Turska osvajanja Slavonije, Srijema i Baranje

Padom Beograda i zaposjedanjem istočnog Srijema 20-ih godina XVI st. nad Hrvatskom, a napose njenim istočnim dijelom nadvila se velika opasnost, koju ni ugarski kralj Lajoš II. niti dvor nisu ozbiljno shvaćali. Ivan Karlović, nakon imenovanja za hrvatskog bana, realno ju je shvatio, ali su mu istočne granice države (Slavonija i zapadni Srijem) i dalje bile na udaru turskih progona i osvajanja.

Tursko zaposjedanje Slavonije, Srijema i Baranje u prvoj polovici XVI stoljeća, kao i ratovi na tom prostoru u dosadašnjoj domaćoj i stranoj historiografiji zauzimaju dosta prostora. Ipak, u historiografiji je jedno važno pitanje pritom stavljeno u drugi plan i gotovo potpuno zanemareno. Riječ je o posljedicama tih ratova i osvajanja na demografske i konfesionalne promjene tijekom samih ratova i nakon njihova završetka, o čemu će ovdje biti riječ.

Završetkom rata s Perzijom 1525. novi je sultan Sulejman Veličanstveni naložio da se počne skupljati vojska i ratna oprema za vojni pohod u Panoniju. Pripreme su bile okončane u proljeće 1526. kada je sultan napustio Istanbul i krenuo protiv Ugarske. Počela su osvajanja i u Srijemu, najprije Slankamena i Petrovaradina, a potom su zauzeti Mitrovica, Rača, Irig i Berkasovo. U početku kolovoza zauzet je i Ilok, a slična sudbina čekala je i Osijek, nakon što je Sulejman zauzeo Vukovar i Borovo. Kad je došao pred Osijek naložio je da se započne gradnja pontonskog mosta preko Drave, koju je za samo pet dana premostio. Turska je vojska krenula preko mosta i kroz Baranju nadirala u pravcu Mohača. Napuštajući Osijek turska vojska ga je spalila. Prešavši Dravu, a napredujući kroz Baranju u pravcu Budima, ugarska i hrvatska vojska, na jednoj, te turska, na drugoj strani, sučelile su se 29. kolovoza 1526. godine na Mohačkom polju. Za nepuna dva sata ugarsko-hrvatska vojska bila je slomljena. Bježeći pred Turcima smrtno je stradao i sam kralj Lajoš II., a sultan je, uzvodno Dunavom, krenuo prema Budimu i tamo stigao već 10. rujna.

Nakon tog poraza nad cijelom Hrvatskom nadvila se strašna pogibija i opasnost, tim više što su i pojedinci, primjerice Ivan Zapolja, vranski prior Ivan Tahi, despot Stjepan Berislavić-Grabarski i Petar Markus, počeli šurovati s Turcima. Potom je nastupilo privremeno, ali i prividno zatišje koje je okončano primirjem sklopljenim u prosincu 1530. između Ferdinanda i turskog sultana, a koje je potrajalo do svibnja 1532. godine, kada je sklopljeno novo primirje koje se uglavnom poštivalo. No, prvih mjeseci 1536. započela su velike turske pripreme za konačno osvajanje Slavonije. I doista su Turci do sredine studenoga osvojili Đakovo, Gorjane, Podgorač, Palinu, Levanjsku Varoš, Sedlak, Suboticu, Gradišku i utvrdu Korogj, a bili su ugroženi i Orahovica te Našice.

Prostore između Bosuta i Dunava, kraj od Ilače do Vinkovaca, Turci su osvajali iz pravca Beograda preko Srijema, a odatle su išli u pravcu Osijeka, pa na zapad do Požege i Pakraca. Osvajanja ovih krajeva trajala su gotovo punih 10 godina (1526.-1536.). Pošlo im je za rukom osvojiti i neka važnija utvrđenja, poput Sotina, Vukova, Borova, Nuštra, Vučedola, Slakovca i Mikloševca. Tijekom 1536. su pala i oba ceranska utvrđenja, zatim Gradište, Ivankovo i Poljana. Na rijeci Vuki pao je Hermangrad, pa je tako bio otvoren put za osvajanje Đakova. Najveći broj utvrda koje su zauzeli Turci su spalili i porušili, samo u manjem dijelu postavili su posade, primjerice u Ivankovu i Hermangradu.

Turska vojska nakon prelaska Save uspjela je osvojiti gradove pored Save: Babinu Gredu, Jaruge, Novigrad, Trnjane, Garčin, Brod, Dubočac, Cernik, Gradac, Gradišku, Jasenovac, Pleternicu, Drenovac pokraj Požege, Brčin i druge, a pokušala je zauzeti i Našice te Orahovicu, no to joj nije pošlo za rukom, pa se zaputila prema Mikleušu i Sopju.

Gotovo bez ikakvih smetnji Turci su prezimili 1537. na ovim prostorima. Bilo je pokušaja u proljeće te godine da se povrati izgubljeni teritorij, ali bez uspjeha.Naime, Turci su bez većih napora zadali odlučan udarac kršćanskoj vojsci te utvrdili svoje pozicije i gospodstvo u srednjoj Slavoniji. Tu su ostali sve do 1691. kada su se morali, pod pritiskom austrijske vojske i princa Eugena Savojskog, povući južno od Save i Dunava.

Nakon što su Turci osvojili Požeštinu u ljeto 1536., a sam grad Požegu najkasnije do 25. siječnja 1537. godine, kada je pala i požeška tvrđava, pristupile su turske vlasti upravnim reformama osvojenih teritorija. Prema uzoru već osvojenih krajeva i ovdje su Turci osnovali sandžakat, čije je sjedište postala Požega, s nekoliko kadiluka, među kojima i onaj u samom gradu Požegi. Novoosnovani kadiluci bili su Požega, Brod, Gorjan ili Đakovo, Podgorač, Orahovica, Osijek i Virovitica, a svaki je od kadiluka imao svoje nahije. Tako je požeški kadiluk imao ove nahije: Požega, Gnojnica, Svilna, Kruševa, Gradče (Gradišće), Kamengrad, Kutjevo, Orljavska (Orljavac), Voćin, Drenovci i Brezovica. Brod je, pak, imao ove nahije: Brod, Vrhovine, Breznu i Ravnu. Đakovački kadiluk ili Gorjan imao je, nadalje, ove nahije: Gorjan, Đakovo, Jošava, Dragotin, Dubrave, Prikraj i Poljana. Kadiluk Podgorač sa istoimenim sjedištem, smješten jugoistočno od Našica, imao je, pak, ove nahije: Podgorač, Vrhovina, Krstošija, Podlužje i Koška. Kadiluk Orahovica je, u početku svoga postojanja, imao ove nahije: Sopje, Bukovica, Čađavicu, Dolince i Moslovinu. Kasnije će iz kadiluka biti izdvojene nahije Sopje, Bukovica, Čađavica, Dolonci i Moslovina te priključeni kadiluku Virovitica, dok je nahija Valpovo, poslije 1553. godine, postala sjedište posebnog kadiluka. Naposljetku, i Osijek je postao sjedište kadiluka te je pripojen požeškom sandžakatu, a imao je ove nahije: Osijek, Karaš, Čepin i Erdut.

Turci su uz požeški, osnovali još jedan sandžakat na osvojenim prostorima u Srijemu, na području između Save i Dunava. Srijemskom sandžakatu Turci su, usto, pripojili područje Ivankova, ali ne i Vukovara, što je pomalo i začuđujuće. Takvom su podjelom oni smatrali da Srijem dopire do područja Biđa. Na tim će načelima mnogo kasnije biti utemeljena Srijemska županija.

A na prostorima između Dunava i Bosuta Turci su utemeljili pet manjih upravnih jedinica koje su u upravi imale funkciju nekakvih kotara. Središta su bila: Vukovar, Ivankovo, Nijemci, Morović i Ilok.

Inače, na cjelokupnom prostoru Slavonije i Srijema u predtursko doba, do početka XVI stoljeća, živjelo je uglavnom katoličko stanovništvo, hrvatskog, mađarskog, njemačkog, a i drugoga etničkog podrijetla. Bio je i znatan broj protestanata, uglavnom Nijemaca i Mađara. Ovaj kraj je bio dobro naseljen, s dosta seoskih i gradskih mjesta. Na tom se prostoru do konca XV st. razvilo čak 10 trgovinskih središta, a sama Požega je izrasla u veliko trgovište. Katoličanstvo je bilo najzastupljenija konfe-sija među hrvatskim i mađarskim pukom. O tome svjedoči velik broj katoličkih župa, gotovo 50. Na tom je prostoru, pred dolazak Turaka, bilo najmanje 10.000 obitelji koje su brojale između 40 i 50 tisuća duša.

U godinama poslije turskih osvajanja Slavonije i Srijema počelo je masovno iseljavanje starosjedilačkoga katoličkog življa, Hrvata, Mađara, Nijemaca i drugih etničkih skupina, s tih prostora, a njihova mjesta nadopunjavali su muslimani i Vlasi pravoslavci. Ponajviše je pritom stradalo seosko stanovništvo, a nije bio mali broj ni vlastele koja je potražila spas u bježanju ili islamizaciji.

Jedan od krupnih razloga nestajanju katolika, ponajviše Hrvata s ovog prostora, bila je islamizacija, koju su turske vlasti provodile na sličan način kao i u Bosni i Hercegovini (BiH). Uvođenje turske vlasti te novih poreznih sustava i drugoga socijalnog reda potaknuo je velik broj katolika i protestanata da prijeđu na islam, čime katolici različitih etnikuma ulaze u povlašteni položaj turskih staleža i građana. Zahvaljujući tim okolnostima osjetno se promijenila slika pučanstva, kako etnička, tako i konfesionalna. Najprije su propala sva plemićka zemljišta, a s njima i naselja. Potom i katolički samostani i crkve. Tijekom XVI st. uništeno je veoma mnogo župnih domova, samostana i crkava, koje su u najvećoj mjeri opljačkane, ali nisu porušene.

Veći broj katoličkih i drugih kršćanskih bogomolja prešao je u ruke turskih vlasti, koje ih nisu popravljale. Tako napuštene zjapile su kroz XVI i XVII stoljeće, a potom su uglavnom nestale. No, unatoč tome ostali su tragovi postojanja starih katoličkih crkava, pa i starih groblja, sačuvanih u naseljima gdje su se zadržali starosjedioci.

Nije rijedak slučaj da su Turci rušili katoličke bogomolje i mate-rijal s njih koristili za gradnju svojih vjerskih ili upravnih objeka-ta, pa čak i tvrđava.8

Turskim osvajanjem Slavonije i Srijema prinuđeni su benediktinci, koji su boravili i službovali u Kopincu i Nuštru, napustiti ta mjesta, a slično su uradili i augustinci iz Borova. Čak su i franjevci napustili samostan u Prečkoj bježeći pred Turcima (1526. i, definitivno, 1533. godine). Tako su ti krajevi veoma rano ostali i bez redovnika i bez svjetovnih svećenika, pa se i katoličko pučanstvo jednostavnije i lakše odlučivalo prijeći na islamsku vjeru. Franjevci su se, pak, još neko vrijeme, pod turskom vlašću održali u Voćinu, Lukovu i Đakovu, ali su i tamošnje samostane morali napustiti.

Već u prvom naletu, po zaposjedanju Slavonije, Turcima su se predale gotovo sve utvrde od Jaruge do Kobaša i, dalje, do Dilja uz rijeku Orljavu. Tada su na tursku stranu prešli prešli brojni plemićki posjednici i s njima veliki broj seljaka i kmetova. Kroničari i putopisci bilježe da su se, čim su se Turci pojavili kod Broda i Đakova, seljaci masovno predavali pozdravljajući ih kao osloboditelje. Kad su Turci zauzeli Brod i Đakovo te s vojskom krenuli k Požegi, Cerniku i Gradiški, veliki im je broj pučanstva tog kraja prišao, pa je već tada islamizirano približno 40.000 bivših kršćana.A i poslije pada Broda veliki je broj njegova pučanstva islamiziran.

To se, prije svega, odnosi na katolike, a nije mali broj i drugih vjernika (kalvinista, luteranaca i drugih protestanata). Naročito je masovna islamizacija bila u zapadnoj i podravskoj Slavoniji, gdje je veliki broj starosjedilaca postao novim muslimanima, a bilo ih je i takvih koji su stvorili novu skupinu predavaca, posebno u Požeškom sandžaku. Činili su oni neredovitu vojsku, zajedno sa srpskim doseljenicima martolozima, a bilo ih je, takvih, dvaput više negoli redovitih četa. Spominje ih popis iz 1577. godine.

Kako se navodi u izvješću zagrebačkog biskupa Šimuna, na prostoru između Broda i Đakova sve do Gradiške i Cernika, već u 1536. godini, islam je primio veliki broj katoličkog življa: gotovo tri četvrtine cjelokupnog pučanstva. Prijelaz na islam bio je doista veći negoli u bilo kojemu drugom kraju Slavonije i čitave Hrvatske. Bilo je, međutim, i starosjedilačkih naselja koja su zadržala svoju staru vjeru, katoličku.

Čitavo požeško područje, srednja Slavonija i zapadni Srijem bili su naseljeni pretežno hrvatskim katoličkim pučanstvom. S dolaskom Turaka nastupa razdoblje visokog stupnja islamizacije, ponajviše seoskog pučanstva. Tako islamizirani dio pučanstva nije nestao u etničkom pogledu, ali su islamizacijom neminovno morale nastati promjene kojima se preferiraju orijentalno-muslimanske kultura i tradicija. Uspostavom turske vlasti mijenjala se i etnička struktura pučanstva, prije svega naselja-vanjem srpskog pučanstva pravoslavne vjere. Srbi će, zajedno s muslimanima, u tim krajevima pod konac XVI. st. činiti, stoga, gotovo cjelokupno pučanstvo.

Nastala su, pritom, i brojna muslimanska te srpska sela, uglavnom na prostoru od Kamenskog do Gučana i od Pleternice do Brestovca, ali ne manje i u drugim krajevima Slavonije i Srijema. Muslimanske oaze u najvećem broju nastale su oko Sesveta, Gradišta, Ciglenika, Mitrovice (Trenkova), Kaptola, Djedine Rijeke i drugih naselja. A srpski su doseljenici najvećim dijelom nastanjivali brežuljkaste predjele i brdske terene Psunja, Papuka i Krndije, ali i pojedine krčevine na obroncima Požeške gore (Komušina, Vrhovci i Laze), okolicu Pleternice, Kutjevo i Gradište.

Kada su Turci zauzimali Požešku kotlinu, mnoga su tamošnja sela stradala, a bila su stara naselja iz srednjega vijeka. Nažalost, većem broju njih, po dolasku Turaka, gubi se svaki trag. Brojna su sela Turci i spalili, svoje pučanstvo preselili, a druge na silu islamizirali.

Prvo spaljivanje Požege i susjednih sela izvršio je 1532. turski sultan Sulejman Veličanstveni, a taj kraj je definitivno pokorio Mehmed-beg Jahjapašić, smederevski sandžak-beg, i tu osnovao požeški sandžakat. Nedugo iza zaposjedanja Požege obavljen je 1540. i prvi turski popis. U njemu se Požega spominje kao vilajet. Isti naziv nalazimo i 1545. u drugome popisu, kada je već bilo sigurno da je oformljen sandžak. To se desilo i u defteru iz 1565. godine.

Požeški sandžakat je najprije pripadao rumelijskom ejaletu, potom budimskome od 1541., a od 1580. bosanskome. Nakon što je 1600. utemeljen kanjiški ejalet, taj je sandžakat pripojen novoformiranom pašaluku i u njegovu sastavu ostao je sve do kraja turske vlasti na tom području, tj. do 1688. godine. Nekoliko se deftera iz tog sandžakata sačuvalo do današnjih dana: opširni popisi iz 1540., 1545., 1565. i 1579. te sumarni popis iz 1569., popis Vlaha požeškog sandžakata iz 1581. te vojnički popis za požeški i smederevski sandžakat na kraju XVI. stoljeća.12 Defter iz 1579. daje popis nahija toga sandžakata i poprilično je opsežan. U njemu je čak 30 nahija.13 Najveći broj tih nahija opustio je zbog neprestanih ratova, koji su se na tom prostoru vodili između Turaka i kršćana, i poslije povlačenja katolika te drugih kršćana u sigurnije krajeve. Na opustjela područja turske su vlasti naseljavale vlaško stanovništvo. Tako, već na početku turske vlasti u Slavoniji nalazimo pojedine nahije koje su u cijelosti nastanjene vlaškim življem što je, primjerice, slučaj s Drenovcima. U početku su imali razne povlastice koje će kasnije izgubiti, ali će se zadržati u novoj postojbini i tako uskratiti katoličkome odbjeglom pučanstvu mogućnost da se vrati na stara ognjišta, čak i poslije povlačenja turskih snaga pod konac XVII. stoljeća.

Grad Požega proglašen je sjedištem sandžakata. U popisu 1540. Požega je upisana kao varoš, a kasnije, kada je u njoj bilo nastanjeno uglavnom muslimansko pučanstvo, proglašena je kasabom, što je značilo veće gradsko naselje. U njoj je već tada postojala najmanje jedna veća džamija, u kojoj se obavljala zajednička molitva petkom (džuma), a utvrđen je i pazarni dan. Stanovnici su islamske vjere u Požegi, proglašenjem kasabe, bili oslobođeni rajinskih poreza i izvanrednih nameta. Požega je postala snažno središte islamizacije.

Popis mahale Požege, iste godine, upućuje na zaključak da je u kasabi bilo više džamija, jer su se mahale i formirale prema džamijama i najčešće dobivale ime po tim bogomoljama.

Prva džamija bila je djelo sultana Sulejmana te je oko nje formi-rana najznačajnija mahala sa 57 kuća, sve muslimanskih. Dru-ga mahala imala je 51 domaćinstvo, treća 37 domaćinstava, četvrta 24 domaćinstva, koliko i peta, koja se zvala Orlja-va, šesta je imala 67, sedma 40 domaćinstava, osma 33 domaćinstva, a deveta, isto koliko i deseta, 40 obitelji (jedna je bila kršćanska). U popisu se navodi i mahala katolika: bile su ukupno 24 katoličke kuće.

Prema popisu 1579. grad Požega imao je 406 muslimanskih i samo 53 kršćanske (katoličke i pravoslavne) obitelji. A Požega je samo četrdesetak godina ranije (1532. godine) imala 40-50 tisuća žitelja, što je svakako preuveličano. Grad je, potom, pri odlasku Turaka, imao 1688. svega 1806 žitelja.

Navedeni popis nas pobliže upoznaje i sa strukturom pučanstva u selima oko Požege. Tako se za selo Doljanovce kaže da ima 16 kuća, od čega 15 kršćanskih, a jedna je muslimanska. No, ništa se ne kaže je li riječ o pravoslavnima ili katoličkim obiteljima, a bilo je to jedno od najvećih sela u požeškom kraju. Ostala su susjedna sela manja. Tako Vlasje ima samo osam muslimanskih kuća, Grubišnica 10 kršćanskih, Darijanovci devet kršćanskih kuća, Komarovci tri kršćanske kuće, Noganovci šest kršćanskih kuća, dok su dva sela pusta: Bankovci i Lipa, pa njihovu zemlju obrađuje raja iz susjednih sela.

Na požešku se, dalje, naslanjala nahija Svilna, sastavljena uglav-nom od seoskih naselja. Imala je 24 sela sa 181 domaćinstvom. Dva su sela bila potpuno opustjela i nenaseljena, dok su sva ostala naseljena uglavnom bila naseljena kršćanskim pučanstvom. U tri sela bilo je i po jedno muslimansko domaćinstvo. A u selu Resniku bila su, uz pet kršćanskih domaćinstava, i tri muslimanska domaćinstva.

Nahija Kutjevo, prema popisu iz 1579. godine, imala je dvije varoši i 36 sela uz dvije naseljene mezre. No, bilo je i nenaseljenih selišta koja su opustjela zbog bježanja katolika u sigurnije krajeve. Varoš Kutjevo imalo je 60 muslimanskih domaćinstava. Bila je u njemu i jedna džamija s jednim imamom i dva mujezi-na. Postojala je i kršćanska mahala sa 30 kuća, čiji su domaćini plaćali osnovni porez rasmi-kapa, a to je porez na vrata (sta-ri mađarski porez, a plaćala ga je raja umjesto ispendže). Što se, pak, tiče seoskih naselja nahija je imala 18 muslimanskih, sedam mješovitih i 11 kršćanskih naselja. U nahiju se naselilo pučanstvo iz BiH, uglavnom Vlasi ili islamizirani Hrvati katolici.

Islamizacija seoskog pučanstva tekla je relativno sporo i nije uhvatila veći zamah, za razliku od gradski naselja, poput Kutjeva i Požege te Đakova, Našica, Osijeka, Vukova i drugih.

Unatoč tome broj se katoličkog življa, napose hrvatskoga, vidno smanjio. Podaci iz prvih desetljeća turske vlasti više su no poražavajući. Ilustracije radi, u požeškom je kraju u tom razdoblju zabilježeno više od 10.0000 muslimana, jedva 30.000 kato-lika Hrvata i 20.000 pravoslavnih Srba.

Nahija Orljavska imala je, prema popisu iz 1579. godine, 39 sela, od čega je jedno bilo nenaseljeno, dok je jedna mezra bila naseljena. Sela su bila naseljena većinom muslimanskim stanovništvom, čak 31 selo, samo je jedno katoličko, a tri su vlaško-pravoslavna, dok su ostala bila mješovita.Čini se da je najnapuštenije selo bilo Trgovište, koje je imalo 29 muslimanskih kuća i jednu džamiju.

Nahija Brod, koja se nalazila uz Savu, po uspostavi turske vlasti bila je, pak, naseljena dvjema različitim kategorijama pučanstva, ali pretežno vlaškim stočarima koji se vežu za zemlju i plaćaju porez, iako nisu ostali bez ranijih povlastica. U selima su upisani i nomadi. U 10 takvih sela bilo je 167 vlaških i 74 domaćinstva nomada. U selu Ostrug, među tim pučanstvom, upisan je i jedan musliman, a u selu Sopot upisana su dva muslimana uz nomade pravoslavne vjere. U nahiji su i dva sela s 24 kuće katoličke raje. U brodskoj nahiji postojale su dvije kasabe: Brod i Dubočac te varoš Novigrad. U Brodu je sjedište kadiluka. Kasaba se sastojala od tri mahale koje su imale 146 muslimanskih kuća i 69 kršćanskih s jednim knezom. To je potvrda da je riječ o vlaškim kućama i knezu, koji predstavlja ostatak vlaške hijerarhije, a označavao je starješinu širega područja, bolje reći velika skupine Vlaha.

Kasaba Dubočac spominje se po prvi put 1540. kao skela, da bi pet godina kasnije postala varoš koja ima 138 muslimanskih kuća, lociranih u jednoj mahali, i 13 kuća kršćana u kršćanskoj mahali. Upisano je u toj kasabi i 16 kuća nomada. U defteru se spominje i varoš Novigrad s 13 kršćanskih i devet kuća no-mada.

Kadiluku Brod pripadala je i nahija Vrhovine u kojoj je bilo 18 kršćanskih sela sa 187 kuća. U četiri sela bila je po jedna muslimanska kuća, jedno je selo bilo nenaseljeno, a jedno čisto muslimansko s osam domaćinstava. Nešto slično nalazimo i u popisu za nahiju Brezna, u kojoj su 22 sela s 260 kršćanskih kuća i tri pojedinačne muslimanske kuće.

U nahiji Ravne spominje se varoš Sikirevci s 31 vlaškom obitelji. Uz varoš su upisani skela, ribnjak i mlin. Nahija je imala 18 sela s 344 kuće, a pučanstvo je uglavnom vlaško. I tu ne nalazimo veći broj katolika koji su nekoć tu živjeli. U pet sela te nahije nazočni su nomadi (34 domaćinstava), a u tri sela je po jedna muslimanska kuća.

U nahiji Đakovo gotovo sva sela naseljena su katoličkim življem, a bilo ih je 13 sa skromnih 100 kuća. Muslimanskog pučanstva bilo je samo u kasabi Đakovo. U pet mahala upisane su 103 kuće muslimanskih žitelja, a u varoši je, prema popisu, bilo 29 katoličkih kuća.20 Nahija Đakovo pripadala je kadiluku Gorjan

(Našice). Istom kadiluku pripadala je i nahija Jošava, posve malena, sa svega sedam sela, katoličkih. Nahija je imala 153 kršćanske kuće i jedno vlaško selo sa svega četiri obitelji

Slična situacija bila je i u nahiji Gorjan koja je bila većinski katolička. U njoj je bilo 57 katoličkih domova, a nahija je imala čak 47 sela s veoma malo domaćinstava, svega 404. Tri su sela bila nenaseljena: dva su bila vlaška s 18 kuća i jedno muslimansko sa svega dvije kuće.

Kadiluku Gorjan pripadale su i nahije Podgorač, Koška i Podlužje. Podgorač je bio varoš s 54 muslimanske kuće, podijeljene u dvije skupine: džemat muslimana i džemat mustahfiza. Kršćanskih je kuća bilo 19, a nahija je imala 23 sela s upisane 192 kršćanske kuće, od kojih je bilo 19 vlaških. Vlasi su bili najbrojniji u selima Zuline, Dimitrovci i Čremoštak. Slabije je bila naseljena nahija Koška s devet kršćanskih sela, u kojima su bila 74 domaćinstva. U varoši je bilo 25 kršćanskih domaćinstava. I, konačno, u nahiji Podlužje bilo je 10 kršćanskih sela s 81 kućom i varoš Našice s 21 kršćanskom kućom i sedam muslimanskih domaćina, od kojih su trojica bili podrijetlom iz BiH, islamizirani kršćani.

Kadiluku Gorjan pripadala je i nahija Prikraj. U njoj su upisana 24 sela s 244 kršćanske kuće i samo jednom muslimanskom. U toj nahiji spominje se knez u selu Vrpolje, što upućuje na zaključak da je selo naseljeno novopridošlim vlaškim pučanstvom. Sela Andrijaševci i Čakovci naseljena su katoličkim pukom i bila su oslobođena plaćanja nameta, jer su vodila brigu o održavanju mosta na rijeci Biđ.

Popis nahija kadiluka Gorjan završavao se nahijom Dragotin s 14 kršćanskih sela u kojima je bilo 146 kuća i nahijom Poljana također s 14 kršćanskih sela, ali s 141 domaćinstvom. Jedno selo bilo je opustjelo, a jedno je naseljeno vlaškim pučanstvom u samo četiri kuće. Nahija Nivna dobila je naziv po istoimenoj varoši, a to je danas Levanjska Varoš. Imala je 30 sela, od kojih dva pusta, a nahija je imala 204 kršćanske kuće.

Na kadiluk Gorjan naslanjao se kadiluk Osijek s većim brojem nahija, od kojih su neke bile locirane i u Srijemu, a više njih u Slavoniji i Baranji. Prva je, u popisu, upisana nahija Osijek s kasabom podijeljena u šest mahala, u kojima je bilo 318 mus-limanskih domova. Zanimljiva je činjenica da je u toj kasabi upisan veliki broj udovica kao glava obitelji. U kasabi Osijek bilo je samo 36 kršćanskih kuća. U osječkoj nahiji upisano je 14 kršćanskih sela s približno 380 domova. Tu su i četiri muslimanska sela sa 73 kuće. Jedno od njih je i Orosin u kojemu su upisana dva bira, a u selu Gratin postojala je džamija s ime-nom. U ta dva sela i u Trnovcima bio je nastanjen veliki broj novih muslimana, zapravo islamiziranog katoličkog življa, starosjedilaca ili došljaka iz BiH.

Jedna od najmanjih nahija bio je Karaš sa svega osam kršćanskih kuća. Čak se i za Karaš navodi da je selo. Nahija se nalazila nedaleko od Valpova i imala je malo sela, većinom opustjelih, a Turci se nisu mnogo trudili da ih popune novopridošlim pučanstvom. Najnapučenija s kršćanskim pučanstvom u tom kadiluku bila je nahija Čepin s istoimenom varoši, u kojoj je bilo 68 kršćanskih obitelji i čak 19 mudžereda (neženja). Ukupno su u nahiji bila 23 sela, sva uglavnom kršćanska, samo je jedno ostalo pusto. U čitavoj su nahiji zabilježene 244 kršćanske obitelji.

Na krajnjem sjeveru, uz rijeku Dunav, smještena je bila nahija Erdut i u njoj dvije kasabe: Erdut i Dalj. Prva je imala samo jednu mahalu sa 61 muslimanskim kućanstvom, od čega je 13 novih muslimana. Kršćanskih je kuća bilo 23, a postojala je i mađarska četvrt s 27 kuća. Zadržali su staru vjeru, katoličanstvo ili protestantizam. Za razliku od Erduta kasaba Dalj imala je mnogo više muslimanskog pučanstva: 107 muslimanskih kuća. U kasabi je bilo samo osam kršćanskih domova, što je doista malen broj, pogotovu ako se imaju na umu podaci da je u čitavoj nahiji bilo dosta zastupljeno kršćansko pučanstvo. Tako se u popisu 1579. spominje 21 selo s 537 kršćanskih i samo pet muslimanskih kuća. Kako je u dva sela upisan i knez, to nas upućuje na zaključak da su ta dva sela bila nastanjena vlaškim pučanstvom pravoslavne vjere. U jednom je ubilježen i primičur, što je također karakteristično za vlaško pravoslavno stanovništvo.

Orahovačkom kadiluku pripadala je kasaba Orahovica, koja je imala i tvrđavu. U kasabi je bilo pet mahala sa 147 muslimanskih domova, od kojih je deset bilo podrijetlom iz BiH. U varoši Orahovica bile su 22 kršćanske kuće, a 40 muslimanskih kuća. U tom kadiluku bila je još jedna varoš, Motičina, sa 65 kršćanskih domova. U čitavom kadiluku bila su 52 sela, od čega su četiri opustjela, a četiri naseljena muslimanima, dok su sva ostala bila kršćanska, a među njima šest vlaško-pravoslavnih. Na jednoj mezri, također u tom kadiluku, bilo je pet muslimanskih kuća. U popisu se spominje i katolička crkva u Remetama te crkva u Aljmašu, u nahiji Erdut.

Jedna od manjih nahija u tom kraju je Kustošije sa svega 17 kršćanskih sela i 101 domaćinstvom. U selu Sveti Martin bile su i dvije muslimanske kuće.27 Dva su sela u toj nahiji ostala pusta.

Sam kadiluk, iako se nalazio na krajnjemu sjevernom dijelu sandžaka, uz rijeku Dravu, imao je relativno veliki broj nahija naseljenih šarolikim pučanstvom, i po vjeri i po etničkoj pripad-nosti. I u tom je kadiluku islamizacija najvećim dijelom zahvati-la gradska naselja, kasabe i varoši, dok se kršćansko pučanstvo većinom zadržavalo u selima, iako je veliki broj baš te katego-rije stanovništva bio islamiziran.

Potvrđuje to i primjer kasabe Valpovo, u istoimenoj nahiji, u orahovičkom kadiluku. Imala je 110 muslimanskih kuća.

Za razliku od valpovačke nahije, varoš Sveti Đorđe, koja je brojala 76 kršćanskih kuća i koja je bila zasebna nahija, bila je mnogo napučenija i imala je puno više naselja, čak 74, i to uglavnom kršćanskih, sa 737 kuća.

Gotovo čitava nahija Sveti Mikloš bila je naseljena vlaškim pučanstvom po turskom zaposjedanju toga kraja, a ranije su na tom prostoru živjeli Mađari i Hrvati katoličke vjere. I jedni i drugi pobjegli su ostavljajući nenaseljena sela i varoš u koje su Turci doveli Vlahe i martologe pravoslavne vjere. U toj nahiji bilo je osam sela sa 95 kuća. Samo je jedno selo bilo katoličko (Ivanovci), dok je naseljena mezra Borič imala muslimansko stanovništvo. I varoš Sveti Mikloš imala je pretežno musliman-sko pučanstvo: 152 muslimanske kuće i 17 kršćanskih kuća u kršćanskom dijelu varoši. U Svetom Miklošu je, pak, zaim Behram zakupio zemljište na koje se naseljavalo samo musli-mansko pučanstvo. Time je pokušao i dio domaćega kršćanskog pučanstva privoljeti na promjenu vjere i islamizirati starosjedioce ili novopridošlo pravoslavno pučanstvo, koje je prelazilo na islam uz dozvolu za naseljavanje.

Slično je stanje bilo i u nahiji Voćin. U istoimenoj varoši bilo je samo devet kuća, od toga sedam kršćanskih i dvije muslimanske, ali je bio veliki broj mezri (obradivih površina). Na području voćinske nahije bilo je u najvećoj mjeri nastanjeno vlaško pravoslavno pučanstvo, čak u 11 vlaških sela sa 173 kuće. U četiri sela spomenut je i knez, a u selu Srmećanci upi-san je i jedan musliman, i to islamizirani.

U nešto većem broju vlaško je stanovništvo bilo naseljeno i u nahiji Brezovica, u virovitičkom kadiluku, koji nije pripadao požeškom sandžakatu. Od 25 sela u toj nahiji s 262 kuće bilo je čak 11 vlaških sela, a pet sela bilo je posve pusto, što je dokaz ranijeg boravišta katoličkog pučanstva.

Virovitičkom kadiluku pripadaju i preostale dvije nahije: Slatinić ili Slatina i Moslavina. I u jednoj i u drugoj u varoškim mjestima (kasabama) nastanjeno je muslimansko pučanstvo u većini. Cjelokupno seosko pučanstvo boravi u 14 sela s 306 kuća koje imaju vlaški status. Čak u osam sela upisan je knez. U jednome selu (Boričevci) spominje se i jedan islamizirani katolik ili pravoslavac. Uočljivo je da je u toj nahiji najveći broj vlaških sela i njihovih kuća. Nije ni čudno, ako se ima na umu da je to istureni dio turskih osvojenih posjeda, koje su ti vlaški katunari i martolozi trebali štititi u slučaju napada kršćanskih zemalja i starosjedilaca, ako se budu željeli vratiti u svoje domove, a što će im uskratiti novopridošli Vlasi pravoslavci koji se tu traj-nije zadržavaju, najprije kao preferirani dio pučanstva pod tur-skom vlašću, a kasnije se, pri povlačenju Turaka iz tih krajeva, tu trajno zadržavaju te tako bitno narušavaju i konfesionalnu i etničku sliku pučanstva Podravine, Slavonije, Srijema i drugih krajeva Hrvatske.

Slična situacija bila je i s nahijom Moslavina koja se, također, nalazila na periferiji turskih osvajanja. Prema popisu iz 1579. u istoimenoj je kasabi upisano 48 muslimanskih i sedam kršćanskih kuća. U toj nahiji bilo je osam sela s prilično ve-likim brojem kuća, čak 204, i to kršćanskih, od čega su 43 bile vlaške, a tri su sela po dolasku Turaka, uspostavom njihove vlas-ti, ostala pusta.

U najvećem broju slavonskih i srijemskih nahija Turci su na napuštenoj zemlji, od umrlih ili izgubljenih i nestalih vlasnika, naseljavali nove muslimane iz BiH i tursko pučanstvo iz drugih krajeva, a nije bio malen broj ni naseljenih vlaških žitelja koji, zajedno s martolozima srpskog podrijetla i pravoslavne vjere, dolaze s Turcima i naseljavaju te prostore.

Sažetak

Tursko zaposjedanje Slavonije, Srijema i Baranje u prvoj polovici XVI. stoljeća, kao i ratovi na tom prostoru u dosadašnjoj historiografiji zauzimaju dosta prostora. Ipak, pritom je jedno važno pitanje stavljeno u drugi plan i gotovo potpuno zanemareno. Riječ je o posljedicama tih ratova i osvajanja na demografske i konfesionalne promjene tijekom samih ratova i nakon njihova završetka.

A u godinama poslije turskih osvajanja počelo je masovno iseljavanje starosjedilačkoga katoličkog življa, Hrvata, Mađara, Nijemaca i drugih etničkih skupina, s tih prostora, a njihova mjesta nadopunjavali su muslimani i Vlasi pravoslavci. Osjetno se, zahvaljujući tome, promijenila slika pučanstva, kako etnička, tako i konfesionalna. Srbi će, tako, zajedno s muslimanima, u spomenutim krajevima pod konac XVI. st. činiti, stoga, gotovo cjelokupno pučanstvo.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi