HISTORIJA od 1900. do 1914. godine

U novo stoljeće Evropa je ušla opterećena cjelokupnim naslijeđem kriza i nesporazuma kako na samom kontinentu tako i u politici kolonijalne ekspanzije. Sve te krize će sada, u kratkom vremenu od nepune decenije i po, eksplodirati sve većom snagom da bi 1914. godine dovele do prve velike ratne katastrofe svjetskih razmjera. Ovaj period obilježilo je nekoliko kriza u kojima su se na suprotnim stranama našle Njemačka i Engleska čiji će antagonizam obilježiti ovaj period. Ali pored ove dvije velike sile u ove krize učešća su uzele i druge , kako Francuska i Rusija, tako i Austro-Ugarska. Sve velike sile su u tim krizama manje ili više jasno pokazivale spremnost da u odbranu svojih imperijalnih interesa upotrijebe sva sredstva, od ekonomskih i političkih do vojnih, mada se nisu odricali ni diplomatskih pregovora sve dok su vjerovale da ravnoteža snaga u Evropi još postoji i da diplomatija može dati povoljne rezultate i izbjegavanje međusobnih ratova. Dolazi do sporazuma i do zbližavanja nekih starih suparnica, formira se francusko-englesko-ruska antanta kao protivteža Trojnom savezu Austro-Ugarske, Njemačke i Italije koji je obrazovan u posljednjoj deceniji XIX stoljeća. Vrlo bitna značajka ovog perioda jeste i stvaranje Balkanskog saveza koji je bio uperen protiv Osmanskog carstva, „bolesnika na istoku“. Posljednje godine do početka Prvog svjetskog rata,1914. godine, obilježila su i dva balkanska rata koji je svaki za sebi bio karakterističan, ali kao i svaki rat, koban po hiljade ljudskih života. U periodu kada je svaka međunarodna kriza mogla da izazove rat svjetskih razmjera do toga nije došlo sve do 1914. godine, kada je teroristički akt u Sarajevu od strane Gavrila Principa, ili po nekima „herojski čin“ doveo do početka Prvog svjetskog rata.

FORMIRANJE ANTANTE

2.1. Francusko-ruski savez

U eri kada su se gotovo sve evropske sile međusobno sukobljavale i istovremeno tražile saveznike, Rusija i Francuska su se našle u najvećoj mjeri usamljene, a njihovi su se interesi ponajmanje ukrštali. To ih je postepeno zbližavalo, ali ne tako brzo, s obzirom da su se i jedna i druga plašile da prenagaljenim mjerama u tom pravcu ne izazovu Njemačku, čije su se snage tada poštovale. Njihove su veze pojačane od 1887. godine, kada je Francuska ustupila Rusiji znatne količine oružja, a naročito poslije prekidanja saveza o osiguranju sa Njemačkom, koji je pratio i njemački ekonomski pritisak na Rusiju dok su pariške finansijske kuće počele da Rusiji odobravaju pozamašne kredite.
U periodu od 1891. do 1893. godine sklopljeno je između Rusije i Francuske nekoliko ugovora, među kojima je bila najvažnija vojna konvencija. Vojna konvencija je ratifikovana carevom odlukom tek 1893. godine. U prvi mah ona je bila samo defanzivna, ali je dodatnim sporazumima preinačena u ofanzivnu. Njome se Rusija obavezala da svim svojim snagama udari na Njemačku, ukoliko ova, ili uz njenu pomoć Italija, napadne Francusku. Zauzvrat, Francuska se obavezala da će isto tako napasti Njemačku, ukoliko bi Njemačka, ili uz njenu pomoć Austro-Ugarska, napala Rusiju.

2.2. Englesko-njemačke suprotnosti

Engleska je 1887. godine sklopila tajni sporazum sa Italijom, kome se kasnije pridružila Austro- Ugarska, o međusobnoj podršci radi očuvanja statusa quo na Crnom i Sredozemnnom moru. To je bilo upereno protiv Rusije i Francuske, ali Engleska nije bila voljna da se pridruži Trojnom savezu , jer su njeni ekonomski interesi glavne sile toga saveza, Njemačka, sve više sukobljavali.
Stvaranje prostrane kolonijalne imperije postao je glavni zadatak Njemačke spoljne politike polovinom devedesetih godina. Mladi njemački imperijalizam je s velikom upornošću pokretao pitanje o radikalnoj ponovnoj podjeli svijeta. Poslije krize od 1873. godine Engleska nailazi na sve veće teškoće zbog njemačke konkurencije. Njemačka je počela stvarati teškoće engleskoj trgovini. Englesku robu je sve više potiskivala njemačka roba u mnogim evropskim i vanevropskim zemljama. U nekim zahvaljujući blizini, boljem poznavanju tržišta i povoljnijim uslovima plaćanja, a u nekim udaljenijim, zahvaljujući sve moćnijoj njemačkoj trgovačkoj floti. Jedino njemačka roba nije imala pristup u engleskim kolonijama, ali je njemačka politika prodiranja na Istok ugrožavala čak i neke od njih, i to one najznačajnije. Sve je to uznemiravalo engleske poslovne krugove, ali najviše razloga za uznemiravanja Engleska je imala zbog njemačkih planova za naoružavanje i razvijanje snažne ratne mornarice. U prvi mah Engleska je računala da će izgradnjom drendota sačuvati svoju prednost na moru. S druge strane njemačka ih nije mogla proizvoditi jer je gaz tih brodova bio suviše veliki za Kilski kanal, ali kada je Njemačka produbila taj kanal i počela raditi drendote, čak i veće tonaže od engleskih, trka u naoružanju je nezadrživo počela izazivati i uznemirenost na britanskim ostrvima ozbiljno porasla. Zbog toga je Engleska morala da u svojoj međunarodnoj politici što šta da mijenja.

2.3. Englesko-francuski savez

Sve do 1904. godine zapadne sile, Engleska i Francuska, s oklijevanjem su reagovale na njemačku „Svjetsku politiku“. Tek tada su preduzele mjere na međusobnom povezivanju i stvaranju protivteže već uhodanom Trojnom savezu. Borba sa Njemačkom poticala je Englesku na zbliženje sa starom suparnicom Francuskom, a po mogućnosti i sa Rusijom. Engleska nije željela da prepusti Njemačkoj svoje kolonijalne posjede. Pomoću sporazuma sa Francuskom i Rusijom, engleska diplomacija je smatrala da će Njemačkoj oduzeti mogućnost da gradi svoju politiku na englesko-ruskim i englesko-francuskim protivurječnostima i da iznuđuje od Engleske razne ustupke. Za englesko-francusko i englesko-rusko zbliženje odlučno se borio i engleski kralj Edvard VII. On je bio uvjeren, da to zbliženje zahtjevaju interesi Engleske, a osim toga bio je lično neraspoložen prema Vilhelmu II. Iako engleski ustav nije davao mnogo mogućnosti monarhu da se miješa u rukovodstvo politikom, ipak je Edvard VII odigrao važnu ulogu u pomirenju sa Francuskom. U proljeće 1903. godine otišao je u Pariz gdje je istakao da neprijateljstvo pripada prošlosti i da mora nastupiti  era englesko-francuskog prijateljstva. Za Francusku je pitanje o englesko-francuskom zbliženju bilo još važnije nego za Englesku. Francusko-njemačke suprotnosti dobile su drugačiji karakter. Sedamdesetih godina XIX stoljeća elzas-lotarinško pitanje bilo je prije svega strategijsko pitanje. Njemačka kolonijalna politika prijetila je i Francuskoj, pošto je Francuska po prostranstvu svojih kolonija bila druga kolonijalna sila u svijetu. Njemački kapital je naročito ispoljavao svoje interesovanje za eksploatisanje rudnih bogastava Maroka, dok su francuski imperijalisti pripremali da osvoje Maroko. Francuskoj je pošlo za rukom da oslabi Trojni savez svojim zbliženjem sa Italijom.
Tako su se stekle povoljne okolnosti za englesko-francuske pregovore. Do potpisivanja sporazuma o glavnim kolonijalnim pitanjima došlo je 8.4.1904. godine. Ugovor Antante bio je jedan od najintersantnijih dokumenata, koji su ikad izašli iz ruku diplomacije. U ugovoru su bila dva dijela: jedan određen za objavljivanje, a drugi tajan. Po ovom sporazumu Engleska i Francuska su dijelile gotovo posljednje „slobodne“ kolonijalne teritorije, a time su, otklanjajući uzajamne sporove, omogućavale sebi da zajednički istupaju protiv Njemačke. U samom tekstu ugovora nije se nijednom riječju spominjala saradnja protiv Nijemaca, ali je upravo ta saradnja i davala ugovoru od 8.4.1904. godine značaj historijskog dokumenta izvanredne važnosti.

2.4. Prva marokanska kriza

Od zaključenja englesko-francuskog sporazuma 8.4.1904. godine francuska vlada nije prestajala da priprema akcije u Maroku. Njena diplomacija pristupila je realizaciji svoga sporazuma sa Engleskom. Poslije teških pregovora, koje je njemačka vlada pokušala da spriječi, Francuska je potpisala 7.10.1904. godine ugovor sa Španijom. Madridska vlada pristala je na francusko-englesku konvenciju i dobila dvije zone uticaja u Maroku, jednu na sjeveru, u Rifu, a drugu na jugu, u Rio de Oru. Odmah u novembru 1904. godine, marokanskom sultanu bio je podnesen projekat  reformi koji bi, ako se primi, značio francuski protektorat nad Marokom po ugledu na Tunis.
Njemačka diplomacija odlučila je da pokvari englesko-francusku igru. Njemačka vlada je preduzela akciju protiv englesko-francuskog sporazuma. Njemački kancelar Bilov i njegov saradnik Holštajn, koji je tada faktički vodio njemačku spoljnu politiku, pokušavali su zastrašivanjem da nagnaju Francusku da se odrekne saradnje sa Engleskom i svoje namjere da zajedno sa njom završi podjelu posljednjih kolonijalnih teritorija. Njemačka diplomacija počela je time, što je podbadala sultana da odbaci francuske iznuđivačke zahtjeve. Odmah poslije toga krenuo je njemački car Vilhelm II, po nagovoru Bileva, a pod izgovorom da ide na obično putovanje, na svojoj jahti u Sredozemno more. Vilhelm II je 31.3.1905. godine demonstrativno posjetio marokansko pristanište Tanger i u njemu održao govor, koji je odmah objavila čitava svjetska štampa. Njemački car Vilhelm II je izjavio da Njemačka traži u Maroku slobodnu trgovinu i ravnopravnost sa drugim državama. On je dodao, da želi raspravljati sa sultanom kao sa nezavisnim gospodarom i da od Francuske očekuje da će poštovati te želje. Njegov govor značio je, da se Njemačka obraća Engleskoj, a naročito Francuskoj sa zahtjevom da se odrekne svog sporazuma o Maroku. Tako su svi i razumjeli Vilhelmov postupak. To je bila drska provokacija, bačena javno u lice Francuskoj. Odmah zatim je njemački kancelar Bilov iznio zahtjev da se sazove međunarodna konferencija. Misleći da je iskoristi za poništenje englesko-francuskog sporazuma. U slučaju odbijanja njemačkog zahtjeva, Francuska bi se našla pred opasnošću rata sa Njemačkom.
Engleska konzervativna vlada ponudila je Francuskoj svoju vojnu pomoć. Ona je računala da će joj rat u svakom slučaju pružiti mogućnost da uništi njemačku ratnu mornaricu, dok je još mnogo slabija od engleske. Francuski ministar Delkase bio je stoga spreman da primi njemačko izazivanje, ali za to nije bio premijer Ruvje koji je na kraju pobjedio. Delkase je podnio ostavku, a Ruvje je započeo pregovore po marokanskom pitanju sa Njemačkom. Francuska je pristala na to da se pitanje  o Maroku iznese pred međunarodnu konferenciju.
U julu te godine Njemačka je još jednom pokušala da raskine francusko-ruski savez i da Rusiju uvede u njemačku političku grupaciju, ali u tome nije uspjela.
Međunarodna konferencija, sazvana radi rješavanja pitanja o Maroku sastala se u Španiji, u gradu Algezirasu. Konferencija je održana od 14. januara do 7. aprila 1905. godine. Na njoj je učestvovalo jedanaest evropskih zemalja kao i Sjedinjene Američke Države i sam Maroko. Njemačka je na konferenciji istupila sa zahtjevom o ustanovljavanju putne ekonomske otvorenosti Maroka za sve zemlje, bez ikakvih pretenzija prema njenim teritorijama. To bi bilo prihvaćeno kao opšta međunarodna obaveza, kao što je učinjeno u Kini, ili u Osmanskom carstvu. Francuzi su opet tražili da se njima priznaju posebna prava u finansijskim poslovima i u održavanju reda i mira u Maroku, ne insistirajući na njihovoj ekskluzivnosti. Odluke konferencije bile su: potvrđuje se sultanov suverenitet u Maroku i integritet ove države; svim zemljama se priznaju jednaka prava u trgovini sa Marokom; policijske vlasti u marokanskim lukama stavljaju se pod komandu francuskih i španskih oficira, stvara se nova Nacionalana banka u kojoj će preovlađivati francuski kapital; Španija zadržava pod nadzorom zonu na sjeveru Maroka u kojoj je imala garnizon.
Ovakvim odlukama Francuzi su, uz svesrdnu podršku Engleske i Rusije, ostvarile punu pobjedu nad njemačkim suparnikom, kojeg je na Konferenciji mlako podržavala samo Austro-Ugarska. Tako je rješena tzv. Prva marokanska kriza međunarodnih odnosa na tlu Evrope u XX stoljeću.

2.5. Englesko-ruski savez

Engleska diplomacija je namjeravala da dopuni sporazum sa Francuskom ugovorom sa Rusijom. Taj zadatak bio je složeniji. Englesko-ruske protivrječnosti bile su dublje od englesko-francuskih i nekoliko pokušaja englesko-ruskog zbliženja već se završilo neuspjehom.
Poboljšanje englesko-ruskih odnosa diktirali su i interesi engleskog imperijalizma. Poraz carizma u rusko-japanskom ratu doveo je do daljeg opadanja međunarodnog prestiža Rusije, koji je počeo opadati još od Krimskog rata. Poslije rusko-japanskog rata i marokanske krize od 1905. godine, engleski imperijalisti najzad su došli do čvrstog uvjerenja da glavna opasnost ne prijeti Engleskoj od Rusije, već od Njemačke. Još jedna okolnost doprinjela je englesko-ruskom sporazumu. Rukovodioci engleske politike motrili su na veoma veliki uticaj ruske revolucije od 1905. godine na polukolonijalne i kolonijalne zemlje na Istoku. Engleski imperijalizam je stoga nalazio da mu bitni interesi nalažu da se u Rusiji održi carska vlast, koja je mogla postati pouzdan saveznik pri ugušivanju narodnooslobodilačkog pokreta na Istoku.
Sve te promjene u englesko-ruskim odnosima dovele su 1907. godine do zaključenja englesko-ruskog sporazuma, sa ciljem da se urede englesko-ruske suprotnosti na Istoku. Sporazum, potpisan 31. avgusta 1907. godine, eliminisao je dva manja problema. Od Tibeta je stvorena neutralna tampon-država, a Rusi su se odrekli direktnog kontakta sa Afganistanom, tako da je Indija obezbjeđena sa sjeverozapadne granice. Glavni sporazum bio je oko Perzije. Sjeverni predio prema Kavkazu ostao je ruska sferu, dok je centar, uključujući i Persijski zaliv, ostao neutralan. Podjela je bila izrazito strategijska. Nijedna strana nije spomenula ili uzela obzir perzijsku naftu, koja je sasvim slučajno ostala lak dobitak Engleza. Obje sile su bile zainteresovane da liše jedna drugu strategijskih preimućstva.
Značaj rusko-engleskog sporazuma sastojao se u tome što je, pošto su prethodno donekle uređeni međusobni sporovi, omogućena rusko-engleska saradnja protiv njemačke opasnosti. Ne može se ipak reći da sporazumom od 1907. godine sasvim otklonjeno englesko-rusko suparništvo u Persiji; to suparništvo je ponekad dovodilo u pitanje čak i jedistvo englesko-ruskog fronta protiv Njemačke. Ali je pritom međunarodni značaj sporazuma od 1907. godine bio ogroman. Kako je već postojao francusko-ruski savez od 1893. godine i englesko-francuski sporazum do 1904. godine, ovim sporazumom završeno je stvaranje englesko-francusko-ruskog bloka protiv Njemačke. Tako je 1907. godine završeno formiranje „trojnog sporazuma“, kako se drukčije obično nazivala englesko-francusko-ruska antanta.  

ANEKSIONA (BOSANSKA) KRIZA

Stvaranje Trojne antante Centralne sile su dobro procjenile kao grupaciju usmjernu protiv njihovih pozicija i pretenzija kako u Evropi tako i u prekomorskim zemljama. Zato su brzo preduzimale korake da te pretenzije ostvare prije nego što, uz englesko-francusku pomoć, dođe do obnove snage istrošene Rusije. Prvi pravac prema kojem su se usmjerile bio je germanski „Drang nach Osten“, program njemačkog prodora na Bliski istok preko balkanskih zemalja. Da bi se taj plan ostvario bilo je potrebno ovladati balkanskim koridorom.Od početka XX stoljeća austrijski finansijski kapital zahtjevao je da se pređe na politiku otvorenih aneksija na Balkanu, gledajući da se dokopa puta za Solun, izlaza na Egejsko more.
U isto vrijeme, početkom XX stoljeća, u Srbiji je sve više jačao pokret za oslobađanje od ekonomske zavisnosti od Austrije. Otpočeo je austro-srpski carinski rat u kome Austro-Ugarska nije uspjela ugroziti Srbiju. Jačao je i srpski narodnooslobodilački pokret, koji je imao za cilj oslobađanje svih oblasti sa srpskim življem, ne samo onih koji su bili pod osmanskom vlašću, već i onih koji su pripadali Austro-Ugarskoj.
U vladajućim krugovima Austro-Ugarske pojačala se struja koja je navaljivala da se pristupi radikalnom obračunu s jugoslovenskim narodnooslobodilačom pokretu na taj način što bi se zaratilo protiv srpske kraljevine. Prvi korak ka izvršenju širokog osvajačkog programa trebalo je učiniti pretvaranjem okupacije Bosne i Hercegovine u formalnu aneksiju. Zatim je trebalo zaratiti protiv Srbije i najzad osvojiti put za Solun.
U vezi sa proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine lideri Austro-Ugarske su se neko vrijeme dvoumili. Znali su da bi to bilo drastično kršenje Berlinskog ugovora i povreda međunarodnog prava sa dalekosežnim posljedicama. Osim toga to bi bilo i jednostrano odbacivanje ugovora o zajedničkoj politici na Istoku koje je Austro-Ugarska zaključila sa Rusijom. Međutim, Njemačka je podsticala Austro-Ugarsku da preduzme ove mjere.
Mladoturska revolucija u julu 1908. godine bila je dovoljan razlog da se upravljački krugovi Beča i Budimpešte prelome. Donijeta je odluka da se aneksija Bosne i Hercegovine proglasi povodom jubileja 60-godišnjice stupanja na prijesto Franje Josifa I. Za taj čin preduzete su ubrzane diplomatske, političke i vojne pripreme. Na Balkanu je učinjen prvi korak, Beč je dao saglasnost za proglašenje državne nezavisnosti Bugarske. Time je bio učinjen presedan u vezi sa Berlinskim ugovorom, ali sile Antante, kao ni Srbija nisu protestovale. Ipak, trebalo je neutralisati otpor najzainteresovanije sile na Balkanu, Rusije. Bez obzira što je austrougarski generalštab bio uvjeren da Rusija nije u stanju da vodi evropski rat, naročito ako za protivnika ima Njemačku, austrougarski ministar spoljnih poslova Erental je više volio da osigura uspjeh uz najmanji rizik. U jesen 1908. godine Erental i ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski sastali su se u Buchlamu (16.9.1908.). Oni su zaključili ovakav ugovor. Izvoljski je pristao na aneksiju Bosne i Hercegovine, a Erental je obećao da se neće protiviti u nastojanju Rusije da od Osmanskog carstva dobije pravo na slobodan prolaz ruskih ratnih brodova kroz moreuze.
Ubrzo je poslije toga, 5. oktobra 1908. godine , Franjo Josif I potpisao dekret o aneksiji čime je proglašena aneksija Bosne i Hercegovine. Srbija i Crna Gora su energično ustale protiv Aneksije, a ne znajući za pogodbu, očekivale su podršku Rusije. Ruska vlada je potpomagala Srbiju i savjetovala joj umjerenost. Međutim, zbog odbijanja Engleske i Osmanskog carstva da Rusija dobije pravo slobodne plovidbe kroz moreuze, ona je i sama protestovala protiv aneksije. Njen zahtjev za sazivanje međunarodne konferencije pao je u vodu. Austro-Ugarska je uspjela nakon dugih pogađanja izdejstvovati da Osmansko carstvo 26. februara 1909. godine prizna aneksiju Bosne i Hercegovine. Tražila je to i od Srbije. Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske Erental nije se htio da zadovolji time da beogradskoj vladi nametne gotov čin već je htio postići pismeno obećanje male kraljevine da napušta svaki stav prosvjeda ili protivljenja i da će izmjeniti smjer svoje dosadašnje politike prema Austro-Ugarskoj da bi ubuduće s njom živjela u odnosu dobrog sudsjedstva. Budući da se Srbija opirala, u martu 1909. godine Austro-Ugarska je otpočela mobilizaciju i koncentraciju svojih trupa na srpskoj granici. Potpomažući svoju saveznicu u konflikt se umješala i Njemačka.
Krajem marta 1909. godine njemački kancelar Bilov uputio je u Petrograd neku vrstu ultimatuma. Tražio je da Rusija izdejstvuje od Srbije neodložno priznanje aneksije Bosne i Hercegovine i nedvosmisleno priprijetio da će u protivnom zaratiti protiv Srbije. Rusija se nije mogla opirati. Vlada je priznala da ne može ratovati jer vojska nije bila spremna, finansijski položaj je bio težak, a opasnost od unutrašnjih nemira nije bila otklonjena. Ne osjećajući se spremnom da pomogne Srbiji, a ne naišavši na potporu Engleske i Francuske, Rusija je morala popustit.
Napuštena Srbija je 31. marta 1909. godine notu koju je tražila Austro-Ugarska. Priznala je „svršen čin koji se dogodio u Bosni i Hercegovini“ i obećala da će biti poslušna. Austro-Ugarska je odnijela diplomatsku pobjedu, ali ona se nije zadovoljila time što je postigla, namjeravala je da nastavi agresivnu politiku na Balkanu u pravcu Soluna. Njemačka je na prodiranje svoje saveznice na Balkanu gledala kao na korak ka još većem ekonomskom i političkom potčinjavanju Osmanskog carstva. Između austrougarskog i njemačkog generalštaba već je odavno bila uspostavljena prisna saradnja. Aneksiona (Bosanska) kriza izazvala je naglo pogoršavanje odnosa između Rusije i Centralnih sila, Austro-Ugarske i Njemačke.
Rusko-italijanska antanta u Racconigiju, rusko-njemački razgovori u Potsdamu , englesko-njemački pomorski pregovori, svi ti napori da bi se izmjenio sistem evropskih sporazuma nisu dali ozbiljnije rezultate, ali su označavali tendenciju koje nitko nije smio potcjenjivati. Iako grupa država nisu prestajale da se međusobno nadziru, nisu se ipak ni žestoko suprostavljale jedna drugoj. Bio je trenutak predaha u međunarodnim odnosima.

DRUGA MAROKANSKA (AGADIRSKA) KRIZA

Godina 1910. protekla je bez teže međunarodne krize, ali to je bila posljednja koliko-toliko mirna godina. U proljeće 1911. godine izbio je ustanak u okolini marokanske prijestolnice Feza. Francuzi su to iskoristili, te su pod izgovorom da zavode red i brane francuske podanike u maju 1911. godine okupirali Fez. Bilo je jasno da Maroko prelazi pod francusku vlast.
Kako njemačka vlada nije bila u mogućnosti da spriječi Francusku u zauzimanju Maroka, ona je odlučila da izdejstvuje bilo kakvu važniju kompenzaciju. U tu svrhu Njemačka je izabrala put prijetnji. Pod izgovorom da namjerava štititi njemačka preduzeća, 1. jula 1911. godine, njemačka vlada poslala je ratni brod Panter koji je uplovio u zaliv Agadir , na atlantskoj obali Maroka. Bio je to znameniti „panterski skok“, koji je izazvao novu krizu u Maroku. Trebalo je da Agadir posluži kao neka vrsta zaloga u rukama Njemačke, koja se nadala da će tako nagnati Francusku na veće ustupke. Francuski poslanik Kambon zapitao je je državnog sekretara za spoljne poslove Njemačke kakvu kompenzaciju Njemačka traži za odlazak broda iz Agadira i za pristanak da Francuska i Španija zauzmu Maroko. Odgovoreno mu je da Njemačka traži cijeli francuski Kongo, ali Francuska nije mogla prihvatiti te njemačke zahtjeve.
Postojala je opasnost od evropskog rata. Međutim, ova opasnost je otklonjena zahvaljujući odlučnom stavu Engleske. Ona nije mogla dozvoliti da se Njemačka ugnijezdi u Agadiru, bogatim rudnim blagom, te je zbog toga nagovjestila svoju intervenciju u slučaju njemačko-francuskog rata. Predsjednik engleske vlade Lojd Džordž je izjavio da će Ujedinjeno kraljevstvo u potpunosti stati na stranu Francuske. Suočena sa opasnošću od rata sa Engleskom i Francuskom, Njemačka je pristala na pregovore sa Francuskom. Poslije dugih pregovora bio je napokon u novembru 1911. godine potpisan francusko-njemački sporazum. Njemačka je bez rezerve priznavala da se Maroko nalazi pod protektoratom Francuske, a kao naknadu dobila je samo je jedan dio francuskog Konga. Umjesto velike i vrijedne kolonije morala se Njemačka zadovoljiti malom površinom tropskih močvara.
Imperijalisti ni na jednoj strani nisu bili zadovoljni. U Francuskoj su smatrali da su Njemačkoj suviše dali, a u Njemačkoj je postojalo uvjerenje da je bilo moguće i više dobiti. Ali je Njemačkoj teže od toga pala činjenica da je došlo do još većeg zbližavanja Engleske i Francuske.
Nijedna međunarodna kriza prošlih godina nije izazvala takvu buru šovinizma u svim zemljama kao agadirska. U Njemačkoj su i štampa, i vlada, i kajzer gorjeli od mržnje na Englesku. Šovinizma je bilo i u Francuskoj. Jednak učinak imala je agadirska kriza i na Englesku u kojoj je ojačala antinjemačka agitacija.
Jedna od najvažnijih posljedica Agadira bio je čitav niz mjera da se pojača naoružanje koje su provodile sve velike sile od početka 1912. pa do 1914. godine. U toj utrci za naoružanjem prednjačilo je Njemačko carstvo.

ITALIJANSKO-OSMANSKI RAT

Odmah nakon što je prošla najkritičnija faza marokanske krize, Italija je započela osvajački rat protiv Osmanskog carstva. Italija se htjela učvrstiti na drugoj obali Jadranskog mora, sudjelovati u diobi Osmanskog carstva i proširiti svoje kolonije u Africi. Poslije neuspjeha u Tunisu i u Etiopiji sa najvećom zavidnošću gledala je na uspjehe većih sila u trci za podjelom svijeta. Italijanski imperijalizam već odavno je težio da po svoju kontrolu stavi Tripoli. Osvajanjem Tripolija moglo je da se riješi demografski problem juga Italije i iseljavanja u Ameriku. Birokrate, političari, novinari, poslovni ljudi, svi su bili zaintersovani. Engleska vlast nad Maltom i francuska nad Tunisom umanjivali su značaj Tripolija za Italiju, ali su italijanski imperijalisti gledali na Tripoli kao na posebno uporište za dalju ekspanziju. U Tripoliju je važne interese imala i rimska banka, Banco di Romo, koja je bila povezana sa Vatikanom. Ona se upustila u ambiciozni program ulaganja u željeznicu, plovidbu, luke, modernizaciju poljoprivrede, kupovinu zemlje, polahko pripremajući teren za političko iskorištavanje. Rat za ovu oblast izazvala je u prvom redu baš „želja italijanskih magnata za dobitkom“.
Italija je još po francusko-italijanskom ugovoru od 1902. godine osigurala sebi pristanak Francuske za osvajanje Tripolija i Kirenaike (Bengazi), a 1909. godine zaključila je sporazum sa Rusijom u Rakoniđiju po kojem je Rusija pristala da Italija zauzme Tripoli, a ova se obavezala da se neće protiviti težnji carske Rusije da zavlada moreuzima. Italijanski imperijalisti računali su da ni Njemačka, ni Austro-Ugarska neće raditi protiv njih, nego da će izdati interese svoga štićenika Osmanskog carstva. Italija je čekala da nastane pogodan trenutak kako bi ušla u rat sa Osmanskim carstvom, a to je podrazumjevalo potpunu sigurnost da će druge sile ostati neutralne. Taj trenutak nastao je kada je izbila Agadirska kriza. Njemačka, Francuska i Engleska bile su zaokupljene međusobnom raspravom. Bilo je jasno, da im toga trenutka nije stalo do Tripolija i da Italija može izvesti svoju akciju. Birajući trenutak za rat, Italija je u obzir uzela i težak unutrašnji položaj mladoturske vlade. Italijanska vlada uputila je 28. septembra Osmanskom carstvu jedan besramno ciničan ultimatum. Po svom cinizmu to je bio jedan od najneobičnijih dokumenata. On počinje sa konstatacijom da Osmansko carstvo drži Tripoli i Kirenaiku u stanju nereda i bijede. Dalje se ređaju tužbe na smetnje koje čine osmanske vlasti italijanskim preduzećima u Tripoliju. Zaključak je sasvim neočekivan: „italijanska vlada, prisiljena da se pobrine za zaštitu svoga dostojanstva i svojih interesa, odlučila je pristupiti vojnoj okupaciji Tripolija i Kirenaike“. Ali krajnju granicu drskosti dosegla je italijanska diplomacija u završnim riječima ultimatuma u kojima se Osmansko carstvo poziva čak da samo pomogne osvajanju svog teritorija i da poduzme mjere da se „spriječi svaki otpor“ italijanskim trupama. Bez obzira koliko je osmanska vlada tada nisko pala, odbacila je ovaj ultimatum.
Započeo je rat. Velike sile osudile su rat jer su sve željele da održe Osmansko carstvo i da, što je moguće duže, odlože istočno pitanje. Ali nijedna nije željela da izgubi prijateljstvo Italije. Italijanske trupe iskrcale su se u Tripoli 4. oktobra 1911. godine. Za nekoliko nedelja, zauzele su zonu obale ne nailazeći na ozbiljniji otpor. Italijanskom su napadu otpor mogle pružiti samo snage formirane od lokalnog stanovništva (sunsije) pod komandom osmanskih oficira dobrovoljaca kao što su bili Enver paša i Mustafa Kemal paša. Napad Italijana nastavljen je bombardovanjem nekih osmanskih gradova na obali Sredozemnog mora (Bejrut, 24. februara 1911. godine), okupiranjem nekih ostrva (Rodosa i ostrva Dodekaneza) i napadom na Dardanele (18. aprila 1912. godine). Italija da bi ublažila nepovoljan utisak koji je u svijetu ovim postupkom ostavila, obećala je da će ih uskoro napustiti čim prođe opasnost po tamošnje hrišćansko stanovništvo.
Po izbijanju Prvog balkanskog rata 1912. godine Osmansko carstvo bilo je primorano da potpiše mir i ustupi Tripoli italijanskim osvajačima. Porta je 15. oktobra 1911. godine prihvatila da pregovara sa Italijom. Mir je potpisan u Lozani. Njime je osmanska vlada priznala anketiranja Tripolija i Kirenaike, gdje je sultan, u svojstvu halifu, zadržao svoj duhovni autoritet nad muslimanima. Italijani su se obavezali da napuste ostrvo Dodekaneza, ali izbijanje balkanskih ratova omogućilo im je da se tamo zadrže. Osmansko carstvo je prestalo da postoji u Africi, u iščekivanju da nestane i iz Evrope.

PRVI BALKANSKI RAT

Italijansko-osmanski rat ubrzao je izbijanje još jedne krize koja je već odavno sazrijevala. Austrijska aneksija Bosne i Hercegovine, bugarsko proglašenje nezavisnosti, ponovna iredentistička komešanja na Kritu, još od jeseni 1908. godine ponovo su pokrenuli apetite balkanskih država.

6.1. Balkanski savezi

Balkanske države željele su da zauzmu ostatke osmanskih teritorija u Evropi, jer bi teritorijalno širenje podstaklo njihovu privredu, a i tamošnje stanovništvo je željelo da im se priključi kako bi se oslobodilo sve slabije sultanske vlasti. Stanje u evropskim dijelovima Osmanskog carstva nametalo je balkanskim vladama neophodnu saradnju prilikom njihove diobe prije neposrednog uključivanja sila.
Već 1903. godine Srbija i Bugarska popravljaju svoje odnose, a 1905. godine zaključuju privredni sporazum koji je nagovjestio njihovu namjeru da djeluju jedinstveno. Nakon što je prošla Aneksiona kriza obnovljeni su pregovori između Beograda i Sofije. Beograd je želio podjelu Makedonije na sferu dejstava, a Sofija autonomiju za čitavu Makedoniju. Pregovori o stvaranju Balkanskog saveza započeli su na inicijativu Srbije. Predsjednik srpske vlade Milovanović u aprilu 1911. godine predložio je bugarskom poslaniku Toševu da sklope sporazum o „prijateljskoj podjeli uticajnih sfera u Makedoniji“. Taj sporazum je po Milovanovićevoj zamisli mogao poslužiti kao osnov za zajedničku vojnu akciju protiv Osmanskog carstva. Rusija koja je 1908. godine pretrpjela neuspjeh u svojim pokušajima da izdejstvuje slobodan prolaz svojih ratnih brodova kroz moreuze nije odustala od borbe za ostvarenje svojih ciljeva, te je pružila pomoć u stvaranju saveza balkanskih država, koji je bio uperen protiv Osmanskog carstva. Rat koji je septembra 1911. godine Italija započela sa Osmanskim carstvom oko Tripolija ubrzao je postizanje sporazuma. Poslije petomjesečnog pregovaranja zaključen je bugarsko-srpski sporazum, 13. marta 1912. godine. Bugarska vlada je priznala da Stara Srbija, dio Kosovskog Vilajeta koji je za Srbe predstavljao Kosovo, treba da ostane izvan sporazuma, kao i postojanje srpskih interesa u Makedoniji . Srpska vlada je, sa svoje strane, odobrila u načelu autonomiju Makedonije, sve dok Srbi i Bugari u njoj uživaju ista prava, uz uslov da se Makedonija pridruži zajedničkoj carinskoj uniji. Dogovorene su dvije zone dejstva, sjeverna za Srbiju i istočna za Bugarsku, a uspostavljena je i sporna zona, o čijoj sudbini je trebalo da se odluči na budućim pregovorima, po potrebi uz arbitražu ruskog cara. Ovim sporazumom carevina Bugarska i kraljevina Srbija garantovale su jedna drugoj državnu nezavisnost i teritorijalni integritet, te su se obavezale da će jedna drugoj priteći u pomoć svim svojim snagama ako jedna od njih bude napadnuta od jedne ili više država. Obavezale su se da će svim svojim snagama priteći u pomoć jedna drugoj ako neka velika sila pokuša anketirati, okupirati svojim trupama ili zauzeti privremeno. Po svojoj spoljašnosti ovaj sporazum bio je obostrani odbrambeni ugovor, uz tajni dodatak koji je predviđao rat sa Osmanskim carstvom i podjelu oslobođenih teritorija, kao i vojnu konvenciju (12. maja 1912. godine) kojom je ovaj sporazum dopunjen.
Dva mjeseca kasnije, 29. maja 1912. godine, nakon tog prvog sporazuma, uslijedio je grčko-bugarski pakt, kojim su se dvije zemlje obavezale da imajući u vidu makedonski problem, jedna drugoj priteknu u pomoć u slučaju osmanskog napada.
Početkom jeseni, Crna Gora je također pristupila balkanskoj koaliciji potpisujući sporazum o saradnji, prvo sa Bugarskom 29. septembra, a zatim i sa Srbijom 6. oktobra 1912. godine.
Borbu za rješenje nacionalnog pitanja na Balkanu ometalo je i komplikovalo mješanje evropskih sila. Rusija je potpomagala balkanske države, ali samo zbog toga što je htjela da se koristi njima radi slabljenja Osmanskog carstva i lakšeg ostvarenja svoga plana da osvoji moreuze. Njemačka je s druge strane nastojala da ometa uspjehe balkanskih država i potpomagala je Osmanlije, ali uprkos tome što je vojni vrh Njemačke i dio političkog vođstva Austro-Ugarske bio rješen da napadne Srbiju, Njemačka se ovom prilikom uzdržala, pa su balkanske države imale otvoren put za pohod protiv Osmanskog carstva.

6.2. Povod, početak i tok rata

Bilo je očigledno da svi ti sporazumi balkanskih država mogli su samo da dovedu do opšte ofanzive na Osmansko carstvo. U Istanbulu su uvidjeli opasnost. Situacija je bila teška po Osmansko carstvo jer su ga pogađala brojna previranja od kraja 1911. godine koja su dijelom blokirala rad vlade. Pred pojačanom opasnošću od strane udruženih balkanskih država, Visoka Porta je reagovala veoma brzo. Započela je pregovore o miru sa Italijom kako bi mogla da koncentriše svoje trupe u Makedoniji, angažovala se da smiri albansku pobunu, te poslala demarše velikim silama da izvrše pritisak na balkanske države da se odreknu svojih ratnih pokliča, ali je bilo suviše kasno.
Protivnici Osmanskog carstva proglašavaju 30. septembra 1912. godine opštu mobilizaciju, a već sljedećeg dana to isto čine i Osmanlije. Nedugo nakon toga udružene balkanske države šalju ultimatum Porti u kojem je ona pozvana da imenuje generalnog guvernatora Švajcarca ili Belgijanca u Makedoniji, morala je da formira lokalne zakonodavne skupštine, žandarmerijske snage pod evropskom komandom, morala je da sprovede reforme na koje se obavezala Berlinskim sporazumom pdo kontrolom ambasadora velikih sila i predstavnicima velikih balkanskih država. Porta je pokušala sa odugovlačenjem i okolišanjem. Ona je izjavila da je spremna da sprovede potrebne reforme, ali je odbijala da da garancije sve dok se osmanska skupština ne sastane. Balkanska koalicija to je shvatila kao odbijanje i bio je potreban samo povod da se započne sa ratnim operacijama.
Države balkanskog bloka zaratile su protiv Osmanskog carstva prvih dana mjeseca oktobra 1912. godine kada se njihova „zaštitnica“ Rusija još nije osjećala sasvim spremnom za veliki evropski rat. U oktobru su Austro-Ugarska i Rusija uputile posljednje upozorenje balkanskim državama, ali je bilo kasno. Austro-ruska nota podnijeta je 8. oktobra, a tog istog dana Crna Gora je objavila rat Osmanskom carstvu. Jedan dugotrajan granični spor Crna Gora je iskoristila kao povod za objavu rata. Rat je započeo napadom Crne Gore na osmanske snage u Sandžaku. Na ratnu akciju balkanskih država velike sile su formalno protestvovale jer se time ruši „evropski mir“, ali su ostale uzdržane, iako kao zapete puške spremne na intervenciju.
U rat su 17. i 18. oktobra ušle Srbija, Bugarska i Grčka i sve su krenule ofanzivno. Srpska vojska išla je u tri pravca: na Sandžak, Kosovo i Metohiju i na Makedoniju. Bugari su upali u Trakiju, a Grci u Epir i južnu Makedoniju, uz istovremene pomorske akcije prema Kritu i egejskim ostrvima. Za samo mjesec dana balkanske vojske izvojevale su velike pobjede na svim frontovima. Srbi su u dvodnevnoj bitci (23-24.oktobra 1912.) odnijeli veliku pobjedu kod Kumanova, da bi poslije krvavog boja 18. novembra definitivno porazili Osmanlije kod Bitolja. Za samo mjesec i po dana cijela Vardarska Makedonija bila je oslobođena. Lakši posao bio je prodor u sjeverni dio Raške zemlje (Sandžaka) i na Kosovo i Metohiju, preko kojih su ušli u sjevernu Albaniju zauzevši Drač i Lješ na jadranskoj obali. Bugarska vojska je 23. oktobra odnijela pobjedu kod Kirk-kilisa u Trakiji, ali je njen prodor kod Jedrena bio zaustavljen. Ni  poslije nekoliko mjeseci opsade oni nisu mogli da ga zauzmu. Grčke operacije su tekle bez velikih teškoća, a 8. septembra su, samo dva sata prije Bugara, Grci zauzeli Solun. Uz to pobjedili su Osmanlije kod Sarantoporosa i Seltoče u Epiru, ali Janjinu nisu uspjeli da osvoje. Krit je sam, najzad, ostvario stari san i proglasio ujedinjenje sa kraljevinom Grčkom. Grčka flota je oslobodila Hios, Samos i Mitilenu. Za to vrijeme crnogorska vojska je zaposjela južni dio Sandžaka, slomila albanski otpor i, najzad, ušla, u Plav i Gusinje, a oslobodila je i dio Metohije i grad Peć. Posljedice poraza bile su migracije velikih razmjera. Ponovo se preživljavao događaj iz „devedeset treće“ i na stotine hiljada rumelijskih muslimana napuštali su svoju zemlju ili su bili izloženi nemilosrdnom uništavanju od strane neprijatelja. Za nekoliko nedelja, Osmansko carstvo je izgubilo skoro sve svoje evropske teritorije.

6.3. Mirovne konferencije u Londonu

Situacija je bila toliko očajna u Osmanskom carstvu tako da je došlo do promjene na mjestu velikog vezira. Umjesto Ahmeda Muhtar paše došao je Kamil paša koji se odmah obavezao da će da stupi u kontakt sa svojim engleskim prijateljima i da izdejstvuje sa njima sporazum po kojem bi Trojna antanta intervenisala na strani Osmanskog carstva. Dobio je nekoliko ratnih brodova u istanbulskoj luci i obećanje da će Engleska posredovati kada bude došlo do razgovora o miru. Osmanlije su u novembru 1912. godine zatražili primirje na koje su pristale i članice Balkanskog saveza. Uz posredovanje velikih sila započela je 16. ili 17. decembra 1912. godine mirovna konferencija u Londonu. Srbija je gledala da dobije izlaz na more, pa je zato polagala pravo na sjevernu Albaniju, preko kojeg je mogla izaći na Jadran. Ali je protiv toga odlučno ustala Austro-Ugarska. Ona nije htjela dopustiti da Srbija ojača. Vojna partija u Austro-Ugarskoj tražila je da se protiv Srbije povede preventivni rat. Međutim, smatralo se da je među balkanskim državama baš Srbija glavno uporište Rusije na Balkanu. Zbog toga su Rusija i njena saveznica Francuska podupirale srpske pretenzije. Austrija i Rusija izvršile su djelimičnu mobilizaciju. Krajem novembra 1912. godine nastala je opasnost da se balkanski rat ne pretvori u evropski. Do rata nije došlo samo zbog toga što je Rusija morala popustiti, jer se nije osjećala spremnom za rat s Njemačkom i Austro-Ugarskom, pa se nije ni odlučila da pruži vojnu pomoć Srbiji. Sve se završilo time što Srbija nije dobila izlaz na more. Sa osmanske strane vlast je bila spremna da učini neke ustupke: priznavanje autonomije Albaniji, ustupanje svih teritorija zapadno od provincije Jedrene, odobrenje pripajanja Krita Kraljevini Grčkoj. Ali u pogledu nekih tačaka nisu bili skloni da daju ustupke: grad Jedrene i ostrva u Egeju morali su da ostanu osmanski.   Osmansko carstvo je odbacilo te uslove, te su se u januaru 1913. godine ponovo počele ratne operacije. Bugari su ponovo počeli da bombarduju Jedrene, dok su kod Čatladže pokušavali da razbiju posljednju liniju osmanske odbrane. Grci 6. marta zauzimaju Janjinu, a Osmanlije 28. marta 1913. godine predaju Jedrene. Crnogorci sredinom aprila su zauzeli Skadar. Konačno, novi veliki vezir Mahmud Ševket paša morao je da prihvati potpisivanje mira u skladu sa zahtjevima balkanskih država. Mir je potpisan krajem maja. Pod pokroviteljstvom Forin offisa pregovarači su se okupili ponovo u Londonu. Nije se odugovlačilo sa pregovorima, jer nije bilo ničeg posebno o čemu bi se pregovaralo Osmanski delegati potpisali su 30. maja 1913. godine sporazum po kojem se Osmansko carstvo odriče svih evropskih teritorija, osim male tampon zone oko Istanbula. Osmanska vlada bila je primorana da prihvati sve zahtjeve balkanskih država nakon tri mjeseca ratovanja.   

DRUGI BALKANSKI RAT

Odmah poslije potpisivanja Londonskog mira, članice Balkanske koalicije posvađale su se, nesposobne da se dogovore oko podjele zauzetih teritorija. Sve što je Osmansko carstvo izgubilo u Evropi trebalo je da bude podjeljeno među saveznicima, a to je bio nemoguć zadatak. Bugari nisu mogli da priznaju Grcima pravo na Solun, a Grci su s druge strane smatrali da njihovi vojni napori nisu bili dovoljno nagrađeni i željeli su da se prošire više nego što su to učinili u Epiru i u zapadnoj Trakiji. Srbija je uz pomoć Grčke zatražila da joj Bugari na ime kompezacije prilikom podjele ustupe veći dio Makedonije. To je Bugare potpuno izbacilo iz takta jer su oni smatrali da su teritorije koje je zahtjevala Srbija, po pravu pripadale njima.
Srbija i Grčka zaključile su savez protiv Bugarske. Bugarska je odlučila da ne čeka da je napadnu njeni bivši saveznici, pa je bugarska vojska 29. juna 1913. godine napala Srbe. Otpočeo je drugi balkanski rat. Srbiji je osim Grčke prišla i Rumunija koja se bojala pretjeranog jačanja Bugarske, pošto se pokazalo da je u ratu protiv Osmanskog carstva Bugarska bila vojnički najjača zemlja na Balkanu. Protivbugarskoj koaliciji prišlo je i Osmansko carstvo koje se nadalo da će na račun Bugarske povratiti bar nešto od onoga što je izgubilo u prethodnom ratu. Drugi balkanski rat bio je mnogo kraći nego prvi i trajao je samo petnestak dana. Žestoko tučeni od Srba na Bregalnici, Bugari su brzo podlegli. S druge strane Visoka Porta izdala je naređenje vojsci da se pokrene. Osmanska vojska ponovo je osvojila Jedrene, grad simbol, 22. jula 1913. godine.

7.1. Mir u Bukureštu

Mirom u Bukureštu, 10. avgusta 1913. godine  Bugari su pretrpjeli znatne gubitke. Bugarska je imala da plati cijenu svima, Dobrudžu- Rumuniji, Jedrene- Osmanskom carstvu, Srbi su uzeli veliki dio Makedonije, Grci ostatak i zapadnu Trakiju sa Solunom. Bugarska je dobila samo uzak pojas Makedonije i istočne Trakije sa izlaskom na Egejsko more. Dobila je samo 400.000, dok su Srbija i Grčka, svaka posebno, dobile po milion i po novih stanovnika. Bukureštanski mir nije bio podnijet velikim silama na odobrenje. Ovaj mir, naknadno dopunjen nizom drugih sporazuma, postavio je osnove nove podjele teritorija Balkana.
Sve u svemu, nijedna strana nije bila u potpunosti zadovoljna, ali makedonsko pitanje je bilo privremeno zatvoreno. Drugi balkanski rat odnio je više života nego prethodni, njime je srušen Balkanski savez. Balkanskim ratovima uglavnom je završeno oslobađanje balkanskih naroda od osmanske vlasti.

7.2. Balkansko pitanje potkraj 1913. godine i u početku 1914. godine

Ubrzo je na Balkanu izbio novi međunarodni sukob. Srbija koja je silno ojačala poslije drugog balkanskog rata, odlučila je još jednom pokušati da dobije izlaz na Jadransko more osvajanjem jednog dijela Albanije. U ljeto 1913. godine Londonska konferencija poslanika donijela je „organski statut albanske države“. Pri određivanju granica albanske države podupirale su Rusija i Francuska Srbiju i Grčku, a Njemačka, Austrija i Italija, kojima je počela prilaziti i Engleska, Albaniju. Konferencija 11. avgusta 1913. godine donijela je odluku o granicama u glavnim crtama. Formirane su dvije komisije za razgraničenje koje su otišle na teren da provedu odluke međunarodne konferencije. Dok je trajao rad komisije, dolazilo je između Srba i Albanaca, neprekidno do sukoba. Srbi su, posluživši se izgovorom da je izbio pogranični sukob sa Arnautima, mobilisali jedan dio vojske i ponovo pristupili okupaciji albanske teritorije. Ona je pritom izjavila da je neće evakuirati, dokle god se u Albaniji ne zavede red. Tada je austrijska vlada odlučila da napokon iskoristi srpsku akciju za preventivni rat i potpuno uništenje. Noću od 17. na 18. oktobar 1913. godine poslao je austrijski ministar vanjskih poslova, grof Berthold, poslaniku u Beogradu da preda ultimatum srpskoj vladi. Austrija je tražila momentalnu evakuaciju Albanije jer u protivnom prijetila je ratom. Poslije savjetovanja sa ruskom vladom, srpska vlada je prihvatila ultimatum i povukla je svoje trupe 24 sata prije određenog roka.

SARAJEVSKI ATENTAT

Od 1911. godine ratna opasnost se pojavljuje svake godine, tako da se nijedna međunarodna kriza nije mogla završiti, a da ne nastupi druga. U tadašnjoj teškoj situaciji svaki novi konflikt mogao je izazvati svjetski rat. Političke krize 1911., 1912., 1913. godine nisu izazvale rat, ali je svaki put mir visio o koncu. Nakon balkanskih ratova dvorski i vojni krugovi Austro-Ugarske smatrali su da je prijeko potreban preventivni rat protiv Srbije koji bi je „izbrisao kao politički faktor“. Austro-Ugarska je težila da odstrani Srbiju kao značajnog političkog faktora na Balkanu i time sebi stvori dominantnu poziciju i izbije na Solun, koji bi joj otvorio široki pristup morskim putevima za istok. Kao direktan povod za rat poslužio im je sarajevski atentat.

8.1 Crna ruka

U Srbiji je postojalo više nacionalističkih organizacija koje su postavile sebi zadatak da ujedine Južne Slavene i stvore „Veliku Srbiju“. Među oficirima srpske vojske postojala je tajna organizacija koja se zvala Crna ruka. Njen cilj bio je oslobađanje Srba, koji su se nalazili pod vlašću Austro-Ugarske. Crna ruka je bila organizirana na principu najstrože konspiracije. Imena njenih članova bila su poznata samo Vrhovnoj centralnoj upravi. Obični članovi nisu se međusobno poznavali. Svaki član društva je bio obavezan da pridobije novoga člana i odgovarao je svojim životom za njegovu vjernost. Vođa Crne ruke bio je šef srpske kontrašpijunaže pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. On se nerado priključio Centralnom izvršnom komitetu Crne ruke. Apis je stvorio bliske veze sa ruskim konzularnim osobljem, naročito sa vojnim atašeima. Pored Apisa u orgaizaciji Crna ruka istakli su se Ljubomir Jovanović i Gačinović koji su činili nestabilan most između Crne ruke i Mlade Bosne čiji su motivi, metodi bili veoma različiti. Mladobosanci su smatrali Srbiju stubom. Oni su bili manje uspješni u određivanju kakav bi trebao da bude odnos između Srbije, Srba i ostalih južnih Slavena u slučaju da se Bosna i Hrvatska odcjepe od Habzburške monarhije. Emotivno vezani za seljaštvo, mladobosanci su smatrali da je socijalna revolucija nephodna posljedica moralnog oslobođenja. Kada je izbio rat između Balkanskog saveza i Osmanskog carstva u oktobru 1912. godine grupa mladobosanaca otišla je u Srbiju da se dobrovoljno javi u srpsku vojsku i četničke družine. Neki su bili odbijeni zato što su bili suviše mladi ili slabašni, a jedan od takvih bio je i Gavrilo Princip. Tada su neki od njih prvi puta došli u dodir sa Crnom rukom.

8.2 Atentat na Franca Ferdinanda

Stari austrijski car Franjo Josip I proživljavao je svoje posljednje godine. Njemu je 1914. godine bilo već 84 godine. Što je on više slabio dobivao je u političkom životu Austro-Ugarske sve veće značenje njegov sinovac prijestolonasljednik nadvojvoda Franc Ferdinad , šef vojne stranke kao i generali, oko kojih su se okupljali najagresivniji krugovi u monarhiji, oni koji su željeli preventivni rat protiv Srbije.
Nadvojvodini planovi bili su poznati Crnoj ruci, te je ona odlučila da ubije austrijskog nasljednika prijestola. Srpska vlada je slutila tu zavjeru i nije je odobravala. Ona se plašila njenih posljedica u trenutku, kada još nije bio završen program reorganizacije ruske vojske, a srpska vojska nije još zaliječila rane, koje su joj zadali balkanski ratovi. Ali srpska vlada nije pravila smetnje Crnoj ruci koja ju je držala u strahu.
U junu 1914. godine austrijski nadvojvoda Franc Ferdinand posjeti je Bosnu i Hercegovinu. Tada su vršeni veliki vojni manevri kraj Sarajeva kojima je prisustovao i sam prijestolonasljednik Franc Ferdinand. Da bi još više provocirao narod Franc Ferdinand je na sam Vidovdan 28. juna 1914. godine vraćajući se sa manevra, došao u Sarajevo. Dok je prijestolonasljednik bio na manevrima, vojvotkinja Sofija obilazila je u Sarajevu katoličke škole, crkve, klostere, internate, dobrotvorne ustanove. Dočekivana je sa vladarskim počastima, koje joj u Beču kao morganatskoj supruzi prijestolonasljednika nisu ukazivane. To je njoj godilo, a i Franc Ferdinand bio time vrlo zadovoljan.
Za 28. juni 1914. godine potvrđen je i program za nadvojvodu Franc Ferdinanda i vojvotkinju Sofiju koji je predviđao njihove posjete određenim mjestima u Sarajevu, između ostalog zgradi Zemaljskog muzeja, te šetnju Sarajevom, pored Begove džamije.
Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine osvanulo je vedro i sunčano vrijeme. Nadvojvoda sa svojom suprugom krenuo je da obavi predviđene aktivnosti. Prvi pokušaj ubistva Franc Ferdinanda bio je kada je Vasa Čubrilović bacio bombu na automobil u kojem se vozio Franc Ferdinand na Ćumuriji ćupriji. Bomba je pala na naslon automobila i kliznula sa njega na ulicu, šofer je jurnuo svom brzinom naprijed i poslije eksplozije bombe usporio. Bomba je eksplodirala iza narednog automobila. Nadvojvoda Franc Ferdinand i pored toga je nastavio sa protokolom. Odlučan trenutak dogodio se kada je automobil u kojem se nalazio nadvojvoda i vojvotkinja skrenuo u Franc Josefovu ulicu zbog toga što načelnik Ćurčić i vladin povjerenik doktor Gerde nisu bili obavješteni o promjeni programa, te je njihov automobil skrenuo u Franc Jozefovu ulicu, a za njima je krenuo automobil u kojem su bili nadvojvoda i njegova supruga.Kada je Potiorek primjetio, doviknuo je šoferu da stane jer su pogriješili pravac. Šofer je morao zadržati automobil da bi promjenio pravac. Gavrilo Princip je to iskoristio i u tom času ispalio dva hitca iz revolvera. Prvim je ciljao u Ferdinanda i pogodio ga u vrat, a drugi je pogodio vojvotkinju Sofiju. Oba hitca bila su smrtonosna. Principov atentat izazvao je zaprepaštenje i paniku. U Beogradu je atentat izazvao zabrinutost, a po vladinom naređenju izvršene su premetačine po stanovima atentatora, a mnogi od njihovi drugova su uhapšeni.

JULSKA KRIZA

            Jul 1914. godine.  Od diplomatskih nota do ultimatuma, od osvetničkih izjava do naredbi za mobilizaciju, Evropa se prepustila ratnom zanosu. Bilo je dovoljno nekoliko revolverskih hitaca, koji su odjeknuli Sarajevom i smrt prijestolonasljednika Franca Ferdinand i njegovu ženu, pa da bure baruta odleti u vazduh.
Pogibija Franca Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu primljena je u najvišim austrougarskim krugovima, osim užeg kruga njegovih ljudi, s najvećim zadovoljstvom i olakšanjem, jer je postojalo uvjerenje da bi njegovo stupanje na prijesto moglo izazvati ozbiljne sukobe, ako ne i građanski rat. Ali sve to nije smetalo da vojna partija u Austriji insistira na tome da se ta nova manifestacija velikosrpskog pokreta iskoristi kao izgovor za uništenje Srbije ratom. Ona je težila da odstrani Srbiju kao značajnog političkog faktora na Balkanu i time sebi tamo stvori dominantnu poziciju i izbije na Solun, koji bi joj otvorio širok pristup morskim putevima za Istok. Međutim, u Austro-Ugarskoj postojale su i snage koje su se protivile ratu, na prvom mjestu mađarski premijer grof Tisa. Stari Franjo Josif se kolebao.
Pošto su u Austriji shvatili da se u rat sa Srbijom lahko može umiješati i Rusija oni su odlučili da se zatraži mišljenje od njemačke vlade. Njemačka vlada je ne samo obećala da će, u slučaju proširenja rata na velike sile, biti solidarna sa svojom saveznicom, nego je zahtjevala da ona što prije zarati sa Srbijom. Ustvari, Njemačka je željela da Autro-Ugarska, iskoristi kao most za vezu sa Istanbulom, preko kojega je, Bagdadskom željeznicom u izgradnji, stremila Persijskom zalivu i dalje na Istok. Ona je imala planove o germanizaciji Austrije i „ugušivanju“ Ugarske kao „klupčeta nemogućnosti“, a Beč i Budimpešta, kao važni željeznički čvorovi i Trst, sa isto tako velikim značajem za pomorske veze, trebalo je da posluže zamašnim planovima prodiranja na Istok. Austrougarski zvanični krugovi, pak, smatrali su da bi ih pobjeda u ratu toliko ojačala da bi ih učinila ravnopravnim partnerima Njemačke.
U sporazumu sa njemačkom vladom, austrougarska vlada je vrlo brižljivo pripremila tekst ultimatuma Srbiji i dala mu takav oblik, da je unaprijed znala, da Srbija ultimatum ne može prihvatiti. U ultimatumu se optužuje srpska vlada da je atentat pripremljen sa njenim znanjem, iako Austro-Ugarska nije za to imala konkretnih dokaza. U ultimatumu se zahtjeva, da vlada Srbije javno osudi svaku propagandu protiv Austro-Ugarske, da raspusti protivaustrijske organizacije, otpusti sve oficire, činovnike i nastavnike koji su vršili protivaustrijsku propagandu, i to po spisku, koji će sastaviti austrougarska vlada, da u ugušivanju protivaustrijske propagande u Srbiji sudjeluju austrougarski policijski organi, a naročito u vezi sa istragom o sarajevskom atentatu, i najzad, da se strogo kazne lica koja su sudjelovala u pripremi atentata.
Srpska vlada morala je odgovoriti u roku od 48 sati. Ona se obratila za savjet Rusiji i Francuskoj, ali kako Rusija još nije bila dovršila ratne pripreme, savjetovala je srpskoj vladi, da njezin odgovor bude što pomirljiviji. Prihvatanjem tog ultimatuma Srbija bi se djelimično odrekla svoje političke samostalnosti. Srpski premijer Pašić 25. jula 1914. godine predao je austrijskom poslaniku odgovor Srbije, koja je pristala na sve zahtjeve pobrojane u austrijskom ultimatumu, izuzev jednog. Odbijen je zahtjev austrougarske vlade da astrougarski policijski organ sudjeluju u istrazi o sarajevskom atentatu. Iako je Srbija bila popustljiva, austrijski poslanik Gizl odmah je zatražio putne isprave i prekinuo diplomatske odnose sa Srbijom.
U Petrogradu je bilo odlučeno da se ovoga puta ne popusti i da se Srbiji ukaže pomoć. Rusija je 27. jula 1914. godine odgovorila da neće napustiti Srbiju ni u slučaju da se mora ratovati. Ustvari, Rusija je preduzela sve što je mogla da do rata ne dođe. Predlagala je Austro-Ugarskoj direktne razgovore da bi našli neko prihvatljivo rješenje za srpsko-austrougarski spor, ali je njen prijedlog odbijen. Na sličan način je Njemačka odbila prijedlog Engleske da takvo rješenje potraže sile neumješane u spor, na nekoj međunarodnoj konferenciji. Ni Francuska nije bila sasvim spremna za rat, ali je znala da bi odbijanjem da pruži pomoć Rusiji, kao 1904. i 1909. godine, dovela u pitanje mogućnost daljeg održavanja savezničkih odnosa. S toga je izjavila da će izvršiti svoje obaveze prema Rusiji. Njemačkoj je pogodovalo takvo držanje Francuske, jer su njemački planovi predviđali obračun najprije sa Francuskom. Ali je na Berlin djelovala poražavajuće izjava od 29. jula 1914. godine ser Edvarda Greja da će Engleska ući u rat na strani Francuske, ako samo u rat na kontinentu bude uvučena Njemačka i Francuska. Ako je Njemačka do toga dana na sve moguće načine izazivala rat, sada je njemački kancelar, iako već kasno, počeo uticati na Austrijance da pristanu na kakav bilo kompromis. Objava rata je, poslije svega ovoga, bila samo puka formalnost.
Austro-Ugarska je 28. jula 1914. godine objavila rat Srbiji. Njemačka vlada je već sutradan zaprijetila da će i Njemačka pribjeći mobilizaciji ako Rusija ne obustavi ratne pripreme. Rusija je odlučila 30. jula 1914. godine da na njemačku prijetnju odgovori objavljivanjem opšte mobilizacije. Njemačka je već sutradan uputila Rusiji ultimatum da obustavi ratne pripreme, međutim ruska vlada odbila je to, te je 1. avgusta Njemačka objavila rat Rusiji, a 3. avgusta 1914. godine i Francuskoj. Engleska objavljuje Njemačkoj rat noću između 4. i 5. avgusta 1914. godine. Tako je otpočeo Prvi svjetski rat.   

ZAKLJUČAK

Period od 1900. do 1914. godine obilježen je stvaranjem francusko-englesko-ruske antante koja je stvorena kao protivteža „Trojnom savez“. U najvećoj mjeri do saveza ovih triju sila, nekada suparnica,došlo je zbog njihovog zajedničkog straha od Njemačke odnosno borbi protiv nje i njene „Svjetske politike“. Do konačnog formiranja ove antante došlo je sporazumom između Engleske i Rusije potpisanog 1907. godine, a prethodili su mu sporazumi Francuske i Rusije 1893. i Francuske i Engleske 1904. godine. Međunarodne krize, do kojih je dolazilo u ovome periodu, bile su opasnost za izbijanje rata svjetskih razmjera. Period od 1905. do 1909. obilježile su dvije marokanske krize, te aneksiona kriza. Međutim, nijedna od njih nije dovela do rata, iako je u njima došlo do sukoba između sila Antante sa jedne strane i Njemačke i Austro-Ugarske s druge strane. Naredna, 1910. godina, prošla je bez veće međunarodne krize, ali već sljedeće godine dolazi do italijansko-osmanskog rata oko Tripolija koji se završava pobjedom Italijana, koja nije bila samo rezultat očigledne slabosti Osmanskog carstva već i toga što je ono došlo u sukob i sa Balkanskim savezom. Od 1912. do 1913. godine vode se dva balkanska rata. U ovim sukobima veliku su ulogu su imale Srbija i Bugarska, u Prvom balkanskom ratu kao saveznice, a u Drugom kao zaraćene strane. Naredna, 1914. godina, ostat će upamćena kao godina u kojoj je izvršen atentat na austrougarskog nadvojvodu Franca Ferdinanda što je bio povod za Prvi svjetski rat, kao i godina početka prvog rata koji je imao svjetske razmjere, rata koji nije ništa dobro donio čovječanstvu kao ni jedan drugi rat.

LITERATURA

1. Đuranović Šarlota, Opća povjest 1870-1918, Zagreb, 1954.
2. Gleni Miša Balkan 1804-1999, nacionalizam, rat i velike sile, Knjiga I, Beograd, 1999.
3. Grupa autora, Prvi svetski rat II, Opšta istorija, Beograd, 2006.
4. Ihsanoglu Ekmeleddin, Historija osmanske države i civilizacije, Sarajevo, 2004.
5. Ljubibratić Dragoslav, Mlada Bosna i sarajevski atentat, Sarajevo, 1964.
6. Mantran Robert, Istorija Osmanskog carstva, Clio, Beograd, 2002.
7. Pavlović Stevan, Istorija Balkana, Beograd, 2001.
8. Popov Čedomir, Građanska Evropa (1871-1914), Društvena i politička istorija Evrope, Beograd, 2010.
9. Potemkin Vladimir Petrovič, Historija Diplomacije, Zagreb, 1951.
10. Renouvin Pierre, Evropska kriza i prvi svjetski rat, Zagreb, 1965.
11. Tarle Jevgenij Viktorovič, Istorija novog veka, Beograd, 2008.
12. Tejlor Alan Džon Persival, Borba za prevlast u Evropi 1848-1918, Sarajevo, 1968.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi