SPARTA I ATENA KAO DRŽAVE

1. SPARTA

1.1.Historija

Sparta je u XVI st. pr.n.e. pobijedila glavnog suparnika, grad Arg, i postala vodeća sila Peloponeza. Kad je početkom V st. Perzijsko carstvo krenulo u kažnjenički pohod protiv Grčke, Sparta se općenito smatrala vođom helenskog saveza. Unatoč junačkim podvizima spartanske vojske kod Termopila i Plateje, kao pravi je vođa iznikla Atena. Dok je Atena gradila moćno brodovlje i postala najveća pomorska sila, Sparta isprva nije poduzimala ništa, jer nikad nije imala kolonijalne pretenzije. Međutim, nakon manjih sukoba 457-449., Sparta je zaratila s Atenom 431 g.pr.n.e, čime je počeo Peloponeski rat, koji je trajao 27 godina i završio 404 g.pr.n.e. pobjedom Sparte. Ipak, Sparta nije nikad bila uspješna u vođenju drugih Grka, pa je nakon raznih sukoba opet izgubila prevlast u Grčkoj i to uglavnom zbog vojnih pobjeda Tebe oko 370-360.god. pr.n.e. Na kraju je podlegla snagama Aleksandra Makedonskog, a poslije ju je na Peloponezu oslabila Ahejska liga. Ipak, Sparta je posve pokleknula tek po dolasku Rimljana, koji su 146 god. pr.n.e. pripojili Grčku rimskoj provinciji Makedoniji. Tako je zavladalo dugo razdoblje mira, sve do seobe naroda, kad su Spartu opljačkali Goti i Huni, a naselili su se i Slaveni, koji su se zatim povukli pred snagom Bizanta u planine, gdje su navodno ostali sve do vremena Osamanskog Carstva. Nakon što su se Grci oslobodili Turaka u Ratu za nezavisnost 1834 god. , sagrađena je današnja Sparta, koja je sjedište prefekture (nomos) Lakedemon i ima oko 20.000 stanovnika.

1.2.Vojska

Sparta je najslavnija po svojoj vojsci. Vojnu je službu Spartanac počinjao u sedmoj te je služio sve do tridesete godine života. Za razliku od drugih grčkih gradova-država, Sparta je imala profesionalnu vojsku - njezini građani nisu radili ništa drugo nego vježbali ratne vještine, a zakonom im je bilo zabranjeno baviti se obrtom ili trgovinom. Zbog toga, kao i zbog strogih životnih uvjeta (vidi poglavlje "Državno uređenje"), spartanska se vojska smatra najboljom u Grčkoj. Prvi težak poraz su spartanski hopliti doživjeli 371 god. pr.n.e. u bitci kod Leuktre gdje ih je porazila malobrojnija vojska Tebe.
Najveći spartanski vojni podvig je bitka kod Termopila, gdje je odred od 300 Spartanaca pod kraljem Leonidom izginuo kako bi zadržao golemu perzijsku vojsku.

1.3. Državno uređenje

Spartansko društvo zasnivalo se na Likurgovom ustavu , nepisanim zakonima utemeljenim tijekom X st.pr.n.e. Iako su smatrani prilično strogima i konzervativnima u odnosu na zakone drugih grčkih zemalja, mnogi mislioci antike su ih držali izuzetno pravičnima. Tako ih hvale Platon, Zenon i Diogen te ih preporučuju kao uzorne.
Sparta je formalno oligarhijska država, odnosno imala je aristokratsko uređenje. Ipak spartanska oligarhija je specifična te sadrži elemente monarhije ali i demokracije. Nominalno na državnom vrhu paralelno su vladala dva kralja, svaki iz jedne od kraljevskih loza, Agijada i Euripontida. Obje loze prema predaji potjecale su direktno od Herakla pa su se kraljevi smatrali Heraklidima. Kraljevska vlast bila je apsolutna samo tijekom vojnih pohoda kada bi jedan kralj vodio vojsku, a drugi ostajao u Sparti brinući se za unutarnje državne poslove. Poslije pohoda i tijekom mira oba kralja odgovarala su za svoje postupke pred vijećem efora, koje je brojalo pet članova .
Efori su bili peteročlano vijeće izabrano na godinu dana. Smatrani su nadzornicima i imali su velike ovlasti - mogli su izricati kazne kraljevima uključujući i smrtnu. Osim nadzorne uloge petorica efora predstavljala su i mišljenja cjelokupnog narodnog vijeća Sparte, odnosno svih punopravnih građana. Tijekom vremena moć efora se uvećavala pa su tijekom petog stoljeća imali praktično vrhovnu vlast u Sparti.
Zakonodavno tijelo Sparte sačinjavala je Geruzija ili vijeće staraca. Geruzija je okupljala 28 građana Sparte starijih od šezdeset godina biranih doživotno. Unutar Geruzije djelovala su ravnopravno i dva kralja tako da je ukupan broj članova iznosio 30. Svaki od članova imao je jednako pravo glasa uključujući i kraljeve, a zadatak im je bio donositi državne odluke te nadzirati provođenje zakona. Također, imali su pravo veta nad odlukama narodnog vijeća. Formalno, članom Geruzije mogao postati bilo koji Spartijat s navršenom propisanom dobi, no u članstvo su se uglavnom birali samo pripadnici najuglednijih porodica.
Najveće državno tijelo nazivala se Apela ili narodno vijeće. Njega su sačinjavali svi punoljetni (18. godina) punopravni građani Sparte - Spartijati. Izabirali su efore, a tijekom vijećanja mogli su glasovati isključivo s da ili ne - svaku daljnje iznošenje stava bilo je prepušteno eforima. Apela predstavlja svojevrsnu ograničenu demokraciju - izbornim putem svih punopravnih građana odabiralo se tijelo koje je kasnije umnogome vodilo državu.
Sav državni utjecaj poticao je od Spartijata - jedino oni imali su puna građanska prava i prolazili su poseban režim odgoja, agogu. Bavili su se isključivo vojnim usavršavanjem i poslovima vezanim uz državu, a bavljenje trgovinom i obrtom bilo im je zabranjeno kao nedostojno. Jedino oni imali su pravo na vojno vodstvo. Broj Spartijata relativno je malen u odnosu na druge naseljenike Lakademona i nikad nije prelazio 9.000, a pred kraj 4 st. pr. Kr. spušta se ispod pet stotina. Ukupan broj ostalih stanovnika prelazio je 200.000.
Perijeci su također bili sastavni dio Spartanske države, a činili su ih starosjedioci teritorija pod upravom Sparte. Zadržali su slobodu i mogli su se baviti obrtima i trgovinom, poslovima koji su smatrani nedostojnima Spartijata. Nisu imali puna građanska prava ali su imali učešća u vojnim pohodima kao vojnici.
Heloti su bili državni robovi u Sparti. Nisu bili u vlasništvu pojedinca već su dodjeljivani uz državna zemljišta na kojima su služili i činili su osnovnu proizvodnu silu Sparte. Kako su brojem bili najbrojniji od stanovnika, a pri tome živjeli u vrlo teškim uvjetima, spartanska povijest ispunjena je čestim pobunama helota.
Neodamodi ili novograđani bila su posebna skupina spartanskog stanovništva, a činili su ih oslobođeni robovi, heloti. Ovu povlasticu stekao bi helot ukoliko bi pokazao hrabrost pri vojnom pohodu ili napravio nešto značajno za dobrobit države. Neodamodi, kao i perijeci, nisu imali puna građanska prava ali dana im je mogućnost bavljenja poslovima prema vlastitom odabiru

1.4. Spoljna politika

Oslanjajući se na primitivnu socijalno-ekonomsku bazu, trpeći zbog stalnih unutrašnjih sukoba, spartanska država je već u ranom periodu morala da se prihvati kolonizacije. U predanju koje izlaže Herodot, a koje se odnosi na Minije i spartansku kolonizaciju ostrva Tere, jasno su prikazane prilike u kojima su se ti događaji odigravali. Herodotovi podaci danas su potvrđeni arheološkim i epigrafskim nalazima. Tukidid saopštava da je spartanska kolonizacija ostrva Kitere takođe praćena oštrim sukobima Sparte s drugim gradovima. U tom pogledu veoma je zanimljivo Herodotovo kazivanje o dugotrajnom i bezuspešnom ratu Sparte sa Tegejom, jednim od gradova Arkadije. Drugi, još opasniji neprijatelj Sparte bio je grad Argos, glavni politički centar Argolide, koji je najbolje očuvao kulturno nasleđe mikenske epohe.
Treći i najozbiljniji neprijatelj Sparte bila je Mesenija. U doba mikenske epohe u primorskom pojasu Mesenije, naročito na njenoj zapadnoj obali, nalazili su se mnogi centri tesno povezani s Kritom. Prema predanju, u Meseniju, kao i u Lakoniju, upadali su Dorani: direktni potomak Herakla i krvni srodnik spartanskih kraljeva Kresfont osnovao je u Meseniji dinastiju kraljeva, koja je po njegovom sinu Epitu dobila ima Epitidi. Iz toga zaključujemo da je dorskom najezdom bila zahvaćena i Mesenija. I u njoj su porušeni i razoreni veliki centri mikenske kulture, ali ahejsko stanovništvo izgleda nije bilo pokoreno i potlačeno. Izgleda da je i na mesenskoj teritoriji došlo do delimičnog razgraničenja i stapanja Ahejaca i Dorana. U homerskim epovima pominje se Mesenija kao politički ujedinjena teritorija; isto se kaže o Meseniji i u predanjima koja prenosi Pausanija. Popis pobednika na olimpijskim igrama, očuvan u fragmentima Hipije iz Elide, sadrži imena Mesenjana sve do sredine 8. veka, što svedoči ne samo o političkoj nezavisnosti Mesenije već i o relativno visokom nivou njene kulture.
U Meseniji, ipak, nije došlo do obrazovanja ahejskih ili dorskih državnih formacija koje bi bile sposobne da brane dalju samostalnost Mesenije. Vojna snaga Mesenije bila je ispod snaga Sparte. U drugoj polovini 8. veka st. e. Sparta je pristupila osvajanju Mesenije ("prvi mesenski rat", 735–715). Podrobne, ali legendarne podatke o tom ratu daje Pausanija; mnogo verodostojniji materijal nalazimo u pesmama Tirteja, koji je živeo dva pokoljenja posle rata. Kako se vidi iz jednog drugog izvora, pri kraju rata u Sparti je došlo do ustanka tzv. partenija– vanbračno rođenih mladića koji su ubrajani u stanovništvo bez građanskih prava (oni su, zapravo, bili sinova majki Spartanki i očeva ne-Spartanaca). Ustanak je bio ugušen, a ustanici su prisiljeni da napuste Spartu i presele se na obale južne Italije, gde su osnovali koloniju Tarent.
Posle niza poraza otpor Mesenjana koncentrisao se u planinskoj oblasti koja se graniči s Arkadijom; tu su oni bili potučeni, i Mesenija je morala da se pokori Sparti uz obavezu plaćanja danka u visini polovine svog celokupnog roda. Izgleda da su Mesenjani već tada dovedeni u isti položaj u kojem su se već nalazili heloti u Lakoniji. Međutim, pobedom nad Mesenijom položaj Sparte nije se bitno popravio. Spartanci su morali da drže brojne snage kako bi prisilili Meseniju na pokornost.
U isto vreme odnosi Sparte s Argosom, gde se učvrstila tiranija Fidona, naglo su se pogoršali. Zapretila je opasnost novog ozbiljnog sukoba sa Tegejom i drugim peloponeskim gradovima. U takvim uslovima konačno je izgrađeno spartansko uređenje. Izgleda da je upravo u to vreme izvršena reforma kojom je zagarantovana imovinska jednakost Spartijata. Stoga je spartanska država morala da se ogradi od uticaja trgovačko-novčanih odnosa koji su se brzo razvijali, i da u tom cilju uvede niz mera: zabranu čuvanja skupocenih metala, zabranu za strance da se pojavljuju na teritoriji grada Sparte, a možda i cele države. Sprovedeno je strogo razgraničenje između periječkih poseda, konačno uključenih u sastav spartanske države, i državne zemlje koja je u vidu klerosa bila raspoređena između Spartijata.
Sparta je ubrzo morala da izdrži još jedan težak rat sa Mesenijom koja se u drugoj polovini 7. veka digla na ustanak ("drugi mesenski rat", 650–620). Ustanak je počeo u severnom delu mesenske ravnice, u rejonu Andanije. Ustanici, na čijem se čelu nalazio Aristomen iz roda Epitida, bili su u savezu sa Arkadijom, Elidom i Argosom. Tokom prvih godina rata Spartanci su trpeli poraze. Mesenjani su se držali junački, ali su ih izneverili saveznici, među kojima je arkadski kralj Aristokrat bio prvi. Tako su Spartanci stekli prednost. U odlučnoj bici, kod "Velikog rova", koja je održana devete godine rata (641), Mesenjani su bili potučeni. Međutim, otpor je produžen dalje; Mesenjani su se ukopali na brdu Eira, koje je bilo na granici sa Arkadijom, i tu su se držali jedanaest godina. Predali su se pod uslovom da se mogu slobodno povući u Arkadiju i druge oblasti Helade. Oni Mesenjani koji su ostali u zemlji pretvoreni su u helote i zajedno sa svojim parcelama raspodeljeni Spartijatima.
Posle ugušivanja mesenskog ustanka (možda ne prije 600. godine), Sparta je kontrolisala veliki dio Peloponeza. U VI. St. ona je tu kontrolu proširila prema severu, u Arkadiju, kako diplomatskim tako i vojnim merama. Na diplomatskom planu, Sparta, mada najveća od dorskih država, namerno je igrala na kartu antidorizma, pokušavajući sredinom VI. St. da pridobije nove saveznike. Dorizam Sparte bio je neprihvatljiv nekim od njenih još uvjek nezavisnih susjeda, čiji su mitovi kazivali o vremenu kada su Peloponezom vladali ahejski kraljevi kao što su Atrej, Agamemnon i njegov sin Orest. Glavni simbolički čin sačuvan u predanju jeste ritualno prenošenje Orestovih kostiju u Spartu – čime je Sparta tvrdila da predstavlja naslednika stare Atrejeve loze. Rezultat je bio sklapanje saveza sa Tegejom, posle čega je usledilo sklapanje prave mreže takvih saveza, koja je danas poznata kao Peloponeski savez. Jedan važan natpis, nađen sedamdesetih godina XX st. koji potiče iz V. St. i odnosi se na jednu zajednicu u Etoliji, donekle je osvetlio obaveze koje je Sparta nametala svojim saveznicima: prije svega, puni vojni reciprocitet – odnosno, zahtjev da se brani Sparta kada je napadnuta, sa sličnim garancijama da će Sparta braniti svoje saveznike kada su oni napadnuti. Drugi, i svakako očiglednije pragmatičan razlog za to što je Sparta sebi privlačila saveznike u takvim rejonima kao što je Arkadija, svakako je bio strah od Argosa. Arhajski i klasični Argos nikada nije zaboravio zlatno doba Fidona, i Argivljani su povremeno pokušavali da istaknu svoje pravo na hegemoniju.
Tokom istog perioda (sredina VI. St.) Sparta se oslanjala na svoj prestiž i popularnost na Peloponezu kako bi svoju antipatiju prema tiraniji odvela korak dalje: jedan papirusni fragment nečega što liči na neko izgubljeno istorijsko dijelo podržava Plutarhovu izjavu da je Sparta sistematski uklanjala tiranije u Grčkoj – u Sikionu, Naksosu, možda čak i tiraniju Kipselida u Korintu. Najpoznatiji takav događaj je kada je Sparta silom uklonila tiraniju u Atini. Na kraju se mora postaviti pitanje kakvi su bili motivi Sparte za ovu i druge intervencije. Možda se deo motiva sastojao u istinitoj ideološkoj mržnji prema tiraniji: Sparta je tu ulogu eksploatisala još 431.god. st. e., kada je ušla u peloponeski rat kao oslobodilac Helade od nove "tiranije" u Grčkoj – odnosno, Atinske pomorske države. Ili su Spartu brinule ambicije Argosa, sa kojim su neki tirani, kao atinski, održavali bliske veze. Ili je predvidjela da će neki tirani osećati simpatiju prema rastućoj snazi Persije: istina je da je Sparta napravila neke diplomatske aranžmane sa Lidijom, kojom je vladao Krez, i koja se našla pod persijskim udarom, ne mnogo pre Krezovog poraza od strane Persije 546. godine. Ukoliko je Sparta zaista uklanjala tirane zbog njihovih simpatija prema Persiji, Sparta je bila nekonzistentna u sprovođenju svoje antipersijske politike: ona nije pomogla Krezu u odlučujućem trenutku, niti je pomogla antipersijskim elementima na Samu, niti je uopšte učinila mnogo u godinama koje su neposredno prethodile velikom grčko-persijskom sukobu 480. i 479. godine (ona nije poslala nikakvu pomoć jonskim ustanicima protiv Persije 499. godine, niti Atini u doba maratonske bitke 490. godine). Nekonzistentnost u spartanskoj spoljnoj politici, međutim, uvek se može objasniti već pomenutim razlogom – njenim helotskim problemom

1. ATENA

Atena je u Staroj Grčkoj bila jedan od najvećih polisa i jedno vrijeme glavni grad panhelenskog (sve-grčkog) saveza; središte grčke umjetnosti i kulture i mjesto rođenja demokracije.

1.1. Povijest

Već u neolitiku (oko 4000. - 3000. pr. Kr.) na području Atene odnosno na Akropoli i u okolici rijeke Ilis postojalo je organizirano naselje. U brončanom dobu (oko 2000. pr. Kr.) Atenska naselja su zauzela Helenska plemena i oni su je proširili te donijeli naprednu poljoprivredu. Za vrijeme Mikenske kulture (1550. - 1050. pr. Kr.) stanovnici Atene su razvili trgovinu, umjetnost i uspostavili su kontakte s drugim područjima Egejskog mora. Vrlo brzo, u 16. stoljeću pr. Kr., Mikenjani su se naselili na Akropoli gdje je izgrađena kraljevska palača ograđena zidinama.
U brojnim grčkim mitovima i legendama opisani su doživljaji tih prvih vladara Atene.
U 12. stoljeću pr. Kr. brojni mikenski gradovi su propadali i zauzeli su ih Tesalijci i Dorani, no Atika i Atena nisu nikada pali.Atenjani su najvjerojatnije direktni potomci Atenjana koji su se miješali s okolnim plemenima i Jonjanima. Do 8. stoljeća pr. Kr.Jonjani su se s ostalim plemenima proširili prema istoku i naselili na obalama Male Azije. Stanovnici Atike su se podijelili na klanove i plemena kojima je glavni grad postao Atena, čime je stvorena grad-država – polis.
U razvoju Arhajskog razdoblja (7. i 6. stoljeća pr. Kr.) Atena je imala vodeću ulogu u Grčkoj, a Agora je postala središte grada, dok je Akropola sve više postajala religijsko središte s novim hramovima i svetištima. U isto vrijeme dogodila su se krunske društvene promjene. Politička vlast, koja je do tada bila u rukama kraljeva, prešla je u ruke bogatih zemljoposjednika čime su oni postala jaka aristokracija. Nakon nekoliko pokušaja preuzimanja vlasti, atensko pravo je kodificirano za vrijeme vladara Drakona, ali ni to nije spriječilo društvenu pobunu 594. pr. Kr. kada su Atenjani povjerili Solonu da sastavi novi zakonik. Solon je kao izrazito patriotski pjesnik koji je uživao veliko povjerenje Atenjana, postavio opće interese na prvo mjesto i odredio je koja mjesta u upravi mogu zauzeti građani, ali i koje su im obveze na osnovu njihovih prihoda. Demokratska tijela, kao Sabor na Demosu i Vrhovni sud, birali su arhonte (glavne magistre) i upravno sudstvo, čime su utemeljene institucije koje su činile političku vlast.
Iako su ove reforme bile prvi korak ka demokraciji, uslijedili su daljnji sukobi (561. - 560. pr. Kr.) koji su, uz potporu niže klase građana, na vlast doveli Pizistrata koji je uveo tiraniju.
On je ustanovio temelje atenske mornarice, a grad ispunio novim svetištima i spomenicima, posebno posvećenima Dionizu i Ateni. Također je dao da se Homerovi epovi zabilježe u pisanoj formi, te je reorganizirao Panatenske svečanosti, festival u čast božice Atene. Nakon njegove smrti (528. pr. Kr.) njegovo djelo su nastavili njegovi sinovi Hiparkus i Hipias; sve do 510. pr. Kr. kada je ukinuta tiranija. Arhon Kleisten, koji je izabran 508. pr. Kr., smatra se za utemeljitelja demokracije u Ateni. Njegovim reformama su svi stanovnici Atike, sada podijeljeni na deset plemena, mogli obavljati državnu službu i aktivno sudjelovati u političkom životu. Također je ograničio administraciju i dao je veće ovlasti Saboru.
U ranom 5. stoljeću pr. Kr. Atenjani su pomogli jonski ustanak i time izazvali sukob sa Perzijskim Carstvom. Nakon perzijske pobjede protiv Jonije i njihovih saveznika, perzijski vladar Darije Veliki naredio je svojim satrapima iz Male Azije kažnjenički pohod protiv Atene i Eretreje čime započinju grčko-perzijski ratovi. Eretrija je poražena, no Atenjani se uspijevaju obraniti u bitci na Maratonskom polju 490. pr. Kr. Ipak, Darijev sin Kserkso 480. pr. Kr.osobno vodi perzijsku vojsku u pohod protiv Atene, dok se grčka vojska povlači pred nadmoćnijim neprijateljem na Peloponez, gdje se sklanjaju i atenski stanovnici. Kserks je dao spaliti Atenu kao odgovor na njihovo pustošenje grada Sarda, glavnog grada perzijske satrapije Lidije. Perzijska vojska se nakon toga povukla, dok je atenska mornarica porazila perzijsku flotu u bitci kod Salamine 480. pr. Kr. i time zadržala pomorsku premoć na istočnom Mediteranu. Nakon rata, Temistoklo je obnovio Atenu i 7 km dugim zidinama utvrdio njenu Pirejsku luku (478. pr. Kr.). On je također zaslužan i za osnivanje tzv. Delskog saveza u koju su se uključili brojni grčki polisi, osim onih pod utjecajem Sparte.
Razmirice između Sparte i Atene su odavno postojale, a kulminirale su kada je Kimonova atenska flota počela dominirati Egejskim morem. Uslijedio je Prvi peloponeski rat (460.-445. pr. Kr.) između grčkih gradova podijeljenih u svojoj lojalnosti Ateni ili Sparti. U tom razdoblju, koje se naziva „zlatno doba“ (Klasično doba) grčke povijesti, u Ateni je vodeću ulogu preuzeo Periklo, državnik koji je odigrao vodeću ulogu dok je Atena bila najjačim polisom u Grčkoj. Ovaj karizmatični vođa je doveo atensku demokraciju do vrhunca, a grad je obogatio najpoznatijim spomenicima i hramovima vrhunske umjetničke vrijednosti.
U tom uzdižućem duhu panatenski festival je postao još svečaniji, te je bio prilika da Atena pokaže svoje bogatstvo i snagu kroz kreativnost. Ovakvo očito pokazivanje bogatstva samo je dodalo ulje na vatru razmirica sa Spartom što je dovelo do novih sukoba ova dva najjača grčka polisa. U Drugom Peloponeskom ratu (431. - 404. pr. Kr.)Sparta je uz golemu perzijsku pomoć porazila Atenu, koja je bila prisiljena predati svoju flotu, te srušiti vlastite zidine. Također je morala prihvatiti politički sustav koji je bio kod njenih suparnika, te su u gradu vlast prigrabile grupe oligarha, znan kao vrijeme trideset tiranina.
Tijekom 470-ih pr. Kr. Delski savez vodio je pohode u Tračkoj i Egeju s ciljem da ukloni preostale perzijske garnizone u regiji. Atenjane i njihove saveznike predvodio je atenski političar Kimon. Početkom sljedećeg desetljeća, Kimon je vodio vojne ekspediciju u Maloj Aziji gdje je želio učvrstiti grčku prisutnost. U bitci kod Eurimedona u Pamfiliji Atenjani su ostvarili vrijednu dvostruku pobjedu; porazili su perzijsku flotu nakon čega su vojnici iz brodova pristali na obalu i napali perzijsku vojsku.
Krajem 460-ih pr. Kr. Atenjani su se odlučili na ambiciozan potez podrške ustanku u perzijskoj satrapiji Egiptu. Iako su grčke snage u početku nizale uspjehe, nisu uspjeli zauzeti perzijski garnizon u Memfisu ni nakon tri godine opsade grada. Perzijanci su tada krenuli u protunapad pa se atenska vojska našla pod opsadom 18 mjeseci, nakon čega je potpuno uništena. Ovaj katastrofalan atenski poraz kao i međugrčki vojni sukobi prisilio je Atenu na odustajanje od ratova protiv Perzijskog Carstva. Godine 451. pr. Kr. u Grčkoj je dogovoreno primirje pa je Kimon nesmetano mogao pokrenuti novu vojnu ekspediciju na Cipru. Ipak, prilikom opsade grada Kitiona Kimon je umro, a atenska mornarica odlučila se povući. Prilikom bijega uspjela je pobijediti perzijsku mornaricu kod ciparske Salamine 450. pr. Kr. koja ih je pokušala spriječiti u povlačenju. Ovaj neuspješni atenski pohod označio je kraj neprijateljstva između Delskog saveza i Perzijskog Carstva, odnosno prestanak vojnih operacija grčko-perzijskih ratova. Nedugo kasnije sklopljen je Kalijin mir, čime su njihovi sukobi i službeno bili završeni.
Od grčkih država Makedonija je postala vodećom vojnom silom i njezin kralj, Filip II. Makedonski (359. - 336. pr. Kr.), je zauzeo Atenu 338. pr. Kr., te je slijedeće godine priznat za vođu svih Grka u borbi protiv Perzijanaca. Njegovu borbu je dovršio njegov sin Aleksandar Veliki (336.-323. pr. Kr.) koji je proširio svoju vlast duboko u Aziju.
U Helenističkom razdoblju (323. - 146. pr. Kr.), koje je uslijedilo po smrti Aleksandra Velikog, Atena je postala ovisna o djelovanju makedonskih vladara koji su postavili atenske upravitelje (Demetrije Faler 317. pr. Kr. i Demetrije Polior 307. pr. Kr.). Naposljetku su Atenom vladali kraljevi Pergama i Egipta, od kojih su mnogi dodatno ukrasili grad i studirali u atenskim školama.
Godine 146. pr. Kr. Rimljani su osvojili Grčku i iako je Atena imala povlašten status, možemo reći da je to bio kraj atenskog polisa.

ZAKLJUČAK

Kroz čitav seminarski rad može se primjetiti kakvi stu to bili Spartijati i Atinjani kao narod i kakvo uređenje su imale njihove države. Može se primjetiti da već u tom periodu postji demokracija koju primjećujemo u našoj i večini evropskih država. Nadam se da sam uspio probližiti historijat Atene i Sparte kao država u antičkoj Grčkoj.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi