STVARANJE DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA I UJEDINJENJE S KRALJEVINOM SRBIJOM

1. Svibanjska i Krfska deklaracija i Kongres potlačenih

Potkraj svibnja ( maja) 1917. u Beču je zasjedalo Carevinsko vijeće. U vijeću su bili zastupnici iz Dalmacije, Slavonije, Slovenije i Istre – zemalja koje su bile u austrijskom dijelu monarhije. Oni su osnovali Jugoslavenski komitet na čijem je bio dr. Anton Korošec a potpredsjenik dr. Martko Laginja. Na zasjedanju carevinskog vijeća 30.5.1917. predsjednik Jugoslavenskog kluba Anton Korošec je pročitao deklaraciju o ujedinjenju svih zemalja Južnih Slavena u jedno državo tijelo pod vlašću Hasburško – Lotarinške dinastije. To je bila tzv. Svibanjska deklaracija.
Svibanjska deklarcija je imala značajnu ulogu u političkom životu Južnih Slavena u Austrougarskoj monarhiji. Pravo pitanje je bilo da li ono ima i podršku sila antante i Srbije. Deklaracija je potaknula politička gibanja na jugu monarhije upravo u vrijeme kada je svjetski rat ulazio u svoju završnicu. Rasprave o ulozi Južnih Slavena u političkom životu monarhije su intenzivinirani nakon Svibanjske deklaracije, osobito kada se bilo pročulo oko dogovora srpske vlade i jugoslavenskog odbora.
Krfska deklaracija nastala je kao izraz političkih težnjih Srbije nastale novom situacijom nakon izlaska Rusije iz rata, ulaska Amerike i Solunskim procesom protiv određenih struktura u Srbiji. Dogovor s Jugoslavenskim odborom mogao je pomoći Srbiji u takvoj situaciji. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. U Krfskoj deklaraciji nije razmatran položaj Crne Gore i Makedonije, pošto ga je Srbija uz saglasnost Jugoslavenskog odbora smatrala unutrašnjim pitanjem.
U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca« složili da na bazi samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo.  Krfska deklaracija predstavlja kompromis između Srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, mada je pozicija Srpske vlade ostala nadmoćna. Srpska vlada nije gledala na Jugoslavenski odbor kao na jednakog partnera u procesu ujedinjenja, a na samu deklaraciju Pašić je gledao kao na „ manifesticioni akt“.
Nakon što je Nikola Pašić uočio da je bilo kod saveznika neke želje za separatnim mirom protiv Njemačke i da saveznici teže očuvanju Austrougarske doščlo je do promjene u Srpskoj politici. To je bilo dovelo Pašića na ideju „ malog“ rješenja. Zbog toga je Jugoslavenski odbor donio ideju o održavanju tzv „ kongresa potlačenih“. Te ideje su bili predlagali italijanski političari prije svega iz svojih razloga. Kongres je bio počeo 8.4.1918. u Rimu gdje su bile iznijete ideje o neophodnosti rušenja Austrougarske i opredjeljenosti Južnih Slavena oko života u zajedničkoj državi. Pored toga ovaj kongres nije dobio veliku podršku Pašićeve vlade. Kongres je smatrao da sami ljudi imaju pravo rješavanja teritorijalnoh sporova .

Stvaranje države Slovenaca, Hrvata i Srba

Iako su Centralne sile imale određenog uspjeha, zbog sve većeg nezadovoljstva svojih podanika, kao i teške materijalne situacije došlo je bilo do sve veće političke agitacije u svrhu stvaranja nove države. Ante Trumbić je bio preko Švicarske uputio depešu da bi bolje da pređe sa političke tačke gledišta na Krfsku deklaraciju nego Svibanjsku. Na ovu ideju se bio stavi dr. Ante Starčević i njegova Hrvatske Stranka Prava. Stupio je bio u vezu s Antom Korošecom. Okupljanje je bilo počelo početkom Januara 1918., a drugog i trećeg marta iznijeta je Zagrebačka deklaracija o ujedinjenju svih Južnih Slavena na prostoru Austrougarske ali se na spominje Hasburška dinastija kao ni ujedinjenje sa Srbijom.
Od početka septembra dolazi do otvaranja podružnica organizacija s idejom o ujedinjenju j. Slavena. Za predsjednika je bio izabran Ante Starčević a za potpredsjenika Ante Pavelić. Počekom oktobra 1918. U Zagrebu se formiralo bilo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba iz zemalja pod Hasburškom vlašću s temeljnim programom: ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u narodnu, slobodnu i neovisnu državu. Deset dana Kasnije 9. Oktobra Narodno vijeće proglašava raskid svih državno - pravnih veza s Austrougarskom. Politku Narodnog vijeća u inostranstvu je bilo zastupalo Jugoslavenski odbor. Država SHS je obuhvaćala sva mjesta gdje žive J. Slaveni i gledana je kao provizor konačno ujedinjenja sa Srbijom. Ta država je bilo stvorila novu situaciju u pogledu uređenja.
Narodno vijeće bilo je vrhovna vlast u zemlji. Narodnom vijeću dodani su posebni tajnici za pojedine pokrajine. Dobilo je diktatorsku vlast, mada nije imalo snage da je provodi. Izvršna vlast prešla je na pokrajinske vlade, koje je biralo pokrajinsko Narodno vijeće. U Narodnom vijeću razlikovale su se dvije struje: federalisti i centralisti. Federalisti su htjeli bili veću vlast pokrajina, za razliku od centralista koji su htjeli jaču središnju vlast. Stanje države je bilo veoma teško. Na njenoj teritoriji nalazili su se bili neprijateljski vojnici, nije bilo discipline, hrane, prisutna je bila pljačka, te korištenja položaja... S jedne strane Jugoslaveni su htjeli pokazati da nemaju ništa zajedničko s Hasburškom Monarhijom, a s druge strane su se bili bojali Italijanskih trupa. Država SHS je imala neku simboličku vojsku, te nije bila mogla se suprostviti. To je bio jedan od glavnih razloga za brzo ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom.
Najveći dio Srba ušao je u Narodno vijeće s ciljem da se što prije izvrši ujedinjenje. Ovo pitanje se bilo više zakompliciralo nakon sastanka u Ženevi od 6 do 9 novembra između predsjednika države SHS i Nikole Pašića. Tu je bilo dogovoreno: da se izvrši ujedinjenje idapola članova odbora imenuje svaka strana. Ovmi su se sporazumi bili naišli na negodovanje kod Kraljevine Srbije te su ipak na kraju bili odbačeni. Za to vrijeme su Italijani zauzimali dijelove koji su im bili obećani Londonskim ugovorom, ali i više od toga. Izabran je satsav bio ljudi koji su otišli 13. Novembra u Beograd radi dogovora oko ustroja nove države. Narodno vijeće imalo je tri osnovna člana:1. da se dok ne usvoji ustav ima na snazi biti Konstituanta, koja će se sastati najdalje šest mjeseci poslije dogovora o miru, 2. Da zakonodavnu vlast vrši državno vijeće, poznato i kao Narodno Predstavništvo u koje će ući svi članovi Narodnog vijeće, pet članova Jugoslavesnkog odbora, te predstavnici svih opština iz Srbije i Crne Gore, 3. Zajedničke poslove da vodi zajednička vlada, a ostale pokrajinska vlada. Konačan Akt Ujedinjenja proglašen je 18. novembra, odnosno 1 decembra, po Gregorijanskom kalendaru.

Značaj prvodecembarskog akta

„Dana 1. Prosinca 1918 regent Aleksandar je u svojoj rezidenciji primio delegaciju Narodnog vijeća i tom prilikom je Ante Pavelić bio pročitao pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je „ prihvatio molbu“ delegacije da udruži Državu Slovenaca, Hrvata i Srba s kraljevinom Srbijom, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. U prvoprosinačkom aktu novonatsala država se naziva Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije je bila dobila svoj naziv prvim članom Vidovdanskog ustava“.
Već su suvremenici tvrdili da je prvoprosinački akt jednostrani dokument, je je najprije pročitana Adresa Narodnog Vijeća, a onda je regent Aleksandar proklamirao državno ujedinjenje. Dakle, nije riječ bilo o dokumentu koji su potpisale dvije nezavisne vlade, već o odluci regenta. Za razliku od ovoga bilo, je u naputku rečeno da je novo uređenje države decentralističko.
Prvoprosinački akt o ujedinjenju se sastoji od adrese delegacije Narodnog vijeća Države SHS i izjave regenta Aleksandra Karađorđevića o ujedinjenju. Od dva je, dakle državnopravna akta . U adresi je izražena želja Narodnog vijeća za ujedinjenjem sa Kraljevinom Srbijom. Također, iznesena je želja da vladar bude kralj (u zamjeni mu regent) Srbije i da se formiraju jedinstveno narodno predstavništvo i jedinstvena parlamentarna vlada.

Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji

Za vrijeme Prvog svjetskog rata prilike u Vojvodini kako, ekonomske tako i političke su se stalno bile pogoršavale. Pritisak Mađarskih vlasti, bivao je sve brutalniji, te se tamo proces ujedinjenja dosta sporije razvijao. Politički život u Mađarskoj je bio gotovo zamro. Nova vlada koja je bila došla 1918. Dozvolila je vraćanje određenog političkog života. Vojvođanski radikali okupljeni oko Jakše Tomića, pokušavali su bili opet pokrenuti svoj list „ Zastavu“, ali im to vlada nije bila dozvolila. Radikali su bili prižekljivali veliku Srbiju, ali se među običnim građanstvom nije osjećalo neko veliko ushićenje. Radikli su lažno bili krenuli u stvaranje neke Mađarske vlade, pa su odbili bili ponudu da neki njihovi članovi postanu ministri.
Za nacionalno otcjepljenje od Mađarske, prvi je bio javnije istupio Tihomir Ostojić, koji se bio vratio iz internacije. Svoje mišljenje je bio istako na sastanku jedne grupa u Subotici drugog oktobra 1918. Odluka Narodnog vijeća iz 19. Oktobra, je samo dalo bilo nove podstreke ovom pokretu. Oni su svoje ideje bili istakli u „Subotačkim“ rezolucijama od 24 i 25 oktobra koje su nadopunili izjavama da se slažu s odlukama Narodnog vijeća. Narodno vijeće je odgovorilo na ovu pohvalu Tihomira Ostojića, kako misle na njih.
Vojvođanski radikali okupljeni oko Jakše Tomića bili su protiv bilo kakve saradnje s Narodnim vijećem, i isticali su saradnju s Kraljevinom Srbijom i ujedinjenju s njom. Predstavnik Srijeme radikal Žarko Miladinović je ušao u Narodno vijeće ali je već krajem oktobra bio tražio prekid suradnje i pregovaranje samo sa Srbijom. Sada su se bile izdvojile Ostojićeva i Jakšina struja, gdje je Jakšina struja bila dosta jača i privlačnija. Početkom novembra došlo je bilo do osnivanja „ Narodnih vijeća“ u Vojvodini, koji bi prije svega pratili red, sigurnost i političku situaciju. Prije svega je teško pogodilo bilo zemlju teško izrabljivanje seljaka od strane veleposjednika.
Potpisana je 13 novembra dogovor o primirju s Mađarskom, te je nešto određenija bila i demarkaciona linija, koja se bila uglavnom podudarala s naseljima tadašnjeg jugoslavenskog stanovništva. Dana 9 studenog srpska vojska je ušla u Novi Sad i tada započinje akcije vojvođanskih Srba za priključenje Srbiji. Tada su i Jakšu Tomića počeli bili podupirati i neki članovi vlade u Zagrebu. Iz određenih dokumenata vidi se da su pri ujedinjenju Vojvidine sa Srbijom stajali predstavnici radikala i predstavnici Srbije, i kako se i na koji način to trebalo odraditi. Na Velikoj narodnoj skupštini, održanoj u Novom Sadu 25 novembra 1918., dominirala je srpska grupacija ( od 755 delegata bilo je 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Mađar). Skupština je prihvatila zaključak da se Vojvodina odmah – ne čekajući odluku Narodnog vijeća u Zagrebu – ujedini izravno s Kraljevinom Srbijom. Za tu odluku glasala je najviše Srba .

Prisjadinjenje Crne Gore Srbiji

Kada je Crna Gora početkom 1916. Bila zaposjednuta od austrougarske vojske, kralj Nikola i crnogorska vlada napustili su zemlju i sklonili se bili u Francusku. U emigraciji su se bila iskazala različita gledišta o budućnosti Crne Gore poslije završetka rata. Jedna je struja bila tražila hitno i neodgodivo prisajedinjnje Srbiji. Druga struja se zalagala bila za ponovnu uspostavu Crne Gore kao samostalne države koja će u ujedinjenjoj državi očuvati svoju individualnost.
Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije takođe je razmješten u Crnoj Gori . Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla, jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I i da se entitet s samostalnim konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.

U Crnoj Gori postojale su bile dvije struje. Prva su bili „ bjelaši“, po bijelom papiru na kojem su bili tiskali svoje programe i oni su htjeli priključenje Srbiji. Protivnic su im bili zelenaši ili federalisti koji su htjeli samostalnu Crnu Goru. Srpska vlada je bila osnovala centralni komitet za prisjajedinjenje Srbijii time faktički narušila pravo suvereniteta Crne Gore.
Središnj Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore i Srbije je bio propisao svoja pravila za izbore po kojima:
-svaka kapetanija dava 10 elektora;
-svaki kotar 15 elektora (područja osvojena u balkanskim ratovima);
-svaki grad s više od 5000 stanovnika 10 elektora;
-svaki grad s manje od 5000 stanovnika 5 elektora.
Skupštna je održana od 24 do 26 novembra, a glasanje o ujedinjenju je održani 26. Gdje su pristalice ujedinjenja sa Srbijom osigurale pobjedu.

Literatura

• Hrvoje Matković., Povijest Jugoslavije., Zagreb., 1998., 40.
• Branko Petranović., Istorija Jugoslavije., Beograd ( 1918 – 1978)., 1978., 24.
• http://povijest-jugoslavije.forumieren.de/t3-krfska-deklaracija
• B. Petranović., Istorija Jugoslavije ( 1918 – 1978)., 26.
• Grupa autora., The Times: Atlas Svjetske povjesti., Zgreb., 1987., 309.

• http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=25&s=170
• Grupa autora., Povjest Jugoslavije između dva svjetska rata., Beograd., 1987., 125.

• Prof. dr Gavro PERAZIĆ: OKUPACIJA CRNE GORE NAKON PODGORIČKE SKUPŠTINE (1918-1919. GODINE) SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA
• Darko Dukovski., Povijest Srednje i Jugoistočne Evrope 19. I 20. Stoljeća., Zagreb., 2005., 41.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi