NAPOLEON U RUSIJI

Napoleonu je pobjeda u Rusiji trebala ne samo da održi bahatom caru Aleksandru lekciju i smanji ruski utjecaj u Europi, već i da povrati ugled narušen neuspješnom kampanjom u Španjolskoj i dokaže vječnim protivnicima Britancima da ne namjerava tako lako odustati od davnog sna - invazije na Otok. Međutim, neće sve ići onako kako je Napoleon planirao, već na samom početku vrućina i razne bolesti desetkovati će njegovu vojsku, a kasnije će ga ruska zima i general Kutuzov potpuno uništiti. Pa, iako je nakon Pirove pobjede kod Borodina uspio ostvariti svoj glavni cilj i ući u Moskvu, upravo će u tom gradu čekavši Aleksandrovo pismo dočekati zimu i potvrdu vlastitog poraza. Tu će napokon shvatiti kako su odlučni ti Rusi, te da se s istinskim domoljubljem ne može mjeriti nitko, pa čak ni sam Napoleon.

Napoleon Bonaparte ličnost je o kojoj je napisano toliko knjiga i koja uvijek iznova inspirira ljude za pisanje. Nesumnjivo jedan od najvećih vojnih genija u povijesti, i upravo će ga ta želja da postane najveći dovesti do konačne propasti, a u povijesti će ostati zabilježen kao još jedan čovjek dovoljno pohlepan da poželi da vlada svijetom i dovoljno naivan da pomisli da je takvo nešto uistinu i moguće.

1. Uzroci pohoda

Nakon pobjeda nad Pruskom, a zatim i ruskom vojskom Napoleon sa ove dvije države sklapa mir u Tilzitu (1807.). Ovim se mirom Rusija obvezala poštovati kontinentalnu blokadu Velike Britanije, a Pruska je izgubila polovicu tadašnjeg teritorija. Tilzitskom miru prethodio je sastanak Napoleona i ruskog cara Aleksandra I. na rijeci Njemen. Dva cara poljupcem označuju svoje pomirenje i zaklinju se na vječno prijateljstvo. Vječnost će potrajati pet godina. Napoleonova žena Josephina nije mu mogla dati djece pa car odluči isprositi ruku Aleksandrove sestre Katarine. Aleksandar ga odbija, a Napoleon se kasnije vraća na isto pitanje skrenuvši svoju pažnju na mlađu sestru Anu. I opet bude odbijen. Ne mogavši dobiti jednu od Romanovih, uzet će jednu od Habsburgovaca i ženi se Marijom Lujzom. Aleksandar se razljuti što se Napoleon više nije trudio oko njegovih sestara i iz tih bijednih bračnih kombinacija rađa se novo neprijateljstvo i pohod na Rusiju.
Uzrok mu je, doduše, i nešto ozbiljniji; zbog sve učestalijeg kršenja kontinentalne blokade Napoleon je odlučio pripojiti tadašnje Oldenburško vojvodstvo kojim je upravljao carev šurjak. Međutim, Rusija i dalje nije poštivala blokadu, a istovremeno je udarila visoke poreze na luksuzne artikle, osobito na vino i svilu, koji su uglavnom dolazili iz Francuske. Zbog svega toga Napoleon je smatrao da bahatom caru treba održati još jednu lekciju i odlučio krenuti u svoju propast; u pohod na Rusiju.

2. Vojske

Sila kojom Napoleon kreće u napad na Rusiju je golema. Radi se otprilike o 600 tisuća ljudi, sa nekoliko tisuća oficira i tisuću topova. Samo trećina su Francuzi, a ostatak Nijemci, Poljaci, Talijani, Španjolci, Portugalci, Hrvati... Vojska je bila podjeljena u petnaest korpusa kojim su zapovijedali najpoznatiji Napoleonovi maršali i generali: Junot, Ney, Murat, Eugene, Davoust, Poniatowski, Rapp... Za prijevoz svoje armije francuski car se koristi sa 150.000 konja i 30.000 kola, a ima i žena i djece. To je vojska kakvu svijet još nije vidio i s pravom se naziva Grande Armee.
Da bi mogao upravljati ovolikom silom Napoleon je potpuno reorganizirao vojsku podjelivši je na divizije u kojima su bila sjedinjena sva tri roda vojske; pješaštvo, konjica i artiljerija. Ovakve divizije mogle su samostalno izvršavati neke operativno-taktičke zadatke, a formiranjem 2-3 divizije u armijske korpuse stvorena su tijela sposobna za operativne manerve širih razmjera. Ovakvom organizacijom omogućio je Napoleon lakše zapovijedanje i bržu komunikaciju unutar same vojske. Brzina napredovanja u Napoleonovoj vojsci također je nešto novo, on nije mario za porijeklo svog vojnika, izuzetno je cijenio hrabrost i znao ju je nagraditi. Umio je biti prisan i sa najobičnijim vojnikom, i uživao je veliko poštovanje i odanost svojih ljudi. Ni marševi nisu izvođeni na klasičan način, već po principu: „Razdvojeno marširati, skupa ratovati". Marširanje u više pravaca omogućilo je brzinu kretanja, ali i brzinu okupljanja na bojnom polju gdje bi se Napoleonova ogromna vojska brzo organizirala i napala još nepostavljenog neprijatelja. Napoleonova ratna strategija bila je jednostavna; prikupljenim snagama napasti glavne snage protivnika, onemogućiti komunikaciju i time pokušaj povlačenja pretvoriti u konačni poraz. Za izvedbu ove strategije uvelike se koristio rezervama. Kod klasičnog, linijskog, ratovanja prvi udar je bio najjači i odlučujući, dok su Napoleonu njegove rezerve omogućile manerve iz dubine te bi posljednji udar, u kojem bi najčešće sudjelovala konjička rezerva, nerijetko bio i odlučujući. To je bila ogromna prednost Napoleona nad njegovim protivnicima koji su još dugo imali linijske poretke, i sve dok nisu uvidjeli prednosti Napoleonove taktike, dotle će on ostati neporažen.
Nasuprot Napoleonu stoji nepregledno more od 700 tisuća ljudi, ne računajući neredovite, to jest donske kozake, koji su sijali paniku svojim brzim prepadima, i policiju. Kozaci su carevo tajno oružje, to su divlji konjanici sa Dona i Volge i pokazali su se izvrsnima u pojedinačnoj, ali i masovnoj borbi. Glavnina ruske vojske podijeljena je na tri armije. Prva je armija generala Barclaya de Tollyja (125.000 ljudi i 584 topa), Druga armija kneza Bagrationa (47.000 ljudi i 168 topova) i treća generala Tormassova (44.000 ljudi 168 topova).
Nasuprot Napoleonovoj dobro uvježbanoj i provjerenoj armiji stoji ruska vojska koja je već bila poražena od Francuza pa Napoleon uopće nije sumnjao u pobjedu. Međutim Grande Armee je internacionalna vojska, regruti iz pokorenih zemalja nisu imali prevelike želje riskirati vlastiti život u ime neke druge zemlje i njihova je vrijednost sumnjiva. Napoleon je mislio da ruski seljak mrzi plemiće i da će ga dočekati kao osloboditelja koji donosi jednakost svim ljudima. To je njegova prva pogreška, on je dočekan kao osvajač. Svaki ruski vojnik borio se za domovinu, za vlastitu slobodu i bio je odlučan da zaustavi Napoleona kao oduzimatelja te slobode. Takav zanos nije se mogao postići u francuskoj vojsci i upravo tu leži jedan od ključeva Napoleonova neuspjeha u Rusiji.

3. Pohod na Rusiju

Dvadeset i četvrtog lipnja 1812. Grande Armee prelazi Njemen, istu onu rijeku na kojoj su se prije nekoliko godina Napoleon i Aleksandar zakleli na vječno prijateljstvo. „Došao sam da jednom i zauvijek prekinem utjecaj barbarskog sjevera. Ovi barbari moraju biti odbačeni natrag u njihova arktička ledena polja tako da se u sljedećih 25 godina ne mogu upletati u djelatnosti civilizirane Europe" (Thompson, 1990:324) - izjavljuje Napoleon neposredno prije prelaska Njemena i napad na Rusiju može početi. Plan za napad bio je jednostavan: „ Samo jedan udarac u srce ruskog carstva, na Veliku Moskvu, na Svetu Moskvu, stavit će mi za tren oka čitavu onu slijepu i apatičnu masu na raspolaganje."(Gerosa, 1976:122) Ovo je Napoleon izjavio u ožujku 1812. i toga se plana i držao. Prvi cilj je Livna u Litvi, ali već su su prvi dani napredovanja zlokobni. Vrućina i nemoguće ceste izmorile su Francuze. Vilna je zauzeta, ali što se ulazi dalje u ruski teritorij agonija francuske vojske je sve veća. Uslijed dizenterije i uboda raznih kukaca na tisuće je vojnika onesposobljeno. Rusi neprestano bježe i pritom pale sve što ostave za sobom. Nema dovoljno hrane, leševi konja i ljudi svuda su naokolo, neki su u očajanju poludjeli i ubili se, a njihov primjer slijede i drugi. Ona paradna vojska, kakva je je Grande Armee bila na početku pohoda, "pretvorila se u povorku sablasti koja lovi neuhvatljivog neprijatelja" (Gerosa, 1976:124). Francuzi su desetkovani, a još nisu ni vidjeli protiv koga se bore. Rusi tu strategiju povlačenja nisu primjenili s nekom posebnom računicom. U stvari, odlučili su da će, kada se dva odvojka, onaj pod komandom Barclaya de Tollyja i drugi pod komandom Bagrationa, budu mogla spojiti, dočekati Napoleona i započeti bitku. Ali izvidnica pod maršalom Muratom u tome ih je uvijek sprečavala i tako su se dvije vojske nastavile povlačiti (Gerosa, 1976:124). Carevo najjače u ovom ratu peckanja su Kozaci. Na svojim brzim i izdržljivim konjima neprestano uznemiruju bokove Napoleonove vojske i predstavljaju strah i trepet među vojnicima. Ti konjanici sravnili su sve sa zemljom oko Grande Armee, zapalivši na stotine sela i time ostavivši bez hrane i zaklona na tisuće vojnika i konja. Napoleonove snage u samo dva mjeseca svedene su na 200 tisuća ljudi, često se navode veliki gubici pri povlačenju iz Rusije, ali treba znati da je pola vojske izgubljeno još tokom napredovanja
(Gerosa, 1976). Napoleona ovakav rat izluđuje, ali 17. kolovoza zauzeo je Smolensk i konačno prisilio de Tollyja na borbu na otvorenom polju. To je kratki okršaj, koji je, međutim, Ruse stajao 20.000 ljudi. Nakon Smolenska cijela ruska vojska se povlači u selo sto kilometara od Moskve: u Borodino.
Ruse je ova taktika povlačenja smetala jednako kao i Francuze. Francuzi su težili velikoj bitki na otvorenom polju gdje bi bili u značajnoj prednosti, a Rusi su veoma ljuti na stranca u svojim redovima, de Tollyja, i njegovu taktiku koju oni smatraju kukavičkom. Posebno je srdit Bagration i sve su jači pritisci na Aleksandra da smijeni de Tollyja. De Tollyjevi generali su također razjareni i u Rusiji vlada mišljenje da samo Rus može obraniti Rusiju junačkom borbom, a ne nekakav Nijemac sa kukavičkom taktikom.
Nasljednik de Tollyja je general Kutuzov, Aleksandar ga baš i ne voli, ali je najugledniji ruski vojnik. Šezdeset i sedam mu je godina i poražen je kod Austerlitza, pretežak je da bi se popeo na konja i rat vodi iz kočije (Gerosa, 1976). I on bi želio primjeniti de Tollyjevu taktiku stalnog povlačenja, ali budući da je ovaj upravo zbog toga smijenjen nema drugog izbora nego krenuti u izravni okršaj. Pod novim generalom cijela je Rusija ujedinjena i svi se odazivaju carevom pozivu i staju pod njegovu zastavu. Iako je to i prije bilo očigledno, sada je sasvim jasno da se u Rusiji vodi jedan domovinski rat u kojem će i najobičniji vojnik radije poginuti nego izdati domovinu, a takav fanatizam u iscrpljenoj Napoleonovoj armiji nije moguć. Došavši na čelo vojske Kutuzov nije smio uzmicati i znao je da povjerenje i odanost ljudi može zadržati samo pod uvjetom da prihvati bitku prije nego što pusti Francuze da uđu u Moskvu...

4. Bitka kod Borodina

Kutuzov je odlučio prihvatiti borbu na položaju na kojem se već nalazio, kod Borodina (Dumas, 2004). Na brzinu je napravljen niz utvrda i Kutuzov teška srca raspoređuje svojih 120.000 (računajući kozake i policiju bilo ih je 155.000) ljudi i 640 topova, očekujući Francuze da bi se s njima sudario 7. rujna 1812. u bitki koja je za Ruse postala povijesna i koju su nazvali „Bitkom kod Borodina", dok je za Francuze to bila „Bitka za Moskvu".

Od divovske Napoleonove vojske ostalo je samo 130.000 ljudi i 587 topova. Ujutro u 5.30 Napoleon naredi da se otvori vatra i time započinje bitka. Bitka je vrlo neizvjesna, maršal Rapp preklinje cara da ubaci u bitku i svoju staru gardu (oko 25.000 ljudi), ali Napoleon je odriješit: "Sačuvaj Bože! Ne želim da mi je unište, dobit ću bitku i bez nje" (Dumas,
2004:117). Stara garda su najbolji i najodaniji Napoleonovi vojnici i on ih je stvarno koristio samo u slučaju kad je to bilo neophodno. Pojačanja bi sigurno preokrenula situaciju, ovako je konačni razultat neizvjesan. Obje strane slave pobjedu, ali Grande Armee je iskrvavljena; 28.000 poginulih i 48 generala ubijenih ili ranjenih. Ruski gubici su teži (oko 45.000), ali oni nisu daleko od svojih baza kao Francuzi, a i njihove ljudske rezerve su praktički neiscrpne.
Uglavnom se smatra da su Francuzi pobjednici kod Borodina, "ali nije to bila ni francuska pobjeda niti ruski poraz, već još jedan masakr u kojem su obje vojske izgubile moć da ponovno napadnu" (Thompson, 1990:333).

5. Sablast u Moskvi

Nakon Borodina, Napoleon kreće dalje prema Moskvi. Tumačeći zašto nije koristio staru gardu kod Borodina Napoleon je rekao: „Čuvam ih kao rezervu za bitku za Moskvu". Međutim, bitke za Moskvu neće biti. Kutuzov je odlučio da se glavni grad neće braniti. Velik dio stanovnika (250.000 od 400.000 tisuća) napustio je Moskvu. Četrnaetog rujna Napoleon ulazi u grad-sablast (Gerosa, 1976:128).
Dan kasnije bukne vatra. U gradu su ostavljene palikuće i od devet tisuća kuća samo su dvije tisuće sačuvane. Napoleon sad po prvi puta shvaća kakvi su to Rusi i ne preostaje mu ništa drugo nego diviti se tim neobičnim i odlučnim ljudima.

6. Povlačenje

Kad se požar ugasio, Napoleon se vraća u Kremlj i zahtjeva od Aleksandra da zatraži mir. Prema pravilima klasičnog ratovanja, budući da je Napoleon osvojio najvažniji dio njegovog teritorija, car bi trebao zatražiti mir. Aleksandar to ne čini, a Napoleon zabrinuto čeka odgovor (Gerosa, 1976:128). 16. rujna prisiljen je napustiti Kremlj i povući se u dvorac Petrovskogo gdje počinje njegova borba s generalima koji mu savjetuju da se povuče dok je vrijeme i da odustane od svog kobnog osvajanja. Na ovaj, njemu stran i neuobičajen govor, on oklijeva i okreće pogled čas prema Parizu, čas prema Petrogradu. Krenuti na Petrograd značilo bi potvrditi svoju pobjedu, vratiti se u Pariz značilo bi priznati vlastiti poraz (Dumas, 2004:125). Ali odjednom vrijeme se naglo mijenja, "stigla zima koja više ne savjetuje već naređuje" (Dumas, 2004:125), temperatura je pala na -20°, a veliki snijeg već je zahvatio Rusiju. Sad Napoleon shvaća što je to ruska zima, njegovi vojnici su slabo obučeni, iscrpljeni i gladni, ova vojska više nije ni sjena one Grande Armee s početka pohoda. Osamnaestog listopada Kutuzov iznenada napada maršala Murata i nanosi mu gubitak od 4000 ljudi, dan kasnije Napoleon zapovijeda najstrašnije povlačenje u povijesti. General Kutuzov se odmara na krevetu kad mu dolazi glasnik s viješću da Napoleon napušta Moskvu. Kutuzov ustane i kaže: „Od ovog časa Rusija je spašena" (Gerosa, 1976:128).
Preživjelih 55.000 vojnika i 12.000 konja kaskaju po snijegu. Nemaju hrane ni odjeće, od one silne vojske ostala je grupa bijednika koji se bore za komad hrane, a nerijetko se u ludilu pretvaraju u ljudoždere. Kutuzov ih prati u stopu. Njegovi generali nagovaraju ga da započne borbu kod Smolenska, ali on se dvoumi i na kraju odustaje. On ne želi potpuno uništiti Napoleona, time bi se mogla okoristiti samo Velika Britanija. Zima ne odgovara ni Kutuzovu, i on je izgubio polovicu svojih snaga, ali će iz snijega izaći kao pobjednik. Povlačenje je strašno, tisuće leševa konja, koji su poslužili kao jelo Francuzima, leži u snijegu. Na tisuće vojnika se smrzlo, a unutar vojske se formiraju manje grupe ljudi koji jedni drugima čuvaju leđa od onih koji u ludilu ne biraju sredstva da dođu do hrane. Na koncu ta masa živih leševa nalazi na još jednu prepreku, zaleđenu rijeku po imenu Berezina (Gerosa, 1976:129)

7. Slom Grande Armee

Napoleon do Berezine stiže 25. studenog. Most su zapalili Kozaci pa Napoleonovi inženjeri na brzinu grade 2 mosta od čamaca, jedan za ljude, drugi za topove i kola. Prijelaz preko rijeke počinje 26. studenog. Dva dana kasnije čitava su ruska vojska obrušila na mostove. Jedan most popušta, a drugi ruše sami Francuzi da bi zaštitili povlačenje, ostavivši na tisuće suboraca na milost i nemilost neprijatelju. Zatim na rijeku dolaze Kozaci, na stotine vojnika skaču u mrzlu vodu da bi se spasili plivanjem, sada vlada totalna anarhija, vojnici gaze jedan preko drugog da bi se spasili, unutar jedne vojske vodi se grčevita borba za život. Napoleon je na Berezinu stigao sa oko 30.000 ljudi, a u tom jednom jedinom danu izgubio ih je oko 25.000 (Gerosa, 1976:130).
U noći 28. studenog na Napoleona se sruči sva težina poraza, u isto vrijeme do njega dolazi vijest o zavjeri u Parizu. On je proglašen mrtvim i general Claude de Mallet pokušao je pobuniti Francuze. Potrebno je da odmah ode u Pariz, nadasve da spasi sina kojeg mu je rodila Marija Lujza. On izdaje poznatu 29. naredbu od početka pohoda, prvu u svom životu kojom priznaje vojni slom. On zna da mu je Kutuzov za petama, a istotako je siguran da ga Prusi i Austrijanci neće štedjeti. Okružuje se grupom odanih ljudi, ulazi u saonice, a njegovi vojnici gledaju kako nestaje u snijegu. U Pariz stiže 18. prosinca 1812., pohod na Rusiju je završen, poraz je potpun, a za Napoleona je to početak kraja (Gerosa, 1976).
Pohod na Rusiju poraz je od kojeg se Napoleon nikad nije oporavio, od 600 tisuća ljudi koji su prešli rusku granicu, njih samo 5 tisuća su se vratili u Francusku kao vojnici, dok se dodatnih 40 tisuća vratilo izvan jedinica i bez oružja. Nakon ovakvog katastrofalnog poraza bilo je jasno da Napoleon više nikada neće doseći staru slavu, iako je on uspio okupiti novu vojsku i povesti je u konačan poraz kod Waterlooa, ipak je Rusija taj faktor koji je zauvijek uništio njegove snove i koji ga je od vječnog pobjednika pretvorio u povijesnog gubitnika.

Zaključak

Napoleon od samih početaka svoje vladavine ratuje sam protiv svih. Iako se protiv Francuske osnivaju mnoge koalicije u kojima se izmjenjuju gotovo sve tadašnje europske sile (Velika Britanija, Rusija, Pruska, Austrija, Švedska...) Napoleon redovito razbija takve koalicije pobjedama u velikim bitkama i potpisivanjem mirovnih ugovora s poraženima. Upravo će takvi mirovni ugovori, kojima Napoleon oduzima djelove teritorija, a na istaknuta mjesta u poraženim državama često stavlja svoje ljude, izazvati sve veće nezadovoljstvo kod pobijeđenih naroda. U svojim prvim pohodima Napoleon je često bio dočekan kao osloboditelj, kao nositelj napretka, slobode i jednakosti, međutim kasnije je dočekivan kao osvajač, narodi su se protiv njega borili u ime domovine i vlastite slobode, a taj zanos nije se tako lako postizao u Napoleonovoj vojsci u kojoj je sve manje bilo Francuza, a sve više stranaca. Upravo u Napoleonovoj pohlepi, želji da zavlada svijetom vjerojatno se i nalazi ključ njegova neuspjeha.
Na početku pohoda na Rusiju Napoleon je uvjeren u pobjedu, uostalom on je već prije pobijedio Ruse i znao je njihovu snagu. Međutim, nije znao da u Rusiji neće biti dočekan kao nositelj ideja Revolucije, već kao osvajač. Ruski kmetovi, iako su mrzili plemiće, sada su bili ujedinjeni u mržnji prema Napoleonu. U trenutku kad se u Rusiji počeo voditi domovinski rat, kad su svi Rusi stali uz svog cara, Napoleonova je sudbina bila zapečaćena. Ništa se ne može mjeriti s pravim domoljubljem, pa čak ni Grande Armee. Napoleon napokon u Moskvi shvaća kako su odlučni ti Rusi, ali bilo je već kasno i ne preostaje mu ništa drugo nego povesti ostatke svoje vojske u konačan poraz.
Kaže se da se Napoleon borio protiv dvaju moćnih saveznika- Rusije i Zime. I upravo ga je ta Zima dokrajčila. Da su Francuzi imali tople odjeće i hrane, da Rusi nisu spletom okolnosti uzmicali, da je Napoleon upotrijebio staru gardu, da je bilo mnogo toga i povijest bi bila drugačija, ali možda je i bolje da nije jer će se povijest ponoviti oko 130 godina kasnije, a Hitler neće učiti na greškama svojih prethodnika.

Literatura:
1. Dumas, Alexandre: Napoleon, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2004
2. Gerosa, Guido: Napoleon, Alfa, Zagreb, 1976
3. Thompson, James Matthew: Napoleon Buonaparte, Basil Blackwell, Oxford, 1990

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi