POCETNA STRANA

AUTIZAM

„Ekstremno osamljivanje i samoizolacija, kao i povlačenje od socijalnih kontakata tokom vrlo ranog razvoja, opsesivna potreba za nepromjenljivošću okoline i dnevne rutine, preokupacija predmetima koje se koriste na neobičan način, rituali i stereotipno ponašanje, npr. njihanje, otpor prema učenju novog, teško oštećenje govora- kod nekih do mutizma, a kod drugih bizaran nefunkcionalan govor, koji uključuje eholaliju, perseveraciju, stereotipni ili metaforički govor i neadekvatna upotreba zamjenica.“
Ovako je dr. Leo Kanner, dječji psihijatar iz John Hopkinsa u Baltimoru, 1943. godine opisao i okarakterizirao rani dječji autizam istaknuvši njegove simptome (Nikolić, 2000). Gotovo u isto vrijeme neznajući za rad Lea Kannera, austrijski liječnik dr. Hans Asperger je 1944. opisao sličan poremećaj nazvavši ga autističnom psihopatijom, dok je švicarski pedijatar dr. Andreas Rett opisao autistični sindrom kod djevojčica kod kojih je još u prvoj godini života nastupala brza socijalna i mentalna deterioracija sa smrtnim ishodom obično do treće godine (Remschmidt, 2009). Pola stoljeća nakon Kannerovog opisa autizma, pojavili su se i drugi brojni različiti pristupi i stajališta, kako liječnika tako i porodica i samih autističnih osoba, te su nicale brojne teorije i istraživanja, rezultati i praksa, zbrinjavanje, edukacija i institucionalni pristupi (Quin, 2006).
Od vremena kada je prvi put zapažen, autistični poremećaj kao da ima neku mističnu auru. Kliničari i učitelji i danas izvještavaju o sličnim značajkama autizma kakve je Kanner opisao prije više od pola stoljeća, ali su pristupi u njegovom proučavanju bili različiti (Davison i Neale, 1999). Međutim, šta je bilo prije 1943. i Kannerovog opisa? Da li je autizam nova bolest? Vjerovatno nije. Ono što je sigurno jeste da se stotinama godina unazad nije čulo za naziv „autizam“, međutim postoje oskudni opisi djece koja su ispoljavala ponašanja slična onima za koja se danas tvrdi da ih ispoljavaju autistična djeca (Frith, 2008). Ti dokazi sežu i do opisa „divlje djece“ prisutne u mitologiji i legendama, kao što je dječak- vuk iz Hessena opisan 1334. godine, te zapisa liječnika Itarda iz 1801. godine, o dječaku Viktoru. Danas, kada se usporede karakteristike Viktorovog ponašanja, koje je Itard opisao u „Zapisima o novim naprecima u razvoju Viktora iz Aveyrona“ 1807. godine, sa simptomatologijom Kannerovog sindroma, uočavaju se fascinantne podudarnosti (Benaron, 2009 ). Uta Frith je spekulisao o tome da možemo pronaći dokaze o autizmu kroz historiju, pominjujući „blagoslovljene lude“ u Rusiji, koji su iskazivali neosjetljivost na bol, bizarno ponašanje, nevinost i nedostatak društvene svijesti koji upućuju na to da su oni mogli imati autizam. Gotovo je sigurno da je autizam uvijek postojao. U skoro svakoj kulturi se mogu pronaći narodne priče čiji su junaci naivni i „jednostavni“ pojedinci koji se ponašaju čudno i sa upečatljivim nedostatkom zdravog razuma, i ti pojedinci su uglavnom muškarci.
Jedna od takvih priča dolazi iz Kine:
“Nekada davno Sheikh Chilli je bio veoma zaljubljen u neku djevojku i onda je pitao svoju majku: 'Koji je najbolji način da se djevojka zaljubi u mladića?' Majka je odgovorila: 'Najbolje je sjesti iznad bunara i kada djevojka dođe na bunar po vodu, baciti pijesak na nju i nasmijati se.' Sheikh je otišao na bunar, a kada se pojavila djevojka, on se bacio velikim kamenom na nju i razbio joj glavu. Ljudi su ga osuđivali i željeli mu smrt, no kada je objasnio zašto je to uradio, svi su se složili da je Sheikh najveća budala na svijetu.” (From Folktales of India, Kang & Kang 1988; prema Happe, 1994).
Uistinu, trebalo je dugo vremena da se ti „čudni pojedinci“ počnu istraživati i da autizam dobije svoje ime. Međutim, on i dalje ostaje vrlo složen i zbunjujući, i pri dijagnosticiranju i pri dogovoru o definiciji i najboljim tretmanima liječenja, ali pobuđuje veliki interes kliničara i istraživača (Feinstein, 2010). Ono što je i do danas ostalo nepoznato jeste etiologija, iako vrlo rani početak autizma i sakupljeni neurološki i genetski podaci upućuju na biološku osnovu ovog zagonetnog poremećaja. U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-IV), autistični poremećaj je samo jedan od pervazivnih razvojnih poremećaja koji počinje u ranom djetinjstvu i može biti vidljiv već u prvim sedmicama života (Delfos, 2005). Autistični poremećaj se javlja relativno rijetko u populaciji, češće kod muškaraca nego kod žena (Bujas Petković, 2000). Postoji mnogo indikatora autizma, a rezultati jednog istraživanja pokazuju da su najčešća ponašanja, koja navode roditelji kao rane indikatore autizma, zakašnjeli razvoj govora (58.7%) i loša socijalna interakcija (44.1%), i to u drugoj godini života (Milačić-Vidojević, 2007).
Ono što bismo željeli istaći u ovom radu jeste da autizam nužno ne definira osobu, već da je osoba sa autizmom i osoba sa mislima, idejama, osjećanjima, sposobnostima i talentima, a ne samo „autistična“, isto kao što ni pretili ljudi nisu samo „pretili“, a kratkovidi samo „kratkovidi“ (Matson, 2009).
U ovom radu pokušati ćemo odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Kako se kroz historiju gledalo na autistični poremećaj?
2. Koji su najučestaliji simptomi koji pomažu pri dijagnosticiranju autističnog poremećaja?
3. Koji su to karakteristični obrasci ponašanja autistične djece i njihovi načini interakcije sa okolinom?

2. POJAM AUTIZMA I HISTORIJSKI OSVRT

Početkom 19. stoljeća izolirani su pojedini slučajevi vrlo male djece s teškim mentalnim poremećajima koji su uključivali i znatne poremećaje u razvoju. Psihijatar H. Maudsley bio je prvi koji je 1867. ozbiljno skrenuo pažnju na ovo pitanje. Tek nakog toga, slični su se slučajevi počeli prihvaćati kao dječja psihijatrijska stanja. U početku su se kliničke zamisli i terminologija direktno prenosili iz psihijatrije odraslih, što je označavalo razdoblje „adultomorfnog pristupa“ dječjoj psihijatriji (Nikolić, 2000). Dakle, „čudnu djecu“ su opisivali različiti istraživači, a neki autori su smatrali da se ova djeca mogu svrstati zajedno u okviru jednog stanja, prije svega u dječje psihoze, koje su smatrane ranom varijantom shizofrenije kod odraslih osoba, no pojam autizam razvio je švicarski psihijatar Eugen Bleuler (1911). Njime je opisao jedan od osnovnih simptoma shizofrenije. Bleuler je tim pojmom označio ponašanje shizofrenih bolesnika koji se misaono povlače u vlastiti svijet, postupno smanjuju socijalne interakcije sa ljudima u okruženju i prepuštaju se fantastičnim mislima i zatvaraju od svijeta (Benaron, 2009).
Prihvaćajući taj pojam, gotovo istovremeno su austro-američki psihijatar Leo Kanner (1943) i austrijski pedijatar Hans Asperger (1944) opisali autistični poremećaj kod djece. Kanner je opisao sindrom sa specifičnim karakteristikama kojem je dao naziv infantilni autizam, a Asperger je objavio sličan opis mentalnog poremećaja kojeg je nazvao autistična psihopatija. Budući da se autistična djeca ne povlače aktivno u svijet fantazija, već ponajprije (od rođenja) uopće ne uspostavljaju ili samo ograničeno mogu uspostavljati socijalne kontakte, opis koji je izvorno dao Bleuler za njih nije prikladan. No, različiti autori odlučili su zadržati taj pojam jer je u međuvremenu usvojen u cijelom svijetu (Weber, 1985; prema Remschmidt, 2005).
Dvije godine prije početka Drugog svjetskog rata, švicarski liječnik Lutz (1937) je opisao posebna dječja psihotička stanja, nazvavši ih dječjom shizofrenijom, a to je na drugom kontinentu, u SAD-u, preuzela psihoanalitičarka Lauretta Bander (1947). Banderova je počela pisati o dječjoj shizofreniji u odnosu na vrlo široku i slabo definiranu grupu psihofizičkih poremećaja u djetinjstvu. Earl 1934. godine govori o „primitivnoj katatonoj psihozi idiotije“ kod adolescenata i odraslih osoba koji funkcionišu u okviru teže i duboke intelektualne ometenosti, indiferentni su u odnosu na druge osobe i zaokupljeni stereotipnim i repetitivnim pokretima. Pariški dječji psihijatar Serge Lebovici (1949) otkrio je da se kod starije djece i odraslih, koji su do tada smatrani teško retardiranom populacijom, zapravo radilo o zapuštenim slučajevima infantilnog autizma. Nedugo nakon toga, simbiotsku psihozu opisuju Margaret Mahler i Goslinoerova (1955) kao i sindrom atipičnog djeteta koji Beta Rank uvodi u literaturu. U SAD-u su istraživači nastojali izbjeći termin autizam, ali isto tako i pojam psihoze u djetinjstvu, posebno u specijaliziranim centrima kojima su rukovodili psihoanalitičari te su radije govorili o atipičnoj djeci ili o djeci sa teškim poremećajima u najranijem razvoju (Rank, 1955; prema Nikolić, 2000). U isto vrijeme Bruno Bettelheim je u svojoj knjizi „Prazna utvrda“ (1967) opisao vlastiti način institucionalnog liječenja autizma i supervizijskog rada sa edukatorima, kao i svoj stav prema roditeljima s kojima je odbijao saradnju. Visoki postotci njegove izliječene djece su se desili zbog toga što djeca koju je tretirao u većini slučajeva nisu imala Kannerov sindrom već teže smetnje u razvoju, odnosno poremećaje koji bi se mogli nazvati „autizmu slično stanje“ (Happe, 1994).

2.1 Razlike između Aspergerovog sindroma i autizma (Kannerovog sindroma)

Leo Kanner je, posmatrajući jedanaestero djece liječene na Klinici za dječju i adolescentnu psihijatriju, primijetio ponašanja koja nisu bila uobičajena za mentalno retardiranu ili shizofrenu djecu. Nailazeći na zajedničke karakteristike ponašanja kod takve djece definirao je i opisao novi klinički sindrom u medicini – infantilni autizam, jer je primijetio da „od početka postoji ekstremna autistična osamljenost koja, kada god je to moguće, zanemaruje, ignorira i isključuje sve što djetetu dolazi izvana“ (Kanner, 1943; prema Davison i Neale, 1999). Kanner je 1943. godine, u radu „Autistično oštećenje afektivnog kontakta“ uveo u svijet medicinske literature grupu dece koju je nazvao „autističnom“. Kao suštinske karakteristike autističnog sindroma navodi: ekstremnu autističnu usamljenost, opsesivnu želju za održavanjem istovjetnosti, odlično mehaničko pamćenje, odloženu eholaliju, pretjeranu osjetljivost na stimuluse, ograničenost spontane aktivnosti, dobre kognitivne potencijale i visoko inteligentne porodice (Happe, 1994). U svojim kasnijim zapisima (Kanner & Eisenberg 1956; prema Happe, 1994) Kanner je ekstremnu autističnu usamljenost i opsesivnu želju za održavanjem istovjetnosti izdvojio kao najbitnije simptome autizma, a druge simtopme je smatrao sekundarnim, ali je kod te djece također utvrdio da već od početka života nisu bila u stanju ostvariti uobičajene odnose sa drugim ljudima i da sva su imala teška govorna ograničenja.
Međutim, od vremena kada je Kanner prvi definirao dijegnostičke kriterije za infantilni autizam, ti kriteriji do danas nisu pretrpjeli mnoge promjene. Kliničke pojave koje su kod infantilog autizma opisivali različiti autori, u SAD-u i Evropi, više ili manje razlikuju se međusobno, ovisno o metodologiji naučno-istraživačkog rada i o stajalištima pojedinih škola u raznim zemljama, međutim Kannerove britke opservacije i opisi i danas služe kao referentne tačke najvažnijih karakteristika autizma. Na temelju njegovih početnih opažanja mnogi su dječji psihijatri dodavši svoja opažanja iz rada sa autističnom djecom znatno proširili naša današnja znanja o ovoj duševnoj bolesti djece (Matson, 2009).
Iduće 1944. godine, Nijemac Hans Asperger je, neznajući za rad Lea Kannera, pod oznakom „Autistični psihopati dječje dobi“ opisao slučajeve četiri dječaka upadljivih u oblasti socijalnog, jezičkog i kognitivnog razvoja. Rad Aspergera je ostao relativno nepoznat do 70-tih godina, kada su se pojavili prevodi sa njemačkog na engleski jezik, a sam termin “Aspergerov sindrom” (AS) je uvela Wingova u cilju dijagnostičkog razlikovanja sposobnijih osoba sa autizmom koje se nisu najbolje uklapale u Kannerov opis djeteta sa autizmom kao “udaljenog, distanciranog, sa nedovoljno razvijenim govorom i bez kontakta očima”.
Njihova zajednička obilježja je sažeo u šest tačaka. Osobenosti „autistične psihopatije“
izvedene su iz Aspergerovih kliničkih opisa i studija slučajeva su: socijalna izolacija i egocentričnost, specifičnost u verbalnoj komunikaciji, nedostatak imaginativne igre, repetitivan obrazac aktivnosti, neobično reagovanje na senzorne stimuluse, nedostatak empatije, dobro mehaničko pamćenje i teškoće učenja u ostalim područjima, motorna
nespretnost i problemi u ponašanju. Asperger je naglasio znatno veći broj dječaka u uzorku djece; smatrao je da se navedeno stanje ne može prepoznati prije treće godine života kao i da slične crte ličnosti postoje kod roditelja ili rođaka dece čime je naglasio porodičnu zasnovanost stanja kod svojih pacijenata (Feinstein, 2010).
Iako su Kannerovi i Aspergerovi pacijenti imali puno toga zajedničkog, Asperger je smatrao da njegovi pacijenti ne kasne u razvoju govora, da je motorni deficit češći, početak javljanja poremećaja kasniji i da su pacijenti skoro svi dječaci. Takođe je naglasio velike razlike u jačini simptoma u području socio-emocionalnog funkcionisanja, jezika, motorike, ograničenih interesovanja što se moglo objasniti karakteristikama pojedinačnih pacijenata koje je opisao Kanner. Iako se razlike mogu objasniti višim intelektualnim sposobnostima, Asperger je insistirao da se poremećaj može javiti na svim nivoima inteligencije. Pored toga autizam je smatrao psihotičnim procesom, a Aspergerov sindrom poremećajem ličnosti (Milačić – Vidojević, 2009).

3. AUTIZAM KAO PERVAZIVNI RAZVOJNI POREMEĆAJ

Osobe s poremećajima autističnog spektra čine posebno jedinstvenu grupu, čak i kada ih uspoređujemo sa drugim osobama s teškoćama. Brojne permutacije i kombinacije poteškoća čine poremećaje autističnog spektra posebno zamršenima. U ranijim pokušajima razumijevanja autizma javljali su se nizovi tvrdnji za dijagnosticiranje poremećaja, a ponekad su te tvdrnje bile samo opisane tako da nije bilo potpuno jasno koja obilježja trebaju biti prisutna kako bi se dijagnosticirao autizam, a koja obilježja su bila samo obilježja koja često prate poremećaj, ali nisu bitan kriterij. To je dovelo do zbunjujuće i neprihvatljive situacije, u kojoj je kod dvoje djece koja nisu imala ni jednu zajedničku karakteristiku mogao biti dijagnosticiran autizam (Quin, 2006).
Uprkos ranim opisima Kannera i drugih, poremećaj nije ušao u službenu dijagnostičku nomenklaturu do publikacije DSM-III 1980. godine (Davison i Neale, 1999). Činjenica da postoji velika zbrka u klasifikaciji teških poremećaja koji počinju u djetinjstvu, DSM-II je koristio dijagnozu dječja shizofrenija za takva stanja, implicirajući da je autizam jednostavno oblik shizofrenije s ranim početkom, ali dostupni podaci pokazuju da su shizofrenija s ranim početkom i autizam odvojeni poremećaji (Frith, 1989; Rutter i Schopler, 1987; prema Davison i Neale, 1999). Iako socijalno povlačenje i neadekvatni afekt koji se primjećuju kod autistične djece mogu djelovati slično negativnim simptomina shizofrenije, autistična djeca ne pokazuju halucinacije i deluzije, a kada odrastu ne postaju shizofrenična i ljudi sa autizmom nemaju višu prevalenciju shizofrenije u svojim porodicama, kao što je imaju djeca i odrasli ljudi koji boluju od shizofrenije (Wing i Attwood, 1987; prema Nikolić, 2000).
Djelimično, da bi diferencirao autizam od shizofrenije, DSM-III je uveo (i DSM-III R zadržao) termin pervazivni (prožimajući) razvojni poremaćaj (PRP). Pervazivni razvojni poremećaji predstavljaju grupu poremećaja koje karakterišu oštećenja u socijalnom i bihevioralnom funkcionisanju kao i komunikaciji (Aleksić i sur., 2002). Ovaj termin naglašava da autizam uključuje ozbiljnu nenormalnost u procesu razvoja i tako se razlikuje od mentalnih poremećaja koji nastaju u odrasloj dobi. .Dakle, iako prepoznat kao sindrom dugi niz godina prije, autizam je prvi put opisan u DSM-III klasifikaciji terminom “Infantilni autizam”, sa početkom do tridesetog mjeseca života, i klasifikovan u grupu sa drugim PRP poremećajima. Danas, nakon niza godina istraživanja i proučavanja autizma je došlo do konsenzusa među stručnjacima i istraživačima o neospornosti autizma kao dijagnostičke kategorije, te o mnogim svojstvima bitnim za njegovu definiciju. To je omogućilo podudaranje dva najvažnija dijagnostička sistema, DSM-IV (Dijagnostički i statisički priručnik za duševne poremećaje) i ICD-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti).

Tabela 3.1: Korespodencija klasifikacija pervazivnih razvojnih poremećaja prema ICD-10 i DSM-IV

Dakle, kako vidimo iz Tabele 3.1, danas se autistični poremećaji smatraju pervazivnim razvojnim poremećajima, koju su u desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije psihičkih poremećaja (MKB-10 ili ICD-10), koju je izdala Svjetska zdravstvena organizacija, definisali na sljedeći način: „Skupina poremećaja koje obilježavaju kvalitativne nenormalnosti uzajamne interakcije i obrazaca komunikacije kao i ograničen, stereotipan, ponavljajući repertoar interesa i aktivnosti. Ove kvalitativne nenormalnosti su osnovno funkcionalno obilježje oboljele osobe, ali se razlikuju u izraženosti. U najvećem broju slučajeva prisutan je od najranijeg djetinjstva osebujan razvoj. S malobrojnim iznimkama nenormalnosti su od pete godine života manifestne. Najčešće su prisutni određeni opći kognitivni deficiti, no poremećaji su definirani ponašanjem koje ne odgovara razini inteligencije osobe, bez obzira na to je li ona odgovarajuća za određenu dob ili ne.“ (ICD-10, str. 265; prema Remschmidt, 2005, str. 30). U klasifikaciji ICD-10 upućuje se i na sljedeće osobitosti: „U nekim slučajevima poremećaji mogu biti povezani sa određenim tjelesnim bolestima i možda se mogu pripisati tim bolestima (npr. cerebralna pareza rane dječje dobi, oštećenja zbog rubeole koju je majka preboljela tokom trudnoće, tuberozna skleroza, poremećaj metabolizma masti uz sudjelovanje moždanih struktura, fragilni x- hromosom). Poremećaj se ipak ponajprije dijagnosticira na osnovu ponašanja, neovisno o tome postoji li ili ne prateća tjelesna bolest. Često je intelektualno zaostajanje, ali ono nije uvijek prisutno kod pervazivnih razvojnih poremećaja (Remschdimt, 2005).
U drugom često korištenom sistemu klasifikacije Američke psihijatrijske udruge, Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (4. izdanje; DSM-IV, prema Remschmidt, 2005), pervazivni razvojni poremećaji definiraju se na sličan način: „Karakteristično je za pervazivne razvojne poremećaje teško i pervazivno oštećenje većeg broja razvojnih područja kao npr. socijalna interakcija i komunikacija ili javljanje stereotipnih oblika ponašanja, interesa i aktivnosti. Kvalitativne deficite kod tih poremećaja obilježavaju jasna odstupanja razvojog stupnja i intelektualne dobi određene osobe (Američka psihološka udruga, 1998, str. 68). U opisu prema DSM-IV kaže se, nadalje, da je taj poremećaj prije označavan pojmom 'psihoza' ili 'shizofrenija dječje dobi'. No, važno je naglasiti da se pervazivni razvojni poremećaji razlikuju od psihoza i shizorenije, iako se kod nekih pervazivnih razvojnih poremećaja (npr. kod Aspergerovog simptoma) kasnije može razviti shizofrenija.
Dakle, u DSM-IV i ICD-10, autistični poremećaj je samo jedan od perzvazivnih razvojnih poremećaja.

4. PREVALENCIJA (EPIDEMIOLOGIJA)

Istraživanja upućuju na to da je od 10000 djece i mladih u dobi od četiri do petnaest godina otprilike četvero do petero autistično (Kannerov sindrom). Dakle, autistični poremećaj se javlja relativno rijetko u populaciji, češće kod muškaraca nego kod žena (omjer dječaka i djevojčica je 3:1) i prati ga pojava mentalne retardacije i epileptičkih napada (Remschmidt, 2005).

5. DIJAGNOSTIČKI KRITERIJI AUTIZMA

Oba klasifikacijska sistema u međunarodnoj upotrebi (ICD-10 i DSM-IV) opisuju kriterije na osnovu kojih se postavlja dijagnoza naglašavajući četiri ključna obilježja, a to su:
1. kvalitativno oštećenje uzajamne socijalne aktivnosti,
2. kvalitativno oštećena komunikacija,
3. ograničeni interesi i stereotipski obrasci ponašanja, i
4. početak prije treće godine života.

Detaljnije će biti prikazani dijagnostički kriteriji, odnosno kriterij za autizam, u DSM-IV jer se češće spominje i navodi u literaturi, ali paralelno će biti dati kratki opisi kriterija iz ICD-10.

5.1 Kvalitativno oštećenje socijalnih interakcija

Pod ovu skupinu dijagnističkih kriterija prema DSM-IV spadaju: a) teškoće u upotrebi neverbalnih ponašanja kao što su pogled oči u oči, facijalna ekspresija, stav tijela i geste za reguliranje socijalne interakcije; b) nemogućnost ostvarivanja veza sa vršnjacima primjerenih razvojnoj dobi djeteta; c) značajno oštećena ekspresija uživanja u sreći drugih ljudi; d) nedostatak socijalnog i emocionalog reciprociteta.

5.2 Kvalitativno oštećenje komunikacije

Pod ovu skupinu dijagnostičkih kriterija spadaju: a) zaostajanje u razvoju ili potpun nedostatak govornog jezika (koje nije popraćeno pokušajima kompenzacije kroz alternativne načine komunikacije kao što su geste i mimika); b) kod osoba sa razvijenim govorom oštećenje se manifestira u sposobnosti započinjanja ili održavanja razgovora sa ostalima; c) stereotipna ili repetitivna upotreba jezika ili idiosinkratski govor, te nedostatak somboličke igre primjerene razvojnoj dobi djeteta.

5.3 Ograničeni repetitivni i stereotipni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti

Ovi obrasci ponašaja, interesa i aktivnosti manifestuju se: a) preokupacijom stereotipnim i ograničenim interesima koji su neuobičajeni u intenzitetu ili fokusu; b) kompulzivnom privrženošću specifičnim nefunkcionalnim rutinama ili ritualima; c) stereotipnim i repetitivnim motoričkim manirizmima (npr. pokreti rukama ili prstima ili kompleksni pokreti čitavog tijela); d) uporna preokupacija dijelovima predmeta (Američka psihološka udruga, 1998).

5.4 Početak prije treće godine života

6. KARAKTERISTIČNI OBLICI PONAŠANJA KOD AUTISTIČNE DJECE

Kod promatranja djece sa autističnim poremećajem, u skladu sa kriterijima klasifikacijskih sistema, najuočljivija su ponajprije tri oblika ponašanja (simptoma):
1. ekstremno zatvaranje od vanjskog svijeta,
2. posebno osebujan govorni jezik, i
3. grčevita povezanost sa poznatim (strah od promjene).

Kod zatvaranja od vanjskog svijeta pojavljuje se ekstremni poremećaj socijalne interakcije, javlja se izrazita autistična osamljenost. Veze sa osobama, događajima i stvarima su abnormalne. Znakovi privrženosti gotovo da i ne postoje: nema reakcija smiješka, pogleda oči u oči, nema razlikovanja roditelja od drugih osoba, nema gesta anticipacije (npr.pružanja ruku kako bi se dijete podiglo), koji se kod zdrave djece pojavljuju već u trećem mjesecu života. Zdrava djeca gledaju da bi zaokupila pažnju drugih ljudi ili da usmjere pažnju na neki objekt, a autistična djeca to ne rade. Autistična djeca rijetko prva počinju kontakt sa osobom koja o njima brine, osim kada su gladna ili mokra; rijetko prilaze drugima i gledaju mirno ili „kroz“ ljude ili im okreću leđa. Mali broj autistične djece ima prijatelje. Ona su zadovoljna sjedeći mirno, potpuno zauzeto sobom, ne primjećujući kretanja drugih ljudi oko njih. Međutim, oko druge ili treće godine mnoga autistična djeca počinju pokazivati nešto emocionalne privrženosti prema roditeljima i ljudima koji o njima brinu (Delfos, 2005). No, ova djeca često pokazuju snažnu povezanost sa predmetima, često su zaokupljena i jako vezana za ključeve, kamenje, žičane košare, prekidače za struju, te mehaničke uređaje. Ako se takve stvari mogu nositi, tada će dijete hodati okolo s njima u rukama, što će mu onemogućiti da nauči neke korisnije stvari (Davison i Neale, 1999).
Čak i prije dobi u kojoj se obično usvaja jezik, autistična djeca pokazuju nedostatke komuniciranja. Sva autistična djeca imaju ozbiljne poremećaje govora i jezika. U dobi od pet godina polovina ih uopće nema razvijen ekspresivni govor, a djeca koja govore imaju specifičan govor koji se razlikuje od drugih govornih poremećaja. Oko 50% autistične djece nikada ne nauči govoriti (Rutter, 1966; prema Davison i Neale, 1999). Rezultati istraživanja, čiji je cilj bio utvrditi kako roditelji autistične djece prepoznaju rane promjene u ponašanju svoje djece, ukazuju da se problemi u komunikaciji primjećuju u periodu između 18.8 i 49.5 mjeseci (Milačić-Vidojević, 2007). Gukanje, proizvođenje različitih glasova i tepanje, karakteristično za djecu prije nego što počnu izgovarati riječi, kod autistične djece je manje često i sadrži manje informacija nego kod zdrave djece (Ricks, 1973; prema Davison i Nealne, 1999). Karakteristično je za ovu djecu da ponavljaju, obično sa izuzetnom tačnošću i monotono, ono što čuju da druga osoba govori. Naprimjer, učitelj može pitati autistično dijete: „Želiš li keks?“, a djetetov odgovor će biti: „Želiš li keks?“ To je odstupanje u govoru autistične djece koje se zove neposredna eholalija. U odloženoj eholaliji dijete može biti prisutno u sobi u kojoj je uključena televizija i u kojoj drugi ljudi razgovaraju i izgledati potpuno nezainteresirano. Nekoliko sati kasnije ili čak sljedećeg dana, dijete može ponoviti riječ ili frazu iz razgovora ili televizijskog programa. Nijema autistična djeca koja kasnije, vježbanjem, steknu nešto funkcionalnog govora, obično prolaze kroz fazu eholalije. U prošlosti je većina istraživača vjerovala da eholalija nema nikakvu funkcionalnu svrhu, ali se vjerovalo i da eholalija može biti pokušaj komuniciranja. Drugo često odstupanje u govoru autistične djece je pogrešna upotreba zamjenica. Djeca o sebi dugo govore u trećem licu i tek jako kasno nauče sebe označiti sa „ja“. Ovo odstupanje je usko vezano uz eholaliju, budući da autistična djeca često koriste eholaličan govor, obraćat će se sami sebi onako kao što su čula da se drugi ljudi njima obraćaju (Davison i Neale, 1999).
Ova djeca ne dosežu ili dosežu jako kasno razdoblje postavljanja pitanja, a onda stereotipski postavljaju ista pitanja na koja već znaju odgovore. Mnoga autistična djeca koja nauče govoriti ne mogu jezik koristiti za komunikaciju, već ga koriste na mehanički način. Spontani govor autističnog djeteta oskudan je i nezreo i uvijek je karakteriziran gramatičkim pogreškama. Neka djeca izmišljaju nove riječi (neologizme) koje za njih mogu imati posebno značenje. Kod mnoge djece je i glas upadljiv, nedostaje mu melodičnost, naglašavanje riječi i dijelova rečenice, glasnoća govora je nepromjenjiva, a ritam govora isprekidan. Autistična djeca postižu slabije rezultate na testovima psiholingvističkih sposobnosti i zbog nerazumijevanja facijalne ekspresije i gestovne komunikacije drugih osoba i slabijeg razumijevanja verbalnih poruka, imaju većih teškoća sa usvajanjem apstraktnih pojmova i generalizacijom što im dodatno otežava komunikaciju (Bujas-Petković, 2000). Autistična djeca imaju poteškoća u centralnoj organizaciji osjeta. Oni dobro čuju, ali u potpunosti ne razumiju (pa ne mogu ni razviti govor), oni drugačije osjećaju zvuk, dodir, pa čak i vidnu stimulaciju. Poznati pokus Simon-Baron Cohena najbolje dokazuje ovu tvrdnju. Stoga, zbog nedostatka komunikacije dijete može biti trajno obilježeno kao socijalno retardirano.
Grčevita povezanost sa poznatim očituje se u tome da djeca upadaju u stanja straha i panike kada se nešto promijeni u njihovom neposrednom okruženju. Autistična djeca postaju izrazito uznemirena promjenom dnevne rutine u svojoj okolini. Ponuditi mlijeko u nekoj drugoj šoljici ili premjestiti namještaj može dovesti do plača ili ispada. Čak i pozdravljanja ne smiju varirati. Opsesivna kvaliteta, slična održavanju istovjetnosti, prožima ponašanje autistične djece i na druge načine. Tokom igre mogu kontinuirano slagati igračke ili praviti zamršene konstrukcije s kućanskim stvarima. Mogu biti zaokupljena voznim redovima autobusa, smjerovima podzemnih željeznica ili nizovima brojeva. Do adolescencije mogu postojati potpuno razvijene opsesije. Autistična djeca pokazuju stereotipno ponašanje, posebno ritualne kretnje i druge ritmičke kretnje poput beskrajnog njihanja tijela, pljeskanja rukama i hodanja na prstima (Matson, 2009).
Neka djeca izvode prisilne radnje i kod njih se pojavljuje niz drugih simptoma kao što su preferencije određene vrste hrane koju biraju po boji i jedu neuredno, uprkos upozorenjima; autoagresivnost kao krajnje destruktivan oblik agresivnog ponašanja, a objašnjenje za njega leži u pretpostavci da je nivo endogenih opoida kod autistične djece viši te da je time i prag za bol povišen; osjećaj straha koji proizilazi iz nemogućnosti spoznaje i shvaćanja vanjskog svijeta i nemogućnosti komunikacije i objašnjenja podražaja iz vanjske sredine (Delfos, 2005). Osobe sa autizmom mogu imati i poremećaje seksualnih preferencija. U istraživanju provedenom u Srbiji najčešće pronađene parafilije kod osoba sa autističnim poremećajem su kompulzivna masturbacija, pseudoegzibicionizam, froterizam, fetišizam i parcijalizam. U najvećem broju slučajeva poremećaji seksualne preferencije mogu se objasniti karakteristikama autizma kao što su: pomanjkanje socijalizacije i nedovoljan kapacitet imaginacije. To je i razlog zbog kojeg se poremećaji seksualne preferencije kod osoba sa autizmom doživljavaju prije kao pseudoparafilije nego neke devijacije (Glumbić, 2005).

6.1 Druge karakteristike autističnog poremećaja

a) Senzomotorika

b) Igra

Autistično dijete se igra na svoj način, stereotipno i pretežno samo sa sobom. Igra se gledajući vlastite ruke, uvijek na isti način-okreće ih, približava i udaljava od lica. Igra se i sa predmetima koji nisu za igru i miriše ih. Poskakuje i plješće rukama. Autistično dijete nema maštovite i smislene igre. Dva autistična djeteta mogu satima i danima stajati sasvim blizu jedno drugoga, a da se ne primijete. Autistično dijete se ne smije dugo ostavljati da se samo igra jer su njegove igre stereotipne, a kada postanu loša navika teško ih je otkloniti (Nikolić, 2000). Fizička igra poput hrvanja i škakiljanja može djetetu predstvaljati zadovoljstvo. Opažanja spontane igre u nestruktuiranom okruženju pokazuje da autistična djeca provode mnogo manje vremena od mentalno retardirane ili zdrave djece kompatibilne mentalne dobi u simboličkoj igri kao npr. igrajući se kako lutka ide u prodavnicu ili igrajući se sa kockom kao da je auto (Sigman, Ungerer, Mundy i Sherman, 1897; prema Davison i Neale, 1999). Rukama okreću uzice, flomastere, olovke i tanjire, miču prstima ispred očiju i zure u ventilatore i stvari koje se okreću. Često koriste igračke na prisilan i ritualan način, ne koristeći ih u pravu svrhu.

c) Inteligencija i posebne sposobnosti kod autistične djece

Inteligentno funkcioniranje autistične djece je različito i kreće se od prosječnih do lako i teško retardiranih. Zanimljivo je Kannerovo vjerovanje da su autistična djeca prosječne ili čak natprosječne inteligencije i da je njihovo loše intelektualno funkcioniranje samo posljedica autistične nemogućnosti uspostavljanja kontakta i negativizma (Bujas-Petković, 2000). Empirijska istraživanja pak pokazuju da oko 80% autistične djece postiže ispod 70 bodova na testovima inteligencije. Upravo zbog značajnog broja autistične djece koja su mentalno retardirana, katkad je teško razlikovati ova dva nedostatka. Općenito, autistična djeca postižu lošije rezultate na zadacima koji zahtijevaju asptraktno i simboličko mišljenje, a bolje rezultate na zadacima koji zahtijevaju vizualno-spacijalne vještine. Međutim, postoje slučajevi autističnih osoba koje pokazuju izdvojene vještine koje odražavaju veliki talent. Talenti se mogu odnostiti na muziku, likovnu umjetnost, kiparstvo, matematiku, mehaniku, pamćenje, kao npr. brzo množenje dvaju četveroznamenkastih brojeva napamet, izuzetno dugoročno pamćenje i mogu biti u mogućnosti ponoviti sve riječi pjesme koju su čuli prije više godina (Davison i Neale, 1999). Autistične osobe koje imaju izrazitu sposobnost za jedno područje zovu se autistični-savanti. Izuzetne sposobnosti su veoma rijetke, kako u psihički zdravih tako i kod autističnih osoba. U literaturi je zabilježeno nekoliko zapanjujućih sposobnosti autističnih-savanta, a neke od njih su: šestomjesečno dojenče je mrmljajući moglo reproducirati cijele operne arije koje je jednom čulo; petogodišnji dječak je mogao rastaviti i sastaviti sat, radio, televizor i usisivač; autistična djevojčica koja je mogla reproducirati cijele stranice teksta bez pogreške nakon samo jednog viđenja, a to je mogla ponoviti i godinu dana kasnije (Nikolić, 2000).

ZAKLJUČAK

Od vremena kada je prvi put zapažen, autistični poremećaj kao da ima neku mističnu auru, te stoga i budi velika interesovanja različitih istraživača; od Earla (1934) koji govori o primitivnoj katatonoj psihozi, preko Lutza (1937) koji posebna dječja psihotička stanja naziva dječjom shizofrenijom, Margaret Mahler i Goslinoerove (1955) koje opisuju simbiotsku psihozu do Bete Rank koja uvodi u literaturu sindrom atipičnog djeteta. Pojam autizam razvio je švicarski psihijatar Bleuler (1911). Na djecu sa ovim poremećajem dugo se gledalo sa adultomorfnog stajališta, međutim prvi detaljan opis autizma i njegovih karakteristika dao je Leo Kanner 1943. godine. Neznajući za Kannerov rad, Hans Asperger je 1944. godine opisao sličan poremećaj nazvavši ga autističnom psihopatijom.
Autizam spada u pervazivne razvojne poremećaje i uprkos različitim pristupima i definicijama, danas se dva najvažnija dijagnostička sistema, DSM-IV i ICD-10 podudaraju u karakteristikama i kriterijima za dijagnosticiranje autizma. Oba klasifikacijska sistema naglašavaju četri ključna obilježja: 1) kvalitativno oštećenje uzajamne socijalne aktivnosti; 2) kvalitativno oštećenje komunikacije; 3) ograničene interese i stereotipske obrasce ponašanja; i 4) početak prije treće godine.
Kod promatranja djece sa autističnim poremećajem, u skladu sa kriterijima klasifikacijskih sistema, najuočljivija su ponajprije tri oblika ponašanja (simptoma): 1) ekstremno zatvaranje od vanjskog svijeta; 2) posebno osebujan govorni jezik; i 3) grčevita povezanost sa poznatim (strah od promjene). Pored navedenih ponašanja, autistična djeca mogu imati i vrlo karakterističnu senzomotoriku, njima specifične igre, a inteligencija ove djece je različita i kreće se od prosječnih do lako i teško retardiranih.
Autizam je uistinu kompleksan i sveobuhvatan razvojni poremećaj, te predstavlja veliki problem kako za samog autističnog pojedinca, tako i za okolinu koja nastoji pružiti odgovarajuću brigu i pronaći odgovor na niz problema koji se prije svega očituju u komunikaciji i odnosu sa okolinom, stoga i u osobnom životu osobe sa autizmom. Osnovno je pravilo da se prema autističnom djetetu treba ponašati onako kako bi se ponašali prema zdravom. Autizam je često, naročito u samom početku procesa dijagnostikovanja, teško razgraničiti od drugih razvojnih poremećaja u djetinjstvu i iako se ne može izliječiti trajno, u suvremenoj praksi naglašava se važnost prepoznavanja ranih znakova autizma i uključivanja djeteta u ranu intervenciju čak i prije navršene prve godine života djeteta.

LITERATURA

• Američka psihološka udruga. (1998). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje – DSM-IV. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Aleksić, O. i sar.(2002).Mogućnost primene klasifikacionih sistema. Psihijat.dan./2002/34/3-4/281-289/
• Benaron, L. D. (2009). Autism. Greenwood Press. Westport, Connecticut: London
• Davison, G. C., Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap
• Delfos, M. F. (2005). A Stange World – Autism, Asperger's Syndrome and PDD – NOS. Jessica Kingsley Publishers: London and Philadelphia
• Frith, U. (2008). Autism: A Very Short Introduction. Oxford University Press: New York
• Feinstein. A., (2010). A History of Autism: : conversations with the pioneers. A John Wiley & Sons, Led., Publication: United Kingdom
• Glumbić, N. (2005). Poremećaji seksualne preferencije osoba sa autizmom. Autizam. Beogradska defektološka škola
• Happé, F. (1994). Autism an introduction to psychological theory. UCL Press: London
• Matson, J. L., (2009). Applied Behavior Analysis for Children with Autism Spectrum Disorders. Springer New York Dordrecht Heidelberg London
• Milačić, V.I. (2009). Aspergov sindrom–validnost dijagnostičkog koncepta. Vol. 31, br. 3-4, 57-68
• MIlačić V. I. (2007). Kako roditelji autistične dece prepoznaju rane promene u ponašanju. Psihijat.dan./2007/39/2/155-167/
• Nikolić, S. I sur. (2000). Autistično dijete: kako razumjeti dječji autizam. Prosvjeta: Zagreb
• Quinn, C. (2006). 100 Questions & Answers About Autism: Expert Advice from a Physician/Parent Caregiver. Jones and Bartlett Publishers: Sudbury, Massachusetts
• Petković, B.Z. (2000). Autizam i autizmu slična stanja (pervazivni razvojni poremećaji). Paediatr Croat 2000; 44 (Supl 1): 217-22
• Remschmidt, H. (2009). Autizam: pojavni oblici, uzroci, pomoć. Naklada Slap.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »  

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD