JAPANSKA OSVAJANJA
PRIJE POČETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA
I NAPAD NA PERL HARBOR

Rat na Pacifiku počeo je u Aziji izbijanjem Drugog kinesko-japanskog rata, 7. jula 1937. Iako se okvirno može gledati kao sukob u sukobu, rat na Pacifiku imao je važan utjecaj na poslijeratno stanje ne samo na prostoru Pacifika nego i čitavog svijeta. Okončan je 1945. godine, bacanjem atomskih bombi na japanske gradove bez gospodarskog ili vojnog značaja te smrću velikog broja civila u veoma kratkom roku.
Početkom 20. stoljeća, najveći dijelovi istočne Azije nalazili su se pod utjecajem zapadnih kolonijalnih država. A Japan se nalazio okružen snažnim utjecajima zapadne kulture, suprotnim višestoljetnoj tradiciji otoka. Japanski vlastelini i plemići, potkrijepljeni utjecajem vojnih poglavnika te uspjesima nacističke Njemačke, dovode u pitanje opstanak carskog režima. Želja za promjenom dovodi do pokreta protiv zapadne dominacije na tim prostorima, te do stvaranja interesne strukture za Japan kao najjaču naciju prostora (Panazijatizam).
Kina je stoljećima bila, sa svojim gotovo neiscrpnim prirodnim bogatstvima, japanska interesna zona i jedini mogući izlaz iz ovisnosti o drugima. Teritorijalni dobitci na području Koreje, Tajvana te velikog broja otoka Indokine ne zadovoljavaju potrebe Carstva i ulogu najvažnije države istoka. Godine 1929. Japan kao jedini izlaz iz gospodarske krize vidi teritorijalno širenje. Djelomično isplanirani incidenti na prostoru Mandžurije dovode do otvorenog sukoba Japana s Kinom te stvaranja satelitske države Mandžukuo pod japanskim pokroviteljstvom.
Japan 1933. godine izlazi iz Lige naroda, zbog suprostavljanja Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih saveznika japanskoj imperijalističkoj politici. Tim se činom carska uprava, već preuzeta od strane vojske kroz funkciju predsjednika vlade, više ne osjeća vezanom za ugovore sklopljene s drugim državama.

Japan

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.
Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije.
Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.
Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.
Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna.
Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Hronologija rata

Dana 7. jula 1937. dogodio se incident kod mosta Marka Pola u blizini Pekinga, u kojem su japanski i kineski vojnici razmijenili paljbu, nakon čega izbija Drugi kinesko-japanski rat. To se na području Azije smatra početkom Drugog svjetskog rata. Japanske snage kreću dalje u napad na Peking, koji je kapitulirao već 29. jula, jer im se kineske snage nisu mogle suprotstaviti. Japanci nastavljaju napredovanje sa sjevera i juga prema središnjoj Kini, a kineska nacionalna vlada Kuomintanga, pod vodstvom Čang Kaj-šeka, 7. augusta objavljuje rat Japanu.
Do kraja godine odvijao se niz borbi Japanaca i kineskih snaga, predvođenih s jedne strane Kuomintangom, a s druge komunistima. Iako su Kinezi uspijevali povremeno pružiti ozbiljniji otpor, općenito su japanske snage bile u velikoj premoći i do kraja godine je Čang Kaj-šek (nakon japanskog osvajanja Nankinga) bio prisiljen premjestiti sjedište vlade iz Nankinga u Čongćing.

1938. GODINA

Kineski vojnici napadaju japanske položaje u
bitki za Tai'erzhuang (ožujak 1938.)

Nakon konačnog neuspjeha pregovora, japanska je vlada u januaru odlučila uništiti nacionalnu kinesku vladu i namjerava krenuti u ofanzivu na Vuhan, za što je trebalo osvojiti sva važnija željeznička čvorišta na sjeveru. U pokušaju da ostvare tu namjeru, Japanci ulaze u bitku za Taierdžuang u kojoj Kinezi početkom travnja ostvaruju svoju prvu ozbiljnu pobjedu.
U aprilu u Japanu stupa na snagu Zakon o mobiliziranju, koji sve gospodarske i društvene snage koncentrira k efikasnijem vođenju rata. Kad raniji general i protivnik daljnje eskalacije, Ugaki Kazušige, postaje ministar vanjskih poslova Japana, u svijetu se bude nade u mirno rješenje japanskog konflikta s Kinom. No, umjesto da se situacija smiri, dolazi do spora sa SSSR-om oko Mandžurije, a posljedica toga su bili sovjetsko-japanski pogranični sukobi iz kojih Sovjeti izlaze kao pobjednici.
U drugom pokušaju Japan u maju ipak osvaja grad Taierdžuang, no okrnjen je mit o nepobjedivosti japanske vojske.
Da bi zaustavio Japance, Čang Kaj-šek u maju otvara nasipe uz Žutu rijeku i poplavljuje ogromna područja, no kako civilno stanovništvo nije bilo upozoreno, poginulo je oko 890.000 ljudi, a oko 12 milijuna ih je ostalo bez krova nad glavom. Bujice su odnijele oko 4.000 sela i 11 gradova. Poplave su na nekoliko mjeseci zaustavile japanski prodor prema Wuhanu. Tek krajem oktobra Japanci, uz velike gubitke, osvajaju Wuhan, a kratko nakon toga, bez većeg otpora, i Kanton. Ali, kako nije došlo do željene kapitulacije Kine, japanski su stratezi bili prisiljeni prihvatiti činjenicu da će rat trajati značajno duže od planiranog.

1939. GODINA

Burmanska cesta

Ova godina obilježena je naporima Japana da osvoje prevlast, a Kineza da zaustave protivnika. Vojne pobjede nisu bile dovoljne da bi se jedna strana mogla smatrati pobjednikom, no općenito uzevši, Japanci su postupno napredovali koristivši se čak i bojnim otrovima. Tek bitka za južni Guangši (od 15. novembra 1939. do 25. februara 1940.) donosi prevlast Japancima, jer su time presjekli putove snabdijevanja od morske obale prema unutrašnjosti Kine.
Te godine američki je ministar inozemnih poslova Cordell Hull dva puta pozivao japanskog veleposlanika u Washingtonu na konzultacije, kako bi upozorio Japan na bojazni SAD-a vezane uz "mandžuriziranje" kineskih otoka. No, Japan nije odgovarao na ta upozorenja, nego je najavio sklapanje vojnog pakta s Njemačkom i Italijom u bliskoj budućnosti.
Gospodarska budućnost Kine ovisila je prije svega o isporuci sirovina iz kolonija Velike Britanije i Francuske. U to je vrijeme u Europi već počeo Drugi svjetski rat te Japanci koriste situaciju da ucijene Veliku Britaniju da zatvori burmansku cestu i time presječe snabdijevanje kineskih trupa. U zamjenu za kopneni promet tom cestom, američki general William H. Tunner organizira zračni most preko Himalaja ("The Hump"), kojim Saveznici nastavljaju snabdijevanje Kineza.

1940. GODINA

Čang Kaj-šek, vođa Kuomintanga

Početkom ovog rata, raspoloženje u SAD-u tendiralo je prema potpori Japanu. No, nakon Panay incidenta i izvještaja o japanskim ratnim zločinima, kao i ugroženosti američkih naftnih interesa u Kini, raspoloženje se naglo promijenilo te se američka pacifička flota vraća u bazu u Pearl Harbor.
U Kini se ponovo vode žestoke borbe s izmjeničnim ishodom tako da su se obje strane našle u pat poziciji. Japan je držao zaposjednute istočne dijelove Kine, dok je ostatak zemlje bio podijeljen između Kuomintanga pod Čang Kaj-šekom i komunističkih snaga Mao Ce Tunga. Japanci u dijelu koji drže okupiranim osnivaju marionetsku vladu za zaštitu svojih interesa u Kini. No, ta je vlada kod Kineza bila krajnje omražena zbog brutalnosti koju su prema stanovništvu tijekom rata pokazali Japanci.
Tijekom godine Japanci pojačavaju pritisak i na Francusku Indokinu te po isteku ranije postavljenog ultimatuma iznuđuju vojni sporazum s Francuskom. Taj im je sporazum omogućio upotrebu tri zračne luke i slobodan provoz trupa kroz Indokinu do Kine. Amerikanci notom upućenom Japanu izražavaju svoje nezadovoljstvo ovim postupcima.
Dana 27. septembra 1940. Japan potpisuje Trojni pakt s Njemačkom i Italijom, koji ranije postojeći antikominternovski pakt proširuje uzajamnom vojnom podrškom. Na taj način japanski Car odbacuje neutralnost koju je najavio još 5. septembra 1939. i naglašava svoju agresivnu vanjsku politiku, prije svega prema Kini.
Američka vlada na to reagira već 8. oktobra, pozivajući sve svoje civilne građane da napuste Daleki istok i vrate se u domovinu, a 23. oktobra u potpunosti zabranjuje izvoz zrakoplovnog benzina, kao i željeza te željeznog otpada u Japan. Istog dana, tri putnička parobroda napuštaju Ameriku kako bi evakuirali američke građane, prije svega iz Japana i Kine.

1941. GODINA

Američki predsjednik Roosevelt

Već 27. januara 1941. američki veleposlanik u Japanu dojavljuje, da je do jednog uposlenika veleposlanstva iz diplomatskih krugova stigla informacija da mnogi izvori, uključivo japanski, govore o planiranju velikog napada na Pearl Harbor ako dođe do raskida odnosa sa SAD-om.
U aprilu predsjednik Roosevelt potpisuje tajnu zapovijed, kojom se rezervnim časnicima dozvoljava napuštanje vojske i odlazak u Kinu. Posljedica je bila osnivanje američke dragovoljačke zrakoplovne jedinice poznate pod imenom "Leteći tigrovi". Ova jedinica integrirana je 1942. u zračne snage SAD-a.
Dvije godine nakon Rusko-japanskog pograničnog sukoba, 13. aprila 1941., obje strane potpisuju Japansko-Sovjetski sporazum o neutralnosti. Sovjetski Savez je ovim sporazumom želio osigurati leđa za slučaj njemačkog napada, dok se Japan nije namjeravao umiješati u Njemačko-Sovjetski sukob (koji se u Japanu očekivao).
U svibnju Japanci podastiru Sjedinjenim Američkim Državama prijedlog mirovnog sporazuma za područje Tihog oceana. Prijedlog je sadržavao molbu da SAD privoli Čang Kaj-šeka na mirovne pregovore s Japanom te da prestane podržavati Čangov režim. Nakon toga, predviđali su povlačenje japanskih snaga iz Kine, gdje bi ostale samo manje okupacijske jedinice.

Pored toga, Japan je želio normaliziranje trgovinskih odnosa sa SAD-om i suradnju u dobivanju i proizvodnji sirovina. U sporazumu je doslovno pisalo:

“Japansko širenje prema područjima jugozapadnog Pacifika treba smatrati miroljubivim. Potrebno je ostvariti suradnju SAD-a i Japana u proizvodnji i pridobivanju sirovina (nafta, guma, cink i nikal) potrebnih Japanu.“

Pored toga, japanski je veleposlanik pozvao SAD da zajedno garantiraju Filipinima nezavisnost i neutralnost. Zauzvrat prihvaćanju takvog dogovora, Amerikanci su zatražili od Japana garanciju da japansko pristupanje Trojnom paktu ima isključivo obrambeni karakter, dok su ostale prijedloge Japana Amerikanci odbili.
Dana 2. jula Japan mobilizira više od milijun vojnika, a Vlada dobiva pristanak Višijske Francuske da zaposjedne Francusku Indokinu (danas Vijetnam, Laos i Kambodža), što i provodi već 29. jula. Dva dana kasnije, SAD i Velika Britanija objavljuju zabranu izvoza za Japan i zamrzavaju njegova financijska sredstva.
Nakon objavljivanja embarga, Roosevelt zahtijeva od Japana izjavu o namjerama. Japan na taj zahtjev odgovara 6. augusta mirovnom ponudom za područje Tihog oceana, koju Amerikanci odbacuju te odbijaju japanski prijedlog za osobni susret predsjednika japanske Vlade s Rooseveltom. Do susreta nije došlo, jer su SAD smatrale da je razdor između interesa dvaju država prevelik.
Japan ne udovoljava opetovanim američkim zahtjevima da napusti Kinu te umjesto toga ponovo nudi svoju, donekle izmijenjenu, mirovnu ponudu od 6. augusta, koju Amerikanci ponovo odbijaju, što ne dovodi do zbližavanja između dvaju strana. Dana 3. septembra američki veleposlanik u Tokiju šalje u Washington telegram da smatra da je rat u području Pacifika neizbježan.
Zbog embarga SAD-a i Velike Britanije te odsječenosti od isporuke sirovina europskih saveznika, Japanu se rat sa SAD-om činio jedinom alternativom nestanku carstva u dotadašnjem obliku. Stoga, 1. decembra japanski parlament donosi odluku o nasilnom širenju područja svog utjecaja prema jugu i otpočinjanju rata sa SAD-om. Za to je vrijeme japanski veleposlanik i dalje s američkim ministrom vanjskih poslova vodio mirovne pregovore.
Kako se situacija zaoštravala, Velika Britanija je istog dana stavila sve svoje snage na Malajskom poluotoku u stanje najviše vojne pripravnosti, dok je flota dobila naređenje da traga za neprijateljskim brodovima u vodama istočno od Singapura.
Istovremeno, admiral Isoroku Jamamoto izdaje carskoj mornarici sljedeću zapovijed:

“Zbog neophodnog samoodržanja i samoobrane, Japan je dosegao tačku na kojoj je prisiljen objaviti rat Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Vrhovni zapovjednik združene flote započet će rat napadom na neprijateljsku flotu na Havajima i uništiti ju 1. zračnom flotom.“

Američki zrakoplovi opazili su 2. decembra 12 japanskih podmornica ispred obala Indokine koje su plovile prema jugu, možda u pravcu Singapura, a istog dana Jamamoto daje signal za početak svih operacija.
Dana 4. decembra zapovjednici Savezničkih snaga na području Pacifika susreću se u Manili radi dogovora o zapovjednoj suradnji na Dalekom istoku. Istovremeno, tri japanske divizije bile su u Južnom kineskom moru, na putu za invaziju na Tajland i Maleziju.
Svi japanski konzulati u SAD-u dobivaju uputu za uništenje tajnih dokumenata i uređaja za kodiranje. Uputa je proslijeđena putem emisije radio Tokija rečenicom "Higashi no kaze ame" (grubo prevedeno: istočni vjetar, kiša).
Bila je to jedna od mogućih rečenica za najavu rata sa SAD-om. Prislušna stanica Nizozemaca na Javi uhvatila je poruku čije značenje im je bilo poznato, pa je informacija odmah proslijeđena u Washington.
Ni pokreti japanskih trupa u Indokini nisu prošli neopaženo. Iako su Amerikanci bili uvjereni da su to samo japanske "mjere opreza", Roosevelt 6. decembra upućuje japanskom Caru diplomatsku notu u kojoj govori o "tragičnim posljedicama" zadnjih događaja i izražava nadu u održanje mira na pacifičkom području. Apelira na Cara i traži njegovu pomoć u sprečavanju smrti i razaranja u svijetu.
Špijunska mreža Japana od početka 1941. godine javlja da je na Havajima okupljena cjelokupna američka flota. Napadom na Pearl Harbor vrhovna komanda odlučuje uništiti američki pacifički vojni potencijal. Kidō Butai, flota koja je izvršila napad na Pearl Harbor, napustila je matične luke još 27. novembra i krenula prema Havajima. Dana 7. decembra flota Kidō Butai zrakoplovima napada američke brodove u luci Pearl Harbora.

Napad na Pearl Harbor i objava rata Japanu

     Američki brodovi u toku nakon napada na Pearl Harbor                 USS Arizona nakon napada                         

Japanski zračni napad na Pearl Harbor (američka luka na havajskome otoku Oahu) gdje se na sidrištu nalazio veći dio ukupne američke pacifičke flote počeo je 7. decembra 1941. u 7,40 h.
Taj napad smatra se povodom za ulazak Sjedinjenih Američkih država, koje su do tada u sukobu bile neutralne, u Drugi svjetski rat.
Ovaj iznenadni napad koji je uslijedio bez prethodne objave rata, uništio je veliki dio američke borbene flote što je Japancima omogućilo višemjesečnu potpunu prevlast na Pacifiku. Tako je počeo rata na Pacifiku, kao jednim dijelom Drugog svjetskog rata.
Istovremeno s ovim napadom, Japanci su otpočeli ofanzivu protiv britanskih i nizozemskih kolonija u Jugoistočnoj Aziji, čime se Drugi svjetski rat doista pretvorio u rat globalnih razmjera.
Pored toga, napad na Pearl Harbor često se smatra i prvom pomorskom bitkom u kojoj su nosači aviona zamijenili bojne brodove kao dominirajući element bitke.

Pozadina sukoba

Odnosi SAD-a i Carskoga Japana su se početkom 1940-ih uvelike pogoršali. Japan je već 1930-ih počeo komadati Kinu bez odobravanja SAD-a i europskih kolonijalnih sila, a kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu, Amerika je odlučila nametnuti Japancima embargo na uvoz goriva. Japanu tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima za nasta
Odnosi SAD-a i Carskoga Japana su se početkom 1940-ih uvelike pogoršali. Japan je već 1930-ih počeo komadati Kinu bez odobravanja SAD-a i europskih kolonijalnih sila, a kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu, Amerika je odlučila nametnuti Japancima embargo na uvoz goriva.

Japanu tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima za nastavak rata u Kini i ekspanziju gospodarstva. Rat je zbog toga bio neizbježan jer Japanci nisu željeli popustitiu tako ni Nizozemska nije smjela davati gorivo koje je bilo potrebno Japancima za nastavak rata u Kini i ekspanziju gospodarstva.
Rat je zbog toga bio neizbježan jer Japanci nisu željeli popustiti pred zahtjevima Amerikanaca da napuste cijelu Kinu. Pred zahtjevima Amerikanaca da napuste cijelu Kinu.

Japanska priprema

Japanci su brižljivo pripremili akciju napada zrakoplovstva na američku pomorsku bazu Pearl Harbor (na otoku Oahu, dijelu Havajskog otočja). Piloti su se dugo pripremali za taj napad učestalim vježbama dok su japanski špijuni dostavili podatke o položaju brodova. Neposredno prije napada Japanci su poslali i izviđački zrakoplov koji je javio pozicije američkih brodova i zrakoplovnih baza. Za napad u relativno plitkoj vodi luke, Japanci su modificirali svoja torpeda drvenim krilcima na kraju torpeda tako da ne udari u dno.
Amerikanci su znali da će izbiti rat s Carskim Japanom, no nisu mogli ni zamisliti da će Japanci napasti njihovu bazu na Pearl Harboru zrakoplovima s nosača aviona. U Pearl Harbouru su koncentrirali većinu svojih bojnih brodova misleći da su ondje sigurni i spremni za djelovanje kada Japanci napadnu Filipine.
Velika Britanija još je više podcjenjivla snagu i sposobnost japanske mornarice i zrakoplovstva pa je u Hong Kong poslala pojačanja koja, kada je rat izbio, nije mogla opskrbljivati. Jedino je SSSR znao za potencijalnu snagu Japana pa je na Dalekom Istoku imao poprilično velike vojne snage umjesto da ih koristi protiv Hitlera u Europi.
Japanska flota primicala se Havajima u geografskim širinama gdje plovidba nije bila uobičajena zbog snažnih vjetrova i visokih valova. Ta ruta je odabrana zato da Amerikanci ne bi saznali za primicanje snažnog flotnog sastava čija su udarna snaga bili šest velikih nosača zrakoplova: Akagi, Hiryu, Kaga, Shokaku, Soryu i Zuikaku.
Havajima su se primakle i japanske podmornice koje su imale zadatak probiti se u luku i napasti brodove. Napadom je zapovijedao Isoroku Yamamoto jedan od najsposobnijih admirala Japana.

Tijek napada

Prvo su se džepne podmornice pokušale probiti u luku , no to im ili nije uspjelo ili su pak promašile mete. Japansko zrakoplovstvo sa nosača je luku napalo oko 7 h i 40 min po lokalnom vremenu. Iako su Amerikanci posjedovali radar te njime zamijetili dolazak velikih formacija zrakoplova nikakva uzbuna u bazi nije podignuta sve dok Japanci nisu počeli zasipati vojne objekte (luku, aerodrome i hangare) bombama i torpedima.
Iznenađenje je bilo potpuno, a Japanci su u kratkom roku uništiti i oštetiti gotovo sve američke zrakoplove na sletnim stazama. Američki brodovi su bili poredani u luci jedan uz drugi kao u mirnodopskim uvjetima te su ih japanski bombmarderi i torpedni zrakoplovi jedan za drugim potapali. U 8h 50 min uslijedio je i drugi napad koji je završio započeto. Sveukupno je u borbama sudjelovalo više od 300 japanskih zrakoplova.

Spašavanje preživjelih na jednom od Americkih brodova

Japanci su izgubili u akciji 29 zrakoplova, 5 džepnih podmornica, oko 60 ubijenih pilota i podmorničara te jednog podmorničara koji je zarobljen.
Amerikanci su imali gotovo 2400 ubijenih mornara, vojnika i pilota, gotovo 200 zrakoplova je uništeno ili oštećeno. Bojni brodovi u luci su bili oštećeni od kojih Oklahoma i Arizona te zastarjeli Utah više nikada nisu sudjelovali u borbama.
Ostali su popravljeni te su korišteni u kasnijim okršajima u Drugom svjetskom ratu.
Posljedice napada su bile slijedeće: SAD je navijestio rat Japanu (Japanci su to već formalno učinili diplomatskom notom za vrijeme napada) i tako prekinuo godine izolacionizma.
Japanci nisu uništili infrastrukturu luke niti potopili nosače zrakoplova koji su bili izvan nje, ali američka flota više nije bila u stanju da zaustavi njihovo zauzimanje Filipina, Hong Konga te jugoistočne Azije.
Kasnije su Amerikanci uspjeli uvjeriti ostatak svijeta da je taj napad bio ratni zločin što im je postao jedan od argumenata za bacanje atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki.
To je zaista zapanjujuće jer je Pearl Harbor vojna luka, a u samom napadu poginulo je tek 68 civila. Grad Honolulu koji se nalazi u blizini uopće nije bio bombardiran.

Zakljucak

Sami napad na Pearl Harbor je proizveo, ili bolje reći, pokazao svijetu dvije velike sile.
Prva, žrtva napada, SAD, postaje probuđeni div, te u Pearl Harboru dobiva glavni motiv za ulazak u rat. Napadač, Japan, u tom napadu predstavlja se svijetu kao nova pomorska, zračna, tehnološki i vojno općenito jaka sila, koja je ipak u tom napadu potpisala svoju smrtnu presudu, jer je 99% uzrok japanskog poraza bio kasniji američki protunapad, uključujući bacanje atomskih bombi koje su na kraju dovele do japanske kapitulacije i temeljne promjene strukture vlasti i gospodarstva, te ukidanje, do tada vladajućeg militarizma.

Napredovanje Japana

Japanci su sad bili u prednosti i u zraku i na moru pred desetkovanim i šokiranim Amerikancima, a s razbuktavanjem rata u Europi, Velika Britanija bila je prisiljena sve više svojih snaga koncentrirati u borbama protiv Njemačke i Italije. Tako je japanska armija mogla nastaviti sa svojom strategijom strelovitih iznenadnih napada.
Gotovo odmah nakon napada na Pearl Harbor, Japanci napadaju luku na Guamu, otok Wake (Bitka za otok Wake) te otpočinju snažnu invaziju na Malajski poluotok i Tajland. Već idući dan napadaju i Hong Kong, koji britanske snage, prisiljene masivnim bombardiranjem i artiljerijskim napadima, napuštaju nekoliko dana kasnije.
Kad je Britancima postalo jasno da je sukob u Aziji neizbježan, poslali su zbog zaštite svojih kolonija više brodova u vode Pacifika. Brodovi su stigli u Singapur 27. oktobra i stavljeni su pod zapovjedništvo admirala Toma Phillipsa kao Force Z. Ovo brodovlje kreće 8. decembra u Tajlandski zaljev bez zračne zaštite pa Japanci 10. prosinca napadima iz zraka potapaju bojni brod HMS Prince of Wales (na kojem gine i zapovjednik Phillips) te borbenu krstaricu HMS Repulse. Time su britanske snage ozbiljno oslabljene, a zamjenski brodovi nisu mogli biti poslani jer su sve raspoložive pomorske i zračne snage Velike Britanije bile angažirane u borbama u Europi i Africi.
Do kraja godine Japanci ostvaruju veći dio planiranih osvajanja na području Jugoistočne Azije. Osvajaju Luzon, glavni otok Filipina (Invazija na Filipine), iskrcavaju se na Borneo (Japanska invazija na Borneo), na Mindanao na jugu Filipina, bombardiraju tadašnji glavni grad Mjanmaja Rangoon.

Prve američke operacije na Pacifiku

SAD počinju već 6. januara s premještanjem svojih snaga s Atlantika u vode Pacifika. U Pago Pago, glavni grad otočja Američke Samoe, prebacuju više ratnih brodova, a koristeći se Panamskim kanalom dovoze i snage u ljudstvu.

Prvi japanski porazi

Od početka ratovanja, Saveznici su pretrpjeli niz poraza, a nisu uspijevali zaustaviti daljnje napredovanje Japanaca. Zbog toga, u siječnju Amerikanci počinju s pripremama posebno modificiranih bombardera koji bi mogli doseći japanske glavne otoke i bombardirati ciljeve u području Tokija, Jokohame, Nagoje i Kobea, što i provode 18. aprila (Doolittlov napad).
Materijalna šteta koju je ovo bombardiranje uzrokovalo bila je jedva vrijedna spomena, ali je propagandni učinak bio vrlo velik.
Tadašnji glavni grad Salomonovih Otoka Tulagi Japanci su osvojili 3. maja, a već idućeg dana japanske brodove u luci napada 99 američkih zrakoplova koji su uzletjeli s nosača zrakoplova te potapaju jedan japanski razarač i tri minolovca, a oštećuju još četiri druga broda.
Iako je bitka u Koraljnom moru, vođena 7. i 8. maja, završila bez izražene pobjede jednog protivnika, spriječila je japansko osvajanje Port Moresbyja (glavni grad Nove Gvineje).
To je bila prva velika pomorska bitka između japanskih i američkih nosača zrakoplova.
Obje su strane izgubile po dva nosača i nekoliko drugih brodova. Istovremeno, ova bitka ušla je u povijest kao prva pomorska bitka koju su vodili isključivo zrakoplovi, a da pri tome brodovi svojim topovima uopće nisu sudjelovali.

Put ka japanskoj kapitulaciji

Sukobljene strane (prije svega Saveznici) poduzimale su istovremeno uz navedene, i cijeli niz većih i manjih borbenih aktivnosti. Sve su se svodile na japanske pokušaje da svim sredstvima (velik broj samoubilačkih aktivnosti kako zrakoplovima tako i ljudima-torpedima) spriječe napredovanje Amerikanaca prema Japanu, i američkim naporima da upravo to ostvare.
Pored toga, Australci (otoci oko Bornea, Borneo, Novi Zeland...) i Britanci (Burma, Indokina) također uspješno oslobađaju okupirane teritorije. Snažno bombardiranje Japana i zračni napadi na brodove ometaju i onemogućuju pomorski promet s dopremom sirovina Japanu.
Nakon kapitulacije Njemačke 9. maja, Japan se izjašnjava za nastavak odlučne borbe protiv Saveznika. Javljaju se, kako u vojsci tako naročito u parlamentu, prva glasna razmišljanja o kapitulaciji, no vojni vrh već priprema obranu zemlje do zadnjeg čovjeka.
Kao jedan od rezultata Potsdamske konferencije Saveznici daju Japancima ultimatum za bezuvjetnu kapitulaciju, a Sovjetski Savez preuzima obavezu aktivirati se u području Pacifika tri mjeseca po završetku rata u Europi. No, japanski premijer Kantarō Suzuki ovaj ultimatum odbacuje 27. jula.

Atomska bomba i završetak rata

Atomski oblak iznad Hirošime            Eksplozija atomske bombe u
6. august 1945.                                     Nagasakiju 9. augusta 1945.

Iako su već Japance prinudili na povlačenje te se samo Carstvo nalazi u raspadu, američka se vlada i vojna uprava odlučuju za upotrebu najgoreg oružja za masovno uništavanje.
Iako je japanski izaslanik u Moskvi, Sato Naotake, već 9. jula 1945. prenio molbu za početak pregovora o primirju, Amerikanci 6. augusta bacaju prvu atomsku bombu na Hirošimu, a tri dana poslije, 9. augusta na Nagasaki.
Iznenađeni ovakvom udarnom snagom neprijatelja, Japanci 2. septembra 1945. potpisuju bezuvjetnu predaju.

Posljedice

Pacifički rat, a time i Drugi svjetski rat, završio je bezuvjetnom japanskom kapitulacijom. Dokument o kapitulaciji potpisan je na američkom bojnom brodu USS Missouri, 2. septembra 1945. godine.
Bio je to prvi rat u kojem su upotrijebljena sva tri oružja za masovno uništavanje, kako atomsko tako i biološko i kemijsko oružje, koje je Japan koristio većinom u Kini.
Osim gospodarskog uništenja Japana, posljedice uporabe atomskih bombi civilno stanovništvo osjeća destljećima kasnije: zračenje i zaražen okoliš i poslije rata mnoge će civile stajati života.
U mnogim slučajevima osporena uporaba atomskog oružja ovom je prigodom učvrstila tadašnju američku ulogu u svijetu, te pokazala svu svoju okrutnost. I do današnjih dana uloga atomskog oružja se nije promijenila te služi kao vrsta političkog pritiska.

Literatura

• EUROPSKI RJEČNIK: Henri i Monique Goursau HRVATSKO-ENGLESKO-NJEMAČKO-FRANCUSKO- -TALIJANSKO-ŠPANJOLSKI 10. izdanje MOZAIK KNJIGA Zagreb, Savska 66
• Boris Prikril, "Pakao Pacifika, drugi dio" Nakladni zavod Znanje, Zagreb, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1985.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi