POCETNA STRANA

Forenzika je povezana sa sljedećim naukama:

Patologija
Forenzička patologija kao disciplina je specijalizacija medicine i subspecializacija patologije. 5 Forenzička patologija je razvijena da istražuje problema vezane za neprirodnu smrti i razne vrste traume živih osoba. Patolog je doktor medicine koji ima najmanje 4 godine treninga u patologija nakon medicinskog fakulteta i jednu dodatnu godina praktičnog iskustva u izvođenju medicinskih autopsija koje uključuju neprirodne, sumnjive, nasilne ili neočekivane smrti. Kategorije smrti koje se ispituje su utvrdjene zakonom i klasificirane su prema uzroku i načinu nastupanja smrti. Istraga može biti praćena posmrtnim ispitivanjem i obdukcijom tijela od strane patologa tokom koje se utvrđuje uzrok i način smrti. Dokaz iz tijela može biti upućen na daljnje razmatranje drugim stručnjacima poput toksikologa, kriminalista, stomatologa ili antropologa. Biološko ispitivanje dokaza uključuje krv i identifikacije mrlja i njihov sadržaj. Usporedba krvi se vrše u slučajevima utvrđivanja očinstva. U slučajevima silovanja, sperma i slinu, koja može biti prenesena na druge osobe, može biti ispitana kako bi se utvrdila krvna grupa napadača. Razlikovanje ljudske i životinjske krvi je također dio patološke istrage. Stručnost u biologiji je potreban u slučaju entomologije ili botaničkih dokaza. Biljke i životinje npr mogu biti važan segment u određivanju koliko dugo vremena su tijela bila na mjestu gdje su pronađena. Iskustvo patologa tokom ispitivanja ozljeda je korisno u utvrđivanju mogućih uzroka ozljede žive žrtve. Na primjer, u slučajevima policijske brutalnosti vrijeme nastanka ozljeda je važno. Također poatolozi tokom pregleda mogu pregledati ozljede mladog dijeteta kako bi utvrdili da li se radi o slučaju zlostavljanja.Tkivo i hemijskih analiza živih osoba se obavljaju radi utvrđivanja moguće izloženosti opasnostima okoliša u industriji ili u kući. Takva testiranja mogu pokazati prisutnost ugljični monoksida, droge, i štetnih metala kao što su živa i vode s kojima pojedinac može doći u kontakt. Hemijsko komplikacija kao posljedice prevelike doze droge kod dijeteta ili zlostavljača, ili pokušaja samoubistva također podliježu analizi u patološkim laboratorijima. Simuliranje i demonstracija samoozljeđivanja je iznimno zanimljiva i relativno novije područje istraživanja. Samodestruktivnost je usmjerena na osamljena području tijela.

Toksikologiju
Toksikologiju se bavi detekcijom droge i otrovnih tvari u tkivima i tekućini. Toksikološka analiza bioloških tekućina i tkiva se vrši kod žrtava za koje se sumnja da su otrovana slučajno ili namjerno. Toksikolog za razliku od hemičara prvenstveno obrađuje biološke materijale i može otkriti otrove u krvi, urinu, želučanom sadržaju, žuči, cerebrospinalnoj tekućini i tkivima.

Antropologija
Forenzički antropolozi su stručnjaci u identifikaciji kostiju i skeletnih ostataka. Njihova istraživanja pružaju informacije o spolu, rasi, dobi, i vremenu smrti. Sudska antropologija je iznimno korisna u slučajevima masovnih katastrofa sa znatnim skeletnim ostacima ili u slučaju masovnih grobnica.

Stomatologija
Stomatolog pruža informacije kroz ispitivanje zubi i zubarskih proteza. Žrtava katastrofa ili ubistava mogu biti identifikovane uz usporedbu njihovih stomatoloških kartona i X-zrake 12 za dentalne dokaze od žrtava. Odgrizak u jabukama, siru, žvakaćoj gumi kao i na tijelu žrtve mogu biti proučavani od tih naučnika.

Inženjerstvo
Istraga nez goda koje uključuju vozila u prometu, vozila za rekreaciju ili aviona industrijskih nesreća, vatra, elektroinstalacija, zamor metala ili nesreća za koje je potrebno da se primjenjuju načela inženjerstva za rješenja o uzrocima nesreće.

Biologija
Ispitivanja biljaka, kukaca, tla, stabala, prljavštine, sjemena i pelud, kao i analizu krvi, može biti sredstvo značajnih saznanja za sudsku istragu..

Geologija
Ovo polje daje informacije o stijenama i geološkom materijalu koji mogu ponuditi vrlo važne informacije sudskoj istrazi gdje dokaz ovake vrste se nalazi na automobilu. Geološki principi se mogu koristiti kako bi utvrdili gdje se kretalo vozilo ili gdje je žrtva ubistva ubijena ili odvedena na osnovu prljavštine ili stijena na njenoj odjeći.

Psihijatrija
Psihijatrija je bitna za rješavanje mnogih forenzičkih pitanja. Psihogrami, koji analiziraju ponašanje ličnosti i psihijatrijskih problema, mogu ponuditi profil napadača istražiteljima. Samoubojstva zahtijevaju tzv psihičku obdukciju. Psihoobdukcija je razvijena od strane istražitelja u uredu Dr. Angelesu pod. Thomas Noguchi i od strane drugih naučnika. 6 Psihička obdukcija sastoji se od pregleda psihologa, psihijatara, i patologa na događaje i ponašanje koji vode do smrti osobe. Ovakva de facto istraga može utvrditi predispozicijje ponašanja, samoubilačke osobine, ili finansijske ili alkoholne probleme važne u utvrđivanju uzroka koji dovode do smrti. To je izuzetno važno da se osunjičeni odnosno optuženi ispravno ispita od strane psihijatra, ako uzrok njegovog ponašanja je medicinski problem.

Kriminalistika
Kriminalistika zahtijeva nekoliko vrsta ekspertize. Kriminalistika u malim odjeljenjima i laboratorijima vrše osnovni rad, a u većim odjeljenjima su više specjalizovani. Velike kriminalističke laboratorije mogu imati specijalizirana odjeljenja za ispitivanje tragova vatrenog oružje i eksploziva, alata , ispitivanje dokumenta, bioloških ispitivanja, fizičke analize, hemijska analize, analize tla, i identifikacija. Odjeljenja za vatrena oružja ispituje metke iz tijela žrtava ubistva i uspoređuje stanje tih zrna sa onih ispaljenih iz sumnjivog oružja. To se radi sa mikroskopom za uspoređivanje, mjerenjem težine zrna i ispitivanje čahure zrna, inicijalne kapisle i punjenja. Tragovi udarne igle i izbacivača metaka također se pregledaju. Dokaz se dokumentuje i snima za prezentaciju na sudu tokom svjedočenja kada eksperti prezentuju rezultate snimanja. Ispitivanje eksploziva se povećava u velikim labaratorijima. Osoba koja ispituje eksploziv je odgovoran za prikupljanje podataka na mjestu zločina, ispitivanje u labaratoriji, rekonstrukciji uređaja i određivanja tipa eksplozije dali je slučajna ili namjerna Dokaz je često u segmentima i može da uključuje vremenske uređaje, detonatorske uređaje, eksploziv i paket u kojem je bio eksploziv. Ispitivači eksploziva nekad trebaju da rekonstuišu bombu i po mogučnosti detoniraju u cilju da demonstriraju njenu sličnost sa dokazima na mjestu zločina. U slučajevima smrtonosne eksplozije saradnja sa patologom je od presudnog značaja jer dio eksploziva može biti u tijelu preminule osobe. Forenzička hemija je odgovorna za hemiska testiranja droga i ostalih dokaznih supstanci. To uključuje zabranjene droge, alkohol, zapaljive materije korištene u paljevini i ostatke eksplozije nakon eksplozije. Ovo odjeljenje može biti odgovorno za testiranje alkohola u krvi, dahu kao dokaz vožnje u pijanom stanju. U kriminalističkoj labaratoriji forenzičari u odjeljenju serologije rade identifikaciju krvi i sjemene tekućine. To zahtjeva visok stepen ekspertize i iskustva u biološkim tehnikama. Analiza tla zahtjeva iskustvo i to kombinuje hemiska i fizička testiranja sa velikom vještinom korištenja mikroskopa. Sam mikroskop je srce kriminaslističke labaratorije. Privatna organizacija McCrone institut u Čikagu je glavni izvor u tom području specijalizovan za istraživanje i praktičnu ispitivanje problema vezanih za tlo i ostalih dokaza u tragovima. Identifikacijoni problemi su dali poticaj za razvoj naučnih labaratorija kao sekcije agencija za provođenje zakona. Identifikaciona odjeljenja su osnovno jezgro moderne kriminalističke labaratorije. Oni igraju ulogu u identifikaciji bjegunaca preko fotografija, crteža ili otisaka prstiju Oni se također mogu koristiti u slučajevima skeletnih ostataka ili djelova tjela iz katastrofa. Mnoge tehnike uključuju rendgen filmove, fotografiju, otiske prstiju upoređivanje otisaka zuba i vrsta krvi se mogu koristiti u labaratorijima za identifikaciju. Upoređivanje zvučnog zapisa je specijalnost koje je razvijena od strane kriminalističke labaratorije u skorije vrijeme. Primjena fizike igra glavnu ulogu u istrazi minutnih dokaza u slučajevima nesreća. Ovo zahtijeva upotrebu instrumenata koji obavljaju neutronsku analizu koja je nedestruktivni metod ispitivanja. Instrumenti difrakcije x zraka također mogu biti opremljeni u dobrim labaratorijima U labaratorijima za ispitivanje automobilskih nesreća, greška na gumama također mogu biti ispitane.

Prava
Ekspertiza profesionalnog naučnika može biti od male vrijednosti ukoliko se na sudu neprezentuje na odgovarajući način. Najvažniji korak u bilo kojoj forenzičkoj analizi jeste prikupljanje i identifikacija dokaza. Ako dokazni materijal nije ispravno dokumentovan, prikupljen i pohranjen, isti najvjerovatnije neće biti prihvaćen u sudu. Ponekad tragovi nađeni na mjestu izvršenja krivičnog djela mogu biti jedini ključni dokazi.Dokazna sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje služe kao podloga za izvođenje zaključaka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. Postoje razni načini za određivanje sistema dokaznih sredstava, s tim da im je zajedničko obilježje da stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru šta će biti dokazno sredstvo. Sistem dokaznih sredstava određuje se i tako što se strankama prepušta sloboda da upotrijebe svako dokazno sredstvo podobno za utvrđivanje činjenica, ako je to u skladu sa pravnim poretkom i osnovnim načelima postupka.

DOKAZI: VRSTE DOKAZA I DOKAZIVANJE UOPŠTE

1) DOKAZI I VRSTE DOKAZA

Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje ubjeđenje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje mogu biti od uticaja na njegovu odluku. Ovdje je riječ o dokazu u formalnom smislu, koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu je svaki dokazni osnov ili razlog sadržan u određenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti neke činjenice važne za postupak.9 Zadatak sudova je da rješavaju pravne sporove, što znači utvrditi činjenično stanje i na tako utvrđeno stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo znači rješavanje činjeničnog, a drugo pravnog pitanja. Rješavanje prvog pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz prošlosti (događaja, ljudskog postupka, radnje, odnosa) i utvrđivanje da li taj fakt odgovara uslovima propisanim u određenoj pravnoj normi. Djelatnost suda pri utvrđivanju činjeničnog stanja sastoji se u utvrđivanju odlučnih činjenica, kako su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti (konkretno činjenično stanje) i u zaključivanju da li se tako utvrđeno činjenično stanje podudara sa apstraktnim činjeničnim stanjem opisanim u normi (apstraktno činjenično stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni da li na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti u normi sadržanu sankciju. Utvrđivanje činjenične situacije postiže se preduzimanjem radnji dokazivanja. Pravilno utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku je osnovni i najvažniji zadatak sudova, ali je teži nego u drugim sudskim postupcima. Činjenično stanje je osnov svakog odlučivanja sudova, bilo da se radi o rješavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja ili o donošenju odluke o glavnoj stvari ili o sporednim, odnosno incidentnim pitanjima. Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim činjenicama koje su se desile u stvarnom životu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da bi donio svoju odluku. Utvrđivanje činjenica i njihovo podvođenje pod određenu pravnu normu zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaže nespornom činjeničnom podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno graditi prihvatljivu verziju spornog događaja o kojem se vodi postupak. Kako se često iznosi, slučajevi u kojima se postavljaju pitanja pronalaženja pravne norme ne čine toliko poteškoća koliko slučajevi u kojima se javljaju pitanja utvrđivanja činjeničnog stanja. Od pravilnog utvrđivanja činjenicnog stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih odluka. Potrebu i interes društvene zajednice da se činjenice u krivičnom postupku pravilno utvrde, prate mnogobrojne teškoće. Prije svega, najveći interes da oteža prikupljanje dokaza i spriječi utvrđivanje istine ima sam osumnjičeni, odnosno optuženi, ako je zaista kriv. U prilog osumnjičenom, odnosno optuženom u tom smislu ide i činjenica što se krivično djelo desava najčešće iznenadno, tako da je teško obezbijediti unaprijed sigurne dokaze. Zbog toga se u krivičnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog podobnog dokaznog sredstva, od kojih su neka (najčešće svjedoci) nesigurna. Neke od ovih teškoća dolaze i otuda što uspjeh u dokazivanju činjenica u krivičnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge nepravne nauke, tehnike i vještine. U obavljanju toga posla sudija nema pomoći u pravnim naukama, već je upućen na životno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova života, na pravila raznovrsnih kriminalističkih tehnika, forenzike, zakone psihologije, logike i slično, tako da sudija, obrazovan isključivo kao pravnik, sposobnosti potrebnih za utvrđivanje činjenica nema ili ih ima sasvim malo, naročito na početku karijere, kada nema još ni životnog iskustva. Ovome treba dodati i novi zadatak utvrđivanja kriminološke ličnosti osumnjičenog, odnosno optuženog, radi pravilnog izricanja krivične sankcije, što iziskuje angažovanje kadrova raznih specijalnosti (pored vještaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima. Iz definicije dokaza u materijalnom smislu može se zaključiti da se pojam dokaza sastoji iz tri elementa: predmet dokaza, dokazni osnov i dokazna sredstva..Činjenica koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi). Predmet dokaza je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjeđe o nepostojanju (refutatio) čmjenice.10 Činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi zaključak o istinitosti činjenice koju treba dokazati naziva se dokazni osnov ili razlog (argumentum probatio). Izvori iz kojih se dobijaju činjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna sredstva (instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici) u kojima se dokazni osnov pojavljuje.Dokazni osnov sadržan je u dokaznom sredstvu i služi utvrđivanju dokaznog predmeta. Dokazni osnovi su, teorijski posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su ograničena, jer su ograničeni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja. Između dokaznog osnova i dokaznog sredstva ne postoji ni kvantitativna podudarnost: pomoću jednog dokaznog sredstva može se dokazivati više dokaznih osnova. Način dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivičnom postupku. Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost Činjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom snagom (nervus probandi). Polazeći od dokazne snage, dokazi se dijele na:
(a) Potpune i nepotpune, zavisno od toga da li se činjenice utvrđuju sa obilježjem istinitosti ili kao vjerovatne. Potpun dokaz je onaj koji u cijelosti potvrđuje istinitost ili neistinitost neke sporne činjenice, a nepotpun ili poludokaz čini to samo djelimično.Presuda se može zasnovati samo na potpunom dokazu, a nepotpun dokaz dovoljan je za procesne radnje koje se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako postoje osnovi sumnje"
(b) Neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju se na neposrednom opažanju činjenica (uviđaj koji vrše organi postupka), a posredni na saznavanju činjenica posrednim putem, preko drugih izvora (svjedoka, vještaka, isprava itd).
(c) Dokaze u užem smislu (neposredno, direktno opažanje činjenica koje vrše organi krivičnog postupka o postojanju izvjesne Ovakvo razlikovanje dokaza imalo je svoje opravdanje u samom zakonu u uslovima vladavine učenja o zakonskoj vrijednosti dokaza. Prelaskom na učenje o slobodnoj ocjeni vrijednosti dokaza, ova podjela je izgubila od svoje vrijednosti pravno relevantne činjenice) i dokaze u širem smislu (indicije), tj. činjenice koje nisu pravno relevantne, ali na osnovu čijeg postojanja se logičkom argumentacijom dolazi do zaključka o postojanju pravno relevatne činjenice. Da bi neka činjenica u krivičnom postupku poslužila kao indicija, dakle da bi se iz nje moglo logičkim putem utvrditi postojanje pravno relevantne činjenice, ta činjenica (indicija) mora biti utvrđena. Manja vrijednost indicija proizilazi uopšteno iz toga što one, zahtijevajući od sudije logičko zaključivanje o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih činjenica na koje upućuju, pružaju uvijek samo manji ili veći stepen vjerovatnoće o postojanju tih činjenica. Izvor informacija o indicijama, po pravilu, nalazi se u raznim predmetima koji su u vezi sa krivičnim događajem.
(d) Dokazi optužbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije je u vrijednosti dokaza, polazeći od prirode stranačkih zahtjeva u krivičnoj stvari. Dokazi optužbe potkrepljuju optužbu, a dokazi odbrane -odbranu. Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene suda prilikom presuđenja krivične stvari. Sem toga, nastupanje i izvođenje dokaza može poteći, pored stranaka, i od krivičnog suda. Isto tako, obaveza je tužioca, kao predstavnika državnog organa, da izvodi kako optužne, tako i odbrambene dokaze, radi utvrđivanja kako činjenica koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i onih koje idu u njihovu korist.
(e) Personalni ( lični) i stvarni ( materijalni) dokazi ukazuje na različitu prirodu izvora dokaznih informacija. Personalni dokazi nastaju kao rezultat opažanja i psihičkog preživljavanja lica koja su bila u kontaktu sa izvršenjem krivičnog dela (svedoci, oštećeni kao posebna kategorija svedoka, osumnjičeni). Dokazne informacije od ovih lica uzimaju se dobijanjem iskaza. Kod ove vrste dokaza od prevashodnog značaja su problemi opažanja, zapamćivanja i zaboravljanja svedoka i osumnjičenih, kao i taktika dobijanja istinitog iskaza. Stvarni (materijalni) dokazi nastaju u vezi sa izvršenjem krivičnih dela u procesu međusobnog delovanja materijalnih objekata ili međusobnog delovanja izvršioca i žrtve ili izvršioca i materijalnih objekata, pri čemu dolazi do prenosa kriminalističkih informacija sa jednih na druge. Ova klasifikacija ima svoj osnov u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze činjenice koje će biti iskorišćene kao dokaz u krivičnom postupku. Pod materijalnim dokazima podrazumijevaju se razne fizičke stvari koje mogu poslužiti kao dokaz , s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju drugim dokazima (isprave) ili su predmet uviđaja ili vještačenja.Iz njihovog zapažanja procesni organ crpi saznanja o činjenicama koje se utvrđuju. Takav dokaz je sadržaj isprave i sadržaj tehničkog snimka. Personalni dokazi su iskazi određenih lica (osumnjičenog, odnosno optuženog, svjedoka, vještaka). Opravdanost ove klasifikacije je u njenoj očiglednosti, a vrijednost, uglavnom, u tome što je sud pri ocjeni stvarnih dokaza u mogućnosti da potraži oslonac u dostignućima drugih nauka (prirodnih, tehničkih itd), dok je kod ličnih dokaza prepušten uglavnom sebi, tj. svome znanju i umijeću. Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom pretresu i da sud presudu smije zasnivati "samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu". Pošto pod pojmom izvođenja dokaza podrazumijevamo svaku radnju utvrđivanja sadržaja dokaza, ovo izvođenje se proteže i na istragu. U tom slučaju se, zapravo, rezultati izvođenja dokaza prije glavnog pretresa, njihovom zapisničkom legitimacijom "konzerviraju", kako bi se u slučaju potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu, umjesto ponovnog izvođenja istog dokaza. No, bez obzira na to o kojem se stadiju krivičnog postupka radi, izvođenju dokaza prethodi odluka o tome hoće li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. ( f) Originarni i izvedeni dokazi – zasnovana je na kriterijumu da li se pred sudom, u procesu dokazivanja nalazi nosilac dokazne informacije ( signal) koji je odrazio kriminalističku informaciju prilikom izvršenja djela, ili surogat, njegova zamjena na kojoj je sačuvana kriminalistička dokazna informacija fiksirana nakon izvršenja djela, zato što je originarni nosilac dokazne informacije nedostupan. Originarni dokazi, odnosno nosioci dokazne informacije su pravilo, s obzirom na to da pred sudom treba da figuriraju upravo oni nosioci dokazne informacije koji su nastali prilikom izvršenja krivičnog dela i u vezi sa njim. Oni su u pravom smislu reči (originarni) izvor dokaza. Izvedeni dokazi su kopija dokazne informacije, formirane prilikom izvršenja krivičnog dela i u funkciji njegovog izvršenja. Oni su nužno zlo, i koriste se u situacijama kada se na drugi način ne može sačuvati originarna dokazna informacija od propadanja. Na primer, odražen trag obuće u snegu, blatu, mokroj zemlji, otisak prsta koji je ostao na nameštaju u prostoriji u kojoj je izvršena provalna krađa. Da bi se navedeni tragovi sačuvali od uništenja, moraju se odlivati (mulažirati), a otisak prsta preneti na daktiloskopsku foliju, pa potom uporediti sa neutralnim komparativnim uzorcima uzetim od sumnjivih lica. Mulažirani (odliveni) otisci obuće uzeti sa snijega ili mokre zemlje, fiksirani otisak prsta na daktiloskopskoj foliji, ili fotografisan otisak prsta, izvedeni su dokazi, zato što su odrazili i trajno obezbedili kriminalističku informaciju sa originarnog nosioca, jer se originarna informacija kratko vreme nakog izvršenja dela, zauvjek gubi.  

2) Ocjena dokaza

Ocjena dokaza predstavlja posljednju, završnu i najvažniju aktivnost suda, kojom se postiže krajnji cilj dokazivanja. Pošto je cilj dokazivanja u krivičnom postupku utvrđivanje činjenica važnih za postupak, svaki izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili neistinitosti činjenice vrši sud na glavnom pretresu i izlaže je u razlozima presude. Ocjenu dokaza sud vrši i u drugim fazama postupka (određivanje pritvora, potvrđivanje optužnice, itd), ali u druge svrhe. Ocjenu dokaza mogu da vrše i stranke: tužilac i optuženi. Pri ocjeni dokaza sudija se služi logičkim (metodom logičke dedukcije ili indukcije) i tehničkim ispitivanjem (primjenom naučnih i tehničkih metoda kojima se bavi kriminalistika i druge vanpravne nauke). Logički i tehnički metodi ocjene dokaza dopunjavaju se psihološkom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze lica, čime se bavi sudska psihologija. Naravno, najvažniju uloogu u ocjeni dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat ocjene dokaza može biti jače ili slabije uvjerenje o tome da li odnosna činjenica (ili činjenice) postoji ili ne postoji. Princip je da se jedna činjenica dokazuje sa više dokaznih osnova. Ako više dokaznih osnova dokazuje neku činjenicu na isti način, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako više dokaza predstavlja istu činjenicu različito. Sumnja je najniži stupanj ubjeđenja u istinitost neke činjenice i postoji kada su razlozi koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, čak, razlozi protiv jači od osnova za. Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu i govori o osnovima sumnje i o osnovanoj sumnji. Osnovana sumnja (probable cause) je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Osnovi sumnje su utvrđene činjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogućnost postojanja krivičnog djela, na određeno lice kao učinioca, kao i na bližu ili dalju vezu između krivičnog djela i učinioca. Teorija osnovanu sumnju određuje kao viši stepen sumnje, koji se bazira na prikupljenim podacima i dokazima i često se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi "sasvim dovoljna sumnja", "ozbiljna sumnja" i "razumna sumnja".18 Postojanje osnova sumnje ocjenjuju tužilac, koji naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo i ovlašćena službena lica koja preduzimaju potrebne mjere u slučaju saznanja za krivično djelo . O osnovanoj sumnji odlučuje sud. Vjerovatnoća se nalazi između izvjesnosti i sumnje i postoji kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost neke činjenice koju utvrđuje, tj kad nije došao do izvjesnosti, ali su razlozi koji govore za istinitost činjenica jači od razloga koji stoje protiv, a zakon izričito dozvoljava da sud odluči na osnovu takvog nižeg stepena uvjerenja. Izvjesnost je postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost relevantnih činjenica, tako da se u njih ne može posumljati.

3) Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju

Zakonska ocjena dokaza, karakteristična za istražni (inkvizicioni) krivični postupak, postoji kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje istinitosti činjenica koje se njima dokazuju vrši po pravilima propisanim u zakonu, u kojima je određeno koja količina i kakvoća dokaza treba da se stekne da bi se činjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno mogle uzeti dokazanim. U praktičnoj primjeni zakona i ove ocjene, sudija je bio dužan da se strogo pridržava zakona i da dokazima prizna onu vrijednost koja im je bila određena zakonom, bez obzira na svoje lično ("intimno") uvjerenje o stvarnoj vrijednosti pojedinih dokaza. Zbog toga se smatra da je sudija, prema ovoj ocjeni, bio jedna vrsta tehničara, koji je imao zadatak da utvrđuje i kvantitet i kvalitet dokaza koji se traže za utvrđivanje činjenica u krivičnoj stvari. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrši ocjenu izvedenih dokaza o postojanju činjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima utvrđenim u zakonu. Svoje slobodno uvjerenje o vrijednosti izvedenih dokaza sud formirana osnovu logičke analize i psihološke ocjene dokaznog materijala, nevezan nikakvim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza, jedino sa obavezom da o toj ocjeni položi račun u obrazloženju svoje odluke. Odsustvo vezanosti i ograničenosti suda formalnim dokaznim pravilima podrazumijeva da se ne određuje vrijednost pojedinog dokaza, niti se bilo kojem od njih daje prvenstvo, već se ostavlja sudiji da to učini po svome uvjerenju. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, ocjena oslobođenapravnih pravila, koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Izuzetno, traži se da se određene okolnosti dokazuju samo određenim dokaznim sredstvom (npr. za ponavljanje postupka u korist osuđenog okolnost daje pravnosnažna presuda zasnovana na lažnom iskazu svjedoka dokazuje se pravnosnažnom presudom da je svjedok oglašen krivim za krivično djelo davanja lažnog iskaza. Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se određena činjenica ne može uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu određeni dokazi kao i posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju znači slobodnu (ali razumnu i logičnu) ocjenu dokaznog materijala, a da bi takva bila, ona mora biti obrazložena. Potreba i obaveza obrazlaganja odluke treba da isključi samovolju suda i omogući uvid da li se ocjena dokaza kretala u zakonskim okvirima, te da li su pravilno primijenjeni zakoni logike o pravilnom mišljenju i zaključivanju. Sud je obavezan da u obrazloženju odluke navede koje je činjenice uzeo za dokazane i zbog čega. Predmet ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju je svaki dokaz za sebe i svi zajedno. Svaki dokaz se cijeni, ali ne izolovano od drugih dokaza. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju važi samo za ocjenu vjerodostojnosti i vrijednosti izvedenih dokaza. Sudiju, međutim, obavezuju odredbe zakona o nastupanju i izvođenju dokaza. Sud može slobodno da cijeni samo činjenice i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu, na kojima zasniva presudu.