POCETNA STRANA

Teorije o podrijetlu Hrvata

O podrijetlu Hrvata postoji više teorija:

Uz ove glavne teorije postoje i one koje upozoravaju na sličnost u tradicijama o podrijetlu između Hrvata i Bugara. Jedna teorija smatra da je ime Hrvat možda potječe od naziva zapovjednika avarskih pograničnih postrojbi koji se kasnije prenio na pojedine narodnosne skupine koje su stanovale na tim područjima.
Rana hrvatska povijest od početka je označena slavenskim jezikom, običajima i vjerovanjima, no u ravnicama oko Crnog mora dolazi do dodira slavenskih plemena i iranskih naroda pa od tuda i specifično ime hrvatskog naroda. Hrvati se oblikuju zapravo stapanjem doseljenika sa sjevera i starosjedilaca na području današnje Hrvatske.
Ovako 30. poglavlje djela cara Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“ prenosi narodnu tradiciju o doseljenju Hrvata.
Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagirbeje (Bavarske), gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero brace Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih skupa s narodom svojim, dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare, koji držahu tu zemlju. I neko vrijeme ratujuć i jedni s drugima, nadja čaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. Od toga doba ovladaše ovom zemljom Hrvati…
Od onih pako Hrvata, koji dođoše u Dalmaciju, odijeli se jedna čest i ovladaše Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta (vladara) koji tek šiljaše prijateljske darove arhontu Dalmacije.

Hrvati pod franačkom vlašću

Hrvati dolaze u dodir s Francima krajem 8. st. tijekom nastojanja Karla Velikog da uništi vlast Avara u Panoniji. Poslije prilično jakog otpora Hrvati su priznali franačku vrhovnu vlast. U to doba (vjerojatno pod frana čkim utjecajem) nastaju dvije hrvatske kneževine. Jedna je nastala na području nekadašnje rimske Panonije između Save i Drave, a druga se oblikovala u zaleđu dalmatinske obale i u samom priobalju Dalmacije. Prvi poznati vladari tih kneževina ( s početka 9. st.) bili su knezovi Ljudevit (u Panoniji) i Borna (u Dalmaciji).
S prihvaćanjem franačke vlasti išao je i glavni val pokrštavanja Hrvata.
Oko vlasti nad hrvatskim priobaljem sukobili su se Franci i Bizantinci. Poslije nekoliko godina ratovanja sklopili su 812. mir u Aachenu. Po tom miru Franci su dobili vlast nad većinom područja današnje Hrvatske osim nekoliko dalmatinskih i kvarnerskih gradova i otoka. Ovaj događaj je imao izuzetnu važnost za daljnju povijest Hrvatske. Hrvati su time konačno postali dio franač kog, zapadnog, latinskog civilizacijskog područja. Istovremeno stvorena je trajna napetost pa i sukob između područja na samoj obali i hrvatskog područja u zaleđu koji će definitivno biti razriješen tek poslije 2. svjetskog rata.
Nezadovoljan zloupotrebama franačkih dužnosnika 818. knez Ljudevit je podigao pobunu protiv Franaka okupivši oko sebe i susjedna slavenska plemena. Uz Ljudevita ipak ne pristaje knez Borna. Njemu je potrebna franačka podrška zbog bizantskih gradova na njegovoj obali pa on č ak i ratuje protiv Ljudevita. Poslije puno napora Franci su ustanak uspjeli ugušiti. Poslije poraza Ljudevita za područje između Save i Drave bore se Franci i Bugari koji tu postavljaju sebi podložne knezove.

Izgled franačke vojske u 9. st.

Pokrštavanje Hrvata

O njemu postoji više teorija:

Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV radi otkupa kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika.
Usprkos tome kršćanstvo se među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijaršije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja se dogodila početkom 9. st. Ovako franački povjesničar (Annales regni Francorum) opisuje međusobno ratovanje dva hrvatska kneza.
A dalmatinski knez Borna sukobi se kod rijeke Kupe s Ljudevitom, koji je išao na nj s velikom vojskom. U prvom sukobu napuste Bornu Ga čani, ali se on ipak spasi, jer ga je obranila i zaštitila njegova tjelesna straža. U tom boju pogine Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva napustio svoga zeta i pristao uz Bornu. Kad su se Gačani vratili kući, Borna ih ponovo pokori.
Našavši zgodnu priliku, Ljudevit u mjesecu prosincu provali s jakom vojskom u Dalmaciju i stade je pustošiti ognjem i mačem. Kada je Borna vidio, da mu nikako nije dorastao, zatvori sve svoje u utvrde pa je s izabranom četom navaljivao sad s leđa, sad s boka te je danju i noću zadavao jade Ljudevitovim četama, gdje god je mogao, i nije mu dao da se nekažnjeno kreće po njegovoj pokrajini. Naposljetku, pošto mu je nanio teške gubitke , ubio je naime 3000 vojnika njegove vojske oteo mu 300 ili više konja i usto mu razgrabio prtljagu i raznovrsni plijen, prisili ga, da se povuče iz njegove zemlje.

Uspon hrvatske kneževine u Dalmaciji

9. st. je razdoblje kada započ inje višestoljetni sukob između Hrvata i Mlečana. Mleč ani nastoje zauzeti istočnu obalu Jadrana čiji otoci i uvale pružaju sigurnost na plovidbi prema istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku s kojima Mlečani trguju. Na drugoj strani Hrvati i Neretvani gusarskim napadima ugrožavaju mletačku trgovinu.Mlečani napadaju Hrvate i Neretvane no bez uspjeha. 839. morali su s hrvatskim knezom Mislavom i Neretvanima sklopiti mir.
Mislava nasljeđuje knez Trpimir (845. – 864.). On uspješno ratuje kako s Bugarima tako i s Bizantincima i Mlečanima. Utemeljio je i vladarsku kuću koja će vladati Hrvatskom (uz prekide) do kraja 11. st. U doba Trpimira vjerojatno se osniva ninska biskupija kao nadležna za cijelo područje pod vlašću hrvatskog vladara. On osniva i prvi benediktinski samostan (u Rižinicama po Klisom). Podižu se i obnavljaju i drugdje brojne crkve.
Trpimira ne uspijeva naslijediti ni jedan od njegovih sinova nego vlast preuzima knez Domagoj (864. – 878.). Tijekom 9. st. arapski gusari ugrožavaju iz svoga uporišta u Bariju cijelo jadransko područje. Franci su organizirali napad na Bari u oslobađanju kojega sudjeluje i knez Domagoj (871.).
Domagojevo ratovanje pod Barijem koriste Bizantinci pod carem Bazilijem I. da napadnu i opljačkaju hrvatsku obalu u sklopu svojih nastojanja da obnove svoju prevlast na Jadranu. U tu svrhu od gradova i otoka pod svojom vlašću organiziraju upravno-vojnu oblast - temu Dalmacija. Bazilije I. pošto je učvrstio bizantsku vlast u dalmatinskim gradovima podvrgava ih crkvenoj vlasti patrijarha u Carigradu.
Poslije ovoga Domagoj se posvećuje sustavnim gusarskim napadima i to posebno na bizantske saveznike Mlečane. Domagoja ugrožavaju i zavjere u samoj njegovoj državi. Poslije Domagojeve smrti Bizantinci dovode na prijestolje Trpimirova sina Zdeslava (878.). U to doba uređuju se odnosi dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću s vladarima u zaleđu pa tako i s hrvatskim vladarima. Njima se oni obvezuju na plaćanje godišnjeg danka. Bizantskog kandidata ubrzo je uklonio novi knez - Branimir (879. – 892.). Još u prvoj polovici 9. st. počeo je proces postepenog osamostaljivanja hrvatske kneževine u Dalmaciji od vrhovne franačke vlasti. On je završio u doba Branimira koga je i papa priznao za nezavisnog vladara. U vrijeme kneza Branimira ninski biskup Teodozije uspio je, čini se, dokopati se i položaja splitskog nadbiskupa ali ipak nije došlo do trajnog ujedinjenja dviju biskupija. Doba Branimira je također razdoblje intenzivne gradnje i obnove crkava.
U ovo doba smanjena je opasnost od Mlečana i to posebno kada je u sukobu s Neretvanima stradao i sam mletački dužd (887.).
Krajem 9. st. u panonsku se nizinu doseljavaju Mađari i time se pojavljuje novi važan činitelj u hrvatskoj povijesti. Tada područjem izme đu Save i Drave vlada knez Braslav. On kao franački vazal ratuje protiv Mađara no on u tom sukobu nestaje zajedno sa svojom kneževinom.

Natpis kneza Trpimira iz Rižinica kod Solina

Crkva Sv. Križa u Ninu


Natpis kneza Branimira iz Muća kod Splita iz 888.

Hrvatska u 10. stoljeću

Uspon Hrvatske koji je počeo u 9. st. nastavio se i u sljedećem razdoblju, u prvoj polovici 10. st. Od doba Tomislava hrvatski vladari stalno nose titulu kralja, pa je i na taj formalan na čin obilježeno ja čanje hrvatske države. Tomislav (910. – 928.), raspolažući velikom vojnom silom, ratuje uspješno protiv Mađara i Bugara proširivši područje svoje vlasti i u kraj između Save i Drave. Hrvati se upliću i u prilike u susjednoj Srbiji. Pomažuć i Bizantu u sukobu s Bugarima on postaje bizantski saveznik. Tako mu Bizant povjerava i upravu nad svojim područjima u Dalmaciji.
Povezivanje dalmatinskih gradova i hrvatskog zaleđa u doba Tomislava potiče i crkveno povezivanje dvaju područ ja, posebno jer su dalmatinski gradovi ponovo došli pod crkvenu nadležnost rimskog pape. Na crkvenim saborima 925. i 928. vode se sporovi koja će biskupija dobiti vodeći (metroplitanski) položaj u novim uvjetima. Glavne su sukobljene strane splitska nadbiskupija i ninska biskupija. Na kraju je prevagu dobio splitski nadbiskup, a ninska je biskupija uskoro ukinuta.
Papa traži da se u Hrvatskoj ukine i slavensko, glagoljaško bogoslužje (koje se tu vjerojatno proširilo u drugoj polovici 9. st.) no sabori samo formalno ograničavaju postavljanje svećenika koji ne znaju latinski.
Hrvatska je ostala jaka država sve do polovice 10. st. kada je došlo do novih unutarnjih sukoba u kojima je ban Pribina ubio kralja Miroslava (949.). Od tada najkasnije, počinje rasti uloga banova koji vladaju trima županijama na području Like i gotovo postaju suvladari kralja.
Novi vladar Mihajlo Krešimir II (949.- 969.) uspijeva stabilizirati stanje u državi i možda je čak proširiti na Bosnu.
Hrvatska je ponovo ojačala krajem 10. st. za vladavine Stjepana Držislava (969. – 997.). On je ponovo važan saveznik Bizanta zbog čega dobiva iz Carigrada znakove kraljevske vlasti i upravu nad bizantskom Dalmacijom. Njega napada, neprijatelj Bizanta, makedonski (novobugarski) car Samuilo koji, premda prodire duboko u Hrvatsku ne uspijeva ostvariti trajni uspjeh u ratovanju.

Nadgrobni natpis kraljice Jelene
- važan izvor za rodoslovlje hrvatskih vladara


Rekonstrukcija crkava na Otoku u Solinu
- mauzoleju hrvatskih vladara


Natpis kralja ("velikog kneza") Držislava
iz Kapitula u Kninu

Važniji zaključci crkvenog sabora u Splitu 925.

1. Buduć i da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti (misli se Split op. a.), ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: „Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.“

10. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica sve ćenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu se dopustiti, da vrši svećeničku službu. 12. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka ni jedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve…

Sukobi i previranja u 11. st.

Poslije smrti Stjepana Držislava dolazi ubrzo do građanskog rata među njegovim sinovima. Ovaj sukob su iskoristili Mleč ani da napadnu Hrvatsku. Mletački dužd Petar II Orseolo zauzima bizantsku Dalmaciju (999.) ali i neka hrvatska područja na obali. Tada su Mlečani prvi puta uspjeli zavladati dijelovima Dalmacije i Kvarnera.Hrvati se ne mire s postojećim stanjem i ubrzo, barem dijelom, uspijevaju vratiti dalmatinske gradove.
Usprkos političkim previranjima gradovi na području Hrvatske i Dalmacije ubrzano se razvijaju i u njima dolazi do društvenog raslojavanja. Tijekom 11. st. počinje postepeni gospodarski i društveni uspon i u Slavoniji.
Od polovice 11. st. i Hrvatsku je zahvatio pokret za reformom zapadne, katoličke crkve koji je nastojao ukloniti brojne zloupotrebe koje su se u njoj nagomilale. Crkveni sabor 1060., u reformnom duhu, zabranjuje slavensko bogoslužje i zaređivanje svećenika koji ne znaju latinski. Tome se usprotivilo svećenstvo na području Kvarnera. Usprkos tome što su vođe protureformnog pokreta bile utamničene slavensko se bogoslužje i dalje održalo.
Pristaša reformnog pokreta je i hrvatski kralj Petar Krešimir IV (1058. – 1075.). Svojoj je vlasti podvrgao Dalmaciju. U njegovo doba nekadašnja kneževina Neretvana postaje dio hrvatske države. Kralj podiže benediktinske samostane i općenito bogato obdaruje crkvu.
Kao pristaša reformnog pokreta Petar Krešimir IV. sukobljava se s pristašama protureformnog pokreta oko njemač kog cara Henrika IV. U tim sukobima privremeno gubi Kvarner i istočnu Istru. Nezadovoljni dalmatinski gradovi pozivaju Normane iz južne Italije da interveniraju. Oni zarobljavaju Petra Krešimira IV. Tijekom druge polovice 11. st. i na području Hrvatske počinju se stvarati začeci feudalnih odnosa.
Petra Krešimira IV nasljeđuje njegov ban – Zvonimir (1075. – 1090.). On nastavlja politiku pristajanja uz reformno papinstvo pa postaje formalno i vazal najmoćnijeg pape onog doba - Grgura VII. On ponovno podvrgava Dalmaciju vlasti hrvatskog kralja. Ratuje protiv Bizanta i Mlečana, a na strani Normana.
Poslije smrti Zvonimira, koji umire bez muškog potomka, a posebno poslije smrti sinovca Petra Krešimira IV. Stjepana II. postavlja se pitanje nasljeđivanja hrvatskog prijestolja. Pojavljuju se različiti pretendenti, a posebno je bilo važno da je krunu zahtijevala i Zvonimirova udovica, mađarska kraljevna Lepa. Ona je svoja prava prenijela na svoga brata Ladislava. Poslije smrti Stjepana II. on provaljuje u Hrvatsku ali se uspijeva privremeno učvrstiti samo na sjeveru. Jedina trajna posljedica tog njegovog prodora bilo je osnivanje biskupije u Zagrebu 1093.

Reljef s likom hrvatskog vladara
(vjerojatno donešen iz Zvonimirove krunidbene crkve u Solinu)

Dalmatinski gradovi

Najrazvijeniji dio Hrvatske bio je dio uz obalu, a posebno tamošnji gradovi kako oni koji kontinuirano postoje od antike tako i oni koje obnavljaju ili utemeljuju Hrvati. Od gradova koje su utemeljili Hrvati posebno se ističu Nin, Biograd, Šibenik, Skradin i u unutrašnjosti Knin.
Među stanovništvom gradova postepeno se počinje izdvajati sloj koji preuzima političku i gospodarsku moć u njima - patricijat. On barem dijelom potiče još iz vremena antike. Usprkos tome, kako svjedoče njihova imena, ti moćni rodovi su već uveliko pohrvaćeni što jasno pokazuje da su gradovi uz obalu rano i temeljito bili prožeti hrvatskim narodnosnim elementom.
Od svih tih moćnih rodova najviše su se istaknuli zadarski Madijevci. Oni su vjerojatno bili i u srodstvu s hrvatskom vladarskom obitelji. Glavar Madijevaca Grgur (Dobronja?) pokušao se osamostaliti pa i zavladati drugim srednjodalmatinskim gradovima u prvoj polovici 11. st. ali su ga Bizantinci, kada su prozreli njegovu igru, zatočili.

Začeci feudalnih odnosa

Društveni odnosi u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj bili su vrlo zamršeni. Tako pod anti č kim utjecajem još postoje imanja koja obrađuju robovi. Najveći dio seljaka ipak je slobodan i raspolaže vlastitom zemljom. Jedan dio postaje obvezatan obrađivati zemlju na veleposjedima crkvene i svjetovne gospode ali oni ostaju i dalje osobno slobodni.
Tijekom 11. st. dio slobodnih seljaka (uslijed usitnjavanja njihovih posjeda nasljeđivanjem što ih čini nedovoljnima za isplativu poljoprivrednu proizvodnju) postaje zavisan o veleposjednicima, prodaju svoje posjede, a neki čak i postaju robovi.
U kupovanju zemlje sve veću važnost dobiva novac.
Najkasnije od druge polovice 11. st. sve veći dio gospodarske i političke moći prelazi na moćne rodove, posebno zbog toga što vladar velika imanja pa i svoja kraljevska prava prenosi na njih.