ARAPI I POJAVA ISLAMA

Treća velika država iz doba Srednjeg vijeka je Arapska država. Arapi su narod semitskog podrijetla. Arapski poluotok je prekriven raslinjem, jedini dio koji je pogodan je istočni dio. U 6. stoljeću Arapi još uvijek žive u rodovsko-plemenskom društvu. Većina Arapa su stočari i nomadi. Izabrani vođa roda zove se šeik, a vođa plemena emir. Odnosi se među njima rješavaju po talionskom pravu – oko za oko, zub za zub. Svako pleme, svaki narod je imao svoja božanstva, jedino što ih je sve povezivalo bilo je hodočašćenje u Meku. U tom su dobu Meka i Medina bile središta za razmjenu. Meka je bila za sve Arape mjesto hodočašća. Tamo je bio podignut hram u kojem se štovao crni kamen – ćaba ili kaba. Taj crni kamen bio je zapravo meteorit. Crni kamen je jedina poveznica među Arapima. Ime Arapi i Arabija javlja se još u asirskim tekstovima kao mâtu arbâi /Arab land/, točna lokacija ovog područja nije poznata, kasnije se javljaju termini Arabi, Arubu, Urbi. –U srodnom hebrejskom jeziku riječ `aravah’ i ‘arav’ označava pustinju, pa bi se moglo prevesti da su Arapi ‘pustinjski narod’. Poluotok Arabija prekrivena je nepreglednim pustinjama i pradomovina je ovog ekspanzivnog naroda koji se proširio preko cijele sjeverne Afrike. Najveći je dio Arapa islamske vjere te mnogi žive po učenju Kur'ana. Kuran je često zakon neke države kojima su regulirani svi aspekti njihova života, premda je tek manji broj država u kojima je propisano šerijatsko pravo. Muškarac je glava obitelji i žena je kod njih u podložnom položaju. Poligamija je dozvoljena, a Arapin, zavisno o mogućnosti, može imati do četiri žene. Dana riječ kod ovih ljudi vrednija je od bilo kakvog ugovora i ona se mora poštovati.
Ipak, ima i Arapa koji nisu muslimani, već pripadaju drugim religijima, osobito na području Bliskog istoka, što u mnogočemu određuje i njihov način života i običaje. Među arapskim kršćanima uloga žene u obitelji sasvim je drugačija nego što je to slučaj u muslimanskima. Osima toga u bliskoistočnim će se krajevima naći arapskih obitelji koje proizvode alkoholna pića, što je u isključivo muslimanskim zemljama nezamislivo. Među poznatija pića pripada arak (عرق), svojevrsni liker od anisa, sličan grčkom piću uzo i turskom piću raki. Usto, u nekim krajevima među kršćanskim Arapima uzgajaju se svinje i jede se svinjsko meso, dok ga u drugim krajevima ni kršćani ne jedu.
Muslimanski Arapi, kao ni Židovi, svinjetinu ne jedu, ovčetina je zato česta. U Libiji je poznato nacionalno jelo kus-kus, priprema se s ovčetinom i ribom i raznim povrćem. Umjesto masti Arapi koriste maslinovo ulje, a kolači se često prave od meda. Svaki Arapin-musliman trebao bi barem jednom u životu otići na hadž u Meku.
Kulturni identitet Arapa nije samo islam. Mnogi Arapi u Palestini samo se izjašnjavaju kao muslimani, iako ne žive po zahtjevima Kur'ana. Alkohol, značajan simbol zapadnjačke kulture prisutan je i kod nekih Arapa koji ga proizvode za svoje vlastite potrebe, o čemu postoje i pisani dokazi iz razdoblja prije islama. Postoje dokazi o proizvodnji araka (koji je i danas vrlo raširen), kao i o proizvodnji vina (koje se danas proizvodi u mnogo manjoj mjeri). Jedini alkohol koji je simbol zapada, a koji se, npr., proizvodi na Zapadnoj obali je pivo. Drugo sve je domaće i pripada arapskoj kulturi. Tako se u vodenu lulu (nargilu) odavno dodavao arak u vodu, što je pojačavalo opojno djelovanje. Naravno, s time su nastavili samo Arapi kršćani (muslimani to obično neće činiti javno). Što se tiče postotaka, premda su postotkom u Palestini malobrojni, utjecaj je kršćanskih Arapa na ostatak arapskoga društva mnogo veći, već i zbog toga što imaju više škole i više novca. Usto, kršćanski su Arapi i tradicionalni i nekoć (u Palestini do 1948., ponegdje i do današnjeg dana) pretežni stanovnici gradova. Slično je i u Siriji i Iraku (u te dvije zemlje upravo su kršćanski Arapi izmislili stranke BAAS i BATH, kao stranke ljevičarskog usmjerenja, kako bi se zaštitili u većinskom muslimanskom okruženju). Arapski kršćani u mnogočemu diktiraju i kulturno usmjerenje čitavog arapskog društva. Tako u krajevima gdje ima više kršćana (Libanon, gradovi Zapadne obale, Sirija, Jordan) i muslimanski Arapi prihvaćaju mnoge njihove običaje ili se odriču nekih svojih (npr. u tim zemljama manje muslimanki pokriva glavu). Islam nije jedino kulturološko određenje Arapa, a pogotovo ne na Bliskom istoku. Glavno kulturološko određenja Arapa na Bliskom istoku upravo je religijska raznolikost. Zato nije korektno određivati Arape religijskom odrednicom i to još tako

POJAVA ISLAMA

Inače se u 7. vijeku među Arapima počinje razvijati rodovsko-plemenska aristokracija. Javlja se osiromašeni sloj arapskih stočara – to su beduini. Polako se stvara i robovlasničko društvo. U toj fazi pojavljuje se Muhamed. On je bio član jedne aristokratske ali siromašne obitelji iz Meke. Muhamed se bavio trgovinom i jako je puno putovao i to prema Sredozemnom moru. Vrlo često je bio i u Siriji i u Libanonu i u Palestini i tu se upoznao s obje monoteističke religije – i s kršćanstvom i s judaizmom. Obje religije su tako djelovale na njega da je i on počeo propovijedati jednoga Boga – Alaha. Nazvao se posljednjim božjim prorokom. Tvrdio je da Bog određuje što će se kome dogoditi, a vjernici moraju pokazivati potpunu predanost bogu. Potpuna predanost bogu zove se islam, a oni koji vrše potpunu predanost bogu zovu se muslimani.
Muhamed je svoje učenje ostavio u svetoj knjizi koja se zove Kuran. Muslimani vjeruju u zagrobni život, u pakao i raj, i u neuništivost boga. U Kuranu su navedeni i zakoni o načinu prehrane, odijevanja, o ponašanju prema drugima, odredbe pravnih, obiteljskih i trgovačkih propisa. Pravni propisi zovu se šerijatsko pravo. Svaki musliman mora pomagati siromašne, bolesne i stare. Jednom u životu svaki musliman mora otići na hodočašće u Meku. Ta hodočašća u Meku bila su žarišta epidemija. U Kuranu stoji da se svaki musliman mora boriti za širenje islama i to ne propagandnim programom nego oružjem. Iz toga je nastao džihad – sveti rat. Onaj koji pogine u takvom ratu ide ravno bez ikakvih prepreka Alahu u ruke. Islam se razvija u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathustrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.
Islam, poput judaizma i kršćanstva, gaji strog monoteizam. Islam je nastao usavršavanjem prethodnih abrahamskih religija. Kako su se razvijali narodi i njihova svijest, tako su se mijenjali propisi. Muslimanima se smatraju ne samo sljedbenici Muhammeda, već i ljudi koji su kao Božje poslanike i Božje robove prihvatili Abrahama

NASTANAK ARAPSKE DRŽAVE

Muhamed je počeo okupljati Arape oko sebe pa je arapska država nastala kad i islam. 622. godine vladari Meke su protjerali Muhameda iz Meke. Muhamed prelazi u Medinu i povezuje ljude kao najviši svećenik i ljudi ga priznaju kao najvećeg svjetskog vođu. Medina je sad postala središte, a Meka je počela siromašiti pa su vlasti dopustile Muhamedu povratak u Meku. Meka je postala prijestolnica no ne zadugo. Ubrzo je započeo džihad. Tada je prijestolnica prenesena u Damask. Islam se proširio istočno od Arapske države, u Mezopotamiju.
U Arapskoj državi je zavladala dinastija Omejidi. Arapski vladari su se nazivali kalifi jer su oni vrhovni svjetovni vjerski poglavari i zato se Arapska država zove i kalifat. Ubrzo se formirao feudalizam i aristokracija. Arapska država je poprilično brzo dospjela u krizu. U Perziji je buknuo ustanak pod vodstvom perzijske dinastije Abasidi. 750. godine Abasidi su odlučili preuzeti vlast. Riješili su se svih Omejida, samo je jedan princ uspio pobjeći i otišao je u Španjolsku i tamo osnovao Kordobski kalifat. Perzijanci su osnovali Bagdadski kalifat na području Arapske države. Bagdadski kalifat nije dugo izdržao. 1258. kad je stigla mongolska vojska, Bagdadski kalifat se raspao na manje država. Kalifi su tad postali samo vrhovni vjerski vladari, a zapovjednici kalifatske osobne straže preuzeli su svjetovnu vlast – sultani.

ARAPSKA KULTURA

Od 5. do 8. stoljeća Arapi su najrazvijeniji narod na Zemlji. Najrazvijenija znanost i kultura su kod Arapa. Njihova država je nastala na prostoru starih civilizacija i oni su puno toga naučili os starih civilizacija i sve su to prenosili u Europu. U arapskoj državi se jako očuvala pismenost i školstvo. Donijeti su zakoni da se nitko nije mogao baviti obrtom i trgovinom ako nije bio pismen. Kod Arapa je ostala vrlo razvijena znanost. Oni su nastavili proučavanja na području prirodnih znanosti. Arapima je i dalje ostao najvažniji način istraživanja pokus.
Izuzetno se razvija matematika, geometrija i algebra. U matematici su Arapi preuzeli brojke od Indijaca i dodali su još nulu. Tako su još proširili brojeve na Europu. Jako puno toga su otkrili i izračunali na području astronomije.
Arapi su utemeljili i kemiju. U 8. stoljeću su htjeli napraviti kamen mudrac. On bi imao dvije funkcije – izliječio bi sve bolesti i imao bi funkciju goldfinger, pretvarao bi svaku stvar u zlato. Tako su Arapi počeli istraživati svojstva tvari – to je bila alkemija. Zahvaljujući kemiji jako se razvijala i medicina. Arapu su znali su proizvoditi razne lijekove. Osnovali su najstariju medicinsku školu na jugu Italije. U ranom srednjem vijeku su već svoje pacijente operirali pod narkozom.
Arapi su razvijali i društvene znanosti. Značajan doprinos dali su i zemljopisu i povijesti. Bili su izuzetni jezikoslovci. Arapi su napisali prve gramatike. Među društvenim znanostima ipak je bila najrazvijenija filozofija jer su Arapi učili od Grka. Pokušavali su prevesti sva djela grčkih filozofa. Arapi su jedini sačuvali djela grčkih filozofa. Od grana književnosti najrazvijenije je pjesništvo.
Što se tiče likovne umjetnosti, tu je najrazvijenije graditeljstvo. Arapi puno toga preuzimaju od Grka i Rimljana, ali razvio se čak i posebni graditeljski stil – maurski stil. Mauri ili Saraceni su Arapi iz Sjeverne Afrike. Maruski stil se ističe po savršenoj obradi kamena. Najpoznatije građevine su džamije, ali isto tako i dvorci za kalife. Iz daljine izgleda a je cijeli dvorac u zavjesama, a zapravo je sve to od kamena. Što se tiče kiparstva i slikarstva tu Arapi loše stoje zato što Kuran zabranjuje crtanje ljudskog lika. Kiparstvo je svedena na reljefe, pa tako Arapi imaju razno ukrašene fasade. U slikarstvu su se razvile posebne slike koje se zovu arabeske. Arabeske se sastoje od geometrijskih motiva koji su obojani živim bojama. I najčešće je napisan jedan red iz Kurana.
slam je treća velika svjetska monoteistička religija. Podrijetlo vuče iz istog izvora kao i ostale dvije, judaizam i kršćanstvo. 'Islam' je arapska riječ, dolazi od korijena riječi koja znači ' predanje': islam je religija podređenja, pokornosti. Sljedbenici islama 'muslimani' su 'oni koji su se predali i podredili volji Boga (Alaha).
Islam je također religija koja naglašava uspjeh i zato je religija agresivnog misionarskog duha. Svjesni slavne prošlosti, ojačani novom snagom koja dolazi iz bogatih arapskih zemalja proizvođača nafte, toj religiji je cilj osvojiti svijet. Muslimani vjeruju da njihova religija može ispuniti sve religijske i duhovne potrebe čovječanstva.

Prorok

Islam vuče svoje podarijetlo od proroka Muhameda, rođena u gradu Meki u Arabiji oko 571. godine. U to doba nije bilo snažnih država između dviju velikih imperija Istoka i Zapada, Perzije i Bizanta; Meka je bila središte uspješne trgovine, kroz koju su prolazile mnogobrojne karavane izemđu Južne Arabije i Sredozemlja.
Ostavši u djetinjstvu siroče, Muhameda su odgajali mnogobrojni rođaci. Konačno ga je prihvatio bogati ujak i poslao na trgovačko putovanje na sjever gdje je upoznao kršćane. U starosti od 25 godina, na njegovo iznenađenje, zaprosila ga je bogata udovica stara 40 godina imenom Hadidža. Rodila mu je tri kćeri ali nijednog sina.
U svojim zrelim godinama Muhamed je počeo izražavati mistične značajke i stekao naviku povlačiti se u brda na razmišljanje. U jednoj takvoj prilici, u dobi od 40 godina, primio je objavu po kojoj je pozvan da žigoše poganstvo i politeizam koji je cvao u Meki i počeo propovijedati postojanje jednoga Boga, Alaha. u tome ga je ohrabrivala njegova žena, a u prvih deset godina stekao je svega nekolicinu sljedbenika. Neki su bili uvaženi građani, poznati kao 'Pratioci'.

Islam se učvršćuje

Tada je 622. godine, na zahtjev građana obližnje Medine, Muhamed napustio Meku i otišao u Medinu u pratnji nekolicine sljedbenika. To je proslavljena hidžra (preseljenje), događaj od kojeg počinje muslimanski kalendar. U sljedećih nekoliko godina Muhamed je organizirao svoje sljedbenike i građane Medine kao religijsku i političku zajednicu i počeo napadati trgovačke karavane koje su stizale iz Meke. U međuvremenu je istjerao većinu židovskih plemena, koje se nadao predobiti i postupno ujedinio beduine zapadne i središnje Arabije i muslimansku zajednicu. Godine 630. vodi veliki napad na Meku koja se konačno predala u njegove ruke. Muhamed se odmah dao na uklanjanje pogana, politeista. Posvetio je Alahu drevno svetište Kabu, napravivši od njega vrhovno svetište za muslimansko hodočašće. Ono i danas stoji u istu svrhu.
Sljedeće su dvije godine bile utrošene na učvršćivanje arapskih plemena. Tada je odjednom 632. godine Muhamed umro bez imenovanja nasljednika. Naslijedili su ga razni kalifi ('nasljednici'), prva dvojica su bili 'Pratioci', Bakr i 'Uma.Kaba (Ka'aba) glavno je svetište Meke, svetoga grada za muslimane. Radi se o kamenoj tvorevini koja sadrži crni kamen, vjerojatno meteorit, koji datira iz predislamske Arabije. Svaki musliman, ako mu dopuštaju prilike i sredstva, treba jednom u svom životu poduzeti hodočašće (hadž) u Meku.

Kuran i Hadis

Ubrzo nakon Muhamedove smrti sastavljene su objave koje je on primio, na temelju usmenih i pismenih izvora pa je tako sačinjen Kur'an. Ovlašteno izdanje na neusporedivom klasičnom arapskom jeziku bilo je pripremljeno oko 650. godine za vladavine trećega kalifa 'Otmana. Muslimani vjeruju da je Kur'an nepogrešiva Božja riječ poslana s neba i ništa je nije promijenilo. Čitati Kur'an na izvornom jeziku, razumio ga čitalac ili ne, donosi vjerniku milost (baraku).
Po važnosti, odmah iza Kur'ana nepogrešiva Božja (predaja), u kojoj se nalaze zapisani događaji i djelovanje Muhameda kao i rane islamske zajednice. Sadrži sunnu ('primjere') proroka, mjerila koja svaki musliman treba slijediti. Kur'an i sunna zajedno sačinjavaju šerijat ('zakon') neobično opširan vodič za život i ponašanje.

Bog i njegovi anđeli

Nauka o Bogu središnja je u Kur'anu. Poput Biblije, Kur'an pretpostavlja postojanje Boga i ne dokazuje ga. Bog je jedan i jedinstven, bez takmaca. On je dobar i svemoćan, kao što se vidi iz prirodnih pojava, koje su 'znaci' Božje moći i njegove dobrostivosti. Premda Kur'an uči da Bog posvuda vlada, ipak naučava i čovjekovu odgovornost.
Kur'an naučava da Bogu pripadaju najljepša imena i razvitkom islama Božja su imena počela igrati važnu ulogu. Nastalo je devedeset i devet imena, koja se izgovaraju dok se vjernik služi molitvenom brojanicom. Među najvažnija imena dolaze: 'Veliki', 'Milostivi', 'Božanski'.
Kur'an snažno potvrđuje postojanje anđela, koji su Božji poslanici. Također vjeruje u postojanje duhovnih bića nazvanih jinn (džin) . Stvoreni su iz ognja a ne iz zemlje kao ljudi, a svrha im je služiti i štovati Boga. Buntovni džinovi nazivaju se demonima. Glavni demon je Iblis ili Sotona, kojem Bog dopušta da ljude navodi na zlo. Uz anđele, Bog je postavio i proroke da mu budu poslanici, počevši od Adama, pa preko Abrahama do Isusa, završivši s Muhamedom, 'pečatom' svih proroka.

Sadašnji život i posljednji dani

Slijedeća po važnosti uz doktrinu o Bogu u Kur'anu je doktrina o Posljednjem sudu. Tog će dana ljudi ustati iz mrtvih i pojaviti se pred Bogom da im on sudi i pošalje u nebo ili pakao, što ovisi o tome da li su im djela bila dobra ili zla.
Kur'an također sadrži odredbe za život u islamskoj zajednici. Bavi se vjerskim i društvenim ponašanjem kao molitvom, davanjem milostinje, postom, hodočašćem, preljubom, brakom i rastavom braka, nasljeđivanjem, hranom i pićem, lihvarstvom i ropstvom.
Islam je glavna religija u većini afričkih zemalja. Jedna od dužnosti pobožna muslimana je da još za mladih dana nauči tekstove iz Kur'ana.
"Bog je najveći, svjedočim da nema boga osim Boga. Svjedočim da je Muhamed Poslanik Božji. Dođite na molitvu. Molitva je bolja nego spavanje."
Te riječi mujezina odjekuju prije svanuća dok s minareta džamije poziva vjerinke. Riječ džamija znači mjesto klanjanja ili klečanja, u njoj nema sjedala, samo prostirači za molitvu. Ustvari, gotovo da i nema namještaja - propovjedaonica, možda stol za čitanje, s obje strane niše u zidu (mihrab), okrenute prema Meki kojoj se svi muslimani okreću u molitvi (kibla).
Molitva se sastoji od određenog broja naklona, između kojih se izriču ispovijedanje vjere i obred pozdravljanja. Klanjanje ima sedam pokreta, a završava prostiranjem tijela na tlo.

Džihad

Džihad ili sveti rat, doslovce znači 'borba'. S jedne strane Kur'an poziva vjernike da se bore na strani Boga protiv onih koji se bore protiv njega - premda im zabranjuje agresiju. S druge strane, također preporuča da treba ubiti one koji niječu Božje jedinstvo (pridodaju Bogu dionike), a Židovi i kršćani trebaju plaćati danak, ako se ne pokore.

Islamsko vjerovanje

O vjernici! Vjerujte Boga, Njegova Poslanika, Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj koji ne vjeruje Boga, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, taj je daleko zalutao.
(Kur'an IV. 136)

Isus u Kur'anu

Islam vjeruje u proroke koje Bog šalje da propovijedaju jedinstvenost Boga i upozoravaju ljude na Sud. nekoliko proroka su veći od ostalih, posebno Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus i Muhamed. Prema Kur'anu. Isusa je rodila Marija, ali on nije umro, a Bog je podigao Isusa k sebi. Jer smrt bi bila pogreška, a Prorok ne smije pogriješiti. Vjerovati da je Isus bio Bog, bio bi veliki grijeh 'pridodavanja dionika Bogu'

Pet stupova Islama

1. Ispovijedanje vjera (šahada): "Nema boga do Boga i Muhamed je Božji prorok." Već i samo izgovaranje tog priznanja može biti dovoljno da netko postane vjernik.
2. Molitva (salat): Muslimani mole pet put dnevno - pri svanuću, u podne, usred popodneva, nakon zalaska sunca i rano uvečer - sami, u društvu ili u džamiji. Posebno je važna za odrasle muškarce zajednička molitva petkom u podne, kad se obično održi i propovijed.
3. Post (ramazan): U mjesecu ramadanu muslimani ne smiju jesti, piti, pušiti ili imati spolne odnose od izlaska sunca do zalaska.
4. Milostinja (zakat): Muslimani moraju davati dva i pol posto svojih prihoda i određenu svojinu u dobrotvorne svrhe.
5. Hodočašće (hadž): Musliman mora otići u Meku bar jednom u svom životu.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi