OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHOLOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
PSIHOLOŠKI ASPEKTI NARKOMANIJE
Narkomanija kao potraga za duhovnošću
Kada govorimo o problemu narkomanije u modernom svijetu, neizostavno se nameće usporedba s nekim drugim, bivšim, boljim vremenima u kojima se za pošast zvanu "narkomanija" nije znalo. Po mitovima i legendama, svijetom su nekada davno hodali bogovi. Bogovi su uređivali sfere življenja i brinuli da u njihovom djelokrugu sve bude u redu. Tada je nebo bilo bliže, zainteresiranije i otvorenije za stvari običnih smrtnika. Od čovjeka se očekivalo da poštuje ono od njega uzvišenije i moćnije. I tada, kao i danas, bez svake sumnje nije bilo lako biti čovjek, ali kao da se biti čovjek dokazivalo upravo kroz ostajanje čovjekom i usprkos svim teškoćama. Doduše, sami ciljevi kojima je taj neki davnašnji čovjek težio bili su mnogo jasnije određeni, nesporni, praktično samorazumljivi. Imali su, štoviše, status univerzalnih vrijednosti. vječitih vrijednosti. Spomenuti bogovi bili su zalog njihove univerzalnosti i vječnosti, kao i označitelji samih principa, samih vrijednosti po kojima su se često i nazivali.
Sazrevši, čovjekova duhovnost je principe svih bogova uspjela apstrahirati u jednog Svevišnjeg, jedan univerzalni princip. Ali, time je postalo teže biti čovjek, jer, stvoren po liku onog koji sjedinjuje sve principe, koji je oličenje integriranosti, biti čovjek je time značilo biti integriran. Mnogo teži zadatak od ranije razumljive slobode shizoidnosti u kojoj se djelići selfa mogu projektirati u različite bogove i time održavati balans psihe. Na mjestu zahtjeva za integrisanošću stoji identitet. U svijetlu monoteističkog poimanja svijeta, čovjek je pred Bogom odgovoran za svoj identitet svojim nastojanjem da bude integriran, kao što to jeste onaj na koga se ugleda i kome se moli. Ako ne čini dobro, osjeća krivnju. Krivica mu slijedi i dužan je da je nosi. Čovjek patrijarhalnog svijeta, svijeta monoteizma je čovjek krivnje. Krivica iscrpljuje, osujećuje život u samoj njegovoj najdubljoj vitalnosti, ali i humanizira, uz nju čovjek zna da se njegovo mjesto još uvijek računa, još uvijek ga ima. Međutim, paralelno s kolapsom patrijarhalnog svijeta, urušava se vjera u jednog nositelja svih principa, javlja se konfuzija identiteta, a potom vakuum, tj.. praznina. U odnosu na krivnju, praznina ide jedan korak dalje. Ona ne samo da osujećuje, ona uvlači cijelo biće. U svijetu krivnje postoji patnja, postoji bol i nesreća, ali postoji i vrijednost. U svijetu praznine ne postoji ništa. Nema sadržaja. Nema identiteta. Čovjek današnjice je bazično određen svojim primarnim problemom, problemom identiteta. Ništa danas nije tako problematično i tako nepostojano kao osobni identitet.Svijest takvog bića opasno je otcijepljena kako od svojih uvijek postojećih poganskih atavizama, tako i od jamstva vlastite koncilijarnosti i integriranosti u liku jednog Boga. U tom procjepu je ambis praznine. Osnovni sentiment takvog čovjeka je depresivnost. Depresivnost utemeljena na praznini, a ne na krivnji. Da je na krivnji, bar bi značila siguran znak da je čovječan, a praznina je negacija apsolutno svega, a time i identiteta. Nekadašnje jedinstvo čovjeka s prirodom i svemirom, doživljaj da je jedno s Jednim, je doživljaj koji se u svjetovnom kontekstu čovjeka kao običnog smrtnika ostvaruje kroz duhovnost, naporima koji se čak i u vanreligijskom kontekstu mogu nazvati askeze. Da se put askeze mogao ubrzati i skratiti uz pomoć nekog kemijskog sredstva, povijest mistike poznaje otprije nekoliko tisuća godina. U prekršćanskim religijama Azije, kao i u staroameričkim, prekolubijanskim religijama, znalo se za iznenađujuće veliki broj prirodnih otrova upotrebljavanih u kultne svrhe, pa ipak, droga je predstavljala samo dodatni element, neraskidivo povezan sa drugim formama duhovnog i tjelesnog vježbanja. Brižljivo je i oprezno korištena u liturgijskoj formi, ali uvijek od strane određenog i odabrane osobe - maga, prvosvećenika, vrača u koga je cijelo pleme imalo veliko povjerenje. Jednom riječju, droga u ovim prekršćanskim religijama ima jasnu, jednokratnu, ograničenu, svrhovitu ulogu, te se može reći da još nije bila zloupotrebljavana. Kod poganskih naroda, ove supstance su korištene u orgijastičke, iako kultne, svrhe. Monoteističke religije su od starta imale i do danas zadržale prvobitni stav prema drogama koji je krajnje negativan, sa istovremenim ukazivanjem na asketski, podvižnički put za one koji su se upustili u razvoj svoje duhovnosti kroz religioznost. Okretanje tzv. jeftinoj mistici, koje je otpočelo korištenjem hašiša od strane europskih umjetnika i intelektualaca u 19. stoljeću, da bi dostiglo svoj apsurdni vrhunac u 20. stoljeću s pojavom Timothy Learyja, i, po nekim statističkim podacima, rezultiralo milijunskim brojem narkomana u svijetu u 21. stoljeću, prirodna je posljedica, gore spomenute obesmišljenost života uslijed gubitka kontakta s vertikalom koja okuplja, psihološkim rječnikom rečeno, aspekte selfa i drži ih u jednom identitetu.
Čovjek se dovija na različite načine da ispuni prazninu na mjestu identiteta, pokušava da sakupi rasute dijelove i nakalemi vlastitu duhovnost iz svoga jalovog duha, iz svog beznađa. I tražeći ono sa čim je izgubio kontakt, tražeći svoju izgubljenu duhovnost, često doseže privide onoga što mu treba i ostaje na njima, jer dok traju, stvaraju iluziju da je sve u redu. Dok traju, svijest je zavarana i anestezirana. Sve je ispunjeno iluzijom, ne postoji praznina, ne postoji vakuum, nema bolnog doživljaja dezintegrisanosti. Dok traju, čovjek ne pomišlja odakle je zapravo krenuo i šta mu je ono na početku trebalo, ne pomišlja da je to u čemu je, zapravo laž. Tako je dok traju. Ali, ništa ne traje vječno. Ponovno otriježnjenje je bolno. I ponovo se javlja neizdrživa praznina. Biće hoće da zna gdje je smisao.Biće hoće povezanost. Biću je potrebna povezanost unutar sebe da bi se povezalo s poljem u kojem je. Potrebna mu je integracija, potreban mu je identitet. Jer, tek kad ima identitet, kad je cijelo jedno, umjesto razdijeljenog mnoštva, tek onda može biti potencijalno relevantni element polja. Tek onda može ući u igru i sudjelovati u interakciji.Narkomanija kao igra
Kada je riječ o narkomaniji, nameće se spoj dva suštinski dijametralno suprotna fenomena: igre, kao bazične ljudske aktivnosti koja afirmira razvoj i obogaćuje život i droge koja je bijeg od života, negacija života, odlazak od realnosti u neku drugu sferu. Dovođenje u vezu ova dva pojma i nije tako slučajno.Možda se smisao nalazi u samom korijenu narkomanije, u tome kako obično počinje. A često počinje kao igra, kao eksperimentiranje s novim iskustvom, kao otvorenost za novo, kao što i igra kao preduvjet ima otvorenost za iskustvo, kapacitet da se prepusti neizvjesnosti, kreiranje i hrabrost da se odstupi od sigurnosti i izvjesnosti i zakorači u nešto drugo. Također, ono što dijele ove dvije pojave je dječje naivni stav omnipotentnosti, stav da se kontrola ima nad svim što se događa, da su konci igre bez dileme u rukama. Ali, ono što je konstituent igre je "kao da", svijest da ništa od toga zapravo nije stvarno i upravo taj otklon u odnosu na sadržaj igre čini igru razvojno značajnom. Upravo to što je dijete u igri princeza ili moćni rendžer, a kada izađe iz igre djevojčica, odnosno dječak koji se vraćaju nekim svojim dječjim životima u svojim realnostima, čini igru aktivnošću kroz koju se dijete proširuje i odigrava nove aspekte sebe, kroz koju eksperimentira s novim identitetima i time raste i razvija se. Ono što karakterizira narkomansku igru je odsustvo "kao da", ne postoji otklon u odnosu na paralelnu realnost u kojoj se osoba nalazi kada je pod narkotikom i u kojoj je cijeli identitet reduciran na jednu stavku: biti narkoman. Ta realnost je njegova realnost, sve se događa na konkretnom nivou, ne postoji simbolizacija, ne postoji svijet igre i svijet izvan nje. Ne postoji granica između ta dva svijeta, ne postoji granica između osobe i polja narkomanije, sve je prožeto drogom i sve pliva u konfluenci koja ni u jednom trenutku ne dopušta jasnoću i odvajanje. Jer, ako se to desi, otriježnjenje je previše bolno i ubrzo postaje neizdrživo, te se sve čini da se nepodnošljivo stanje prekine, da se dobavi narkotik, što vodi novoj ekstazi i olakšanju. Time igra postaje "igra bez granica", repetitivni ciklus ekstatičkih uspona i strmoglavih padova. Time identitet "narkoman" preljeva polje samog djelovanja droge i prepokrivaju cijelu osobnost. Ličnost se svodi na to.
Narkomanija kao život
Iako je duhovnost ono što razumijemo kao smisao življenja, kada se bavimo narkomanijom, kao uočljiviji i životniji aspekti se nameću neke druge sfere, neke prizemnije realnosti. Psihijatrijsko i psihoterapeutsko iskustvo kaže da su neuroze i psihoze najbolje pripremljeno tlo na kojem uspijeva sjeme narkomanije i s tim u svezi loše obiteljsko i opće društveno stanje, raznovrsne krize identiteta, dostupnost droga na svakom koraku, otuđenost u obiteljskim, kao i u vršnjačkim krugovima. Sve to i bez narkomanije već i samo po sebi djeluje suštinski trulo, nekrotično. Kao naličje svih mogućih institucionalnih proklamacija, nerijetko obesmišljene običajnosti, otkriva se praznina i neautentičnost. Odsustvo ideja, odsustvo života. Na tom mjestu se događa narkomanija. Padanje u mreže narkomanije znači prevladavanje smrti nad životom, ono znači izlaženje iz povijesnog tijeka zbivanja u koji je čovjek jednom zakoračio, odricanje od individualnog puta laganog i postepenog usavršavanja. To je neuspijeli pokušaj da se na regresivan, infantilan i nelegitiman način čovjek ponovo susretne sa nekad doživljenim jedinstvom i cjelinom koju svatko sluti i čezne da je ostvari. Pri tom se ne uviđa paradoks da se ne može regresijom razvijati. Ne može se pokretom prema natrag napredovati. Spomenuto jedinstvo svatko doživljava u majčinoj utrobi i prvih nekoliko mjeseci psihičke i fizičke simbioze s majkom. To ostavlja u dubinama čovjekovog psihičkog života, u njegovom individualnom i kolektivnom nesvjesnom, neizbrisive tragove, ne samo kao sjećanje, već i kao silna čežnja da se ovo jedinstvo opet jednom ponovi, povrati. To, tzv. oceansko osjećanje, subjektivno osjećanje vječnosti i stopljenost s nečim što je bezgranično, je zapravo uspostavljanje neograničenog narcizma i pokušaj poricanja opasnosti koje ego doživljava kao prijetnju vanjskog svijeta. To je utočište koje narkoman traži kako bi se otcjepio od nepodnošljive stvarnosti.Narkomanija kao klinički fenomen
Narkomanija se po ICD -10 klasifikaciji svrstava u skupinu "Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja zbog uporabe psihoaktivnih supstancija", pod dijagnozom F10-F19. Ovaj dijagnostički blok obuhvaća spektar psihičkih poremećaja različite težine, od akutne intoksikacije bez komplikacija i štetne uporabe do teških poremećaja u vidu psihoza i demencije. Zajednička karakteristika svih ovih poremećaja je upotreba jedne ili više psihoaktivnih supstanci. U posljednjih nekoliko desetljeća, ova skupina poremećaja je, po navodima Svjetske zdravstvene organizacije, poprimila razmjere epidemije. ICD -10 dijeli psihoaktivne supstance, pored alkohola, sljedeće kategorije: opijate, odnosno morfij, kanabinoidi, sedative ili hipnotike, kokain, druge stimulanse (kofein, halucinogene, duhan i hlapljive otapala). Većina korisnika istovremeno koristi više sustanci.
Etiologija: Vrlo su različiti uzroci koji dovode do zlouporabe droga. To može biti želja za bijegom iz konfliktne situacije, tj..neadekvatan način odnosno pokušaj njenog razriješenja, potreba za specifičnom identifikacijom i pripadanjem grupi, pokušaj da se ublaže tjelesni i psihički bolovi, radoznalost i želja da se doživi nešto novo i nepoznato... U etiologiji se moraju uzeti u obzir čimbenici vezani za samu osobnost, supstancu koju uzima i sredinu u kojoj živi. Kompleksna interakcija tih čimbenika dovodi do zloupotrebe. Ono što je preduvjet na koji se hvataju svi drugi uvjeti je svakako premorbidna ličnost narkomana. To su uglavnom pasivne, ovisne strukture, primitivno organizirane, sklone sociopatsko načinu funkcioniranja, manipulativne i netolerantne na frustraciju. Od ove uobičajene slike narkomanske ličnosti, odskaču tabletomani, koji su često premorbidno izrazito agresivni, što zadržavaju i u samoj narkomaniji, a ponekad ulaze u pasivnu agresiju i čestim pokušajima samoubojstva, koja su nerijetko dozirana tako da se ipak preživi, teroriziraju okolinu i drže je u stalnoj krivnji. Također, među ovisnicima se premorbidno nalazi znatno veća zastupljenost poremećaja ličnosti. Često se upravo narkomanijom prekriva neki drugi poremećaj i stoga treba biti oprezan u radu s ovim osobama. Naročito se često susreću antisocijalni i granični poremećaj ličnosti.Kod ovakvih osoba je na prvom mjestu frustraciona netolerancija, a zatim nefleksibilno ponašanje uz ispoljavanje hostilnost i nisko samopoštovanje. U skupini ovisnika često se susreću i osobe koje ispoljavaju depresiju, anksioznost ili stradaju od kroničnog bola. Takve ličnosti ne mogu sebe da fokusiraju u budućnosti, u stanju krize žive u nepodnošljivoj sadašnjosti, pri čemu je sva kognicija usmjerena ka tome da se nepodnošljiva sadašnjost što prije razriješi uzimanjem nove doze.
Prevladavajući sentiment premorbidne ličnosti, kao i narkomana mimo samog djelovanja droge je depresivnost. Narkoman je čovjek koji ne može podnijeti sebe, bježi od sebe, bježi od depresivnosti. On bježi od depresije i teži maničnim obranama, a narkotik maničnu obranu čini još maničnijom i svaki put se stvara iluzija da je time depresivna patnja ostala daleko ispod (tzv. "high" stanja). Ova depresivnost s kojom se suočava narkoman je vrlo često deflacioni spol narcizma, te narkomani čiji premorbidni sklop više naginje narcističkom poremećaju ličnosti, vrlo često koriste halucinogene droge, jer se njima napumpava self i dospijeva na spol narcizma u inflaciji. Tu se događa iluzija iscjeljenja narcističkog bola za kojim je osoba cijelog života čeznula, što sada postaje noseća zamka za ostanak u narkomaniji. Ovaj ostanak u svijetu narkomanije kojeg se narcistična osoba zapravo velikim dijelom sebi gadi, biva podržavan lažnom omnipotencijom, narcistički manevrom kroz uvjerenje da on kontrolira uzimanje droge i da može prestati kad hoće, samo sada neće. Nasuprot narcističkom sklopu, granični se često "navlači" na kokain koji pruža siguran acting out i time osigurava "eksploziju", a potom "imploziju", što graničnoj osobi uspješno spušta tenziju.
Pored ličnosti narkomana, farmakološka svojstva kemijskih supstanci u mnogome pridonose prirodi narkomanije.Tako, anksiolitici, opijati, sedativi i hipnotici su supstance koje jako brzo dovode do oslobađanja od anksioznosti, nesanice, bola, te svojom efikasnošću potiču na ponovnu uporabu pri javljanju nove napetosti. Stimulansi otklanjaju osjećaj umora, dovode do povećanja mentalne budnosti i osjećaja povećane energije. Halucinogeni, opet, svojim djelovanje omogućuju privremeno bijeg iz nepodnošljive realnosti. Za sve psihotropne supstance inače vrijedi pravilo da su sa većim potencijalom za razvoj ovisnosti ako im se djelovanje ispoljava brzo i ako kratko traje (takvi su na prvom mjestu, heroin i kokain). Svojstvo tvari da dovode pri uporabi do brzog razvoja tolerancije, a kod prekida do apstinencijskog sindroma, povećava, također, njihov potencijal za zlouporabu.
Utjecaj sredine na razvoj narkomanije obuhvaća sve slojeve društva od obitelji, preko vršnjačke grupe, šire društvene zajednice do države koja provodi pravnu i kaznenu regulativu i tretman ovog problema. Obitelj narkomana je obično fragilna, iz različitih razloga nesigurna, sama već vrlo često zavisnički određena, nema ljubavi i stvarne životnosti. U ovakvim uvjetima nema stabilnog i funkcionalnog ego-ideala koji će djetetu dati klicu razvoja vrijednosti, često se u roditeljskom paru zapaža manjkavost Super Ega, te dijete ne uspijeva uspostaviti adekvatan self-objekt. Upravo na mjestu tog bazičnog defekta self-objekta, događa se adikcija. Zato je to mjesto tako jako i zato ga narkoman tako brani. Adikcija mu zamjenjuje mjesto koje je trebala biti stožer njegovog sigurnog razvoja, ona mu pruža ono što realni self-objekt, realni odnos sa značajnim drugim nikada nije. Napokon, droga kao lažni self-objekt je u funkciji narkomanskog "uživanja", nju narkoman može kupiti, za razliku od majke, ljubavi, sigurnosti. Otuda toliko jaka, gotovo religijska manifestacija narkomanije. Otuda kult narkomanije kojim se često narkomani drže iznad običnih smrtnika koji nemaju tu priliku da dosegnu najveće visine. U prilog kultnosti narkomanije ide i to da je narkoman rijetko sam u svojoj narkomaniji. On, zapravo po definiciji ne može biti sam u tome, jer, da bi ostvario svoju ovisnost mora biti uključen u cijeli ciklus, u narkomanski krug. Na makroplanu, taj krug čini lanac dilera koji se prostire od sitnog preprodavača do uzgajivača i proizvođača, a sa druge strane, lanac onih koji ih gone od policajca do državnog pravnog aparata i zakona. Na mikroplanu, narkomanski krug je okupljen oko rituala uzimanja droge. Upravo ritual uzimanja je ono što održava kultnost ove pojave i što sudioniku u njemu pruža iluziju koncilijarnosti i istinske pripadnosti. A, upravo sabornost i pripadnost je ono što je ta osoba davno izgubila i čemu teži. Ritual, kao i igra predstavlja nužni konstituent dječjeg razvoja. To je ona stavka koja djetetu pruža osjećaj izvjesnosti, sigurnosti, ono što mu omogućuje da izađe na kraj sa strepnjom da će se sve urušiti, da će doći do dezintegracije. U tu svrhu, roditelji uspavljuju dijete na ritualne načine, pričaju priče, uspostavljaju redoslijed radnji pred uspavljivanje kao granični fenomen prirodne dezintegracije ega i ulaska u stanje bez svjesne kontrole. Na taj način dijete stječe sigurnost da će sve biti u redu, da mama neće nestati, da će se sutra probuditi u istom, sigurnom obiteljskom gnijezdu. Ritual time daje sigurnost, daje izvjesnost u potpuno neizvjesnom životu. Ali, da bi dijete dobilo sigurnost kroz ritual, neophodno je da sam roditelj može nositi sa svojim neizvjesnostima i da za dijete drži njegove. Samo tako dijete stječe autentičnu vjeru da je sve u redu. U narkomanskom krugu, ritual je odigravanje iluzije da je sada sve u redu, time se stječe iluzorni doživljaj da se kontrolira život, osjećaj sigurnosti i pripadnosti grupi, osjećaj da nije sam i da ne ide sam kroz džunglu, već kakvom takvom, ali izvjesnom, ugaženom stazom. Odustajanje od te staze za narkomana znači dezintegraciju, ulazak u džunglu punu divljih zvijeri i bolne neizvjesnosti hoće li se snaći i pronaći put. Otuda grčevito držanje za izvjesnost koja traje makar i malo, nasuprot neizvjesnosti življenja u stvarnom svijetu u kome se ne snalazi i koji je zastrašujući. Držanje za ono što mu je sigurno, jer, napokon toga ima na svakom koraku i može se jednostavno kupiti. Upravo to da se droga može kupiti na svakom ćošku je, po socijalno-psihološkim istraživanjima, prvi faktor rizika koji dovodi do širenja narkomanije u epidemijskim razmjerima u cijelom svijetu. A za taj dio je zadužen državni aparat. Uporaba i zlouporaba kemijskih supstanci i psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani time predstavljaju ne samo veliki medicinski, već na prvom mjestu socijalni, a potom i ekonomski problem u mnogim zemljama. Ilegalna trgovina narkoticima je i dalje profitabilan posao za mafijaške skupine u cijelom svijetu i vrlo teško se suzbija, zbog čega analitičari predviđaju da se može očekivati da će još dugi niz godina problematika vezana za zlouporabu kemijskih supstanci biti vrlo aktualna. Stoga, borba protiv narkomanije zahtjeva opsežnu koordiniranu aktivnost na svim razinama društva, od kojih sektor medicinsko-psihološke aktivnosti zauzima značajno mjesto.Liječenje narkomana
Prema liječenju bolesti ovisnosti postoje brojne predrasude i mistifikacije koje često dovode do toga da se liječenje odgađa ili se o njemu uopće ne razmišlja na ozbiljan i konstruktivan način. Po pravilu, dodatni, još veći problem stvara činjenica da kod samog pacijenta rijetko kada postoji intrinzička motivacija da sam traži liječenje. Također i kod članova obitelji se javlja osjećanje nelagode i strepnje pred nepoznatim i "mističnim" ustanovama i liječnicima, te i kada su upoznati s problemom ovisnosti jednog svog člana, dugo svoju percepciju i rasuđivanje zamagljuju nevjeran da se to baš njima dešava i bavljenjem nalaženja krivca umjesto brzim i efektnim traženjem pomoći. Ono što stoji iza ovog odugovlačenja i što je često pogubno za proces izlječenja je stid i krivnja često zamaskirani narcisoidnim uvjerenjem da oni to ipak mogu sami i da im možda i nije potrebna pomoć. Time se identificiraju s onim tko je u problem i došao upravo rukovodeći se takvim svojim uvjerenjem.
Po medicinskom modelu, liječenje narkomana se dijeli na dvije faze:
U prvoj fazi, glavni cilj je provesti detoksikaciju, koja kao prvi uvjet predviđa obustavljanje daljnjeg unošenja tvari. Zbog teških i ozbiljnih apstinencijskih sindroma, to često zahtijeva hospitalizaciju, visoku stručnost osoblja, određeno vrijeme i kontinuirani nadzor pacijenta.
U drugoj fazi, pošto je pacijent detoksiciran, cilj liječenja je podržati i održati kvalitetnu apstinenciju, osloboditi pacijenta simptoma i rehabilitirati ga u svim mogućim domenama koliko je to moguće. Da bi se to postiglo, težište tretmana je zapravo na građenju i poticanju motivacije pacijenta za život bez droge, uz ukazivanje na sve prednosti oslobađanja od ovisnosti. U ovoj fazi liječenja, koristi se multimodalni pristup. Tako, pored medikamentozne terapije za ublažavanje i uklanjanje apstinencijskih simptoma, o kojoj se vode borbe u stručnoj javnosti, ali je u ustanovama za liječenje ovisnika i dalje koriste, medikamentozno se tretiraju i simptomi psihijatrijskog komorbiditeta ili psihijatrijskih posljedica u vidu depresije, anksioznosti ili čak psihotičnog ispoljavanja.
Institucionalno važan oblik terapije je grupna terapija na koju narkoman dolazi svakoga dana, bez obzira da li je hospitaliziran ili je u programu kućnog liječenja. Grupu vodi stručan tim koji čine psihijatar, psiholog i socijalni radnik, defektolog ili medicinska sestra, a težište rada je edukacija, razmjena apstinencijskih iskustava i priprema za rehabilitaciju. Sve je više nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom i koje organiziraju grupe samopomoći u kojima, pod nadzorom stručnjaka, osobe koje su uspostavile i dobro održavaju apstinenciju, pomažu onima koji to tek namjeravaju.
Individualnoj psihoterapiji pripada značajno mjesto u liječenju narkomana. Ona u prvo vrijeme pomaže osobi u rješavanju problema stresnih i kriznih situacija kroz koje prolazi na početku uspostavljanja apstinencije i jača motivaciju za život bez ovisnosti. Po uspostavi apstinencije, terapeut polako, ne zanemarujući i rad na motivaciji i potpori u krizi, otvara bolne točke premorbidne ličnosti klijenta, zbog kojih je on u trenutku kada je počeo da se drogira, nalazio jedini izlaz u narkomaniji.
Različiti terapijski pravci imaju različit pristup individualnoj terapiji narkomana, a ti pristupi često bivaju u suštinskoj suprotnosti. Tako, bihevioralna terapija daje rigidan program liječenja koji predstavlja strukturirano redefiniranje ponašanja osobe u apstinenciji, ali uključuje jasan i eksplicitni stav "jednom narkoman, uvijek narkoman". Ovom sviješću, klijent održava apstinenciju i svom identitetu osobe osuđene biti "vječiti narkoman" pridodaje sustav ponašanja koji će ga držati dalje od samog problema. Psihoanalitički, sa ovakvim kupcima se radi na ranim traumama koje su kreirale premorbidne ličnost narkomana. Ovaj pravac ima ambiciju dovesti do restrukturacije kompletne ličnosti i kao ideja je jedini put prema izlječenju, ali pretpostavlja u mnogome očuvanu osobnost sa kojom se radi, što vrlo često nije slučaj.
Geštalt pristup liječenju narkomana oslanja na Teoriju Selfa. Pri tome polazi od osnovne dijagnostičke odrednice narkomanije kao poremećaja volje. U tom smislu, geštalt terapeut radi na volji, odnosno na Ego funkciji klijenta.Ovakav rad se bazira na uspostavljanju organizacije, planiranja, strukture na mjestu koje je do tada zauzimala droga i sa kojega je zapravo obavljala Ego funkciju organizirajući, planirajući i struktuirajući život tako da se dođe do nove doze i da se na trenutak uspostavi mir. Podržavanje Ega se praktično vježba osmišljavanjem neizdrživih stanja koja su bili okidači za novo uzimanje droge. U terapijskoj situaciji, terapeut biva s pacijentom u Idu, na mjestu konfuzije nediferenciranih osjećanja koja su stvarala neizdrživu potrebu da se pobjegne, da sve to prestane. Polako, terapeut pomaže klijentu da diferencira, prepozna i imenuje osjećaje i da ih poveže s realnim objektima u svom polju. Ovaj rad je jako spor i zahtjeva veliko strpljenje, a ishod je lagano pojašnjavanje unutarnjeg polja i diferenciranje elemenata koji ga čine i koji su jako dugo nasumičnim kretanjem izazivali nekontroliranu interakciju, uznemirujući do neuzdrživosti psihu klijenta. Da bi terapeut mogao da se otisne u ovakav rad s klijentom osnovni preduvjet je terapijski ugovor zasnovan na funkciji Persone klijenta. To podrazumijeva ulazak u rad na identitetu "ja nisam narkoman", čime je geštalt pristup u apsolutnoj suprotnosti sa gore spomenutim bihejvioralnim "jadnom narkoman, uvijek narkoman", koji bi bio u skladu sa geštaltističkom paradoksalnom teorijom promjene. U geštalt, međutim, rad s narkomanijom isključuje paradoksalnu teoriju promjene kao kontraproduktivnu i krajnje opasnu za klijenta. Nasuprot tome, polazi se iz onoga što jeste, uzimajući u obzir prirodu same pojave koju odlikuje bivanje u samoj sadašnjosti, bez kritičnog stava prema prošlosti, kao i bez anticipacije budućnosti, a ono što jeste je činjenica da kada klijent dolazi na terapiju i ne uzima, makar i nekoliko dana drogu, ima spremnost za identitet nenarkomana i u Personu "ja nisam narkoman". Oslanjajući se na ovu Personu, u terapijskoj situaciji lagano, kroz rad na funkciji Ega, uvodimo značenja tog novog identiteta, ispitujemo i njegujemo sve ono što znači "ja nisam narkoman" i pripremamo spremnost klijenta da se suoči sa svojim Idom i pogleda ono zastrašujuće od čega je u jednom trenutku pobjegao u narkomaniju. Ovaj put je dug i za oba putnika često jako naporan, ali strahota rupe u kojoj je klijent jednom bio često biva dovoljno jaka motivacija da na ovom putu istraje.Liječenje narkomana veoma često je praćeno neuspjehom, tj. recidivima. Terapeut mora biti spreman na to i da svojim kapacitetom da prevaziđe neuspjeh podrži motivaciju klijenta i njegove obitelji da ponovno pokuša. Mukotrpnosti ovog puta ilustrativno opisuju riječi Porcije Nelson u "Autobiografiji u pet poglavlja" koje se zapravo izvorno ne bave temom narkomanije, ali referiraju na padove i ponovna ustajanja u životu:
(1) Idem ulicom.
U pločniku je duboka rupa, upadam u nju.
Izgubljena sam ... obezglavljena. Nisam kriva.
Potrebno je užasno mnogo vremena da se nađe izlaz.
(2) Idem istom ulicom.
U pločniku je duboka rupa. Pravim se da je ne vidim. Ponovo upadam.
Ne verujem da sam na istom mestu, ali nisam kriva. Ipak se dugo izvlačim iz rupe.
(3) Idem istom ulicom.
U pločniku je duboka rupa. Vidim je.
Ipak upadam... iz navike. Oči su mi otvorene. Znam gde sam. Kriva sam. Odmah izlazim.
(4) Idem istom ulicom.
U pločniku je duboka rupa. Zaobilazim je.
(5) Idem drugom ulicom.
Literatura:
- Siniša Brlas: Važno je ne započeti, Zavod za javno zdravstvo "Sveti Rok" Virovitičko podravske županije,Virovitica 2010.
- Zoran Milivojević: Igre koje igraju narkomani,Psihopolis,Zagreb 2008.
- Robert Torre: Put oporavka anonimnih narkomana,Promotor zdravlja,Zagreb 2003.
- Dražen Lalić,Mirjana Nazor: Narkomani:Smrtopisi,Alinea,Zagreb 1997.
- Nevenka Blažić Čop: Put u život bez ovisnosti o drogama,genesis,Zagreb 2001.
- Deepak Chopra,David Simon: Sloboda od ovisnosti,Dvostruka duga,Zagreb 2009.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi