ORIJENTALNA KULTURA I CIVILIZACIJA U BIH

Ovde cemo govoriti o orijentalnoj kulturi i tradiciji u Bosni i Hercegovini, cim spomenemo ''orijentalno'' sigurno odmah pomislimo na Tursku, (mada je tu još i arapski i perzijski uticaj), i Osmanlije, te njihovu vladavinu, kulturu, tradiciju i slicno, jer ovdje su proveli mnogo vremena i ostavli duboke i neizbrisive tragove. Upravo ovaj rad govori o toj orijentalnoj Osmanlijskoj kulturi, tradiciji, arhitekturi i jos o mnogo cemu. Dolaskom Osmanlija Bosna je postala dio velikog i veoma snažnog carstva, pa samim tim doslo je i do prodiranja i širenja nove kulture tzv: orijentalno-islamska kultura. Dolazi do širenja islama. Do promjena pod uticajem orijentalno-islamske kulture došlo je u arhitekturi, prodoru arapskog, turskog i perzijskog jezika. Orijentalni uticaj se osjetio u izradi ukrasnih predmeta, nišanima, rukopisima i raznim zanatskim predmetima i sl. Dakle BiH prolazi kroz velike kulturne i tradicionalne promjene.

Bosna i Hercegovina je pala pod osmansku vlast u 15. stoljeću (tačnije 1463. godine) i ostala pod vlašću Osmanlija više od četiri stoljeća. To je prouzrokovalo ogromne promjene na svim područjima ekonomskog, društvenog i kulturnog života. Pored toga, Osmanlije su sa sobom donijele državnu i društvenu organizaciju, kao i elemente islamske civilizacije. U ovakvim prilikama i pod utjecajem principa islamske civilizacije veliki broj Bosanaca je iz vlastitih pobuda, dobrovoljno, prešao na islam. Postepeno su napredovali u novom političkom sistemu postajući ustrajni branitelji islamske vjere, dok su istovremeno ljubomorno i hrabro čuvali svoj bosanski jezik, raznoliko nasljeđe i vladanje svojstveno njihovom identitetu i nacionalnosti. U skladu sa ovim novim okolnostima, razvijale su se i povećavale njihove potrebe za duhovnošću i kulturom. Bosanci i Hercegovci su počeli učiti čitati i pisati na orijentalnim jezicima, uključili su se u obrazovni sistem na svim nivoima i, općenito, se uklopili u naučne, kulturne i književne djelatnosti. Bilo je prirodno da u tom pogledu ushićeno žele upoznati arapski jezik jer je to jezik Kur’ana, islama i glavni jezik islamske civilizacije i kulture, te da se okrenu arapskoj kulturi i književnosti poučavajući njihovim plodovima svoj um i odgajajući dušu.Došlo je međusobnog prožimanja bosanske tradicije i islamske kulture, što je prvo posebno posebno uočljivo na nišanima i predmetima zanatske radinosti. Zapaženo mjesto u kulturi i umjetnosti Bosne pripada arhitekturi (sakralnoj i profanoj), nišanima, pismenosti i književnosti, rukopisima i raznim zanatskim predmetima, ukrašavanju nišana i slikarstvu. Najjači uticaj orijentalno-islamske tradicije i kulture najvidljiviji je svakako u arhitekturi (gradovima, kućama, namještaju, okućnicama-aviljama, kulama i sl.). Veoma brzo je Bosna u okviru Osmanske imperije postala most između Istoka i Zapada. Otpočeo je proces izgradnje, naročito podizanja i osnivanja novih gradova sa svim neophodnim potrepštinama što je uveliko doprinijelo oživljavanju ekonomskih prilika i povećanju odgovarajućih materijalnih sredstava koja su stanovništvu Bosne i Hercegovine osigurala dobar život i povećala poštovanje prema civilizaciji, blagostanju i kulturi. U skladu sa ovim novim okolnostima, razvijale su se i povećavale njihove potrebe za duhovnošću i kulturom. Bosanci i Hercegovci su počeli učiti čitati i pisati na orijentalnim jezicima, uključili su se u obrazovni sistem na svim nivoima i, općenito, se uklopili u naučne, kulturne i književne djelatnosti. Bilo je prirodno da u tom pogledu ushićeno žele upoznati arapski jezik jer je to jezik Kur’ana, islama i glavni jezik islamske civilizacije i kulture, te da se okrenu arapskoj kulturi i književnosti poučavajući njihovim plodovima svoj um i odgajajući dušu. Ne možemo zanemariti činjenicu da su sami Turci Osmanlije učestvovali u velikoj mjeri u dubokom prodiranju arapskog jezika u Bosnu i Hercegovinu. Od početka su držali da je arapski jezik, jezik Kur’ana i islamske vjere, najsavršeniji i najistaknutiji. Na tu činjenicu ne ukazuje samo ogroman broj rukopisnih dokumenata i isprava nego i sudskih presuda napisanih na arapskom jeziku za vrijeme osmanskog perioda u Bosni. Učenje i usavršavanje u arapskom jeziku se proširilo zahvaljujući brzom osnivanju niza islamskih obrazovnih ustanova, koje su u osnovi počivale na dobročinstvu i vakufima, poput mekteba i islamskih škola sa različitim nivoima obrazovanja, džamija i tekija uz koje su bile pripojene bogate opće i specijalizirane biblioteke. Ova mreža ustanova se širila sve dok nije postala izvor kulture i svjetionik nauke vodeći računa o naučnom životu i razvijanju učtivosti. Postoje dokazi koji ukazuju da su Bosanci veoma brzo usavršili sve temeljne znanstvene discipline postavši nosiocima nauke i poklonicima obrazovanja, te da su zauzeli najviše položaje i napredovali do najvećih zvanja na polju obrazovanja ne zaostajući za svojim savremenicima u Carigradu. Proslavili su se na ovom području bosanski gradovi: Sarajevo, Mostar, Akhisar (Prusac), Foča, Banja Luka, Tuzla, Travnik i dr.

1. Književni rad na orijentalnim jezicima

U četiristoljetnom razdoblju osmanske vladavine u Bosni, od 1463. do 1878. godine, književni rad Bošnjaka razvio se u četiri različita toka:
1. usmeno, narodno pjesništvo,
2. epistolarna književnost, krajišnička pisma,
3. književnost na turskom, arapskom i persijskom jeziku i
4. alhamijado književnost.

Posebno mjesto u staroj bošnjačkoj književnosti pripada književnom radu na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i persijskom), koja svoj procvat doživljava u periodu od 15. do 17. stoljeća, nastavlja sa nešto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeća. Od Adnija (umro 1474.) do Arifa Hikmeta (umro 1903.).
Još od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bošnjaci školuju se u domaćim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, stiču ugledna mjesta u orijentalnim islamskim književnostima i nauci.
Ostavljajući po strani teološku književnost i naučna djela većinom pisana arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bošnjaka, najviše na turskom i persijskom, obuvata veliki broj stvaralaca od kojih su neki ušli u klasiku ovih književnosti.
Tako, dr. Safvet-beg Bašagić u svojoj disertaciji “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, 1912., opisuje život i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a Mehmed Handžić je objavio “Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana”, 1934. godine, u kojoj govori o životu oko 200 pjesnika i naučnika. Dr. Hazim Šabanović, poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati “Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima”, koja sadrži bio-bibliografske podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima. Safvet-beg Bašagić o ovim piscima u svojoj disertaciji kaže:
“... pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na polju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom naše narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj književnosti nepoznatih pjesničkih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Persijanaca, kao što su to činili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom naše usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu.”
Kao i na turske pjesnike i na većinu Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasična persijska književnost, a naročito književni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama (umro 1123.) i Hafiza (umro 1389.) U svojim rubaijama i gazelama (naročitim pjesničkim oblicima) oni su uglavnom pjevali (često u mističnom zanosu) - o ljubavi, vinu i životnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonistički motivi preovladavaju i u orijentalnoj književnosti Bošnjaka. Značajno je da su oni često unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavičaja. Taj narodni duh izvire iz poezije Derviš-paše Bajezidagića, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan je i u ljubavnoj poeziji Habibe Stočević - Rizvanbegović. Sam Arif Hikmet jednom je kazao da je njegov narod najveći pjesnik. Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu.
Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, proširuju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju prešao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo mistično-simbolična poetska alegorija na putu približavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim.

2. Materijalna kultura

Arhitektura:

Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifična i drugačija od ostalih, posebno kada je u pitanju izgradnja džamija u stilu Mimara Sinana, kao Sulejmanija džamija iz 16. vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura je utjecala na izgradnju džamija kao što je Aja Sofija, koja je poslužila kao primjer za mnoge osmanske džamije kao što je Šehzada džamija, Sulejmanija džamija i Rustem-pašina džamija. Osmanlije su dostigle najviši stepen arhitekture u islamskim zemljama. Oni su posjedovali tehnike izgradnje nepreglednog unutrašnjeg prostora ograničenog "bestežinskom", ali masivnom kupolom i uspjevali su napraviti perfektan sklad između unutrašnjeg i vanjskog prostora, kao i sklad tame i svjetlosti. Islamska orijentalna arhitektura se sastojala od izgradnje jednostavnih zgrada sa prostranom dekoracijom, sve dok je nisu preobrazile Osmanlije kroz novi dinamični arhitektonski izražaj, koji se ogledao u izgradnji lukova, kupola, polukupola i stubova. Džamije koje su bile male i mračne prostorije sa zidovima pokrivenim arabeskama su preobražene u svetište estetike i tehnološke ravnoteže, oplemenjene elegancijom i sa nagovještajem dotad neviđene superiornosti. Turski utjecaj se neposredno pojavljuje u naše krajeve preko administracije kako pojedinaca tako i grupa koji su boravili u Stambolu, a i u drugim islamskim centrima i to su bili pretežno janjičari, studenti, trgovci, hađžije i dr. To što je službeni jezik bio turski bio je takođe važan činilac za širenje ove kulture. Džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog u Istambolu. Najmonumentalnije djelo osmanskog klasičnog arhitektonskog stila. Najveći osmanski arhitekt mimar Sinan svoje najveće graditeljsko ostvarenje realizovao je u vrijeme najmočnijeg osmanskog vladara.
U popularizaciji ove kulture posredničku ulogu odigrali su bosanski Muslimani kao geografski najisturenija skupina. ''Međutim, bosanski Muslimani nisu bili obični transmiteri, jer su, kao i drugi narodi, preuzete civilizacijske tekovine obogaćivali svojim udjelom u skladu sa vlastitim kulturnim tradicijama.''
Jedna vrlo važna odlika islamske civilizacije našla je svoj snažan izraz takođe u bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglašen odnos prema prirodi i prema životu. U Bosni je arhitektura težila tome da se skladno uklopi u zelenilo pejzaža i da su stambeni i drugi objekti izloženi suncu, da se tekuća voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni kult takođe nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteističko naziranje našlo je svoj izraz u tome što je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje živih bića. Prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano je i u muslimanskom vezu u BiH. Osobito ovo važi za pauka (radu), koji je, kako je poznato kod muslimana, simbol radosti, labuda na vodi, riba i još nekih. U izradi nadgrobnih spomenika – nišana nađena je supstitucija za plastično oblikovanje ljudskih bića. Dekorativni elementi orijentalno–islamske umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima umjetnog obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, željeza i drugih metala, keramici, opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u čistoj formi zastupljen. Upravo su dvojica Bošnjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva, to su Visočak Nesuh Mitraki i Nakaš Osman. U ćilimarstvu su takođe jako naglašeni orijentalno– islamski utjecaj, a ono se oslanja na određene vjerske običaje, a i na način života.
Barokni dvorac Dolmabakče (nova rezidencija) u Istambulu na Bosforu sa veoma bogatim i vrijednim umjetničkim eksponatima. Predstavlja graditeljstvo osmanskog ampira koji karakteriše prodor evropskog uticaja na osmansku arhitekturu. U Jajcu, koje je također granično naselje, nastale su dvije posebne i jedinstvene džamije sa drvenom munarom i unutrašnjom kamenom kupolom. Već od Ključa prema zapadu uočavaju se znatnije promjene u arhitekturi džamija. Skoro sve imaju drvenu munaru, džamija sa kamenom munarom ima malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini, gdje je zastupljena gradnja džamija sa standardnim rješenjem, grade se i jednoprostrane džamije sa izduženom osnovom i novim varijantama mahfila.
Kako su u Bosanskoj krajini džamije sa drvenom munarom, kao najčešći, a negdje i jedini oblik sakralnog objekta, imale ulogu glavnih džamija, graditelji su nastojali da im daju odgovarajući reprezentativan izgled. To su postigli gradnjom velikih džamija, te izmjenom oblika munare.

Džamije u Bosni i Hercegovini

Spisak džamija u Bosni i Hercegovini izgrađenih od 15. vijeka do danas zaštićenih kao spomenici kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

Aladža džamija, Foča
Arnaudija džamija, Banja Luka
Azizija džamija, Bosanski Šamac
Begova džamija, Sarajevo
Careva džamija, Sarajevo
Čaršijska džamija, Livno
Ferhat-Pašina džamija "Ferhadija", Banja Luka
Fethija džamija, Bihać
Hadži Ahmet Dukatareva džamija "Glavica džamija", Livno
Husejnija džamija, Gradačac
Karađozbegova džamija, Mostar
Osman-pašina džamija, Trebinje
Sultan Sulejmanova - Careva džamija, Blagaj kod Mostara
Šišman Ibrahim-pašina džamija, Počitelj
Tabhanska džamija, Visoko - Restaurirana, drveni minaret
Alaudinova (Šadrvanska) džamija, Visoko
Veli-dedina džamija, Stolac
Kalavun Jusuf-pašina, Kuršumlija džamija, Maglaj

Prve džamije u Bosni i Hercegovini nikle su negdje polovinom XV stoljeća. Ne zna se sigurno koja je najstarija. Narodna tradicija to tvrdi za onu u Uskotlinu u jugoistočnoj Bosni, a to nije nemoguće, jer je taj kraj došao u sastav osmanske države prije ostalih naših krajeva. Kasnije se džamije grade u većini mjesta s muslimanskim stanovništvom.

Crkve

Pored džamija i ostale sakralne arhitekture kada je riječ o sakralnoj arhitekturi orijentalnog stila za proučavanje su važne i crkve od drveta, takozvane crkve brvnare, jer odražavaju bosanski način gradnje i imaju dosta toga zajedničkog sa džamijama. O arhitrktonskim karakteristikama bosanskih crkava od drveta saznajemo iz studije Petr Momirovića.31 Dosta sličnosti imaju i drvene crkve u Srbiji, koje je obradio Dabroslav Pavlović u svojoj iscrpnoj studiji.32
Govoreći o Bosni Momirović pretpostavlja da je u srednjem vijeku po ovim oblastima bilo crkava, najviše drvenih, pa se zato nije očuvala nijedna. Poznate drvene crkve u Bosni potiču iz XVIII i XIX stoljeća. Mnogo crkava izgrađeno je nakon austrijske okupacije, ali se uočava degradacija i opadanje. Očuvano je oko tridesetak objekata, a po jednom popisu iz 1911. godine, samo u banjalučko – bihaćkoj eparhiji bilo je 83 drvena hrama i kapele.33
Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini – Stara vareška crkva Stara vareška crkva ili, kako je zovu Varešani, mala crkva, posvećena svetom Mihovilu, postoji na ovom mjestu od 16. stoljeća. Prema predanju, bez sigurnih dokaza, ona je ovdje bila podignuta još u predtursko vrijeme. U velikim požarima koji su izbili u posljednjem deceniju 17. stoljeća, u kojima su stradale čitave četvrti Vareša, izgorjela je i crkva. Uskoro je podignuta nova kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim fermanom dozvolio da se postavi krov. Današnja stara crkva iz temelja je obnovljena 1819, o čemu govori natpis u kamenoj ploći kod ulaznih vrata. Kompletan objekt konzervatorski je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela, zabilježeno je u izvještaju biskupa Olovčića koji je posjetio crkvu 1673. godine da ima "jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nužnim". Od tog oltara ostaje sačuvan samo barokni kožni antipendij sa slikom sv. Mihovila u sredini, oslikan u 17. st. koji se čuva u Sarajevu.

Medrese

Medrese su škole u kojima se sticala srednja i viša naobrazba. Lako je zaključiti da su se one razvile iz džamija. Ne zna se tačno da li je prva medresa bila u gradu Nejsabura ili Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao 1065. godine Nizamul - Mulk, vezir seldžučkih sultana Alp Arslana i Melik Šaha, i da je Nizamul – Mulk prvi uveo plaće nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa, koja se po njemu prozvala Nizamija36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607. arhitekti Ebu Seid Safi, a za njezino uzdržavanje je uvakufio dućane oko nje i druge nekretnine, koje su donosile godišnji prihod oko 60 000 ondanašnjih zlatnih dinara (dukata).''
Od džamije je medresa na početku razlikovala samo po tome što je imala prostorije za smještanje učenika (internat). Medrese novijeg tipa su se odlikovale po tome što su se odvojile od džamije ali su ipak smještene u njenu blizinu, prostorije im se nižu u dva ili četiri trakta i to uglavnom oko manjeg ili većeg dvorišta koji je imao šadrvan na sredini. Dvorište je uvijek bilo odvojeno od vanjskog svijeta sa sve četiri strane, popločeno je kamenom i opasano je bar sa dvije strane trijemom ili arkadama. U obično jedan ili dva duža trakta su smještene sobe za po jednog ili dvojicu sučelice, a slučalice glavnom ulazu je zajednička predavaonica ili dershana u kojoj slušači sjede na tlima i prave halku ili krug oko predavača. Sultan Orhan je 1360. godine osnovao prvu medresu toga samostalnog tipa kod Osmanlija. U 15. i 16. stoljeću izgrađene su u Carigradu medrese sultana Fatiha i one sultana Sulejmana, zvane Medarisi–seman (osam mederesa kao osam viših i nižih odjeljenja), i te se i danas smatraju najznamenitijim i u građevnom smislu najimpozantnijim na čitavom prostoru bivše turske carevine.
Prva medresa na prostoru bivše Jugoslavije nastala je u Skoplju na Vardaru. Osnovao ju je krajški vojvoda i sultanov namjesnik u Skoplju Gazi Ishak-beg 1445. godine i svojom zakladnicom od te godine odredio beriva predavaču (muderisu) i stipendije učenicima od prihoda velikog broja nekretnina što je ih u tu i u druge svrhe uvakufio.'' Bosanski namjesnik Ferizbeg je između 1505. i 1512. sagradio prvu poznatu medresu u Bosni. Pošto je ona 1697. godine propala u požaru ne zna se od kakve je građe bila. Nalazila je se visoko u brdu i danas na nju sjeća naziv tamošnje četvrti Medrese. Druga poznata i danas uopće najstarija medresa u BiH, sagrađena je 1537. godine od ondanašnjeg bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u Sarajevu.
Za vrijeme turske vladavine sagrađeno ih je u četrdeset i sedam mjesta nešto više od sedamdeset. Do danas su se tek dvije očuvale od starijeg doba kao odlični predstavnici te vrste spomenika na ovome tlu. Jedna je Gazi Husrev-begova u Sarajevu, a druga je Šišman Ibrahim–pašina u Počitelju na Neretvi.

Tekije

U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke izgrađene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši koju je izgradio Isa-beg Ishaković 1461. Riječ tekija je perzijskog porijekla:tekke.
Tekije su građene na ulazu u grad odnosno kasabu i često su predstavljale prvi izgrađeni objekat. Gradili su ih derviši, najčešće šejhovi. Služile su i kao mjesta za odmor ili prenoćište za putnike namjernike.
Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadži Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine do danas podignuto je više od četrdeset tekija. Od ostalih tekija poznata je bila ona na Oglavku u fojničkom kraju (početak 19.stoljeća), a kao građevina vrijedne su spomena još ona na Tekiji u Foči i na vrelu Bune u Blagaju.

Hanovi i Karavan saraji

Iz različitih putopisa XVI I XVII stoljeća znamo da je bilo različitih hanskih zgrada. Naprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna zgrada s osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki građeni od brvnara, kamena i ćerpiča s krovom na četri vode, prekriveni šimlom. Vrata su obično u sredini jedne od dviju dužih stranica i tako velika da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U zidovima je po koji malen otvor – prozor, a na krovu je jedna ili više badža. Stropa nema. Unutra je jedno, dva ili više ognjišta, gdje se vatra loži zimi, da se putnik ogrije i, ako je pokisnuo, da osuši odjeću. Osim toga nalazila se i po koja klupa na kojoj je putnik spavao.
1762 godine.Posebnu vrstu hanskih zgrada čine hanovi s jednom sobom iznad vrata, dakle soba na katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe i u prizemlju.

Bezistani

Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije, a funkcija imareta se je zadržala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava. Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa održava i u kome zapošljava dvije službenice na dežuri i održavanju.
U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju među najznačajnije građevine kako po svojoj veličini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su jedna vrsta nekadašnjih robnih kuća, ustvari pokrivene čaršije u kojima su smještene razne zanatske i trgovačke radnje. Kao i sve vrste orijentalnih građevina, bezistane su u naše krajeve donijeli Turci. Ove građevine grade se samo u većim čaršijama, a predstavljaju volumenski dominante u sitnom tkivu čaršijskih dućana. U Bosni su građeni u tri vezirska grada: Sarajevu, Travniku i Banjoj Luci. Pošto su požari bili glavni neprijatelji čaršije, bezistani su građeni od tvrdih materijala, kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani željeznim kapijama. Pokrivač svoda i kupola je bio od olova, bakra ili ćeremita.

S a h a t – k u l e

Sahat-kula je kula karakteristična za bosanske čaršije ali i za druga mjesta koja su bila pod vlašću ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime sahat-kule su građene isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini što je bila islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika to je simbolična graditeljska osobina Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su građene uglavnom sa velikim satom na jednom ili više lica objekta (obično na četri lica) kako bi veći broj stanovnika određenog mjesta mogao čitati vrijeme.Sahat -kulaje arhaični izraz u bosanskom jeziku i odnosni se na specifične građevine izgrađene pretežno na području Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su najčešće građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih vakifa, mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru maglajske utvrde, ili onih u Tešnju, Gradačcu ili Počitelju. Za slične građevine u svijetu, u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula. Kule su obično dijelovi crkava ili objekata gradske uprave.U periodu osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini izgrađena je 21 sahat-kula:

Banjalučka sahat-kula – Banja Luka
Donjovakufska sahat-kula -Donji Vakuf
Fočanska sahat-kula -Foča
Gračanička sahat-kula -Gračanica
Gradačačka sahat-kula -Gradačac
Gornjovakufska sahat-kula -Gornji Vakuf
Jajačka sahat-kula -Jajce
Livanjska sahat-kula -Livno
Maglajska sahat-kula -Maglaj
Mostarska sahat-kula -Mostar
Nevesinjska sahat-kula -Nevesinje
Počiteljska sahat-kula -Počitelj
Prozorska sahat-kula -Prozor
Prusačka sahat-kula -Prusac
Sarajevska sahat-kula -Sarajevo
Stolačka sahat-kula -Stolac
Tešanjska sahat-kula -Tešanj
Travnička sahat-kula na Mušali -Travnik

Mostovi

Spomenici, koji su služili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom i arhitekturom, među njima se osobito ističu kameni mostovi ili ćuprije, koji i dan-danas postoje na našim rijekama i riječicama. Ti stari turski mostovi građeni su solidno od kamena tesanca na jakim pilovima u riječnom koritu i prema sredini su uzdignuti radi bržeg otjecanja vode sa kolovoza. Na našim prostorima su graditelji tih kamenih mostova bili iz raznih krajeva, iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i čak Italije. Među tim graditeljima svakako je bio najvještiji i najuzoritiji Kodža Mimar Sinan , koji je, uostalom, i započeo graditeljsku karijeru sličnim poslom, izgradnjom triju velikih lađa za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istočnom Anadolu u danima vojnog pohoda na Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda ističu se pravim majstorskim oblikom i izradom. Takva je jednolučna Kozja ćuprija na Miljacki niže Sarajeva na starom Carigradskom drumu, koja i danas stoji gore potpuno očuvana i koje nam je prvi poznati spomen sačuvao mletački putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i Šeherčehajina ili Šeherija ćuprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana (danas ih ima četiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine), i koju jesagradio Šeherčehaja (načelnik grada) Hadži Husejn 1620. godine. Njoj je i po obliku i po umjetničkoj izradi slična, dalje, današnja Latinska ćuprija s četiri okna na istoj rijeci i u istom mjestu. Sagrađena je 1798. godine troškom sarajevskog trgovca Abulahage Brige, koji je u tu svrhu pred svoju smrt oporukom ostavio trećinu svoga imetka za izgradnju toga mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto, međutim, nije došao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima Grgom, Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljeća je vrijedan i most u Žepi nariječici Žepi, ćuprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju na Trebišnjici kod Trebinja je bio Arslanagića most, na njemu je se nalazila i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je ih bilo i sa više okana. No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najčuveniji su Stari most u Mostaru i čuvena ćuprija Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Ova dva mosta opjevana su u oduljim narodnim pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito široke Neretve jednim jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most je visok nad razinom vode upravo 21 metar, a širina mu je 4,30 metara. Građen je hidžretske godine 974., a to odgovara našoj 1566/67. godini. Graditelj mu je turski neimar Hajrudin iz škole Kodža Mimara Sinana.
Sokolovićev most u Višegradu (“Na Drini ćuprija”) premostio je brzu Drinu s jedanaest šiljastih lukova u ukupnoj dužini 179,43 m. Graditelj ovoga Sokolovićeva mosta bio je Kodža Mimar Sinan, to nam pokazuje i pisani podatak u Popisu građevina. Vrijeme građenja ovoga mosta pokazuju dva natpisa, po jednom je to 979. hidžretska godina (1571/72).

Memorijalna arhitektura

Muslimanski nadgrobni spomenici čine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najčešće su to sniježno bijeli kameni nišani ili bašluci, potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih spomenika ogleda se uglavnom u dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i širokoj i bujnoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smještena u samim sredinama naseobina. Zbog sjećanja na mrtve i zbog posjećivanja muslimanskih groblja, radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje se kreću ljudi i to uz džamije, prometnije puteve, čak i uz same kuće – usred života čovjeka. '' Pojedini spomenici – veli arhitekt Josef Pospišli u članku o muslimanskim grobljima u Bosni – čine se na prvi pogled tako slični, da čovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad ih izbliza promotrimo, otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne budu dosadno jednolični.''
Nišani: su kameni stupci različitih veličina i oblika. Obično po dva njih obilježavaju grob, jedan više glave, a drugi niže nogu, na grobu često stoje sami ili sa santračem i duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku četverokuta. Nišani su bili različitih oblika i veličina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najčešće vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen. Najveći poznati nišan u Bosni je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na putu između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i opseg turbana. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u Bosni počele provoditi vojne reforme, turski vojnici i ostali građani, osim svečenstva, po tim reformama, umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na nišanima. Takođe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se izvodilo raznim oblicima turbana.
Turbeta ili mauzoleji: su uglavnom podizana nad grobovima paša, šehova i drugih imućnijih i istaknutih osoba. Pojedine su gradili pojednci sami za sebe, a druge su opet podizali nasljednici ili štovatelji pokojnika. Danas na prostorima BiH postoji oko pedesetak ovakvih spomenika, mada se smatra da ih je bilo duplo više. Uglavnom postoje tri tipa: kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i obični, drveni tip.

Česme i šadrvani

U Bosni i Hercegovini i u ostalim zemljama Balkanskog poluotoka je u 15. i 16. stoljeću izgrađena sila vodovoda i česmi. Oni su građeni po gradovima i selima, a takođe i na putevima između gradova i sela. Prvi vodovod je u Bosni sagradio Gazi Isa-beg u Sarajevu nešto prije 1462. godine, a nakon toga se ovi objekti grade u svim krajevima BiH. Sarajevo je za vrijeme zadnjih godina turske uprave imalo 68 samostalnih vodovoda u ukupnoj dužini od 55 km. Dužinom takvih vodovoda je prema njihovoj jačini građeno jedan ili više izlijevnih objekata, a među njima su najbrojnije česme. Česme su građene u svim mahalama i oko džamija. Dok su jedne podizate uz zidove drugih većih objekata druge su bile posve samostalno situirane.
Šadrvani služe za iste svrhe kao i česme, samo su oni građeni u javnim kupatilima i dvorištima džamija, medresa i tekija, karavan–saraja i drugih većih objekata. Međutim, njihova prvenstvena zadaća je da daju vodu većem broju ljudi za isto vrijeme za obredno umivanje, a pored ovoga oni takođe djeluju plastično i dekorativno u svojoj okolini koja je sasvim različita od mahale. Šadrvani se bitno razlikuju od česmi. Kameni bazen s više unaokolo poredanih izljeva ili česmi je osnovni elemenat šadrvana. Nešto manji i uzdignuti kameni kvader je pred svakom česmom i na njima stoji onaj koji uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s unutrašnje strane te zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine bazena se uzdiže manji ili viši kameni stup i tu voda teče odozdo prema gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno oblikovane kamene čaške, koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i pliće. Krov je kod šadrvana u obliku kupole, prekriven olovom ili je obični strmi šatorasti krov od kamenih ploča na šest ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija je domovinaŠadrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proširili na Balkanski poluotok.

Hamami

Monumentalna građevima sa muškim i ženski odjelom (ćifte – hamama) jedna je od najvrednijih potkupolnih kompozicija klasičnog osmanskog arhitektonskog stila kod nas. U centru kako muškog tako i ženskog odjela bili su šadrvani oko kojih se moglo sjediti i voditi razgovori, tako da su i hamami, osim osnovne funkcije kupanja imali funkciju okupljanja građana. Muslimanska vjera kako zahtjeva od svojih pripadnika peterokratno umivanje, poznato je da zahtjeva i bar jednom tjedno pranje tijela. Od početka Islama se za ove potrebe grade banjice u svim muslimanskim kućama a takođe se grade i javna kupatila i to u svim naseljima i to su tzv. hamami: Sarajevo još u šesnaestom vijeku ima, osim brojnih kućnih banjica, sedam javnih kupatila. U tome istom stoljeću imaju u Bosni javna kupatila i mala Prača i Kladanj, Blagaj na Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja mjesta, a do kraja sedamnaestog vijeka sagrađeno je pedeset i šest takvih kupatila u četrdeset i dva mjesta u samoj BiH. Vatra i voda su bila najpotrebnija svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog kamena.

Tradicionalna nošnja

Dolaskom osmanske vlasti na ove prostore naravno došlo je i do inovacija u nošnji.Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci. Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice. Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije" i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Tradicionalne igre

Nesumnjiv uticaj na narodne igre u BiH imao je jedan od najkrupnijih dogadjaja u njenoj povijesti - dolazak Osmanlija i masovno prihvatanje islama od strane bosanskog stanovnistva. Osmanska uprava nad Bosnom trajala je dugo sto se moralo odraziti kako na politickom, drustvenom tako i na polju tradicije, pa i one igracke. Igre i pjesme Bosnjaka u Bosni i Hercegovini odnose se na mnoge sfere drustvenog zivota. Pjesme uz igre su uglavnom bile ljubavne i obredne, medju kojima su bile posebno lijepe pjesme koje su pratile svadbu. U povijesti bosnjacke porodice bila je dugo vremena karakteristicna odvojenost mladezi po polovima. Tako su nastale pjesme i igre u zatvorenim prostorima prelijepih bosnjackih avlija. Djevojke su se zabavljale, izmedju ostalog i na taj nacin sto su skrivene od momackih pogleda kolale u krug. Kroz pjesmu i igru one su izrazavale svoja najskrivenija osjecanja.

Zaboravljeni stari zanati

Arakijadzije
Arakijadžije ili kapari postoje u Sarajevu od 16. st. Bave se izradom svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.

Kaligrafi
Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti. Razne vokacije i poruke ispisane do savršenstva dovedenim arapskim pismom, predstavljaju prava remek-djela. Ovi natpisi su izrađivani na papiru, drvetu, koži, metalu i sl. Danas se izrađuju levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim natpisima.

Kazandzijski zanat
Kazandžijski zanat je dio esnafa kojem pripadaju i kalajdžije. Jedni izrađuju predmete od bakra, a drugi ih prevlače klajem. Budući da se predmeti od bakra, naročito posuđe, nije samo klajisalo, nego i ukrašavalo ornamentima i gravurama, to je davalo i umjetničku dimenziju ovim proizvodima. Posao ukrašavanja su uglavnom radile žene, a naziva se savaćenje. To je vrsta ukrašavanja,tipična za Sarajevo, koja se održala do danas. Zanat je u Bosnu i Hercegovinu došao sa dolaskom Osmanlija i od 16. stoljeća, na istommjestu gdje se nalazi i danas, locirana je Kazandžijska čaršija. Mada su se kazandžijski dućani mogli vidjeti i na Vratniku, centar ove djelatnosti je oko ulice Oprkanj na Baščaršiji. Ova Čaršija je podmirivala potrebe za kazandžijskim proizvodima u cjeloj BiH. Mogli su se pohvaliti sa najmnogbrojnijim priborom za rad i sa više od sedamdeset različitih proizvoda, među kojima izdvajam: kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi, ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kahve-table, ibrici, džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti- proizvodi za rasvjetu, za brijačnice, za banje...

Kazazi
Ljetopisci i putopisci ostavili su brojne tragove o životu naše Baščaršije. Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da su imale svoje ulice: Sarači, Abadžiluk, Kazazi, Terzijska čaršija... Bilo ih je na desetine. Mnogo šta im je prijetilo: požari-od onog prvog 1480. do onog najstrašnijeg, kad je cijelo Sarajevo nastradalo, 1697; poplave, bolesti i druge nedaće. Samo u pedeset godina 18. stoljeća pomrlo je 145 terzija, 118 kazaza, 64 abadžija i mnogo drugih. Uprkos tome, zanatlije su ovdje živjele i htjele opstati. Čuvali su svojom voljom i ljubavlju zanat, ali i Baščaršiju....

Sarači
Sarači (sedlari) spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija. Pojavljuju se već 1489. godine i opstaju do danas. Ranije su se bavili proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, kao i proizvodnjom nanula i opanaka. Danas su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije, a od tradicionalnih proizvoda proizvode: zembilja, nanule i papuče. Pored toga bave se i popravkama proizvoda od kože.

Umjetnost

Umjetnost je kao i pismenost dobila specifična i različita obilježja i razvijala se na postojećim religijskim tradicijama. Figuralno slikarstvo u islamu je zabranjeno. Kod muslimana ono je zamjenjeno drugim umjetničkim vrstama kao tehnika lijepog pisanja arapskog pisma i ukrašavanja rukopisa. Ona se prenosila na kamen i tvrde površine, na vjerskim objektima, turbetima, nišanima, mostovima i sl. Za potrebe Katoličke crkve u samostanima su izrađivani razni vjerski predmeti a kasnije počinje izrada različitih predmeta za širu upotrebu. Najsnažniji izraz umjetnosti ispoljavao se u zidnom slikarstvu i slikanju ikona.

Vajarstvo
Vajarstvo je bilo u osmansko vrijeme u Bosni prilično razvijeno, ali se ono odnosilo uglavnom na izradu memorijalnih spomenika, i izrade kipova u katoličkoj sredini, jer se nije moglo ni zamisliti katolička bogomolja bez vjerskih djela, prvenstveno kipova svetaca. Muslimani i pravoslavci nisu iz vjerskih razloga izrađivali kipove. U nekim katoličkim crkvama ima poneko vajarsko djelo starijeg doba, kao u kreševskom samostanu, koje je, vjerovatno, nastalo od ruku naših majstora, ali kako ta djela još nisu proučena ne mogu se o tome donositi definitivni zaključci. Međutim, sitna plastika i umjetni obrt, vezani za vajarsku umjetnost našli su među našim zlatarima mnoštvo vrlo talentiranih majstora i oni su istavili veliki broj prvoklasnih rukotovrina koje ćemo danas naći u pojedinim muzejima i privatnim zbirkama.

Slikarstvo
Slikarska umjetnost od dolaska Osmanlija razvijala se i dalje na vjerskoj osnovi, no sad u tri pravca: muslimanski umjetnici radili su u duhu orijentalne, arapske i perzijske škole, katolici u duhu italijanskih škola, prvenstveno venecijanske, a pravoslavni u duhu slikarstva koje je imalo svoju osnovu u bizantijskom. Vezani vjerskim propisima muslimani se nisu bavili slikanjem ljudskih figura, već su se skocentrisali na ornamentiku, koja je bila sastavni dio lijepih rukopisa, naročito onih vjerske sadržine. Već u 16. Stoljeću javlja se vrlo živ rad na slikarskoj umjetnosti među pravoslavnim i katolicima, a naročito je bio obilat u 17. stoljeću. U tom pogledu Bosna nijenimalo zaostajala za susjednim zemljama Jednako se u njoj razvijalo i zidno slikarstvo i slikanje na tablama.

Obrazovni sistemi i stepenovanje škola na području BiH

Mektebe i muallimhane uglavnom su osnivali pojedinci kao svoje zadužbine, voðeni izrekom Muhammeda, a.s.: “Najbolje što čovjek može ostaviti iza sebe jesu tri stvari:
- dobro dijete, koje mu čini dovu (moli za njega);
- sadaku (vakuf), koja se koristi, a njemu dospijeva nagrada;
- znanje kojim se koriste nakon njegove smrti oni nakon njega.”

Muallimhana je objekat koji je predstavljao posebnu vrstu višeg mekteba, odnosno niže srednje škole. U muallimhanama se obrazovao kadar za potrebe novootvorenih mekteba. To su bile ustanove, uglavnom, internatskog tipa, namijenjene za siromašniju djecu. Polaznicima muallimhane bile su osigurane besplatna hrana i odječa.
Prva muallimhana izgrađena je u Sarajevu 1477. godine i bila je poznata kao Ajjas-begova muallimhana. U ovoj se obrazovnoj instituciji, po svemu sudeći, obrazovao prvi imamski i učiteljski kadar u Bosni. U nedostatku medresa, koje se počinju otvarati početkom XVI stoljeća, ovo su bile niže srednje škole.
Uz mektebe i muallimhane podižu se medrese i dershane, prve ustanove srednjeg i višeg obrazovanja.
Ko je sagradio prvu medresu u Bosni i Hercegovini, kada i u kojem mjestu, teško je utvrditi. Poznato je da je prije Gazi Husrev-bega podignuta u Sarajevu medresa koju je sagradio Firuz-beg. On je u mahali, koja se službeno vodi pod imenom Hubjar-agina mahala, podigao jednu lijepu i visoku medresu. Mahala u kojoj je izgrađena ta medresa prozvana je unarodu mahala Medresa. Spomenuta medresa veæ odavno je srušena i nestala. izgrađena u Nejsaburu (Nišapuru), glavnom gradu pokrajine Horosan u Perziji, iza 400. godine po Hidžri. Pouzdano se zna da je prvu veliku medresu u Bagdadu podigao vezir Nizamu-l-Mulk Tusi, koja je po njemu i nazvana Nizamijja, a otvorena je 1067. godine.
Kao i ostale obrazovne institucije, i medrese su podizane na inicijativu pojedinaca kao vakufski objekti. Na osnovu uvida u sačuvane deftere i vakufname iz ovog perioda vidi se da su prvi osnivači ovog tipa škola u Bosni i Hercegovini bili, uglavnom, državni velikodostojnici, sandžak-bezi, valije, njihove vojvode i drugi visoki državni funkcioneri.
U pogledu arhitektonskih rješenja, medrese u Osmanskom carstvu nastavljaju tradiciju ranijih seldžučkih medresa s otvorenim dvorištem, ali i originalnim rješenjima zavisno od ambijenta u kojem su građene.

Zaključak

Preko 400 godina Osmanskog carstva, odnosno vladavine na ovim prostorima moralo je ostaviti i ostavilo je duboke tragove i neizbrisiv pečat na ljude, kulturu, običaje, na sve sfere života i življenja. Prvo i svakako ono najkrupnije, najvažnije je pojava islama na ovim prostorima. Dolasko nove vjere dolaze i novi običaji, sve se mjenja. Tako se i BiH korijenito mjenjala. Ljudi su drugačije živjeli, ponašali se, drugačije su se oblačili. Novo pismo, jezici uticali su na književnost i na pisce tog vremena. Došlo je do novog pogleda na umjetnost i umjetničko stvaranje. Nošnja, običaji, tradicija sve je drugačije izgledalo i ljudi se se tome prilagodili i naravno prisvojili kako muslimani tako i ostali više manje. Najviše su svakako uočljive arhitektonske građevine koje i danas ponosno stoje i govore nam o prošlosti i odišu ljepotom tog vremena, odišu onim orijentalnim. I danas su mnoge od njih sačuvane najpoznatiji je mozda Stari most u Mostaru koji je srušen od strane HVO 1993 te je ponovo obnovljen od istog onog materijala (većom dijelom) kojim se pravio davne 1566 godine. Pa onda čuvena Ćuprija na Drini, mnoge džamije razasute širom lijepe na države BiH. Privlačnost te kulture i civilizacije proizilazi iz činjenice što je ona donosila jedan viši životni standard u stanovanju, opremi stanova, nošnji, jelu (jastuk, jorgan, čaršaf, dušek, kašika, sve turske riječi), što je ta civilizacija prilagođena potrebama čovjeka, (arhitektura na dohvat ruke), što je unosila nove potrošačke potrebe (uživanje kahve, duhana, upotreba kozmetike i mirisa), jednu udobnost (rahatluk), razvija estetska osjećanja, posebno po svome pozitivnom odnosu prema prirodi (njegovanje cvijeća, zelenila, kult vode, česme, šadrvani, hamami zbog abdesta i gusula).
Danas se sve manje osjeti taj orijent na ovim prostorima, jer veliki je uticaj zapada i mi se naravno tome htjeli ne htjeli ipak prilagođavamo i postaje dio nas, a ono orijentalno nam je sve dalje i dalje. Ali ipak u svakom od nas sigurno postoji ono nešto što nas vuče ka upravo tom orijentu, nešto sto je neizbrisivo, nešto što je dio nas.

Literatura:

- Smail Balić: Kultura Bošnjaka ( muslimanska komponenta )
- Dr. Azem Kožar: Historija Bosne i Hercegovine
- Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka
- Bakir Tanović: Historija Bosne u okviru Osmanksog carstva
- Mustafa Imamović: BiH od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
- Historijski časopis '' Behar''
- Halil Inaldžik: Osmansko carstvo- Klasično doba 1300-1600

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi