OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHOLOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
DRAMA DJETINJSTVA
Razvojna psihologija
Alice
Miller rođena je 12. siječnja 1923. godine u Poljskoj, a umrla je
14. travnja 2010. u Francuskoj. Širom svijeta poznata je po svom psihoanalitičkom
radu na otkrivanju uzroka i utvrđivanju posljedica ranog zlostavljanja
djece. Autorica je brojnih knjiga kao što su «Za tvoje vlastito dobro:
korijeni nasilja u odgoju», «Ne smiješ biti svjestan: dijete
izdano od društva», «Drama djetinjstva- U početku bijaše odgoj:
u potrazi za samim sobom.», itd. «Drama djetinjstva» objavljena
je na 22 jezika i tako postala svjetskim bestselerom. U toj knjizi Alice
Miller piše o ranim psihičkim traumama i njihovom neizbježnom nesvjesnom
potiskivanju koje djetetu omogućuje da preživi. Kako sama autorica navodi,
motivirani čitatelj može imati pristup u svoje potisnuto djetinjstvo.
Većina ranih psihičkih zlostavljanja i povreda nastaje u obiteljskom krugu
i u školi i to zbog krivog odgoja i pogrešnog postupanja s djecom. Spoznaja
i proživljavanje ranih trauma osigurava nam suočavanje s istinom našeg
djetinjstva i razrješenje problema njihova potiskivanja koje smo nosili
u sebi cijeli život.
« Mnogi autori nastoje pobjeći od bolnog djetinjstva zagovarajući
opraštanje, disciplinu, dobru volju i «spiritualnost» sebi i drugima,
ne bi li takvim postupanjem izbrisali istinu pohranjenu u našem tijelu.
Ali tijelo ne možemo prevariti ; ono točno zna našu istinu. Intelektualnim
generalizacijama ne možemo otkriti tajne s kojima smo nesvjesno desetljećima
živjeli. Te tajne treba najprije razjasniti pomoću naših osjećaja jer
smo kao djeca morali nesvjesno potiskivati našu bol i bespomoćan bijes
i nismo bili sposobni razmišljati: mogli smo samo osjećati.»
(Miller, A.,Drama djetinjstva,str.21)
1. DRAMA DAROVITOG DJETETA
« Iskustvo nas je naučilo da imamo samo jedno trajno oružje u borbi
s mentalnom bolešću: emocionalno otkriće istine o našem jedinstvenom djetinjstvu.
Da li je onda moguće potpuno se osloboditi iluzija? Povijest nam pokazuje
da se one svakamo ušuljaju, da ih je pun svačiji život- možda zato što
nam se istina često čini nepodnošljivom. Pa ipak, istina je tako bitna
da za njezin gubitak plaćamo visoku cijenu u obliku opasne bolesti.»
(Miller, A.,Drama djetinjstva,str.35)
Autorica se vrlo često susretala s ljudima koji su dobivali pohvale i divljenja za svoje sposobnosti i dostignuća, koji su se znali služiti toaletom u prvoj godini života i koji su se čak od godine i pol do pete godine uspješno brinuli za svoju mlađu braću. Prema shvaćanjima većine , ti ljudi trebali bi imati snažan osjećaj samouvjerenosti. No, autorica navodi da je slučaj upravo obrnut. Istina je da ti ljudi sve čega se prihvate čine dobro, čak odlično, dive im se i zavide im. Oni postižu uspjeh kad god im je do njega stalo, ali iza svega toga stoji depresija, osjećaj praznine te osjećaj da im život nema nikakva smisla. Ti osjećaji će prevladati tom osobom čim ona ne bude «na vrhu» ili kad osjeti da nije uspjela u nekom svom idealu zadovoljiti neke standarde. Tada ih spopada tjeskoba i zabrinutost ili osjećaj krivice i srama. Takve osobe prolaze kroz najranija sjećanja bez suosjećanja s djetetom koje su nekad bili, a to još više čudi, jer su prema istraživanju ti ljudi imali izrazitu sposobnost introspekcije i bili su u stanju suosjećati s drugim ljudima.
Nadalje, Alice Miller u knjizi govori da prilagođavanje potrebama roditelja često stvara «lažnu ličnost».Ta se osoba razvija na takav način da otkriva samo ono što se od nje očekuje i tako se uspješno s tim poistovjećuje i stapa da nam je teško pogoditi što se još skriva iza te lažnosti. Ona ne može razvijati samu sebe jer to ne bi mogla prihvatiti. Razumljivo je da će se ta osoba žaliti na osjećaj praznine. Djetetov integritet bio je oštećen kada je odsječeno sve što je bilo živo i spontano u njemu. U knjizi se navodi priča jedne mlade žene imenom Lisa, a ona priča o svom snu kojeg je često sanjala:
« Moja mlađa braća stoje na mostu i bacaju neki sanduk u rijeku. Ja znam da ja ležim u tom sanduku- mrtva, pa ipak, čujem kako mi srce kuca. U tom trenutku se uvijek probudim.»
Autorica je ovaj san opisala kao kombinaciju njezina nesvjesna bijesa prema mlađoj braći, za koje je Lisa uvijek trebala predstavljati dobru, brižnu majku i «ubijati» svoje vlastite osjećaje.
Nadalje, važno je istaknuti da dijete ne zna što ono krije. Četdesetdvogodišnji Karl u knjizi je to izrazi na slijedeći način:
«Živio sam pod staklenim zvonom gdje me majka uvijek mogla vidjeti. No pod staklenim zvonom ne možete ništa skriti a da se ne odate, osim ako to ne skrijete ispod zemlje. Ali onda to ni sami ne vidite.»
2. DEPRESIJA I GRANDIOZNOST : DVA POVEZANA OBLIKA PORICANJA
Svako dijete ima opravdanu potrebu da bude primijećeno, shvaćeno, da ga se uzimao zbiljno te da ga majka uvažava. Dijete ima nevjerojatnu sposobnost upijanja i najmanjih afektivnih „punjenja“ iz svoje okoline. Pod zdravim osjećajem prema samom sebi se podrazumijeva neosporna sigurnost da su nečiji osjećaji i potrebe dio njega samoga. Majke obično silno vole svoje dijete, ali ne na način kako je to djetetu potrebno. Zbog majčine krajnje nesigurnosti proizlazilo je i to da je dijete, najčešće jedinac ili prvorođeno, majčino vlasništvo. Ono što majka nije našla kod svoje majke mogla je to sada naći u svom djetetu: ono je nikada neće napustiti i pruža joj svu pažnju i divljenje. Dva ekstremna oblika narcističkih smetnji jesu grandioznost i depresija, na način da je jedan naličje drugoga. Grandioznost je obrana od depresije, a depresija je obrana od duboke patnje zbog gubitka sebe što je rezultat poricanja. Grandioznoj osobi se svugdje dive i njoj je potrebno to divljenje. Dapače, ona bez njega ne bi mogla živjeti. U svemu što radi ona mora briljirati, što joj svakako polazi za rukom (u suprotnom ona to ni ne započinje). Ona se, također, sama sebi divi na svojim kvalitetama –ljepoti, pameti, sposobnostima – i na svojim uspjesima i postignućima. No dogodi li se da samo nešto od toga zakaže, prijeti katastrofa teške depresije. Čovjek se oslobađa depresije samo onda kada se njegov osjećaj samopoštovanja temelji na autentičnosti njegovih vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju određenih kvaliteta. Bez terapije, nemoguće je da osoba presiječe tu tragičnu sponu između divljenja i ljubavi. Sve dok ne osjetimo i ne prepoznamo pravu potrebu, borba za simbolom ljubavi će se nastaviti. Grandiozna osoba zapravo nikada nije slobodna jer je neprestano ovisna o mišljenu drugih.
Zajedničke osobine grandiozne/depresivne osobe:
- lažna ličnost koja je dovela do gubitka potencijalno prave ličnosti
- slabo samopoštovanje uslijed nedostatka pouzdanja u vlastite osjećaje i želje
- perfekcionizam
- poricanje odbačenih osjećaja
- pretežnost eksploatirajućih odnosa
- neizreciv strah od gubitka ljubavi iz kojega proizlazi velika spremnost na prilagođavanje
- odbačena agresivnost
- pretjerana osjetljivost i uznemirenost
- sklonost osjećajima srama i krivice
Depresija se očituje u izrazitim fazama depresivnog raspoloženja. Te faze mogu imati različite funkcije:
-Signalna funkcija. Neki sadašnji događaj potpomogao
je osloboditi osjećaje i otjerati
depresiju.
-Svjesno potiskivanje osnovnih potreba. Unutarnji svijet,
koji se upravo počeo otvarati
kao cvijet, ponovno se zatvorio prema unutra.
-Nagomilavanje jakih, skrivenih osjećaja. Sve dok optužbe
budu namijenjene onima koji su krivi što su nam učinili nažao, rezultat
će biti veliko olakšanje. No, ako su one neopravdane ili ih prenosimo
na nedužne osobe, depresija će potrajati sve dok ne dođe do potpunog razjašnjenja.
3. ZAČARANI KRUG OMALOVAŽAVANJA
Taj problem možemo riješiti samo ako uspijemo i roditelje gledati kao
nesigurnu djecu – djecu koja su napokon našla slabije biće od sebe i uz
koje se zato osjećaju jakima. Nepoštivanje manjih i slabijih je, dakle,
najbolja obrana od provale vlastitih osjećaja bespomoćnosti: to je odraz
odbačene slabosti. Jaka osoba koja zbog toga što je proživjela zna da
i ona nosi tu slabost u sebi te nema potrebe pokazivati tu snagu putem
omalovažavanja. U djetetovim očima oni se susreću sa svojom vlastitom
ponižavajućom prošlošću koju odbacuju kroz moć koju sada imaju, no simptomi
su vrlo često nejasni da bi odali majku. Različiti obrambeni mehanizmi
pomoći će opravdati roditeljeve postupke: poricanje vlastite patnje, racionalizacija
(dugujem djetetu dobar odgoj), okrivljavanje pogrešnih osoba (ne nanosi
mi bol moj otac nego moj sin) i idealiziranje (dobro je što me je otac
tukao). Pošto su žrtve„samo djeca“, njihova se nesreća omalovažava. Suze
su donosile dodatne udarce pa ih je dijete naučilo dodatno potiskivati.
Stoga su ljudi ponekad uvjereni da su samo njihova braća bila ponižavana.
Posljedice čak najokrutnijeg zlostavljanja mogu ostati skrivene zbog djetetove
snažne potrebe za idealiziranjem. Nema suđenja, nema branitelja – nema
presude. Ukoliko činjenice izađu na vidjelo, one su maskirane u „blagoslov“!
Neka majka je možda bila šokirana kao mala djevojčica kada je neočekivano
ugledala penis u erekciji i tako stvorila strah od muških genitalija ili
je to mogla doživjeti kao oruđe nasilja bez da je to mogla ikome povjeriti.
Takva majka možda sada osjeća da je sposobna imati kontrolu nad svojim
strahom u odnosu prema svom malom sinu. Može ga, na primjer, brisati nakon
kupanja na takav način da dobije erekciju što ona ne doživljava kao opasnost
ili prijetnju. Zaštićena bezuvjetna ljubavlju, koju svako dijete osjeća
prema majci, ona može nastaviti sa svojim polaganim seksualnim istraživanjem
koje se nikada nije imalo prilike prirodno razviti.
Mnogi ljudi pate cijeli život od teškog osjećaja krivnje, osjećaja da
nisu ispunili očekivanja svojih roditelja. Taj osjećaj je jači od bilo
kakvog intelektualnog uviđanja da djetetov zadatak ni dužnost nije da
zadovolji njihove potrebe. Kasnije svi ti doživljaji ostaju usko povezani
s majčinim užasnutim pogledom. Ona tjera nekadašnje dijete u opsesiju
i perverziju u kojima se mogu reproducirati pretrpljene traumatične scene.
Ako je pacijent voljan ne odbacivati svoje osjećaje srama i straha, može
otkriti prave razloge u prošlosti za takvo ponašanje. Kroz svoju perverziju
i opsesiju on stalno ponavlja istu dramu: užasnuta majka je nužna za ostvarenje
seksualnog zadovoljenja; orgazam se može postići samo u atmosferi samoprezira.
Pacijent je činio neke stvari koje je njegov društveni krug i društvo
u cjelini osudilo i prezrelo. Uz pomoć svojih pritužbi, proživljavanja
dubokih osjećaja, suočavanjem sa zlostavljanjima i osuđivanjem postupaka,
on može prestati glumiti. Osoba mora biti u stanju vidjeti koji se ciljevi
i pritisci kriju iza takve provokacije. Djetetovi osjećaji nisu nešto
čega se treba stidjeti, već nešto vrijedno što može biti od pomoći: da
je prevareno, da se njegova čežnja za ljubavlju i nježnošću iskorištavala,
nikad mu prije nije pala na pamet jer nije mogao osjećati. Gdje nema poštovanja,
djeca traže zaklon od bolne istine u ideologijama: nacionalizam, rasizam
i fašizam kao politički programi za svoje izvore imaju nepoštivanju bivšeg
djeteta.
Borba za prihvaćenost u društvu s posebnim oblicima ovisnosti, seksualnim
i neseksualnim, jedan je od mnogih načina izbjegavanja suočavanja s prošlošću
na način nekritičnog prihvaćanja teorije u kojima osobe nalaze potvrde
za svoje fiksacije. Dok god je tako, oni nanose štetu drugima na isti
način na koji je njima bila nanesena, bez grižnje savjesti. Majka ne može
istinski poštovati svoje dijete sve dok ne shvati koliko ga posramljuje
nekom svojom ironičnom primjedbom izraženom samo da, zapravo, prikrije
svoju vlastitu nesigurnost. Ona ne može biti svjesna kako se duboko poniženim
i omalovaženim osjeća njeno dijete, ako nikada nije svjesno patila od
takvih osjećaja i ako ih pokušava odagnati ironijom.
ZAKLJUČAK
Knjiga «Drama djetinjstva» definitivno je knjiga koju mora pročitati svaka osoba. Mene je ta knjiga navela na razmišljanje o sebi, svom djetinjstvu i svojim postupcima , ali i o problemima svojih prijatelja koje prije nisam shvaćala. Po mom mišljenju, odgoj i događaji iz djetinjstva ostavljaju zaista veliki trag na osobi. Pogotovo ako se radi o disfunkcionalnoj obitelji, što je primjer kod jedne moje prijateljice. Njen otac bio je alkoholičar i zlostavljač, a mama nestabilna osoba koja je mislila samo na sebe. Ono najvažnije što djetetu treba je osjećaj reda i stabilnosti te ljubav, što je ona jako rijetko imala. Zbog toga ona i dan danas osjeća posljedice i iako zna u čemu je problem, jako joj je teško riješiti ga. Međutim, smatram da je tu dosta bitan i karakter osobe jer su neke osobe osjetljivije od drugih i zbog toga teže podnose pa i najmanje stresne situacije. Osobno se divim ljudima koji su imali djetinjstvo i roditelje iz horor priča i izvukli se iz toga bez tuđe pomoći. Smatram se sretnim djetetom jer imam roditelje koji su educirani za rad s djecom i mogu reći da sam imala zaista divno i sretno djetinjstvo bez trauma.
LITERATURA
Miller,A.(1995.). Drama djetinjstva. Zagreb: Educa.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi