POCETNA STRANA

Hrvatska u 16. stoljeću

Od izbora Habsburgovaca najviše se očekivalo u obrani od Turaka, ali ta očekivanja nisu bila ispunjena. Jedan od glavnih razloga bio je građanski rat koji je izbio na području Hrvatske poslije izbora Ferdinanda. Slavonski sabor je naime, uz podršku tada najjačeg hrvatskog velikaša Krste Frankopana, izabrao za kralja Ivana Zapolju. Takvu situaciju koriste Turci da tijekom 1527. zauzmu Liku i Krbavu, a krajem iste godine i Jajce čime ja posve propao obrambeni sustav na Vrbasu i obrana se prenijela na rijeku Unu. Turci napreduju i u Slavoniji, ponekad uz odobravanje lokalnog stanovništva nezadovoljnog feudalnim iskorištavanjem. To napredovanje nije mogla spriječiti ni protuofenziva habsburške vojske. 1537. pada i posljednja utvrda na području južne Hrvatske - Klis. Turska pustošenja imaju izuzetno teške demografske posljedice. Cijele pokrajine napušta hrvatski stanovništvo i seli se na druga hrvatska područja ili izvan domovine.
Ratovanje s Turcima i dodiri s njima i narodima pod njihovom vlašću ojačali su balkanske i orijentalne utjecaje na civilizaciju Hrvata. Dugogodišnje ratovanje s Turcima dalo je mentalitetu hrvatskog naroda jednu tamnu crtu.
U sukobu između pristaša Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog pobijedili su pristaše Ferdinanda. Habsburgovci usprkos potpisanim obvezama sada nastoje što više ograničiti utjecaj sabora i bana. Slabljenju sabora doprinosi i ponašanje velikaša koji zanemaruju njegov rad i usprkos ratnoj opasnosti stalno se međusobno sukobljavaju. U tim sukobima, kao najjača velikaška obitelj izdvojila se ona Zrinskih – potomci Šubića koji su se u 14. st. preselili u Slavoniju.
Velikaši nastoje u kmetove pretvoriti do tada slobodne slojeve stanovništva. Posebno, u tom smislu, pritišću sitno plemstvo koje im se odupire s promjenjivim uspjehom. Posebno je jak pritisak feudalnog iskorištavanja na kmetovima sjeverozapadne Hrvatske koji su uglavnom zaštićeni od turskih napada. 1573. ovo izaziva veliku seljačku bunu.
Gradovi južno od Kupe propadaju, dok oni sjeverno od nje opstaju, pa i u nekoj mjeri napreduju. To se posebno odnosi na Zagreb koji se najkasnije od druge polovice 16. st. smatra glavnim gradom Hrvatske.
Hrvatski sabor i plemstvo nemaju dovoljno sredstava da sami brane granicu pa troškove njene obrane preuzimaju na sebe Habsburgovci i neke austrijske pokrajine.
To je na kraju dovelo do toga da su ti krajevi, tzv. krajine postali upravno (premda nikada ne i formalno) odvojeni od ostatka Hrvatske. Tome je doprinijelo i naseljavanje novog stanovništva u pograničnom području koje je velikim dijelom srpskog podrijetla, a koje je u opustošene hrvatske krajeve u blizini granice dovela turska vlast. Novonaseljeno stanovništvo odbija prihvatiti okvire hrvatskog feudalnog poretka što koriste njemački časnici na granici u svojim nastojanjima da se oslobode utjecaja hrvatskog sabora i hrvatskih velikaša.
Velika ulaganja Habsburgovaca i habsburških zemalja u obranu hrvatske granice kao i angažman cijelog hrvatskog naroda, na kraju su urodili plodom. Prije toga je ipak uslijedio još jedan težak poraz. 1592. bosanski paša, Hasan-paša Predojević zauzeo je glavnu utvrdu na rijeci Uni – Bihać. Time se sustav obrane prenio na rijeku Kupu. Hasan-paša je odlučio sada zauzeti Sisak – posljednju utvrdu pred Zagrebom. 1593. pod Siskom se odigrala odlučujuća bitka u kojoj su brojno slabije, udružene hrvatske i njemačke jedince, uništile Hasan-pašinu vojsku. Turci su sada pokrenuli veliki rat protiv Habsburgovaca ali su u Hrvatskoj u dvije velike bitke kod Petrinje 1596. ponovo poraženi. Time je konačno zaustavljen daljnji prodor Turaka na hrvatsko područje.

Gradnja Karlovca je započeta 1579. i ta velika utvrda
je trebala biti glavna prepreka turskom prodoru. U stvarnosti Turci grad nikada nisu napali.


Petrinju je utemeljio Hasan paša Predojević kao glavnu tursku bazu
za prodore preko Kupe. Grad je vrlo brzo pao u ruke Habsburgovaca postavši vrlo važna krajiška utvrda.

Gospodarske prilike u Hrvatskoj u 16. stoljeću

Turska pustošenja izuzetno teško pogađaju hrvatsko gospodarstvo. Prekidaju se putovi koji idu Hrvatskom iz unutrašnjosti prema moru pa niz gradova južno od Kupe jednostavno nestaje. Stanovnici propalih gradova pretvaraju se u obične kmetove. Nešto su bolje prilike u gradovima sjeverozapadne Hrvatske. Jedina, zaista unosna trgovačka djelatnost bila je prodaja namirnica i ostale robe vojsci uz granicu i oko te trgovine sukobljavaju se seljaci, feudalci i građani. Trgovinu uz to ograničavaju brojne unutarnje carine. Najviše se trguje solju i žitom dok je stoka glavni izvozni proizvod.
Obrt u preostalim gradovima dolazi pod sve jači nadzor cehova i gradskih vlasti. Tijekom 16. st. Europu, pa tako i hrvatsku zahvaća inflacija kojoj administrativnim mjerama hrvatski sabor uzalud pokušava stati na kraj.
Zbog turskih pustošenja i velikog iseljavanja radna snaga na feudalnim posjedima postaje rijetka i feudalci prisilom nastoje vezati seljake za zemlju koji bivaju sve opterećeniji i to u prvom redu tlakom.

Začeci Vojne krajine

Početke Vojne krajine kao posebne upravne i vojne cjeline pojedini istraživači traže u organizaciji banovina u doba Matije Korvina ili čak u vojnoj organizaciji u doba Žigmunda Luksemburškog.
Pravi počeci Vojne krajine vezani su za angažman Habsburgovaca i njihovih tzv. nutarnjoaustrijskih pokrajini (Gorica, Kranjska, Štajerska i Koruška). Hrvatski feudalci nemaju dovoljno sredstava da brane svoje utvrde na granici pa u njih „privremeno“ puštaju posade koje novače i financiraju Habsburgovci.
Drugi važan činitelj u stvaranju Vojne krajine je i novo stanovništvo na opustošenom pograničnom području. Područja Hrvatske koja su zauzeli Turci u Slavoniji i između Vrbasa i Kupe, tijekom ratnih djelovanja ostalo je bez većine hrvatskog stanovništva. Turske vlasti tu naseljavaju stanovništvo iz dubine Balkana, pretežno srpskog podrijetla i pravoslavne vjere. Ono u pograničnom području prema Habsburgovcima i Mlečanima služi kao pomoćne vojne jedinice – martolozi. Za vojnu službu ono uživa niz povlastica. Kako se Turci sve više učvršć uju u pograničnom podru čju teže doseljenom stanovništvu oduzeti date povlastice. Želeći to izbjeći tijekom 16. st., a posebno od njegova kraja, ovo stanovništvo bježi na habsburško područje. Tu i dalje služe kao vojnici seljaci ali ovoga puta u službi novog gospodara.
Od 60-tih godina 16. st. u pogranič nom području prema Turskoj gotovo nestaje vlasti hrvatskog bana i sabora i svu vlast u svoje ruke preuzimaju njemački časnici koji postaju pravi gospodari lokalnog stanovništva bilo ono starosjedilačko ili doseljeno, hrvatsko ili srpsko. Stanovništvo, bez obzira na vjeru i podrijetlo, podržava ih u tim nastojanjima želeći izbjeći okove feudalnog izrabljivanja. Upravu nad pograničnim područjem preuzimaju nutarnjoaustrijske pokrajine koje, posebno od sabora u Brucku na Muri 1578., ulažu ogromna sredstva u obranu hrvatskog pograničnog područja. Tako se pravo upravno sjedište za područje Vojne krajine preselilo u glavni grad Štajerske Graz.
Hrvatsko plemstvo i sabor protestiraju protiv ovakvog razvoja događaja ali kao sami nemaju sredstava za obranu moraju prihvatiti nastalo stanje. Brojni hrvatski plemić i su i časnici u krajiškoj službi (čak u većini slučajeva) pa su i materijalno ovisni od novih gospodara granice.

Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. prema kronici Nikole Istvánffia

Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na popreč no spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…

Pismo bana Tome Erdödya nadvojvodi Ernestu o Sisačkoj bitci 1593.

Koliko je Hasanapaša bosanski protiv ovih krajeva i oblasti njegova carskog veličanstva kroz neko vrijeme bjesnio i koliku je pustoš ovomu bijednom kraljevstvu prouzročio, ne dvojim, da je vaša jasnost već dugo razabrala. Prezrevši on mir i savez minulih je dana kaštel Derenčinu osvojio, pa izvršivši tu stvar sreć no opasao je Sisak 15. ovog mjeseca (misli lipnja 1593. op. a.) podsadom , te je na nj udarao neprekidno iz šest mjedenih topova… Začuvši za te pothvate i navale pašine, gospodin general Hrvatske, gospodin Eggenberg, ja i general slavonske krajine, združenim silama i neustrašiva srca pošli smo na put, da donesemo pomoć Sisku. I kada smo na (polu)otok re čenog grada Siska dolazili, paša je s najodabranijih deset tisuća konjanika i pješaka došao na susret da se s nama ogleda. Mi smo spremni na boj i za obranu kraljevstva sedmi dan posade barjake razvili te se s neprijateljem ljuto sukobili. On je našu navalu neko vrijeme hrabro izdržao, napokon bi toli čestim puškaranjem karlovačkih puškara potisnut sa svoga mjesta, te je stao bježati. Mi smo njega, kada je bježao u svoj tabor, što ga je na drugoj stranu Kupe imao, progonili, te smo ga u rečenu rijeku Kupu zatjerali. On je s četiri bega i gotovo s cijelom vojskom u vodi potonuo i poginuo…

Hrvatska u 17. stoljeću

Početak 17. st. donosi smirivanje u ratovanju s Turcima premda je „mali rat“ na granici svakodnevna pojava. Hrvatski sabor i plemstvo uzalud pokušava podvrgnuti početkom 17. st. sve brojnije krajiško stanovništvo i na kraju ga vladar stvarno i izdvaja ispod njihove vlasti.
Na opustošene posjede tijekom ratovanja s Turcima velikaši nastoje privući nove naseljenike. U tu svrhu im daju brojna povlastice koje im kasnije teško mogu smanjiti. Tako se položaj podložnih seljaka poboljšava.
Premda je protestantizam u Hrvatskoj imao samo sporednu ulogu tijekom 17. st. jaka je djelatnost katoličke protureformacije na području Hrvatske. 1606. hrvatski sabor donosi odluku po kojoj je katolička vjera jedina dozvoljena u Hrvatskoj. Dolazak isusovaca potiče razvoj obrazovanja i kulture.
Relativan mir u ratovanju s Turcima nije značio i izostanak stalnog ratovanja. Tijekom
Tridesetogodišnjeg rata (1619. – 1648.) deseci tisuća Hrvata, kao udarne jedinice prekaljene u ratovanjima s Turcima, sudjeluju u ratovanju na strani Habsburgovaca. To teško pogađa Hrvatsku koja se sporo oporavlja.
Uslijed smanjivanja turske opasnosti polako se opravlja trgovina u kojoj sudjeluju i velikaši poput Zrinskih.
Tijekom 17. st. Habsburgovci nastoje postati apsolutni vladari svojih zemalja i ukloniti njihovu unutarnju samoupravu. U tome nije trebala biti iznimka ni Hrvatska. Glavnu prepreku u tom njihovom nastojanju na području Hrvatske bile su dvije najmoćnije velikaške obitelji – Zrinski i Frankopani. Ovi su nezadovoljni vladarskom samovoljom i u savezu s ugarskim velikašima i vanjskim neprijateljima Habsburgovaca (Francuzima, Turcima, Poljacima) nastoje ih ukloniti s vlasti, a u slučaju Zrinskih možda i postati nezavisni hrvatski vladari. Habsburgovci otkrivaju urotu i 1671. daju pogubiti vođe pobune na čelu s Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom. Time je uništena moć najjačih hrvatskih velikaša, a vlast Habsburgovaca u Hrvatskoj je postala neprikosnovena.
Turci su još jedanput pokušali veliki prodor u srednju Europu ali su u bitci pod Bečom 1685. doživjeli katastrofalan poraz. To je bio znak za pobunu kršćanskih turskih podložnika. U Slavoniji je izbila pobuna pod fra Lukom Ibrišimovićem, a u Lici pod popom Markom Mesićem. Ubrzo u ta područja prodiru hrvatske i habsburške jedinice. Poslije žestokih borbi Turci su 1699. bili prisiljeni na mir u Srijemskim Karlovcima. Tom prilikom su izgubili u korist Habsburgovaca od hrvatskih područja, Slavoniju i dio Srijema, Liku, područje između Une i Kupe, a Mlečanima je pripala sjeverna Dalmacija do Knina, Sinja i Gabele. U ovom ratu i u manjoj mjeri ratovima u 18. st. oblikovane su granice današnje Hrvatske i njen poseban, „neprirodni“ oblik. Hrvatska je zapravo veliki granični pojas prema turskom carstvu.

Pop Marko Mesić iz svojeg uporišta u Brinju,
potaknuo je ustanak u turskom dijelu Like i rukovodio je njime.

Fra Luka Ibrišimović odigrao je ključnu ulogu kako u
dizanju kršćanskog ustanka u Slavoniji tako i
u odbijanju kasnijih pokušaja Turaka da povrate izgubljeno područje.

Senj je od antike važna luka. Senjski uskoci iz njega ugrožavaju premoć Venecije u Jadranskom moru. Kada Habsburgovci povlače uskoke iz Senja na dulje vrijeme odustaju od poduzetnije politike na Jadranu.

Uskoci

Početak 17. st. je obilježilo zaoštravanje uskočkog problema koji je na kraju i doveo do rata između Habsburgovaca i Mlečana. Uskoci su izbjeglice pred Turcima koje prvo utočište nalaze u Klisu. Poslije pada Klisa Habsburgovci ih preseljavaju u Senj. Iz Senja kopnom i morem napadaju turske posjede. Dok su Mleč ani bili u ratu s Turcima to im je odgovaralo no kada su s Turcima 1573. sklopili mir situacija se promijenila. Uskoci su nastavili napadati Turke preko mletačkih područja pa Turci zbog toga prijete Mlečanima. Mletački brodovi počeli su prevoziti tursku robu pa su uskocima postali „legitimna“ meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljač kali velike mletačke galije. Zbog stalnog pritiska Mleč ana Habsburgovci šalju u Senja kapetana Josipa Rabattu 1601. s zadatkom da umiri uskoke. Rabatta je dao pogubiti i uhapsiti nekoliko uskočkih vođa ali je na kraju te svoje postupke platio glavom. Uskočka su se pljačkanja Mlečana nastavila. To je dovelo do „Uskočkog rata“ između Habsburgovaca i Mlečana (1615. – 1617.). Rat je završio mirom u Madridu. Po uvjetima mira Habsburgovci su se obvezali iseliti uskoke iz Senja, što su i učinili. Time je konačno za Mlečane nestalo uskočke opasnosti.

Uvjeti pod kojima je Petar Zrinski bio spreman priznatu vrhovnu vlast sultana

Luka Ibrišimović o prilikama u Slavoniji po oslobođenju od turske vlasti (1688.)

Mi živimo u strašnoj pogibelji jer se neprijatelj u sve veće broju skuplja u Gradiški, pak se čuje da svim silama o tome radi da carsku vojsku protjera. Doista, ako do đe, maknut će je odavde, jer vojska ova ne radi da sačuva, već da raspe kršćanski svijet. U toliko je rasuto već ono kršć anstvo, nemajući nikakvih sredstava za život, da mu ne preostaje već da se ili Turcima preda ili skapa od gladi ovdje ostajući, a to ne bi trebalo da bude, jer je bilo hrane obilno ostalo stranom od žitka turskoga. Radi nemarnosti carskih vojnika čami do dvije hiljade našeg jadnog kršćanskog svijeta obojeg spola u rukama Turaka… Službenici carski ovdje u Požegi postavljeni odnesoše besprijekornom drskoš ću što je za naše potrebe bilo. To i nije čudo kada su glavni službenici luterani, kalvini i druge vrste heretici…

Hrvatska u 18. stoljeću

Po miru u Srijemskim Karlovcima jačaju napetosti između Hrvatske i Ugarske.
Područje Ugarske je tijekom ratova s Turcima višestruko povećano i ojačala Ugarska pokušava nametnuti vlast svoga sabora i Hrvatskoj. Tome se hrvatsko plemstvo i sabor uspješno opiru. To dolazi do izražaja i u Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji iz 1712. u kojoj hrvatski sabor mimo ugarskoga priznaje pravo i ženskoj lozi Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje.
Od Turaka oslobo đena podru čja u Slavoniji dugo vremena nisu bila podvrgnuta vlasti bana i sabora. Do toga dolazi tek 1745. Položaj županija u Slavoniji ubrzo je postao specifičan jer su ove od 1751. izravno predstavljane i u ugarskom saboru mimo hrvatskih predstavnika. U Slavoniji i Srijemu prevladavaju velika feudalna imanja, često u vlasništvu stranaca naspram sjeverozapadne Hrvatske gdje prevladava sitan i srednji plemićki posjed.
Za vladanja Karla VI. (III.) (1705. – 1740.) ubrzava se gospodarski razvoj Hrvatske.
Ovaj ukida unutarnje carine na hrvatskom području, proglašava slobodu plovidbe Jadranom na štetu Venecije i 1719. proglašava Rijeku i Trst slobodnim lukama. Hrvatska se sada našla na važnom trgovačkom pravcu kojim se žito i drugi poljoprivredni proizvodi iz srednje i jugoistočne Europe izvoze na Sredozemlje. Ovo potiče razvoj trgovine dok je razvoj industrije (manufaktura) vrlo skroman.
Tijekom prve polovice 18. st. ekonomski pritisak feudalaca na kmetove ne samo što se ne smanjuje nego se i povećava. Ovo je na kraju dovelo do velikih buna seljaka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1755. koje su ugušene osobito okrutno. To koristi vladar da se uplete u odnose između feudalca i kmeta kako bi smanjio kmetska opterećenja i učinio kmeta efikasnim poreznim obveznikom države. U tu svrhu izdaju se za Hrvatsku i Slavoniju urbari kojima se točno određuju obveze kmeta prema feudalcu. Sve teži položaj krajišnika na području Vojne krajine izaziva i njihove pobune.
Tijekom vladavine Marije Terezije (1740. – 1780.), a još više Josipa II (1780. – 1790.). vladari ne sazivaju sabore nego vladaju izdajući naredbe (patente) izravno
županijama. Smanjuje se utjecaj crkve u društvu prvo ukidanjem isusovaca, a potom i drugih katoličkih redova koji se nisu bavili humanitarnim radom. Reformno djelovanje apsolutističkih vladara doživljava svoj vrhunac pod Josipom II. Ovaj 1781. donosi patent o toleranciji kojim se nekatolici uglavnom izjednačuju s pripadnicima katoličke crkve. 1785. ukida osobnu ovisnost kmetova o feudalcima. Opsežne i brze reforme Josipa II. izazivaju nezadovoljstvo kako feudalaca tako često i onih u čiju su korist išle. Poslije neuspjelog rata s Turcima 1790. Josip II, je primoran odustati od većine svojih reformi.

Slika vojvode Prvana Kokorića iz putopisa talijanskog prirodoslovca Alberta Fortisa "Putovanje po Dalmaciji" (1774.) koji je postao izuzetno popularan u europskoj javnosti. Za europske pojmove vrlo zaostali hrvatski krajevi i ljudi u 18. st. postaju za naprednu Europu privlačni na način sličan američkim Indijancima ili afričkim plemenima.

Plemstvo u 18. stoljeću

Tijekom 18. st. sve su izraženije socijalne podjele unutar samog feudalnog sloja. Izdvaja se sloj bogatih veleposjednika i to prvenstveno u Slavoniji. Na drugoj strani većina je plemi ća siromašno. Obično se radi o plemićima jednoselcima koji se od običnih seljaka izdvajaju samo povlasticama koje uživaju. To sitno plemstvo izlazak iz teške ekonomske situacije traži u zapošljavanju u službi vladara. Jedan dio se posvećuje časničkoj karijeri u vojsci dok drugi se obrazuju i traže izvore prihoda u državnoj administraciji, kao činovnici. To obrazovano plemstvo postaje osnova razvoja inteligencija. Njima se pridružuju plemići – armalisti. Radi se o bogatijim građanima i seljacima koji kupuju od vladara pravo na plemićki položaj, odnosno grb i često su također u službi vladara. Od polovice 18. st. među plemstvo sve više prodire barokni, raskošni način života. On posebno dolazi do izražaja u Varaždinu koji je u drugoj polovici 18. st. jedno vrijeme glavni grad Hrvatske.

Iz spomenice hrvatskog sabora upućene Karlu VI. (III.) u povodu donošenja hrvatske pragmatičke sankcije (1712.)

…Mi smo doduše, kako zakoni vele, strane Ugarskoj pridružene, ali joj nijesmo podanici. Nekada smo imali svoje rođene kraljeve, a ne ugarske. Nije nas pak Ugrima podala nikakva sila, nikakvo ropstvo, nego smo se sami od svoje dobre volje pokorili i to ne kraljevstvu nego kralju njihovu. Njihova uopće kralja priznajemo još sada, dok bude gospodar austrijski. U protivnom pak sluč aju nemojmo slušati izbor slobode, koji vuče na svoju stranu, ni slobodu izbora ni to, kao da se moramo svagda povoditi za Ugarskom. Slobodni smo, ne robovi; promotrimo naše prilike, prođimo se pogibli s tiranima i kraljevima skitskim (mađarskim op. a.), pa dok smo predziđe austrijskih vladara, pokoravajmo se cijelom preslavnom koljenu njihovu bez razlike spola uvijek drage volje kao vjerni narod i kraljevstvo vjerno…