SAMOUBISTVO

U zadnjih nekoliko desetljeća, trend samoubojstva je u porastu. U svijetu se svakih 40 sekundi dogodi samoubojstvo! Stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) upozoravaju na porast broja samoubojstava u sljedećih 20.god. Podaci WHO-a pokazuju da u svijetu svake godine samoubojstvo počini gotovo milijun ljudi, najčešće muškaraca u 60.im godinama života.
Zabrinjavajuć je snažan porast broja samoubojstava mladih muškaraca 15.-29- godine. Znanstveno jedokazano da mlađi (do 35.god) češće pokušavaju samoubojstvo, dok stariji (65.god i više) češće izvršavaju samoubojstvo.
Mnogo je više pokušaja samoubojstava (tentamena) nego što je izvršenih samoubojstava. Kod nekih pojedinaca, to je zadnji krik u pomoć, oni ne žele zaista počiniti samoubojstvo več žele skrenuti pažnju na sebe i žele da im se pomogne, da ih se sasluša.
Samoubojstvo je uvijek bilo i predstavljalo misteriju za društvo, zašto se neko odluči na taj čin je ostalo nerazjašnjeno još od prvih civilizaciaj pa sve do danas. Brojne su teorije o samoubistvima ali još uvijek nije nijedan naučnik uspio da otkrije šta presudi u čovjeku te ga natjera na taj gnusni čin.

2. O SAMOUBISTVU

Samoubistvo ili suicid, od latinskog sui caedere što znači ubiti se, predstavlja čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samom sebi.
To je svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života (oduzimanje vlastitog života a bez pune svijesti nije samoubojstvo već nesretni slučaj).
Iako je samoubojstvo evidentirano u pismene i usmene rekorde u povijesti čovjeka od primitivnog puta, ne postoji riječ za taj fenomen sve do sedamnaestog stoljeća. Po Oxford English Dictionary, riječ samoubojstvo je prvi put korišteno 1651.godine, ali je Alfred Alvarez izvijestio 1972.godine da se ovaj pojam pojavio kod Sir Thomas Browne's religio Medicija u 1642. The Oxford English Dictionary navodi da je riječ suicidium zapravo izvedeno kombiniranjem latinski zamjenice "ja" i glagola "to ubiti." Riječ zvuči varljivo na latinskom, ali Henry Romilly Fedden, u svojoj knjizi 1938. Samoubojstvo, izjavio je da su Rimljani opisali čin koristeći latinsku frazu, kao što je energija Sibi inferre (da uzrokuje nasilje prema sebi), Sibi mortem consciscere (to dobiti vlastitu smrt ), a sua manu cadere (na jesen po vlastitom rukom). Rani engleski također koristi fraze, poput samo-ubojstvom, samouništenje, i samo-ubojica.
U pradavnim vremenima, suicid je bio način kako pomoći grupi da preživi, tj. da sačuva hranu. Slična je logika modernog čovjeka koji se smatra beskorisnim i osjeća gotovo dužnost da umre. Nije točno vjerovanje da Inuit Eskimi tjeraju starce izabrati smrt na ledu (geronticid). Istina je da ponekad stariji Inuiti koji ne mogu loviti ili raditi nešto korisno sami izabiru oblik asistiranog suicida uzimanjem minimalnih količina hrane, no to je vrlo rijetko.
Japanci su se sa svrhom najvećeg kažnjavanja ubijali evisceracijom nekih od vitalnih organa, obično iz abdomena (srca npr.). Japanski samuraji su se ubijali načinom koji se zove seppuku (disembowelment ili vulgarno hara-kiri), s dva uboda u abdomen, kada bi doživjeli gubitak časti.
U starom Egiptu kultura smrti imala je pravila. Kada je kralj umro, svi iz njegove kuće su ubijeni ili ugušeni u njegovoj grobnici.
Asteci su koristili ubojstvo kao ritual (što nije bilo samoubojstvo, ali izabrane osobe nisu imaleizbora).
Australski Aborigini čine suicide dva do pet puta češće nego drugi, Maori dvostruko, Nativni Amerikanci i kanadski Indijanci deset puta češće od drugih stanovnika.
Stari Grci nisu imali jednu riječ kojom bi označavali suicid, vjerojatno zbog toga što je u starim gradovima-državama samoubojstvo bilo kriminalni čin. Zbog toga Stoici tek sporadično promišljaju o suicidu. Platon eksplicitno diskutira o suicidu u dva djela. Prvo, u "Phaedo" (61b-62c). Sokrat izražava zaštitnički entuzijazam za tezu koja ga pridružuje Pitagorejcima, da je suicid uvijek pogrešan, jer predstavlja naše oslobađanje samih sebe (tj..
našeduše od"guard-post" (tj.našeg tijela) što će bogovi kazniti u "Zakonu". Platon tvrdi da je suicid sramotan (disgraceful) i njegovi počinitelji moraju biti pokopani u neoznačenim grobovima. Platon prepoznaje 4 izimke tog prinipa:
1.kada je nečiji um moralno korumpiran i njegov karakter se ne može spasiti
2.kada je samoubojstvo naređeno od suda, kao u Sokratovom slučaju (judical order)
3.kada je suicid rezultat stida i sudjelovanja u velikim nepravednim akcijama
4.kad na suicid prisli ekstremna i neizbježna nesreca.

Aristotelova jedina diskusija o suicidu u Nikomanovoj etici je različita i konfuzna pasaža u kojoj on pokušava objasniti suicid kao kaznu koju individua zbog svoje nepravednosti primjenjuje na sebe, a zaključuje da je suicid nekakav pogrešan način ili specifična mana koju pokazuju suicidalne individue.
U srednjem vijeku je razvijeno vjerovanje kako je samoubojstvo početak vampirizma. U mnogim kulturama, uključujući i staru Englesku, ljudi koji su počinili suicid su sahranjivani na križištima putova (znak križa sačinjen od putova) kao prevenciju da postanu vampiri.

Kršćanstvo ima važnu ulogu u filozofskoj povijesti suicida, zbog svoje doktrine da je suicid moralno pogrešan. St. Augustin je među prvima prohibirao suicid kao prirodnu ekstenziju zapovijedi "Ne ubij". On smatra da je to neoprostiv grijeh. St. Thomas Aquinas kasnije brani tu prohibiciju deontološkim argumentima o svetosti života.
U vrijeme renesanse u zapadnom svijetu ljudi su bili religiozni ili praznovjerni, i vjerovali su da se depresivne misli o suicidu mogu izmijeniti religioznom vjerom. Zašto bi se ubili ako vjerujete da će vam "život" biti gori poslije smrti. U 16. stoljeću Thomas More u "Utopiji" čak preporuča dobrovoljni suicid za one koji pate od neizlječivih bolesti. U svojim "Esejima" Montaigne je skeptičan prema moralnim pozicijama suicida kao svjesnom osobnom izboru.
Do danas u svim društvima, stopa suicida (na 100.000 stanovnika) pokazuje određenu stabilnost svake godine, i pokazuje trend sporog linearnog porasta, posebno nekih subgrupa, npr. žena u odnosu na muškarce, crnaca vs. Bijelaca, siromašnih više nego bogatih…
Prema Dukheimu suicid je individualni čin, a "stopa suicida" je socijalna činjenica ponekad izvan individua. To je produkt socijalne strukture, prema čemu on razlikuje tipove suicida, prema dva ključa za razumijevanje dimenzija suicida, a to su: socijalna integracija i regulacija. Integracija podrazumijeva moral grupe, a regulacija normative koji se plasiraju individui ako želi biti član grupe. U tim kategorijama on razlikuje egoistični, altruistični, anomični i fatalistički tip samoubojstva.

2.1. HISTORIJA SAMOUBISTVA

2.1.1. Samoubistvo primitivnih i tradicionalnih društava

Postoje pouzdani dokazi da je samoubojstvo prisutno u većini primitivnim plemenima širom svijeta, gotovo uvijek povezano sa zlim duhovi, osvetama, a najčešće zbog ljutnje. Ovi stavovi u obliku praznovjerja i straha od magije i pokrenuli su se u kršćanstvo kao tabu koje dalje postoje kao takve sve do danas. Stavovi prema samoubojstvu, međutim, pokazali su veliku varijabilnost, ovisno o kulturi i dijelu svijeta. U primitivnim društvima samoubojstvo se različito koristi kao sredstvo za osvetu, kao i način postavljanja odgovornosti za smrt na osobu koja ju je navodno izazvala, te kao način embarrassing protivnika.
U drugim kulturama samoubojstvo ne samo da se tolerira, već se i potiče. Goti i Kelti su vjerovali da umrijeti prirodno je sramotno. Viking nesretan dovoljno da umre u bitci pao bi na vlastiti mač ili skočio sa stijene da bi mogao ući u Valhalla (veliku dvoranu Odina za ubijenog junaka u nordijskoj mitologiji). A u neki Eskimsim plemenima, vjerovalo se da je bolje sam sebe ubiti prije nego što čovjek postane slab, jer ljudi su ulazili u sljedeći život u istom stanju u kojem su napustili ovaj. U velikom broju društava tradicija je zahtijevala da žene, retardirani, sluge, te ministri su se ubijali kako bi mogli nastaviti upravljati na potrebe svojih gospodara nakon što je umro. Ponekad je natjecanje između žena da budu prve koje će slijediti muža u smrti, jer ta je privilegija identificirana kao njegova omiljena. U Hindu Indiji, praksa suttee, samoubojstvo udovica je bilo samožrtvovanje na lomači na pogrebu svog supruga, ovo se zadržalo još uvijek u nekim ruralnim dijelovima zemlje, iako je odavno zabranjeno. Općenito, međutim, hinduistički stav prema samoubojstvu je dvosmislen, ali ga nmožmo smatrati opravdanim u posebnim slučajevima, primjerice kada je kao osoba živio punim životom ili je postigao posebnu razinu kao asketa.
U ranim Orijentalnim svetim spisima, samoubojstvo je pregledan sa kontradiktornim stavovima koji daju i ohrabrenje i osudu. U drevnoj Kini svečana žrtva udovica je bila gotovo jednako banalna kao što je bilo u Indiji, to je također izvijesnoo da često se javljaju zbog bijede života ljudi. U Japanu, budističke tradicije institucionalizirano samoubojstvo s nekoliko vrsta Seppuku, kao ritualni oblik koji je korištena za priznati neuspjeh, iskup za pogrešku, ili zbog poniženja. Među samurajima, profesionalni ratnici feudalnog Japana, Seppuku je bio ugrađen u etički kodeks poznat kao bushido, ratnik što je zahtijevalo da slijede svog gospodara mrtvih u sljedeći život, kako bi povratili čast kad osvete nije bilo moguće, i da se izbjegne izvršenje od strane neprijatelja u izgubljenoj bitci. Brahmanism bio suosjećajan do samoubojstva u toj svojoj filozofiji ugrađeni poricanje tijela te odvajanje tijela od duše u intenzivne potraga za znanjem. Mohammedism je osudio samoubistvo uz veliku ozbiljnost, pozivajući samoubojstvo kao odbacivanje božanske volje, koja je bila izražena na različite načine i na koje ljudi moraju podnijeti u svako doba.

2.1.2. Samoubistvo u židovskoj tradiciji

Suicid među Židovima je općenito rijedak, uglavnom zato što je vrijednost života sama bila tako jako istaknuta u Tori. U Starom zavjetu Biblije, Židovu je dopušteno povrijediti svake vjerske zapovijedi kako bi spasio svoj život, osim u slučajevima za ubojstvo, incest i poricanja Boga. Samoubojstvo je bilo u krivu, ali je prihvatljivo u slučajevima neposrednog zarobljavanja i mučenja, otpadništva, te sramote i sramota. Ni hebrejske Biblije, ni Novi zavjet ne osuđuje samoubojstvo, niti sadrže riječ samoubojstvo. Prilike takve smrti opisani su jednostavno, kratko i činjenično: Samsonu donijeli u hram Filistejaca dolje na sebe kako bi ubili svoje zarobili (Suci 16:28-31); Šaul, okrenut hvatanju, sramota, i mučenja u poraz od strane Filistejaca, pade na svoj mač (1 Sam, 31:1-6), a Abimelek, ne želeći sramotu biti ubijen od strane žena, ubio se (Suci 9:54); Ahitophel izabrao da se objesiti nakon što je podržao Absolamov neuspješan ustanak protiv kralja Davida (2 Samuelova 17:23); Judas Iscariot jednostavno "ode i objesi se" (Colt , 1991 p.153).
Židovi su bili uključeni u niz masovnih samoubojstava. U rano vrijeme primjer, Josip Flavije, židovski general koji je kasnije postao rimski povjesničar, odlučili na predaju Rimljanima kada su pobijedili njegovu vojsku. Njegovi vojnici tvrdili su da svi trebaju sami se ubiti umjesto toga. Najpoznatiji povod smrti bio je u 74 CEof 960 Zealots, koji je branio Masada kroz tri godine opsade od strane rimske vojske i, okrenut hvatanju, uvjeren je da im je vođa, Eleazar Ben Zair, da je smrt od vlastite ruke bolja od ropstva kojom se oni suočavaju prilikom zarobljavanja.

2.1.3. Samoubistvo kod Egipćana, Grka i Rimljana

Prvi poznati referenca na samoubojstvo dolazi od drevnog Egipta (oko 4000 godina) u sporu između čovjeka i njegova Ba, u kojem čovjek opisuje nepravdu i pohlepu njegova vremena da mu ba, ili duša, koji je prijetio da će napustiti njega ako ubije sebe, tako lišavajući ga onog svijeta. Nije bilo sramota povezati se sa čin samoubojstva, za smrt se gledalo kao puki prijelaz iz ovog života na sljedeći i kao zgodan način da se izbjegne pretjerana bol ili sramota. Mrtvi su razmatrani coequals s bogovima i imali iste fizičke i emocionalne potrebe kao i živi.
Suicida među starim Grcima i rimljanima široko je varirao s obzirom na toleranciju i zakonska ograničenja. Primitivnim stavovima horora i osuda za samoubojstvo sačuvane su u niže razrede, ali klase su bili tolerantniji i prihvaćanje. Četiri motivacije su najčešće: očuvanje časti, izbjegavanje prekomjerne boli i sramote, smrtni slučaj, i patriotizam. Glavna briga je bila čast, bez obzira na podrijetlo, kao što su patriotizam, oholost, ili zaštite nečije vrline.
Među onima koji se nisu protivili samoubojstvu su Pitagorejci jer smatraju da je to redovan i uredan proces seoba duša na Zemlji . Sokrat (oko 470-399 pne), vjerojatno najpoznatiji grčki filozof smatra re da ljudi pripadaju Bogu, pa samoubojstvo je bilo uništenje Božje imovine. Aristotel (384-322 pne) i Platon (oko 428-348? Pne) osudili su samoubistvo, ali jsu napravili iznimke, kao što su nedopustiva blamaža, neizbježne nesreće ili tuga. Aristotel je smatrao da ljudi pripadaju državi, te da osobe koje su napravile samoubojstvo čine kažnjivo djelo protiv države. Platon smatra da osoba bude vojnik Boga, pa samoubojstvo je napuštanje Boga, a ne države. Samoubojstvo kao izbjeći patnju smatra kukavičluk i slabost karaktera, samoubojstvo je bilo prihvatljivo, međutim, u slučajevima neizlječivih bolesti ili kad je Bog pozvao duše. Epicureans i Stoici, s druge strane, smatraju samoubojstvo odgovarajući bijeg od patnje fizičke bolesti i emocionalne frustracije. Za njih, ni život ni smrt nije bila važna kao i nečije pravo da odlučuje o oboje. Način smrti bila je važna, a samoubojstvo je često pažljivo odabrana likvidacija načela po kojima se živjelo.
Među Rimljani, Plinije Stariji (23-79 CE) smatra se postojanje otrovnih biljaka kao dokaz ljubaznosti, jer dozvoljeno je osobi da umre bezbolno i brzo. Suicid među Rimljanima je postao sve više i više ekonomski orijentiran. Pravo na suicid nije bio dozvoljen robu jer je to predstavljalo financijski gubitak za gospodara. Isto tako je zabranjen jer je oslabljena vojnička snaga. Suicid među klasama, međutim, bio je prihvatljiv, dijelom zato što je odnos prema smrti postao toliko ležerna i javnosti da sama smrt imala malo ili nimalo smisla. Evidencija sadrži imena mnogih uglednika u rimskoj povijesti koji su izabrali samoubojstvo kako bi izbjegli poraz ili ne bi patili od tuge, uključujući i pjesnika Lucana.

2.1.4. Samoubistvo kod prereformatorskog kršćanstva

Kršćanstvo je sadržavala izrazito suprotstavljene stavove prema samoubojstvu tijekom vremena. U rano doba samoubojstvo ne samo da se tolerira, nego i prihvaća od strane crkve. Život je bio težak, a cilj u životu postaje za izbjegavanje grijeha i dobiti ulaz pred Bogom i da tamo žive zauvijek. Mučeništvo je brz način za postizanje ovog vječnog spasenja. To jamči otkup za sve grijehe nastale pred smrt i bio je način da se osigura za članove mučeničke obitelji, koji su tada izuzeti briga za mimo crkve za ostatak svog života. Kao rezultat toga, mučeništvo se željno tražilo, često namjerno provocira rimske vlasti.
U četvrtom stoljeću stav crkve prošao je kroz nekoliko promjena. Crkveni stav prema samoubojstvu postupno postaje više neprijateljski, krećući se od pokusnog neodobravanja do teške denuncijacije. St. Augustin, pisući u "City of God u četvrtom stoljeću, izjavio je da je samoubojstvo ubojstvo, da nijedna privatna osoba nije mogla preuzeti pravo ubiti bilo koga, uključujući i sebe, da patnja je poslana od Boga i da ih podnosimo, te da samoubojstvo spada u najgore grijehe, jer isključuje svaku mogućnost za odrješenje.
Niz crkvenih vijeća u narednih nekoliko stoljeća postupno je povećao osude i kazne izjave porečući prava, zabrane pokopa crkvenim grobljima. U trinaestom stoljeću, Thomas Aquinas je naveo da je samoubojstvo bilo apsolutno krivo jer samouništenja suprotno osobe prirodne sklonosti, jer osoba nema pravo oduzeti društvu njegove prisutnosti.

2.1.5. Samoubistvo u periodu renesanse, reformacije, prosvjetiteljstva

Sa renesanse i reformacije petnaestog kroz sedamnaesto stoljeće došlo je do značajnog pomaka u stavovima prema samoubojstvu. Vrijednosti u religiji počele su se mijenjati kao i njemački vjerski reformator Martin Luther's (1483-1546) koji je naglasio upit i osobnu odgovornost i podigao pitanja o apsolutizmu i poslušnosti zahtijeva od Crkve. Italija je doživjela preporod za učenje, te brojne spise koje su pomogle ublažiti apsolutne osude samooubojstva. Međutim, engleski pjesnik John Donne's Biothanatos (1644) se smatra prvim kritičarem samoubojstva na engleskom jeziku. Shakespeare uključuje četrnaest samoubojstava u njegovih osam tragedija. Većina tih promjena se odnosila na klase, sa nižim razredima preostale čvrsto protiv suicida i daljem običaju sakaćenja leša sve do XIX stoljeća. Industrijske revolucije u XVIII stoljeću i porast komercijalizma rezultiralo je drastičnom promjenom u stavu društva prema siromasima. Ekonomski neuspjeh postaje znak grijeha,a s dobrim biće nagrađeni prosperitet i siromaštvo postaje društveno i moralno raspršeno. U 1732.godini u incidentu, Richard Smith i Bridget su ubili svoju kćer i objesili se, ostavljajući bilješku u kojoj se okrivljuje njihov strah od pogoršanja siromaštva.
Književnici i filozofi u tom periodu kroz osamnaesto i devetnaesto stoljeće (kasnije poznat kao prosvjetiteljstva) napisali su mnogo naučnih diskusija o samoubojstvu. Neki od tih su simpatički usmjerena na prava pojedinca. Takva djela su na engleskom od sveceniku Robert Burton's Anatomija melankolije (1621) i škotskog filozofa i povjesničara David Hume's Essay on Suicide (1783). Drugi koji se drže do poznatih argumenata dužnosti prema državi, krepost patnje, odgovornosti prema obitelji, te očuvanje života kao primarnom zakonu prirode. Među ove skupine spisa bio je njemački filozof Immanuel Kant The Metaphysics of Ethics.
Posljednja polovica osamnaestog stoljeća i prva polovica devetnaestog postala je poznata kao Romantic Age, zbog utjecaja romantičarskih pjesnika tog doba imao je koncept smrti. Najveća promjena u XIX stoljeću bio je asocijacija na riječ sramotu, društvene vrijednosti, sa samoubojstvom. Kao što je samoubojstvo postalo sve više i više povezano sa mentalnom bolešću, to je više često skriveno, posebno među višom klasom.
Studije su se pojavila u dva glavna područja-statističkom (socijalne) i medicinskom (u prvom neuro a kasnije i psihološke). Odnosi između samoubojstva i epidemioloških faktora, kao što su dob, spol, bračni status, socioekonomski razred, zanimanje, i klime, su istraživane. Neke studije samoubojstva istražuju moguće veze socijalnih faktora s fiziološkim simptomima (npr. rak), ostali društveni faktori povezani s ponašanjem i relacijski faktori (na primjer, problemi u kući, intenzivna briga, siromaštvo, jad, alkoholizam). Francuski liječnik Jean-Étienne Esquirol, autor Mentalno Maladies (1838), za samoubojstvo je tvrdio kako je gotovo uvijek simptom ludila, ali nije bolest po sebi. Talijanski liječnik Henry Morselli, autorica Suicide: Essay on Comparative Moralni statistiku (1881), izvršeno samoubojstvo je prvenstveno rezultat borbe za život i prirode- evolucijski proces. On je zaključio da se samoubojstvo može smanjiti jedino smanjivanjem broja ljudi, a koji bi mogao biti ostvaren samo kroz kontrolu rađanja. Morselli je okrivio protestantizam, bez rasprave, individualizam i za povećanje broja samoubojstava.
Pred kraj devetnastog stoljeća javlja se, Émile Durkheim's Suicide (1897) koji je na području sociologije nudio prvu sveobuhvatnu teoriju samoubojstva. Dirkemova teorija pretpostavlja da dvije osnovne društvene sile postoje i dijeluju u bilo kojem društvu, sile regulacije i integracije. Društvima koja su kaotična i zbunjena producirano je "anomic" samoubojstava; društava koja karakterizira prekomjerna ograničenja vjerojatno će se razviti "fatalistic" samoubojstva; društva u kojem pojedinac osjeća otuđeno i odvojeno je "egoističan" samoubojstva, i na društva u kojima je bilo malo vrednovanja s vrijednostima ili uzroke osobe grupa, samoubojstva bio bi "nesebičan."

2.1.6. Samoubistvo u 20. stoljeću i poslije

Rano dvadeseto stoljeće bilo je karakteristično po radikalnim inovacijama uvedene u području psihijatrije te psihoanaliza, osobito u proučavanju motivacije i dinamike suicida. Psihoanalitički pristup austrijskog neurologa Sigmund Freud zaronili su u potrazi za skrivenim pojedinačnim sukobima, potisnutih sjećanja, a kompleks obranu u prijedlogu novog konceptualnog strukturiranja ličnosti u tri sloja: id, ega i superega. Freud je prvi formulisao samoubojstvo, pronađeno u svom eseju "Oplakivanje i melankolija," nastalo je iz svog studija melanholija i depresije. U ovom radu, Freud tvrdi da je samoubojstvo posljedica prvobitnog bijesa usmjerenog protiv voljene osobe, ali sada je djelovao out na sliku da je osoba koja je inkorporirana u sebe. Nije u potpunosti bio zadovoljan s ovom formulacijom,pa je Freud poslije predložio u svojoj knjizi Beyond the Pleasure Principle (1922), da je samoubojstvo bilo izraz nagon smrti (Thanatos), koja je postojala u neprekidnom sukobu sa životom nagona (Eros), a koji postaje jači u ekstremnim situacijama.

3. OBLICI SAMOUBISTVA

- Tinejdžersko samoubistvo
- Eutanazija
- Pojedinačna, dvojna, višestruka (masovna) samoubistva
- Ritualna samoubistva
- Samoubistvo pod uticajem nekog kulta
- Samoubistvo prema metodi, mjestu i vremenu
- Smišljena i afektna samoubistva
- Naprasna i polagana samoubistva

4. ZABLUDE O SAMOUBISTVU

- Osobe koje pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti.
Osobe koje pokušaju, ili počine samoubistvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.
-Samoubistvo se događa iznenada i bez najave.
Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost ostaju neprepoznati.
-Većina osoba sklonih samoubistvu je psihički bolesna.
Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu nužno i psihički bolesne.
-Samoubistvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.
Samoubistvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i grupa zajednice.
-Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.
Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".
-Razgovaranje o samoubistvu potiče na njegovo izvršenje.
Potpuno suprotno. Razgovor o samoubistvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.
-Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati za ozbiljno.
Četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.
-Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pažnju.
To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).
-Kada mlada osoba izvrši samoubistvo to je obično plod impulsivnog ponašanja.
Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubistvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubistva.

5. TEORIJSKI PRISTUP SAMOUBISTVA

Suicid je predmet proučavanja više znanstvenih disciplina poput: filozofije, antopologije, sociologije, psihologije, psihijatrije, biologije, itd. pa možemo iz toga definirati nekoliko pristupa proučavanju suicida:
1. Psihoanalitički pristup
2. Sociološki pristup
3. Psihologijski prstup
4. Psihosocijalni pristup

5.1. Psihoanalitički pristup

U ovom pristupu proučavanja suicida, glavnu je odrednicu postavio Freud uvodeći pojam “instinkta smrti” (Thanatos) smatrajući suicid njegovom aktivnom manifestacijom, ali nigdje ne razjašnjava uz koje uvjete on nadjaćava “instinkt života”. Večina suicidologa brani postavku da suicidalnim procesom dominiraju iracionalni, nesvjesni psihički mehanizmi, od kojih se posebno veliki značaj pridaje nesvjesnoj suicidalnoj fantaziji i konceptu smrti. Iz tih fantazija proizlazi niz različitih doživljaja smrti: smrt kao ponovno rođenje, smrt kao osvetničko napuštanje, smrt kao sjedinjenje a voljenom osobom… Jung i njegiovi učenici za objašnjenje suicidalnih motiva predlažu:
a) mogućnost herojske smrti
b) nepodnošljivu bol i psihičku trpnju
c) suicid kao rješenje straha od smrti
d) potrebu za slobodom (gdje se ne želi biti sputan čak ni životom)
e) želju za ponovnim spajanjem s voljenom osobom koja je mtrva

Adler je razvio termin “maženog životnog stila” (tj.naučena bespomočnost, gdje osoba čiji život neprestano ovisi o podršci drugih, i koje su se neprestano oslanjale na druge ljude) kao jedan od glavnih razloga za smrt kada takve osobe osjete da su bespomoćne. Vrlo važan aspekt adlerova maženog životnog stila je pomankanje socijalnih interesa. Ringel smatra jezgrom suicidalnog čina tzv. “presuicidalni sindrom”
1) progresivno stješnjavanje
2) pojačana agresija prema sebi
3) bjeg od realnosti sa suicidalnim fantazijama

Svaki znanstvenik ima svoje objašnjenje suicida.
Fornary govori da suicidant želi prekinuti vezu sa svijetom ili je, suprotno tome, želi intenzivirati, što je rezultat istovremenog postojanja želje za osvetom i želje za spašavanjem. Furlein promatra suicid kao fantaziju smrti u vidu odmora, spavanja i nestajanja. Trbović smatra da je suicidalnost dio patološke adaptacije i komunikacije s okolinom. On smatra da suicid nije izraz težnje prema smrti, nego bijeg od nepodnošljivosti života.
Američka psihijatrijska asocijacija predlaže sljedeću klasifikaciju suicida:
1. racionalni (da bi se izbjegla bol)
2. reakcijski (reakcija na neki gubitak)
3. osvetnički (da bi se nekoga kaznilo)
4. manipulativni (da bi se osujetili nečiji planovi)
5. psihotični (da bi se ispunila iluzija)
6. slučajni

5.2. Sociološki pristup

Sociolozi suicid uglavnom promatraju kao jedan od oblika devijantnog ronašanja. Fromm je sklon mišljenju da je suicid najrasprostranjeniji tamo gdje se opaža veća zastupljenost i drugih devijacija (kriminalitet, narkomanija, alkohol…) Može se reći da je naširi teorijski okvir u sociološkom izučavanju samoubojstva teza da je samoubojstvo proizvod društva, tj. poremećenih odnosa između pojedinca i društva. Durkheim razlikuje tri društvena tipa samoubojstva:
1. egoističko- rezultat je gubitka socijalnih odnosa i/ili pojačane individuacije zbog oslabljene društvene integracije; to je najčešće suicid fizički i mentalno oboljelih
2. altruističko- također je posljedica integracije ali ne preslabe nego prejake, pa je individuacija nedovoljna; tog tipa samoubojsta nema u suvremenom društvu, osim u Japanu, češće se susreću u primitivnim društvima. Tu spadaju: harakiri, samoubojstvo žene nakon smrti muža… Karakteristično za ovu vrstu samoubojstva je da se4 pojedinac poistovjećuje sa društvenom zajednicom.
3. anomičko- proizvod je poremečaja regulatorske funkcije društva u odnosu prema ponašanju pojedinaca. Tu spadaju npr: samoubojstvo poslovnih ljudi u vrijeme ekonomskih kriza itd.

Durkheim je spominjao ali samo u naznakama i četvrti tip samoubojstva- fatalističko. Breed ističe pet komponenta suicidalnog sindroma:
a) neuspjeh- u smislu neostvarene socijalne uloge
b) predanost- u smislu posvećenosti i angažiranosti u ostvarivanju uloga ili ciljeva koji su važni suicidantu
c) rigidnost- u smislu nedostatka fleksibilnosti za promjenu odabranih uloga ili ciljeva
d) stid- zbog toga kako se neuspjeh doživljava u očima drugih
e) izolacija- kao posljedica prethodnog stava koji izravno vodi u lom socijalne komunikacije
Suicidalnom činu uvijek prethodi kumulacija nekoliko negativnih socijalnih činilaca (uz izuzetak suicida koji su posljedica psihoza i psihičkih bolesti). Sociolozi ističu da je zajednička karakteristika suicidanata usamljenost, gubitak prisnih međuljudskih veza.

6. POBLEM SAMOUBISTVA KOD MLADEŽI

Rizični faktori za samoubojstvo
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi (npr. bubitak voljene osobe, razvod roditelja…)
- ovisnost o dogama ili alkoholiu
- društvena izolacija
- izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu
- vatreno oružje u kući

Znakovi upozorenja koji bi mogli biti naznaka suicidalnog čina
- razgovor o samoubojstvu
- preokupljenost smrću i umiranjem
- znakovi depresije
- nagle promjene ponašanja i raspoloženja
- poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova

7. FAKTORI SAMOUBISTVENOG RIZIKA

7.1. SPOL

Istraživanja u svijetu, a i kod nas pokazuju da se više ubijaju muškarci nego žene i to u omjeru 2:1 do 4:1. Razlog što žene nisu toliko suicidalne je taj što imaju više psihološke podrške, lakše se odlučuju zatražiti pomoć i samim time teže zapadaju u stanje socijalne izolacije. to je rezultat tradicionalno različitog odgoja za “žensku” i “mušku” ulogu. Manja stop suicidalnosti žena proizlazi iz različitosti ženskih uloga (supruga, majka, ljubavnica, radnica, domaćica…) pa eventualni neuspjeh u jednoj od uloga kompenziraju uspjehom u drugoj. Žene češće pokušavaju suicid, a muškarci ga češće izvršavaju. Muškarci i žene se također razlikuju i u odabiru sredstva za izvršenje samoubojstva- žene češće posežu za lijekovima, gdje je veća vjerojatnost da ih se spasi, dok muškarci više koriste vatreno oružje gdje smrt nastupa odmah.

7.2. DOB

Stopa samoubojstva raste s godinama starosti, osobito poslije četrdesete. Starost je veoma značajan faktor suicidalnog rizika. Za suicidalnost starijih osoba ključna je dugotrajana nestabilnost, psihičke i maligne bolesti, osječaj nemoći, beznađe, usamljenost…
Zaprepaščujuća je činjenica da je u porastu i broj samoubojstava mladih, tj. adolescenata u dobi od 15-19.god. Kritični fakktori kod adolescenata su. izolacija, pasivnost, nesposobnost da preuzmu odgovornost i steknu nezavisnost, pritisak da postignu uspjeh, alkoholizam narkomanija… Suicid adolescenata je najčešće posljedica nekog za njih traumatičnih događaja kao što su: razvod braka roditelj, smrt veoma bliske osobe, prekid ljubavne veze i sl. Istraživanja pokazuju da bi suicid osoba 15-19.god mogao biti izraz:
- prkosa usmjerenog prema nekoj autoritativnoj figuri
- zahtjeva za oprostom
- reakcije na prekinutu vezu
- reakcije na stres
- odgovora na neuspjeh i fatalističkoh pogleda na svijet

Samoubojstva adolescenata počinju kada se nesigurni adolescenti nađu u graničnoj zoni između svijeta odraslih i djetinjstva. Svaka dva sata u svijetu se ubije jedna mlada osoba. Od svih uzroka smrti mladih osoba,samoubojstvo je na 3. mjestu.
Mladi više pokušavaju suicid dok ga starije osobe (65. god i više) izvršavaju.

7.3. BRAČNO STANJE

Pravilnost je da se više ubijaju samci nego osobe u braku. Osim što se u SAD-u primjećuje veća stopa suicida osoba u braku u dobnoj skupini 15-19.god. što govori u prilog tome da mlade osobe nisu psihofizički zrele za formiranje bračne zajednice. Narušeni brak je jedan od bitnih fakrora suicidalnog rizika, tako je Lester (1994.) našao pozitivnu korelaciju između stope razvoda i stope suicida kod određene populacije.

7.4. PROFESIJA

Suicidolozi primjećuju da je visoka stopa samoubojstva među nezaposlenima i umirovljenicima. Neka istraživanja pokazuju da su najviše stope samoubojstva vezane za suprotne krajeve društvene stratifikacijske ljestvice. najčešće se ubijaju ljudi čije zanimanje je povezano sa visokom dohotkom i ugledom i ljudi s vrlo niskim dohotkom i ugledom. Visoka stopa samoubojstva “elitnih” profesija objašnjava se slabim regulacijskim utjecajem društva na njihovo ponašanje, a “siromaha” njihovim nepovoljnim materijalnim i društvenim položajem. Prema podacima iz SAD-a pojedine profesije su rizičnije: liječnici, odvjetnici, stomatolozi, psiholozi

7.5. GODIŠNJE DOBA

Povećana stopa samoubojstva povezana je također sa godišnjim dobima. Najviše samoubojstava događa se:
a) proljeće i rano ljeto (najugroženiji je mjesec svibanj)- to se objašnjava sljedećim faktorima
- klimatski faktori (rast temperatura zraka u odmosu na zimu)
- biološki faktori (ritmičko biološke promjene; neki autori naglašavaju faktor probuđene seksualnosti)
- socijalni faktori (intenziviranje dnevnog života)
b) u vrijeme blagdana (najugroženiji je mjesec prosinac)
- to je razdoblje Božića, blagdana koji se provodi u krugu obitelji i voljenih osoba, te u to razdoblje kod nekih ljudi je naglašenija usamljenost i izoliranost

7.6. MENTALNO ZDRAVLJE

Mentalni poremećaj sa najviše suicidalnog rizika je depresija. 19% ljudi sa moremećajem raspoloželja će tijekom života pokušati samoubojstvo. 55% ljudi koji su počinili samoubojstvo je prije bilo depresivno. Nakon depresije značajan suicidalni faktor je shizofrenija, naročito u prvoj fazi. Suicid je rijedak među mentalno zaostalima. Farberow (1976.) nalazi da je stipa suicida kod neuropsihijatrijskih pacjenata čak 12% viša u odnosu na pacijente ostalih medicinskih ustanova. Ljudi se načešće ne ubijaju u stanju akutne depresije kad im je inicijativnost i energetski potencijal na minimumu, već u trenucima kad ce oporavljaju od napada i postaju sposobni za zamišljenu akciju. Bogaček (1960.) je svoje pacijente podijelio u 2 grupe: na one koji govore da će počiniti samoubojstvo i na one koji o tome šute, te je iz obije grupe dobio jednak postotak bolesnika koji su doista počinili samoubojstvo.

Samoubojstvo je specifično za pojedince koji u određenom trenutku odluče prekinuti svoje psihičke i fizičke boli. No rijetko dolazi do fenomena koji se zove MASOVNO SAMOUBOJSTVO.
Masovno samoubojstvo može biti posljedica:
- identifikacije s grupom koju povezuje ista ideologija
- identifikacija s vođom koji je jarizmatična ličnost
- zavisna i autoritarna ličnost članova grupe
U grupnim samoubojstvima važnu ulogu imaju mehanizmi imitacije i identifikacije.

8. ZAŠTO SE LJUDI UBIJAJU?

Večina razloga i uzroka suicida neznamo jeroni “odlaze” sa suicidantom, ali Baentić i Milić (1978.) na uzorku od 161 suicida nalaze:
- psihopatske rezloge (alkoholizam, endogene depresije, shizofreniju…)
- sociopatološke razloge (ljubavni konflikti, konflikti u obitelji ili braku, neuspjeh u školi)
- somatopatološke razloge (maligne bolesti, invaliditet, različite kronične bolesti)
Nasuprot njima Mandić (1991.) ističe dominaciju kroze (konflikta) kao najčešći uzrok suicida.

POJAM KRIZE

Caplan: “kriza je ugrožavajuća situacija u kojoj se individua ne snalazi i za koju nema adekvatan repertoar ponašanja, odnosno neki uhodani mehanizam suprotstavljanja”
Centri za prevenciju samoubojstva navode nekoliko uzroka krize:
- krize mogu biti uzrokovane normalnim životnim tokom (preseljenje, udaja/ženidba, klimakterij, umirovljenje…)
- mogu biti uzrokovane traumatskim doživljajima koji čovjeka stignu iznenada (smrt bliske osobe, teška bolest ili invaliditet, nevjera partnera, socijalni neuspjeh…

Biro krizu dijeli na:
- afektivnu (u smislu konflikta, gubitka voljene osobe, ili druge vanjske traume)
- biološku ( pubertet, graviditet, menopauza)
Milovanović (1979.) smatra da u kriznim situacijama nije osnovna želja da se umre pod svaku cijenu, nego da se suicid javlja kao rješenje zbog gubitka svake nade i nepodnošljiva osječaja bespomoćnosti i bezizlazja.

9. PREVENCIJA SAMOUBISTVA

Biro (1982) prevenciju suicida definira kao djelatnost sprečavanja samoubilačkog čina i navodi njezina tri vida:
- primarna ( prevencija u užem smislu; tu se u prvom redu misli na otkrivanje suicidalno ugroženih osoba tj. određene kategorije ljudi s povećanim rizikom- alkoholičari, narkomani, starci, kronični bolesnici, ljudi u krizi…)
- sekundarna (intervencija u slučaju najave samoubojstva)
- tercijarna (postvencija nakon pokušanog samoubojstva, tj. daljnje pračenje suicidanta te otklanjanje osnovnih uzroka suicidalnog pokušaja)

Vesel smatra da uspješna prevencija suicida između ostalog predstavlja otklanjanje sljedećih pojava:
a) tabuiziranje suicida
b) straha od suicida
c) veličanje suicidalnog čina
d) moralnog osuđivanja suicidalnog čina

Postoje centri za prevenciju suicida koji se svim silama trude djelovati na razne aspekte ljudskog života u želji da se smanje stope suicida. U Hrvatskoj postoji Centar za krizna stanja i klinici Rebro u Zagrebu, gdje je osnovano Hrvatsko društvo za prevenciju suicida.

10. SREDSTVA ZA IZVRŠENJE SUICIDA

Sredstva koja se biraju za izvršenje suicida su različita. Neka od sredstava su:
- vješanje (koristi se u 43% samoubojstava)
- vatreno oružje (koristi se u 24% slučajeva)
- trovanje ( u 11% slučajeva)
- ručne bombe (u 5% slučajeva
- žilete, britve, skok s visine, bacanje pod vlak, utapanje…

11. DODATAK O SAMOUBISTVU

11.1. SAMOUBOJSTVO U EUROPI

Godišnje u Europi 43 000 ljudi izvrši samoubojstvo, a preko 700 000 pokuša samoubojstvo. Od 1974.god zabilježen je porast samoubojstava među muškarcima za 35%, u posljednjih 10 godina udvostručio se broj samoubojstava adolescenata u Engleskoj. U Švedskoj koja ima 9mil. stanovnika, godišnje se ubije oko 2000 ljudi, njih 20 000 pokuša samoubojstvo, a oko 200 000 ozbiljno razmišlja o tome. Istraživanja pokazuju da oko 60% samoubojica otpada na depresivne osobe.
Stopa samoubojstva nekih europskih zemalja:
Litva (81), Rusija (74), Latvija (71), Mađarska i Bjelorusija (55), Slovenija (61.1), Italija (16,6).

ZAKLJUČAK

Kroz ovo istraživanje došao sam do zaključka da ne postoji adekvatan način da se suzbije samoubistvo ili da se smanji njegova stopa, jer ono ne zavisi mnogo od društva koliko zavisi od individue.
Svaki čovjek kao individua ima mogučnost da bira između života i smrti. Njemu se ostavlja izbor da li da živi ili da izvrši samoubistvo.
Takođe sam uspio da pojasnim neke principe koje su imali narodi prije nas i koje i danas proučavamo ali više zbog nekih drugih stvari nego li zbog samoubistva. Zanimljive su činjenice kakve su oni imali poglede na smoubistvo i naravno faktore koji su ih tjerali ili prisiljavali na taj gnusni čin.
Važno je istači i teorije o samoubistvima koje pokušavaju da pokažu uzroke samoubistva.
Zanimljivo je istaći i činjenicu da su brojni faktori zbog kojih čovjek počini samoubistvo. Ja sam uspio da navedem neke od najvažnijih i najzanimljivijih, ali naravno da postoji mnogo više tih faktora.

LITERATURA

Fedden, Henry Romilly:“ Suicide“ London, Peter Davies, 1938.
Hankoff, Leon D.:“ Suicide: Theory and Clinical Aspects“, Littleton 2000.
Lester, David. "Suicide in International Perspective",1997.
Schmidlke, Armin: "Perspektiva: Samoubojstvo u Europi“, 1997.
Singh, BS: "Samoubojstvo: javne zdravstvene krize našeg vremena",1998.
Zhang, Jie: "Samoubojstvo u svijetu“,2000.
Hankoff, Leon D.:“ Suicide: Theory and Clinical Aspects“, Littleton 2000.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD