OSTALI SEMINARSKI RADOVI - KRIMINOLOGIJA - |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
AMERIČKA MAFIJA
ISTORIJSKI ASPEKT RAZVOJA ORGANIZOVANOG KRIMINALITETA
U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA
Pod organizovanim kriminalitetom podrazumeva se aktivnost grupa ili organizacija čiji je cilj ostvarivanje profita preko ilegalnih ili protivzakonitih poslova. Kroz istoriju, definicija organizovanog kriminala se menjala, ali je njihova suština ostala ista, da je to protivzakonito obavljanje poslova, tj vršenje krivičnih dela radi sticanja profita ili prevlasti u određenim oblastima društvenog života.
Organizovani kriminal se koristi različitim i mnogobrojnim metodama od svog nastanka do današnjih dana, kao što su npr. pretnje, ucene, iznude, otmice, prevare itd.
Izraz organizovani kriminalitet prvi put se pominje u Engleskoj početkom XVIII veka kada je delatnost jedne bande kradljivaca na čijem se čelu nalazio Jonathan Wild, nazvana upravo tim imenom. Pojava organizovanog kriminaliteta uočava se na tlu Evrope, najpre u Italiji krajem XIX veka u organizacionim oblicima mafije. Već početkom XX veka javljaju se i sličnosti kriminalnih organizacija sa elementom organizovanog kriminala sa legitimnim poslovnim organizacijama. Ta sličnost se posebno odnosila na njihovu strukturu, npr. izvršne organe, računovodstvo, pomoćno osoblje itd. Kada se govori o istoriji organizovane kriminalne delatnosti uopšte, onda je nesumnjivo reč o mafiji. Mafija je terminološki sinonim za sve vidove kriminalnog organizovanja.
Na primer, Samuel Walker tvrdi da je kriminalitet imao crte organizovanosti na mnogim područjima Amerike još u XIX veku, posebno u urbanim centrima, koji su se naglo razvijali. Prema njegovom mišljenju, postojala je stalna potreba za alkoholom, kockom i prostitucijom. Organizovane grupe koje su ih nudile bile su u početku sastavljene od Iraca, zatim od Jevreja, da bi na kraju dominirali Italijani.
Organizovani kriminalitet se u SAD najčešće vezuje za mafiju, za koju se danas može reći da je tradicionalna, profesionalna i hijerarhijski uređena kriminalna organizacija koja planski, uz korišćenje nasilja i zastrašivanja organizovano vrši mnogobrojna krivična dela, čime ostvaruje veliku finansijsku dobit.
Premda je tačno poreklo reči "mafia" nepoznato, veruje se da potiče još iz devetog veka, kada su Sicilijom vladali Arapi. Ugnjetavano stanovništvo je očajno bežalo i u obližnjim brdima tražilo utočište. Na arapskom reč "mafia" znači utočište.
Druga teorija datira iz 1282. i vremena invazije Francuske na Siciliju. Ponosno stanovništvo Sicilije hrabro se borilo i "Morte Alla Francia Italia Anela" (Mafia), što u prevodu znači "Smrt Francuzima je italijanski poklič", postao je njihov ratni poklič. Vremenom je reč "mafia" na Siciliji dobila značenje "muževno". U Maloj prosvetnoj enciklopediji navodi se da je mafija prvo bio naziv za tajno razbojničko udruženje na ostrvu Siciliji 1860. godine, da bi kasnije ovaj termin bio korišćen za označavanje svake opasne, kriminalno organizovane grupe. Međutim, u Etimološkom rečniku italijanskoga rečnika ističe se da je ova reč nastala ranih šezdesetih godina XIX veka i da je označavala nešto šarmantno, milo, drago i tome slično.
Bez obzira na poreklo reči, Sicilija je tokom istorije preživela bezbroj invazija i njen narod se često udruživao u tajne organizacije. Njihova struktura bila je zasnovana na porodici i imala je strog hijerarhijski sastav. Glave porodica zvali su se donovi i bili su zaduženi za mafiju u svakom selu.
Do 19. veka mafija je za ljude postala neka vrsta religije, "poštovano društvo". Povećala se i prerasla u moćnu frakciju orijentisanu ka kriminalu. Imala je sopstvena pravila i ovlašćenja, i ignorisala je sve druge oblike naređenja. Ubistvo je bilo krajnja cena izdaje.
Enciklopedija Britannica ne dijeli njihovo mišljenje, objašnjavajući da se radilo o malim, privatnim vojskama zvanim mafie. U New Orleansu, s druge strane Atlantika se stvarao najjači američki mafijaški ogranak. Istražujući ubojstvo talijanskog imigranta, policijski detektiv David Hennessey otkrio je aktivnost tajnog društva. Ubijen je, međutim, prije nego što je slučaj došao pred istražnog suca. Don Vito, Vito Cascio Ferro, prvi sicilijanski Capo di tutti Capi, 1901. godine bježi u Ameriku, pred uhićenjem i osudom zbog otmice, iznude i prijetnje, gdje osniva organizaciju Black Hand. Članovi su uglavnom bili okorjeli kriminalci pobjegli sa Sicilije, a Don Vito postaje poznat kao otac američke mafije i kao osoba zaslužna za povezivanje sicilijanskog i američkog klana. Početkom dvadesetih Mussolini je odlučio očistiti Italiju od mafije. Diljem zemlje, posebno na jugu, uzastopna uhićenja i nemilosrdna suđenja, zbog kojih je i sam Ferro završio u zatvoru, dovode do širenja američkog ogranka, jer Talijani masovno bježe pred progonima preko bare. Osim toga, Ameriku su vidjeli kao potencijalnu zemlju za dobru zaradu putem ucjene, prostitucije, kockanja i šverca.
Prvo vrlo važno ime, koje se nikako ne smije izostaviti u ovom kontekstu, je Charles Luciano. Rođen je 1897. na Siciliji, a u Ameriku dolazi na samom početku 20. stoljeća da bi u vrlo kratkom roku u New Yorku ustoličio carstvo prostitucije. Bio je poznat kao novi Capo di tutti Capi i kao prvi mafijaški kum. Unutar organizacije Five Points Gang koju je vodio John Torrio, a gdje će upoznati Al Caponea, Frankieja Yalea i druge, najviše je poštovanje zadobio kad je, nakon sukoba u kojem je izvukao kraći kraj, završio na suđenju i ostao vjeran omerti.
Osim njega, američki su klan predvodili Myer Lansky, koji nikad nije postao punopravni član zbog netalijanskog porijekla, inače specijaliziran za kocku; Benjamin Bugsy Siegel, profesionalni ubojica koji je otvorio prvi casino/hotel u Las Vegasu, a čije je ubojstvo na koncu naručio sam Luciano; te Dutch Schultz glavni akter za vrijeme prohibicije.
Ne smijemo zaboraviti ni Alphonsea Scarface Caponea čija je veza s mafijom počela kad je imao samo 11 godina. 1925. godine Torrio mu prepušta kontrolu nad Chicagom i godišnjom zaradom od 50 milijuna dolara! Nakon nekoliko pokušaja atentata i njegove osvete poznate pod nazivom Bloody Valentine, osuđen je zbog neplaćanja poreza na 11 godina u Alcatrazu.
Cilj mafije bio je štititi njene članove i njihove interese u zamjenu za apsolutnu odanost i podčinjenost obitelji. Osim toga, smatrali su da su pravda, čast i osveta nešto o čemu se mora brinuti pojedinac, a ne vlast pri čemu je najvažniji zakon bio omerta, zakon šutnje. Pridržavajući se tog zakona mafija je ostala tajno društvo, otvoreno samo za one sicilijanske krvi.
S druge strane, američka se mafija pokazala kao potpuno hladnokrvna i na kraju krajeva nedosljedna. Sastojala se od gomile proslavljenih lopova, džepara i ubojica (dobro, ovdje baš ne vidimo razliku), čiji je jedini cilj bio zarađivanje novca svim mogućim ilegalnim sredstvima.
Mafija se smatra klasičnim fenomenom organizovanog kriminaliteta uopšte, a u Italiji poprima neka od današnjih obeležja organizovanog kriminaliteta već krajem XIX veka. Početak i razlog stvaranja mafije kriminološka nauka nalazi u otporu seljačkog stanovništva Sicilije surovom vlastodržju, krajem XIII veka. To je tada bio fenomen organizacije „države” u državi, podeljene na „porodice”, kojima je rukovodio Padrone, čiji su članovi bili podvrgnuti čvrstoj disciplini, slepoj poslušnosti i ćutanju.
Početkom XX veka mafija je proširila svoju delatnost i u SAD, kao tajna organizacija kriminalaca, formirana među italijanskim imigrantima, prvobitno za ilegalnu proizvodnju i trgovinu alkoholom, a zatim za kontrolu reketa, kao i za poslove ilegalne trgovine narkotika, organizovanje kocke i prostitucije.
Najveći talas italijanskih imigranata zapljusnuo je Ameriku između 1890. i 1910. godine i upravo u takvim zajednicama doseljenika pojavilo se iznuđivanje novca – reket, od bogatih sunarodnika, koji je u početku organizovala tajna organizacija „La Mano Nera” – „Crna ruka”.
Istorijski gledano, o nastanku i razvoju organizovanog kriminaliteta u SAD postoje dva shvatanja. Prema prvom shvatanju, on se veže za period prohibicije, a prema drugom, koreni ove pojave postojali su u mnogim američkim gradovima mnogo pre nego što je Kongres 1919. godine usvojio poznati XVIII amandman, koji daje pravni osnov da za godinu dana od donošenja, protivzakonitim bude proglašena prodaja i distribucija alkohola. Čini se da većina istraživača prihvata ovo drugo shvatanje.
Početkom tridesetih godina prošlog veka, sva mafijaška udruženja u Americi prihvatila su jedinstven naziv Koza Nostra (Cosa Nostra) – Naša stvar ili Naši interesi.Kratka istorija mafije:
Kriminal organizovan kao poslovna kompanijaTokom srednjovjekovnih napada na Siciliju koji su vodili Saraceni i Normani, otočani su se povlačili u brda i utemeljili su tajno društvo za odbranu. Ime mafija nastalo je prema arapskoj riječi za izbjeglicu. Ispočetka je svrha mafije bila stvoriti vezu između obiteljske bliskosti i sicilijanskog nasljeđa. Tek u 18. veku zabeleženi su slučajevi da su bogate porodice dobivale sliku crne ruke, koja je značila zahtjev za novac u zamjenu za zaštitu. Vek kasnije organizacija se proširila i od obrambene sile prerasla u kriminalnu. Istovremeno se u New Orleansu, stvarao najjači američki mafijaški ogranak, za koji se tek saznalo kada je istražujući ubistvo talijanskog imigranta, policijski detektiv David Hennessey otkrio tajno društvo. Don Vito, Vito Cascio Ferro, prvi sicilijanski Capo di tutti Capi, 1901. bježi u Ameriku, pre hapšenja i osude zbog otmice, iznude i prijetnje, gdje osniva organizaciju Black Hand. Članovi su uglavnom bili okorjeli kriminalci pobjegli sa Sicilije, a Don Vito postaje poznat kao otac američke mafije i kao osoba zaslužna za povezivanje sicilijanskog i američkog klana. Osobito je plodno tlo za razvoj mafije napravila prohibicija, koja je pokrenula lavinu ilegalnih aktivnosti te stvaranje jakog podzemlja. U tom su se razdoblju gangsteri zarađivali kao nikada prije ili poslije. Najveći Capo di tutti Capi u povijesti mafije u Sjedinjenim Državama je Charles Luciano. Unutar organizacije Five Points Gang koju je vodio John Torrio, a gdje će upoznati Al Caponea, Frankieja Yalea i druge, najviše je poštovanje zadobio kad je, nakon sukoba u kojem je izvukao kraći kraj, završio na suđenju, ali ostao vjeran omerti. Luciano je nadimak "Lucky", Srećko, dobio kada je preživio napad suparničke obitelji u ratu između dva velika bosa, Maranzana i Maseria. Na kraju rata oba su dona bila mrtva, a Lucky je ustrojio mafiju kao kompaniju na čije su čelu bosovi pet njujorških porodica. Posao se tada rascvao, prostitucija i kockanje proširila se na obližnju Kubu gdje i dan danas hoteli koje je izgradila mafija ne samo da stoje nego su još uvijek najljepše građevine na otoku. Osim njega, u to vrijeme bitni su bili i Meyer Lansky, koji nikad nije postao punopravni član zbog netalijanskog porijekla, Benjamin Bugsy Siegel, profesionalni ubojica koji je otvorio prvi kasino u Las Vegasu, a čije je ubojstvo naručio sam Luciano, te "Dutch" Schultz glavni akter za vrijeme prohibicije. I on je nastradao od iste grupacije. Vjerojatno najpoznatiji gangster je Alphonso Capone koji je kontrolirao Chicago i godišnjom zarađivao pedeset miliona dolara.
COSA NOSTRA, NASTANAK I RAZVOJ
Veruje se da je američka grana mafije, poznata kao La Cosa Nostra, začeta 1893. kada je don Vito Cascio Ferro pobegao u Njujork nakon što je na Siciliji ubio bankara Emanuelea Notarbartoloa. Smatra se da je prvenstveno on odgovoran za uspostavljanje komunikacije između sicilijanske i američke mafije (ili "Crne ruke", pod kojim imenom je bila poznata početkom dvadesetog veka).
Mafija je postala apsolutni gospodar Sicilije u 19. veku. Ekonomska zaostalost Sicilije je svakako jedan od uzroka nastanka mafije i njene vladavine do današnjih dana. Nemogućnost legalne zarade novca, nepoštovanje vlasti i njenih zakona, enormni porast populacije doveli su do toga da mafija postane dominantna figura na Siciliji, ali pre svega zahvaljujući staroj slavi. Međutim, mafija postaje eksploatator naroda (između ostalog zahvaljujući savezu sa gabelotima kmetovima) i postaje dominantan faktor pogotovu u južnom delu Italije. Održanje tajnosti kod mafije bazira se na činjenici da nijedan izdajnik nije preživeo.
Na Sicilijanskom ostrvu mafija je ostvarila određeni normativni zakonski poredak konkurencija nije postojala, privatni preduzetnici plaćali su dvostruki porez, jedan za državnu kasu a drugi za mafiju, ucene su postale jedno od najačih oružja mafije. Oni koji su odbili zaštitu mafije prolazili su sa visokim materijalnim posledicama, a platiše su imale razne benificije. Što se tiče organizacione strukture mafije i njene ekskluzivnosti po pitanju prijema članstva nije bilo striktnih pravila. Član mafije je mogao da postane i neki hrabri pojedinac, a ne samo član porodice, pod uslovom da nikad ne oda tajnu (što je najčešće i uspevalo zbog straha za sopstveni život).
Porodice su imale svog poglavara - kapo familije. On je postajao vladar određene oblasti koja se sačinjavala od ljudi iz susednih mesta, koji su vezani rodbinskim ili statusnim vezama. Morao je da sarađuje sa ostalim šefovima porodica i da bude podređen najvišem šefu koji se zove Kapo di tuti kapi (šef svih šefova). Po svedočenju jednog od uhapšenih mafijaša mafija je posedovala određene kodove i lozinke na osnovu kojih su se prepoznavali, to su uglavnom bile maramice različitih boja. Opisao je i inicijaciju u mafiju, ritualom gde su mu iglom proboli srednji prst i malo krvi nacedili na sliku nekog sveca, nakon čega je slika bila spaljena a pepeo stavljen iniciranom u ruku. Nakon toga je izgovorio zakletvu: ''Kunem se da ću biti veran svojoj braći i nikada ih neću izdati, a ako pokleknem neka i ja izgorim kao ova slika''. Savezništvo porodica je ugrožavalo kodeks osvete. Tako zbog zakona krvne osvete često je i cela porodica bila likvidirana. Za vreme vladavine porodice Korleone mafija je počinila 153 ubistva među članovima. Pošto je Sicilija bila opustošena i siromašna zemlja mafiozi su trbuhom za kruhom krenuki put Amerike.
U Americi je početkom 20. veka bio viši životni standard no na Siciliji tako da se do zarade moglo lakše doći. Međutim, nelegalnim putem se brže i lakše stizalo do materijalnog bogatstva i uzdizanja na društvenoj lestvici.
Zbog toga su se mnoge porodice Sicilijanaca obrele u mafiji iako je većina njih u početku radila na dokovima u priokeanskim gradovima. Javnost SAD za pojavu mafije prvi put je saznala 1890. godine, nakon sukoba dve sicilijanske porodice u Nju Orleansu. Nakon toga javlja se serija zločina i u prvi plan dolaze napolijanci braća Provencano. Ono što je tada ozbiljno uzdrmalo SAD je ubistvo Irca Henesija šefa lokalne policije koji je želeo da istraži zločine i na neki način spreči međusobno ubijanje Italijana. Međutim, optuženih 17 Sicilijanaca je bilo oslobođeno zahvaljujući korumpiranosti porote.
Zakon Koze nostre (Naše stvari) zavladao je američkim podzemljem. To je dovelo čak i do pogoršavanja diplomatskih odnosa između SAD i Italije. Mafija je preuzela saradnju sa vlastima zahvaljujući irskom kriminalnom modelu.
Mafija je bila jako rigorozna prema svima onima koji su joj stajali na put. Čak je i jedna američka kriminogena organizacija ''Crna ruka'' preuzela u potpunosti novoformirane metode delovanja mafije. Bavila se kidnapovanjem dece i otkupom koji sledi posle toga, a Džo Petrosino šef policije i Italijan poreklom je bio ubijen nakon dužeg istraživanja ove organizacije. Ubijen je u Palermu od strane Don Vita Fera.
Don Vito Fero je uhapšen od strane vlade na čijem je čelu bio Musolini i u zatvoru je okončao svoj život. Rat napolitanskih i sicilijanskih bandi u Njujorku bio je prekretnica kojom je Ignjacio Sajeto (poznatiji kao Lupo ili Vuk) postao šef Sicilijanske mafije.
Bavio se prodajom i švercom droge, iznuđivanjem novca, a i držao je nekoliko ilegalnih kockarnica. Uhapšen je zbog stvaranja fabrike novca, nakon čega je njegovo mesto nasledio Ðuzepe Maserija, poznatiji kao Džo bos. Posle nekog perioda bezvlašća na mafijaškoj sceni i smrti Džonija Torija šefa njujorške mafije, Alfonso Kapone, telohranitelj preminulog, postao je šef nad šefovima. On je mafiju načinio jednom od najmoćnijih organizacija na svetu.
Al Kapone je 1929. godine sazvao nacionalnu konferenciju za šefove mafije u Atlantik Sitiju, gde je teritorija SAD podeljena na teritorije na kojima su delovale različite bande. Mlada generacija mafijaša predvođena Laki Lučanom počela je sa sistematskom eliminacijom starijih mafijaša i njihovih porodica. Karakteristika mlade generacije mafije je izražena pohlepa.
Mafija je upravljala čitavim gradovima, posedovala monopol nad carstvom poroka, sarađivala sa ključnim ljudima u izvršnoj zakonodavnoj vlasti, bavila se ucenama i svirepim ubistvima... U svim navedenim funkcijama i aktivnostima bila je jako efikasna. Tome je doprinela omerta i pre svega zakon ćutanja kojim je čuvana tajna. U velikim gradovima SAD ona je predstavljala nerešivu enigmu. Socijalno patološke pojave prouzrukovane dejstvom mafije nagrizale su tkivo tada ne tako moćne Amerike. Upravo zbog neiskustva u obračunu sa ovakvim vidom organizacije, američke vlasti dugo nisu mogle da suzbiju samu mafiju i devijantne posledice koje je ona prouzrokovala.
Salvatore Maranzano, Capo di mafia
Američka mafija nastala je krajem 19. i početkom 20. veka kad su u SAD u većem broju stigli pripadnici sicilijanske mafije. Prvo njihovo središte bila je njujorška luka, potom se 20-ih godina preselilo u Chicago, ali se nakon hapšenja Al Caponea ponovno preselilo u New York. Tamo su se vodili stalni krvavi ratovi konkurentskih gangsterskih bandi. Jedan od najmoćnijih gangsterskih vođa Salvatore Maranzano 1931. je počeo likvidirati svoje konkurente. Ubijali su ih njegovi najbliži suradnici Lucky Luciano, Vito Genovese, Tommy Lucchese, Albert Anastasia, “Bugsy” Siegel, Joe Adonis, Joe Bonnano. U samo dva dana 1931. je ubijeno 40 gangstera s jedne i druge strane. Maranzano je pobijedio i svoje najbliže saradnike početkom septembra 1931. pozvao na sastanak u klub u Brooklynu.
Objavio je da će on odsad biti “boss bossova”, da će u New Yorku biti osnovano pet “porodica”. Svaka porodica na čelu će imati šefa – “bossa”, i podšefa – “underbossa”. U svakoj će biti i savjetnik (consigliere) i manje podgranizacije, kojima će na čelu biti “kapetani”, a ispod njih obični mafijaši, tzv. vojnici. Stalno je govorio da će tako biti organizovana “ta naša stvar” (la cosa nostra) pa je od tada to ime organizacije. Spominjao je unutrašnju disciplinu, obaveznu šutnju, odredio smrtnu kaznu za izdajice (omerta), naredio da se svi članovi moralno ponašaju prema ženama, zabranio preljub sa ženom drugog člana organizacije pod prijetnjom smrću. Iako je sebe proglasio “bossom bossova”, obznanio je da će se zajednički poslovi razmatrati i na zajedničkim sastancima šefova i podšefova obitelji, koji će tvoriti tzv. Komisiju. Tim planom htio je okončati ratove među članovima Cosa Nostre, a eventualne sporove rješavat će Maranzano ili Komisija.
Njegovim saradnicima jedino se nije svidjelo da Maranzano bude “boss bossova”. Zato su 10. septembra 1931. njegovi bliski suradnici Siegel, Anastasia i Lucchese, odjeveni kao policajci, došli pred njegov ured, a kad je Maranzano izašao iz svog ureda da razgovara s “policajcima”, ubili su ga.
Take nastalo pet newyorških “obitelji”, koje su dobile imena po pet svojih prvih šefova, a to su bili Vito Genovese, Joe Bonnano, Thomas Lucchese, Philip Mangano i Joe Profaci. Ona koju je 30-ih vodio Mangano danas nosi ime po kasnijem vođi Carlu Gambinu, a ona koju je vodio Profaci po Joeu Colombu. Maranzanovim ubojstvom funkcija “bossa bossova” formalno je ukinuta, ali je faktički uskoro iznova uspostavljena. Tridesetih i četrdesetih to je bio Lucky Luciano, sve dok nije morao otići u izgnanstvo u Italiju, potom Vito Genovese, a kad se on našao u zatvoru, to je postao Carlo Gambino. U Gambinovo doba američka je mafija svoju hijerarhiju proširila po cijelom SAD-u. Danas u toj zemlji ima 24 mafijaške “obitelji” s ukupno 1700 mafijaša, koji se, nakon što su položili zakletvu, smatraju članovima Cosa nostre.
Kad je Gotti početkom 60-ih postao članom “porodice” Gambino, Carlo Gambino je bio “boss bossova”. Gotti je vrlo revno obavljao gangsterske dužnosti. Prvi je put zbog manjeg kažnjivog djela uhapšen 1963. i proveo dvadeset dana u zatvoru, zatim je 1965. zbog pokušaja provale proveo godinu dana u zatvoru, a 1967 je uhićen nakon što je ukrao kamion pun robe na aerodromu “Kennedy”. Za to je 1969. osuđen na tri godine zatvora. Izašao je 1972., a 1973. je ponovo u zatvoru.
Malo-pomalo Gotti je od sitnog kradljivca, provalnika i varalice postajao opasan ubica i mafijaški moćnik. On je godinama bio vjeran “underbossu” Aniellu Dellacroceu, vjerujući da će on naslijediti ostarjelog Gambina. Irski gangster James McBratney oteo je 1972. Gambinovog sestrića Manna Gambina radi ucjene. Iako je porodica platila 350.000 dolara, Irac je ubio Gambinovog sestrića. Gambino je naredio osvetu, a Gotti je ubio McBratneyja 1973. na Staten Islandu. Uhvaćen je i izveden pred sud. Njegovi advokati uspjeli su dokazati da je to bila samoobrana pa je dobio sedam godina zatvora.
Dok je Gotti bio u zatvoru, 74-godišnji Gambino je 1976. umro od srčanog udara, a po Gambinovim uputama naslijedio ga je šurak Paul Castellano, a Aniello Dellacroce ostao je “underboss”.
Nakon što je krajem 70-ih izašao iz zatvora, Gotti je krvavo širio svoju moć, postao vođom šire grupe nezadovoljnika unutar porodice i dobio i titulu “kapetana”. Gotti se volio pojavljivati u javnosti, kontaktirao je s raznim javnim osobama, čak i s nekim novinarima, jer je smatrao da mu publicitet može koristiti. Nije se ljutio kad su u novinama o njemu pisali kao o mafijaškom šefu, dajući mu mafijašku titulu Don. Gotti se uvijek pojavljivao besprijekorno odjeven, elegantan, s bujnom frizurom, osunčana lica, pa je dobio nadimak “Dapper Don” (Gizdavi Don). U javnosti se želio prikazati kao poslovni čovjek koji nema veze sa zločinima. Iza kulisa bio je krvavi, beskrupulozni zločinac.Gotti i Castellano
Gotti je 1959. upoznao Victoriju DiGiorgio, kćer italijanskog zidara, i njome se sljedeće godine oženio. Dobili su 1961. kćer Angelu, koja je poslije postala poznata po spektakularnom braku s jednim mafijašem, a potom jer je pisala knjige i kolumnu u visokotiražnom dnevniku New York Post, a potom još četvoro djece, kćer Victoriju, te sinove Johna, Franka i Petera. U ožujku 1980. Gottijev dvanaestogodišnji sin Frank vozio se motociklom nedaleko od njihove kuće, kad je na njega naletio njihov 51-godišnji susjed John Favara. U srpnju 1980. Favara je nestao zauvijek. Pričalo se da su ga Gottijevi ljudi oteli, mučili, ubili i njegovo tijelo rastopili u kiselini.
Gotti je postao suparnik Castellanu, koji je početkom 80-ih imao problema s pravosuđem. FBI je u Castellanovu okruženju našao informatore, postavljeni su mu mikrofoni u kući i uredu pa je priveden i potom pušten. Gottijev nekadašnji zaštitnik, “underboss” Dellacroce, kojeg je Gotti sada već nadmašio u moći, razbolio se od raka i umro 2. decembra 1985. Gotti je računao da će postati “underboss”, no Castellano je na to mjesto imenovao svojeg vozača i čuvara Thomasa Bilottija.
Predveče 16. decembra 1985. Bilotti je Castellana vozio crnim “lincolnom” iz Brooklyna na Manhattan u restoran “Sparks” na uglu Treće avenije i 46. ulice. Kad su pred restoranom izišli iz automobila, prišla su im dvojica muškaraca: Castellano je pogođen sa šest metaka u glavu i prsa, pao je na leđa, a iz ruke mu je ispala cigara. Nakon što je pao, ubojica je, za svaki slučaj, ispalio još jedan metak u glavu. Bilotti je također izrešetan pao licem prema pločniku. Ubojice u ušli u automobil koji ih je čekao i zaputili se Trećom avenijom prema jugu. Primećeno je da je još nekoliko parkiranih automobila naglo otišlo s mjesta događaja. U jednom od njih, kako se poslije doznalo, bio je i Gotti, koji je to ubistvo naredio, organizovao i nadgledao. Tim ubistvom Gotti je postao bossom “porodice” Gambino i “boss bossova”.
Kao najmoćniji američki mafijaš postao je predmet zanimanja američkih istražitelja. Mlada državna advokatica Diane Giacalone, koja je djetinjstvo provela u istom dijelu Queensa kao i Gotti, počela je istraživati njegove zločine, odlučna da ga izvede pred sud i strpa u zatvor. Na prvom suđenju 1986. optužila ga je da je s još jednim mafijašem fizički napao Romuala Piecyka, koji je isprva bio spreman optužiti Gottija, ali je, kad se suđenje približilo, odjednom “zaboravio” ko ga je napao pa je Gotti oslobođen.Gambino John Gotti - Biografija
Glava američke mafijaške obitelji Gambino John Gotti rođen je 27. studenog 1940. u Bronxu (New York) kao jedno od 13 djece siromašnih talijanskih useljenika iz Napulja. Kada mu je bilo 16 godina napustio je školu i počeo se baviti sitnim kriminalom. Jednom je prilikom pokušao ukrasti mješalicu za beton koja mu je pala na nogu i zbog toga je kasnije cijeli život bio hrom. Krečući se u njujorškom kriminalnom krugu stekao je poznanstva u mafiji i obavljao sitnije poslove za lokalne mafijaške moćnike.
Prvi je puta u zatvoru1969. zbog krađe tereta u zračnoj luci Kennedy. Nakon što je odlužio kaznu i izašao iz zatvora upoznaje Aniella Dellacrocea (zvanog Neil Jaganjac) koji mu povjerava prvi veliki zadatak. Nećak mafijaškog kuma Carla Gambina otet je i ubijen te je mafijaški kum žudio za osvetom. Gotti je odabaran za taj zadatak. S dvojicom suradnika u jednom kafiću pred mnoštvom svjedoka ubio je otmičara Jamesa McBratneyja. Policija ga je uhvatila i za taj je zločin proveo samo četiri godine u zatvoru. Po izlasku iz zatvora, zbog počinjenog ubojstva, imao je velik ugled u mafijaškim krugovima. Taj je ugled došao u pitanje kada je nakon smrti mafijškog kuma Carla Gambina novi kum postao Gambinov zet Paul Castellano. Prve su iskre sjevnule kada je Castellano zabranio trgovanje drogom, a čime su se već bavili Dellacroce i Gotti te još neki mlađi mafijaši. Za Dellarcroceova života Gotti je imao zaštitnika, ali kada je on 1985. preminuo Gottijeva se mafijaška stolica opasno zaljuljala.Postojala je opasnost da bude ubijen i odlučio je brzo reagovati te je organizovao Castellanovo ubistvo. Pred restoranom Sparks 16. decembra 1985. ubijeni su Paul Castellano i njegov vozač. Nakon ovoga ubistva Gotti preuzima vodstvo obitelji Gambino. Kako je ta obitelj bila i najjača mafijaška obitelj u Sjedinjenim Državama Gotti (znan i kao Dečko Johnny) postao je šefom cjelokupne mafije u Sjedinjenim Državama. Zbog njegovih zlodjela policija mu je stalno bila za petama što je rezultiralo i s dva neuspjela sudska procesa (1984. i 1987.). Uvijek u skupocjenim Brioni odijelima vrijednim i po 2000 dolara Gotti je rado pozirao pred novinskim fotografima i davao izjave novinarima. Do tada to je bilo posve nezamislivo za jedno mafijaškog kuma jer su u pravilu mafijaški kumovi izbjegavali bilo kakav publicitet. No, u zatvoru je proveo tek 23 sata.Ponovno na slobodi razbacivao se izjavama i smijuljio se u novinarske objektive ne sluteći da su agenti FBI-ja postavili prislušne uređaje kako bi ga lakše nadzirali. Mukotrpno prisluškivanje najmoćnijeg američkog mafijaša urodilo je plodom te su Gotti i njegov savjetnik Sammy Gravano (zvani Bik) te Frank Locascio pritvoreni zbog optužbi za reketarenje i ubojstva. Prijelomnica se dogodila kada je Sammy Gravano odlučio surađivati s FBI-jem i tako postao najviše rangirani mafijaš u povijesti koji je postao FBI-jev svjedok. Uslijedilo je suđenje na kojem je Gotti proglašen krivim po svih 14 točaka optužnice koje su između ostalog sadržavale optužbe za ubojstva, udruživanje zbog kriminalne djelatnosti, iznude te izbjegavanje plaćanja poreza. Osuđen je na 100 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja i poslan u strogo čuvani zatvor Marion u saveznoj državi Illinois. Iako u zatvoru Gotti je pokušavao upravljati prljavim poslovima mafijaške obitelji Gambino preko svog sina Johna Gottija mlađeg. Međutim, Gotti mlađi pokazao se nesposobnim za vođenje mafijaških poslova te je i sam uskoro završio u zatvoru osuđen na šest godina. John Gotti umro je 10. lipnja 2002. od raka grla u zatvorskoj bolnici u Missouriju.Nedostatak dokaza
Nije uspjela ni njena sljedeća optužnica protiv Gottija zbog iznuđivanja novca od trgovaca i organizovanja ilegalnih kockarnica. To drugo suđenje u jesen 1986. izazvalo je veliko zanimanje medija. Gotti je i na sudu želio izgledati kao moderan energični, uspješni poslovni čovjek, pa se na suđenje dovozio u najmodernijem “mercedesu”, odjeven u superluksuzna odijela vrijedna 2000 dolara. Istodobno se u drugoj newyorškoj sudnici vodio proces protiv četvorice preostalih šefova newyorških “porodica”: Anthonyja Salerna, bossa “porodice” Genovese, Anthonyja Coralla, bossa “porodice” Lucchese, Philipa Rastellija, bossa “porodice” Bonanno i Carminea Persica, bossa “porodice” Colombo. Osuđeni su na ukupno više od stotinu godinu zatvora. Očekivalo se da će i Gotti biti osuđen. Ali početkom 1987. Gotti je oslobođen zbog nedostatka dokaza pa je dobio novi nadimak Teflon Don (Neljepljivi Don).
Još dva puta bio je oslobođen zbog nedostatka dokaza. U veljači 1990. bio je optužen da je organizirao pokušaj ubojstva jednog sindikalnog aktivista. Taj je čovjek pred sudom promijenio iskaz.
No, nakon što je ponovno uhićen u drugoj polovini 1990. tužiteljstvo se jako dobro pripremilo za suđenje koje je počelo tek početkom 1992. Ključni trenutak na suđenju bio je kad su tužitelji pred porotu doveli jednog od najbližih Gottijevih suradnika, koji je pristao sarađivati s tužiteljima i ispričati sve što zna. Bio je to mafijaški ubojica Sammy “The Bull” Gravano, jedan od najbližih Gottijevih pomoćnika. On je znao sve pojedinosti o brojnim ubojstvima i drugim zločinima, jer ih je on počinio po naredbi svog šefa.
Gravano je pristao svjedočiti protiv Gottija nakon što mu je policija obećala da zbog svojih zločina neće biti osuđen na smrt, nego na blažu zatvorsku kaznu od 20 godina robije. Gravano je priznao pred porotom da je počinio 19 ubojstava po Gottijevoj naredbi, a najteže je optuživao Gottija upravo za ubojstvo Paula Castellana. Gravano je opisao kako je Gotti pripremio i naredio ubojstvo te potvrdio da je bio blizu mjesta događaja da provjeri je li Castellano stvarno mrtav.
Gravanove riječi potvrđivale su i tajne video i audio snimke, što ih je snimio FBI koji je ozvučio prostore gdje se Gotti kretao. Po tim se snimkama također vidjelo da je Gotti naredio ubojstvo, nakon što se Castellano bunio jer su neki Gottijevi suradnici mimo njegove volje krijumčarili veće količine droge na newyorškom području. U travnju 1992. Gotti je osuđen na doživotni zatvor i otpremljen u Marion u Illinoisu. No on je i dalje iz zatvora rukovodio svojom mafijaškom porodicom preko svojeg sina Johna Gottija mlađeg i brata Paula Gottija. No policija je zatvorila Paula Gottija, pa je “porodicom” potom upravljao John Gotti sin kojem je 1996. stariji Gotti i službeno predao vlast. No 1999. uhapšen je i John Gotti jr. i osuđen zbog reketa i drugih kriminalnih nedjela na šest godina zatvora. On u mafijaškim redovima nije bio osobito cijenjen pa je dobio nadimak Dumb Don (Glupi Don).
Kada mu je i sin završio u zatvoru, Gotti je vlast u “porodici” Gambino 1999. prebacio na svog starijeg brata Petera Gottija. No 4. lipnja ove godine i Peter Gotti našao se u zatvoru, jer je samo nekoliko dana prije Gottijeve smrti newyorško tužiteljstvo podignulo optužnicu protiv 17 članova “porodice” Gambino pa su oni pohapšeni. U zatvoru su se našli i Gottijev brat Richard i jedan Gottijev sestrić. Čini se da je tužiteljstvo to uhićenje izvelo upravo da se poklopi s Gottijevom smrću, kako bi “porodica” Gambino u tom osjetljivom trenutku bila potpuno obezglavljena. Novinari tvrde da “porodicu” sada preuzima Nicholas “Mali Nick” Corozzo, 59-godišnji Gottijev bliski saradnik iz Brooklyna, ali on nema snage da preuzme i titulu “bossa bossova”. Nakon Gottija, čini se, nema ni jednog tako moćnog mafijaša koji bi u ovom trenutku mogao postati “boss bossova”.Talijansko-američka mafija
I pored razvikane reputacije kao opasne mafije, američka verzija Cosa Nostre nije ni do koljena onoj italijanskoj. Nekada ih je bilo po cijeloj Americi, a danas je to ograničeno na gradove New York i Chicago.
Danas nemaju velikih igrača uz sebe. Ipak, imena predsjedničkog kandidata i bivšeg gradonačelnika New Yorka, Rudyja Giuliania te državnog sekretara Unutrašnje bezbjednosti Michaela Chertoffa povlačila su se po sudnicama u vrijeme suđenja velikim mafijaškim bosovima 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka. Pet poznatih mafijaških porodica iz New Yorka: Gambino, Genovese, Lucchese, Colombo i Bonanno, još uvijek postoje. No, nakon godina bespoštednih progona i tužbi, nijedna od njih nema lako prepoznatljivog i istaknutog dona (bosa, kuma).
Što se omerte u Americi tiče, s tim su se davno pozdravili. Nelojalnost je postala jedna od osobina te mafije. Nakon usvajanja federalnog RICO statuta, koji je izmijenio zakon o prisluškivanju, javni tužioci su dobili ono što im je trebalo. Hiljade članova je pogazilo omertu zbog suočavanja sa dugotrajnim zatvorskim kaznama, te postali državni "dokazni materijal".
Čini se da italijansko-američka mafija propada. Još uvijek uspjevaju dobiti nešto novca od korumpiranih sindikata, građevinskih firmi, kockanja, droga i zelenaških kredita. No nekadašnji glamur je nestao, baš zbog toga se neki pribojavaju krvavog kraja nekad velike italiansko-američke mafije.BORBA PROTIV ORGANIZOVANOG KRIMINALA U SAD
Federalni istražni biro (FBI), u sklopu Američkog ministarstva pravosuđa, organizacija je s najvećom federalnom odgovornošću za sprovođenje federalnih zakona i suzbijanja organizovanog kriminala u SAD, čiji su nosioci različita mafijaška udruženja, pre svega Cosa nostra, ali i druga kriminalna udruženja. Ove zadatke FBI izvršava uz pomoć drugih specijalizovanih agencija za borbu protiv pojedinih vrsta kriminala u Americi, kao što su Drug Enforcment Administration (DEA), specijalizovana za borbu protiv droge, Carinska služba SAD, BUREAU of Alcohol, Tobako and Firearms, a u suzbijanju privrednog kriminala jurisdikcija FBI preklapa se s Tajnom policijom SAD i FINCEN-om.
Temelj za suzbijanje organizovanog kriminala nalazi se u RICO zakonu (Racketeer Influenced and Corrupt Organizations Statute), ali i drugim, poput Zakona o pranju novca, Zakona o opojnim sredstvima, Zakona o zaštiti svedoka...
Istrage se temelje na podacima prikupljenim: tajnim posmatranjem, korišćenjem doušnika, prikrivenim istražiteljima, simuliranim otkupom, elektronskim prisluškivanjem,svedočenjem krunskih svedoka i njihovom zaštitom.
Korišćenjem ovih sredstava i metoda za deset godina, do 1996. otkriveno je i osuđeno na dugogodišnju robiju 27 najvažnijih vođa Koza nostre, 14 bosova i njihovih zamenika, pet consiglier-a i 70 capos-a, što je imalo za posledicu rušenje ili delimično raspadanje pojedinih kriminalnih udruženja u nekim gradovima SAD.
SARADNJOM italijanske i američke policije, februara 2008. godine u najvećoj akciji protiv mafije u posljednjih 20 godina uhićeno je 90 mafijaša iz tri porodice.
Operacija FBI-ja i talijanske policije kodnog imena "Old Bridge" trajala je dvije godine i rezultirala uhićenjima 90 članova mafijaških porodica Gambino, Di Maggio i Inzerillo koji su pokušavali ponovo uspostaviti monopol nad narko tržištem.
Operacija u kojoj su uhapšeni nasljednici nekadašnjih šefova Cosa nostre paralelno je vođena u sicilijanskom gradu Palermu i njujorškim četvrtima Brooklyn i Cherry Hill.
Policija u New Yorku je rano ujutro provela raciju u kojoj je uhićeno više od pedeset članova obitelji Gambino, među kojima su i "capo" obitelji, te njegov zamjenik. Osim za šverc droge, neki su članovi obitelji Gambino između ostalog osumnjičeni i za reketarenje te pet ubojstava.
U akciji je uhićen i Francesco Paolo Augusto Cali, kojeg je cijeli Brooklyn poznavao kao Fraky Boyja, koordinator poslova između američke Cosa nostre i mafijaških obitelji u Palermu. Franky Boyja su o poslovima obavještavali brojni sicilijanski mafijaši koji su posljednjih pet godina ordinirali na relaciji SAD - Italija.
Istovremeno je u Palermu uhićen Giovanni Inzerillo, sin jednog od glavnih šefova sicilijanske mafije, a u Napulju je uhićen vodeći čovjek napuljske mafije "camorra" i jedan od najtraženijih talijanskih kriminalaca Vincenzo Licciardi. Strani mediji javljaju kako je ovo samo prva koordinirana akcija u borbi protiv mafije.
LiteraturaAbadinski, H.: Organised crime, Boston, 1981
Argentine di A.: The Mafias in Italy – u: Mafia Issues: Analyses and proposals for combatting the mafia today (ed. Savona E. ), Milano, 1993.
Bošković, Mićo: Organizovani kriminalitet, Policijska akademija, Beograd, 1998.
Internet
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi