OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHOLOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
PRILAGODBA DJECE NA RAZVOD BRAKA RODITELJA
Razvod braka masovna je pojava, osobito u ekonomski razvijenim zemljama i visoko urbaniziranim sredinama, i ima tendenciju porasta bez obzira na prisutnost djece u braku (Kolesarić, Krizmanić i Petz, 1991). Porast učestalosti razvoda najbolje se vidi u odnosu sklopljenih i razvedenih brakova u jednoj godini. Prema tom kriteriju broj rastavljenih brakova u Hrvatskoj je porastao - od 138 rastavljenih na 1000 sklopljenih u 1968. g. do 226 rastavljenih na 1000 sklopljenih u 1991. U zadnjih 10-ak godina taj broj varira iz godine u godinu od 146 do 226, a 2002. g. iznosi 197,1 (Statistički ljetopis Republike Hrvatske, 2003). Većina brakova koji završe razvodom jesu brakovi s barem jednim djetetom - 82 % razvedenih brakova u gradu Zagrebu (Kolesarić i sur., 1991). Postotak djece koja ne žive s oba roditelja u porastu je, a u nekim zemljama, primjerice u SAD-u, broj je već impresivno velik. Prema nekim procjenama barem šestero od desetero djece barem će neko vrijeme živjeti u domu sa samo jednim roditeljem prije no što navrši osamnaest godina (Demo i Acock, 1988; prema Lauer i Lauer, 1994). Dvije trećine rastavljenih žena i tri četvrtine rastavljenih muškaraca sklope novi brak, gotovo uvijek nakon prethodnog razdoblja kohabitacije, a stopa razvoda drugoga braka još je veća nego stopa razvoda prvoga braka, zbog većeg rizika razvoda u prvih nekoliko godina braka (Cherlin, 1992).
Reakcije djece na razvodPosljedice razvoda braka prije svega obuhvaćaju reakcije bračnih partnera i njihove djece na novu «situaciju» koja se vrlo često ne javlja iznenada, nego traje kao proces koji se već dosta dugo odvijao u obitelji.
Većina djece na početku doživljava razvod roditelja kao stresni događaj, no reakcije su djece različite. Neka djeca pokazuju iznimnu otpornost i dugoročno čak mogu profitirati od suočavanja s takvom promjenom, u nekih se javljaju razvojne poteškoće, a neka pak pokazuju odgođene učinke koji se često pojavljuju u adolescenciji (Hetherington, Stanley-Hagan i Anderson, 1989).
Pozitivni učinci razvoda nađeni su samo u djevojčica, i to samo pod umjerenim, ne pod visokim ili niskim, stupnjevima stresa i uz prisutnost bliske i brižne odrasle osobe (Hetherington i Stanley-Hagan, 1999).
Varijable poput intenziteta sukoba između roditelja prije razdvajanja, dobi u vrijeme razvoda, povezanosti s oba roditelja nakon razvoda i sl., samo su neki od čimbenika koji utječu na prilagođavanje djece na novonastalu situaciju. Ako razvod rezultira završetkom sukoba, stabilnijim domom i zdravijim roditeljima, rizik za probleme kod djece znatno se smanjuje (Heubusch, 1998).
Zaključak metaanalize istraživanja utjecaja razvoda na prilagodbu djece koju su proveli Amato i Keith (1991) jest da djeca razvedenih roditelja pokazuju niži stupanj psihološke dobrobiti nego djeca nerazvedenih roditelja, ali razlike su uglavnom relativno male.
Dob djeteta u vrijeme razvodaUobičajene reakcije djece i adolescenata na razvod roditelja uključuju kontinuiranu želju da se roditelji pomire, strah od napuštanja, osjećaje krivnje, regresiju na prethodna razvojna razdoblja, poremećaje spavanja i tjelesne simptome.
Dob u kojoj su djeca prošla kroz razvod roditelja utječe na dječje kratkoročne reakcije na razvod (Palosaari i Aro, 1994). U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu nesposobnost djeteta da razumije koncept razvoda na intelektualnoj razini čini sve promjene zastrašujuće nepredvidljivim i zbunjujućim, što dovodi do separacijske anksioznosti, regresije u razvoju, ljutnje, straha i povlačenja. U predškolskoj dobi nastavak egocentričnosti i bolja kognitivna razvijenost dovode do osjećaja krivnje, misli o napuštanju ili kažnjavanju, regresije u razvoju i razvijanja pretjerane emocionalne ovisnosti o roditelju. U ranoj školskoj dobi tipične reakcije jesu tuga, depresija, ljutnja, generalizirana anksioznost. Mnogoj djeci opada školski uspjeh, često kroz cijelu školsku godinu u kojoj se razvod odvija. Djeca starije školske dobi vještija su u korištenju obrambenih mehanizama kao što su poricanje, intelektualizacija, potiskivanje emocija te tjelesni simptomi poput umora, glavobolje i bolova u trbuhu. Oni također češće pokazuju intenzivnu ljutnju na roditelje zbog razvoda. Ostale uobičajene emocije jesu osamljenost, žaljenje, anksioznost i osjećaj nemoćnosti. Adolescentima je razvod osobito težak jer je to još jedan dodatan zadatak s kojim se moraju suočiti u tom burnom razdoblju. U njihovu ponašanju očituju se učinci razvoda, bilo da se razvod dogodio nedavno ili su ga proživjeli kad su bili mlađi. Adolescenti su skloni unutarnjim konfliktima: doživljavaju konfliktne emocije prema roditeljima (ljubav i ljutnju) te konflikt odanosti prema oba roditelja. Pozitivne emocije prema roditeljevim novim partnerima u konfliktu su s anksioznošću zbog intimnosti tih veza, a velika bliskost s roditeljem s kojim žive u koliziji je s njihovim potrebama za povećanom socijalnom i emocionalnom neovisnošću. U adolescenciji pogođenost razvodom može rezultirati potencijalno opasnim ponašanjima, poput zloupotrebe alkohola i droga, preranog stupanja u seksualne odnose i promiskuiteta, nasilja i delinkvencije.
Dosadašnje male razlike nađene u ponašanju, adaptaciji i životnoj situaciji između djece čiji su se roditelji razveli dok su bili u adolescenciji i djece koja su razvod roditelja proživjela u odrasloj dobi sugeriraju da dob djeteta u vrijeme razvoda roditelja ima ograničeni učinak na kasniju dobrobit djece (Palosaari i Aro, 1994).
Kratkoročni i dugoročni učinci razvodaNeki autori razlikuju kratkoročne i dugoročne učinke razvoda (Hetherington i sur., 1989), a neki razlikuju i srednjoročne učinke (Amato, 1993; Amato i Keith, 1991; Wallerstein, 1991; prema Carr, 1999). Kratkoročni učinci obuhvaćaju posljedice razvoda koje se jave unutar dvije godine neposredno nakon razvoda, srednjoročni se javljaju između tri i deset godina nakon razvoda, a dugoročni nakon više od deset godina.
Kratkoročno djeca pokazuju različite tjelesne i emocionalne probleme kad im se roditelji razvode. U nekim slučajevima, npr. u obiteljima u kojima je bilo zlostavljanja ili intenzivnih i konstantnih sukoba, razvod može predstavljati olakšanje više nego traumatsko iskustvo. No, većinom su kratkoročni učinci negativni. Zapravo, razvod će vrlo vjerojatno prouzročiti krizu u djeteta, ali ona će se razrješiti u prvih šest do dvanaest mjeseci (Kelly, 1988, prema Lauer i Lauer, 1994) ili unutar dvije godine nakon razvoda (Hetherington, Cox i Cox, 1982).
Longitudinalne studije upućuju na nastavak negativnih učinaka i nakon dvogodišnje krize kod manjeg broja djece i adolescenata, kao i ponovno pojavljivanje ili tek prvo pojavljivanje problematičnog ponašanja u adolescenata koji su se prije oporavili ili dobro prilagodili na razvod (Kasen, Cohen i Brook, 1996). Nalazi dugoročnih negativnih posljedica i nakon razdoblja adolescencije upućuju na mogućnost čak i većeg negativnog utjecaja razvoda na ponašanje u odrasloj dobi nego neposredno nakon razvoda (Amato i Keith, 1991).
Prema nekim nalazima, dugoročne posljedice povezane su više s dječjim stupnjem razvoja, spolom, temperamentom, kvalitetama doma i odgoja, kapacitetima suočavanja i sustavom potpore dostupne roditeljima i djeci, nego sa samim procesom razvoda ili sklapanja novog braka (Hetherington i sur., 1989).
Spolne razlike u prilagodbi na razvodRezultati istraživanja pokazuju da razvod roditelja izaziva veći stres u dječaka nego kod djevojčica (Shaw, Emery i Tuer, 1993). Druga, pak, istraživanja pokazuju da razvod jednako pogađa djevojčice i dječake, samo se to očituje na drukčiji način. Djevojčice su sklonije internaliziranim problemima, a dječaci eksternaliziranim (Kerig. 1998; Kasen i sur., 1996; Hetherington, Cox i Cox, 1985). I stabilnost dugoročne prilagodbe različita je za djevojčice i dječake: eksternalizirani problemi stabilniji su u dječaka, a internalizirani u djevojčica (Hetherington i sur., 1985). Hoffman, Levy-Shiff i Ushpiz (1993) našli su, u istraživanju utjecaja stresnih događaja na prilagodbu djece školske dobi, da spolne razlike u prilagodbi variraju sa stupnjem doživljenog stresa tj. s brojem životnih događaja. Dječaci su manje anksiozni i povučeni nego djevojčice uz niski stupanj stresa, a pod visokim stresom te razlike nestaju. Samo je agresivnost jače izražena u dječaka neovisno o stupnju stresa.
Internalizirani i eksternalizirani problemiIako mnoga djeca razvednih roditelja neće pokazivati znakove teške psihopatologije, određeni broj istraživanja pokazuje da razvod povećava kod djece rizik za tri različita tipa problema prilagodbe (Amato i Keith, 1991; Emery, 1988; Wallerstein, 1991; Zill, Morison i Coiro, 1993; prema Shaw i Ingoldsby, 1999): eksternalizirane probleme, internalizirane probleme i kognitivne deficite.
Vjerojatno najjasniji i najkonzistentniji nalazi u području istraživanja razvoda jesu oni koji pokazuju povezanost razvoda i eksternaliziranih problema kod djece (Grych i Fincham, 1992; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Eksternalizirani problemi uključuju ponašanja poput prkosa, agresije i delinkvencije. Hetherington i sur. (1978; prema Shaw i Ingoldsby, 1999) u svojoj su usporedbi djece razvedenih i nerazvedenih roditelja našli da djeca razvedenih roditelja pokazuju više neposlušnog i agresivnog ponašanja nego njihovi vršnjaci iz nerazvedenih obitelji. Djeca razvedenih roditelja također su činila većinu u ukupnom broju delinkvenata prema samoprocjenama dječaka (Goldstein, 1984; prema Shaw i Ingoldsby, 1999) i djevojčica (Kalter, Riemer, Brickman i Chen, 1985; prema Shaw i Ingoldsby, 1999) i službenoj statistici delinkvenata u SAD-u (Wadsworth, 1979; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Novija istraživanja te povezanosti slažu se da su djeca razvedenih roditelja rizična za eksternalizirane probleme, pogotovo dječaci (Camera i Resnick, 1988; Forehand, McCombs, Wierson, Brody i Fauber, 1990; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Povezanost razvoda i internaliziranih problema slabija je nego za eksternalizirane probleme. Ipak, povećava se broj istraživanja koja nalaze tu povezanost (Forehand i sur., 1990; Hoyt, Cowan, Pedro-Carroll i Alpert-Gillis, 1990; prema Shaw i Ingoldsby, 1999), osobito u djevojčica (Furstenberg i Allison, 1989; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Istraživanje nedavno razvedenih obitelji sa 11-godišnjom do 13-godišnjom djecom pronašlo je značajne razlike u internaliziranim problemima kod djece u odnosu na djecu iz nerazvedenih obitelji (Forehand, McCombs, Long, Brody i Fauber, 1988; prema Shaw i Ingoldsby, 1999). Istraživanje djece drugog i trećeg razreda osnovne škole čiji su roditelji razvedeni, također je pokazalo da roditelji i učitelji procjenjuju djecu depresivnijom i anksioznijom nego djecu nerazvedenih roditelja (Hoyt i sur., 1990; prema Shaw i Ingoldsby, 1999).
Stresori vezani uz razvodSama činjenica da se roditelji razvode nije razlog za dugoročne poteškoće u prilagodbi djece (Ingoldsby, Shaw i Owens, 1999; Kasen i sur., 1996; Emery, 1988; Hetherington, 1979; Hetherington i sur., 1989; Wolchik, Wilcox i Tein, 2000; Webb, 2003.). Događaji koji prate razvod roditelja bolji su korelati dječje prilagodbe.
Felner i Terre (1987; prema Schroeder i Gordon, 1991) navode da se članovi obitelji tijekom dugotrajnog procesa adaptacije na razvod moraju suočiti sa složenim skupom osobnih i okolinskih stresora, promjena i zahtjeva za prilagodbom. Istraživanja koja su usmjerena na otkrivanje prediktora varijacija u dječjoj prilagodbi na razvod konzistento nalaze dva socio-okolinska faktora: stresore razvoda i kvalitetu odnosa djeteta s roditeljem s kojim živi (Wochick, Tein i Sandler, 2002).
Ima nalaza koji upućuju na značajnu povezanost između stresora vezanih uz razvod i dječjih problema prilagodbe (Sandler, Wolchik, Braver i Fogas, 1991; prema Wolchik, Tein i Sandler, 2002).
Dobro je dokumentirano da razvod često uključuje mnogo stresora, uključujući pojačanje sukoba među roditeljima, izloženost roditeljskoj potresenosti, promjenama u mjestu stanovanja i školi, nošenje s novom ljubavnom vezom roditelja, gubitak vremena provedenog s jednim ili oba roditelja, a i sa članovima šire obitelji (Sandler, Wolchik, Braver i Fogas, 1986). Prestanak zajedničkog života s oba roditelja, dakle, samo je jedna od promjena s kojima se dijete mora suočiti kada se njegovi roditelji rastanu. Vrlo vjerojatno će se donekle promijeniti i djetetova svakodnevna rutina, možda će se dijete morati i odreći nekih stvari zbog smanjenja prihoda obitelji. Istraživanja pokazuju da nakon razvoda opadaju obiteljski prihodi i SES roditelja koji se brine za dijete (Phares i Lum, 1996).
Važno je napomenuti da stresori za dijete postoje i prije razvoda. Vrlo često svađe između roditelja traju i po nekoliko godina prije no što se konačno odluče rastati. Sukob među roditeljima jedini je dosljedni prediktor prilagodbe kroz vrijeme i spol (Shaw i sur., 1993). Roditeljski sukobi proizvode izravan i značajan učinak na dječje funkcioniranje (Kerig, 1998). Roditeljski sukob povezan je s problemima prilagodbe djece i u razvedenim i u nerazvedenim obiteljima (Camara i Resnick, 1988; prema Kasen i sur., 1996), a smatra se i ključnim medijatorom učinaka razvoda na djecu i adolescente (Emery, 1982). Što su kraće izložena sukobu između roditelja, djeca iskazuju manje problema, neovisno o tome jesu li roditelji ostali u braku (Ingoldsby i sur., 1999) ili su se razveli (Emery, 1982).
Izloženost roditeljskom sukobu zasigurno je stresna za dijete pa je u takvim situacijama razvod povoljan ishod. No, iako to za dijete znači prestanak svjedočenju roditeljskih svađa, to ne čini razvod nimalo manje stresnim. Stresni događaji nisu nužno negativni (McKenry i Price, 1994). Istraživanja pokazuju da su sa smanjenjem problema u prilagodbi povezani samo stabilni pozitivni događaji, a ne i pozitivne promjene, odnosno promjene na bolje (Sandler, Wolchik i Braver, 1991).
Problem je što u mnogim slučajevima neprijateljstvo među roditeljima ne prestaje ni nakon razvoda, a neki čak u svoje svađe uvlače i djecu, tražeći u njima saveznike. To je jedan od najvećih razloga zašto kod djece razni problemi perzistiraju tako dugo nakon razvoda. Ako se količina roditeljskog sukoba nakon razvoda ne smanji, djeca pokazuju jednaku razinu problema kao i djeca čiji se roditelji unatoč sukobima nisu razveli.
Još jedna varijabla koja se u istraživanjima povezuje s lošijom prilagodbom djeteta na razvod jest smanjena roditeljska sposobnost roditelja s kojim dijete živi. Stres povezan s promjenom obiteljskih uloga i veza u tek razvedenim obiteljima pridonosi smanjenju djelotvornosti odgoja, što utječe na probleme prilagodbe djece (Bray, 1990; Brody i Forehand, 1988; Maccoby, Buchanan, Mnookin i Dornbusch, 1993; prema Kasen i sur., 1996).
Promjene u roditeljstvu, kao što su smanjenje topline i privrženosti, slabija komunikacija, lošije discipliniranje djeteta, često se pojavljuju nakon razvoda (Hetherington i sur., 1982; Peterson i Zill, 1986; Simons i sur., 1996; prema Wolchik i sur., 2002). Smanjeni stupanj emocionalne topline, potpore, tolerancije, kontrole i nadzora te povećanje upotrebe kažnjavanja i drugih neadekvatnih načina odgoja povezani su s više problema prilagodbe djece (Bray, 1990; Brody i Forehand, 1988; Maccoby i sur., 1993; prema Kasen i sur., 1996).
Istraživanja u Americi pokazuju da malo djece ostaje u kontaktu s roditeljem s kojim više ne živi, a i ti se kontakti s godinama prorjeđuju (Furstenberg, Morgan i Allison, 1987; Maccoby i Mnookin, 1992; prema McKenry i Price, 1994). Mnogi roditelji koji nisu dobili skrbništvo nad djecom, naime, pokazuju depresiju i rezignaciju, što vodi do manjeg uključivanja u život djece. Kvaliteta odnosa s tim roditeljem bolji je prediktor dječje prilagodbe nego količina zajednički provedenog vremena (Phares i Lum, 1996).
Budući da se vrlo velik broj rastavljenih osoba ponovno odluči udati/oženiti, djeca se moraju pomiriti s činjenicom da će neka nova osoba postati dijelom njihova života. To donosi niz novih životnih promjena s kojima se dijete mora suočiti, što može dodatno otežati djetetovu prilagodbu. Istraživanja pokazuju da djeca roditelja koji su sklopili novi brak imaju više problema nego djeca koja su ostala živjeti samo s jednim roditeljem (Amato i Keith, 1991; Hetherington i Clingempeel, 1992). Također je nađeno da razvod ima veći negativni učinak za dječake, a ponovno stupanje roditelja u brak za djevojčice (Hetherington i sur., 1985). Druga istraživanja utvrdila su da se negativni učinci novog stupanja u brak roditelja koji se brine za dijete iskazuju kao povećani internalizirani problemi u djevojčica te povećani eksternalizirani problemi u dječaka (Kasen i sur., 1996).
U razumijevanju dječje prilagodbe na razvod, uz promjene u obiteljskoj strukturi i promjene u obiteljskom funkcioniranju, važno je uzeti u obzir i stresore i sustav potpore izvan same obitelji (Hetherington, 1979). Lako je moguće da će se osim odnosa s roditeljima promijeniti i odnos djeteta s članovima šire obitelji. Također, vršnjaci, učitelji i ostale osobe izvan obitelji mogu promijeniti odnos prema djeci rastavljenih roditelja. Neka istraživanja pokazuju da čak i kada se ponašanje dječaka ponovno popravi, vršnjaci i učitelji vide ih i obraćaju im se negativnije nego djevojčicama razvedenih roditelja i djeci nerazvedenih roditelja neovisno o spolu (Hetherington, Cox i Cox, 1979).
Ukupni broj stresora razvoda korelira s djetetovim internaliziranim i eksternaliziranim simptomima u transverzalnim i kratkim longitudinalnim studijama (Sandler i sur., 1991; Stolberg i Anker, 1983; Wolchik, Wilcox, Tein i Sandler, 2000; prema Wolchik i sur., 2000). Longitudinalne studije razvoda pokazuju da negativni obiteljski procesi i prateći stresori mogu djelovati dugo nakon razvoda te da se posljedice mogu pogoršati pri ulasku u adolescenciju. Suočavanje s tako zahtjevnim obiteljskim stresorima, osobito kroz dulje razdoblje, lako može opteretiti i premašiti kognitivne i bihevioralne resurse dostupne djeci (Kasen i sur., 1996).
LITERATURA:Achenbach, T. M. i Rescorla, L. A. (2001). Manual for the ASEBA School-Age Forms & Profiles. Burlington, VT: University of Vermont, Research Center for Children, Youth & Families.
Amato, P. R. (1993). Children's adjustment to divorce: Theories, hypotheses, and empirical support. Journal of Marriage and the Family, 55 (1), 23 - 38.
Amato, P. R. i Keith, B. (1991). Parental divorce and the well-being of children: A meta-analysis. Psychological Bulletin, 110 (1), 26 - 46.
Carr, A. (1999). Separation and divorce. U The Handbook of Child and Adolescent Clinical Psychology: A Contextual Approach (str. 880 - 910). Hove and New York: Brunner-Routledge.
Cherlin, A. J. (1992). Marriage, Divorce, Remarriage. Cambridge, London: Harvard University Press.
Cohen, G. (2002): Helping children and families deal with divorce and separation - Clinical report: Guidance for the clinician in rendering pediatric care. Pediatrics
Dong, Q., Wang, Y., i Ollendick, T. H. (2002). Consequences of divorce on the adjustment of children in China. Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology, 31, 101 - 110.
Emery, R. E. (1988). Children in the divorce process. Journal of Family Psychology, 2 (2),
141 - 144.Forehand, R., Biggar, H. i Kotchick, B. (1998). A Cumulative risk across family stressors: Short- and long-term effects for adolescents. Journal of Abnormal Child Psychology, 26 (2), 119 - 128.
Furstenberg, F. F., Jr. i Cherlin, Andrew, J. (1991). Divided families: What happens to children when parents part. Cambridge, London: Harvard University Press.
Hetherington, E. M. (2003). Social support and the adjustment of children in divorced and remarried families. Childhood: A Global Journal of Child Research, 10 (2), 217 - 236.
Hetherington, E. M. (1993). An overview of the Virginia longitudinal study of divorce and remarriage with a focus on early adolescence. Journal of Family Psychology, 7 (1), 39 -56.
Hetherington, E. M. (1979). Divorce: A child's perspective. American Psychologist, 34 (10),
851 - 858.Hetherington, E. M. i Anderson, E. R. (1988). The effects of divorce and remarriage on early adolescents and their families. U Levine, M. D. i McAnerney, E. R. Early adolescent transitions. Lexington, MA, England: Lexington Books/D. C. Heath and Com.
Hetherington, E. M., Bridges i Insabella (1988). What matters? What does not? Five perspectives on the association between marital transitions and children's adjustment. American Psychologist, 53 (2), 167 - 184.Hetherington, E. M. i Clingempeel, W. G. (1992). Coping with marital transitions: A family systems perspective. Monographs of the Society for Research in Child Development, 57
(2 - 3), 1 - 242.Hetherington, E. M., Cox, M. i Cox, R. (1985). Long-term effects of divorce and remarriage on the adjustment of children. Journal of the American Academy of Child Psychiatry, 24
(5), 518-530.Hetherington, E. M., Cox, M. i Cox, R. (1979). Play and social interaction in children following divorce. Journal of Social Issues, 35 (4), 26 - 49.
Hetherington, E. M. i Stanley-Hagan, M. (1999). The adjustment of children with divorced parents: A risk and resiliency perspective. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 40 (1), 129 - 140.
Hetherington, E. M., Stanley-Hagan M. i Anderson, E. R. (1989). Marital transitions: A child's perspective. American Psychologist, 44 (2), 303 - 312.
Heubusch, K. (1998). Divorced from reality - divorce and its effects on children are better when conflict ends and a healthier home is established, University of Michigan research. American Demographics
Hoffman, M. A., Levy-Shiff, R. i Ushpiz, V. (1993). Gender differences in the relation between stressful life events and adjustment among school-aged children. Sex Roles, 29
(7 - 8), 441 - 455.Ingoldsby, E. M., Shaw, D. S. i Owens, E. B. (1999). A Longitudinal study of interparental conflict, emotional and behavioral reactivity, and preschoolers' adjustment problems among low-income families. Journal of Abnormal Child Psychology, 27(5), 343 - 356.
Kasen, S., Cohen, P., Brook, J. S. (1996). A multiple-risk interaction model: Effects of temperament and divorce on psychiatric disorders in children. Journal of Abnormal Child Psychology, 24(2), 121 - 150.
Kerig, P. K. (1998). Moderators and mediators of the effects of interparental conflict on children's adjustment. Journal of Abnormal Child Psychology, 26 (3), 199 - 212.
Kolesarić, V., Krizmanić, M., i Petz, B. (1991). Uvod u psihologiju: suvremena znanstvena i primijenjena psihologija. Bjelovar: Prosvjeta.
Lauer, R. H. i Lauer, J. C. (1994). Separation and divorce. U Marriage and family: The quest for intimacy. Wisconsin, Iowa: Browni Benchmark.
McKenry, P. C. i Price, S. J. (1994). Families Coping With Problems and Change. U Families and Change. Thousand Oaks: Sage publications.Palosaari, U. i Aro, H. (1994). Effect of timing of parental divorce on the vulnerability of children to depression in young adulthood. Adolescence, 29 (115), 681 - 690.
Phares, V. i Lum, J. J. (1996). Family demographics of clinically referred children: what we know and what we need to know. Journal of Abnormal Child Psychology, 24 (6), 787 -
801.Sandler, I., Wolchik, S. i Braver, S. (1991). Stability and quality of life events and psychological symptomatology in children of divorce. American Journal of Community Psychology, 19 (4), 501 - 520
Schroeder, C. S. i Gordon, B. N. (1991). Divorce. In Assessment and treatment of childhood problems. New York, London: The Guilford Press.
Shaw, D. S. i Ingoldsby, E. M. (1999). Children of divorce. U R. T. Ammerman, M.Hersen, i C.G. Last (Eds). Handbook of prescriptive treatments for children and adolescents (str. 346 - 363). Needham Heights, MA: Allyn i Bacon.
Shaw, D. S., Emery, R. E. i Tuer, M. D. (1993). Parental functioning and children's adjustment in families of divorce: A prospective study. Journal of Abnormal Child Psychology, 21 (1), 119 - 134.
Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2003. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske
Webb, N. B. (2003). Children in divorcing and reconstituted families. U Socal work pratcice with children. New York, London: The Guilford press.
Wolchik, S. A., Tein, J. Y. i Sandler, I. N. (2002). Fear of abandonment as a mediator of the relations between divorce stressors and mother-child relationship quality and children's adjustment problems. Journal of Abnormal Child Psychology,30 (4), 401 - 418.
Wolchik, S. A., Wilcox, K. L. i Tein, J. Y. (2000). Maternal acceptance and consistency of discipline as buffers of divorce stressors on children's psychological adjustment problems. Journal of Abnormal Child Psychology, 28 (1), 87 - 102.
Živčić-Bećirević, I. i Smojver-Ažić, S. (2004). Adaptacija ASEBA instrumenata u Hrvatskoj. Psychology in Post-War Societies. October 14-16, 2004. LMU, Munich.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi