja, već predstavlja dobro sama po sebi, ovdje i sada. Dva su glavna razloga za tu tvrdnju: prvo, bez mudrosti nijedno od drugih dobrobiti ne ispunjava pojedinca zadovoljstvom jer je ona potrebna za uživanje u zdravlju, materijalnoj dobrobiti i odnosima s drugim ljudima; drugo, mudrost je intrinzično motivirana jer kontemplacija o univerzalnom poretku daje pojedincu vrhunsko zadovoljstvo.
Unatoč suglasnosti velikog broja mislilaca da nastojanje postizanja mudrosti i njezino postizanje donose sa sobom intenzivnu radost, moderni mislioci najmanje naglašavaju i razumiju ovaj aspekt mudrosti. Razlog tome je današnji tehnološki "zeitgeist" koji podcjenjuje mudrost kao potragu za univerzalnom istinom. Iskustvo savršene sreće i radosti kao i ekstatička iskustva, danas se smatraju čistom fantazijom kao i metafizička realnost za koju se pretpostavlja da izaziva takve doživljaje.
Međutim, stalna povezanost mudrosti s takvim kategorijama tijekom povijesti, sugerira da ta dimenzija koncepta mudrosti može imati evolucijski značaj i ona bi trebala pronaći novi izraz i terminologiju koji bi iz suvremene perspektive bili manje grandiozni i neshvatljivi. Postoji mnogo načina na koji moderni mislioci mogu pristupiti tom zadatku a jedan od njih mogao bi biti "intrinzična motivacija" određenih doživljaja i ponašanja koji su sami po sebi ugodni pojedincu.
Karakterizacija mudrih pojedinaca kao otvorenih prema tehničkim, praktičnim i emancipatorskim (refleksivnim) interesima (Holliday i Chandler, 1986), sugerira da je pojedinac otvoren ne samo za mogućnost doživljaja ekstrinzične nagrade u vidu materijalne kontrole već i za intrinzične nagrade.
Platon je zapazio da mudar čovjek dobro poznaje "niska" zadovoljstva tijela ali je uz to kultivirao i "viša" zadovoljstva koja pronalazi u kontemplaciji. Može se tvrditi da nastojanje postizanja mudrosti i njezino postizanje sadrži intrinzičnu nagradu koja se temelji na činjenici da refeksivna dimenzija mudrosti pripada grupi autonomnih ili k rastu usmjerenih ponašanja, koja ne osiguravaju izravnu korist za pojedinca na bilo koji tehnički ili praktični način. Takvo, autoteličko (auto=ja, telos=cilj) ponašanje ima za posljedicu optimalno stanje zadovoljstva i smatra se nagrađujućim samo po sebi.
Kada samorefleksija dovede do emancipacije ili trenutka kada proširena svjesnost prepozna ograničenja prethodne perpektive, proces rasta postaje ekstatičan u doslovnom smislu riječi: "stajati izvan". Drugim riječima, pojedinac se u tom trenutku nalazi izvan uobičajene svijesti, a karakteristika tog iskustva je intrinzična nagrada. U studijama optimalnog psihološkog funkcioniranja ta dimenzija je opisana kao gubitak ega ili samosvijest. Na taj proces ne treba gledati kao na uključivanje transcendencije i dosezanja metafizičkih područja, već kao na prevladavanje uskog gledanja na svijet obojenog sebičnim interesom i postizanja više perspektive. Ne iznenađuje da takvo nadilaženje samog sebe kroz refleksiju ili kontemplaciju, ako se ponavlja, pruža mogućnost za doživljavanje intrinzičnih nagrada povezanih s rastom i dovodi do afirmacije gledišta da je mudrost zadovoljstvo sama po sebi. Takva iskustva opisuje Maslow (prema Fulgosi, 1985) i naziva ih vrhunskim iskustvom, dok ih neki subjekti nazivaju tok ("flow"3). Karakteristika tog iskustva je gubitak ega, izuzetna koncentracija, jasan feedback, kontrola, zadovoljstvo, holizam i etička zahtjevnost.
3. Knjiga autora Mihaly Csikzentmihaly-a, "Flow: The Psychology of Optimal Experience", izdana je 1990. godine u SAD-u i odmah je postala uspješnica. U njoj je autor odlučio skupiti rezultate istraživanja koja je provodio na tom području u posljednjih dvadesetak godina i učiniti ih dostupnim široj javnosti. Tijekom godina istraživanja autor je došao do zaključka da postoje aktivnosti koje ne služe socijalno-adaptivnoj ili biološko-praktičnoj svrsi već su same po sebi zadovoljstvo. Stanje svijesti u kojem se pojednici nalaze tijekom takve aktivnosti nazvao je "flow" (pojam koji su često koristili sudionici istraživanja, većinom umjetnici). Iako u knjizi nije dao definiciju "flow-a", autor navodi karakterisitke tog stanja svijesti: radost, duboka koncentracija, emocionalna poletnost, privremeni gubitak ega, samotranscendencija...Osim toga, prema autoru, osam elemenata obilježava doživljaj "toka" ili doprinose njegovom pojavljivanju:
1. pojedinac se nalazi pred izazovnim zadatkom koji zahtijeva određenu vještinu;
2. dolazi do prožimanja aktivnosti i svjesnosti pojedinca;
3. veća je vjerojatnost da će se iskustvo pojaviti kada zadatak ima jasan cilj;
4. veća je vjerojatnost da će se iskustvo pojaviti kada postoji neposredni feedback;
5. kod pojedinca postoji visok stupanj koncentracije koji onemogućava rasipanje energije;
6. pojavljuje se paradoks kontrole: osoba osjeća da ima kontrolu bez aktivnog nastojanja, tj. prestaje biti zabrinuta zbog mogućeg gubitka kontrole;
7. preokupiranost samim sobom nestaje;
8. promijenjen je osjećaj vremena, sati mogu izgledati kao minute ili se može doživjeti ono što sportski psiholozi nazivaju "produženo vrijeme", u kojem izgleda da se stvari i osobe kreću kao na usporenoj snimci.

Izdavanjem ove knjige Csikzentmihaly je postao raritet na području humanističkih znanosti: on je cijenjeni akademik čiji rad ima značajan utjecaj na kulturni i socijalni "mainstream" (Cooper, 1998).
Evolucijska perspektiva sugerira da je drevna povezanost mudrosti kao vrhunskog zadovoljstva samog po sebi i na taj način i osobnog dobra, još uvijek relevantna i važna u današnje vrijeme.

3 TEORIJE MUDROSTI

3.1 Implicitne teorije mudrosti

Do početka 90-tih godina 20. stoljeća, većina empirijskih istraživanja o mudrosti na području psihologije bila je usmjerena na daljnju elaboraciju definicija mudrosti. Odmaknuvši se od definicija danih u rječnicima, istraživači su počeli su proučavati svakodnevna vjerovanja, pučke koncepcije ili implicitne (subjektivne) koncepcije mudrosti i pokušali odgovoriti na pitanja kao što su: što je mudrost, po čemu se ona razlikuje od drugih oblika sposobnosti, koje situacije zahtijevaju mudrost i koje su karakteristike mudrih osoba. Ta i slična pitanja bila su u središtu istraživanja mudrosti na području psihologije tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća.
Te studije bile su utemeljene na istraživanju V.P. Clayton (prema Sternberg, 1994) u kojem je ona pronašla sljedeće karakteristike mudrih osoba: (1) emocionalne karakteristike kao što su empatija i samilost, (2) refleksivne procese kao što su intuicija i introspekcija i (3) kognitivne sposobnosti kao što iskustvo i inteligencija (tablica 1).
R. J. Sternberg (1986) je istraživao implicitne teorije inteligencije, mudrosti i kreativnosti i položaj mudrosti u semantičkom prostoru određenom s te tri karakteristike. U tom referentnom okviru Sternberg je otkrio da se mudrost opisuje na šest dimenzija: (1) sposobnost rezoniranja, (2) razboritost, (3) učenje iz ideja i okoline, (4) prosuđivanje, (5) efikasno korištenje informacija i (6) pronicavost. Kada je pitao ljude koja su ponašanja karakteristična za mudru, inteligentnu i kreativnu osobu, najveće preklapanje pronađeno je između inteligencije i mudrosti. Dimenzija razboritosti bila je specifična za mudrost. Izgleda da je ona povezana s emocionalnom dimenzijom pronađenom u istraživanju Clayton (ibid.). Razboritost uključuje ponašanja kao što su briga za druge i uzimanje u obzir savjeta. U kasnijem, teoretskom radu Sternberg (1990) je koristio te i druge rezultate da bi točno odredio šest karakteristika koje su u odnosu sa šest područja zbog kojih ljudi označavaju određene osobe kao mudre: (1) razumijevanje pretpostavki, značenja i ograničenja (znanje), (2) odbijanje automatizma vlastitih misli i razumijevanje takvih misli kod drugih (proces), (3) razboritost (primarni intelektualni stil), (4) razumijevanje dvosmislenosti i prepreka (osobnost), (5) interes za razumijevanje onog što se zna i koji je značaj toga (motivacija), (6) dubina razumijevanja potrebna da bi se uvažavao kontekst (kontekst okoline).
S. Holliday i M. Chandler (1986) tražili su od ljudi različite dobi da opišu mudre osobe i otkrili su da se generalno poklapanje u vezi značenja mudrosti i njezinih karakteristika ne mijenja s dobi. Bez obzira da li su ljudi mladi, sredovječni ili stariji, oni su suglasni da je mudrost određena s pet faktora (čimbenika):
- prvi i najvažniji je iznimno razumijevanje zasnovano na uobičajenom iskustvu, koje uključuje karakteristike kao što su "vidi stvari u širem kontekstu", "razumije samog sebe", "uči iz iskustva", "koristi zdrav razum" i slično;
- drugi faktor, također jako važan je "prosuđivanje i vještina komunikacije" koji se odnosi na razumijevanje i ispravno prosuđivanje tijekom upravljanja svakodnevnim događajima što obuhvaća karakteristike kao što su "razumije život", "njega se isplati pažljivo slušati", "procjenjuje i važe posljedice" i "izvor je dobrog savjeta";
- treći, umjereno važan faktor je opća kompetencija koja uključuje karakteristike kao što su "znatiželjan", "budan i pažljiv", "inteligentan", "kreativan" i "obrazovan;"
- četvrti faktor, interpersonalne vještine, uključuje opise kao što su "fer, pošten", "senzitivan, osjetljiv", "društven", "mirne naravi, nenaprasit" i "ljubazan" što pokazuje da mudre osobe izražavaju svoje vještine u socijalnim situacijama;
- peti faktor, socijalna nenametljivost" karakteriziraju ponašanja kao što su "obzirnost", "neprosuđivanje" i "smirenost."

Jasno je da "mudar" nije jednostavno druga riječ za "inteligentan" jer kad bi to bilo tako, kompetencija i stručnost bi bili najvažniji faktori u poimanju mudrosti od strane ljudi. Da bi provjerili u kakvom su odnosu mudrost i druge osobine pojedinca, Holliday i Chandler su usporedili opise mudrih osoba s opisima osoba koje su inteligentne, oštroumne, perceptivne i spiritualne, koje opise su dali isti ljudi. U svakom slučaju, postoji određeno preklapanje ali su pojmovi jasno odvojeni. Izgleda da je "mudar" širi i bogatiji pojam, koji se naviše preklapa s "perceptivan," sadrži u sebi elemente pojma "inteligentan" i u manjem stupnju "spiritualan," dok s pojmom " oštroumnosti" postoji vrlo malo preklapanje.
Faktorska analiza atributa mudre osobe otkrila je dva faktora. Prvi faktor Holliday i Chandler nazvali su "iznimno razumijevanje uobičajenih iskustava", koji predstavlja kombinaciju kvaliteta uma i praktičnih sposobnosti i vrlina vođenja dobrog života. Drugi faktor nazvali su "prosuđivanje i vještina komunikacije", a on se odnosi na kvalitete kao što su promišljanje, davanje dobrog savjeta i razumijevanje posljedica. Kombiniranje tih rezultata sa shvaćanjem J. Habermasa (1988) dovelo je Hollidaya i Chandlera do isticanja važnosti multidimenzionalnog prikaza mudrosti koji u sebi sadrži tehničko, praktično i emancipatorsko znanje.
Dvije studije (Orwoll i Perlmutter, 1990; Sowarka 1989) uključivale su imenovanje mudrih osoba i nabrajanje njihovih karakteristika D. Sowarka (1989) je izvjestio o dva nalaza od izuzetne važnosti:
1. izgleda da su zadatak karakteriziranja mudrosti i mudrih osoba spremno izvršili stariji sudionici istraživanja i
2. sudionici su naglašavali ideju da osobe koje su označili kao mudre imaju "izuzetan karakter".

Koristeći sličan postupak L. Orwoll i M. Perlmutter (1990) došle su do zaključka da osobe označene kao mudre tendiraju da budu srednje i starije dobi, muškarci a ne žene i visoko obrazovane osobe. Ipak, nijedna od tih studija nije uključivala heterogeni, reprezentativni uzorak i zbog toga je vrlo vjerojatno da bi se pojavila nova konstelacija osobnih karakteristika u pogledu dobi i spola u slučaju ispitanika iz različitih kulturnih subgrupa.
Na temelju ovih istraživanja u čijim su temeljima implicitne teorije mudrosti, očigledno je da ljudi na Zapadu imaju prilično jasnu sliku o prirodi mudrosti. Posebno su istaknuta četiri otkrića:
1. izgleda da je u umovima ljudi mudrost blisko povezana s mudrim osobama kao "nosiocima" mudrosti;
2. od mudrih ljudi se očekuje da kombiniraju značajke uma i karaktera;
3. mudrost ima jake interpersonalne (savjet) i socijalne aspekte (konsenzualno prepoznavanje njezinog pojavljivanja);
4. postoji preklapanje mudrosti i srodnih koncepata ali u odnosu na aspekte kao što su razboritost, promišljenost i integracija kognicije, emocije i motivacije mudrost ipak ima dio jedinstvene varijance koja nije povezana sa srodnim konceptima.

Proučavajući svoje nalaze, istraživači su zaključili da je jedan od razloga poteškoća u proučavanju mudrosti nemogućnost da se taj pojam bez teškoća uklopi u određenu psihološku teoriju sposobnosti. Tradicionalni testovi inteligencije su očigledno od male koristi jer izgleda da je odnos inteligencije i mudrosti jednak onom inteligencije i kreativnosti: da bi se razvila mudrost potreban je određeni stupanj inteligencije ali inteligencija nije garancija mudrosti. Neki istraživači pokušali su razviti kognitivnu teoriju mudrosti proširujući okvire svojih teorija inteligencije.

Tablica 1: Implicitne teorije mudrosti: usporedba tri rezultata iz tri istraživanja s primjerima dimenzija mudrosti prema Sternberg, 1994

3.2 Eksplicitne teorije mudrosti i procjena ponašanja

Eksplicitne teorije mudrosti nazivaju se i kognitivne teorije mudrosti a njihovi zagovornici uvjereni su da se mudrost može pronaći u najvećoj mjeri kod starijih osoba. Da li će se ona zaista pojaviti zavisi o životnom iskustvu, motivaciji i osobnim resursima. Prosječna starija osoba ne mora biti mudrija od prosječne odrasle osobe, ali kada se razvije duboka mudrost onda je to češće među starijim osobama.
Baltes i Smith (1990) krenuli su od neformalne definicije mudrosti kao dobre prosudbe i savjeta o teškim i neizvjesnim životnim pitanjima i predložili definiciju mudrosti kao "ekspertnog znanja o temeljnim životnim pragmaticima". Kada se primjene na mudrost, životni pragmatici odnose se na znanje o promjenama i uvjetima života u različitoj životnoj dobi, ljudsku prirodu i ponašanje, životne zadatke i ciljeve, socijalne odnose i životnu neizvjesnost.
Baltes i Smith (1990) razvili su pet kriterija za koje vjeruje da opisuju ekspertno znanje mudrih osoba:
a) bogato činjenično znanje o životu;
b) bogato proceduralno znanje o životu (znanje "kako" činiti stvari);
c) razumijevanje da se život sastoji od serije međusobno povezanih konteksta koji mogu uključivati napetosti i konflikte;
d) svjesnost da su sve prosudbe relativne i povezane s određenim kulturnim i osobnim vrijednosnim sistemom;
e) svjesnost da nijedna analiza životnih problema ne može biti potpuna i konačna jer se budućnost ne može predvidjeti niti u potpunosti znati prošlost.

Kada se mudrost definira na ovaj način, ona izgleda vrlo bliska primjeni postformalnog mišljenja od strane eksperta u znanju o životnim činjenicama. U stvari, Baltes i suradnici proučavali su mudrost na način da su od odraslih osoba tražili da riješe životne dileme, što je ista metoda koja je korištena u pročavanju postformalnog mišljenja. Neki istraživači vjeruju da je mudrost više od proširene inteligencije i počeli su razmatrati kakvu ulogu u njezinom pojavljivanju može imati ličnost. (Zbog važnosti, rad Baltesa i suradnika bit će opširnije opisan u daljnjem tekstu.)
Unutar tradicije koja naglašava važnost mjerenja bihevioralnog izražavanja mudrosti mogu se identificirati tri pravca: (1) procjena mudrosti kao osobne karakteristike, (2) procjena mudrosti na temelju postfomalnog mišljenja i (3) procjena mudrosti kao učinka u rješavanju teških problema koji uključuju interpretaciju, rukovođenje i upravljanje životnim događajima.
U okviru teorija ličnosti mudrost se smatra naprednim, ako ne i konačnim stupnjem osobnog razvoja. U tom kontekstu mudrost se može usprediti s "optimalnom zrelošću". Karakteristike mudre osobe su, na primjer, integriranje a ne zanemarivanje ili potiskivanje informacija koje se na nju odnose i to na način da uskladi suprotnosti i transcendira osobne probleme, pitanja i prioritete uzimajući u obzir kolektivne i univerzalne sadržaje. Ryff i S.K. Whitbourne (Ryff i Heincke, 1983; Walasky, Whitbourne i Nehrke, 1984; prema Sternberg 1994) razvili su upitnik za samoprocjenu na temelju Eriksonove ideje o osobnom razvoju, posebno na temelju integriteta ili mudrosti. U istom tonu Orwoll (1988) je istraživala subjektivna uvjerenja o mudrosti osoba koje su bile označena kao mudre. Otkrila je da takve osobe zaista postižu visoke rezultate na Eriksonovoj skali koja mjeri ego integritet i da pokazuju veću brigu za čovječanstvo kao cjelinu i stanje čitavog svijeta od kontrolne grupe.
J. Loevinger (Loevinger i Wessler, 1978, ibid.) je, koristeći tehniku dovršavanja rečenice, razvila mjeru svog teoretski pretpostavljenog razvoja ega kojeg je imenovala kao "ego integritet", za kojeg je ustanovila da je povezan s drugim osobnim karakteristikama kao što su kompetencija iz CPI upitnika (Helson i Wink, 1987, ibid.) ili otvorenost prema iskustvu iz NEO-PI (McCrae i Costa, 1980, ibid.).
Osim mjera mudrosti kao karakteristika ličnosti postoje radovi koji pokušavaju procjeniti mudrost kao učinak u rješavanju teških problema, koji uključuju interpretaciju, rukovođenje i upravljanje životnim događajima. Konceptualni pristup za takvu vrstu istraživanja preuzet je od berlinske grupe istraživača s Max Planck instituta za razvoj i obrazovanje i utemeljen je na teoriji cjeloživotnog razvoja, razvojnoj studiji uma i ličnosti tijekom starenja, istraživanju ekspertnih sistema i kulturno-povijesnih definicija mudrosti. Integriranjem tih gledišta mudrost je definirana kao "ekspertni sistem znanja o fundamentalnim pragmaticima života koji uključuje izniman uvid, prosuđivanje i davanje savjeta povezanih sa složenim i nesigurnim sadržajima ljudskog života" (cit. prema Baltes i Smith, 1990, str. 95).
Istraživači koji proučavaju mudrost svjesni su da je to teško empirijski učiniti zbog složenosti i bogatstva sadržaja fenomena mudrosti koji se opire pokušajima znanstvene identifikacije. Unatoč tome, istraživači koji kao polazište uzimaju eksplicitne teorije mudrosti pokazali su da je moguće mjeriti mudrost u terminima karakteristika ličnosti kao i učinka u teškim zadacima.

3.3 Integrativne teorije mudrosti

Jedan od razloga zbog kojeg je mudrost neuhvatljiva za istraživače je njihovo neuzimanje u obzir uloge ličnosti u razvoju mudrosti. Lucinda Orwoll i Marion Perlmutter (1990) vjeruju da mudrost zavisi o kogniciji ali i o ličnosti zbog čega je velika mudrost rijetka. Izuzetna mudrost obuhvaća izuzetan rast i ličnosti i kognicije.
Mnoge teorije ličnosti uključuju povezanost mudrosti i ličnosti, opisujući mudre osobe kao izuzetno zrele, dobro integrirane ličnosti. Na primjer, Erik Erikson (Erikson, prema Fulgosi, 1985) vidi mudrost kao vrhunac osobnog razvoja. On smatra da se mudrost razvija kod starijih osoba kad pronađu smisao života i prihvate neizbježnost vlastite smrti, uspješno rješivši borbu između integriteta i beznađa. Drugi aspekt mudrosti koji opisuje Erikson je transcendencija samog sebe uslijed kojeg se osjećaj jastva širi na cijelo čovječanstvo imajući za posljedicu identitet koji obuhvaća sve ljude i sva živa bića. Mudrost, koja ovisi o obje karakteristike ne može se razviti prije stare dobi. Ipak, Eriksonova teorija dopušta u drugim fazama života ranije oblike mudrosti u skladu s povećanim preuzimanjem odgovornosti kao odgovora na životne izazove različite dobi.
Kad se izuzetni osobni razvoj i transcendencija samog sebe udruže s kognitivnim razvojem oni strukturiraju način na koji mudri ljudi gledaju sebe, druge i svijet. Njihov osobni razvoj dozvoljava im da dožive svoje emocije na način koji potiče svjesnost o samom sebi, dok kognitivni razvoj vodi do složene samoprocjene. Mudrost proizlazi iz razvojne spirale u kojoj transcendencija samog sebe pospješuje i pomaže procesiranje novih informacija i vodi k jasnijoj percepciji postojećih informacija. Povećana kognicija povezana s mudrošću potiče zreliji nivo uvida u motive i emocije koji s druge strane dovode do daljnjeg kognitivnog rasta. Taj proces na kraju ima za rezultat dubinske uvide i potiče pojavu mudrosti.
Fokusiranjem na produktivnost i sposobnost rješavanja problema u tehnološkom društvu, formalno obrazovanje ne može biti efikasna metoda prenošenja vrste znanja koju zahtijeva mudrost. Umjesto toga, mudrost može ovisiti o osobnom razvoju pojedinca i vrsti iskustva koje je osoba imala, njihovom broju, vremenskom rasporedu i načinu na koji se ona procesiraju. Kad bismo mogli naučiti više o stjecanju mudrosti, mogli bismo utjecati na razvoj većeg broja osoba koje bi postale mudre odrasle osobe i koje bi mogle imati važnu ulogu u društvu. Orwoll i Perlmutter vjeruju da je najbolji način da se nauči više o načinu stjecanja mudrosti proučavanje mudrih osoba u nadi da ćemo otkriti kako određeni kognitivni i osobni procesi međusobno djeluju.

4 DEFINICIJE I ASPEKTI MUDROSTI

Koristan pristup u definiciji mudrosti je pregled enciklopedija i rječnika. Na primjer, glavni povijesni njemački riječnik 1854/1984 definira mudrost kao "uvid i znanje o samom sebi i svijetu i dobru prosudbu u slučaju teških životnih problema". Slično tome, Oksfordski rječnik u svoju definiciju uključuje "dobro prosuđivanje i savjet u vezi nesigurnih i teških životnih sadržaja" (prema Sternberg, 1994).
Kada su se psiholozi počeli baviti definicijom mudrosti, oni su kao i filozofi, bili suočeni s potrebom specificiranja sadržaja i formalnih značajki mišljenja, prosuđivanja i mudrih savjeta u terminima psiholoških kategorija i opisivanja mudrih osoba koje su sposobne prenijeti mudrost drugima. Početni napori bili su u najvećem dijelu teoretske i spekulativne prirode. U svom pionirskom djelu o starenju, G. S. Hall (ibid.) je, na primjer, povezao mudrost s pojavom meditativnog stava, filozofske smirenosti, nepristranosti i željom prikazivanja moralnih pouka koje se pojavljuju u starijoj dobi. Drugi autori naglašavali su da mudrost uključuje srednji put i umjerenost između ekstrema, dinamiku između znanja i sumnje, odvojenost od aktualnih, bliskih problema, ravnotežu između emocija, motivacije i mišljenja ili određene druge karakteristike.
Na temelju implicitnih, eksplicitnih i integrativnih teorija ličnosti može se zaključiti da je mudrost integrativni aspekt ljudskog života koji u sebi uključuje iskustvo, kognitivne sposobnosti i emocije, a koristi se za donošenje dobrih odluka na individualnom i socijalnom nivou. Sve konceptualizacije mudrosti mogu se smjestiti na kontinuum s mudrošću kao jedino kognitivnom sposobnošću na jednom kraju (Baltes i Smith) i povećanoj integraciji kognicije s emocijama (Kramer) ili drugih subjektivnih oblika znanja (Labouvie-Vief) na drugom. Izgleda da većina istraživača smatra da su kognitivne sposobnosti, djelovanje i emocije neophodne komponente za razvoj mudrosti ali ne i dovoljne. Definicije mudrosti različitih autora navedene su u tablici 2.
Način na koji autori gledaju na različite aspekte mudrosti može se vidjeti u tablici 3. u kojoj su navedeni procesi mudrosti, značajke mudrih osoba, produkti mudrosti i metodologija istraživanja.Većina autora smatra da su temeljni procesi mudrosti integriranje ili ravnoteža dva suprotna aspekta ličnosti, kognicije i emocija. Na taj način mudrost povezuje odvojene procese logičnog znanja i neizvjesnosti i refleksije koji su prije bili odvojeni.

Tablica 2: Definicije mudrosti prema Birren i Fisher, 1990

5 MUDROST I DOB

Koncept mudrosti sadrži u sebi dimenzije koje se kreću u rasponu od religije i vjerovanja da samo bog posjeduje konačnu mudrost do svjetovnog gledišta da osobe koje praktično razmišljaju, kao što su upravljači, vođe, poslovni ljudi i ostali mogu steći potrebno iskustvo i razboritost kroz svakodnevne poslove uslijed čega ih možemo smatrati mudrim. Drugim riječima, ljudi mogu postati mudri dok postaju zreli u određenoj kulturi. Posebno u našoj kulturi, postoji ideja da mudrost dolazi sa zrelošću i zbog toga se ona češće pripisuje starijim osobama.
Druga dimenzija mudrosti koja je od važnosti za njezino pripisivanje starijim osobama je činjenica da ona uključuje promjenljivu ravnotežu između djelovanja i refleksije. Ne smatra se vjerojatnim da mladi ljudi izražavaju mudrost zbog svoje sklonosti da radije djeluju nego promišljaju o posljedicama svojih djela. Na taj način mladi ljudi imaju kapacitet da budu mudri ali su previše potaknuti na djelovanje da bi pokazali taj kapacitet. Iz literature o kriminalnom i devijantnom ponašanju može se zaključiti da nema sumnje da su mladi skloni prenaglom djelovanju povezanom s osobinama ličnosti i emocijama. Suprotnost tome je mudro ponašanje. Na taj način pokušava se razlikovati mudro i nemudro ponašanje i pojedinci.
Clayton je 1975. godine (prema Meacham, 1990) definirala mudrost kao konstrukt koji opisuje način mišljenja i pristup životu tipičan za starije osobe. Pilot studija Birren iz 1969. godine (ibid.) istraživala je strategije koje upotrebljavaju rukovoditelji i upravljači srednje životne dobi. Rezultati pokazuju da se s porastom zrelosti kod njih primjećuje povećana sposobnost generaliziranja i postupanja s informacijama na nepristran način ili apstraktnije, u cilju postizanja najefikasnijih rješenja. Erikson, Erikson i Kivnick su 1986. godine (ibid.) također primijetili element nepristranosti povezan s mudrošću i njegovu ulogu u transcendiranju ograničenja: mudrost je objektivna i nepristrana briga za sam život utemeljena na iskustvu, unatoč propadanju tjelesnih i mentalnih funkcija. Ovo istraživanje počelo je povezivati koncept mudrosti svakodnevnog života i strateških odluka stečenih tijekom vremena.
Ako pojedinci primjenjuju efikasne strategije odlučivanja i njihov je ugled veći, a kako postaju stariji sve više će ih pitati za savjet. Na taj način, put do proučavanja mudrosti leži u identifikaciji osoba od kojih se traži savjet i koje vjerojatno izražavaju i pokazuju obrasce ponašanja za koje se smatra da su karakteristike mudrosti ili mudrih osoba.
S druge strane Meacham (1990), razmatrajući da li se mudrost povećava s dobi, zaključuje da u dosadašnjim istraživanjima zapravo nedostaje podrška za takav stav. Prema njegovom mišljenju suvremeno poimanje mudrosti, tipično povezano s istočnim filozofijama, pretpostavlja da je mudra osoba starija, prosvjetljena i da ima puno iskustva. Isto tako, on smatra da se ne radi o tome kako postati mudriji već kako ostati mudar. Podaci dobiveni u različitim istraživanjima nisu dovoljni da bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da li mudrost raste, pada ili ostaje na istom nivou u funkciji dobi.
Clayton i Birren (1980) pronašli su, koristeći multidimenzionalne tehnike skaliranja, da mlađe osobe i osobe srednje dobi smještaju riječ stariji bliže riječi mudar nego što to čine starije osobe. To istraživanje sugerira da su mlađe osobe i osobe srednje dobi prihvatile gledište koje povezuje mudrosti i dob, dok starije osobe, za koje se može reći da su u boljoj poziciji i da mogu bolje procijeniti, smatraju da dob i mudrost nisu nužno blisko povezane. Zbog toga nalazi ovog istraživanja ne podržavaju tradicionalno shvaćanje da se mudrost povećava s dobi tj. oni nisu u suprotnosti s hipotezom da je mudrost manja u starijoj dobi.
Holliday i Chandler (1986) na sličan način tražili su od mladih osoba, osoba srednje dobi i starijih osoba da ocijene velik broj deskriptora s obzirom na to u kojoj je mjeri svaki deskriptor dobar za opis određene kategorije mudrosti. S obzirom da nisu pronašli nikakvu razliku povezanu s dobi, spojili su sve rezultate u svrhu daljnjih analiza. Ipak, mogla se ispitati srednja vrijednost za svaki deskriptor za svaku dob s obzirom na pitanje da li mudrost raste, pada ili ostaje stabilna s obzirom na dob. Kontrola srednjih vrijednosti otkrila je da starije osobe, više od mlađih, pristaju uz tvrdnju "može biti bilo koje dobi", što predstavlja trend koji je konzistentan s rezultatima Clayton i Birren (1980). Ocjene za deskriptor "stariji" bile su približno jednake za sve tri grupe.
Općenito, postojalo je relativno nisko pristajanje uz oba dekriptora "može biti bilo koje dobi" i "stariji". Takav rezultat je naizgled kontradiktoran sa stanovišta da mudrost raste u funkciji dobi. Logično rješenje bilo bi da je dobar deskriptor mudrih osoba "mlađi", ali vjerojatnija je pretpostavka da dob ne zauzima centralno mjesto u poimanju mudrosti. Takav zaključak podržava i činjenica da se "može biti bilo koje dobi" ne pojavljuje kao definirajuća varijabla za niti jedan faktor odnosno dimenziju mudrosti koju su otkrili Holliday i Chandler, dok se "stariji" pojavljuje kao definirajuća varijabla za opću kompetenciju ali ne i za dva faktora koji se smatraju osnovnim za mudrost: iznimno razumijevanje i prosuđivanje i vještine komunikacije.
Dva opisana istraživanja temelje se na onome što osobe različite dobi kažu o mudrosti, što nije isto kao i procjena njihove mudrosti na temelju njihovih odgovora i akcija. Takvu vrstu podataka osigurali su Baltes i suradnici (1990) koji su tražili od osoba različite dobi (mladi, srednje dobi i stariji) da izvrše određene zadatke koji uključuju sagledavanje života i planiranje. Kada se njihov učinak procijenio na temelju šest kriterija nije postojala razlika između tri grupe. Nepostojanje razlika u funkciji dobi još više je umanjilo tradicionalno gledište da se mudrost povećava s dobi.
Jedina iznimka bio je kriterij "svjesnost neizvjesnosti". U odgovoru koji se odnosi na sagledavanje života starije osobe i one srednje dobi pokazale su veću svjesnost o neizvjesnosti od mlađih osoba. Taj rezultat bio bi na prvi pogled konzistentan sa tradicionalnim gledištem da se mudrost povećava s dobi, međutim u obzir treba uzeti i drugi zadatak koji uključuje planiranje. U tom zadatku učinak i mlađih i starijih osoba bio je najbolji kad su bili suočeni s problemima specifičnim za svoju dob. Ako se taj zaključak upotrijebi u interpretaciji podataka dobivenih u prvom zadatku, očigledna veća svjesnost o neizvjesnosti starijih osoba može se protumačiti ne kao veća mudrost već kao zadatak koji je tipičniji i primjereniji za starije osobe.
Zbog čega postoji mišljenje da mudrost raste s dobi? Meacham (1990) smatra da je povezivanje mudrosti sa starijom dobi u prvom redu posljedica želje mladih da je pripišu starijim osobama (opisana istraživanja Clayton i Birren (1980) i Holliday i Chandler (1986)). Mlade odrasle osobe postaju svjesne poteškoća i odgovornosti povezanih sa zadacima odrasle dobi. One trebaju donijeti značajne i nepovratne odluke s obzirom na svoje mjesto u društvu i odnose s drugim ljudima. U isto vrijeme svjesne su i nedostataka na području znanja i iskustva koje bi im trebalo omogućiti da donesu dobru odluku i da budu sigurni da će u budućnosti u njihovim životima prevladati uspjeh, zadovoljstvo i ljubav. U prisutnosti takve neizvjesnosti, za mlade odrasle osobe utješno je i neophodno vjerovati da su stariji ljudi, koji su u poziciji moći, zaista učili iz iskustva, da vide stvari u širem kontekstu, upotrebljavaju zdrav razum, da vide samu bit situacije, da su moralni i u njih se može imati pouzdanja, ukratko, da su starije osobe mudre. Stvar nije u tome da li starije osobe imaju takve atribute, već da je razumno da mlađe osobe imaju potrebu vjerovati i imati povjerenja u starije osobe, posebno u one koje su u poziciji moći u društvu i kojima se mlađe osobe mogu obratiti za savjet.
Uz to, za osobe mlađe odrasle i srednje dobi kakakterističan je intenzivan i težak rad uz odricanja i često neispunjene nade i snove, uz preuzimanje rizika i izgubljene prilike. Koji je smisao u svemu tome ako se čini da život ide prema propasti u vidu lošeg zdravlja, siromaštva, socijalne izolacije i smanjenja fizičkih i psihičkih sposobnosti, što se može smatrati krivim ali prevladavajućim stereotipom o starosti u modernom društvu? Ono čemu se, usprkos činjenici da napori odricanja odrasle dobi nisu urodili plodom, mogu nadati je da će starost donijeti određenu zrelost, svjesnost, sposobnost da se kažu stvari koje je vrijedno čuti, razumijevanje života i drugih ljudi, filozofski stav, jednom rječju mudrost.
S druge strane treba naglasiti da i starije osobe imaju potrebu podržavanja tradicionalnog gledišta da se mudrost povećava s godinama. U društvu u kojem biti star predstavlja rizik gubljenja kontrole nad životnim resursima, gubljenja moći, ugleda i statusa, razumna je želja vjerovati da postoji određena posebna kvaliteta koja se stječe tijekom života i ne može biti oduzeta od strane mlađih ljudi. Te posebne kvalitete ne mogu se steći ni na jedan drugi način nego životom koji traje šest, sedam dekada. Ako bi se postojanje tih kvaliteta priznalo i mlađim osobama to bi značilo odbacivanje posebnih kvaliteta do kojih se može doći samo starenjem.
Meacham (1990) daje alternativnu hipotezu. On smatra da su svi ljudi mudri na početku života, kao djeca, međutim tijekom odrastanja velika većina gubi tu mudrost. Dob nije esencijalna za mudrost. Mudrost nije kvaliteta koju može postići određen manji broj ljudi u kasnoj odrasloj dobi ili starosti već kvaliteta koju uspijeva sačuvati samo manji broj ljudi tijekom života. Prema mišljenju Mecham mudrost se smanjuje s godinama, a osnovni razlozi su: akumulacija, stereotipiziranje i netolerancija, kulturne promjene te osobne tragedije.

6 PSIHOLOGIJA MUDROSTI I NJEZINA ONTOGENEZA

6.1 Uvod

Za Baltesa i Smitha (1990), čije ćemo teoretsko stajalište i istraživanja zbog njegove važnosti za naše istraživanje opisati u ovom dijelu, psihološko pručavanje mudrosti motivirano
je:
1. interesom za proučavanje visokog nivoa učinka pojedinca, koji se može označiti kao izuzetan i ekspertan;
2. potragom za pozitivnim aspektima starenja i
3. interesom za koncepciju inteligencije koja uzima u obzir kontekstualne i pragmatične značajke svakodnevnog funkcioniranja.

Mudrost se često smatra vrhunskim učinkom čak i krajnjim stanjem ljudskog razvitka i znanja. Trajna potraga za boljim razumijevanjem takvog učinka centralno je pitanje u radovima o razvoju zbog nekoliko razloga:
- prvo, vrhunski učinak može se smatrati potpunim iskorištavanjem ljudskih potencijala;.
- drugo, znanje o procesima i faktorima koji su u to uključeni osiguravaju scenario za "optimiziranje" ontogeneze vrhunskog učinka i onog što je u načelu moguće;.
- treće, analiza visokog nivoa učinka nudi dokaze o prirodi osobnih ciljeva i ciljeva društva i na taj način daje smjer ljudskom razvoju kao kulturnom fenomenu. Na primjer, vjerojatno je da su visoki nivoi postignuća mogući samo ako pojedinci i kulture ulože znatan napor. Na taj način proučavanje vrhunskog učinka tijekom ontogeneze otkriva moć pojedinaca i društva kao subjekata u procesu individualnog i kulturnog razvoja.

U današnje vrijeme, unatoč teoretskim raspravama, malo je empirijskih podataka o "uspješnom starenju". Zna se da određeni aspekti kristalizirane inteligencije ostaju stabilni u staroj dobi (Horn, 1970), međutim ti dokazi ipak ne daju eksplicitni odgovor na pitanje da li postoji novi, napredniji oblik inteligencije koji se javlja tijekom proces starenja. Relevantniji su dokazi koji proizlaze iz istraživanja kognitivnog treninga (Baltes i Lindenberger, 1988) i koji pokazuju da mnogi stariji odrasli, ako su pošteđeni bolesti, zadržavaju sposobnost stjecanja novih kognitivnih vještina i njegovanja onih koje su imali. Karijere starijih vrhunskih umjetnika i eksperata također doprinose tvrdnji da se vještine mogu stjecati i zadržati u kasnoj odrasloj dobi. Uz to, sve su brojniji dokazi da starije odrasle osobe mogu biti superiorne uodređenim zadacima kognitivnog rezoniranja povezanog s pitanjima socijalne i praktične inteligencije i integracijom emocija u kognitivni sistem.

Dominantan pristup u proučavanju inteligencije bio je učinak na testu inteligencije a tijekom posljenjih dekada raste nezadovoljstvo takvim pristupom. Javljaju se značajni napori kojima se pokušava ponovo ispitati struktura i funkcija inteligencije. Takvim novim naporima u definiranju inteligencije pomogli su pojava komponetnih teorija uma i istraživanja kognitivnih procesa te proširenje opsega sadržaja intelektualnog ponašanja: primarni fokus na školsko znanje i vještine doveden je u pitanje, a pojavile su se nove domene u kojima se na odgovarajući način mogu proučavati činjenični i proceduralni oblici inteligencije. Cilj istraživanja Baltesa i suradnika je ispitati bitno područje koje služi kao primjer činjeničnog i proceduralnog znanja, koje ne pokrivaju tradicionalne definicije inteligencije.

6.2. Dvoprocesni model inteligencije

Istraživanje mudrosti dio je šireg okvira razvojne studije ljudskog uma i u skladu s tim Baltes opisuje prototeoriju mudrosti kao "sistem ekspertnog znanja o osnovnim životnim sadržajima" (cit. prema Baltes i Smith, 1990., str. 94.) U općem teoretskom okviru cjeloživotne inteligencije (life span intelligence), "pragmatici" inteligencije koji su zasnovani na znanju stavljeni su uz temeljne "mehanike" inteligencije. Heurističko razlikovanje između mehanika (slobodnih od znanja) i pragmatika (bogatih znanjem) inteligencije slično je konceptualnom okviru Cattell-Horn teorije fluidne i kristalizirane inteligencije. Mehanici inteligencije ("hardware") opisuju se kao temeljno procesiranje informacija koje je slobodno od sadržaja, univerzalno i biološko te u vezi s kojima postoje genetičke razlike, dok su pragmatici ("software") predstavljeni kao znanje - činjenično i proceduralno, čije su karakteristike bogatstvo sadržaja, zavisnost o kulturi i razlike temeljene na iskustvu.
U okviru razlikovanja između mehanika i pragmatika cjeloživotne inteligencije, smatra se da je mudrost jedan od prototipova rasta pragmatika inteligencije dok bi drugi prototip mogao biti vezan uz različite oblike profesionalne specijalizacije. Pretpostavlja se da specifično temeljno područje koje je u odnosu s mudrošću obuhvaća znanje o upravljanju životom i uvjetima u kojima se čovjek nalazi, tj. znanje o toku, varijacijama, dinamici i konfliktima koji se pojavljuju u životu. Baltes pretpostavlja da je koncept mudrost rezerviran za visoki stupanj znanja u tom području i zbog toga on mudrost definira kao ekspertni sistem znanja.

6.3 Teoretska definicija mudrosti i njezina operacionalizacija

Analiza počinje od svakodnevne koncepcije da mudrost uključuje "dobro prosuđivanje i savjet o važnim ali nesigurnim životnim pitanjima". Teoretski se mudrost karakterizira kao "ekspertno znanje koje uključuje dobro prosuđivanje i savjet u području fundamentalnih životnih pragmatika"(cit. prema Baltes i Smith, 1990, str. 95). Baltes je također definirao i skup od pet kriterija koji ukazuju na tu ekspertizu: bogato činjenično znanje, bogato proceduralno znanje, cjeloživotni kontekst, relativizam i sposobnost razumijevanja i upravljanja neizvjesnošću. Tih pet kriterija mudrosti predstavljeni su kao "ideal", skup karakteristika koji treba biti očigledan u određenom korpusu znanja o fundamentalnim pragmaticima života u cilju približavanja mudrosti kako je definirana.
Na temelju tih karakteristika mudrosti može se zaključiti:
1. generalna pretpostavka je da su aspekti znanja u području fundamentalnih pragmatika života u dosegu svakog pojedinca;
2. kao i na drugim područjima očekuje se da će i na ovom samo mali broj ljudi postati eksperti;
3. Baltes razlikuje pojam "mudre osobe", tj. opis pojedinca kojeg se može nazvati nositeljem mudrosti od pojma "mudrosti" kao sistema ili korpusa ekspertnog znanja. Razlog tome je činjenica da mudra osoba predstavlja samo jednog od nosilaca znanja zasnovanog na mudrosti.
Drugi mogući nositelji mogu biti tekstovi socijalnih institucija, religijski dokumenti, zbirke poslovica i pravila o vrijednostima. (Po tome se pristup Baltesa i suradnika razlikuje od pristupa drugih istraživača i razlog je fokusa ne na osobnim karakteristikama već na specifikaciji prirode sistema znanja).

6.4 Područje fundamentalnih životnih pragmatika

Ovo područje obuhvaća znanje o važnim sadržajima života, njihovoj interpretaciji i upravljanju takvim sadržajima. Uključeno je i znanje o varijacijama, uvjetima i cjeloživotnoj vremenskoj dimenziji razvoja, ljudskoj prirodi, životnim zadacima i ciljevima, socijalnim i međugeneracijskim odnosima i životnoj neizvjesnosti. Znanje o vlastitom jastvu (self) i biografiji i ciljevima također je dio tog područja. Termin "pragmatici" nastao je pod utjecajem jedne od karakteristika funkcionalizma, a to je pragmatizam, u kojem se misao smatra instrumentalnom u smislu postizanja cilja pojedinca. Kada se upotrebljava termin pragmatici također se smatra da su uključeni ciljevi i sadržaji važni, međutim mudrost se odnosi i na korpus znanja koje je manje fundamentalno ali je dio socijalne inteligencije i svakodnevne praktične inteligencije. Pretpostavlja se da znanje o fundamentalnim životnim pragmaticima u određenom smislu pretpostavlja postojanje znanja o svakodnevnoj rutini (npr. znanje o uobičajenim aktivnostima, socijalnim normama, socijalnim institucijama).
Da bi se omogućilo empirijsko istraživanje znanja zasnovanog na mudrosti kod pojedinaca, Staudinger, Lopez i Baltes (1997) predložili su tri zadatka vezana uz kontekst planiranja života, sagledavanja života i upravljanja životom. Očigledno je iz svakodnevnog razumijevanja tih konteksta da ne postoje "recepti" za rješavanje problema koji se u vezi njih javljaju.

6.5 Ekspertno znanje

Definicija mudrosti kao sistema ekspertnog znanja omogućuje daljnju specifikaciju prirode sistema znanja s gledišta kognitivne psihologije. Tri karakteristike ekspertize su posebno važne za konceptualizaciju mudrosti:
1. generalni model oblika i organizacije ekspertnog znanja;
2. metodologija pristupa tom znanju i
3. teorija postizanja visokog nivoa učinka.

To se može ilustrirati studijama ekspertize od strane kognitivnih psihologa koji smatraju da se ekspert u određenom području razlikuje od početnika i kvantitivno (količina znanja) i kvalitativno (fleksibilna upotreba). Izgleda da kvalitativni aspekti, posebno metaznanje i strategije (npr. upotreba intuicije) omogućuju najbolje razlikovanje vrhunskog eksperta u području u kojem se velik broj ljudi može specijalizirati i postići znanje putem formalne edukacije.
Uz dva generička kriterija ekspertnog znanja, bogato činjenično i proceduralno znanje o životu, Baltes i suradnici posebno navode tri metanivo-dimenzije koje pokazuju na koji način to znanje može biti organizirano: cjeloživotni kontekst, relativizam (povezan sa svjesnošću varijacija u vrijednostima, ciljevima i životnim prioritetima) i sposobnost prepoznavanja i upravljanja životnom neizvjesnošću. Ti kriteriji definiraju neke od kritičnih dimenzija koje utječu na interpretaciju životnih problema, evaluaciju i postavljanje životnih ciljeva i prioriteta i nuđenje savjeta.

6.6 Pet kriterija koji se odnose na mudrost

Koje je specifično značenje pet kriterija iz tablice 4? Kao što je navedeno, prva dva kriterija, bogato činjenično i proceduralno znanje osnovne su i bitne komponente općih modela ekspertnih znanja. Svaka ekspertiza obuhvaća bogato činjenično i proceduralno znanje. Preostala tri kriterija (cjeloživotni kontekst, relativizam i neizvjesnost) označavaju karakteristike metanivoa organizacije ekspertnog znanja u području-povezanom-s-mudrošću (wisdom related domain) i fundamentalnim pragmaticima života. Ti kriteriji metanivoa obuhvaćaju aspekte prethodnih opisa mudrosti i optimalnog mišljenja odraslih osoba.

Bogato činjenično znanje
Imati bogato činjenično znanje pretpostavlja znanje u dugotrajnom pamćenju, ekstenzivnu bazu podataka o životnim sadržajima analogno višestrukim enciklopedijama međusobno povezanih referenci. Bilo je mnogo pokušaja da se specificira organizacija takve baze podataka. Vrijedan primjer je onaj Schank i Abelsona iz 1977. godine i njihovih suradnika (prema Baltes i Smith, 1990). U skladu s njihovom koncepcijom, znanje je organizirano oko značajnih reprezentacija životnih sadržaja i događaja.
Oni su predložili dvije klase znanja, generalno i specifično: generalno znanje omogućava osobi da razumije i interpretira akcije druge osobe iz jednostavnog razloga jer je i ona ljudsko biće s određenim standardnim potrebama, koja živi u svijetu u kojem postoje određene standardne metode ispunjavanja tih potreba, dok nam specifično detaljno znanje određene situacije dozvoljava manje procesiranja i čuđenja nad događajima koje često doživljavamo.
Schank i Abelson razvili su svoj model organizacije znanja da bi opisali "svijet psiholoških i fizičkih događaja koji okupiraju mentalni život prosječne osobe". Prema mišljenju Baltesa i suradnika njihov model može se dalje razviti da bi opisao ekspertnu bazu podataka i izravnije se fokusirao na znanje o fundamentalnim pragmaticima života radije nego na svakodnevni život. Na primjer, vrlo je vjerojatno da će izražavanje ekspertne baze podataka koje u sebi uključuje bogato činjenično znanje sadržavati veliko specifično znanje i provjereni skup interpretativnih okvira (generalizirano znanje o uvjetima života). Ekspert u području fundamentalnih životnih pragmatika imat će opće znanje o prirodi tipičnih događaja i odluka, ranjivosti, emocijama i potrebama pojedinaca (npr. privrženost, osjećaj jastva, zdravlje) i mogućnost kontrole cjeloživotnih razvojnih ciljeva.

Bogato proceduralno znanje
Proceduralno znanje o fundamentalnim životnim pragmaticima je repertoar mentalnih procedura (ili heuristika) koje se koriste da bi se selektiralo, pribavilo ili manipuliralo informacijama u bazama podataka i njihova upotreba u svrhu donošenja odluka i planiranja akcije. Te mentalne procedure prilagođene su specifičnim zahtjevima zadatka i na neki način su nezavisne od kognitivnih mehanizama koji ih provode i ostvaruju. U skladu s Andersonom, učenje se može pojaviti samo na nivou činjenica i procedure; na nivou provođenja i ostvarivanja temeljni kognitivni mehanizmi su fiksirani i ne mogu se modificirati učenjem.
Koja vrsta procedura bi mogla biti uključena u reprertoar eksperta u fundamentalnim životnim pragmaticima? Neke sugestije mogu se izvući iz istraživanja na području kognitivnih znanosti iako je rad koji se fokusira na proceduralno znanje u ranoj fazi. U kontekstu znanja o socijalnim procesima, Kahneman i suradnici (1984) i Nisbett i Ross (1980), razlikuju nekoliko heuristika (dostupnost, reprezentativnost, zadovoljenje) uobičajeno zapaženih kad pojedinci konstruiraju scenarije ili prosuđuju i odlučuju na osnovu nepotpunih ili nesigurnih informacija.
U kojem je stupnju područje mudrosti karakterizirano specifičnim tipom proceduralnog znanja još se ne zna zbog nedostatka relevantnih istraživanja. Birren (1980) sugerira da postoje strategije koje karakteriziraju ciljeve i donošenje odluka starijih odraslih a Meacham (1990) smatra da mudrost obuhvaća znanje "da što više netko zna, više i zna da ne zna" Ta gledišta predstavljaju primjere mogućih proceduralnih heuristika povezanih s mudrošću. Drugi primjer je pristup bogatom skupu izreka koje u svom osnovnom značenju nude interpretativne orijentacije i strategije povezane s ekstrakcijom najvažnijih informacija u vezi s određenim problemom.

Cjeloživotni kontekst
Kriterij cjeloživotnog konteksta predstavlja shvaćanje da životni razvoj i događaji uključuju velik broj konteksta koji se događaju tijekom cijelog života (povezani s dobi, sociohistorijski, idiosinkratički), koji uključuju tematske (obitelj, obrazovanje, posao, slobodno vrijeme) i vremenske odnose. U taj kriterij uključeno je također razumijevanje da cjeloživotni konteksti nisu uvijek koordinirani već mogu izazvati napetosti i konflikte.
Razumijevanje cjeloživotnog konteksta uključuje znanje o ontogenteskim i historijskim promjenama u koordinaciji, relativnoj istaknutosti i prioritetima životnih tema i njihove primjene u specifikaciji ciljeva i svrhe života. Na primjer, na koji način će netko uravnotežiti prioritete obiteljskog života s poslovnim životom i slobodnim vremenom? Postoje li određene životna razdoblja ili situacije kad jedna tema ima prednost pred drugima? Kako su koordinirani cjeloživotni konteksti u svrhu optimiziranje dugoročnih i kratkoročnih ciljeva? Koji su kontekstualni uvjeti pod kojima se postiže dobar odnos pojedinca s okolinom? Ovo su primjeri nekih pitanja koja se mogu pojaviti vezano uz kriterij cjeloživotnog konteksta.

Relativizam
Baltes i Smith (1990) definirali su kriterij relativizma u terminima znanja o razlikama u individualnim i kulturnim ciljevima, vrijednostima i prioritetima. Individualne razlike u osobnom stilu, motivima, vrijednostima, interesima i sposobnostima impliciraju da će pojedinci izabrati različite životne puteve i interpretirati događaje u svom životu iz različitih perspektiva. Najnoviji radovi u vezi socijalne kognicije ustanovili su da postoji utjecaj osobnih ciljeva u organiziranju i iskazivanju ponašanja. Na sličan način, osobe koje žive i razvijaju se u različitim kulturama i kulturnim grupama vjerojatno će imati različita očekivanja i sheme evaluacije.
Zbog toga se očekuje da će ekspert u fundamentalnim životnim pragmaticima pokazati fleksibilnost povezanu s vrijednostima pri interpretiranju životne povijesti drugih osoba i njihovog donošenje odluka. Posebno će njegov sistem znanja uključivati svjesnost da su sve prosudbe funkcija određene kulture i osobnog vrijednosnog sistema i kao takve zavisne od njih. Na taj način eksperti vjerojatno imaju određene strategije koje im dozvoljavaju da odvoje svoje osobne vrijednosti, ciljeve i životna iskustva od razmatranja života i ciljeva drugih osoba. Oni su također sposobni priznati da postoji velik broj različitih interpretacija i rješenja.
Prepoznavanje i znanje o individualnom i kulturnom relativizmu ne bi smjelo rezultirati neobuzdanim relativizmom i nesposobnošću evaluacije. Čak suprotno, pretpostavlja se da mudro znanje uključuje potencijal za prosuđivanje koja je interpretacija ili rješenje najprimjerenije, uzimajući u obzir određenu vrijednosnu perspektivu. Kada se eksperte pita za savjet ili izricanje suda, oni će vrlo vjerojatno koristiti strategiju koja uključuje generiranje alternativnih definicija problema i rješenja unatoč postojećem setu "nepromjenjivih" ljudskih vrijednosti.

Neizvjesnost
Kriterij neizvjesnosti označava neodređenost i nepredvidljivost života. To pretpostavlja priznavanje činjenice da se nikad ne može znati sve o problemu ili nečijem životu. Budućnost nije u potpunosti predvidljiva i ne mogu se znati svi aspekti prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu Meacham (1990) sugerira da se mudri ljudi ističu u postavljanju pitanja jer imaju bolji uvid u neizvjesnosti i sumnje u vezi sa životnim sadržajima i područjima znanja koja ne poznaju. Osim toga, on smatra da mjera mudrosti može biti sposobnost priznavanja da se nešto ne zna.
Ipak, prepoznavanje neizvjesnosti nije dovoljno da bi se definiralo ekspertno znanje u području fundamentalnih životnih pragmatika. Ono što je također potrebno je znanje o strategijama upravljanja i postupanja s neizvjesnostima i na to bi se ekspert trebao fokusirati. Ekspertno znanje bi, na primjer, najvjerojatnije uključilo složen skup subjektivnih vjerojatnosti pomoću kojih bi se procijenila vjerojatnost pojavljivanja događaja u različitim životnim fazama i njihovim odnosima. Na temelju tih procjena mogao bi se dati savjet u vezi rizika uspjeha ili neuspjeha odluke donesene pod neizvjesnim okolnostima.

6.7 Pretpostavke o ontogenezi mudrosti

Istraživanje Baltesa i suradnika (prema Baltes i Smith, 1990) zasnivalo se na nekoliko pretpostavki. Neke od njih temelj su generalne konceptualizacije mudrosti kao korpusa ekspertnog znanja o fundamentalnim životnim pragmaticima. Druga uključuju očekivanja o ontogenezi mudrosti.
Prva vrsta pretpostavki odnosi se na postojanje socijalnog konsenzusa o mudrosti i njezinim manifestacijama i o mjestu koje mudrost zauzima u sistemu vjerovanja ljudi o cjeloživotnom razvoju.
Druga vrsta pretpostavki uključuje prirodu ontogeneze mudrosti. Slika 2 ukratko prikazuje elemente okvira istraživanja Baltesa i suradnika u vezi s antecedentima mudrosti. Kao što je već rečeno, postoje dva osnovna pokazatelja koji karakteriziraju mudrost i njezine produkte: izuzetno znanje o uvjetima ljudskog života i davanje savjeta.
Općenita pretpostavka je da razvoj mudrosti kod pojedinca zavisi od generalnih, specifičnih i modificirajućih faktora. Generalni faktori uključuju određen stupanj kognitivne, osobne i socijalne efikasnosti. Specifični faktori označavaju uvjete koji su intrinzični za uključenu ekspertizu, tj. mudrost. Prema mišljenju Baltesa i suradnika, specifični faktori koji su potrebni za stjecanje mudrosti su:
1. ekstenzivno iskustvo o različitim položajima, okolnostima i prilikama u kojima ljudi žive, što je često povezano sa radom i aktivnostima u službi ljudi,
2. organizirana praksa koja uključuje mentorstvo i
3. motivacione dispozicije.

Treća grupa prethodnih uvjeta uključuje faktore koji reguliraju mogućnost doživljavanja životnih iskustava potrebnih za stjecanje mudrosti. To su modificirajući ili facilitirajući faktori. Dob je facilitirajući, ali ne i dovoljan faktor, zbog količine prakse i raznolikosti životnog iskustva. Obrazovanje i profesionalni status dodatni su faktori koji, najvjerojatnije, olakšavaju stjecanje mudrosti.
Postoji dodatni uvjeti razvoja o kojima bi trebalo razmisliti. Na primjer, teorija učenja sugerira da je određena mješavina uspjeha i neuspjeha vjerojatno važna, zajedno sa periodima strukturiranog proučavanja i učenja. Bloom (1985) naglašava da je dostupnost mentora izuzetno važna.
Iz sadržaja slike 2 može se jasno zaključiti da ekspertno znanje o fundamentalnim životnim pragmaticima nije nužno ograničeno na osobe stare dobi, međutim kronološka dob je facilitirajuće iskustvo.
Na temelju ovako koncipirane psihologije mudrosti i njezine ontogeneze formirali smo ciljeve, probleme i hipoteze našeg istraživanja.

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD