NEURACUNJIVOST | SEMINARSKI RAD IZ KRIMINOLOGIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KRIMINOLOGIJA -

Još...

NEURAČUNJIVOST

Sa stanovišta krivičnog prava lica sa mentalnim poremećajima izazivaju interesovanje najčešće kao mogući učinioci krivičnih djela. Ako se radi o licima za koja se u krivičnom postupku ustanovi da su u neuračunljivom stanju izvršila protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela, prema njima se kao osnovna sankcija može izreći mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Takođe, ova sankcija ili druga mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi može se izreći prema licu u stanju bitno smanjene uračunljivosti. U novom Krivičnom zakoniku Republike Srpske iz 2005. godine učinjene su neznatne izmjene u pogledu uslova za izricanje mjera bezbjednosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i liječenja na slobodi, iako je bilo neophodno uskladiti ova rješenja sa promijenjenim konceptom krivice. Pogotovo ove izmjene nisu došle do izražaja u Zakoniku u krivičnom postupku (poseban postupak za izricanje mjera bezbjednosti).
Zbog toga se u još većoj mjeri uočava protivrječnost u položaju neuračunljivog lica optuženog za izvršenje krivičnog djela. Jedan od načina razrješenja ovog problema, za koji se zalaže autorka, jeste odvojeno zakonsko regulisanje zaštite mentalnih bolesnika (uključujući tu i lica koja u neuračunljivom stanju učine djelo sa obilježjima krivičnih djela). Položaj bitno smanjeno uračunljivih lica, budući da njihova krivica nije isključena, ne mora se mijenjati. Na svu osjetljivost zaštite ljudskih prava ovih lica autorka dodatno ukazuje u djelu rada koji se tiče izvršenja mjere bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvnoj ustanovi, koja po svojoj prirodi uključuje lišenje slobode i prinudno psihijatrijsko liječenje.
Svaka vijest o izvršenju svirepog, podmuklog ili masovnog ubistva po pravilu izaziva slične reakcije javnosti: radoznalost, zgražanje nad postupcima ubice, saosjećanje sa patnjama žrtve i njenih rođaka i uznemirenost zbog činjenice da je ubica mogao biti naš najbliži komšija. Često se još ništa ne zna o motivima učinjenog djela, ličnim odnosima između žrtava i ubice i o njihovim ličnostima. Pa ipak je javnost sklona da strogo i pretjerano reaguje, često se povodeći za senzacionalističkim pisanjima dnevne štampe, koja se trudi da nas najprije upozna sa mogućom psihijatrijskom «pozadinom» cijelog slučaja.

2. Actiones liberae in causa

Actiones liberae in causa je krivičnopravni institut pomoću kojeg se rješava problem krivične odgovornosti onih učinilaca koji su krivično djelo izvršili u stanju neuračunljivosti, ali su sami sebe doveli u to stanje. Otuda i naziv ovog instituta koji bi se mogao prevesti kao radnje slobodne u uzroku.
Iako u momentu izvršenja krivičnog djela radnje učinioca nisu bile slobodne (bio je neuračunljiv), u jednom prethodnom momentu ili stanju, prije nego što je prouzrokovao stanje sopstvene neuračunljivosti (upotrebom alkohola ili droge), njegove radnje su bile slobodne u smislu skrivljenog započinjanja uzročnog toka koji se završio činjenjem krivičnog djela u neuračunljivom stanju. Radi se o jednom događaju koji teče u dvije faze gdje u prvoj uračunljiv učinilac prouzrokuje situaciju u kojoj će (druga faza) postati u međuvremenu neuračunljiv i izvršiti krivično djelo. Actio libera in causa predstavlja jedini izuzetak da se uračunljivost učinioca djela ne utvrđuje u momentu vršenja krivičnog djela, već se taj momenat pomjera unazad (prije nego što je sebe doveo u stanje neuračunljivosti).
Da bi se primjenio ovaj institut potrebno je da kod učinioca u trenutku prije nego što će se konzumiranjem alkohola ili droge dovesti u stanje neuračunljivosti postoji uračunljivost i krivica u odnosu na kasnije izvršeno krivično djelo. To znači da u odnosu na to djelo mora postojati umišljaj ili nehat (kod krivičnih djela koja su kažnjiva kada su učinjena iz nehata). Ovaj se institut ne primjenjuje kada se učinilac doveo u stanje bitno smanjene uračunljivosti.
Postoje umišljajna i nehatna actio libera in causa. Kod umišljajne učinilac se sa umišljajem dovodi u stanje neuračunljivosti u kome vrši krivično djelo u odnosu na koje postoji direktni ili eventualni umišljaj .Kod nehatne actio libera in causa učinilac sam sebe iz nehata dovodi u stanje neuračunljivosti gdje ostvaruje elemente bića krivičnog djela u odnosu na koje je postojao svjesni ili nesvjesni nehat.
Postoji i omisivna libera in causa, koja se javlja kod krivičnih djela propuštanja. Ona se sastoji u tome da učinilac sebe dovodi u stanje neuračunljivosti, a bio je svjestan da u tom stanju svojim propuštanjem ili nečinjenjem može ostavriti obilježja bića krivičnog djela, ali je to htio (direktni umišljaj), ili je pristao (eventualni umišljaj), odnosno olako je držao da do toga neće doći (svjesni nehat), ili nije bio svjestan mada je bio dužan i mogao izvršenje spriječiti (nesvjesni nehat).

3. Samoskrivljena neuračunjivost

Već u početnim lekcijama iz teorije krivičnog prava, razmatrajući pojam krivičnog djela, učimo da nema krivičnog djela bez subjektivnog elementa krivice. Napuštajući teoriju Tome Živanovića o objektivnom karakteru radnje krivičnog djela, teorija krivičnog prava ipak nije u stanju da adekvatno objasni pravnim laicima kako da nazovemo postupke one osobe koja se sa stanovišta zakona ne smatra krivom, jer u trenutku izvršenja djela nije bila uračunljiva. Između radnje kojom se ostvaruje zabranjena poslijedica koju preduzme neuračunljiva osoba i potpuno uračunljiv učinilac nema nikakve razlike. A upravo je većina krivičnih djela protiv života i tijela poslijedično određena. Tako se i policija, javno tužilaštvo ili sud najprije rukovodi time da li je uslijed nečije radnje drugi povrijeđen ili lišen života, a potom se tek ispituje stanje uračunljivosti lica osumnjičenog za izvršenje krivičnog djela, mogući motivi i slično. Ovakvo postupanje sasvim je u skladu sa uobičajenom situacijom da većinu u društvu čine duševno zdrava lica (bez obzira na veliku diskutabilnost oko toga šta se može smatrati „duševno normalnim“). Zbog toga nije čudo da odmah po otkrivanju svirepog zločina, započinje odgovarajuća formalna procedura sa ciljem da se ispitaju uzroci događaja, objasni zločin i pronađe učinilac. U tom momentu se često još uvek ne zna ni o kojoj se osobi radi, a ne još i da li je djelovala u uračunljivom ili neuračunljivom stanju. Kako vidimo, već u ovom momentu policija i javno tužilaštvo barata izrazima «krivično djelo» koje je učinio N.N. učinilac, pri čemu se može dogoditi da se tek naknadno utvrdi da zbog isključenja elementa krivice djela nema. Kada govorimo o krivici, tom jedinom subjektivnom elementu krivičnog djela, novi Krivični zakonik prihvata unekoliko izmjenjenu koncepciju. U skladu sa stavovima novijih psihološkonormativnih teorija i Krivični zakonik Republike Srpske u članu 22. st. 1 propisuje da krivica postoji ako je učinilac u vrijeme kada je učinio krivično delo bio uračunljiv i postupao sa umišljajem (a pored toga i da je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno), dok u članu 23. reguliše institut neuračunljivosti. U pogledu propisivanja instituta neuračunljivosti
Krivični zakonik se nije udaljio od nekadašnjih rješenja. Jedina novina jeste da su, umjesto nekadašnja tri biološka osnova neophodna za postojanje neuračunljivosti sada propisana četiri: duševna bolest, privremena duševna poremećenost, zaostali duševni razvoj ili druga teža duševna poremećenost. Predviđajući i neku drugu težu duševnu poremećenost kao mogući biološki osnov neuračunljivosti, zakonodavac je izašao u susret savremenoj psihijatriji koja ponekad teške psihopatije i neuroze može klasifikovati pod ovim vidom poremećenosti. Prema tome, i danas ćemo, doslijedno mješovitom biološko-psihološkom metodu, kazati da neuračunljivost postoji ukoliko u konkretnom slučaju kod učinioca ustanovimo da kumulativno postoji neko od četiri biološka (medicinska) osnova i bar jedno od dva psihološka elementa (nemogućnost shvatanja svog dela ili nemogućnost upravljanja svojim postupcima). Kao što se vidi, i u samom Krivičnom zakoniku kada se objašnjava institut neuračunljivosti koristi se izraz „učinilac krivičnog djela“. Zakonodavac nije mogao da pronađe podesniji izraz, te se umjesto načelno prihvaćene teorije finaliteta radnje poveo za teorijom kauzaliteta, po kojoj je, da bi postojala radnja izvršenja, dovoljno da je tom radnjom uzrokovana zabranjena posledica krivičnog dela.

Očigledno, ni sam zakonodavac nije mogao da prevaziđe suštinsku protivrječnost vezanu za činjenicu da se u onom prvom momentu izvršenja djela još uvijek ne zna da li djelo postoji ili ne, zbog mogućeg odsustva krivice onoga ko je zabranjenu radnju preduzeo. Jedan od najtežih i najočiglednijih bioloških osnova neuračunljivosti vezuje se za činjenicu postojanja duševne bolesti (endogene ili egzogene psihoze). Znamo da mogu biti privremene ili trajne, pri čemu se trajne ne mogu izliječiti, nego samo zaliječiti. Upravo pod uticajem takve bolesti, mijenja se „normalni“ sadržaj svjesti, te otuda lice koje je duševno oboljelo, ako preduzme protivpravnu radnju kojom ispunjava obilježja krivičnog djela po pravilu ne može biti svjesno onoga što čini i/ili ne može upravljati svojim postupcima. Pogotovo ono ne može biti svjesno društvenog i pravnog značaja svoga djela. Drugim riječima, ono nije uračunljivo, a ako nije uračunljivo, onda nije ni krivo za ono što je učinilo. Ukoliko nema krivice, nema ni krivičnog djela. Teškoća je jedino u tome što se duševni bolesnik koji učini protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela najprije smatra „učiniocem“ krivičnog djela, da bi tek kasnije, tokom istrage ili suđenja, promijenio svoj status u „lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog krivičnog djela u stanju neuračunljivosti“. Naravno, u slučaju kada uračunljivost duševno bolesnog ili lica sa nekim drugim duševnim poremećajima nije bila potpuno isključena, problem se ne postavlja: ovo lice zaista se može smatrati učiniocem krivičnog djela prema kome se mogu primjeniti kazne i/ili odgovarajuće mjere bezbjednosti.
Krivični zakon u BiH osobe koje su djelo počinile u stanju neuračunljivosti isključuje iz dosega krivičnog prava. Praktično to znači da za ove osobe nisu predviđene nikakve krivično-pravne sankcije. Postupak protiv neuračunljivih osoba je uređen člankom 410. ZKP-a BiH, koji propisuje da će se, ako je optuženi djelo učinio u stanju neuračunljivosti, taj predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka, koji podrazumijeva pokretanje odgovarajućeg izvanparničnog postupka u kome se donosi odluka o zadržavanju duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj ustanovi. Dakle, u ovakvoj situaciji se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH.
Ovakvo zakonodavno rješenje je duže vrijeme podvrgnuto ozbiljnoj kritici, prvenstveno zbog nepripremljenosti društva da na ovaj način rješava ovaj iznimno važan problem, a najviše zbog nesnalaženja centara za socijalni rad. Naime, postupak se ne okončava u krivičnom postupku, već se prebacuje na centar za socijalni rad koji zatim preko izvanparničnog suda treba osigurati prisilni smještaj takve osobe u zdravstvenoj ustanovi.
Uvažavajući zakonsko rješenje koje je u duhu Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, prema kojem su osobe koje su krivično djelo počinile u stanju neuračunljivosti izvan krivičnog prava i ne mogu se oglasiti krivim, bilo bi dobro razmisliti o izmjeni zakonske norme, koja bi propisala da tužilac već u optužnici ili na glavnom pretresu, uz pribavljeno mišljenje nezavinsog vještaka psihijatra, predloži prisilan smještaj u zdravstvenoj ustanovi, a da sud nakon što utvrdi da je djelo počinjeno u stanju neuračunljivosti, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH, posebnim rješenjem odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju ne dužem od šest mjeseci. Daljnji status ovakvih osoba bi se rješavao u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH.
Držim da bi duhu sloboda i prava čovjeka, te međunarodnih pravnih standarda, ali i važećih propisa u BiH bilo cjelishodnije da to sud učini po pravilima izvanparničnog postupka, dakle u civilnom, a ne krivičnom postupku.
U odnosu na mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i obaveznog liječenja od zavisnosti, može se konstatovati relativna neodređenost postojećih zakonskih normi koje na uopšten način govore o vremenu trajanja te mjere: „…traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora…ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu“. Naravno, u svijetlu prethodno navedenih iskustava drugih država i dostignutih međunarodnih standarda, to donosi i zabrinutost zbog mogućih negativnih poslijedica po prava i slobode takvih osoba.
S obzirom da se obe mjere bezbjednosti izriču ne samo uz kaznu zatvora, već i uz uslovnu osudu, te da mjera bezbjednosti po slovu važećeg zakona prestaje da egzistira danom isteka kazne zatvora, odnosno danom isteka vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, postoji potencijalna opasnost po društvo u situacijama kada se osuđena osoba po isteku kazne zatvora otpusti iz zdravstvene ustanove, u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, odnosno kada danom isteka vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi prestaje obaveza psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti, a još uvijek nisu prestali razlozi zbog kojih je izrečena mjera bezbjednosti, odnosno još uvijek postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti. Zakonodavno rješenje mora imati u vidu obe situacije, pri čemu valja konstatovati kako to trenutno nije slučaj.
Nužno je obezbijediti mehanizme zaštite prava takvih osoba, ali i interese društva s ciljem zaštite od opasnosti koja objektivno može doći od tih osoba. U tom pravcu bi bilo neophodno, uz obezbijeđivanje prava takve osobe da zahtjeva reviziju neophodnosti daljeg egzistiranja takve mjere, zakonom obezbijediti i automatski mehanizam provjere potrebe za daljim postojanjem te mjere – nešto slično kao kod prisilnog zadržavanja regulisanog Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH.
Također bi bilo neophodno obezbijediti i objektivnu potrebu za nastavkom liječenja takvih osoba s ciljem zaštite društva od potencijalne opasnosti od osoba kod kojih još uvijek postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti, uz naglasak da bi se ta potreba obezbijeđivala kroz civilni, a ne krivični postupak. Pri ovome svakako treba imati u vidu nužni međunarodni standard da se mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti, izrečena uz kaznu zatvora, ne izvršava u zatvoru već u za to specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi. Usuđujem se reći da je tzv. Forenzičko odjeljenje KPZ-a u Zenici tipičan primjer koji je apsolutno protivan ovim načelima.
U svijetlu navedenog, držim neophodnom izmjenu krivičnog zakona koji bi, kao minimum, respektovao sljedeće:
Sud koji je izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti bio bi dužan svakih šest mjeseci odlučiti o potrebi daljeg trajanja izrečene mjere bezbjednosti. Nedopustivo je da se jedna tako ozbiljna mjera, koja može donijeti ugroženost temeljnih ljudskih prava i sloboda, periodično ne proverava i to automatski po sili zakona i bez ikakvog prijedloga, od strane suda koji mora obezbijediti poštovanje ljudskih prava i sloboda.
Prije donošenja odluke sud bi morao pribaviti mišljenje zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenje vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, o neophodnosti dalje egzistencije izrečene mjere bezbjednosti. Vještak psihijatar bi prije davanja mišljenja bio uvijek obavezan pregledati osobu nad kojom se izvršava mjera bezbjednosti. Pribavljanje mišljenja vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, je nužan uslov neophodne objektivnosti i nepristrasnosti koja je odavno postala međunarodni pravni standard koji se primjenjuje i u BiH.
Sud bi obustavio izvršenje izrečene mjere bezbjednosti ako bi na temelju mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenja vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, utvrdio da je prestala potreba za daljom egzistencijom izrečene mjere bezbjednosti.
Naravno, i prije roka u kome bi sud automatski provodio taj postupak odlučivanja o daljem izvršavanju izrečene mjere bezbjednosti, isti takav postupak bi se morao obezbijediti i u slučaju prijedloga osobe kojoj je izrečena mjera bezbjednosti, zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti, organa starateljstva, zakonskog zastupnika, bračnog ili vanbračnog druga, krvnog srodnika u pravoj liniji, brata ili sestre, usvojioca ili usvojenog ili advokata osobe kojoj je izrečena mjera bezbjednosti. Ovo stoga što razlozi o daljoj egzistenciji ove mjere mogu u nekim situacijama prestati postojati i prije isteka roka od recimo, šest mjeseci.
U tom postupku prije donošenja odluke sud bi takođe obustavio izvršenje izrečene mjere bezbjednosti ako na temelju mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenja vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, utvrdi da je prestala potreba za daljom egzistencijom mjere bezbjednosti. Naravno, u slučaju da sud odbije prijedlog za prekid izvršenja mjere bezbjednosti podnosioca prijedloga za prekid izvršenja mjere bezbjednosti, moralo bi se obezbijediti pravo na žalbu neposredno višem sudu.
S obzirom da se mjera bezbjednosti može izvršavati i uz izrečenu kaznu zatvora, da ona prestaje da egzistira danom isteka kazne zatvora, odnosno danom isteka vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, ali i da zbog zdravstvenog stanja takve osobe i dalje postoji opasnost po život i zdravlje nje ili druge osobe, neophodno bi bilo propisati da je zdravstvena ustanova u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti izrečena uz kaznu zatvora obavezna trideset dana prije isteka kazne dostaviti sudu, koji je izrekao mjeru bezbjednosti, mišljenje o razlozima zbog kojih eventualno još uvijek postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti, a uslijed opasnosti da bi uzroci stanja zdravlja ili zavisnosti osuđenog mogli i dalje djelovati da on učini novo krivično djelo, odnosno mišljenje o razlozima zbog kojih više ne postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti.
U takvim situacijama sud bi na temelju mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenja vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, utvrdio da li uzroci stanja zdravlja ili zavisnosti osuđenog mogu i dalje djelovati da on učini novo krivično djelo pa bi, ako bi utvrdio da mogu, utvrdio da je trajanje izrečene mjere bezbjednosti prestalo, ali bi ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH odredio i prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju ne dužem od šest mjeseci. Ovo stoga što ovo ograničenje prava i sloboda više ne može proizlaziti iz sudske odluke o krivici i izrečenoj mjeri bezbjednosti, već je zbog opasnosti od potencijalnog djelovanja takve osobe to neophodno učiniti u skladu sa standardima i pravilima koje nameće zakon o zaštiti tih osoba. Naravno, ukoliko sud utvrdi suprotno donio bi odluku kojom utvrđuje prestanak trajanja izrečene mjere bezbjednosti.
Kada se izrečena mjera bezbjednosti izvršava uz uslovnu osudu, bilo bi također neophodno propisati da je zdravstvena ustanova u kojoj se ona izvršava obavezna, u slučaju da se osoba kojoj je izrečena mjera bezbjednosti ne podvrgne obaveznom liječenju ili u slučaju da prekine liječenje, o tome odmah izvijestiti sud koji je izrekao mjeru bezbjednosti. U tom slučaju sud bi opozvao uslovnu osudu i mjera bezbjednosti bi se nastavila izvršavati uz izrečenu kaznu zatvora i uz primjenu svih prethodno navedenih načela.
U slučaju da se psihičko stanje osobe kojoj je izrečena mjera bezbjednosti koja se izvršava uz uslovnu osudu pogorša u toj mjeri da ona zbog takvog stanja ili zavisnosti ugrožava ili bi najozbiljnije mogla ugroziti život ili zdravlje ili bezbjednost drugih osoba i ima potrebu za hospitalizacijom, neophodno je propisati da zdravstvena ustanova u kojoj se izvršava mjera bezbijednosti odmah primjeni postupak prisilnog zadržavanja propisan odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama BiH. Sud bi u takvoj situaciji nakon postupka propisanog zakonom utvrdio da je trajanje izrečene mjere bezbjednosti prestalo i ujedno bi, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama BiH, odredio i prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju ne dužem od šest mjeseci.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje mogućnost izricanja zaštitnih mjera, među ostalim i obavezu psiho-socijalnog tretmana i obavezu liječenja od zavisnosti. Također se dopušta mogućnost da se osobama koje su osumnjičene za nasilje u porodici izrekne zaštitna mjera u situaciji ako se ne odazovu sudiji za prekršaje. Primjera radi, u Zakonu o prekršajima BiH u članu 55. je propisano sljedeće: „Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na temelju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim radi propuštanja.“
Nadalje, akt nasilja u porodici nije propisan kao prekršaj već kao krivično djelo. Dakle, u prekršajnom postupku se izriče zaštitna mjera (svojevrsna mjera bezbjednosti), a da se i ne utvrđuje krivica osumnjičenog za akt nasilja. To proizlazi iz odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Primjera radi, u članu 19. stav 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici BiH je propisano sljedeće: „Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva od nasilja u porodici bez odlaganja zaštiti, sud za prekršaje može izreći zaštitnu mjeru kao samostalnu prekršajnu sankciju po saslušanju počinioca nasilja ne čekajući okončanje krivičnog postupka.“
De facto i de jure izriče se sankcija, a da se i ne utvrdi krivica. Ovakva mogućnost je suprotna i ZKP-u BiH na koji se inače oslanja Zakon o prekršajima. Naravno, posebno je suprotna zahtjevima za pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, i to svim zahtjevima: pristup sudu, pravo na odbranu, pravo na saslušanja, ispitivanje svjedoka i vještaka i izvođenje dokaza pred optuženim. Zbog toga je neophodno uskladiti Zakon o prekršajima i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici sa svim temeljnim pravnim postulatima već sadržanim u domaćim zakonima o krivičnom postupku i članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.

4. Izricanje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja

Izricanje mjere bezbjednosti prema licu koje je u stanju neuračunljivosti učinilo krivično djelo vrši se po sprovedenom posebnom postupku za primjenu mjera bezbjednosti (glava XXX Zakonika o krivičnom postupku) koji se primjenjuje do kraja decembra 2008. godine. Postupak se pokreće na osnovu odgovarajućeg, posebnog, prijedloga javnog tužioca ili izmjenjene optužnice ili optužnog prijedloga na glavnom pretresu. Staranje o zaštiti prava okrivljenog prepušta se braniocu koga u ovom postupku okrivljeni mora imati (čl. 505 st. 3). U članu 506. st. 3 Zakonika o krivičnom postupku, koji je još uvijek u primjeni, doslovno stoji: „Ako sud, na osnovu sprovednih dokaza, utvrdi da je okrivljeni učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela neuračunljiv, odlučiće, na osnovu saslušanja pozvanih lica i nalaza i mišljenja vještaka, da li će okrivljenom izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvnoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Jedine garancije prava okrivljenog u postupku izricanja mjera bezbjednosti psihijatrijskog liječenja tiču se prava na žalbu na odluku suda (koji mogu u korist okrivljenog izjaviti sva lica koja imaju pravo da se žale i protiv presude), kao i prava žalbe na kasniju odluku suda pošto se ova odluka preispituje po službenoj dužnosti svakih devet mjeseci, odnosno na prijedlog zdravstvene ustanove, organa starateljstva i lica kome je izrečena mjera bezbjednosti (čl. 510). U slučaju da odgovarajući prijedlog lica prema kome je mjera izrečena bude odbijen, njemu jedino preostaje mogućnost da svakih šest mjeseci obnavlja svoj prijedlog. Pravosnažna odluka kojom je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi dostavlja se sudu koji je nadležan da odluči o lišenju poslovne sposobnosti. Pa ipak, ostaje nedoumica da li se (osim organa starateljstva) može još neko javiti umijesto lica kome je izrečena mjera bezbjednosti sa prijedlogom da se ispita potreba za daljom primjenom mjere. Jer, trebalo bi da procesna ovlašćenja branioca važe dok traje poseban postupak za primjenu mjere, a ne i kasnije, pošto je donešena pravosnažna odluka. Predviđanjem obavezne odbrane i prava na žalbu na odluke suda smatra se da su prava okrivljenog u ovom postupku dovoljno zaštićena. Takođe, prisustvo branioca je neophodno na javnoj sjednici na kojoj se odlučuje o zamjeni mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi mjerom bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u ustanovi (član 510 st. 3).

Ipak, ostaju neke nedoumice. Kako je moguće da okrivljeni može da izjavi žalbu na prvostepenu odluku (iako neuračunljiv) ili da podnosi odgovarajuće prijedloge za prestanak mjere (pošto je kao neuračunljiv u međuvremenu i lišen poslovne sposobnosti)? Vjerovatnije je pretpostaviti da će ova svoja prava okrivljeni koristiti preko branioca. Novi Zakonik o krivičnom postupku, koji bi trebalo da se primjenjuje od kraja decembra 2008. godine sadrži gotovo istovjetna rješenja u glavi XXII u kojoj je propisan postupak za primjenu mjera bezbjednosti, pa tako preuzima i iste termine i način zaštite prava okrivljenog lica koje je u neuračunljivom stanju izvršilo krivično djelo.
Rasprava oko nedoslijednosti u izrazima korišćenim u Krivičnom zakoniku i Zakoniku o krivičnom postupku mogla bi se smatrati sholastičkim nadmudrivanjem, da ne izaziva nekoliko poslijedica po položaj duševno bolesnih lica koja u krivično postupku budu optužena za izvršenje krivičnih djela. Kao što je dobro poznato, lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog krivičnog djela u stanju neuračunljivosti, nije krivo za to djelo, a time se smatra i da delo ne postoji. Ali, u odnosu na ovakvo, neuračunljivo lice, pod uslovom da je opasno za okolinu, mogu biti primjenjene mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi ili na slobodi. Mjere bezbjednosti su nesumnjivo vrsta krivičnih sankcija i njihovo izricanje, iako motivisano ostvarenjem posebne svrhe, proizilazi iz činjenice izvršenja krivičnog djela. Ako dosledno tumačimo Krivični zakonik, u odnosu na duševno bolesno lice za koje se utvrdi da je bilo neuračunljivo u vreme izvršenja krivičnog djela, zbog izostanka krivice, važi da to što je učinilo nije krivično djelo. Kako je moguće da se bude primjenjena bilo kakva krivična sankcija prema nekome, ako nema krivičnog djela? Kako je moguće da to lice u posebnom postupku za primjenu mjera bezbjednosti ipak bude u statusu «okrivljenog», ako je prethodno dokazano da je njegova uračunljivost bila potpuno isključena. Pri tome se, da bi se makar riječima «maskirala» protivrječnost, u članovima 81. st. 2 i 82. st. 2. Krivičnog zakonika u kojima se predviđaju uslovi za primjenu psihijatrijskih mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi prema neuračunljivom licu koristi izraz „učinilac koji je u stanju neuračunljivosti učinio protivpravno djelo predviđeno u zakonu kao krivično djelo“. Rekli smo, Zakonik o krivičnom postupku je “oštriji“. U njemu se koristi izraz: „okrivljeni koji je učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti“, odnosno „okrivljeni koji je učinio krivično djelo i u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv“. Koncepcijski se problem mogao razriješiti drugačije, na način kako je to učinjeno u hrvatskom krivičnom zakonodavstvu. U domenu krivičnopravne regulative su samo mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja prema licu koje u stanju smanjene uračunljivosti izvrši krivično djelo. U ovakvoj situaciji mjera se izriče uz kaznu ili drugu krivičnu sankciju i jasno je zbog čega je predviđena u krivičnom zakonodavstvu: učinilac koji u stanju bitno smanjene uračunljivosti izvrši krivično djelo smatra se uračunljivim i podobnim za krivicu. Samim tim, može mu biti izrečena kazna ili neka druga krivična sankcija zbog učinjenog krivičnog djela. Međutim, u krivičnom zakonodavstvu nije propisana mjera bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u psihijatrijskoj ustanovi određena prema neuračunljivom licu, ukoliko je ostvarilo obilježja protivpravnog djela koje odgovara nekom težem krivičnom djelu. Prema takvom licu može se jedino odrediti prinudni smještaj u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama glave VII Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. A to onda ipak nije krivičnopravna sankcija (iako joj je povod u izvršenom protivpravnom djelu) koja se izriče u posebnom krivičnom postupku, već mjera prinudne hospitalizacije. Istini za volju, rješenje prihvaćeno u Krivičnom zakoniku Republike Srbije nije usamljeno. Na isti način u okviru sistema krivičnih sankcija predviđene su mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje se mogu izreći i neuračunljivom licu u krivičnim zakonodavstvima bivših republika nekadašnje SFRJ - Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, sa kojima dijelimo zajedničko krivičnopravno nasljeđe. Jedini prihvatljivi razlozi koji se mogu istaći u prilog zadržavanju ovog rješenja kakvo je kod nas jesu da prinudno liječenje kao sankcija ima smisla samo ako, s jedne strane, obezbijeđuje sigurnost društva (uključujući i izvjesnost reakcije na teške oblike opasnih ponašanja duševno bolesnih lica kojima su ostvarena objektivna obilježja krivičnog djela) i, drugo, da garantuje prava neuračunljivog lica (koja se poštuju zahvaljujući činjenici da prinudno liječenje određuje sud u zakonito sprovedenom specijalnom krivičnom postupku). I zaista, ne može se osporiti značaj ovih argumenata u situaciji kada nedostaje čitav mehanizam u društvu koji bi omogućio da se bez zloupotreba prava duševno bolesnih lica određuje njihovo prinudno liječenje. To, međutim, ne bi trebalo da bude prepreka koja bi unapred osudila na neuspeh svaki pokušaj da se nešto promeni u pravcu regulisanja položaja lica koja su u neuračunljivom stanju ostvarila protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog dela. Jedno od prelaznih rješenja može biti stvaranje zakonskog osnova za osnivanje i rad nezavisnih i nepristrasnih tijela, koja bi činili stručnjaci različitih opredjeljenja, čiji bi zadatak bio da se staraju o poštovanju prava mentalno oboljelih i da im ukazuju odgovarajuću pravnu pomoć povodom krivičnog djela za koje su osumnjičeni i kasnije, tokom izvršenja sankcije koja im je izrečena. Sa aspekta izvršenja kazne zatvora ili mjera bezbjednosti kojima je svojstveno lišenje slobode, još je od većeg značaja razmotriti položaj lica sa duševnim poremećajima, upravo zbog toga što postoji velika zastupljenost ovih lica u osuđeničkoj populaciji.

5. Položaj lica sa mentalnim poremećajima tokom izvršenja krivičnih sankcija

„Tajna veza“ između duševne poremećenosti i kriminaliteta, iako neobjašnjiva, uočava se na primjeru učešća lica sa nekim vidom duševnog poremećaja u zatvorskoj populaciji. U savremenim uslovima to je prirodna poslijedica činjenice da u ukupnoj zatvorskoj populaciji preovlađuju osobe koje su hronično koristile opojne droge ili alkohol (pre nego što su dospijele u zatvor). Brojnost ove populacije nameće posebne probleme u pogledu izvršenja odgovarajućih krivičnih sankcija, uključujući tu i neophodnost pravovremenog prepoznavanja simptoma duševne poremećenosti, izolacije takvog osuđenika od drugih i pravilnog postupanja prema njemu, kako se, s jedne strane, ne bi kršila njegova prava a, s druge, rizikovala bezbjednost ostalih osuđenika u zatvorskoj ustanovi. Duševno bolesni, lica zaostalog duševnog razvoja i psihopatski struktuirane ličnosti su naročite kategorije učinilaca krivičnih djela sa mentalnim poremećajima prema kojima se, uz kaznu ili umijesto nje, mogu primjeniti posebne mjere liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Razlog primjene ovih sankcija jeste priroda djela koje su počinili, zbog čega predstavljaju opasnost po svoju okolinu. Zato je potrebno njihovo izdvajanje iz društva i strog nadzor. Sa druge strane, očigledna je potreba za psihijatrijskim liječenjem ovakvih lica. Prema tome, mijesto ovim licima nije u zatvorima, u kojima ne mogu dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć a mogu izazivati nove konflikte ili biti žrtve ostalih osuđenika. Takođe, ne mogu biti poslati na liječenje u civilne psihijatrijske ustanove, upravo iz bezbjednosnih razloga. Univerzalno prihvaćeno rješenje u zatvorskim sistemima jeste – smještaj u naročitim odjeljenjima zatvorskih bolnica ili u posebnoj zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi. Za razliku od civilnih psihijatrijskih bolnica ove ustanove redovno imaju rešetke, zidove, brave, jednom rječju, sve ono što postoji i u zatvorima u cilju sprečavanja bjekstva osuđenih lica. Osobe za koje se tokom sudskog postupka utvrdi da su u neuračunljivom stanju učinile protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela na neki način su već prepoznate kao rizične po društvo i primjenom mjera psihijatrijskog liječenja u zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi biće izolovane iz društva. Šta je, međutim, sa osuđenima koji do dolaska u zatvor nisu pokazivali znake duševnih poremećaja? U zatvorskim uslovima postoji potreba da se i oni izdvoje iz obične zatvorske populacije.

Zaključak

Krivičnopravni položaj lica sa mentalnim poremećajima najprije je regulisan odredbama koje propisuju uslove krivične odgovornosti (krivice). U zavisnosti od toga da li je uračunljivost ovih lica potpuno ili dijelimično bila isključena, zavisiće i mogućnost primjene odgovarajuće krivične sankcije prema licima sa duševnim poremećajima. Krivični zakonik Republike Srbije zadržao je već decenijama prihvaćeno rješenje po kome se izriče krivična sankcija licu koje u neuračunljivom stanju ostvari objektivna obilježja krivičnog djela (a koje se inače ne smatra krivim, niti se to protivpravno djelo smatra krivičnim djelom). S obzirom na to da u ovim slučajevima mjera bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može biti trajnog karaktera, postavlja se pitanje nije li primjerenije položaj ovih lica regulisati posebnim zakonom, u sklopu zaštite drugih duševno bolesnih lica.
U odsustvu potpunog i pravog saznanja, najprije ćemo reći da je to djelo mogao da učini samo neki luđak. Predrasude javnosti o tome da teške zločine sa elementima nasilja po pravilu čine duševno poremećene osobe, niko ne može sa uspehom da opovrgne, uprkos činjenici da su samo 4% od ukupnog broja duševnih bolesnika registrovani kao izvršioci nekog prestupa, dok u ukupnoj masi kriminaliteta sudjeluju sa beznačajnih 1% Laičko poimanje opasnosti duševno bolesnih i drugih lica sa mentalnim poremećajima često je u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću i psihijatrijskim saznanjima. Utoliko su opasnije zablude, predrasude ili na tome zasnovane pogrešne procijene policije, tužilaca, sudija ili zatvorskog osoblja koji bi trebalo da donose odgovarajuće odluke u vezi sa konkretnim slučajem. Prihvatanju predrasuda pre svega pogoduje neznanje. No, može se dogoditi da i nedoslijedna zakonska rješenja otežavaju položaj lica sa mentalnim poremećajima koje bude optuženo zbog izvršenja krivičnog djela. Stoga je u ovom radu razmatrano nekoliko različitih pitanja koja se tiču krivičnopravnog položaja lica sa mentalnim poremećajima: u pogledu utvrđivanja postojanja uslova za krivicu, izricanja mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i izvršenja ove mjere. Većinom se ova razmatranja odnose na položaj lica koje u neuračunljivom stanju izvrši protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela, no, u poslednjem djelu rada ukazano je i na generalni problem izvršenja krivičnih sankcija prema licima sa mentalnim poremećajima (bilo da su bili neuračunljivi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, bilo da je mentalni poremećaj uočen kasnije, tokom izvršenja kazne zatvora).

Literatura

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi