PERSONALNI I STVARNI (MATERIJALNI) DOKAZI

PERSONALNI DOKAZI

1. ISKAZ OSUMNJIČENOG

Iskaz osumnjičenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret i drugim pitanjima krivične stvari koja je predmet suđenja. Iskaz osumnjičenog je, prije svega, sredstvo odbrane osumnjičenog, ali može da posluži i kao dokazno sredstvo (koje se uzima u obzir prilikom utvrđivanja činjenica). Iskaz osumnjičenog koristi se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima nikakvih drugih dokaza nema, već i zbog toga što može korisno poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza.20 Krivični postupak se ne može odreći upotrebe iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva, jer je osumnjičenom, kao neposrednom učesniku događaja o kome se sudi, po pravilu, najbolje poznato da li je i kako djelo izvršeno. Država bi se mogla odreći iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva u krivičnom postupku jedino ako bi tužilac uvijek ili uglavnom raspolagao sa dovoljno drugih dokaza, pomoću kojih bi se sa sigurnošću mogle utvrditi činjenice koje se u krivičnom postupku utvrđuju. U tom slučaju, osumnjičeni bi u krivičnom postupku imao položaj isljučivo procesnog subjekta. Iskaz osumnjičenog može biti dokazno sredstvo i kada ne sadrži priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeđuju iz svih dijelova njegovog iskaza koji se odnose na činjenice koje su predmet dokaza. Sve dokazne elemente iskaza osumnjičenog tužilac je obavezan da provjerava drugim dokaznim sredstvima. U našem krivičnom postupku osumnjičeni, odnosno optuženi ne može u krivičnoj stvari u kojoj odgovara imati svojstvo svjedoka, čak ni onda kada treba da pruži obavještenja o činjenicama koje se odnose na treća lica. Jedno lice može biti saslušano kao svjedok samo ako u toj krivičnoj stvari nema svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog.21 Poseban značaj ima priznanje (confessio) koje osumnjičeni može dati u svom iskazu. Priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjičeni tereti sebe za izvršenje krivičnog djela, odnosno djelimično ili potpuno prihvata navode optužbe kojima se označava kao učinilac. Priznanje je jedan od najspornijih dokaza u krivičnom postupku, prema kome u sudskoj praksi i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumačenja. Na jednoj strani, priznanje se nekada precjenjivalo, smatralo se idealnim dokazom, kraljicom dokaza (regina probationum) i svi napori su bili usmjereni ka njegovom dobijanju, što se smatralo ciljem dokazivanja. Priznanje postoji ako osumnjičeni u cjelini ili djelimično prihvata optužbu. Priznanje osumnjičenog, shvaćeno u užem smislu, jeste potvrđivanje osumnjičenog daje učinio krivično djelo. Priznanje u širem smislu je svaka izjava osumnjičenog da je istinita neka važna činjenica koja se tiče njegove krivice, a za njega je nepovoljna. Priznanje osumnjičenog mora biti izričito. Znači da nema prećutnog priznanja. Priznanje, dalje, može biti:
(a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivičnom postupku ili van postupka; pred tužiocem, policijom ili nekim službenim ili privatnim licem. I jedno i drugo priznanje ima dokaznu vrijednost koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je samo u tome što je dokazivanje vansudskim priznanjem složenije,
(b) Prosto i kvaliflkovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjičeni priznaje ono za što se optužuje, bez ikakvih ograničenja. Kvaliflkovano priznanje postoji kada osumnjičeni, priznajući izvršenje djela, ističe u isto vrijeme okolnosti koje isključuju krivično djelo ili krivičnu odgovornost ili je bar umanjuju,
(c) Potpuno i nepotpuno (djelimično), prema tome da li osumnjičeni priznaje sve navode iz tužbe koji mu se stavljaju na teret ili samo neke, a druge odbija,
(g) Sudskim priznanjem u užem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom, odnosno sudećim vijećem na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u širem smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom krivičnog postupka. Sudsko priznanje u širem smislu je složeno na isti način kao i vansudsko priznanje, (d) Dobrovoljno i neizbježno priznanje, prema tome da li se osumnjičeni slobodno odlučuje da prizna ili to čini pod uticajem već otkrivenih činjenica i okolnosti.

1.2 Problemi u vez sa ispitom osumnjičenog

Složena pitanja ispita osumnjičenog proizilaze, prije svega, iz činjenice da on najbolje zna činjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali i da osumnjičeni ima interes da ne govori istinu, ako je to za njega nepovoljno. To je problem (kako ga neki nazivaju) "osumnjičenog kao aktivnog dokaznog sredstva", gdje osumnjičeni aktivnim učešćem, davanjem iskaza (u prvom redu priznanja), omogućava saznavanje istine, pri čemu se javlja pitanje da li na današnjem stepenu društvenog razvoja treba koristiti saradnju osumnjičenog, na koji je način koristiti, koji se metodi mogu primijeniti da bi se osumnjičeni privolio na tu saradnju i kojim je sredstvima dopušteno savlađivanje otpora toj saradnji (npr. predočavanje materijalnih dokaza, ukazivanje na protivrječnosti, pozivanje na savjest i čast, držanje u neizvjesnosti o prikupljenim dokazima).

1.3. Ocjena iskaza osumnjičenog

Iskazu osumnjičenog, posebno kada sadrži priznanje, i u teoriji i u praksi pridavan je različit značaj. Stavovi su se kretali od bezuslovne dokazne vrijednosti priznanja (conffesio est regina probationem) do odricanja svake njegove dokazne vrijednosti. U našem zakonu, prema ovom pitanju zauzet je sljedeći stav: iskaz osumnjičenog, i kada sadrži priznanje, cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu, kao i uopšte ocjenu bilo kojeg dokaza u krivičnom postupku, nema pravnih razlika. Iskaz osumnjičenog može biti pun dokaz ili nemati nikakve dokazne vrijednosti, tako da sud, s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, može osloboditi optuženog koji je priznao, a osuditi optuženog koji nije priznao.

2) ISKAZ SVJEDOKA

Iskaz svjedoka je u praksi najčeši dokaz u krivičnom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedočkog iskaza najteža od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da će novi tehnički dokazi za utvrđivanje činjenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ograničeni samo na određene slučajeve. Kod takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se korišćenje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih iskaza postave tako da se uočeni nedostaci otklone ili svedu na što manju mjeru, što zavisi od tužioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno čulno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To otežava rad tužioca, odnosno sudije i pretpostavlja da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku. Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o činjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveći broj svjedoka koji su vidjeli neki kriminalni događaj potiču iz kruga poznanika optuženog ili oštećenog, prijatelja ili rođaka od kojih je a priori teško očekivati potpun i pouzdan iskaz. I oni koji to nisu, često ne mogu dati takav iskaz barem iz četiri razloga:
1. zbog pogrešaka u zapažanju (krivično djelo je obično nenadan i nasilni događaj, psihofizičko stanje nekog lica je takvo da ono nema dobre osjećaje i sl).
2. zbog nedostatka u sjećanju (nastupio je npr. potpuni zaborav, tzv. lažno sjećanje)
3. zbog pogrešaka u imaginaciji (ljudi su skloni, pogotovo pred autoritetom vlasti, konfabulirati, mijenjati ili dopunjavati podatke iz sjećanja - da stvore ljepši dojam, da se prave važnim itd.)
4. zbog pogrešaka u rasuđivanju ((pogrešna tumačenja podataka, nedostatak autokritike ili pretjeranost u njoj itd.) Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost između iskaza i realnosti činjenica), postoje i lažan i pogrešan iskaz. Iskaz je pogrešan kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Pogrešan iskaz može naslati zbog grešaka" prilikom primanja utisaka (greške u percepciji) i njihovog pamćenja, kao i zbog izlaganja onoga što je svjedok primio (greške u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću može da nastupi iz razloga koji zavise od volje \ svijesti svjedoka, i tada je iskaz lažan. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tužilac, odnosno sudija mora uzeti u obzir više elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno:
(a) da li je iskaz dat slobodno ili po nagovoru, pod prinudom i tome sl.,
(b) da li je svjedok fizički i duševno sposoban da zapazi činjenice, zapamti ih i reprodukuje,
(c) da li njegov karakter i moralne osobine ulivaju povjerenje ili izazivaju podozrenje,
(d) da li je u nekom odnosu sa strankama (srodstva, službene ili dužničke zavisnosti i sl.) ili je nezavisan,
(e) da li je sadržina datog iskaza logična, čvrsta, postojana, jasna i opredijeljena,
(f) da li je iskaz rezultat neposrednog opažanja ili je u pitanju svjedočenje po čuvenju,
(g) da li se iskaz slaže sa drugim dokazima i poznatim okolnostima slučaja,
(h) da li se slaže sa iskazima drugih svjedoka, i) da li potiče sa glavnog pretresa ili je dat samo u istrazi,
(j) da li je dat pod zakletvom Da bi njegov iskaz imao dokaznu snagu, trebalo bi da svjedok može i hoće da kaže istinu, tj. da je sposoban da opazi činjenice (inače je iskaz pogrešan) i da je iskren (inače je iskaz lažan).

3) POJAM VJEŠTAKA I NJEGOVOG ISKAZA

Iskaz vještaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke i sud uzimaju da na osnovu stručne spreme ili vještine (lege artis) stečene vršenjem poziva opaze izvjesne činjenice, okolnosti ili pojave ili da o njima daju svoje mišljenje, jer za to stručna pravna sprema i opšte obrazovanje sudija nisu dovoljni. Uglavnom se uzima da postoje tri grupe razloga za vještačenje:
(a) saopštavanje opštih stavova nauke i umijeća,
(b) konkretne procesne činjenice i
(c) posebno poznavanje stvari.
Vještak, kao posebna vrsta svjedoka, nije potreban ako stranke i sud mogu razumjeti i vrednovati dokaze bez pomoći lica koja imaju specijalizovano razumijevanje i znanje o nekom predmetu. Vještačenje je djelatnost vjestaka na prikupljanju nalaza (visum repertum) i mišljenja (parere). U nalazu vještak daje ono što je opazio i ispitivanjem utvrdio, a značajno je za razjašnjenje relevantnih činjenica. Mišljenje, koje u cjelini mora biti osnovano i obrazloženo, predstavlja vještakovo rješenje postavljenog zadatka i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljenje važnih činjenica u konkretnoj krivičnoj stvari. Nalaz i mišljenje se uobičajeno daju u jednom postupku, ali je moguće da se daje samo mišljenje ili samo nalaz. Vještačenje se danas proširuje i na kriminološko ispitivanje osumnjičenog, odnosno optuženog u toku postupka i u toku izvršenja mjera bezbjednosti i vaspitnih mjera neodređenog trajanja (kriminološka ekspertiza), a do toga je došlo usljed evolucije materijalnog krivičnog prava i novih zahtjeva koji su stavljeni pred sud u vezi sa ličnošću osumnjičenog. Ono što vještak ispituje predmet je dokaza, a ono što vještak podnosi nije nikakav definitivni sud o predmetu dokaza, već dokaz kao kao i svaki drugi koji sud treba da ocijeni i na osnovu toga da ga prihvati ili odbije. Vještak treba da raspolaže stručnom (tehničkom) i pravnom sposobnošću za vještacenje. U pogledu stručne sposobnosti, podrazumijeva se određeno potrebno znanje (stručna sprema), koje će mu omogućiti da zapazi određene činjenice i da o njima da svoj sud. Stručno znanje dokazuje se odgovarajućim svjedočanstvom ili diplomom o stručnoj sprerni i osposobljenosti za vršenje određene djelatnosti ili iskustvu u vršenju zanimanja, poziva ili vještine. Stručnost vjestaka znači kako formalno obrazovanje u određenoj oblasti tako i višegodišnje iskustvo , zapažene rezultate u radu, suvremeno poznavanje i teoriskih i praktičnih problema određene oblasti, vladanje savremenom metodologijom, stalno praćenje i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajućoj disciplini. Potrebna stručnost vještaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde konkretne stručne oblasti, tako i s obzirom na potrebe krivičnog postupka. ne posjeduje usko Procjena dokazne vrijednosti vještačenja je izuzetno složena djelatnost koja zahtjeva dobro poznavanje kriminalistike i osnovnih mogućnosti i ograničenja pojedinih vrsta vještačenja. Sudija mora da bude kritičan u analizi vještakovog nalaza i mišljenja. Problem je u tome što sudija ne posjeduje usko stručna znanja koja bi mu omogučila da kritički i potpuno provjeri vještačenje. Usljed toga u praksi se dešava da sudija nekritički prihvati nalaz i mišljenje vještaka i da faktički vještak bude taj koji presudno utiče na donošenje sudske odluke. U osnovi, sud procjenjuje svaki nalaz i mišljenje vještaka u skladu sa slobodnom sudiskom ocjenom dokaza tako što ga prvo ispituje posebno, a zatim u vezi sa drugim dokazima.

STVARNI ( MATERIJALNI) DOKAZI
- MJESTO DOGAĐAJA I ANALIZA TRAGOVA NAĐENIH U KRIMINALISTIČKOJ OBRADI -

1. POSTUPCI NA MJESTU DOGAĐAJA

Mjesto događaja (engl. crime scene) obično je definirano kao mjesto gdje se dogodio kriminalni čin. Pod tim pojmom podrazumijeva se u makroskopskom smislu cijela regija, a ne samo određena lokacija; tako tijelo žrtve i svaki dio sredstva kojim je počinjen zločin također predstavlja mjesto događaja. Nadalje, svako drugo mjesto ili osoba uključeni u zločin ulaze u kontinuitet mjesta događaja. Mjesto na kojem je počinjen zločin naziva se primarno mjesto, a u slučaju naknadnog prijenosa tijela ili sredstva počinjenja zločina novo mjesto naziva se sekundarnim. U mikroskopskom smislu svaki objekt ili dio materijala povezan s mjestom zločina smatra se dijelom mjesta događaja. Za pravilno rješenje svakog pojedinog slučaja potrebne su makroskopska i mikroskopska analiza mjesta događaja te dovođenje u logičnu vezu sa žrtvom ili s počiniteljem zločina. Mjesto događaja je u pravilu velika površina s brojnim tragovima i predmetima. Stoga je potrebno da istraživač mjesta događaja ima sposobnost inicijalnog određivanja broja mjesta događaja, prirode svakog mjesta te granice i stanje svakog mjesta događaja. Dakle, bit cijelog procesa pretraživanja mjesta događaja ima cilj utvrđivanje i prikupljanje samo važnih dokaza i tragova koji mogu dovesti do rješavanja zločina i otkrivanja počinitelja. Stoga su iskustvo i stručnost dvije najvažnije odrednice tima za uviđaj.

2. PRETRESANJE

Pretresanje je materijalno istraživanje nad licima ili stvarima u cilju pronalaženja tragova krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični postupak ( podrazumjevajući tu i leš) ili u cilju hvatanja osumnjičenog, odnosno optuženog. Objekt pretresanja mogu biti lica ( pretresanje lica) ili stan i druge prostorije ( prostorije stana). Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će pri pretresanju: 1. pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik,
2. otkriti tragove krivičnog djela
3. pronaći predmeti važni za krivični postupak Formalni uslov za pretresanje je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazložena.

3. UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

Uviđaj je radnja kojom se važne činjenice vezane za mjesto izvršenja krivičnog djela prikupljaju neposrednim opažanjem. Cilj uviđaja je otkrivanje i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrst krivičnog djela, koje mogu poslužiti pronalaženju i identifikaciji učinilaca djela ili o tome da se te činjenice razjasne ili da tragovi i posljedice krivičnog djela ili provjeri istinitost drgih dokaza. Njega se može definirati kao niz taktičkotehničkih mjera koje se provode na mjestu događaja. Kao rezultat uviđaja istražni sudac ili policijski stručnjaci sastavljaju zapisnik o uviđaju koji služi kao dokaz o izvršenom uviđaju kojim se bilježe najvažnije činjenice kako bi se mogle obraditi, a cjelokupna radnja umišljaja podvrći analizi. Obično, uz zapisnik o uviđaju, izrađuje se i skica mjesta događaja i foto-elaborat o uviđaju. Svaki uviđaj se sastoji od statičnog i dinamičnog dijela, iako se ova dva načina pregleda mjesta događaja međusobno preklapaju. U prvom dijelu uviđaja prevladava statični način pregleda bez micanja predmeta. U statičnom dijelu uviđaja potrebno je poduzeti sljedeće radnje: - osiguranje mjesta događaja, - opis mjesta događaja i obilježavanje tragova, - fotografiranje i video zapis, - izrada skice mjesta događaja u mjerilu. U dinamičkom dijelu uviđaja prvi put se pomiču predmeti i tragovi i to ovim redom: - prikupljanje fizičkih, hemijskih i bioloških tragova s mjesta događaja, njihovo pakiranje, označavanje i priprema za transport u sudsko-medicinski laboratorij; - zapisivanje važnih činjenica koje se nađu prilikom okretanja predmeta ili pregledom tijela. Svaki uviđaj trebao bi početi osiguravanjem mjesta događaja. Potrebno je odrediti službenu osobu za označavanje mjesta događaja, s ciljem kontrole ulaska drugih osoba. Voditelj tima za uviđaj dolazi na mjesto događaja i, ništa ne dirajući ("s rukama u džepovima"!) opisuje mjesto događaja: datum, vrijeme, vremenske prilike, prisutne, međusobne udaljenosti predmeta. Dobar zapisnik o uviđaju treba odgovoriti na pitanja: tko, što, gdje, kada, zašto i kako? Nakon ovog opisa voditelj tima imenuje osobu koja će sakupljati tragove, fotografirati tragove i uzimati otiske prstiju i si.. Fotografiranjem i video zapisom treba zabilježiti poziciju tragova i predmeta i njihov međusobni odnos na mjestu događaja. Opšte pravilo fotografiranja treba biti da se slike rade od opštih kadrova prema specifičnim kako bi se izbjegla zbrka, a svi predmeti i dokazi moraju biti označeni specifičnim oznakama i brojevima koji se daju prilikom uviđaja. Skica mjesta događaja radi se prije pomicanja i uzimanja tragova, određuju se strane svijeta na mjestu događaja, a predmeti se lociraju na skici mjerenjem udaljenosti od fiksne mjerne tačke i njihovih međusobnih udaljenosti .

4. REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA

U okviru uviđaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uviđaja ili način provjeravanja ostalih radnji dokazivanja, može biti izvršena rekonstrukcija događaja. Rekonstrukcija se sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrđivanju činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Rekonstrukcija se, po pravilu, vrši na mjestu gdje se događaj zbio, a obavlja se tako da se, po mogućnosti, izvede cijeli događaj onako kako slijedi iz saslušanja osumnjičenog, odnosno optuženog, iskaza svjedoka i vještaka i drugih dokaza (uviđajne dokumentacije skica i fotografija), kao i činjenica koje je organ utvrdio vlastitim opažanjem. Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguće) slična materijalna sredstva koja su upotrebljena kod stvarnog događaja i obezbjeđuje učešće subjekata koji su opazili krivični događaj ili učestvovali u njemu. Rekonstrukciju određuje organ koji vodi postupak. Sama po sebi, rekonstrukcija nije dokazno sredstvo, već metod provjere dokaza koji se vrše preko uviđaja. Ona zbog toga ima više veze sa ocjenom dokaza nego sa pitanjem dokaznih sredstava. Za izvođenje rekonstrukcije važe pravila propisana za vršenje uvidaja. Međutim, rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi . Prilikom obavljanja rekonstrukcije događaja moraju se poštovati ljudska prava i voditi računa o eventualnoj materijalnoj šteti. Takođe, u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi pri čemu važe odredbe zavisno od faze postupka. Osim toga, uviđaj i rekonstrukcija događaja se razlikuju i po tome što se, za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vještaka. Kriminalistički eksperiment predstavlja svjesno, plansko i i višekratno variranje novih okolnosti prilikom njihovog uviđaja u sporni činjenični sklop ispitivanog krivičnog događaja kako bi se utvrdili uslovi, uzroci i mehanizam razvoja krivičnog događaja kako bi se utvrdili uslovi, uzroci i mehanizam razvoja krivičnog događaja kao i zakonomjernosti nastanka posljedicama i tragova s ciljem provjere postojećih i pribavljnja novih dokaza. Dokazna vrijednost rekostrukcije i kriminalističkog eksperimenta: načelno može se prihvatiti dokazna vrijednost dobijenih rezultata ako je:
a) ustanovljeno da su uslovi u kojima je obavljena rekonstrukcija ili su sprovedeni eksperimenti, , međusobno slični sa uslovima u kojima se ispitivani događaj odigrao;
b) pri ponavljanju rekonstrukcije i eksperimenta dobijen je jednoznačni rezultat;
c) isključena mogućnost slučajnog postizanja dobijenih rezultata

5. ORGANIZOVANJE UVIĐAJA

Priroda uviđaja i ciljevi koji se žele njime postići diktirali su da zakon ne sadrži neka posebna pravila o organizovanju uviđaja. Radi se o neposrednom čulnom opažanju i primjeni tehničkih sredstava i postupaka koji se odvijaju po odgovarajućim pravilima i zakonitostima određene nauke, struke i vještine. Umjesto oslonca u zakonu, organ koji vodi postupak pri uviđaju koristi pomoć stručnjaka, koji mu, prema potrebi, pomažu u pronalaženju, osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju potrebna mjerenja i snimanja, prave skice ili prikupljaju druge podatke. Kao procesna radnja, uviđaj se mora izvršiti uz uvažavanje zakonom propisanih formalnosti. Uviđaj u istrazi je primarno u nadležnosti tužioca koji sprovodi istragu. Sekundarno, nakon obavještavanja tužioca, uviđaj u istrazi može izvršiti i ovlašćeno službeno lice, a ako je tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od strane ovlašćenih službenih lica, može tražiti da ovlašćeno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim, pri čemu se sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i posebnom službenom izvještaju. Rekonstrukcija događaja se može vršiti u toku cijelog postupka, i to u istrazi: zatim u fazi glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim sudom. Tužilac i ovlašćeno službeno lice nemaju obavezu da na uviđaj pozovi osumnjičenog i njegovog branioca, bez obzira na to što su oni možda poznati u vrijeme njegovog obavljanja. Za razliku od toga, u drugim procesnim situacijama, kada je sud organ koji preduzima uviđaj, pozivanje stranaka i branioca je obligatorno. Kao radnja dokazivanja uviđaj se mora obaviti u: pomoć stručnog lica kriminalističkotehničke ili druge struke koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke. Kao stručna lica koji pružaju pomoć organu koji obavlja uviđaj, mogu se angažovati i službena lica policijskih organa. Od stručnog Iica ne zavisi u kojem pravcu će biti usmjerena njegova pomoć, već organ koji rukovodi uviđajem ili rekonstrukcijom događaja treba stručnom licu odredit koje radnje treba obaviti, na koja pitanja treba dati odgovore i dr. Buduće radnje stručnog lica irnaju značaj za rasvjetljavanje konkretne stvari, nužno je sastaviti zapisnik. Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje nalaza i mišljenja. Tom prilikom vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se licu koja se saslušava postavi određena pitanja. U takvim slučajevima se ne radi o nekakvom spajanju uviđaja i vjestačenja, jer se prilikom uviđaja ili rekonstrukcije događaja, u pravilu, ne vrši vještačenje. Ako bi se izuzetno ukazala potreba, da se na uviđaju ili rekonstrukcij događaja vrši i vještačenje, onda bi se o tim radnjama dokazivanja morala sačiniti dva odvojena zapisnika.

6. UVIĐAJ ZATVORENE PROSTORIJE

Već kod pristupa užem mjestu događaja potrebno je obratiti pažnju na postojanja tragova, a kada se readi o uviđaju krvnog delikta na tragove krvi. Nakon što se fiksiraju tragovi prilazi se sistemskom pretraživanju prostorija. Ovakvim postupkom često će se utvrditi postojanje tragova koji mogu uputiti na motiv, rekonstrukciju kretanja izvršitelja ili žrtve, na način i mjesto izvršenja djela i dr. U redosljedu radnji pretraživanja prvo treba krenuti od poda i to na način da se nijedan predmet ili dio namještaja ne pomiče sa mjesta gdje je pronađen. Pregled vršiti sa jedne ka drgoj strani (bez preskakanja pojedinih područja) obuhvatajući pogledom područja od oko 50 – 60 cm. U slučajevima gdje su uklonjeni tragovi krvi potrebito je izvršiti benzidinski i luminolski test Sljedeća faza pregleda poda predstavlja pregled onih predjela poda koji su bili djelomično ili potpuno prekriveni predmetima koji se lako mogu premještati (np. prevrnuta stolica). I u ovoj situaciji važi pravilo sistematiziranosti i pravilnosti redosljeda (sjedne ka drugoj strani). Prije nego se predmet pomakne, potrebito je uočiti da li na njemu ima tragova krvi, gdje se oni nalaze, kakvog su oblika, da li je predmet spriječio da krv padne na pod ili je položen na već zakrvavljeni pod, da li je u trenutku kada je zamrljan krvlju bio u položaju u kojem je pronađen ili u nekom drugom. Konture predmeta treba ocrtati na podu i predmet odnijeti na detaljniji pregled (na mjesto sa odgovarajućim uvjetima, npr. bolje osvjetljenje). Nakon toga pristupa se pregledu stolica, stolova i drugog namještaja. I prigodom pregleda zidnih površina važi pravilo sistematiziranosti i pravilo određenog redoslijeda. Kreće se sa jedne strane ulaznih vrata i polako dio po dio (pogledom) pretražuje se ispitivani zid (bez preskakanja dijelova zida). Paralelno se ovim pregledom vrši se i pregled stvari prislonjenih uz zid (ormari, regali, komode, štednjak i dr). Pregled završavamo kod istih vrata, samo sa druge strane. Za slučaj slabijeg osvjetljenja (poglavito kod pregleda tamnijih površina) obvezno je koristiti dodatne izvore osvjetljenja (ručne svjetiljke, reflektore i dr.). Sljedeća faza rada je pregled pojedinih dijelova namještaja koji se nalaze uz zidove (ponovno određenim redosljedom i sistemski). Završna faza pregleda zatvorene prostorije pripada pregledu plafona. Kad god je to mogućno prostorije u kojima se desio određeni događaj potrebito je zaključati i zapečatiti, zbog mogućne potrebe ponovnog uviđaja ili provjere nekih činjenica. Suprotan postupak omogućuje da se od strane onih koji koriste te prostorije određeni tragovi izmijene ili potpuno unište. 33 Praksa je pokazala da se pregledu zatvorenih prostorija prilazi neodgovorno, jer se više nego često u određenim dokumentima ili usmenim izvještajima navodi daje detaljan pregled stana izvršen za sat ili sat i pol, što je sa stanovišta potpune pravilnosti pregleda nemoguće. Ovlaštena osoba koja se prva nađe na mjestu događaja, najprije treba da odstrani sve osobe koje se tu zateknu, da spriječi pristup svih nepozvanih i ulazak bez potrebe. U slučaju događaja u stambenoj zgradi potrebito je svesti kretanje ljudi po zajedničkom prostoru (stubište...) na najmanju mjeru zbog mogućnosti uništenja ili promjene eventualno prisutnih tragova (ne samo krvi). Ako se kriminalni događaj desio u obiteljskog kući potrebito je ljude odstraniti ne samo iz kuće već i iz dvorišta. U svim ovim situacijama potrebito je postupati autoritativno, ali i taktično posebito prema rodbini poginulog. Ponekad ovlaštene osobe moraju čuvati mjesto događaja preko noći. Potrebito je znači osigurati da na lice mjesta ne dođe eventualni izvršitelj u cilju uklanjanja tragova izvršenja djela, ili možda neko od rodbine želi doći i prisvojiti neke predmete poradi ostvarivanja materijalne koristi, ali bi tom prigodom mogao izmijeniti mjesto događaja. Zabranjuje se boravak u stanu u kojem je djelo i izvršeno. U ovisnosti o situaciji potrebito je spriječiti i prisustvo muha na licu mjesta (zabilježen je slučaj kadasu muhe ugazivši u krv ostavile mnoštvo sitnih tragova koji su dugo vremena zbunjivali istragu vodili u drugom - pogrešnom smjeru).

7. UVIĐAJ OTVORENOG PROSTORA

Uviđaj na otvorenom prostoru razlikuje se od uviđaj u zatvorenom i po tome što : -može obuhvaćati veći prostor (ali ne i uvijek) - zavisi od vremenskih prigoda. Kod uviđaja na manjim prostorima metod uviđaj se neće bitno razlikovati od onog što se primjenjuje u zatvorenoj prostoriji. O vremenskim prigodama moramo povesti računa od samog početka uviđaj (mora se procijeniti da li će se uviđaj moći završiti za vrijeme dnevne svjetlosti ili prije promjene atmosferskih prigoda) jer netočna ili nepravovremena prosudba može otežati ili onemogućiti potpunu (daljnju) potragu. Noćni uviđaj je vrlo delikatan, težak i u tim situacijama za osvjetljenje je potrebito koristiti agregat. 34 U slučaju mogućnih promjena atmosferskih prigoda (mogućnost padavina - kiše, snijega) vidljive tragove krvi je potrebito što prije fotografirati, unijeti u skicu i pokriti. U ovakvim slučajevima mogu se u potragu uključiti i druge ovlaštene osobe koje će se raporediti u front sa međusobnim razmakom od oko 1 m. Kretat će se istom brzinom sa jednog kraja terena do drugoga, odakle će se vratiti nakon što je frontom obuhvaćen novi dio zemljišta (sve dok ne bude pregledano cijelo područje) . Kada neko od "tragača" pronađe trag, svi "tragači" stanu i obavijeste krim. tehničara, koji je u ovakvim izvanrednim prigodama organizator potrage. Kad krim. tehničar priđe pronađenom tragu, ostali nastavljaju potragu. Samo uže mjesto treba prepustiti krim. tehničaru, koji će odgovarajuće područje obići u sve većim krugovima. Otvoreni prostor nosi i svoje specifičnosti, prije svega mogućnosti utjecaja atmosferskih prigoda - kiša, snijeg, sunce. Ako želimo spriječiti razrjeđivanje ili ispiranje mrlja krvi snijegom ili kišom, mrlju treba prekriti daskom premošćenom preko dva kamena, limenom kutijom, najlonom. Ako se očekuje jača kiša, obvezno je koristiti najlon, a oko mrlje napraviti male kanale koji bi spriječili dotjecanje vode prema mrlji krvi. Zaštita tragova krvi ne smije biti urađena na uštrb drugih tragova. Zaštita tragova od sunca je mnogo jednostavnija (dovoljno je napraviti sjenu na tom dijelu). Osim toga potrebito je spriječiti dolazak životinja i insekata (muha) na mjesto događaja, posebito na sam leš.

8. PREGLED NA OSUMNJIČENOM

Osobu osumnjičenu za neko "teško" kazneno djelo (npr. ubojstvo) treba, čim to okolnosti dopuste pregledati, odnosno bar joj onemogućiti da odstrani sa sebe tragove krvi dok se pregled ne izvrši. Posebnu pozornost treba obratiti na tzv. "čiste slučajeve" gdje je npr. ubojstvo izvršeno u prisustvu svjedoka, gdje izvršitelj priznaje izvršenje djela i spremanje da surađuje (sam pokazuje tragove). Međutim, olako i površno pristupanje ovakvim djelima (to se u praksi često dešava) može imati nesagledive posljedice, pogotovo ako izvršitelj počne mijenjati svoju izjavu, a svjedoci se "više" . ne sjećaju točno šta se dogodilo. Poradi toga u svim situacijama treba vrijediti načelo sistematiziranosti. Već kod razgovora, što ga sa osumnjičenim ili izvršiteljem obavlja ovlaštena službena osoba (pošto se obično prva nađe na mjestu događaja), potrebito je (neupadljivo) promatrati ruke, lice i odjeću u cilju eventualnog pronalaska tragova krvi. Tijekom postupka treba imati na umu način izvršenja djela i pozornost usmjeriti na one predjele gdje se logički mogu očekivati ne samo mrlje krvi, već i drugi tragovi. Ako ne postoji mogućnost da se toga časa pristupi fiksiranju i prikupljanju ovako uočenih tragova, potrebito je odmah poduzeti mjere da određena osoba te tragove ne ukloni (do potpunog pregleda). Ako ovlaštena službena osoba, koja će prva stupiti u kontakt sa osobom osumnjičenom za npr. ubojstvo uoči na njoj tragove krvi, ne smije (riječima ili ponašanjem) ničim to pokazati niti neizravno dati do znanja, jer će u suprotnom osumnjičeni nastojati ukloniti tragove krvi. U takvim slučajevima osumnjičenog treba držati pod neposrednom kontrolom sve dok se tragovi definitivno ne pohrane u cilju naknadnih ispitivanja. Tragove krvi na odjeći i obući najbolje ćemo zaštititi ako odjeću i obuću u cijelosti izuzmemo i pohranimo. Praksa pokazala kako odjeća povrijeđene osobe, koja je u cilju liječničke pomoći otpremljena u zdravstvenu ustanovu, gotovo redovito izmakne prihvatanju od strane kriminalističkih djelatnika, a samim time i kriminalističkom pregledu. U žurbi pružanja pomoći povrijeđenom, liječničko osoblje neće obraćati pozornost na odjeću i tragove na njoj. U većini ovakvih slučajeva odjeća se skida paranjem ili rezanjem (poradi što manje nepotrebitih radnji za povrijeđenog), ali ako je ovakav postupak i razumljiv ne može se dopustiti da se odjeća nepotrebito para, siječe, izgubi ili zamijeni, odnosno u nekim slučajevima preda rodbini. Slični problemi nastaju i kada povrijeđeni prije nego li ga zdravstveno osoblje svuče umre i kada u prosekturu dospije obučen. Nebrojeni su slučajevi kada ni pri obdukciji obducent ne obrati pozornost niti na tragove krvi, niti na odjeću. U svim slučajevima kada se povrijeđeni otprema u zdravstvenu ustanovu potrebito je izuzeti kompletnu odjeću i pohraniti je na sigurno mjesto. U izvjesnim slučajevima tragovi na odjevnim predmetima su, najblaže rečeno, podjednake vrijednosti kao cjelokupni obdukcijski nalaz. Kada je narečena problematika u pitanju potrebito je ostvariti i održavati što tješnju suradnju između zdravstvenih ustanova i policije.

9. PREGLED NEPOKRIVENIH DIJELOVA

Bez obzira na činjenicu da su ruke osumnjičenog oprane, mogućno je da se tragovi krvi (i drugi tragovi) pronađu na rubovima i ispod noktiju. Ne treba se zadovoljiti samo pregledom ruku (šaka) već je potrebito pregledati njen dio sve do lakta. Nakon toga slijedi pregled lica i vrata, posebice dijelova koje osumnjičeni ne primjećuju (uši i predio iza njih). Ovaj momenat smatra se bitnim zato što će izvršitelj oprati ruke, lice i vrat, ali na kosu najčešće zaboravlja (zbog boje kose tragovi krvi se teško uočavaju).Potrebito je pripomenuti da će nas misaona (intelektualno logična) rekonstrukcija događaja uputiti na koje dijelove tijela osumnjičenog treba obratiti posebitu 36 pozornost. Redovito se kod silovanja zanemaruje pregled spolovila (spolnih organa) osumnjičenog i ako se tu mogu naći tragovi krvi čija dokazna vrijednost može biti odlučujuća.

10. PREGLED ODJEĆE I OBUĆE

Sva odjeća (pa i odjeća osumnjičenog) pregleda se na dobro osvijetljenom mjestu (stolu) kojega smo prekrili čistim papirom. Svaki pojedini predmet pregleda se raskopčan i to najprije sa vanjske strane. Ovakvom pregledu potrebito je prići sustavno. Jedna od mogućih shema pregleda sakoa (jakne i dr.) izgledala bi ovako:
-prednja desna strana (obuhvaća područje između šava na ramenu, šava između prednje desne strane i desnog rukava, šava između prednje i zadnje desne strane, donjeg rubai prednjeg ruba do okovratnika) sa posebitim pregledom svakog pojedinog dugmeta,
- konca kojim je prišiven,
- ruba džepa i izvrnutog džepa,
- prednja lijeva strana uz posebit pregled rupica za dugmad (kada je muški način kopčanja),
- okovratnik (na vanjskoj i unutarnjoj strani),
- zadnja desne strana,
- zadnja lijeva strana,
- desni rukav,
- lijevi rukav.
Nakon toga izvrši se isti pregled i sa unutarnje strane ispitivanog predmeta. Pregled mora biti izvršen pomoću lupe (preporuča se lupa sa kružnim svjetlom) jer će samo tako pregled biti izveden pravilno i kvalitetno.

11. PREGLED MOTORNOG VOZILA

Sam pregled vozila predstavlja možda najteži objekt kriminalističko-tehničke pretrage. Upravo poradi toga potrebitom pregledu treba posvetiti maksimalnu pozornost (praksa je pokazala da u našoj dugogodišnjoj aktivnosti potpun i pravilan pregled vozila još nije urađen). Način pronalaženja tragova na vozilu ovisit će od okolnosti događaja prigodom pregleda oštećenog i mjesta događaja. Nema potrebe tražiti tragove krvi (ali ima druge npr. dlake i vlakna) na vozilu, ako povrijeđeni nema otvorenih povreda koje krvare. Isto tako nepotrebito je tražiti tragove krvi na vanjskoj strani vozila koje je pregazilo čovjeka dok je ležao na kolovozu, ali i obratno. Kada putničko vozilo udari pješaka tragovi najčešće potječu iz primarnog kontakta i obično su to vlakna tkanine ili brisotine. Tragovi krvi su najčešće iz sekundarne faze kontakta, najčešće zbog povrede glave, a nalaze se na mjestu udara glave u dio vozila na okviru ili ostacima vjetrobranskog stakla do koje visine nabačajem tijelo pješaka dosegne ili na gornjim ili bočnim dijelovima vozila. Tragovi krvi obično su u obliku manjih prskotina i u nekim slučajevima miješani su sa tragovima (fragmentima) kose i tkiva. U posljednje vrijeme sve su češći zahtjevi (vještacima) za utvrđivanjem vozača koji je u času nezgode upravljao vozilom. Mnoštvo je različitih (a bilo ih je u praksi) situacija kada će biti potrebito utvrditi koje vozio motorno vozilo u momentu saobraćajne nezgode? Zabilježeni su slučajevi kada je suvozač poginuo, a vozač ostao živ, da je vozač prebacivao suvozača na svoje mjesto, a on prelazio na njegovo. Obično se ovakve i slične situacije mogućne previde i dodatno kompliciraju pa se tragovima laka, vlakana i otiscima prstiju ne pridaje dovoljna pozornost. Posebnu upornost i strpljivost zahtijevaju pretrage donjih dijelova vozila gdje se traže tragovi pregaženja. Tragovi krvi na masnoj ili blatnoj podlozi ponekad se teško mogu razlikovati od mrlja drugog podrijetla. Mogućne su situacije da se na prednjem i donjem dijelu vozila nađu tragovi (prskotine) krvi koji potječu od slučajno (ili prethodno) pregaženih sitnih domaćih životinja (pas, mačka, kokoš...) ili ponekad krupnijih životinja, divljači i dr. Obvezna preporuka glasila bi da se nakon prvog pregleda vozilo ne vraća vlasniku, već da se jedno vrijeme čuva u garaži, poradi eventualne provjere nekih okolnosti koje su se pojavile u tijeku obrade ili dopunskog pregleda. Krv i drugi biološki tragovi mogu potpuno nestati sa donjeg dijela vozila nakon kratkotrajne vožnje po mokrom kolovozu. I najmanja kiša može isprati mrlje krvi sa površine gornjih i sa bočnih dijelova vozila. U slučajevima kišnog vremena vozilo je potrebito prekriti polivinilskom plahtom, a ako je vozilo pokretno skloniti ga pod krov. Do konačnog pregleda i fiksiranja tragova vozilo mora biti pod neposrednom kontrolom ili zaključano u garaži. Iako se ovdje prvenstveno govori o zaštiti tragova krvi, podrazumijeva se da će se zaštititi i čuvati i drugi tragovi (dlake, vlakna, boja...).

12. Dokazna snaga uviđaja

Uviđaj je najpouzdaniji način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku, jer organ koji ga sprovodi utvrđuje činjenice vlastitim opažanjem. Stara latinska sentenca "Nulla est maior probatio, quam evidentia rei" ("Nema boljeg dokaza od uviđaja") i danas je aktuelna. Drugi način utvrđivanja činjenica (pomoću dokaza) manje je pouzdan, jer tu organ krivičnog postupka ne saznaje činjenice direktnim opažanjem (svojim čulima), nego 38 posredno, tako što mu neko drugi (osumnjičeni, odnosno optuženi, svjedok, vještak) saopštavaju svoja opažanja tih činjenica ili čitanjem isprava i upotrebom tehničkih snimaka registrovanih činjenica. Dokazni kredibilitet uviđaja proizlazi iz njegovog heurističkog karaktera, tj. iz mogućnosti otkrivanja na licu mjesta činjenica, prije svega materijalnih, koje su nastale izvršenjem krivičnog djela. Međutim, i rezultati uviđaja mogu imati nedostatke kao i svako drugo posredno dokazno sredstvo. Najveću dokaznu vrijednost ima uviđaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu, neposredno opažajući relevantne činjenice. Treba posebno istaknuti da je savremena tehnika optičkog registrovanja činjenica omogućila da se činjenice utvrđene uviđajem mogu i tehnički (ne samo zapisnički) registrovati. Na taj način reprodukcija tehničkog snimka pred raspravnim sudom daje gotovo vjernu sliku predmeta uviđaja, kao da je sam taj sud sproveo uviđaj. U svakom slučaju, stvarna dokazna vrijednost uviđaja, bez obzira na to da li je sproveden prije ili na glavnom pretresu, zavisi od slobodne ocjene suda.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD