BOSANSKI EJALET OD 1593. DO 1791. GODINE

I BOSANSKI EJALET

1.1 Prilike u Bosni do 1593. godine.

Od osvojenih teritorija srednjovjekovne Bosne Osmanlije stvaraju posebne vojno-upravne oblasti - sandžake. Prvo je osnovan Bosanski sandžak 1463. godine, zatim Hecegocački (1470), Zvornički (1483), Kliški (1537) itd. Svi ovi sandžaci su u početku bili u sastavu Rumelijskog ejaleta ili Budimskog beglerbegluka.
Širenje teritorija, želja za uspostavljanjem čvršće vlasti na osvojenim područjima između moćnih susjeda Mletačke republike i Habzburške monarhije, te prvi znaci slabljenja centralne vlasti, nagnali su Portu da izvrši promjene u administrativno – upravnoj podjeli carstva. Iz Rumelijskog ejaleta izdvojeni su Bosanski, Hercegovački, Kliški, Pakrački i Krčki sandžak a Zvornički i Požeški iz Budimskog beglerbegluka. Od izdvojenih sedam sandžaka Porta je 1580. godine stvorila Bosanski ejalet.
Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega a uključivao je cijelu teritoriju današnje BiH plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Njegova teritorija se prostirala od Šapca do Jadranskog mora i od Zvečana do Virovitice. To je jedini slučaj na Balkanu da se pod osmanskom vlašću ejalet podudara sa obrisima jedne srednjovjekovne balkanske države. Dok su susjedne zemlje rascjepkane u više ejaleta , Bosna zadržava svoj teritorijalni integritet cijelo vrijeme osmanlijske okupacije.
Prvo sjedište Bosanskog ejaleta bilo je u Banjoj Luci, od 1639. u Sarajevu, od 1697. u Travniku i opet u Sarajevu od 1850. godine.
Bosanski beglerbeg je samostalno djelovao u svim vidovima upravnog i vojnog života pokrajine. Njegov dvor je bio minijatura dvora velikog vezira. Imao je pokrajinski divan gdje je pokrajinska uprava raspravljala o svim pitanjima koja su važna za ejalet. Članovi divana su bili beglerbeg, beglerbegov ćehaja, maldefterdar, divanefendija i mjesni kadija. Beglerbezi su imali čitav niz dvorjanika i dostojanstvenika koje su nazivali kapu – halk ( beglerbegovi ljudi, svita, pratnja).

II BOSANSKI EJALET OD 1593. DO 1791. GODINE

2.1. Širenje Bosanskog ejaleta i Bitka kod Siska 1593. godine

Širenje Bosanskog ejaleta nastavljeno je i poslije njegovog osnivanja. Za to su zaslužni ratoborni bosanski namjesnici ; posebno Ferhat- paša Sokolović i Hasan – paša Predojević. Odmah po svom naimenovanju Hasan-paša Predojević je došao u Bosanski ejalet. Zbog njegovog dolaska u pograničnim oblastima je nastupila ratna psihoza. Novi namjesnik je na ušću Petrinjčice u Kupu naredio gradnju današnje Petrinje. Dok su građevinski radovi bili u toku, on izvrši vojnu mobilizaciju i počne sa upadima u pravcu Bihaća. U tim akcijama je osvojio Ripač, a nešto kasnije Štulić i Blagaj na Korani. U ljeto 1592. pridružio se četama koje su opsjedale Bihać. Bosanski namjesnik je ponudio braniocima da bez borbe predaju grad i tvrđavu, što je zapovjednik Bihaća kapetan Josip Lamberg odbio. Nakon petodnevnog artiljerijskog granatiranja i više pješadijskih juriša 19. juna 1592. godine branioci su se predali napadačima.
Osvajanjem Bihaća cijela današnja teritorija BiH je došla pod sultanovu vlast. Od Bihaća i okolnih osvojenih gradova i tvrđava formiran je Bihaćki sandžak. Bihaćki sandžak je kao osmi sandžak uključen u Bosanski ejalet. Time ova pogranična provincija u evropskom dijelu Osmanskog Carstva dostiže svoj najveći teritorijalni opseg u vrijeme osmanske uprave.
Tokom zime 1592- 1593. godine Hasan – paša Predojević je vršio vojne pripreme, dovodeći tešku artiljeriju i gradeći most preko Kupe. U proljeće 1593. sa 10 000 vojnika bosanski namjesnik prelazi Kupu kod Petrinje i utabori se na njenoj desnoj obali, kod Siska. Tu je čekao obećanu pomoć iz Rumelijskog ejaleta. Istovremeno, saznavši da je Hasan-paša s vojskom krenuo prema Sisku, okuplja se habzburška vojska pod komandom bana Tome Erdodija.
Pošto pomoć nije stizala, a ne želeći se povući s bojnog polja, Hasan- paša prijeđe na lijevu obalu Kupe i prvi napade. Računao je na faktor iznenađenja i na ratnu sreću koja ga je pratila, ali ovaj put nije imao uspjeha. Carski zapovjednici i vojnici prižili su žestok otpor. Za šest sati borbe siltanova vojska se morala poražena povući na polazne položaje. Toga dana, 22. juna 1593. godine život je izgubilo 7000 oficira i vojnika iz cijelog Bosanskog ejaleta. Među poginulima je bio i Hasan- paša. Ovaj neuspjeh bio je nešto više od vojnog poraza. Ovom prilikom se jasno pokazalo da osmanska vojska više nije tako nepobjediva kao ranije i da u sistemu centralne i provincijske vlasti postoje mnoge pukotine.
Poslije poraza kod Siska došlo je do promjene u osmanskom sistemu. Da bi se ojačala vojna moć Bosanskog ejaleta i spasila institucija timarskog sistema ustanovljen je odžakluk-timar. To je značilo da u slučaju pogibije ili slučajne smrti nosioca timara taj posjed može naslijediti njegov sin, brat ili najbliži srodnik.

2.2. Bošnjaci u Habzburško – Osmanskom ratu 1593. do 1606.

Poraz kod Siska došao je na stotu obljetnicu pobjede na Krbavskom polju. Zato je teško pao i Carigradu a naročito u Bosni, gdje se to nije moglo lahko preboljeti. Tako je došlo do novog rata protiv Habzburgovaca u kom su aktivno učestvovali Bošnjaci, od zapadnih granica Bosne do krajnjeg sjevera Ugarske.
Kao povod za objavu rata uzeta je činjenica da bečki dvor nije ništa poduzeo protiv piratskih akcija senjskih uskoka. Oni su pod komandom njemačkog kapetana stalno presretali i pljačkali mletače brodove koji su prevozili osmansku robu.
Rat je trajao 13 godina, a za to vrijeme na osmanskom prijestolju su se smijenila trojica sultana: Murat III, Mehmed III i Ahmed I. Rat je vođen sa promjenljivom ratnom srećom. Neki gradovi su više puta prelazili iz jednih u druge ruke. Osmanski strateški interes u ovom ratu bilo je osvajanje Egera na sjeveroistoku Ugarske i Kanjiže na jugozapadu. Poslije desetodnevne opsade 13. oktobra 1596. godine Eger je prisiljen na predju. Osmansku vojsku u ovoj bici je predvodio veliki vezir Ibrahim- paša, rodom iz Novog Šehera kod Maglaja. Opsada Kanjiže bila je teža i mučnija, zbog močvarnog položaja grada. U ljeto 1600. godine, nakon opsade od 44 dana, osvojena je i Kanjiža. Tokom ovog rata Bošnjaci su se pokazali kao najpostojaniji borci. Oni su velikoj mjeri zaslužni za ova dva najveća uspjeha u ovom ratu.
Posljednja faza rata obilježena je složenim pregovorima za zaključivanje mira. Poslije duže diplomatske aktivnosti, između austrijskog cara i sultana zaključen je mir 11. novembra 1606. u Žitavi. Ugarska je najvećim dijelom ostala u sastavu Osmanskog carstva, dok je Erdelj ostao u poluzavisnosti od sultana. Sultan i car su u ravnopravnom položaju. To je bilo prvi put da je Osmansko carstvo priznalo nekom stranom vladaru da je ravan sultanu.
Osmansko carstvo je do novih teritorija u Ugarskoj i Lici došlo dobrim dijelom zahvaljujući vojnicima Bošnjacima, zato je osmanska državna politika svjesno išla na koloniziranje Bošnjaka na ovim prostorima. U Bosni je vršen pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u novoosvojenim krajevima. Zato je razumljivo da su Bošnjaci dali veliki broj visokih vojno-upravnih i sudskih činovnika u ugarskim i slavonsko-hrvatskim zemljama. Računa se da je tokom 150 godina osmanske vladavine samo na položaju budimskog beglerbega bilo više od dvadeset Bošnjaka.
Proces naseljavanja Ugarske i Hrvatske zahvatio je i najšire bošnjačke slojeve. Bošnjačka naselja su bila posebno brojna i jaka uz granice oko Kanjiže, Szigeta, Pečuha, Ostrogona, Stolnog Biograda, ali se susreću i u Potisju i Banatu. Evlija Čelebi je zabilježio 1660/61. da se u svim gradovima osmanske Ugarske govori bosanski, odnosno da su Budim, Pečuh, Stolni Biograd, Sziget, Kanjiža, Šikloš i drugi gradovi „obične bošnjačke varoši“
Bošnjačkom kolonizacijom i prihvatanjem islama od strane starosjedilaca formirala se za vrijeme osmanske vladavine, na prostoru između Drave, Dunava, Save i Ilove, nova demografska grupa koju su činili Bošnjaci. Pri kraju osmanske vladavine na tom prostoru je živjelo 115 000 muslimana, pretežno Bošnjaka, 72 000 katolika, najvećim dijelom Hrvata, 33 000 Srba i 2 000 Mađara. Bošnjaci i drugi muslimani činili su nešto više od polovine stanovništva na tom prostoru.

2.3. Kandijski rat

Slabljenje vojne, finansijske i političke moći Osmanskog carstva nastavljeno je tokom cijelog 17. stoljeća. Ni vojni neuspjesi, kao i dobronamjerna upozorenja mnogih mislećih ljudi nisu zaustavili slabljenje centralne vlasti. Po mnogim provincijama, naročito pograničnim, u koje spada i Bosanski ejalet, namjesnici i drugi državni službenici se samovoljno i nezakonito ponašaju. Rat je poveo sultan Ibrahim I, zvani Deli ( Ludi ). On je svojim surovim vladanjem i raskalašenim i rasipničkim životom isprazio carsku blagajnu, a janjičare i spahije doveo u stanje stalne pobune. Da bi se država izvukla iz krize, sultan se odlučio za rat protiv Venecije i osvajanje Krita .
Rat je počeo u septembru 1644. kada su malteški pirati napali i orobili jedan osmanski brod koji je prevozio hadžije. U Carigradu se to odmah uzelo kao povod za rat, jer je Venecija, prema dogovoru s Portom, bila dužna da štiti brodove sa hodočasnicima. Venecija je nastojala onemogućiti gusarske pljačkaške akcije, ali nije bila sklona zatvaranju svojih luka za brodove koji su operirali u ime kršćanstva. U Carigradu se smatralo da će se uzimanjem Krita od Venecije učiniti kraj gusarskim napadima na osmanske obale i brodove.
Velika osmanska flota od četiri stotine brodova i sa 75 000 vojnika iskrcala se 24. juna 1665. godine u blizini Hanije na sjeverozapadu Krita. Domaće grčko stanovništvo na Kritu, koje je dugo trpilo strogu mletačku vlast i vjerski pritisak katoličkog svećenstva, pružilo ja značajnu podršku osmanskoj invazionoj vojsci. Za kratko vrijeme osvojena je Hanija i tom prilikom Osmanlijama je pao u ruke znatan ratni plijen u topovima i drugom vojnom materijalu. Ova velika pobjeda nije iskorištena. Komandant flote Jusuf – paša je smijenjen a njegovo mjesto postavljen nesposobni Semin Mehmed – paša. On je najviše vremena trošio na osiguranje plijena i položaj svojih pristalica. Zato se osvajanje preostalog dijela Krita pretvorilo u dugu i iscrpljujuću opsadu Irakliona, glavnog grada i luke na otoku. Opsada je počela 1647 i trajala narednig 13 godina. Zbog te duge opsade cijela kampanja osvajanja Krita nazvana je Kandijski rat, po italijanskom imenu kritskog glavnog grada, Candia, odnosno turskom Kandiye. Dugotrajnost rata pokazuje da su obje sile, bez obzira na sve znake opadanja, još raspolagale sa značajnim ljudskim resursima i bogatstvima.
Prve ratne operacije na bosansko – dalmatinskoj granici počele su u ljeto 1646. Tada je novi bosanski namjesnik Ibrahim –paša Sivčić Gabeljak, sa većim vojnim snagama napao mletačke posjede, utvrde i gradove u sjevernoj Dalmaciji. On je tom prilikom osvojio Novigrad, u oktobru je pokušao i Šibenik ali je odbijen. Zbog pojačanog intenziteta borbi na granici sa Bosanskim ejaletom mletačke vlasti sve više pažnje poklanjaju ovom dijelu fronta. Povećan je broj mjesnih posada, utvrđen je veći broj mjesta i istovremeno rade na pridobijanju katoličkog i pravoslavnog stanovništva u Bosanskom ejaletu. Uoči velikih vojnih sukoba pod mletačku vlast su se stavili Poljica i tzv. Krajina, mjesta između Cetine i Neretve.
Početkom 1647. mletačke posade često prelaze granicu i uznemiravaju susjedna osmanska mjesta. Veliki poraz nanijeli su Mlečani krčko-lučkom sandžak-begu, koji je zarobljen i odveden u Veneciju. Mlečani su osvojili Novigrad. Zbog uspjeha mletačke vojske brojni katolici i pravoslavci iz Bosanskog ejaleta prelaze pod vlast Venecije. Tako je venecija dobila brojne vojnike u pograničnoj oblasti.
U narednom periode mletačka osvajanja su bila usmjerena prema Klisu, gdje su u nekoliko navrata doživjeli poraz. U međuvremenu Mlečani su osvojili Nadin i Vranu. Posebno je važno osvajanje Nadina jer je smatran jednim od najjačih utvrđenja Ličkog sandžaka.
Krajem marta 1648. godine Mlečani su osvojili Klis, jednu od najznačajnijih primorskih tvrđava pod osmanskom vlašću. Bio je to veliki uspjeh mletačke vojske koja iste godine osvaja Zemunik i Kamen.
Naredne godine vojne aktivnosti su bile manjeg intenziteta a bile ograničene na upade hajdučkih četa Vuka Mandušića u Bosnu i pandurskih odreda u Mletačku republiku. Ovi sukobi su bili uglavnom uz granicu a motiv im je bila pljačka.
Do oživljavanja mletačko-osmanskih borbi dolazi u proljeće 1654. godine. Mlečani su opkolili Knin, glavnu vojnu bazu Bosanskog ejaleta u srednjoj Dalmaciji. Braniocima Knina se pridružio bosanski namjesnik Fadil-paša Maglajac, koji zajedno sa kninskom posadom porazi napadača.
U to vrijeme Mletačka republika je, iscrpljena dugogodišnjim ratom, pokušavala sklopiti mirovni sporazum s Portom. Prilike u Osmanskom carstvu nisu bile dobre kako zbog ratne iscrpljenosti tako i zbog unutrašnjih sukoba, ali je Porta početak pregovora uslovljavala predajom Krita. Pri kraju rata vode se samo manji pogranični okršaji jer glavnina vojske zaraćenih strana ratovala na Kritu. Opsada Krita okončana je njenim zauzećem 31. avgusta 1669. godine.
6. Septembra 1669. godine zaključen je i potpisan mir u jednom šatoru, koji je u blizini razorenog grada postavljen i uređen za tu priliku. Mirovnim ugovorom Veneciji su obnovljene trgovačke povlastice u Osmanskom carstvu, uz obavezu da se u budućnostu uzdrži od pomaganja sultanovim neprijateljima. Venecija je zadržala tri male luke na Kritu i Klis u Dalmaciji.

2.4. Prilike u Bosanskom ejaletu poslije Kandijskog rata

Nakon zaključivanja mira bosanski namjesnik Ibrahim-paša Tešnjak priredio je, o državnom trošku, veliko slavlje. Istovremeno se slavilo po svim većim mjestima u Bosni. Ljudi su se radovali što im je konačno zapalo malo mira da se odmore i predahnu od višegodišnjeg ratovanja, kako u domovini tako i po dalekim ratištima, od Krita do Beča.
Kraj Kandijskog rata Bosna je dočekala finansijski potpuno iscrpljena. Izbijanjem rata prestala je trgovina sa mletačkim dalmatinskim lukama pa je Bosna imala veliku ekonomsku štetu jer je iz ove trgovine crpila znatne prihode. Poslije zaključivanja mira osmanske i mletačke vlasti su se trudile da ožive bosansku trgovinu. Venecija je nastojala da istisne Dubrovnik koji je pojedine dijelove Bosne snabdijevao solju. Posebno je oživjela trgovina na zadarskoj skeli, preko koje je išao promet sa Ankonom. Godišnje je na zadarsku skelu pristizalo iz Bosne više od 20 000 volova. Ankona je iz Bosne uvozila godišnje 700 tovara voska, 600 bala safijana (kozije kože), 3000 bala volovske kože i 6000 tovara vune.
Ovaj trgovinski polet koji je trajao 14 godina, od završetka Kandijskog do početka Bečkog rata, nije bio dovoljan za stabiliziranje bosanske privrede. Slabost seoske privrede koja je bila glavni izvor sirovina za gradsku esnafsku proizvodnju, prometna nesigurnost i veliki priliv engleske manufakturne robe bili su uzroci negativnog trgovačkog bilansa Bosne. Stalni rast cijena izazvao je nezadovoljstvo seoskog i gradskog stanovništva. U maju 1682 došlo je do otvorene bune seljaka u srajevskom kadiluku. Seljaci su se pobunili zbog zloupotrebe organa sudske i upravne vlasti. Kako je u to vrijeme bilo puno neriješenih slučajeva ubistva u kadiluku, sarajevski mulla i muselim naumili su da na ime toga od svakog seljaka naplate globu i novac međusobno podijele.
Seljaci su se usprotivi plaćanju globe i u velikom broju 26. maja 1682. godine došli u Sarajevo. Seljaci su udarili na sud, ubili mullu i njegovog pomoćnika, a sudnicu preturili i opljačkali. Uz to su porazbijali četiri kuće sudskih poslužitelja. Seljacima se pridružila i gladna sarajevska sirotinja koju je predvodio pjesnik Hasan Kaimija. Nakon što je pobuna ugušena svi njeni učesnici su strogo kažnjeni. Hasan Kaimija je protjeran iz Sarajeva a ostali su platili veliku odštetu.

2.5. Bečki rat 1683-1699

Predvođena velikim vezirom Kara Mustafa-pašom, osmanska vojska je sredinom 1683. godine izvršila posljednji prodor u srednju Evropu. U ovom pohodu i opsadi Beča učestvovao je veliki broj Bošnjaka pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Hizir-paše. Bošnjaci su bili prethodnica zadužena za gradnju mostova na rijeci Raab. Na putu prema Beču padale su pred osmanskom silom jedna za drugom austrijske tvrđave, obično poslije svega nekoliko sati. Kada je Kara Mustafa-paša sa glavninom vojske prešao Raab cijeli habzburški dvor je napustio Beč i sklonio se u Gornju Austriju.
14. jula 1683. godine počela je opsada Beča i trajala punih 60 dana. Iscrpljenim braniteljima u posljednji čas je pristigao u pomoć Jan III Sobieski, na čelu vojske od oko 70 000 ljudi. Ovu savezničku vojsku su činili Poljaci, Austrijanci, Saksonci, Bavarci i mnogi drugi Nijemci. U odlučujućoj bici na brdu Kahlenberg 12. septembra 1683. saveznička vojska je razbila osmanske snage pod komandom velikog vezira. Bio je to kraj opsade Beča ali i kraj ofanzivne moći Osmanske Carevine. Odmah nakon bitke bečki car je ponudio sultanu mir, što je ovaj odbio. Tako počinje novi dugtrajni rat u historiji poznat pod imenom Bečki rat.
Za vrijeme opsade Beča bošnjačke čete su bile utaborene u Doblingu, odakle su jurišale na gradske zidine i tornjeve. Nakon poraza na Kahlenbergu, Bošnjaci se povlače sa dijelovima osmanske vojske niz Dunav na istok prema Komarnom. Povlačeći se Bošnjaci su se više puta sukobljavali sa Poljacima sa promjenljivom srećom. U borbama sa Poljacima poginulo je 7000 Bošnjaka, a među njima i bosanski namjesnik Hizir-paša.
Glavnina osmanske vojske u povlačenju prikupila se u Budimu. Veliki vezir je krenuo prema Beogradu namjeravajući da tamo reorganizuje vojsku i ponovo napadne. Njegovi protivnici su u međuvremenu uvjerili sultana da je on kriv za poraz pod Bečom i bjekstvo koje potom uslijedilo, pa Kara Mustafa-paša smijenjen i zadavljen u beogradskoj tvrđavi 15. decembra 1683. godine.
Rat se od prilaza Beču brzo prenio na južne granice Bosne. Čim se saznalo za osmanski poraz pod Bečom izbio je ustanak u pograničnim oblastima Dalmacije i Bosne. Centar ustanka je bio u Ravnim kotarima, odakle se brzo proširio na jug, do Cetine i Makarskog primorja. Uskoci i hajduci su na prepad napali i opljačkali sve osmanske trgovce, uglavnom Bošnjake, koji su se u tom trenutku našli na mletačkoj teritoriji.
Mletačke vlasti su nastojale primiriti pobunjenike jer tada još nisu bili u ratu sa Osmanskom carevinom. Uprkos ovom nastojanju mletačke vlasti pobunjenici su do kraja 1683. protjerali Bošnjake iz sjeverne Dalmacije i zauzeli Skradin, Vranu, Benkovac i Obrovac. Pod osmanskom vlašću na tom prostoru su ostali jedino Sinj i Knin. Početkom 1684. ustanici su zauzeli i Makarsku. Venecija je ubrzo ušla u rat protiv Osmanskog carstva pa je ustanak formalno okončan, a ustanici su ostali glavna oružana snaga na ratištu prema Bosni. Tako se Venecija prije nego što je formalno ušla u rat protiv Osmanlija teritorijalno proširila na njihov račun.
Austrijanci nisu odmah u cjelosti iskoristili pobjedu pod Bečom jer su bili zauzeti ratom sa Francuskom. Po završetku austrijsko-francuskog rata, evropske države stvaraju savez Sveta liga, u martu 1684. godine. Ovaj savez su činile: Austrija, Poljska, Mletačka republika, Malta, Toskana, papska država i Rusija. Tako se Osmanska carevina našla samo nasuprot savezu evropskih kršćanskih država.
U narednih 16 godina, osmanske armije su se borile na više frontova istovremeno: protiv Habzburgovaca u Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji; protiv Poljske u Ukrajini; sa Mlečanima u Dalmaciji, Boki, Albaniji i Moreji; protiv Rusije na Krimu, u Vlaškoj i Moldaviji.
Bošnjaci su u velikom broju bili zauzeti na frontovima protiv Habzburgovaca i Venecije, na zapadnim i južnim granicama Bosne. Katoličko i pravoslavno stanovništvo iz Bosne priključivalo se Austriji i Veneciji na njohv poziv u borbi protiv Osmanlija. Tokom 1864. godine Osmanlije su izgubile cijelu Dalmaciju, Liku i Krbavu, a osvajanjem Virovitice počelo je potiskivanje i iz Slavonije. Tokom 1686. i 1687. godine Mlečani su osvojili Sinj, Knin, Risan i Novi u Boki.
Najveće teritorijalne gubitka Osmanlije su pretrpjele u Ugarskoj. Tokom 1864. i 1865. godinenajveći dio jugozapadne Ugarske, uključujući i Peštu, bili su u rukama Habzburgovaca. Hiljade spahija Bošnjaka je izgubilo svoje posjede i povuklo se u Bosnu i druge balkanske provincije. Nakon pada Budima 1686. godine sa preživjelim Bošnjacima povlače se i Jevreji sefardi, koji uglavnom dolaze u Sarajevo. Iste godine Habzburgovovci osvajaju Pečuh i Segedin. 1687. Austrijanci osvajaju Osijek, Vukovar i Đakovo.
U ljeto 1686. godine habzburški odredi su prešli Dunav i opkolili Beograd. Osvajanjem Beograda 8. septebmra 1688. godine od strane Austrijanaca, srušena je osmanska odbrambena linija na Dunavu. Nakon ovog poraza sultan je preko Beča ponudio mir članicama Svete lige. Austrijski car je bio spreman prihvatiti ponuđeni mir zbog novih problema sa Francuskom. Njegovi saveznici su htjeli nastavak rata dok ne ostvare svoje ciljeve.
Pošto su pregovori o miru propali habzburški odredi kreću prema granicama Bosne i dolinom Morave prema Nišu. Bosanski namjesnik Topal Husein-paša je uspješno odbranio sjevernu granicu, na drugoj strani konačno su izgubljeni lički i krbavski gradovi. Posljednja je pala Udbina 21. avgusta 1689. godine. Do kraja 1689. godine Habzburgovci su osvojili Fethislam, Vidin, Niš, Pirot, Peć, Prizren i Skoplje. Izgledalo je da se bliži kraj osmanske vlasti u Evropi. U tom važnom trenutku za velikog vezira je postavljen Fazli Mustafa-paša Ćuprilić. On je izvršio reorganizaciju vojske, na ključne položaje u vladi i vojsci doveo je sposobne i poštene ljude, smijenio namjesnike provincija, disciplinirao provincijsku vojsku, zaveo red u prikupljanju poreza i ograničavanju cijena. Mustafa-paša Ćuprilić je izvršio jedan od najneočekivanijih i najčudnijih preokreta u historiji Osmanskog carstva. U proljeće 1690. godine osmanska vojska, pod komandom velikog vezira bila je spremna za protivofanzivu.
Pred Ćuprilićevom ofanzivom habzburška vojska je brzo doživjela krah. 9. septembra 1690. veliki vezir je bio u Nišu a početkom oktobra u Smederevu. Beograd je ponovo osvojen 14. oktobra 1690. godine, poslije 6 dana opsade. Time je ponovo uspostavljena osmanska odbrambena lnija na Dunavu. Pored pobjeda u Pomoravlju i Podunavlju, osmanska vojska je 1690. bila uspješna i na bosanskom frontu. Bosanski namjesnik je sa jakim snagama prodro u Slavoniju, gdje je bez uspjeha opsjedao Osijek. U povratku, Bošnjaci su od habzburških četa preoteli Bosanski Novi, Dubicu i Jasenovac.
Bošnjaci su u ovim bitkama bili prepušteni sami sebi. Bosna je bila skoro odsječena od Carigrada, pa se sama morala brinuti o snabdijevanju u uslovima suše, gladi i kuge; te masovnog razbojništva i hajdučije. Veliki broj borbeno sposobnih Bošnjaka stradao je na ratištima izvan Bosne, uglavnom u Ugarskoj, Slavoniji i Srbiji. Sve to je Bošnjake stavilo pred jedno od najtežih iskušenja u njihovo historiji.
1690. Godine u Bosni je vojno-upravni i pravosudni sistem počeo efikasno funkcionisati, kao rezultat odlučne politike velikog vezira Mustafa-paše Ćuprilića. Međutim, njegovi napori nisu dali rezultata u oblasti privrede, inflacija je i dalje rasla a pojava gladi bila je masovna. Iscrpljeno stanovništvo je teško podnosilo nove namete zbog opremanja vojske za odbranu granica. Na visoke poreze Sarajlije su se žalile i vlastima u Carigradu. Iz Carigrada nije stizao novac pa su u Bosni kovane sitne bakarne pare – mangure, radi osiguranja plata vojnicima. Iste godine pade snijeg na žito pa nastade glad od koje je pomrlo mnogo naroda. Jedan Dubrovčanin je zabilježio da je u 1690. godine u Sarajevu i Konjicu vladala takva glad te da su ljudi pobili i pojeli sve pse.
1691. Godine veliki vezir Mustafa-paša Ćuprilić je sa oko 100 000 vojnika i 150 topova prešao Dunav, kako bi iznenadio neprijatelja kod Petrovaradina. Njegovu vojsku je iznenadio i porazio Ludvig Badenski. Drugog dana bitke poginuo je i veliki vezir a osmanske trupe su se panično povukle prema Zemunu. Ovom vojnom akcijom okončana je osmanska protivofanziva.
U bici kod Sente 1697. godine težak poraz osmanskoj vojsci nanio je Eugen Savojski. Ovim porazom sjeverne granice Carstva so ostale nebranjene.

2.6. Pohod na Sarajevo 1697. godine

Eugen Savojski se smatra najvećim vojničkim genijem tog vremena. Nakon poraza Austrijanaca kod Bihaća on je odlučio da na Bosnu udari drugim pravcem. 12. oktobra 1697. sa oko 8 000 vojnika on je prešao Savu kod Broda. Prije pohoda Savojski je od franjevaca dobio izvještaje o razmještaju osmanske vojske i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu. Bez većih borbi je usput osbovojio Doboj i Maglaj 22. oktobra Savojski je stigao u Visoko gdje je uspostavio logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom naslovljenim „ vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima“. U pismu im poručuje da ako žele da se spasu zla pošalju izaslanika odmah jer će u suprotnom carska vojska nastaviti svoj marš i proliti još ljudske krvi, mada nije došla s tom namjerom. Kada se njegov pismonoša vratio krvav sa viješću da su ga Bošnjaci na prilazima gradu ranili, princ Eugen je 23. oktobra rasporedio svoje čete oko Sarajeva. Odatle je, kako je sam zapisao u svom ratnom dnevniku, uputio pojedine odrede da poharaju grad. Za sam grad Savojski kaže da se „nalazi na širokom prostoru, da je potpuno otvoren i ima 120 lijepih džamija. Stanovnici grada su se razbježali ostavljajući za sobom veliku količinu svakojake robe. Sve su to vojnici opljačkali. Predvečer, 23. oktobra, „ grad je planuo“. Savojski je i sutradan ostao u Sarajevu. „Prepustili smo grad i svu okolicu vatri“, zapisao je Savojski. Dok je grad gorio jurišni odred je progonio njegove stanovnike.
Pošto je zima bila na pragu, princ Eugen je odmah sa vojskom , plijenom i zarobljenicima, krenuo nazad prema Savi. S njim se po nekim izvještajima povlačilo i oko 40 000 kršćana. Na putu je pljačkao i palio sva Bošnjačka imanja. 5. Novembra 1697. godine princ Eugen je prešao Savu i napustio Bosnu.
Posljednja bitka zaraćenih država vodila se prostoru Bosanskog ejaleta kod Stoca, krajem decembra 1697. godine. Stolačka posada se uspjela odbraniti i protjerati neprijatelja. Tokom 1698. godine Bošnjaci su uglavnom ratovali protiv Mlečana, koji su pokušali ojačati svoj položaj u zaleđu Jadrana. Novi bosanski namjesnik je porazio Mlečane na Nevesinjskom polju a poslije toga Mlečani napuštaju opsadu Počitelja.

2.7. Karlovački mirovni ugovor 1699.

Pošto su sve strane bile iscrpljene dugogodišnjim ratom, počeli su pregovori uz posredovanje Engleske, Holandije i Španije. Konačan sporazum je postignut u Sremskim Karlovcima. Po odredbama mirovnog ugovora svaka je strana zadržala teritorije koje je do momenta potpisivanja sporazuma ratom osvojila. Prihvatajući ove odredbe Osmansko carstvo je 26. januara 1699. godine potpisalo sporazum sa Habzburškom monarhijom a 7. februara iste godine sa Mletačkom republikom.
Karlovačkim mirom su označene međunarodne granice Bosanskog ejaleta koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetnom današnjom granicom Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka.
Sultan je Karlovačkim mirom potvrdio slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni, što je austrijskom caru omogućilo da se pod vidom njihove zaštite upliće u unutrašnje poslove Osmanskog carstva. Ugovorom se jamči i sloboda trgovine svim stranama. To je omogućilo Austriji i Veneciji da komercijalno iskorištavaju Osmansko carstvo i da preko svojih trgovaca uzbunjuju kršćansko stanovništvo protiv sultana.
Karlovačkim mirom teritorija Bosanskog ejaleta je osjetno smanjena ostavši skoro bez cijelog Cerničkog, Požeškog i Ličkog sandžaka te dijelova Kliškog i Hercegovačkog. Velikim teritorijalnim gubicima Osmanskog carstva u Bečkom ratu Bosanski ejalet postaje njegova pogranična provincija.

2.8. Bosanski ejalet poslije Karlovačkog mira

Bosanski ejalet je odredbama Karlovačkog mira postao najisturenija provincija Osmanskog carstva prema Austriji i Mletačkoj. Opasnost od Mlečana i Austrijanaca uticala je da se bošnjačko stanovništvo svrsta u jedinstveni front odbrane Bosne. Braneći Bosanski ejalet Bošnjaci su se borili za svoj opstanak i identitet po kome su se razlikovali od drugih sa kojima su živjeli. Svjesni mogućnosti da dođu pod vlast Beča i Venecije ili da fizički nestanu Bošnjaci su se reorganizovali i tokom ratova u 18. stoljeću uspjeli odbraniti i očuvati Bosnu i Hercegovinu.
Gubitkom teritorije u proteklim ratovima Bosanski ejalet je sveden na granice iz 15. stoljeća. Novom podjelom sveden je na 5 sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki.
Pored teritorijalne vršena je podjela i prema vojnim redovima. Spahijska organizacija je i tokom 18. stoljeća zadržala visok nivo borbene gotovosti. Od svih vojnih redova stacioniranih u Bosni najznačajniju ulogu su imale kapetanije. To je tačno ograničena manja teritorija koja nikad nije prelazila granice sandžaka u kom se nalazila. Do kraja 17. stoljeća kapetanije su bile stacionirane duž pograničnih mjesta i na plovnim rijekama a u 18. stoljeću osnivane su i pored glavnih puteva koji od granice idu u srednju Bosnu. U vrijeme potpisivanja Karlovačkog mira u Bosni je bilo 12 kapetanija a do kraja 18. stoljeća 38. Zapovjednici kapetanija su se zvali kapetani. Poticali su iz najistaknutijih bošnjačkih porodica. Za obavljanje poslova koji su im povjereni u početku su dobijali posjede – lena. Kako se broj kapetana povećao promijenio se i način njihovog plaćanja. Umjesto posjeda dobijali su novčane nagrade jednom godišnje. Za razliku od drugih dijelova carstva kapetanske funkcije u Bosni su se nasljeđivale. Tokom 18. stoljeća kapetani su pored vojničkog bili i važan politički faktor jer su izrasli u sloj najistaknutijih feudalaca.
Početkom 18. stoljeća Bosanski ejalet postaje veliko gradilište. U pograničnim krajevima, kao i u unutrašnjosti, podizana su nova i opravljana stara utvrđenja, a nastajali su i potpuno novi gradovi kao što su Trebinje i Nikšić u kojima se smjestilo izbjeglo stanovništvo. Duž Une je podignut čitav niz tvrđava sa mnogo kula koje su predstavljale samostalne vojne objekte.
Na kraju 17. stoljeća u Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilisati oko 60 000 ljudi. Za tadašnje prilike to je predstavljalo veliki broj. Uz obnovu utvrđenja i podizanje novih, te vojnu silu koja se mogla aktivirati, Bosanski ejalet je spremno dočekao izbijanje novog rata.

2.9. Osmansko-Mletački rat 1714 – 1718.

Porta je 1714. godine objavila rat Mletačkoj republici pod izgovorom da je pružala vojnu i materijalnu pomoć crnogorskom stanovništvu u pobuni protiv sultana. Brzom akcijom osmanska vojska je osvojila ranije izgubljeni Peloponez a na bosanskom ratištu borbe su započele u pograničnim krajevima. Najveća bitka na bosansko-dalmatinskoj granici vođena kod Sinja u avgustu 1715. godine. Vojska koju je predvodio bosanski namjesnik doživjela je poraz pa su akcije obustavljene i u drugim dalmatinskim gradovima. Borbe se nastavljaju 1716. godine. Mlečani se pod pritiskom povlače iz Gabele a rat protiv Porte ulazi i Austrija u aprilu iste godine. Carska vojska je uspjela osvojiti Bosansku Gradišku, Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. U novoj ofanzivi Mlečani osvajaju Hutovo i Popovo polje.
U toku 1717. godine Mlečani su osvojili Imotski a austrijska vojska je porazila glavninu osmanske vojske kod Beograda. Austrijsku vojsku je predvodio princ Eugen Savojski koji je planirao u proljeće 1718. ofanzivu na Bihać. Tokom 1717. pod opsadom su bili Zvornik i Bosanski Novi koje su osmanske trupe uspjele odbraniti. Zbog neuspjeha u ratu u Bosni carski zapovjednici su dobili upute da učvrste vlast u osvojenim mjestima pored Save a dalja osvajanja da odgode.
Mirovni ugovor između zaraćenih strana je potpisan 21. juna 1718. godine u Požarevcu. Tu su diplomate sve tri strane prihvatile načelo da svaka strana zadrži ono što je osvojila. Austrija je dobila Bijeljinu i uski pojas južno od Save u koji su ušli Brčko, Bosanski Brod, Kobaš, Dubica i Furjan. Mletačka republika je izgubila Peloponez i Gabelu a dobila Imotski i Čačvinu. Ovom novom granicom Mlečani dolaze u susjedstvo Dubrovačke republike. Da bi izbjegli nepoželjnu Mletačku republiku Dubrovčani su Bosanskom ejaletu dobrovoljno ustupili Klek , Neum i Sutorinu. Tako je Bosanski ejalet u Hercegovačkom sandžaku dobio dva izlaza na more.

2.10. Bosanski ejalet između dva rata

Poslije Požarevačkog mirovnog ugovora u Bosni je nastupilo razdoblje relativnog mira sve do jula 1737. godine. Radi dalje odbrane podižu se nova i obnavljaju stara utvrđenja i popaljene varoši. Preživjelo stanovništvo iz izgubljenih gradova uz Savu povlači se u unutrašnjost Bosne. Situacija u cijelom ejaletu je bila vrlo teška zbog čestih epidemija i skoro stalnog ratovanja. Nije prošlo ni 10 godina od Požarevačkog mira, a Bošnjaci su morali ponovo u rat i to daleko izvan granica Bosne. Za osmansko-perzijski rat Bosna je morala opremiti i poslati na perzijsko ratište 5 200 vojnika. Nakon godinu dana od te se vojske u Bosnu vratilo svega 500 bolesnih i iscrpljenih ljudi. Četiri godine kasnije u Bosni se pojavila kuga koja je s prekidima trajala 10 godina. Franjevački ljetopisac Nikola Lašvanin navodi da je u većim gradovima Bosne tokom 1732. dnevno umiralo i do 300 osoba.
Druga veća mobilizacija izvršena je 1736. godine. Tada je 10 000 vojnika otišlo na poziv Porte na rusko ratište. U bici kod Ozije 14. jula 1737. godine skoro svi mobilisani Bošnjaci su izginuli. Situaciju u kojoj se našlo Osmansko carstvo, zbog poraza u ratu sa Rusijom, iskoristila je Austrija i objavila joj rat.

2.11. Austrijsko-Osmanski rat 1737-1739.

14. Jula 1737. godine austrijski car Karlo VI objavio je Porti rat. Cilj bečkog dvora je bio da na račun osmanske države proširi teritorij Habzburške monarhije. Vojne prupreme za ovaj pohod počele prije same objave rata.
Prije upada u Bosnu Karlo VI je izdao proglas bosanskom pučanstvu kojim poziva sve kršćane da se pridruže njegovim četama, a što se Bošnjaka tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom i imetkom mogu raspolagati i otići kuda žele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti. Navedeni proglas štampan u 400 primjeraka, latinicom i ćirilicom. Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka podigla je njihov moral. Na čelu carske vojske na bosanskom dijelu fronta bio je princ Josip Hildburghausen. On je još 10. jula 1737. naredio da carska vojska krene preko Bosanske Gradiške u pravcu Banje Luke.

2.12. Banjalučki boj i njegov značaj

Hildburghausen je opsadu Banje Luke počeo 24. jula 1737. Opkoljeni grad se hrabro držao i odbijao sve pozive na predaju. U međuvremenu je tadašnji vezir Hekimoglu Ali-paša izvršio opću mobilizaciju i potrebne vojne pripreme. Vojska iz svih kadiluka okupljala se na Travničkom polju. Ali-paši se pridružio zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić sa većim vojnim snagama. Cjelokupne bosanske snage brojale su oko 10 000 vojnika. Ali- paša je sa glavninom vojske stigao 2. avgusta na pola dana hoda od Banje Luke. Tu je izvršen raspored trupa za odlučujući boj. Desno krilo je držao Mehmed – beg Fidahić sa krajiškim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom braćom i sinovima. Centrom je neposredno zapovijedao Ali-paša sa janjičarima i jednim brojem odreda mobiliziranih širom Bosne.
Odlučujuća bitka je počela oko podne 4. avgusta 1737. godine. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili austrijske čete i natjerali ih u paničan bijeg preko Vrbasa. Iste noći Hildburghausen je sa svojim štabom napustio bojno polje a 13. avgusta se sa preostalom vojskom povukao preko Save, na početne položaje.
Na bojnom polju kod Banje Luke ostali su mrtvi i ranjeni, kao i velike količine oružja i municije. Prem izvorima koji govore o ovoj bici navodi se da je u Banjalučkom boju poginulo oko 1000 habzburških i 600 bosanskih vojnika. Pobjeda je bila sjajna i nesporna pa se za nju čulo na teritoriji cijelog Osmanskog carstva. O izvojevanoj pobjedi su pisali pjesnici i historičari.
Ovaj veliki boj i bošnjačka pobjeda pod Banjom Lukom imali su za Bošnjake značaj presudnog otadžbinskog rata. Snagom domaćih ljudi Bosanski ejalet je pružio habzburškoj vojsci snažan i dostojanstven otpor. Ljudi su branili svoje domove, porodice, rodni kraj. Na njihovo odlučno i disciplinovano ponašanje uticalo je saznanje da će u slučaju poraza doživjeti sudbinu svojih sunarodnjaka Slavonije, Dalmacije, Like i Krbave. Zbog toga banjalučki boj u ovom ratu ima značaj patriotskog rata i odražava visok stepen hrabrosti i rodoljublja. U odbrani Bosanskog ejaleta, kako u banjalučkom boju tako i do kraja rata, svi značajniji vojni zapovjednici su bili domaći ljudi. To je bilo presudno za njihovo hrabro i srčano držanje u toku najtežih iskušenja. Ostvarena pobjeda sačuvala je Bosanske Muslimane od fizičkog uništenja i pojačala svijest o pripadnosti ovom tlu na kome su stoljećima živjeli. Kao takav, banjalučki boj predstavlja jednu od prvih stranica bosansko- muslimanske samosvijesti.

2.13. Završetak rata i Beogradski mirovni sporazum

Na ostvarenim pobjedama Bošnjacima je čestitao lično sultan Mahmud I svojim pismom upućenim Ali-paši. Sultan se ujedno zahvalio svim zapovjednicima i vojnicima na svemu što su učinili u odbrani Carevine. Ali- paši je na dar poslao sablju i ogrtač. Uz to je priložio 35 000 akči, kao pomoć oštećenima, kako bi se barem donekle ublažile finansijske i ekonomske nevolje Bosne i Bošnjaka. A nevolje su uistinu bile velike. Prije svega, gubici u ljudstvu usljed ratova i kuge su bili ogromni, dok su rezerve hrane bile pri kraju, pa je zemlji prijetila glad. Zato je postojao opravdan strah šta će se dogoditi ako Austrija opet frontalno napadne. Srećom, cijela je 1738. godina protekla u uobičajenim čarkanjima sa austrijskim graničarima uz Unu i Savu.
Na drugoj strani, Ali-paša je želio da vrati Užice koje je Austrija osvojila 1737. godine. On je zauzeo položaje na Drini a odatle uputio Mehmed.bega Fidahića i Ibrahima Alipašića, da osvoje Užice. Oni su usput zauzeli Čačak i Požegu a austrijska posada je 24. marta 1738. predala Užice.
Iako su se vodile žestoke borbe oko Beograda počeli su mirovni pregovori. Austrija je nastojala da zadrži Beograd i nešto teritorije južno od Save i Dunava. 23. Jula 1739. godine došlo je do odlučujuće bitke kod Hisardžika, nedaleko od Beograda. U brojnoj osmanskoj vojsci bilo je i 12 000 Bošnjaka, pod komandom Ali-paše. Austrijskom pješadijom je zapovijedao Hildburghausen, pa su se Ali-paša i on drugi put našli sučeljeni. Tokom bitke, koja je trajala 12 sati, Austrijanci su pretrpjeli težak poraz. Među poginulih 6000 vojnika bilo je 10 generala i 346 viših oficira. Sutradan se austrijska vojska povukla na sjevernu, lijevu obalu Dunava. Veliki vezir je s vojskom prešao Dunav pa je 30. jula došlo do nove bitke kod Pančeva, u kojoj su Austrijanci poraženi. Time je Beograd potpuno opkoljen.
U takvoj situaciji u Beogradu je, uz posredovanje Francuske, sklopljen mir 1. septembra 1739. godine. Austrija je izgubila sve posjede u Bosni, koje je stekla Požarevačkim mirom, osim Donjeg Furjana. Granica između Habzburškog i Osmanskog carstva stabilizirana je na Dunavu i Savi. Time je sjeverna granica Bosne konačno povučena i utvrđena duž rijeke Save.
Što se Bošnjaka tiče rat 1737-1739. za njih je bio dramatičan koliko i slavan. Oni su tada konačno odbranili svoj položaj na datom geopoitičkom prostoru. Na njihovo herojstvo su bile ponosne kasnije generacije Bošnjaka pa je ono i u pjesmama opjevano.

2.14. Nemiri i seljačke bune u Bosanskom ejaletu

Od Beogradskog mira pa u narednih 5 decenija na teritoriji Bosanskog ejaleta vladao je prividan mir. Bošnjaci su i dalje slali vojnike na rusko i perzijsko ratište, ali u znatno manjem broju. Troškovi prethodnih ratova dovode do povećanja poreza a povećanje poreza do seljačkih buna i nemira. Nemira je bila na početku 18. stoljeća, u vrijeme rata sa Austrijom 1737-1739. ali su najveće pobune zabilježene izmeđi 1747. i 1757. godine. Tada je u Sarajevu, kao i u drugim bosanskim gradovima i palankama vladala velika anarhija i jedino se poštovala riječ jačega. Bune su izbile širom Bosne a najjače su bile u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Tešnju. U pobunama su počinjene velike materijalne štete. Zbog čestih pobuna Porta je mijenjala bosanske namjesnike stavljajući im u zadatak da ih uguše. Pobunu je nemilosrdno ugušio Mehmed-paša Kukavica i posjednike prisilio na davanje poreza i to sa svim zaostacima. Tako je nakon deset godina pobune Bosna umirena. Važno je istaknuti da seljaci nisu dovodili u pitanje legitimnost vlast, posebno vladara, niti sam feudalni poredak. Oni su se pobunili protiv zloupotrebe vlasti i uvođenja novih poreza. Seljaci u Bosni su se borili za stari poreski sistem, odnosno povlastice koje su imali.

2.15. Dubički rat

Osmansko-austrijski rat vođen od 1788 do 1791. godine u historiji je poznat kao Dubički rat. Austrija je Porti službeno objavila rat 8. februara 1788. godine, u vrijeme kad je bosanski namjesnik bio Bećir-paša Egribuzli. Prije objave rata bečke uhode su obišle sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta i razvile obavještajnu mrežu. Njihovi saradnici su ih obavještavali o svemu što je moglo poslužiti u ratu. Car Josip II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je pozvao pravoslavno stanovništvo da mu se pridruži, obećavajući mu ista prava koja se uživali njihovi istovjernici u Habzburškoj monarhiji. U proklamaciji upućenoj Bosanskim Muslimanima on obećava da će biti zaštićeni svi oni koji se uzdrže od neprijateljstva, jamči im imovinsku sigurnost i ravnopravnost islama sa drugim vjeroispovijestima. Bez obzira na sva obećanja, Bošnjaci su na sjeverozapadnim granicama Bosne pružili snažan otpor austrijskoj vojsci.
Komandant carske vojske, princ Lihtenštajn sa svojim odredima je prvog dana rata opsjeo Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima stiglo je oko 2000 Sarajlija i Visočaka. Na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta izvršena je opća mobilizacija. Pod izgovorom de se moraju vratiti u Sarajevo zbog velikog požara, Sarajlije i Visočani napustiše svoje položaje. Njihovim odlaskom odbrana pograničnih gradova spala je na mjesne posade i domaće stanovništvo. Na čelu austrijske vojske doveden je general Laudon. Pošto je saznao da u pograničnim mjestima nema većih osmanskih smaga on krenu u ofanzivu. 26. avgusta zauzeo je Dubicu a 3. oktobra 1788. i Bosanski Novi.
Mobilizacija bosanske vojske završena je u jesen a vojska se okupljala na Banjalučkom polju. U dogovoru sa ajanima i kapetanima bosanski namjesnik je planirao vojne operacije u proljeće 1789. godine. Zbog svoje neaktivnosti on je smijenjen a novi namjesnik postaje Arslan Mehmed-paša. U vrijeme dolaska novog valije austrijska vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku te je 29. jula 1789. i osvaja.
Pošto ni Mehmed-paša nije izvršio postavljene zadatke Porta za novog namjesnika imenuje Mehmed-pašu Miralema, računajući da će namjesnik porijeklom iz Bosne srčanije braniti Bosanski ejalet. Ni on nije pokazao veće vojno umijeće pa ga je u februaru 1790. zamijenio hadži Salih-paša. On je bio energičniji u mobilizaciji. Sazvao je sve ajane i kapetane na zajednički dogovor i proglasio opću mobilizaciju. Iz svake kuće u vojsku je morao poći po jedan za rat sposoban muškarac. Prije nego što se mobilisana vojska prikupila austrijski general Vališ s brojnim četama dođe do Cetina i za 4 dana ga osvoji.
U to vrijeme u Beču je umro car Josip II pa su zaraćene strane, uz pomoć pruskog cara, razmišljale o mirovnim pregovorima. Prvo je sklopljeno primirje između zaraćenih strana po kom su zaraćene strane ostale na osvojenim pozicijama. Austrija je bila za sklapanje mirovnog sporazuma jer je saznala da se na teritoriji Bosanskog ejaleta grupišu veće osmanske snage. Mirovni sporazum je postpisan 9. avgusta 1791. godine u Svištovu. Po odredbama ovog sporazuma od teritorije koja je pripadala Bosanskom ejaletu Austrija je dobila Cetin, Lapac, Srb, te pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera. Carske trupe su se morale povući iz Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i Bosanske Gradiške. Mirom u Svištovu ublaženi su teritorijalni gubici osmanske države. Nakon dva stoljeća čestih ratova na teritoriji Bosanskog ejaleta nastupiće mir.

ZAKLJUČAK

Bosanski ejalet je stvoren 1580. od sedam sanžaka: Bosanski, Hercegovački, Kliški, Pakrački, Krčki, Zvornički, Požeški. Nakon osvajanja Bihaća i okolnih gradova 1592. formiran je Bihaćki sandžak i uključen u Bosanski ejalet.
Prilike u Bosanskom ejaletu u 17. i 18. stoljeću bile su u direktnoj vezi sa stanjem u Osmanskom carstvu čija je provincija bio. U 17. stoljeću Osmansko carstvo pokazuje znake slabljenja vojne, finansijske i političke moći. Ipak ratovi i osvajanja se nastavljaju. Sve to imalo je direktan uticaj na prilike u Bosanskom ejaletu. Nakon uspješnih osvajanja bošnjačko stanovništvo se naseljava na prostoru Slavonije, Ugarske, Dalmacije, Like i Krbave. U 18. stoljeću, kad Osmansko carstvo gubi teritorije, bošnjaci masovno stradaju. Veliki broj ih je ubijen, pokršten a malobrojni se povlače u unutrašnjost carstva.
Ova dva ratna stoljeća obilježile su česte smjene bosanskih namjesnika (od 1593. do 1791. bilo ih je 148). Stalno opremanje vojske i ratovanje na brojnim frontovima, daleko od domovine, u Bosanskom ejaletu dovode do siromaštva i gladi. Situaciju su otežavale česte pojave kuge. Uz to u zemlji dolazi do staleškog raslojavanja koje dovodi do buna i nemira nezadovoljnog stanovništva.
Zbog velikih teritorijalnih gubitaka Osmanskog carstva Bosanski ejalet na kraju 17. stoljeća postaje njegova pogranična provincija. Karlovačkim mirom Bosanski ejalet je sveden na granice iz 15. stoljeća a činilo ga je 5 sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Bihaćki i Kliški. Početkom 18. stoljeća, zbog suprotnosti Mletačke republike i Dubrovnika, Bosanski ejalet je dobio izlaz na Jadransko more na prostoru Neuma, Kleka i Sutorine.
U odbrambenim ratovima u 18. stoljeću važna je hrabrost i snažan otpor koji su Bošnjaci pružali Habsburškoj vojsci. Najveći značaj ima Banjalučki boj 1737. koji za Bošnjake ima značaj patriotskog rata. U ovom periodu odbrana ejaleta bila je na domaćim ljudima. Na njihovo odlučno i disciplinovano ponašanje uticala je spoznaja da će u slučaju poraza doživjeti sudbinu svojih sunarodnjaka Slavonije, Dalmacije, Like i Krbave. Ostvarena pobjeda sačuvala je Bosanske Muslimane od fizičkog uništenja i ojačala svijest o pripadnosti tlu na kojem su stoljećima živjeli.
Za Bosanski ejalet su veliki značaj imali mirovni ugovori koje je Osmansko carstvo zaključivalo poslije velikih ratova. U tom pogledu najveći značaj ima Karlovački mirovni ugovor. Definisanjem granica između Osmanskog carstva, Mletačke republike i Habzburške monarhije određene su granice Bosanskog ejaleta.
Bosanski ejalet je uključivao cijelu teritoriju današnje BiH plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Njegova teritorija se prostirala od ašapca do Jadranskog mora i Zvečana do Virovitice. To je jedini slučaj na Balkanu da se ejalet pod osmanskom vlašću podudara sa obrisima jedne sredjovjekovne balkanske države. Dok su susjedne zemlje rascjepkane u više ejaleta, Bosna je zadržala svoj teritorijalni integritet cijelo vrijeme osmanlijske okupacije.

LITERATURA

1. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata,
Sarajevo 1998. , Bosanski kulturni centar – Sarajevo
2. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997., BZK „Preporod“
3. http://bs.wikipedia.org, Historija Bosne i Hercegovine, internet.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi