EMPATIJA

Sposobnost empatije je vrlo važna u cjelokupnom životu čovjeka. Znati empatisati znači znati saosjećati s drugim, sa njegovim osjećanjima i težiti da mu pomognemo.
Hipoteza telosa nastoji da objasni na koji način se doživljavaju emocije drugih osoba.
“Mi upotrebljavamo riječi teleperceptor, telencefalija, telefon, za izražavanje akcije na odstojanju; isto tako za izražavanje najmanje jedinice osećanja koje se prenosi sa jedne jedinke na drugu upotrebićemo riječ: telos”
Empatija se razvija zajedno sa razvojem djeteta u dvije povezane faze.
U prvoj fazi ,oko prve godine života, dijete jednostavno uči da uočava emocije drugih i da ih doživi odvojeno od sebe samoga.U drugoj fazi dijete porod toga nastoji da reaguje na te emocije drugoga, a nakon završetka druge faze ide ka tome da konkretno pomogne određenoj osobi čije emocije percipira.
Često se pitamo možemo li utjecati na razvoj empatije, odgovor je vrlo jasan, da možemo tako što ćemo kod djece razvijati spontana djela nježnosti, uključivati ih u rad dobrotvornih organizacija , poticati ih na iskrenost, a najbolji način da utičemo pozitivno na razvoj empatije kod djece jeste pozitivana empatska atmosfera u porodici , u kojoj roditelji saosjećaju sa osjećanjma svoje djece i razumiju ih.
Empatija ima veliki značaj u savjetodavnom radu, kako u periodu predškolskog odgoja kod kuće, tako i u periodu školovanja od strane nastavnika i vršnjaka. Ukoliko dijete ne zadovolji svoje potrebe za empatijom u porodici može se razviti agresivnost ili u drugom slučaju projektivna identifikacija.Takvi poremećaji se kroz savjetodavni rad uspješno tretiraj u radionicama za nenasilnu komunikaciju.
Emocionalna inteligencija kao sastavni dio sadrži empatiju, kao sposobnost da prepoznamo vlastita osjećanja i osjećanja drugih. Pri tome može doći do znatnih poremećaja u odnosu prema emocijama, a jedan od njih je i alistemija, emotivno sljepilo, a krajnji oblik neobaziranja na osjećanja drugih bio bi narcizam.

Pojam empatije

Empatija-suosjećanje: prepoznati emocije drugih, njihova analiza, vidjeti iz perspektive drugih.

a. Prijem signala - individua naspram grupe
b. Čitanje emocija - neverbalnih poruka

Empatija je osobita vrsta suosjećanja, sposobnost uživljavanja u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanja njenog položaja. Empatija se temelji na samosvijesti i samospoznaji.
Metaspoznaja - svijest o (vlastitom) misaonom procesu
Metaraspoloženje - svijest o vlastitim emocijama
Svijest o vlastitoj ličnosti - neprekidna pažnja koja se pridaje vlastitim unutarnjim stanjima. To ukratko znači »biti svjestan i vlastitog raspoloženja i misli o tom raspoloženju«.
Empatija je sposobnost dozivljavanja osecaja (saosecajnost) nama drage osobe, te tako saucestvujemo u njenim radostima, a narocito u zalosti i patnji.

Teorije empatije

Jakon L. Moreno je postavio “hipotezu telosa “, a njene spoljašnje okvire odredio je doktrinom o univerzalnom važenju dvostrukog principa spontanosti i kreativnosti.

“Hipoteza telosa”

Hipoteza o telosu nastala je objedinjavanjem Lipsove teorije empatije i Freudovog pojma transfera. Lipsov pojam empatije označava “osjećanje koje subjekat projektuje u unutrašnji svijet neke druge jedinke”.Pojmom transfera Freud je označavao “nesjvesno projektovanje imaginarnih iskustava na lekare u ličnost”.
Izgrađujući “sistem orijentacije” za svoja sociometrijska i psihodramska otkrića, Moreno je razmatrao oba ova pojma i našao da su oba korisna ali da ni jedan ne odgovara potrebama sociologa i sociometričara, jer prvi (empatija) označava jedan čisto psihološki fenomen a drugim dominira njegovo psihopatološko značenje. Umjesto da prilagođava ta dva pojma svojim potrebama, na način koji bi ugrožavao njihova precizna značenja, Moreno je predložio uvođenje novog pojma (telos) koji bi objedinjavao predhodna dva. U skladu sa uverenjem o potrebi preciznih definisanja naučnih pojmova, predložio je sljedeću definiciju telosa: “Objektivni društveni proces čiji se dinamizam u psiho - patološkoj oblasti ispoljava u obliku transfera a u oblasti estetike kao empatija.”
Kako je za potrebu što pravilnijeg poimanja trojstva telos - tranfer - empatija, očigledno smatrao da je dosta važna, nije oko toga žalio truda. Tako je, između ostalog, pojašnjavao: “Transfer možemo definisati kao nešto što je nastalo psiho - patološkim razvijanjem telosa, a empatiju (Einfühlung) kao rezultat aktivnog razvoja telosa. Telos je društveni pojam i on deluje na društvenom planu: transfer i empatija su psihološki pojmovi; oni operišu na individualnom planu. Otkrili smo da telos i empatija mogu da se razviju prikladnim vežbanjem ali i pored njega transfer može da ostane u neobrađenom obliku.Ovaj neobrađeni oblik telosa u vidu transfera koji je nastojao psihodramski otkriti i sociometrijski izmeriti Moreno je povezivao s “prvobitnom vezom” koja spaja sve potomke jednog živog bića a za koju je verovao da može da je dokaže pomoću socioekperimenta.
Uz upozorenje na društveni karakter telosa, Moreno je ukazao i na njegovu apstraktnu prirodu: “Telos nema sopstvenu društvenu egzistenciju. On je apstrakcija. Ali on se može klasifikovati prema jednačini njegove društvene ekspanzije prema njegovom društvenom efektu.
Bez obzira, međutim, na njegov apstraktni karakter, pojam telosa nikako nije plod čistog spekulativnog delovanja. Mada ima i odgovarajuće utemeljenje u teoriji, za ovaj se pojam prije može tvrditi da je empirijska kategorija koja je u Morenovom sociometrijskom sistemu izrasla na rezultatima njegovih socioeksperimentalnih delanja. Odatle je proisteklo i njegovo terminološko obrazloženje tog pojma: “Mi upotrebljavamo riječi teleperceptor, telencefalija, telefon, za izražavanje akcije na odstojanju; isto tako za izražavanje najmanje jedinice osećanja koje se prenosi sa jedne jedinke na drugu upotrebićemo reč: telos”

Faze u razvoju empatije

Stručnjaci za razvojnu psihologiju ističu da postoje u stvari dvije komponente empatije:
a. Emocionalna reakcija prema drugima koja se normalno razvija tokom prvih šest godina života
b. Spoznajna reakcija koja određuje stepen do kojeg su starija djeca sposobna da shvate tačke gledišta ili perspektivu nekoga drugoga.

a. Između prve i druge godine deca ulaze u prvu fazu empatije, u kojoj jasno uočavaju da patnja nekoga drugoga nije njihova. Većina male djece intuitivno nastoji da ublaži nečiju patnju. Međutim, zbog nezrelog spoznajnog razvoja nisu sigurna šta tačno treba da rade, što ih dovodi do stanja empatijske zbunjenosti, kao što pokazuje sledeći primer:
Sara je pokazala takvu empatijsku zbunjenost kada je njena drugarica u igri Melanija iznenada zaplakala. Na početku je izgledalo kao da će Sara i sama da brizne u plač, ali je onda ustala, ostavila kockice kojima se igrala i počela da tapše Melaniju. Kad je Melanijina majka ušla u sobu i uzela Melaniju u naručje da vidi šta je, ova se još više rasplakala. Videći da Melanija još pati, ali da sada ima i drugu osobu koja se stara o njoj, Sara je počela da nežno gladi ruku Melanijine majke. Majka je primetila da se Melanija pomokrila i iznela ju je iz sobe, ostavljajući Saru samu i očito nezadovoljnu rezultatima svoje pomoći. Sara je prišla punjenom meci i počela je da ga miluje, povremeno mazeći i svoju ruku.

Izgleda da se neka deca rađaju s jačim osećanjem za empatiju od drugih. Psiholozi M. Patke-Jarou i A. Zan-Vaksler primećuju u svojoj studiji o maloj deci da su neka od njih odgovarala na bol druge dece izrazom empatijskih osećanja i direktnim pokušajima da pomognu, dok su druga samo posmatrala i više izražavala interesovanje nego zabrinutost. Bila je i treća grupa koja je pokazivala negativnu reakciju na bol druge dece - neka od njih su se povukla od ucveljene dece, dok su druga čak udarala rasplakanu decu.
Kako njihove perceptivne i spoznajne sposobnosti postaju zrelije, djeca sve više uče da prepoznaju različite znakove emocionalne patnje drugih i sposobna su da usklade svoju zabrinutost sa primjerenim ponašanjem.

b. Šesta godina označava početak faze spoznajne empatije - sposobnost da se stvari sagledaju iz perspektive druge osobe i da se s tim u skladu ponaša. Vještine sagledavanja perspektive omogućuju djetetu da spozna kada da se približi nesrećnom prijatelju i kada da ga ostavi na miru.
Spoznajna empatija ne zahtjeva emocionalnu komunikaciju (kao što je plač), zato što je dete do sada razvilo unutrašnju polazišnu tačku ili obrazac o tome kako se neko može osećati u bolnoj situaciji, bez obzira da li to pokazuje ili ne.
Kevin, osmogodišnjak, odlučio je da ostane van prodavnice dok je njegova majka nešto kupovala. Primjetio je jednu ženu, otprilike staru kao njegova baka, natovarenu vrećama, kako ide prema vratima. On je instinktivno otvorio vrata. „Hvala ti, momče, baš si sladak!“, uzvratila je ona na njegov uljudni gest.
Nekoliko trenutaka kasnije jedna mlada majka je prišla vratima, noseći vrećicu i bebu umotanu u ćebe. Kevin je ponovo hitro otvorio vrata i opet primio ijreči zahvalnosti. Zatim je naišao neki čovek s molerskom kapom na glavi i šoljom kafe u ruci, pa još jedna starica, zatim dva momka koja su razgovarala. Kevin je svima otvarao vrata i svi su mu se zahvalili. Mogao je da zamisli kako se oni osećaju bez obzira na to što nisu ništa govorili i postupao je s tim u skladu. On je koristio vještine spoznajne empatije.

U kasnom detinjstvu, između desete i dvanaeste godine, deca izražavaju svoju zabrinutost za ljude koji su u nepovoljnijem položaju od njih, bez obzira da li žive u njihovom komšiluku ili u drugoj zemlji. Kada deca nešto urade zbog ovih primećenih razlika u smislu nekog dobročinstva, možemo da pretpostavimo da su u potpunosti usvojila veštinu empatije EQ.
Dvajna Bruks je učila o beskućništvu u četvrtom razredu. Kao i većina druge djece njene dobi, to je tema koja ju je interesovala više od onih što se odnose na njen život. Onda je jednog dana na putu iz škole zastala da porazgovara s jednim beskućnikom i postavila mu je pitanje. „Šta vam je potrebno?“.
„Potreban mi je posao i kuća“, odgovorio je on. Dvajna je znala da mu ne može ponuditi te stvari, pa ga je upitala: „ima li još išta da vam je potrebno?“
„Toliko bi mi prijalo jedno dobro jelo“, odgovorio je, tako da je Dvajna osjetila da je iječ o nečemu što može da mu priušti.
Posle tri dana kupovine i planiranja, Dvajna je uz pomoć majke i dve sestre napravila više od sto obroka koje su odvezli u obližnji centar za beskućnike. Gotovo svakog petka uveče tokom cijele godine Dvajna i njena porodica radili su to isto. Skupljajući dobrovoljne priloge i uz pomoć drugova iz razreda, Dvajna je pripremila hiljade obroka za beskućnike u Dalasu.
Kako je objasnila svoju filozofiju novinaru časopisa SAD danas: „Svako od nas morao bi da se od srca brine za druge ljude... Mi smo dužni da to činimo. Ne postoji niko među nama kome neko nije pomogao. Uvek moramo da budemo spremni da uzvratimo ono što su nam ljudi podarili.
Dvajna daje primer za ono što znači osećati empatiju - ona je bila sposobna da stavi sebe u tuđi položaj. Zaista, to je bilo više od empatije, zato što kad je jednom spoznala kako se oseća njen komšija, bila je raspoložena da radi u njegovu korist. Rezultat toga bila je njena pomoć stotinama ljudi.
isplativost podučavanja dece empatiji je ogromna. Oni koji poseduju velike sposobnosti empatije nastoje da budu manje agresivni i uključuju se u više društvenih aktivnosti, kao što je pomoć drugima. Kao rezultat, empatična deca su omiljenija i imaju više uspeha i u školi i na poslu. Nije nikakvo iznenađenje da empatična djeca kad odrastu, imaju veću sposobnost za intimu u odnosima sa supružnicima, prijateljima i djecom.

Možemo li uticati na razvoj empatije?

Kao što smo vidjeli, empatija, osnova svih društvenih veština, javlja se prirodno kod velike većine dece. Može predstavljati iznenađenje što dobar dio studija ne pokazuje znatne razlike u empatijskom ponašanju dečaka i devojčica. U suštini su dečaci susretljivi kao i devojčice, ali su spremniji da budu susretljivi kod fizičkog tipa aktivnosti (kao što je pomoć nekom drugom detetu da nauči da vozi bicikl), dok su devojčice sklone da budu od psihološke pomoći (kao što je tešenje nekog deteta koje je zabrinuto). izgleda ni društvena klasa ni veličina porodica nemaju uticaja na empatijsko ponašanje iako se čini da su starija deca u jednoj porodici spremnija da pomognu mlađima. Njihova spremnost je utoliko veća ukoliko je veća razlika u godinama.
S obzirom na to da djeca sve više vremena provode u igri s drugima i što su po prirodi susretljiva i brižna, mogli bismo očekivati da sretnemo mnogo češće i doslednije empatijsko ponašanje nego što ga stvarno vidimo. Kada su djeca neljubazna, neobazriva i čak okrutna, najčešće možemo da tražimo razloge za ovo „neprirodno“ ponašanje u porodici.
Ako želite da vaspitate dete tako da brine za druge i o drugima i da njihovo ponašanje bude u skladu s tim osećanjima, evo šta možete da uradite.

Učite djecu spontanim djelima nježnosti

Jedan od najjednostavnijih i najefikasnijih načina da naučite djecu empatiji jeste da ih naučite da praktikuju „spontana djela nježnosti“. Ovaj nacionalni pokret započet je knjigom „Spontana djela nježnosti“, koja sadrži anegdote o tome kako jednostavna djela ispunjena obzirnošću duboko utiču na ljudski život. Jedan student primao je anonimne misteriozne dopisnice od majke svoga prijatelja koje su mu olakšavale prvih nekoliko mjeseci daleko od kuće. Jedna žena je ostavila raštimovani luster u autobusu, a vozač je izašao da joj ga preda, s tim što ga je prethodno namestio. Žena udovica izašla je iz kola i rasplakala se pored puta zato što je božićni izlet s decom bio pravi fijasko. Druga žena, potpuno nepoznata njoj, zaustavila se kolima da je uteši i pozvala je celu porodicu na čaj, a kasnije su otišli u obilazak grada.
Urednike „Spontanih djela nježnosti“, koje i dalje zasipaju pričama nježnosti, veoma je zaintrigiralo to što najjednostavnija dobra djela mogu da postanu događaji od suštinskog značaja za život ljudi. U predgovoru drugom tomu pisama oni pišu: „iz preimućstva što smo pročitali toliko priča... ispada da je nježnost jedno od najmoćnijih oruđa koja nam stoje na raspolaganju na putu kroz život. Njena snaga ne samo da je dostupna svakome kome je do nje stalo nego ne može nikada da se umanji; svakim djelom ona se samo uvećava“.
Danas je dan kao i svaki drugi da nježnost učinite svojim porodičnim projektom. Kupite prazan papir i bilježite svakodnevno djela nježnosti za svakog člana porodice. Takvo djelo može da bude tako jednostavno, kao što je držanje vrata nekome ili telefoniranje bolesnom prijatelju. Kad nježnost postane navika, primetićete da djeca ne mogu da se zasite. Ona će htjeti da čine sve više altruističkih djela.

Uključite djecu u dobrotvorne aktivnosti

Mnoge škole širom zemlje počinju da postavljaju učestvovanje u dobrotvornim aktivnostima kao uslov za maturski srednjoškolski ispit. Prema pregledu koji je 1994. godine objavila Služba za istraživanje obrazovanja, više od 30 odsto američkih državnih i privatnih škola sada postavlja - ili planira u bliskoj budućnosti - dobrotvorne aktivnosti kao zahtjev za maturiranje. Ovaj zahtjev varira od 40 časova u Laguni Biču, Kalifornija do 240 u Sent Luisu, Misuri. Ali činjenica da škole moraju da pribjegavaju takvim aktivnostima da bi ispunile obavezu da školuju odgovorne građane predstavlja žalostan komentar koliko su porodice promašile. Dok neke vjerske grupe praktikuju takve aktivnosti kao dio vjerske obaveze, velika većina djece ne doživljava osjećaj pripadnosti i značaj redovne uključenosti ljudi u organizovane napore da se pomogne onima koji su u nepovoljnom položaju.
Obavezivanjem sebe i svoje porodice da redovno pomažete drugima u organizovanim projektima ne samo da ćete naučiti djecu da budu brižna zbog drugih nego ćete ih naučiti društvenim vještinama, važnosti saradnje i dragocjenosti istrajavanja na takvom putu. To su vještine koje doprinose visokom EQ.

Značaj empatije u odgojno – obrazovnom i savjetodavnom radu

Za razvoj je upravo veoma važna ideja o distanci. Stvar se ne mora dodirnuti ili prstom pokazati da bi je označili. Sada možete biti u Japanu, a ukazati na nešto što je u Beogradu. Takode, «osvajajući» ovu novu funkciju, dijete stiče mogučnost da osim što može prepoznati da je neko tužan pa i samo postati tužno, sada može otpčeti proces razumijevanja razloga tuđe tuge. Tako dolazimo do empatije, a njena pojava svakako jeste konstruktivna promjena u razvoju. Empatija je priča o uzrocima, a uzroci su u (ne)zadovoljenim potrebama (Rosenberg, M. 2002). Osim što dijete razvojem stiče sposobnost da razumije tuđu poziciju (zašto se npr. neko drugo dijete naljutilo), empatija od strane roditelja ima važan efekat na dalji razvoj djeteta. Mogućnost da na osnovu djetetovog ponašanja prepoznamo koje potrebe ono ima u određenoj situaciji i da kažemo djetetu šta je to što smo u njemu prepoznali, djetetu daje mogućnost da i samo bude u poziciji da razumije svoje ponašanje. Stoga, u ranom djetinjstvu roditelji su ti koji pretežno imaju funkciju da «organizuju» dječije ponašanje – da mu svojim stavom, podrškom, ali i kažnjavanjem, daju smisao (što je zaista velika odgovornost). Otuda je, nakon što je istrčala na ulicu, bila izgrđena od svoje majke, a onda se i rasplakala, mala Anđela pitala krajnje ozbiljna: «Mama, a zašto sam ja sada plakala».
U školskom periodu se pored roditelja uključuju i učitelji/nastavnici. Ako škola treba da bude i vaspitna ustanova i da ima i funkciju socijalizacije, onda se pred nju postavlja i zadatak da usmjerava dječije ponašanje i da mu pruži dodatno razumjevanje (da ukazuje na to čime je ono bilo motivisano). U tom smislu, škola se zasigurno može baviti razumjevanjem socijalnih fenomena – npr. predrasudama, diskriminacijom, nasiljem... Da se ne bi uplela u ideološku priču, učitelj/nastavnik može otvarati pitanja i kreirati iskustvo koje samom učeniku može pomoći da traga za odgovorima. Zato mislim da su radionice dobar nacin da se govori o ovim pitanjima. One mogu da ponude i priliku za otkrivanje blagodeti nekih situacija, npr.saradnje.
Važno je pitanje šta je to što se suprotstavlja tendenciji da se na nove ili problemske situacije reaguje konstruktivno.
Dijete je polaskom u školu moralo da iskorači korak dalje u ponekad bolnom procesu odvajanja od roditelja. Od njega se očekivalo da postane još samostalnije. Sa jedne strane dijete to doživljava kao (na dječiji način shvaćeno) napuštanje roditelja, koje se nadovezuje na sve prethodne kvalitativno iste situacije (npr. rođenje brata ili sestre, odlazak u vrtić...). Neki autori smatraju da se ovaj doživljaj «gubitka» nikada zapravo ne razriješi, može se samo prerasti (Jung, C.C.). Ostaci tog bolnog dijela razvoja su sačuvani u strahu od napuštanja, koje često možemo sresti i kod odraslih ljudi. Takođe, «ostatak» se može uočiti i u ponašanju osoba sa niskim samopoštovanjem. Oni često imaju sliku o sebi kao o nekome ko je bezvrijedan, kao da posjeduju jedan dio sebe zbog kog ih niko ne želi u svom bliskom okruženje, da ne posjeduju dovoljno kvaliteta, te da zbog toga na njih niko ni ne računa. Kod djece svi ovi fenomeni još uvek traže svoj put za prevazilaženje i transformaciju u zrelu personalnost, te su samim time više u igri.
Sa druge strane dijete i samo želi da ispita nove izvore podrške - zato učitelji/ce i jesu važne figure u tom periodu. Dijete će često očekivati od učitelja/ice da se ponaša kao roditelj – da brine o djetetu, da ga štiti ako izbije neki sukob (otuda i fenomen tužakanja), da donosi presude u dječijim sporovima i da kažnjava. Još uvek će dijete očekivati da u frustrativnim situacijama učitelj/ica bude u funkciji djeteta, «produžetak» njegovih moći. Ovo ne znači da dijete u ovom periodu nije u stanju i da ima zreliji odnos prema svom okruženju, te će npr. težiti da reguliše svoje odnose sa drugima. U dječijim aktivnostima, pravila će zauzeti važno mjesto. Neka djeca će težiti da se pravila igre strogo poštuju i neće dozvoljavati bilo kakvo odstupanje. Tek kasnije će djeca razumjeti pravila kao stvar dogovora i konvencije. Takođe, djeca su u stanju da ostvare prva značajna prijateljstva u ovom periodu.
Na prelasku u više razrede osnovne škole, vršnjačka grupa postaje sve značajnija, pošto razvojno gledano, porodica i nastavnici više ne mogu da budu osnovni izvori socijalnih stimulacija. Vršnjačka grupa sada širi djetetovu sliku svijeta. Pred djetetom se nalazi zadatak da pronađe svoje mjesto u grupi. Kao što je ranije ispitivalo koja su njegova ograničenja u odnosu sa učiteljem/icom, sada ispituje i svoja ograničenja u grupi vršnjaka. A grupa će vremenom formirati svoju malu kulturu i standarde. Znaće se ko je vođa, ko njegov pomoćnik, ko onaj ko se nikada ne pita za mišljenje... Grupa postaje sredstvo formiranja identiteta. (Ovo treba imati na umu kada vodimo radionice sa decom, jer radionice jesu forma grupnog rada i uspješnost rada često zavisi od toga u kojoj meri smo uspjeli da razumijemo šta se u toj grupi dešava i kakvu poziciju su zauzeli pojedini članovi). Kada se govori o tome šta je među članovima grupe isto, a šta različito, djeca će najčešće željeti da se nikako ne izdvajaju (to je obično dozvoljeno samo vođi) da ne bi rizikovali da budu isključeni i time ponovo dožive bolno osjećanje odvojenosti. Stoga ovo i jeste osjetljiv period za pojavu različitih negativnih socijalnih fenomena. Djeca će rado učestvovati u procesu «nepravednog isključivanja» (sama djeca često ovako određuju diskriminaciju) nekog djeteta, ako se ono prema grupnim normama koje su formirali, ne bude u njih uklapalo.
Sa jedne strane djeca time definišu granice svog prostora, odnosno odvajaju se «mi» od «oni» (stereotipi često imaju sličnu funkciju). Ali takođe, djeca kao da nekada imaju i neko uživanje u procesu diskriminacije. Već je bilo riječi o tome da kod djeteta ostaje talog starog iskustva, te jedan dio slike o sebi nosi stara osjećanja napuštenosti, procjene svoje bezvrednosti, uverenja o tome da je dijete drugima nevažno - sve ono što djeca kod sebe ne vole i što je upravo izvor osjećanja stida. Svako dijete tokom razvoja nalazi način da izađe na kraj sa ovim osjećanjima. Ali ukoliko se neko dijete pokaže bitno drugačijim od ostalih, djeca će ga rado označiti kao onog ko nema sposobnosti ili karakteristike koje su u toj grupi (ne)eksplicitno označene kao vrijedne, te da samim time jeste ništavno, da ga treba odbaciti i čak izložiti nasilju. (Jer kao što je jedan dječak jednom rekao: «Štreber je tu da ga muneš u prolazu»). Zapravo, to dijete će biti percipirano od ostatka grupe kao onaj ko je bezvredan. A logika je sljedeća: «Ako je neko drugi bezvredan, onda to više nisam ja, ja sam se otarasio onoga što kod sebe ne volim». Verbalno ili fizicki napadajući to dijete, ostali članovi grupe se lišavaju svog (koliko god bilo malo, ali ipak dovoljno prisutnog) osjećanja bezvrednosti.

Figura 1 -Šematski prikaz mehanizma koji stoji u osnovi diskriminacije i drugih socijalnih fenomena

Imajuci na umu sve o čemu je ovdje bilo riječi, smatramo da je u radu sa decom, stvaranje prostora i odnosa u kojima oni mogu da ispolje ono šta kod sebe cijene i vole, jedan od najvažnijih zadataka odraslih. Ovo je važno jer odgovara na dječiju potrebu da dobiju potvrdu svojih kvaliteta. “Ako vjerujemo u sebe, manje ćemo biti skloni da omalovažavamo druge” - to je premisa na kojoj možemo da baziramo neke od aktivnosti u radu sa djecom.

Šta olakšava korak napred – ili priča o dve ekipe i dva gola

Možda će izgledati da je odgovor jasan, ali mislim da je korisno postaviti pitanje iz kojih sve razloga želimo da damo šansu da se u odjeljenju promjene odnosi tako da bude manje diskriminacije, predrasuda, nasilja... Najjednostavniji odgovor jeste da dijete koje je npr. izloženo nasilju pati, u odeljenju vlada atmosfera nerazumjevanja i u takvim okonostima nema mnogo mjesta za saradnju ili kvalitetno učenje. Ali i sa aspekta ostatka grupe, situacija nije razvojno korisna. Održavajući situaciju u kojoj je jedan član taj koji «ne valja», djeca ne moraju da se sretnu sa onim što im kod njih smeta i što bi voljeli da promijene. Zapravo, gubi se sva raskoš mogućeg budućeg razvoja. Stoga je važno govoriti o ovim fenomenima, odnosno dati priliku djetetu da sagleda pojave u svojoj raznovrsnosti.
Mislimo da su veoma važne one aktivnosti u radionicama koja daju učesnicima priliku da sagledaju situaciju iz različitih uglova. Razgovarajući npr. o nasilju učesnicima treba dati priliku da ispitaju ne samo potrebe koje su imali oni koji su bili isloženi nasilju, već i oni koji su bili «nasilnici». Ovim se ojačavaju empatski kapaciteti kod djeteta.
Tako se jedna jedanaestogodišnja učesnica nakon ove aktivnosti prisjetila zanimljive epizode iz svog života:
«Jednom je dejčak koji je bio stariji od mene, gurnuo me u vodu i ja sam počela da se davim. Bila sam jako mala i nisam znala da plivam. Tata me je spasao na svu sreću. Ja sam ga poslije pitala što mi je to uradio, ali sam mu ipak oprostila. On me je molio da ne kažem njegovoj mami da ga ne bi tukla, a ja sam njegovu mamu molila krišom, da ga ne tuče.»
Ovaj iskaz nam govori da djeca i na mlađem uzrastu imaju sposobnosti da i pored svog bola, razumiju tugu i strah drugog djeteta sa kojim su bili u sukobu, ali da ti kapaciteti zahtjevaju dalje «njegovanje». Mogućnost «zamjene mjesta» je u kontekstu razvoja socijalne zrelosti djeteta važan razvojni pomak. On omogućava da dijete razumije i poziciju drugog djeteta. Takođe, djeca time stiču i mogućnost da razumiju ideju o jednakosti. Ako postoji mogućnost da se razumije tuđa pozicija, onda se može formirati i ideja da gledano iz pozicije drugoga, on ima ista prava u mnogim stvarima kao i mi, a to je (ako se ne varam) priča o toleranciji.

Već smo govorili o tome koliko proces odvajanja od roditelja i potreba za proširivanjem socijalnog prostora usmjerava dijete na grupu vršnjaka. Ovo je pogodno tlo za uspostavljanje stabilnijih prijateljstava. Potreba za pripadanjem, može biti dobra osnova za kvalitetnu saradnju (istina pod određenim okolnostima). Da bi saradnja bila moguća, situacija ne smije da izaziva suviše frustracije, ako postoji velika vjerovatnoća da dijete neće moći da realizuje svoje interese. Ali u ovom periodu se javljaju i intelektualni uslovi da dijete osvijesti da će zajedničkom akcijom sa ostalim učesnicima, ciljevi biti u većoj mjeri i kvalitetnije ostvareni
.
Ovo je period pojave «formalnih operacija» (Pijaže, Ž., inhelder, B., 1978.). Za dijete tog perioda nije više moguće samo ono što se trenutno dešava (što je kao odrednica važilo za dijete na mladem uzrastu). Sada dijete može da zamisli i druge, podjednako realne situacije, odnosno da pretpostavi njihove posljedice. Zato postaju moguće aktivnosti kao što je:»Šta bi se dogodilo ako bi...», ili «Zamislimo da si ti u toj poziciji, šta bi onda uradio...». Ako postavite pitanje:»Šta bi uradio ako bi na teren za fudbal došli stariji dječaci, dok se ti igraš sa svojim drugarima», mlađe dijete vam može dati odgovor:»Ja bih pozvao tatu, a on bi ih prebio». Na ulasku u adolescenciju, dijete može tragati za hipotetičkim, ali istovremeno realnim i kreativnim alternativama, što je značajna promjena u odnosu na dijete nižeg uzrasta. Ako dijete predloži:»Mogao bih da pokušam da podijelimo teren», ili «Mogli bi da napravimo dvije ekipe i igramo na dva gola», govorimo o iskoraku ka realnoj i socijalno zrelijoj situaciji, a upravo je to iskorak ka konstruktivnom.

Od zavisnosti do agresije

Za ovaj rad je važna jedna druga Freudova opservacija. On navodi da je dijete biološki nesamostalno i da mu je potrebno okruženje da bi preživjelo. Ta biološka zavisnost ima i svoj psihološki ekvivalent (potrebna mu je podrška, uteha... roditelja), te je strah od napuštanja i gubitka roditeljske ljubavi, jedan od važnih pokretača da dijete usvoji socijalno prihvačene oblike ponašanja (Freud, S., 1932.). Malenie Klein je dalje razmatrala ovo pitanje. Zavisna pozicija kod djeteta dovodi do osječanja zavisnosti što ne posejduje ona svojstva koja ima odrasli (moć, snagu, umješnost, mogučnost donošenja odluka...). Dijete teško podnosi ovu razliku u odnosu na roditelje (i druge odrasle osobe). Da bi smanjilo ta neprijatna osjećanja (ljutnju, tugu...) dijete pribjegava različitim mehanizmima odbrane. Jedan od njih je i umanjivanje značaja roditelja. Tako neka djeca izgledaju kao da nehaju za psisustvo roditelja. Osim toga, djeca će često tražiti da u igri zamijenite pozicije, pa da vi budete dijete, dok će se oni u ulozi odraslih truditi da vam na sve načine demonstriraju tu novodobijenu nadmoć.
Odrastanjem dijete sve više razvija svoje kapacitete, ali izgleda da preostane jedan delić koji je i dalje osjetljiv na stanje zavisnosti. Ljudi često taj dio sebe doživljavaju kao slab, neprimeren... Zato je nekim odraslima teško da pokažu tugu, jer ako postoji doživljaj gubitka, to znači da je postojala i velika vezanost za to je što je izgubljeno. Kada u svakodnevnom iskustvu nešto stimuliše taj dio osobe, aktivira se čitav odbrambeni sistem, koji ima za cilj da spreci moguća teška osjećanja i da se izbjegne osećanje bespomočnosti i slabosti. To se može završiti agresivnim ponašanjem. Moje iskustvo sa djecom i mladima iz različitih populacija (izbeglička, romska, prosječna populacija...) potvrđivalo je ovu postavku.

Prvi primjer iz prakse

U okviru programa upoznavanja mladih (19-25 godina) sa modelom nenasilne komunikacije,jedna od radionica se bavila osjecanjima za koje učesnici smatraju da im je najteže da ih podnose. Mladic S.N. (22.god) je govorio o svom bijesu. Pitao sam ga u kojim situacijama se to osjećanje najčešće javlja. U onome što je na to odgovorio teško mi je bilo da shvatim koji su to povodi, ali je počelo da se naslućuje da je kod njega bijes povezan sa doživljajem da nešto nije uradio na najbolji mogući način. Pitao sam ga da li se onda osjeti i pomalo bespomoćnim, jer mu izgleda kao da ne može da se do kraja osloni na sebe. Učesnik je odgovorio odrično, rekao da se on u svom životu osjeća dovoljno sigurno i da zapravo sebi jedino može da vjeruje. U nastavku je insistirao da se dalje ne razgovara o tim osjećanjima. Prije početka sljedeće radionice prišao mi je i rekao kako mu je na prethodnoj radinici bilo jako neprijatno, da je sigurno i drugima bilo teško i da nisam dobro vodio čitav proces. Sjeo je na suprotan kraj sobe i na razlicite načine odbijao dalju verbalnu komunikaciju.
Ono sa čime smo raspolagali u toj situaciji su dva “podatka”. Jedan je doživljaj učesnika da on nekada ne radi stvari onako kako bi sam želeo i drugo je njegov doživljaj da ni ja to nisam u stanju. Bilo mi je jasno koliko su njegova očekivanja od sebe samog visoka i da mu je jako teško da prihvati ograničenja svojih mogučnosti. izgledalo mi je da mu nije lako da stupi u otvorenu komunikaciju sa drugima, jer je to moglo da mu izgleda kao duboka povezanost između dvije osobe, a to je bilo upravo ono čega se bojao. U kasnijem radu imali smo nekoliko prilika da razgovaramo o tome. Sve češće je govorio kako je i ranije bio svestan svoje potrebe za sigurnošću i prihvatanjem, ali kako mu to je bilo najteže da podnosi jer se onda osjećao slabom i nemoćnim i kako se ljutio na mene zato što prepoznajem te potrebe i osejćanja u njemu.

Projektivna identifikacija

Da bi ukazala na način, na koji u komunikaciji osoba može da pokuša da izađe na kraj sa ljutnjom i bijesom (koji su barem dijelom pokrenute usljed doživljaja bespomoćnosti), Melanie Klein je uvela pojam “projektivna identifikacija”. Međutim u svojim tesktovima, često nije dovoljno jasno određivala ovaj pojam.

“Kada se loši dijelovi sebstva projektuju u majku sa ciljem da oni nadziru i vladaju objektom, tako da se majka koja sadrži delove sebstva ne doživljava kao odvojeno biće, govorimo o - projektivnoj identifikaciji. Ona uključuje i projekciju dobrih dijelova sebstva“.(1946).
U komunikaciji se to očitava tako što osoba (subjekt) kreira atmosferu koja treba da u drugom članu u komunikaciji izazove upravo ona osjećanja, potrebe, mentalne elaboracije... koje sama osoba ima. Tako i dio iskustva druge osobe (člana u komunikaciji) postane ono što je inicijalno bilo iskustvo samog subjekta. A sam subjekt zauzima određeni odnos (to je obično neprijateljstvo, omalovažavanje…) prema tome što za njega sada jeste druga osoba, čime ostvaruje kontrolu nad onim dijelom sebe ili svojim iskustvom sa kojim se osoba teško snalazi (Segal, H.,1989).

Drugi primjer iz prakse

Da bi ovo bilo jasnije, iznijeću jedan primjer iz rada sa predškolskom djecom koja su sa svojim porodicama izbjegla usljeda ratnog dejstva u jednom dijelu Jugoslavije (Kosovo). Rad sa njima je trajao sedam mjeseci. Osnovna ideja je bila da će ta djeca imati priliku da se “sretnu” sa svojim bolnim iskustvom. Nakon prve zbunjenosti što su uključeni u taj program, djeca su pokazivala visok stepen međusobnog nasilnog ophođenja. Nekada bi stepen nasilja porastao tako da je bilo teško izvesti bilo koju planiranu aktivnost. Voditelj bi se povremeno osjećao nekako prazno i istovremeno beskorisno. Ali upravo svjesnost o tome šta se u njemu dešava, pomogla mu je da razumije kako se ova djeca osjećaju. Situacija njihovog agresivnog djelovanja je prvi put bila zaustavljena kada je voditelj samostalno počeo da se igra sa igračkama koje su bile namjenjene toj djeci. Jedna lutka je tukla sve životinje, a onda se pojavila druga lutka. Dječija pažnja je lagano počela da se vezuje za sadržaj igre. Tada su lutke ušle u komunikaciju (voditelj im je pozajmio svoj glas).

Lutka1 – izgleda mi da si nešto ljut. Šta te je to naljutilo?

Lutka2 – Ove životinje.

Lutka1 – Zašto, šta se dogodilo?

Voditelj se onda svojim glasom obratio djeci – Da li neko može da kaže šta se dogodilo? Nakon prvobitnog odbijanja većeg broja dece da se uključe u ovo odigravanje, prilazi jedan dječak, uzima prvu lutku i kaže:
”Male su i glupe. Mrzim što su tako male i ništa ne znaju. Ko im je kriv, tako im i treba.”

Dalji postupak je išao u pravcu davanja empatije lutki1. Djeca su odgovarala na tu empatiju, što je bio prelaz ka daljem koraku u komunikaciji. Ono što se sve jasnije pojavljivalo je da se lutka1 osjećala bespomoćno u situaciji ugroženosti, da joj je strašno teško da podnosi ta osjećanja i da joj biva lakše kada je neko drugi u tom stanj trpnje, čime onda preuzima kontrolu nad svojom bespomočnošću. Nakon što se sličan proces odigrao još nekoliko puta, djeca su sama produkovala igre koje su predstavljale razne oblike poigravanja sa bespomočnošću. To je dalo mogućnost da se ovlada traumom i doživlajem nemoći, te da oni bude u većoj mjeri iskustvo koje se može podnijeti. Ali ovaj proces ne bi bio moguć ili bi imao znatno manje efekte da voditelj nije bio u stanu da prepozna osjećanja djece i da to poveže sa atmosferom koju su djeca produkovala unutar radionica, a koja je upravo odražavala to kako se ona osjećaju. Kreirajuci atmoseferu u kojoj voditelj kao da vrlo malo može da uradi, indirektno su mu saopštavala kako se i sama osjećaju bespomoćno u životnoj situaciji u kojoj su se našli.

Šta mi možemo da uradimo

U mirovnom obrazovanju, učesnici sa ovako motivisanim agresivnim ponašanjima (prije nego što je ta motivacija prepoznata) najčešće zauzimaju poziciju nepovjerenja. Često će negodovati kako npr. nenasilna komunikacija ima jako usko polje djelovanja, kako mirovni programi nikada nikome nisu pomogli, kako je nemoguće pronaći rješenje koje će zadovoljiti potrebe svih strana u sukobu. Prva stvar koja je važna u tom procesu je da voditelj ima empatišući stav u odnosu na učesnike. Još je Rogers (1951., Rogers. C.,) govorio o empatičkom razumijevanju klijentovog referentnog okvira. Na tim osnovama Rosenberg (Rosenberg, M.B., 2002) je ponudio model nensilne komunikacije koji upravo olakšava praktičaru da se upusti u proces saosjećajnog razumjevanja. On podrazumjeva da polazeći od onoga što se dogodilo, pokušamo da prepoznamo osjećanja i potrebe koje je osoba imala u toj situaciji.

Rosenberg razlikuje simpatiju i empatiju. Empatija je proces dubokog emotivnog povezivanja sa drugom osobom, ali ona podrazumjeva i odvojenost od osobe sa kojom se empatiše, tako da ne moramo neminovno duboko da proživljavamo ojsećanja koja ta osoba ima (što se dešava u slucaju simpatije) da bi mogli da ih prepoznamo i to saznanje koristimo u komunikaciji. Kohut (Kohut. H., 1991.) smatra da se empatija zasniva na introspekciji, odnosno na posmatranju sopstvenih stanja i procesa. Zapravo, ako smo u stanju da zamislimo i osjetimo kako je biti u poziciji u kojoj je osoba, možemo preispitati tako nastale sopstvene unutrašnje reakcije (osjećanja, potrebe, misli...). U tom smislu, on vjerovatno simpatiju smatra elementom cjeline empatskog razumjevanja druge osobe. Simpatija je i dio projektivne identifikacije koji sam ranije opisao. U tom procesu učesnik kreira određenu atmosferu (u skladu sa svojim emotivnim stanjem), na šta voditelj obično ima svoj emotivno odgovor. Stoga je ovo način na koji nam učesnik saopštava kako se osjeća. Mogućnost da prepoznamo kod sebe ta osjećanja a onda da učesniku saopštimo šta smo tu prepoznali, predstavlja prvi korak u radu sa ovakvim učesnicima.
Ali empatija nije uvijek potpuna ako ne postoji i razumjevanje dubljih uzroka nekog ponašanja. Kod agresivnih ponašanja o kom sam u ovom radu pisao, važno je razumjeti šta zapravo osoba osjeća prema stanju vezanosti i međuzavisnosti. U grupnom radu se upravo javljaju potrebe za pripadanjem grupi i prihvatanjem od strane grupe, te ukoliko osoba teško podnosi stanje vezanosti, ovo postaju novi stimulus za agresivna ispoljavanja. Ta ispoljavanja mogu biti u formi povlačenja i upornog ćutanja, ali i verbalnih (rjeđe, sem kod male djece i fizičkih) napada na voditelja i grupu.Ova vrsta ponašanja se često smanjuje ukoliko učesnici imaju mogućnost da participiraju u kreiranju programa, upravo stoga što se povećava doživljaj da su na sigurnom tlu.

Emocionalna inteligencija

Pod emocionalnom inteligencijom podrazumijeva se:

a. empatija – sposobnost uživljavanja u tuđa emocionalna stanja
b. izražavanje i shvaćanje vlastitih emocija
c. samosvladavanje
d. neovisnost
e. prilagodljivost
f. omiljenost
g. sposobnost rješavanja problema u suradnji s drugima
h. upornost
i. prijateljsko ponašanje
j. ljubaznost
k. poštovanje

Emocionalna inteligencija može se naučiti vježbanjem kroz igru i osvještavanjem vlastitih osjećanja.

Kako pomoći djetetu da razvije samopoštovanje?

Dijete mora znati da je voljeno – često mu to pokazujte, riječima i jezikom tijela (zagrljajima, poljupcima…).

Razvijajte djetetovo povjerenje u vlastite sposobnosti.
Razvijajte osjećaj da dijete može dijelom utjecati na svoj život – omogućite mu da izrazi svoje mišljenje ili da nešto izabere.

Razvoj moralnosti

U ovoj dobi dijete može moralno prosuđivati dvije kategorije DOBRO i ZLO.
Budući da su glavni likovi u pričama dobri, dijete razvija spoznaju da je dobro biti dobar, poistovjećuje se s junacima i tako stvara obrasce moralnog ponašanja.
Bitno je da roditelji i osobe koje dijete voli potvrde njegovo rasuđivanje, razvoj društvenosti
Nekognitivne osobine ličnosti (empatija, ekstraverzija, neuroticizam) imaju određenu ulogu u moralnom rasuđivanju konvencionalnog nivoa. Nalazi ukazuju da moralno rasuđivanje nije isključivo kognitivne prirode i da se ne može u potpunosti objasniti načelima Etike pravde. Ukratko, moralno suđenje je djelo Osobe u cjelini.
: U nekim porodicama vjera igra važnu ulogu u moralnom razvoju djece. iako većina religija zahtjeva od djece da nauče napamet listu moralnih pravila kao što su Deset zapovjesti, ovakvo jednostavno deklamovanje kao da ima mali uticaj na njihovo ponašanje. Način na koji roditelji žive svakodnevno u skladu s tim vjerskim sistemom vrednosti od suštinskog je uticaja na djecu. Neke vjerske zajednice naročito su efikasne u podučavanju djece da budu zabrinuta za druge.
Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih vještina koje nam omogućuju da odaberemo ispravan način uporabe osjećaja i nesvjesnih, instinktivnih mehanizama u interakciji sa drugim ljudima, kao i u shvaćanju i poboljšanju samoga sebe.

Općenito, osnovne komponente emocionalne inteligencije su:
- prepoznavanje emocija - sposobnost pojedinca da prepozna svoje ili tuđe osjećaje. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost interpretiranja izraza neverbalne komunikacije npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica itd.
- korištenje emocija - stvaranje emocija koje možemo razložno obrazložiti.
- razumijevanje emocija - shvaćanje i predviđanje što će se dogoditi pri ojačavanju emocija te kako će druge osobe reagirati na različite emocije
- upravljanje emocijama - odabrati ispravnu emociju, njen intenzitet i smjer ka raspoloženju i željenom ishodu. Upravljanje emocijama podrazumijeva prihvaćanje emocija umjesto njihovog potiskivanja te njihovo korištenje u svrhu donošenja bolje odluke.

Tipovi emocionalne inteligencije kod osoba

Jack Block je definirao dva teoretski čista tipa:

a. osobe s visokim kvocijentom inteligencije i
b. osobe s visokorazvijenim emocionalnim sposobnostima.

a. Čisti tip s visokim iQ-em i zanemarivom emocionalnom inteligencijom gotovo je karikatura intelektualca, vrlo vješt u pitanjima razuma ali emocionalno nesposoban.
Muškarce ovog tipa karakterizira širok raspon intelektualnih interesa i sposobnosti; ambiciozni su i produktivni, predvidivi i ustrajni. Također su kritični, sitničavi, bezražajni, otuđeni, emocionalno prazni i hladni.
Žene ovog tipa posjeduju visok stupanj intelektualnog samopouzdanja, cijene intelektualne vrijednosti, posjeduju širok spektar intelektualnih i estetskih interesa. Sklonije su introspekciji, tjeskobi, osjećajima krivnje. Ponekad su sklone izražavanju osjećaja bijesa.

b. Osobe tipa visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti otvorene su i društvene, a emocije izražavaju na prihvatljiv način i dobro se prilagođavaju stresnim situacijama. Zadovoljni su sobom, drugima i društvom u kojem žive.
Muškarci ovog tipa društveno su uravnoteženi, otvoreni i vedri. Nisu skloni depresiji, zabrinutim mislima i strahovima. Njihov je emocionalni život bogat ali prikladan. ističu se sposobnošću vezanja za osobe ili ciljeve. U vezama su puni suosjećanja i brižnosti.
Žene visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti su također društvene. Bez problema sklapaju nova poznanstva. Posjeduju dovoljno samopouzdanja da mogu biti razigrane, spontane i otvorene za senzualna iskustva. Rijetko ih muče osjećaji tjeskobe i krivnje i rijetko tonu u duboke i mračne misli.

Emocije

Zabrinutost je nastala kao pretjerano gorljiva mentalna priprema za očekivanu opasnost, i ona je sama bit štetnog djelovanja tjeskobe na sve oblike mentalnih sposobnosti.
Tjeskoba može potkopati intelekt, ali i stvoriti/pojačati ambiciju. Općenito utječe na stvaranje odluka. Pretjerana tjeskoba će zaustaviti ili barem usporiti svaki pokušaj postizanja uspjeha dok će premalo tjeskobe rezultirati apatijom ili gubitkom motivacije i posvemašnjom nezainteresiranosti.
Nada nije samo optimistički stav da će se ipak sve dobro završiti. Nada je vjerovanje da imamo volje i načina za ostvarivanje svojih ciljeva, ma kakvi oni bili.
Optimizam možemo shvatiti kao način na koji ljudi shvaćaju svoje uspjehe i neuspjehe. On štiti od zapadanja u stanje depresije, apatije, beznađa i očaja. Za optimizam je važno da bude realističan a ne naivan jer inače može biti kontraproduktivan.

Poremećaj emocija

Aleksitimija (grč.: a- znači »nedostatak«, lexis je »riječ«, a thymos »emocija«) je stanje u kojem osoba osobe imaju problema s razlikovanjem pojedinačnih emocija, kao i s razlikama između emocija i tjelesnih osjeta. Takvim osobama nedostaju riječi za osjećaje. Štoviše, čini se da im općenito nedostaju i osjećaji, premda to zapravo može biti posljedica njihove nemogućnosti da izraze emocije, a ne potpunoga izostanka emocija. Termin aleksitimija skovao je 1972. dr. Peter Sifenos, psihijatar s Harvarda.
Aleksitimici osporavaju rašireno laičko vjerovanje kako je savršeno i samo po sebi jasno što osjećamo - oni o tome nemaju pojma. Do krajnjih granica nedostaje im temeljna sposobnost emocionalne inteligencije, svijest o vlastitoj ličnosti - svijest o onome što osjećamo dok se te emocije u nama komešaju. Evo jedan primjer aleksitimije iz knjige D. Golemana "Emocionalna inteligencija".
"Gary je znao silno razbjesniti svoju zaručnicu Ellen jer je, premda je bio inteligentan, pažljiv i, k tome, uspješan kirurg, bio i emocionalno prazan i uopće nije reagirao na bilo koju vrst iskazivanja osjećaja. i dok je Gary mogao fantastično pričati o znanosti i umjetnosti, kada bi bila riječ o njegovim osjećajima, čak i prema Ellen - on bi jednostavno zašutio. Ma koliko ona iz njega pokušavala izvući barem malo strasti, Gary je bio ravnodušan i držao se kao da ga se to ne tiče. »izražavanje osjećaja nije mi prirodno«, ispričao je psihoterapeutu kojem se obratio na Ellenino ustrajno nagovaranje. Kada je bila riječ o emocionalnome životu, dodao je: »Ne znam o čemu govoriti; nemam nikakvih snažnih osjećaja, bilo pozitivnih bilo negativnih«. Ellen nije bila jedina osoba frustrirana Garyjevom nedodirljivošću; kako je povjerio psihoterapeutu, o osjećajima otvoreno nije mogao razgovarati ni s kim, i to nikada u čitavome životu. Razlog: prije svega ne zna što uopće osjeća. Koliko mu se činilo, dosada nijednom nije osjetio ni ljutnju, ni tugu ni radost."

Ljudi s „ledenom dušom“

Osjećanja? - Tomas Jansen zuri u prazno kao da pokušava da se sjeti šta je to. On ima 37 godina, zaposlen je, oženjen, ima dvoje dece i tvrdi da ništa ne osjeća - ni radost ni tugu.
Doktor Volfgang Zite sa instituta za psihosomatiku i psihoterapiju pri Univerzitetu u Diseldorfu pokušava da otkrije u čemu je problem. Zašto njegov pacijent nije plakao na sahranama svojih najmilijih, niti je bio potresen iako odnosi sa njima nikada nisu bili problematični? Doktor Zite je prvi dao ime ovoj anomaliji - alekstimija je nesposobnost da se kod sebe i drugih prepoznaju i artikulišu osjećanja. To je neka vrsta emotivnog sljepila. Kada ti ljudi pokušavaju da opišu svoja osjećanja, onda je to kao da slijepi ljudi govore o bojama.
Ovaj fenomen nije tako rijedak i pogađa bogate i siromašne, stare i mlade, ali muškarce mnogo češće nego žene. Pri tom najviše pate životni partneri. Verovatno nijedan drugi psihološki problem ne opterećuje u tolikoj meri zajednički život kao emotivno sljepilo jer je svakom čoveku potrebno saosjećanje i zato nerazumjevanje od strane partnera kod njega izaziva nesigurnost.
Poznato je da se emocije žena i muškaraca bitno razlikuju. Kod žena je više razvijena empatija i britanski psiholog Baron Koen smatra da one imaju „E-mozgove“ za razliku od muškaraca koji su sistematični u svom načinu razmišljanja i zato je njihov mozak nazvao „S-mozgom“. On smatra da su „S-mozgovi“ u prosjeku superiorniji kada treba donijeti logične odluke.
Baron Koen se slaže sa naučnicima da na alekstimiju ne treba a priori gledati kao na nedostak jer su takvi ljudi veoma efikasni kada treba trezveno razmišljati. U mnogim profesijama u industrijskim društvima je ova osobina čak veoma poželjna. Psiholog Klaudija Šubić-Vrana pokušava naučnim putem da izmjeri stepen osiromašenja emocija na takozvanoj „Toronto - skali alekstimije“. Upitnik, skraćeno nazvan TAS-20, jeste test koji se širom svijeta najčešće primenjuje. Sastoji se od 20 izjava koje testirana lica treba da unesu na skali od 0 („uopšte se ne odnosi na mene“) do 5 („u potpunosti odgovara“).
Šubić-Vrana želi zajedno sa grupom naučnika raznih profila da prodre u ovaj fenomen, to jest u intiman svijet osjećanja. Već sada može da se odgovori na neka od osnovnih pitanja o emocijama:
- Kako čovek spoznaje da oseća bes, strah ili radost?
- Da li je ta spoznaja urođena ili treba da se nauči?
- Zašto su mnoge emocije propraćene fizičkim manifestacijama kao što su lupanje srca, bol u želucu ili jeza?
- Da li muškarci manje intenzivno doživljavaju emocije od žena?
- Koliko je pri tom bitna interakcija desne polovine mozga („emocionalne“) i lijeve („racionalne“)?

Nesposobnost da se u svakodnevnom životu uoče emocije ljudi iz okruženja stvara velike probleme. Često se osobe pogođene aleksitimijom preterano prilagođavaju drugima da bi im udovoljili. To izaziva permanentni stres tako da krvotokom tih navodno neemocionalnih ljudi neprekidno kruži adrenalin, što kod mnogih izaziva hronične bolove, povišen krvni pritisak i druge bolesti izazvane stresom. Studije pokazuju da ti ljudi u proseku žive kraće.
Komunikacija između ljudi je krajnje kompleksna i sadrži znatno više od verbalnog prenošenja informacija: mimika, boja glasa, položaj tijela i gestikulacija isto su toliko važni. Onaj ko je slijep za te signale, osjeća se kao gluhonijema osoba na trač partiji.
Osjećanje je izuzetno bitan instrument kod donošenja odluka. Prije nego što reaguje razum, čovjek u podsvjesti zna da li mu je neko simpatičan, da li je neki zahtjev pretjeran ili mu novi ljekar ne uliva povjerenje. U djeliću sekunde osjećanjem uspjevamo da procjenimo novonastalu situaciju. Onaj kome nedostaje ta emotivna pomoć, često je bespomoćno izložen novim izazovima.
Zašto su za ljude sa aleksitimijom zatvorena vrata u svijet emocija? Eksperimenti su pokazali da ovi pacijenti konstatuju, možda čak i intenzivnije od emotivaca, da su sada „u igri“ osjećanja, ali oni ih u samom začetku blokiraju. Kod osoba sa normalno izraženim osjećanjima, limbički sistem, koji je najvažniji centar za preradu emocija, veoma je aktivan, dok je kod onih koji pate od aleksitimije potpuno isključen. Umesto toga, kod njih se aktivira leva polovina u frontalnom dijelu mozga koja je kod životinja nadležna za potiskivanje osjećanja, na primer straha poslije izbjegnute opasnosti. Koliko je poznato, i kod ljudi se na tom mejstu u mozgu kontrolišu impulsi.
Na osnovu tih saznanja, stručnjaci su došli do zaključka da emocionalno sljepilo ne znači odsustvo osjećanja već potiskivanje emocija kao rezultat lošeg iskustva iz detinjstva. Prema tome, aleksitimija nije urođena mana, već stečena. Mnoga otkrića govore u prilog tome da aleksitimija služi kao neka vrsta štita za ljude koji žele da se ograde od loših iskustava. „Kod ljudi postoji granica izdržljivosti“, kaže stručnjak za traume Kristal. On je ustanovio da ratni veterani i ljudi koji su preživjeli holokaust često pate od aleksitimije i da taj nedostatak emocija čak prenose na decu. Takođe je uočeno da vojnici na ratištu u ekstremnim situacijama isključuju svoja osjećanja i da djeca bez ikakvih vidnih emocija mogu da počine nezamislive zločine. Velika je vjerovatnoća da poslije takvih brutalnosti obole od aleksitimije.
Ljudi koji pate od emocionalnog sljepila ne ispoljavaju osjećanja u stresnim situacijama, već se kod njih to manifestuje organski: prije ispita dobijaju bolove u stomaku i kada ih neko prevari, ne osećaju bijes, već vrtoglavicu. Kod drugih može da dođe do bolova u leđima, osipa na koži i nedefinisanih tegoba u cijelom organizmu.
Psihoterapeuti kažu da ljudi koji pate od aleksitimije treba korak po korak da nauče da ono što njihov organizam signalizira tumače kao osećanja jer ona ne predstavljaju nikakav grijeh .
Polazeci od Kernbergovih teza, Slavoj Zizek, koga je misaono preokupirao patološki narcizam, otkriva kod osobe koju je obujmio sindrom narcizma -
defekt empatije. Drugi čovjek je nepoznati čovjek. Drugost se uspostavlja kao tuđost. Drugi je biće do koga se ne može stići, ni emocionalno ni imaginarno, ni objektivno ni subjektivno. Prestižu narcisa i njegovoj neumjerenoj, često i nezajažljivoj afirmaciji, sve je podređeno. Tako se idealni - drugi, kao "produžetak" narcisovog "velikog Ja", pretvara u nepoželjnog drugog kad iznevjeri narcisova oćekivanja. Oni koji dovode u pitanje narcističku samopotvrdu pretvaraju se u "neprijatelje". A "masa" je bila prisutna samo da bi bila iskorisćena u narcisovoj afirmaciji, a zatim odbačena. To otkriva manipulativne mehanizme i duh proračunatosti narcisa. ima hladnu glavu i zaleđeno srce. Narcis se skriva iza "blještave maske".
On "pokusava očarati, zavesti", a, u stvari, "iza svega toga osjećamo neumoljiv, proračunat um". Djeluje u velikoj mjeri karikaturalno, jer "dok od nas očekuje narcistički dobitak, sav je zanesen i oduševljen, a kada mu "viče niesmo zanimljivi", u trenu se velika očarljivost pretvori u potpunu ravnodušnost".

U odnosu prema emocijama ljudi se mogu podijeliti u slijedeće skupine:

Svjesni sebe.
Ovakve su osobe svjesne svojih emocija u trenutku u kojima ih doživljavaju te posjeduju određenu emocionalnu profinjenost. Samostalni su, svjesni svojih granica, dobra su psihička zdravlja, uglavnom vedri i optimistični. Ne odaju se mračnim mislima, žaljenju za učinjenim i osjećaju krivnje.
Utopljeni.
Osobe iz ove grupe osjećaju se preplavljene emocijama i nemoćne da im izmaknu, kao su ta raspoloženja u potpunosti preuzela vlast nad njima. Ne posjeduju potpunu svijest o svojim osjećajima pa su u njima izgubljeni jer ne znaju kako se postaviti. Mračna stanja ih stanja potpuno obuzimaju i imaju dojam da su emocionalno totalno izvan kontrole.
Pomireni.
Ove osobe uglavnom nemaju problema sa shvaćanjem svojih osjećaja, ali budući su po prirodi skloni prihvaćanju, svoje osjećaje, ma kakvi bili, i ne pokušavaju izmijeniti.

Bibliografija

1. http://www.bramana.org
2. http://members.lycos.co.uk
3. http://spekta.on.neobee.net
4. http://www.hajdeda.org.yu
5. http://www.blicnews.com
6. http://www.ni.oc.yu
7. http://www.ciciban.net
8. http://www.blic.co.yu
9. http://www.grupa.org.yu
10. http://www.dir.hr
11. http://www2.arnes.si

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMiNARSKI RAD