OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHOLOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Emocije i pamcenje
(Kongnitivna psihologija)
Kao što se raspoloženja i emocije manifestiraju u ponašanju,
tako se njihov uticaj odražava i na kognitivne procese, medu kojima
je dugorocno pamcenje dosad plenilo najvecu pažnju istraživaca.
Pamcenje je važno ne samo kao fenomen po sebi, vec kao komponenta
prakticki svih procesa mišljenja: percepcija, socijalno prosudivanje,
rešavanje problema - svi zavise o dozivu i korištenju pohranjenih
informacija. Iz toga sledi da ako emocije uticu na kodiranje, konsolidaciju
i/ili doziv informacija iz pamcenja, te zaboravljanje, time uticu na ogroman
dijapazon mentalnih procesa (Haviland-Jones i Lewis, 2000).
Postoji mnogo nacina na koje emocije mogu uticati na pamcenje,
a najpoznatiji fenomeni su:
a) ovisnost o emocionalnom stanju ili «state dependent memory»
- odnosi se na pojavu da je dosecanje bolje kad se nademo u istom emocionalnom
stanju kao i kad smo materijal ucili, s tim da pritom nije bitno o kojem
se afektivnom svojstvu radi (Zarevski, 2002).
Ucros (1989; prema Eysenck i Keane, 2000) je pregledao rezultate 40 objavljenih
istraživanja ovog fenomena i pokazalo se da on nije jako izražen,
vec da postoji umerena tendencija boljeg pamcenja materijala kad se raspoloženje
pri ucenju poklapa s onim pri dosecanju, i da su efekti uopšte jaci
kad su ispitanici u pozitivnom raspoloženju i kad se ljudi nastoje
setiti licnih dogadaja, za razliku od materijala kojem nedostaje licni
znacaj.
b) podudarnost raspoloženja ili «mood congruity»-
dosjecanje je najuspešnije kad se emocionalna obojenost materijala
koji se uci skladna sa raspoloženjem ispitanika u vreme ucenja.
Tipicna eksperimentalna procedura sastoji se u indiciranju odredenog raspoloženja,
nakon cega sledi ucenje liste reci ili citanje price koja ima emocionalno
obojen sadržaj (Eysenck i Keane, 2000). Nakon što se raspoloženje
ispitanika vrati u normalu podvrgava se testu secanja reci s liste ili
sadržaja price.
Bower i sur. (1981; prema Eysenck i Keane, 2000) rabili su takav nacrt
u istraživanju podudarnosti raspoloženja. Ispitanici su hipnozom
inducirani u tužno ili sretno raspoloženje, a zatim su citali
pricu o dva studenta, Jacku i Andreu. Jack je opisan kao vrlo depresivan
i bezvoljan, zbog problema u akademskom životu, s djevojkom i u igranju
tenisa, dok je Andre vrlo sretan , zato što mu se život odvija
po planu u svim navedenim podrucima. Ispitanici su se više identifikovali
sa likom cije se raspoloženje podudaralo s vlastitim, pa su zapamtili
više informacija vezanih za taj lik.
c) podudarnost mišljenja ili «thought congruity»
- ova pojava se može istraživati na više nacina od kojih
su dva najcešca. Prvi nacin je da se ispitanicima prezentira lista
rijeci sastavljenja od prijatnih i neprijatnih reci, zatim prolaze kroz
postupke indukcije raspoloženja, a nakon toga se testira za secanje.
Pretpostavka je da ce se ispitanici uspešnije secati prijatnih reci
ako su prošli indukciju u pozitivno raspoloženje, i obrnuto
– indukcija u negativno raspoloženje rezultat je boljim secanjem
neprijatnih reci.
Druga metoda je da se ispitanike zatraži da se dosjete autobiografskih
sjecanja nakon što su prošli postupak indukcije raspoloženja,
s tim da se pretpostavlja da ce pozitivna raspoloženja dovesti do
veceg broja pozitivnih sjecanja, a negativna do veceg broja negativnih
sjecanja (Eysenck i Keane, 2000).
Clark i Teasdale (1982; prema Eysenck i Keane, 2000) testirali su tom
metodom depresivne pacijente u dva navrata, od kojih je u jednom dubina
depresije bila veca nego u drugom, te je dobiveno više nesretnih
sjecanja u situaciji izraženije depresije.
Koncept «strukture znanja» ili «baze znanja»
zauzima središnje mjesto u strukturalnom modelu pamcenja. Termin
«baza znanja» odnosi se na sve informacije koje se kroz životni
vijek pohrane u pamcenje, tako da ovaj pojam najcešce podrazumijeva
semanticko dugorocno pamcenje. Kognitivni psiholozi su, istraživajuci
bazu znanja te njena obilježja i sadržaj, razvili modele koji
opisuju nacin na koji se koncepti u njoj reprezentiraju i organiziraju
kako iz semantickog tako i epizodickog dugorocnog pamcenja (Barry i sur.,
2005).
Mrežni modeli objašnjavaju bazu kao integriranu mrežu koja
nastaje na osnovu asocijacija koje se uspostavljaju izmedu raznih koncepata
i karakteristika (koji se nazivaju «cvorovi», engl. «nodes»).
Cvorovi reprezentiraju koncepte, dogadaje, ideje, odnose, a «pamcenje»
se ostvaruje kad širenje aktivacije unutar mreže uzrokuje da
informacije sadržane u cvorovima postanu pobudene i svjesne (Bower,
1987; prema Barry i sur., 2005).
Prema tom Bowerovom modelu, neki cvorovi u semantickoj mreži su «specificni
emocionalni cvorovi» koji imaju izlazne veze za (pored ostalog)
dogadaje koji su se desili kad je ta emocija bila osobito izražena.
Na taj nacin, aktivacija emocionalnih cvorova unutar semanticke mreže
može se proširiti kroz cijeli sustav pamcenja, vršeci «priming»
za odredene vrste pamcenja. Slicnim procesom, emocija se može pobuditi
ako se dogadaj asociran s njenom pojavom aktivira u epizodickom pamcenju.
Shematski modeli tj. sheme su cjelovitiji entiteti i prototipi koncepata
koji organiziraju i pohranjuju prošla iskustva vodeci i stvarajuci
referentni okvir za perceptivne procese i iskustva (Barry i sur., 2005).
Beckov klasicni pristup objašnjavanju depresije temelji se upravo
na shemama, tj. osobnim kognitivnim obrascima koji se ponašaju kao
filteri osobnih iskustava, interpretirajuci zasebne setove situacija.
Ovim konceptom nastoji se objasniti zašto depresivni pacijenti održavaju
bolne i samoporažavajuce stavove unatoc postojanju pozitivnih faktora
u životnom iskustvu. Depresivne osobe konceptualiziraju specificne
situacije na iskrivljen nacin, nastojeci ih uklopiti u «prepotentne»
disfunkcionalne sheme stalno ponavljajucih negativnih misli i interpretacija.
Kada takve idiosinkratske sheme povecaju svoju aktivnost, provocira ih
sve širi raspon podražaja koji ne moraju biti logicki povezani
s njima. Pacijent gubi voljnu kontrolu nad svojim mišljenjem, zbog
nemogucnosti da aktivira adekvatne sheme i time se zatvara depresivni
circulus vitiosus (Beck, 1979).
Rehm i Naus (1990; prema Barry i sur., 2005) opazili su nedostatak dokaza
koji bi doveli do opredijeljenja za jedan od tih modela, pa su napravili
svojevrsnu sintezu oba teorijska pristupa u svom «proširenom
mrežnom modelu» gdje su sheme reprezentirane kao klasteri cvorova.
Ovi klasteri se aktiviraju kao i individualni cvorovi u Bowerovom mrežnom
modelu u prisustvu potrebnih okolinskih uvjeta, tj.poznati podražaj
aktivira set cvorova koji zajedno tvore shemu. Drugi istraživaci
su takoder, usporedujuci mrežni i shematski model, zakljucili da
iako medu njima postoje razlike, u svojim predvidanjima pokazuju izvanrednu
konvergentost (Barry i sur., 2005).
Važno je spomenuti i motivacijske teorije emocija i pamcenja, u kojima
se, kao što sam naziv govori, glavni naglasak stavlja na osobne motive
i njihov utjecaj na vrstu materijala kojeg se dosjecamo. U motivacijskim
teorijama, sjecanja se promatraju kao aspekti dinamicke i promjenjive
individue ili «persone», umjesto kao staticki cvorovi u mrežnim
asocijativnim modelima. Sjecanja se mogu aktivno angažirati u svrhu
održavanja, mijenjanja ili pojacavanja osobnog raspoloženja,
ciljeva ili planova (Haviland-Jones i Lewis, 2000).
Motivacijski pristup pamcenju cesto koristi «narativnu perspektivu»
prema kojoj osobe razumiju i organiziraju svoje živote kroz price.
Singer sugerira kako ponavljanje odredenih emocionalno nabijenih i osobno
znacajnih sjecanja, nazvanih «self-definirajuca sjecanja»,
stvara srž shvacanja vlastitog identiteta («self») oko
kojeg se konstruiraju osobne price. Nastojanje da se koncept selfa održi
rezultira dosjecanjem odgovarajucih emocionalnih dogadaja, a takoder može
doci i do represije bolnih i za ego prijetecih sjecanja te do traženja
samopotvrdujucih i samoopravdavajucih sjecanja (Haviland-Jones i Lewis,
2000).
Ideju da je represija važan faktor zaboravljanja 1938. godine je
uveo Freud svojom poznatom knjigom «Psihopatologija svakodnevnog
života» (Zarevski, 2002). Freud je u svojoj teoriji nesvjesnog,
pored ostalog, pretpostavio da su neka emocionalna iskustva iz djetinjstva
tako traumaticna da bi njihovo osviještavanje mnogo godina kasnije
uzrokovalo totalnu preplavljenost anksioznošcu. Represija znaci da
se traumatska iskustva pohranjuju u nesvjesnom, a na površinu mogu
isplivati samo ako se neki nacin ožive emocije povezane s tim iskustvom.
Pokušaji labaratorijskih istraživanja ovog fenomena pokazali
su se problematicnim, jer da bi uzrokovali istinsku represiju, eksperimentatori
bi trebali ispitaniku prirediti nešto ekstremno traumaticno što
bi ocito bilo neeticki (Atkinson, 2000).
Naizgled valjan dokaz za represiju je to što se slabije pamte rijeci
visokog emocionalnog naboja poput «svade» ili «silovanja»,
nego emocionalno neutralne rijeci. Medutim Baddeley (1982; prema Zarevski,
2002) istice da je po svoj prilici utjecaj pobudenosti mozga, a ne represije,
bitan za pamcenje emocionalno obojenog sadržaja. Visoka pobudenost
proizvodi lošije neposredno, ali bolje odgodeno dosjecanje –
jer se pokazalo da je uz duže periode retencije bolje pamcenje za
emocionalno obojene sadržaje. Christianson (1992; prema Zarevski,
2002) navodi kako se kod nekih žrtava silovanja opaža gotovo
potpuna amnezija za traumaticni dogadaj neposredno nakon njega, dok u
kasnijem ispitivanju dolazi do oporavka pamcenja za taj dogadaj što
je u skladu s Baddeleyjevim pretpostavkama.
Jedno od bitnih pitanja koje se postavlja pred istraživanje emocija
je i: povecavaju li intenzivne emocije tocnost pamcenja ili ga smanjuju?
Opcenito uzevši, nema dokaza o tome da se ljudi mogu savršeno
prisjecati dogadaja, kao da su bili pohranjeni u neku vrstu videozapisa,
jer iako je pamcenje obicno dobro, cak i ljudi s najpreciznijim pamcenjem
rade odredene greške. Bartlett je na osnovu svog poznatog istraživanja
zakljucio da je dosjecanje: «stvaralacka rekonstrukcija izgradena
iz našeg emocionalnog stava prema citavoj aktivnoj masi organiziranih
prošlih reakcija ili iskustava i malih istaknutog detalja...Stoga
ono gotovo nikada nije doista tocno... i uopce nije važno što
bi to trebalo biti» (1932; prema Oatley i Jenkins, 2003).
Linton (1982; prema Oatley i Jenkins, 2003) je provela istraživanje
na vlastitom pamcenju nastojeci dati odgovore na to da li su sjecanja
emocionalno važnih dogadaja vjerodostojna, usprkos tome što
osjecaj uvjerenosti u takva sjecanja može biti vrlo snažan i
nepokolebljiv.Ona je šest godina svakodnevno zapisivala kratke opise
dva znacajna dogadaja na kartice na cijoj je poledini zapisivala i datum
kada se to dogodilo. Uz to je dogadaje procjenjivala na ljestvici emocionalne
važnosti, a krajem svakog mjeseca izabrala bi uzorak parova dogadaja
iz citavog skupa dotad prikupljenih sjecanja, kako bi vidjela može
li se prisjetiti redoslijeda kojim su se dogadali i ponovno procijenila
njihovu važnost.
Lintonova je zakljucila da se emocionalni dogadaji koji ostaju u pamcenju
kao posebne epizode, moraju imati slijedeca obilježja:
1. Dogadaj mora biti znacajan, i u vrijeme kad se odvija mora se percipirati
kao emocionalno vrlo važan (ili se ubrzo nakon toga mora «preraditi»
na takav nacin)
2. Kasniji životni tijek mora tom dogadaju dati središnje mjesto
u dosjecanju; mora predstavljati prekretnicu, pocetak neceg novog ili
pak mora biti instrumentalan i kljucan za kasnije aktivnosti.
3. Dogadaj kao takav mora ostati u odredenoj mjeri jedinstven, te se njegova
slika ne smije zamagliti kasnijim pojavama slicnih dogadaja (Oatley i
Jenkins, 2003).
Emocije mogu utjecati na pamcenje i u obliku «blic-pamcenja»
Blic-pamcenje je vividan i relativno trajan zapis okolnosti u kojima je
naucen emocionalno nabijen i znacajan dogadaj. Postoje mnogi povijesni
i osobni primjeri takvih dogadaja, kao što su npr. ubojstvo Johna
Lennona ili eksplozija šatla «Challenger» 1986. Mnogi
ljudi se sjecaju svih pojedinosti i okolnosti u trenutcima doznavanja
o takvom specificnom dogadaju, poput toga gdje su se nalazili, što
su u tom trenutku radili i sl., iako su to vrste detalja koje se inace
brzo zaboravljaju i ne moraju biti relevantne za sam dogadaj (Atkinson,
2000).
Postavilo se pitanje što uzrokuje takva živa sjecanja? Prema
Brown i Kulik (1977; prema Atkinson, 2000) izuzetno važni dogadaji
dovode do okidanja posebnih mehanizama pamcenja koji prave trajan zapis
svega što osoba doživi u tom trenutku, gotovo kao da je «snimila»
fotografiju. Iako je ova ideja u neku ruku kontroverzna – kriticari
napominju da je blic-pamcenje postaje manje dostupno s prolaskom vremena,
isto kao i informacije u dugorocnom pamcenju zbog slabljenja tragova pamcenja,
postoje uvjerljivi dokazi dobiveni iz recentne studije koja se bavila
biološkom osnovom pamcenja (Atkinson, 2000).
Smatra se da se pri pohrani emocionalnog materijala izlucuju hormoni adrenalin
i noradrenalin dok za normalno pamcenje ne. Iz toga slijedi, da ako se
na neki nacin blokiraju biokemijski efekti ovih hormona, ljudi bi trebali
imati poteškoca u pamcenju emocionalnog, ali ne i neutralnog materijala.
Potvrdu za ove pretpostavke dobio je Cahill i sur.(1995; prema Atkinson,
2000) na osnovu rezultata eksperimenta koji je ukljucivao upravo takav
postupak, te se može zakljuciti da se emocionalni i neutralni materijal
pohranjuju odvojenim i razlicitim mehanizmima (Atkinson, 2000).
Mnoga istraživanja utjecaja raspoloženja na pažnju i pamcenje
fokusirala su se na anksioznost i depresiju. Olakšavajuca okolnost
je da se utjecaj anksioznosti i depresije može istraživati i
na klinickoj i normalnoj populaciji, medutim nije jednostavno usporedivati
njihove efekte buduci da su visoko anksiozne osobe cesto i visoko depresivne
i obrnuto (Eysenck i Keane, 2000).
Williams i sur. (1988; prema Eysenck i Keane, 2000) je u pristupu ovim
problemima krenuo od razlikovanja kognitivnih procesa «priminga»
i elaboracije. Priming je automatski proces poluaktiviranja cvorova zbog
širenja aktivacije, što ih cini spremnijim i osjetljivijim za
kasniju aktivaciju (MacLeod i Matthews,1991; prema Barry i sur., 2005).
Objašnjen u smislu zadatka, priming se ocituje kad se informacija
prenosi iz prijašnjih procesa ucenja (kodiranje) na kasnija testiranja
(doziv) bez svijesti o tome, što znaci da prethodno nesvjesno iskustvo
utjece na uspjeh u obavljanju nekog zadatka (Barry i sur., 2005). S druge
strane, elaboracija je naknadni proces obrade i ponovne aktivacije povezane
mreže pojmova ili shema.
Prema Williamsu i sur. anksiozne osobe pokazuju inicijalni priming za
s prijetnjom asocirane podražaje, pa demonstriraju pristranost pažnje
za prijetece podražaje. Depresivne osobe
pak elaboriraju podražaje asocirane s prijetnjom i u skladu s tim
pokazuju pristranost pamcenja – lakše se prisjecaju prijeteceg
i negativnog nego neutralnog materijala (Eysenck i Keane, 2000).
Glavna predvidanja teorije Williamsa i sur. ticu se efekata depresije
i anksioznosti na eksplicitno i implicitno pamcenje. Eksplicitno pamcenje
ukljucuje svjesno prisjecanje prošlih dogadaja i pohranjenih informacija
i vjerojatno pociva na elaborativnim procesima. Implicitno pamcenje ne
ukljucuje svjesno dosjecanje vec se bazira na primingu i automatskim procesima.
Iz toga slijedi da depresivne osobe pokazuju pristranost eksplicitnog
pamcenja za prijetece i neugodne doživljaje, dok su anksiozne osobe
pristrane u implicitnom pamcenju prijeteceg materijala. Buduci da anksioznost
ima funkciju anticipiranja opasnosti, povezana je s tendencijom davanja
prioriteta obradi prijetecih podražaja, cije je kodiranje dominantno
perceptivnog a ne konceptualnog karaktera (Eysenck i Keane, 2000).
Unatoc dominantnoj pristranosti implicitnog pamcenja u anksioznih osoba,
postoje dokazi o pristanosti eksplicitnog pamcenja, cija izraženost
varira ovisno o tipu anksioznog poremecaja. Uoceno je da se pristranost
eksplicitnog pamcenja za prijeteci materijal javlja u panicnom poremecaju
(narocito ako su informacije dubinski kodirane), posttraumatskom stresnom
poremecaju te opsesivno-kompulzivnom poremecaju, ali ne i kod socijalne
fobije ili generaliziranog anksioznog poremecaja (Coles i Heimberg, 2002).
Istraživanja su pokazala da depresivno raspoloženje minimalno
ometa automatske procese (implicitnog) pamcenja, ali da vrlo nepovoljno
djeluje na kognitivne procese koji zahtijevaju napor, što se ocituje
u tome da:
a) depresija znatno negativnije utjece na dosjecanje nego na prepoznavanje;
b) depresivne osobe slabije organiziraju materijal i stvaraju manji broj
klastera u odnose na nedepresivne osobe;
c) negativni aspekti depresije jaci su na dubljim razinama obrade nego
na plicim.
Cini se da depresija poput stresa smanjuje kapacitet pažnje potreban
za obavljanje zahtjevnijih kognitivnih procesa (Zarevski, 2002).
Znatno je manje istraživanja posveceno pamcenju osoba u manicnom
raspoloženju, odnosno pamcenju osoba u manicnoj fazi bipolarnog poremecaja.
Osnovni razlog za to je što ih je u takvom raspoloženju, odnosno
stanju vrlo teško ispitivati na sustavan nacin. Nalaze najznacajnijih
istraživanja prikazuju Johnson i Magaro (1987; prema Zarevski, 2002).
Strukturiranost oamcenja manicnih osoba je «labilna», idiosinkraticna
i «preukljuciva». U takvom stanju se teško održavaju
pojmovne granice, što onda dovodi do udaljenih asocijacija i pretjeranog
generaliziranja. Pritom je opaženo da što je izraženija
manicna faza, asocijacije su udaljenije i idiosinkraticnije. Buduci da
se uspješno pretraživanje dugorocnog pamcenja uvelike osniva
na cvrstim, uobicajenim i logicnim asocijacijama, ocito je da u maniji
dolazi do ozbiljnih problema pri upotrebi dugorocnog pamcenja (Zarevski,
2002).
Po mjerama uspješnosti korištenja kratkorocnog pamcenja manicni
u odnosu na normalne takoder pokazuju pad, ali se po tim mjerama ne razlikuju
od vecine drugih osoba u psihoticnim stanjima, Takav se pad u prvom redu
pripisuje povecanoj distraktibilnosti pažnje. Znacajno je da se izlaskom
iz akutne faze manicnosti gube problemi u funkcioniranju i kratkorocnog
i dugorocnog pamcenja (Zarevski, 2002).
Rastuca literatura pocela se baviti afektivnim posljedicama emocionalne
regulacije. Malo se, medutim, zna o posljedicama koje emocionalna regulacija
ima po kognitivne procese. Emocionalna regulacija se odnosi na evokaciju
ili doziv misli i ponašanja koje utjecu na emocije koje ljudi doživljavaju,
kad ih doživljavaju i na koji nacin se emocije izražavaju i
ostvaruju u iskustvu. Prema modelu koji je predložio Gross (1998,
1999; prema Gross i Richards, 2000) možemo razlikovati dvije široke
kategorije emocionalne regulacije: antecedento-usmjerenu emocionalnu regulaciju
koja se aktivira vrlo rano u procesu generiranja emocije i reakciono-usmjerenu
emocionalnu regulaciju koja se aktivira nakon što je emocionalna
reakcija vec pobudena.
Proces revizije ili revidiranja (engl. «reappraisal») emocionalne
relevantnosti situacije, na nacin da se ona ucini manje intenzivnom, cest
je oblik antecedentno-usmjerene regulacije koji sprjecava razbuktavanje
emocionalne pobudenosti. Ekspresivna supresija ili potiskivanje (engl.
«expressive supression») dovodi do inhibicije emocionalno-impulzivnog
ponašanja, a oblik je reakciono-usmjerene regulacije, koji se aktivira
nakon što se procijenio emocionalni znacaj situacije (Gross i Richards,
2000).
Gross i Richards (2000) su iz rezultata svojih studija zakljucili da ekspresivna
supresija dovodi do slabijeg pamcenja detalja emocionalnih dogadaja u
kojima se ostvaruje, dok revizija nema takav efekt. Takvi rezultati u
skladu su s ego-okupirajucim modelom (engl. «ego-depletion»
model) Baumeistera i sur., prema kojem bilo koji oblik samoregulacije
troši mentalne resurse. Strategijsko evaluiranje i modifikacija vlastitih
misli, emocija ili ponašanja može okupirati pažnju koja
je potrebna za druge zadatke te tako oslabiti kognitivno funkcioniranje,
a time i procese pamcenja (Gross i Richards, 2000).
Istraživanja na podrucju utjecaja emocija na pamcenje dovela su do
mišljenja o postojanju više memorijskih sustava sa razlicitim
pripadajucim neurološkim korelatima koji stoje u medusobnoj inerakciji.
Dva sustava u medijalnom temporalnom režnju su, medutim, uvijek bili
u primarnom fokusu istraživaca, a to su amigdala i hipokampus (Phelps,
2004).
Neurobihevioralna istraživanja indiciraju da je složena mreža
sastavljena od amigdale i drugih struktura u medijalnom temporalnom režnju
ukljucena u procese negativnog uvjetovanja tj. ucenja averzivnih reakcija,
dok je hipokampus neophodan za formiranje deklarativnog pamcenja te mu
se pripisuje uloga u jednostavnim i složenim oblicima ucenja uvjetovanjem
(Davis, 1992, 1997; LeDoux, 1992, 1996; prema Karcher, LeDoux i sur.,
2001).
Dokazi o neovisnosti tih neuroloških struktura koje predstavljaju
razlicite sisteme pamcenja, dolaze od pacijenata sa fokalnim lezijama
tih podrucja. U klasicnoj eksperimentalnoj paradigmi uvjetovanja straha,
kad se pojava plavog kvadrata uparuje sa elektrošokom na zapešcu,
pacijenti sa ozljedom amigdale ne pokazuju tipicnu fiziološku reakciju
straha na plavi kvadrat, iako zakljucuju da plavi kvadrat prethodi zadavanju
šoka. Kod pacijenata s ozljedama hipokampusa se manifestira obrnuti
obrazac reakcija; dolazi do fiziološkog odgovora tipicnog za strah
ali ne postoji mogucnost dosjecanja da je plavi kvadrat bio uparen sa
šokom (LaBar, LeDoux, Spencer, Phelps, 1995; prema Phelps, 2004).
Utjecajem amigdale na procese kodiranja i pohrane informacija, objašnjava
se bolje pamcenje za emocionalno nabijene dogadaje. Amigdala je reciprocno
povezana s senzornim podrucjima korteksa i mnogim drugim dijelovima mozga,
a na emocionalne podražaje reagira brzo, prije svjesnosti o situaciji
i opcenito uzevši, neovisno o fokusu pažnje što omogucuje
procjenu emocionalne važnosti podražaja i uspješno perceptivno
kodiranje emocionalnih dogadaja. Postoje dokazi da amigdala utjece i na
procese pohrane pamcenja ili konsolidacije koji se odvijaju u stanicama
hipokampusa, na nacin da potice izlucivanje stresnih hormona. Amigdala
nije nužna za formiranje epizodickog pamcenja emocionalnih ili neutralnih
dogadaja, vec u obogacivanju hipokampalnog pamcenja emocijom (Phelps,
2004).
Istraživanje povezanosti emocija i pamcenja važno je za mnoga
podrucja primijenjene psihologije od psihoterapije, sudskih postupaka
i svjedocenja, neuropsihološke procjene do školske psihologije,
pa ce se istraživanja svih spomenutih fenomena nastaviti, omogucavajuci
covjeku da bolje shvati osnove svog funkcioniranja.
Literatura:
• Atkinson, R.C., Atkinson, R.L., Bem, D.J., Nolen-Hoeksema, S.,Smith, E.E. (2000). Hilgard's Introduction to Psychology. Hartcourt College Publishers.
• Barry, E.S., Naus, M.J., Rehm, L.P. (2005). Depression, implicit memory, and self: A revised memory model of emotion.Clinical Psychology Review xx, xxx-xxx. (article in press)
• Beck, A.T., Emery, G., Rush, A.J., Shaw, B.F. (1979). Cognitive therapy of depression. New York: The Guilford Press.
• Coles, M.E., Heimberg, R.G. (2002). Memory biases in the anxiety disorders: Current status. Clinical Psychology Review 22, 587-627.
• Eysenck, M.W., Keane, M.T.(2000). Cognitive psychology: A student's handbook. Psychology Press.
• Gross, J.J., Richards, J.M. (2000) Emotion Regulation and Memory: The Cognitive Costs of Keeping One's Cool. Journal of Personality and Social Psychology 79, 410-424.
• Haviland-Jones, J.M., Lewis, M. (2000). Handbook of emotions. London; New York: The Guilford Press.
• Jenkins, J.M., Oatley, K. (2003).Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Karcher, S., LeDoux, J. E., Peper, M., Reinshagen, G., Wohlfarth, R. (2001). Aversive learning in patients with unilateral lesions of the amygdala and hippocampus. Biological Psychology 58, 1-23.
• Phelps, E.A. (2004). Human emotion and memory; interactions of the amygdala and hippocampal complex. Current Opinion in Neurobiology 14, 198-202.
• Zarevski, P. (2002). Psihologija pamcenja i ucenja.Jastrebarsko: Naklada Slap.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi