Posljednje godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini

Posljednje godine Osmanlijske vlasti u BiH prožete su brojnim neprilikama i nedaćama. Nakon vladavine Topal Šerif Osman paše od 1861. do 69., koje  predstavlja inače za Bosnu najuspješniji period upravljanja dolazi poslije opet do degredacije. Šerif Osman paša je prije bio svega popravio cestovni promet, privredu, radio na dizanju industrije a da ne spominjemo kulturni pravac za njegovog namjesnikovanja. Poslije njega u Bosnu dolaze ljudi koji su prije svega bili veezani za određene struje u Istambulu, a nisu posjedovali ni znanja ni vještine da bi upravljali ovim poslom.
Najznačajniji pečat posljednijh godina Osmanlijske vlasti su dizanje vjerskih tenzija između Bošnjaka ( muslimana) te pravoslavaca ( Srba) i katolika ( Hrvata), zatim upliv nacionalnih ideja iz Austrougarske i kneževine Srbije, na pridobijanju pravoslavaca i katolika i na kraju Veliki Hercegovački ustanak iz 1875 – 78 godine. Pored toga BiH je bila živo i važno tkivo za dogovore velikih sila. To je opet bilo u korelaciji sa propadanjem Osmanlijskog carstva. Stvaraju se tajni dogovori Austrougarske i Rusije oko zauzimanja Bosne. Ipak je za vrijeme Berlinskog kongresa i okupacije narodi u BiH pokazali svoju privrženost matičnoj državi.

Bosna od 1869. do 1875.

Nakon „ zlathog doba “ pod Osman pašom u Bosnu dolazi Safvet paša. Na funkciju je došao nezasluženo, protekcijom visokih krugova na Porti i rodbinskim vezama. U Bosni ništa korisno nije napravio. Već je u ljeto 1869. u Sarajevu došlo do nemira zbog novačenja. Ozbiljnije je bilo u Novom Pazaru gdje je bilo došlo do sukoba s regularnim četama kod Bjelopolja. Tada nekako je došlo do sukoba i u južnoj Dalmaciji. Bilo je došlo do ustanka u Krivošijama, a prema sporazumu s Austrougarskom, Safet paša je morao čuvati da Banjani, Sutorina i Zupci ne podstiču taj ustanak.
Safvet paši je dostavljen spis o slavensko – ruskoj agitaciji, po BiH koji je povjeren mitropolitu Mihajlu u Beogradu, uz saradnju ruskog konzula u Dubrovniku i vicekonzulata u Mostaru. Kod arhimendrita Radulovića i njegovog brata Jovana u Mostaru, su pronađeni važni spisi o pripremama za ustanaka. Zbog toga su uhapšeni igumani Serafim Perović i braća Radulović i na kraju poslani u progonstvo.
Safet pašu zamijeni Akif paša ( 1871), zatim Mehmed Asim paša (1871 -72), Mustafa Asim paša ( 1872 -73), Akif Mehmed paša ( 1873) i Ibrahim paša ( 1874). Za razliku od Osman paše njegovi nasljednici nisu znali voditi svoj posao. Bošnjaci ih nisu volili i dadoše im naziv „ Bukova glava Bošnjaka“. Svaki paša je u dovodi svoje prijatelje i rođake i davao im posao u službenoj administraciji. Zbog toga nisu bili dragi Bošnjacima.
„U doba valije Mehmet Asim paše izbio je nemilo na vidjelo izmedju kršćana i muslimana. Muslimani nijesu mogli podnijeti, da novi toranj srpske mitropolitske crkve u Sarajevu, nadvisuje munaru begove džamije. Na čelu agitacije protiv pravoslavnih bijaše famozni Hadži Lojo pustolov i bundžija. Osman paša dao ga je češće opominjati i grozio mu se, da će ga iz grada protjerati.“
Za Akif paše došlo je ponovo do smutnje zbog zvonjenja malog zvona u pravoslavnoj crkvi. Imam Begove džamije Abdulah ef. Kaukčija doveo je deputaviju protiv zvonjenja. Akif paša se ponio baš nemilosrdno prema njemu. Akif paša je bio nemaran prema Bosni i poznata je njegova izreka : ako je Allahova dž. Š. Volja da izgubi se ova provincija onda to i ne čini neku veliku nesreću za Osmansko carstvo. U 1875. Za vrijeme Mustafa paše izbo je sukob kršćana i muslimana u Banjalučkom kraju. Osmansko carstvo je krivilo austrijskom konzulu Dragančiću. Glavni razlog opozivanja valije bilo je nemogućnost rješavanja ovog sukoba.

Ustanak hrišćana i velika istočna kriza 1875 – 78

 U maju 1874. namjesnikom bio je imenovan Derviš paša. Od ranije je bio poznat kao neprijatelj kršćana. Opće stanje u zemlji je bilo loše. Žetva iz 1874. bila je slaba a i suša je tome pomogla. Ovaj ustanak nije planuo iznenada. Seljacio oko Ravna, Gabele, Nevesinja u ljubinjskom i stolačkom kraju stajali su u svezi s austrougarskom vlašću u Dalmaciji. Pred sam ustanak u Dalmaciji se bio nalazio car Franjo Josip I i to je ustvari bila podrška ustanicima. Bosna je bila Austriji potrebna da zaleđe dalmatinske obale.
Glavni uzrok pobune bilo je nemilosrdno pobiranje desetine po zakupcima i uopće agrarna mizerija. Ustanak je izbio već u januaru 1875. Ovaj ustanak je poslije zahvatio djelove istočne i zapadne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske. Ustanak je pokrenuo složena pitanja i izazvao kasnije bio rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanskog carstva, a kasnije i Rusije. Osnovni agrarni ciljevi rata bili su rušenje dotadašnjeg sistema, te stvaranje slobodnog seljaštva a politički ciljevi su bili ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Neki historičari smatraju da je prvenstveno ustanak bilo djelo nacionalne mržnje. Na čelu bune u Ravnom stavio se bio župnik don Ivan Musić, kojim se pridružoše bili Mijo Tomašević, Andrija Rajić, Gjuro Krišto... Od pravoslavnih vođa najpoznatiji su bili : Lazar Sočica, Petar Radović, Stojan Kovačević, Bogdan Zimnonjić... Srbija i Crna Gora počele su u julu 1876. Rat protiv Osmanskog carstva. Knez Nikola Petrović je ušao u Gacko i Bileće i došao pred Nevesinje ali ga nije zauzeo. Zbog prijetnjih od Austrijanaca knez se povukao.
Od avgusta 1875. Ustanak se proširio i na Bosnu dolinom rijeka. Glavni tabori ustanika bili su planina Motajica, Kozara, Prosara i Majevica. Na Kosijerečkoj skupštini odlučeno je da se imenuje vlade i donijela se bila odluka o približavanju Crnoj Gori. Nakon poraza u Crnim Potocima 4.8.1877. bosanski ustanak je izgubio oslonac na srpsku vladu a na čulu ustanka je imenovan Rus V. Jonin. Ustanak je imao velike posljedice. Trajao je tri godine, oko 150.000. ljudi je izbjeglo te razaranja i gladi su bili nastali u to vrijeme.

2.1. Odnos Austrougarske prema Bosni

Austrougarska se bila uvijek zanimala za Bosnu i Hercegovinu. Još od početka 19. stoljeca Austrija je vodila aktivnu politiku u Bosni. Ta politika nije više bila usmjerena vojnim nego diplomatskim sredstvima. Osnivanje i rad konzulata u Travniku ( 1807 – 20) imao je za cilj da prati politička i vojna dešavanja u provinciji, radi na pridobijanju katolika, te da insistira na poštivanju traktata propisanih između Austrije i Osmanlijskog carstva. Od 1862. Potpisivanje trgovačkog igovora s Osmanlijskim carstvom bila je dobila povlašteni status na ovom području.
Austrougarske je bila imala konkurenta u zaposjedanja Bosne od strane kneževine Srbije. Njeni knezovi od Mihajla Obrenovića su bili tražili od Porte da da Srbiji na upravu Bosnu. Austrijske diplomate su nastojale da skreću pozornici Srbiji sa zapada na jug prema prostoru Makedonije. Maršal Radetzki je u posebnoj spomenici bio naglasio važnost posjeda BiH. Nakon što je grof Andrassy uspio bio zbližiti Austrougarsku i Njemačku, dobila je bila Austrougarska na sastanku triju careva u Berlinu 1872. potpuru i od strane Rusije za rješavanje istočnog pitanja. Sastali su se bili ruski i austrougarski poslanici s grofom Andrassiym i dogovoriše nekoliko tačaka vezanih za odnos kršćana u Osmanskom carstvu, odnos ustanka kršćana, navodnu potporu Osmanskom carstvu... Austrougarska, Rusija su navodno 1876. ubjeđivali Srbiju da ne provocira rat s Osman. c. Iste godine došlo je do sastanka careva Austroug. I Rusije u Reichstadtu oko davanja BiH u ruke Austroug. a zauzvrat Austroug. se naće miješati u rat Rusije i Osman. c. To je bio tz. Berlinski memorandum 12.5. 1876. Memorandum su bile prihvatile sve sile sem Engleske.
Nakon toga bila je još i Budimpeštanska konvencija 1877. Takođe jedan tajni sporazum o podjeli Osmanskog c. Nakon Rusko – Osmanskog rata preliminarnim članom 24. San Stefanskog ugovora BiH je dobila pravo na autonomiju unutar Osmanskog carstva. Budući da je ovim sporazumom Austrougarska ostala bila skraćenih rukava, a nisu bile zadovoljne ni ostale velike sile ( Engleska, Francuske) održan je Berlinski kongres gdje je članom 25. Austrougarska dobila mandat za okupaciju BiH.

Zaključak

Možemo reći da posljednje godine Osmanlijske vlasti u BiH nisu bile najsrećnije. Odlaskom Šerif Osman paše BiH je izgubila svog poznavatelja i zaštitnika. Novi namjesnici nisu nikako marili za BiH. Ovu su pokrajinu vidjeli kao mogučnost svoje sopstvene zarade. Zbog toga se u narodu ustalio termin za namjesnike „ turkaši “. Primjećuje se sve veće agitovanje srpskih i hrvatskih ideja u BIH te širenje tajne mreže među stanovništvom i to prije svega pravoslavnim. Takođe je BiH bila meta poiskusiranja velikih sila, a na svojoj koži je osjetila neminovno propadanje Osmanlijskog carstva.

LITERATURA

-Prelog Milan, Bosna i Hercegovina u doba Osmanlijske vladavine, Sarajevo, 1964.
-Tanović Bakir, Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, Sarajevo, 2009.
-Grupa autora, BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog Svjetskog rata, Sarajevo, 1994.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi