IDENTIFIKACIJA U FOREZNICI

1. UOPŠTENO O IDENTIFIKACIJI

Identifikacija predstavlja utvrđivanje istinitosti osoba, dijelova tijela, tragova i predmeta u cilju otkrivanja pojedinih obilježja koja omogućuju nesumnjivo i nesporno prepoznavanje Proces identifikacije temelji se na dva osnovna postupka: prvi je traženje i bilježenje karakterističnih osobina objekta ispitivanja, a drugi je uspoređivanje ustanovljenih značajki s već ranije poznatim podacima o objektu za koji se identitet pretpostavlja. Opšti pojam identifikacije osobe, kao čin iza kojeg stoji cijeli niz pravnih radnji, ovisno o vrsti predmeta u pravnom postupku, oduvijek je predstavljao vrlo važnu činjenicu. U ljekarskoj i sudskoj praksi, a posebno u policijskom poslu identifikacija je prva radnja kojom se započinje razgovor, izdaju dokumenta, nalazi. Sudsko - medicinska praksa obuhvata primjenu više metode identifikacije: Opisivanje, pokazivanje, fotografisanje, pregled ličnih dokumenata i isprava, daktiloskopiju, antropometriju, pregled bioloških tragova i djelova leša, DNK.

1.1. Opisivanje

Opisivanje predstavlja metodu koja se zbog pristupačnosti vrlo često koristi.Primjenjuje se kod utvrđivanja identiteta leševa kao i identitete ljudi za kojima se traga. Opisivanje obuhvata lični opis i opis odjeće Cilj ličnog opisa je da se na osnovu informacija od opisivača sklopi mozaik izgleda lica za kojim se traga, ili tako opiše leš nepoznate osobe na osnovu čega bi moglo da se ono prepozna. Krajem XIX vjeka Alphons Bertillon je metodu ličnog opisa upotpunio, naučno obradio i tako postavio osnove za kasniji razvoj fotorobota, sačinjenog uz pomoć lica koje daje podatke i crtača. Ta metodologija se po autoru zove i bertijonaža. Danas je u primeni kompjuterska tehnika, gde umesto crtača kompjuter obrađuje dati opis i formira crtež - lik. Opisivanje se vrši po ustaljenom redu. Opis glave i lica je najvažniji pa se oni prvi opisuju:
1. Glava: okrugla, izdužena, asimetrična;
2. Oblik lica: okruglo, ovalno, romboidno, pravouglo, piramidno;
3. Izgled lica: intelektualan, bolesnički, drski, glup;
4. Kosa: crna, kestenjasta, smeđa, plava, crvena, seda, bojena, prava, kovrdžava, talasasta, gusta, retka, ćelavost;
5. Čelo: normalno, široko, visoko, visoko a usko, uspravno, izbočeno napred, povijeno nazad;
6. Obrve: ravne, talasaste, povijene, okrugle, kose;
7.Dužice: kestenjaste, plave, zelene, sive; očne jabučice: velike, male, upale, razroke, buljave, podočnjaci, viseći kapci, veštačke jabučice i dr.
8) Nos: normalan, veliki, mali, debeo; greben nosa: prav, povijen unutra, izvijen upolje;
9) Usne po veličini male, srednje velike sa spuštenim ili povijenim uglovima, debele, zečje i dr
10) Brada: velika, srednja mala, povijena unutra, isturena, uspravna, šiljata, četvrtasta, s rupicom
11) Podbradak: visi, prav, uvučen
12)Uši: za njih se opisuje oblik čitave školjke, oblik ušne rese
13) Zubi: njegovani, bijeli, žuti. Polomljeni itd
14) detaljno se opisuju posebne karakteristike prije svega ožiljci, mladeži, bradavice, tetovaže, nedostaci prstiju, šake, ruke, noge
U ličnom opisu se dalje opisuje izgled grudnog koša, ramena, ruku kompletno i šaka pojedinačno, prsti, oblik trbuha, nogu. Danas je ova metoda usavršena primjenom komjutera, odnosno programa koji posjeduje praktično neograničen broj kombinacija lika i figura pa i prema osobinama geografskog porjekla. U opisu odjeće opisuje se vrsta odjeće ( kaput, sako, džemper i dr), tkanina, boja, eventualne oznake, nakit, obuća. Sva odjeća, obuća i lične stvari se obično čuvaju do završetka identifikacije.

1.2. Pokazivanje- prepoznavanje

Pokazivanje- prepoznavanje je postupak u kome prepoznavalac vrši identifikaciju. Postupak je sugestibilann i u određenoj mjeri se uzima sa rezervom.U praksi prije prepoznavanja žive osobe ili leša, prepoznavalac treba da detaljno opiše osobu koju prepoznaje. Predočavanje radi prepoznavanja smatra se nepouzdanom dokaznom radnjom. Prepoznavanje od strane svjedoka ili žrtver ne može da bude jedini dokaz o krivici nekog lica na kome bi se temeljila osuđujuća presuda. Dokazni rezultat dobijen prepoznavanje treba uvijek i neizostavno potkrepiti i drugim, prije svega materijalnim dokazima.

1.3. Fotografisanje i prepoznavanje

Fotografisanje i prepoznavanje na osnovu fotografije predstavlja solidnu metodu u prepoznavanju, ali kako je i ona sugestibilna mora se uzeti sa rezervom. Mogućnost kompjuterske obrade i fotomontaže može umanjiti autentičnost fotografije. U policijske svrhe koristi se uniformno fotografisanje u zatvorenom prostoru, u razmeri 1:10, i to fotografisanje u tri ioze, sprijeda, desni profil i levi poluprofil. Za prepoznavanje leševa na osnovu fotografija neophodno je leš dodatno pripremiti. Pre svega, pre fotografisanja eventualne povrede na licu treba kozmetički obraditi, očešljati kosu, otvoriti očne kapke, vratiti veštačku vilicu i sl. Predočavanje fotografija uništava dokaznu vrijednost kasnijeg prepoznavanja lica uživo.

1.4. Pregled ličnih dokumenata

Pregled ličnih dokumenata predstavlja rutinski postupak u procesu identifikacije živih ili mrtvih. Sve vrste dokumenata sa fotografijom mogu da se iskoriste u ovu svrhu.Nedostaci u izmjeni lika zbog starenja, i mogučnost manipulacije dokumentima ovoj metodi umanjuju značaj.

1.5. Daktiloskopija

Daktiloskopija je kriminalistička metoda koja proučava, upoređuje, klasifikuje i registruje papilarne linije s ciljem identifikacije lica, i to prije svega učinilaca krivičnih djela. U upotrebi je od početka dvadesetog stoljeća zbog toga što su otisci prstiju:
1. jednoznačni (ne postoje dvije osobe, čak niti jednojajčani blizanci koji imaju jednake otiske prstiju),
2. vremenski nepromjenljivi, i
3. potpuno neprikladni za krivotvorenje.
Područje primjene daktiloskopije je svugdje gdje je potrebno relativno jednostavno, brzo i točno identificarti osobe, kao npr.
1. kriminalistika i obavještajne službe,
2. bankarstvo,
3. trgovina,
4. osiguranje ulaska u objekte,
5. pristup radu na računalu ili povjerljivim podacima...

Daktiloskopija je sigurna, jednostavna i najraširenija metoda za utvrđivanje identiteta. Riječ daktiloskopija nastala je od dvije riječi – (grčke: dactilo - prst i latinske: scopein - gledati), što bi u grubom prijevodu značilo gledati prst. Tragovi otisaka papilarnih linija nastaju kao posljedica izlučivanja znoja kroz pore koje se nalaze na papilarnim linijama.
• Osnovna svojstva papilarnih linija su: nepromjenjivost, individualnost, klasifikacija i prenosivost.
• Osnovni oblici papilarnih linja su: luk, oblik zamke i oblik kruga.
Kada se identifikacija lica vrši na osnovu tragova papilarnih linija, neophodno je da se identifikacija izvrši vještačenjem, koje podrazumjeva uspoređivanje fiksnog traga i uzetog otiska. S obzirom na to da su papilarne linije individualne za svako lice, prema obliku svog crteža, to se pomoću individualnih obilježja na odrazu tj. tragu papilarnih linija može utvrditi da li taj trag potiče od određene osobe. Zbog toga se prilikom vještačenja ne može tvrditi da je trag papilarnih linija identičan sa otiscima prstiju neke osobe, već da fiksirani trag papilarnih linija potječe od određene osobe. Ovo znači da se identifikacija vrši na osnovu teorije vjerovatnoće, odnosno mogućnosti ponavljanja obilježja na papilarnim linijama. Identifikacijska obilježja kod papilarnih linija imaju poseban naziv i poznata su kao minucija. Kod nas kod vještačenja papilarnih linija upoređivanjem traga i otisaka moraju se podudarati u 12 minucuja. Latentni tragovi papilarnih linija nisu vidljivi pod uobičajenim okolnostima, pa se za njihovo pronalaženje mora preduzeti poseban potupak. Fizičke metode izazivanja latentnih tragova papilarnih linija su:
- izazivanje latentnih tragova pomoću praškova
- izazivanje pomoću magnetne četkice
- izazivanje pomoću nadimljavanja
Hemiske metode izazivanja i fiksiranja latentnih tragova papilarnih linija:
- Izazivanje pomoću cijanoakrilata
- srebronitratom
- ninhidrinom
- jodnim parama
Izazivanje i fotografisanje latentnih tragova papilarnih linija koristeći metoda zračenja nosioca traga:
- ultraljubičastim zrakama
- primjenom lasera ( laserskim zrakama)
U zapadnim zemljama se ne pravi razlika između otisaka i traga papilarnih linija, nego se sve što je u vezi sa tim pojmom naziva otisak prsta. U duhu našeg jezika je da izraz otisak prsta upućuje da se od neke osobe uzimaju otisci, dok trag papilarnih linija upućuje da neka osoba nesvjesno ostavlja tragove papilarnih linija na određenom predmetu. Pod otiskom se podrazumijeva namjerno otiskivanje, u ovom slučaju crteža papilarnih linija na neku podlogu npr. daktiloskopski fiš. Stoga u stručnoj kriminalistčkoj literaturi treba prihvatiti da otisak prsta uvijek označava crtež papilarnih linija dobijenim daktiloskopiranjem, a trag papilarnih linija crteže papilarnih linija koji su nastali, najčešće, nenamjernim dodirivanjem raznih površina ili predmeta. Dokazna vrijednost traga papilarnih linija zavisi od utvrđene veze između njegovog ostavljanja na licu mjesta, određenog lica koje ga je ostavilo i krivičnog djela. Tragovi papilarinih linija po pravilu predstavljaju indiciju prisutnosti na licu mjesta. Međutim mjesto i položaj na kome su fiksirani može da poveća ili oslabi njegovu dokaznu snagu. Daktiloskopski dokaz je najjači kad je dokazano da je trag prsta nastao upravo i samo za vrijeme izvršenja krivičnog djela i prilikom toga.

1.6. Tragovi stopala

1.7. Antropometrija

Antropometrija je metoda koja obuhvata mjerenje određenih djelova tijela sa formiranim zakonomjernostima, odnosno formula za utvrđivanje dužine tijela. Dužina, tj. visina tela se nakon tridesete godine godine smanjuje za oko 0,06 cm. Samo na osnovu pojedinih, dugih kostiju (butna kost, ramenjača, golenjača) može se izračunati približna dužina tela. Na osnovu karaktertetaka lobanje i karličnih kostiju može se odrediti polna pripadnost.. U pojedinačnim slučajevima identifikacije umrlih-poginulih ima još veći značaj uz odgovoran etički čin, a kada je riječ o identifikaciji poginulih u masovnim nesrećama, posebice u ratu, taj zadatak postaje još složeniji. Utvrđivanje identiteta živih osoba rijetko predstavlja nerješiv problem, dok kod mrtvih osoba, ovisno o stanju u kojem se tijela nalaze i niza okolnosti, može biti vrlo težak i dugotrajan proces. Identifikacija je znatno otežana u slučajevima velikog broja mrtvih tijela, kao pri masovnim prometnim nesrećama (pad aviona, sudar vlakova, potapanje broda) i prirodnim katastrofama (potresi, poplave, požari), kada se javlja i dodatni problem znatno izmijenjenih tijela, bilo zbog utjecaja vanjskih čimbenika ili poslijesmrtnih promjena (problem zapaljenih, iznakaženih, raskomadanih i trulih tijela). U ratu je proces identifikacije višestruko složeniji zbog znatnih migracija civilnog stanovništva (protjerivanja, iseljavanja, preseljavanja) i vojne pokretljivosti, prekida evidencije stanovništva, istovjetne vojne odjeće i obuće, namjernog uništavanja osobnih dokumenata, masovnih pogibija, velikog broja mrtvih u zajedničkim grobnicama, neodgovarajućeg pokapanja (i iskapanja), dugog razdoblja od trenutka smrti do iskapanja sa znatnom truležnom izmijenjenošću tijela kada su mnogi identifikacijski pokazatelji nepouzdani ili potpuno neupotrebljivi, postojanja samo pojedinih dijelova tijela (bez glave i zubi) ili samo fragmenata kostiju, te, što je možda najvažnije, nepostojanja zaživotnih podataka. Smrt nije samo kraj biološkog života, već istodobno i pravni pojam, kao događaj kojim prestaje pravna sposobnost ili pravni subjekti-vitet fizičke osobe, te činjenica koja za sobom povlači niz pravnih posljedica iz obiteljskog i nasljednog prava. Upravo zbog toga društvo ima poseban interes da smrt svake osobe, čiji je identitet nesporno utvrđen, upiše u Matičnu knjigu umrlih. U mirnodopskim se uvjetima obično bez većih teškoća određuje vrijeme i mjesto smrti, obavlja identifikacija nepoznatog lesa i utvrđuje uzrok smrti a na što obvezuje Pravilnik o utvrđivanju uzroka smrti, temeljem čega se ispunjavaju vitalno statistički obrasci: Prijava smrti i Potvrda o smrti, a potom obavlja upis u Matičnu knjigu umrlih. Na ovo obvezuje i Zakon o kaznenom postupku u slučajevima sumnje ili očigled-nosti da je smrtni slučaj proizašao iz pravno kažnjivog djela. Ukoliko je leš već zakopan predviđena je ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije uz izričito nalaganje ustanovljenja identiteta leša.. Identifikacije mrtvih osoba ili ljudskih ostatka obavljaju se u različitim situacijama Međutim, posebno značenje imaju ekshumacije i identifikacije te sudskomedicinska obrada žrtava rata. Osim već prethodno rečenog, potrebno je upozoriti i na sljedeće razloge: vođenje točne statističke evidencije broja stradalih i načina njihova stradavanja, te stručno dokumentiranje događaja uz određivanje postojanja i vrste zaživotnog ili poslijesmrtnog nasilja, a zbog mogućih budućih sudskih sporova i dokazivanja ratnih zločina. Ono što je još važnije, već i prema Ženevskim konvencijama za zaštitu žrtava rata, pravo je obitelji saznati za sudbinu njihovih članova, kao i pravo da im se na zahtjev vrate posmrtni ostaci umrlih osoba i njihove stvari. Obzirom na činjenicu kršenja odredbi konvencije od 12. kolovoza 1949., kao i dopunskih protokola o obavljanju liječničkog pregleda lesa u cilju utvrđivanja smrti i identiteta, sastavljanju odgovarajućeg izvješća, spaljivanju ili pokopu tijela uz poštivanje vjerskih propisa i običaja, zaštiti i označavanju grobova i njihovoj evidenciji, potreba ekshu 45 macija i identifikacija žrtava rata postavlja se kao neupitna obveza zajednice. Osim toga, značajna administrativna i sudska pitanja, a koji se tiču statusa nestalih osoba i njihovih obitelji, zahtijevaju svoje rješenje. Situacije koje zahtijevaju sudskomedicinsku identifikaciju mrtvih osoba ili njihovih ostataka
- masovne nesreće uslijed prirodnih katastrofa (potresi, poplave, požari)
- masovne civilne ili vojne prometne nesreće (avionske, automobilske, željezničke i brodske)
- identifikacija ljudskih ostataka nakon jakih požara ili eksplozija
- identifikacija žrtava rata
- identifikacija pronađenih ljudskih ostataka za koje se pretpostavlja da pripadaju nestalim osobama
- kazneni predmeti gdje sakaćenje ili jako uništenje tijela prati ili je udruženo sa smrtnim ishodom
- slučajevi u kojima uznapredovale truležene promjene onemogućavaju utvrđivanje identiteta
- slučajevi pronalaska koštanih fragmenata

1.8. DNA analiza

DNA analiza predstavlja potencijalno vrlo korisnu i svakako najtočniju metodu identifikacije. Zasniva na usporedbi genomske ili mitohon-drijske DNA izolirane iz uzoraka kosti ili zuba ekshumiranih tijela odnosno posmrtnih ostataka s DNA izoliranom iz uzorka krvi pretpostavljene uže rodbine. Međutim, zbog jake truležne degradacije, kao i poslijesmrtne kontaminacije DNA, i ova metoda ima svoja ograničenja. Kod svakog slučaja složene identifikacije preporučeno je uzeti uzorak kosti (najbolje natkoljenične) i zub te iste pohraniti u zamrzivač do trenutka započinjanja obrade i DNA analize, a na način da se predviđana kost/zub dobro očisti, opere i osuši, a potom dio kosti izuzme odgovarajućim izrezivanjem Ukoliko prilike ovo ne dopuštaju (rad na terenu), potrebno je uzeti cijelu dugu kost te je naknadno pripremiti za pohranu uzorka. Ovo se treba učiniti stoga štu su DNA analize vrlo dugotrajne te je često potrebno, i prije započinjanja analiza, tijelo ili njegove ostatke pokopati a kada u suprotnome izvori DNA više ne bi bili dostupni. Podaci dobiveni sudskomedicinskom obradom bilježe se u posebne formulare ili obrasce, te se uspoređuju s podacima o nestalim osobama prethodno prikupljenima od rodbine, prijatelja, poznanika, preživjelih stradalnika i svjedoka stradavanja. Ti podaci upisuju se u također posebno pripremljene protokole. Posljednjih godina širom svijeta u upotrebi je INTERPOL-DVI (Disaster-Victim-Identification)-FORM, u novom obliku potvrđen 1989. godine u Francuskoj, a koji je omogućio bolju i bržu međudržavnu i međudisciplinarnu suradnju i razumijevanje kako u pojedinačnim tako i u masovnim nesrećama. Međutim, ne tako rijetko identifikacija je otežana zbog nepodudarnosti s podacima prikupljenima od navedenih osoba a zbog različitih razloga: - objektivnih (promjena predmeta, odjeće, kose, zubi uslijed dugačkog razdoblja od napuštanja posljednjeg poznatog mjesta boravka) i - subjektivnih (emocije, zaboravnost, sugestija). Osim toga, pojavljuje se još jedan dodatni problem: lažno pozitivna odnosno lažno negativna identifikacija od strane porodice, prva u želji da se nestala osoba, odnosno njezini postmortalni ostaci, napokon pronađu, a druga zbog neprihvaćanja činjenice smrti. Također, moguća je i namjerna pogreška u identifikaciji ako je to u cilju prepoznavatelja. U svakom procesu prepoznavanja neophodna je suradnja svih relevantnih službi, a metode identifikacija potrebno je koristiti planski, primjenjujući različite postupke koji će međusobnim upotpunjavanjem povećati uspješnost identifikacije. Identifikacije ljudskih ostataka su često vrlo dugotrajni i složeni postupci, te samo strogim pridržavanjem svih navedenih faza i određenog redoslijeda u toku procesa ekshumacije i identifikacije omogućit će se uspješnije, lakše i brže pozitivno prepoznavanje. Temeljem iskustava stečenih u identifikacijama žrtava rata može se preporučiti identifikacijski model kojeg je moguće primijeniti u sličnim slučajevima masovnih nesreća. Ovaj model uključuje sastavljanje preciznog popisa nestalih osoba, detaljno prikupljanje zaživotnih podataka, tačno lociranje mjesta nesreća ili grobova, profesionalno provođenje ekshumacija uz aktivno sudjelovanje odgovarajućeg kadra (policijski istražitelji i kriminalistički tehničari, sudski antropolozi i sudski medicinari), formiranje multidisciplinarnog identifikacijskog tima stručnjaka sastavljenog od specijaliste sudske medicine, antropologa, stomatologa, radiologa i molekularnog genetičara a koji će obradom ljudskih ostataka utvrditi što je više moguće elemenata potrebnih za prepoznavanje i privremenu identifikaciju usporedbom prijesmrtnih podatka s nalazima stručnog tima, te potvrđivanje identiteta u prisutnosti rodbine. U slučajevima kada identitet nije utvrđen upotrebom standardnih metoda identifikacije potrebno je primijeniti i DNA analizu .

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD