Bosanska država za vrijeme Kulina bana

Prva pouzdana vijest o Bosni potiče iz sredine X stoljeća, kada je bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenit spominje u svom djelu “De administrando imperio“ kao malu zemlju ili “horion Bosona“ oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne u kojoj se nalaze dva grada Katera (Gradac) i Desnik.Ime Bosna se postepeno prenosilo sa njegovog prvobitnog područja na pripojene prvo susjedne,a zatim i dalje oblasti. Tako se prije kraja XI stoljeća stvara bosanska država koju pop Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom. S obzirom na svoj geopolitički položaj i relativnu udaljenost od tadašnjih centara političke moći,Carigrada na istoku i Rima na zapadu, Bosna se kao država oformila prije drugih susjednih južnoslavenskih država. 
Dukljanin opisuje Bosnu kao veliku zemlju,koja se prostire od Drine do gornjeg toka rijeke Vrbasa i jadranskog razvođa,sa organiziranom vlašću na čijem čelu se nalazi vladar sa titulom bana. Prvi koji se spominje u pisanim spisima je ban Borić kao samostalni gospodar Bosne u vrijeme bizantsko-ugarskih ratova (1154-1164). Vladar Bosne koji se spominje nakon bana Borića bio je ban Kulin (1180-1204), poznat kao veliki bosanski ban. Za vrijeme njegove vladavine bitna je povelja donijeta Dubrovčanima, heretičko učenje, kao i sabor na Bilinom polju koji je po naredbi pape Inocenta III održao njegov izaslanik Ivan de Casamaris u cilju da se heretičko učenje u Bosni uguši.

2. Dolazak bana Kulina na vlast

 Vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića jeste ban Kulin koji je vladao od 1180. do 1204. godine. Papski izaslanik Ivan de Kazamaris u svojim spisima ga je nazvao kao “velikog bana“ i “plemenitog i moćnog muža“. Smatra se da je ban Kulin došao na vlast prije cara Manojla 1180. god. kao bizantski vazal. Teritorijslno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestovalo prirodnim pokazateljima, međunarodnim respektovanjem, želeći poslovnu saradnju sa susjednim zemljama. Bitno je da se Bosna nakon 1180. god. među južnoslavenskim zemljama javlja kao već izgrađena i čvrsta država.
Bosna se u diplomatskim spisima različito nazivala: vojvodstvo (ducatus), regija (terra,districtus), banovina (banatus) i na kraju kraljevstvo (regnum). U vrijeme velikog bosanskog bana Kulina, krajem XII i početkom XIII stoljeća, Bosanska država se prostirala od Drine do Grmeča,sa oblastima Bosnom,Usorom (Srebrenik), Soli (Tuzla) i Donjim krajima oko Sane (Ključ). U Kulinovo vrijeme u Bosni su bile već učvršćene određene feudalne društvene strukture. Istovremeno su razvoj trgovine i rudarstva sa Dalmatinskim gradovima rezultirali značajnim privrednim usponom. Centralnu ulogu u tome je imao Dubrovnik kao najjača sila na zapadnom Balkanu tog vremena. Ban Kulin je bio najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji.

3. Politička stabilnost Bosne za vrijeme bana Kulina

Ban Kulin je ostao sačuvan u narodnoj poslovici “Od Kulina bana i dobrijeh dana“. U vrijeme potpune feudalne anarhije u Bosni početko XV stoljeća jedna skupina bosanske vlastele obratila se napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su imale za vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj feudalnim rasulom, i dva stoljeća nakon bana Kulina čuvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se praviti nevješt – kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između katoličanstva i patarenstva samo da bi i sebi i Bosni skinuo sa vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje. Papski izaslanik Ivan de Kazamaris je predložio da se u Bosni uspostave tri – četiri biskupije.

4. Privredni prosperitet Bosne, Povelja bana Kulina

Pored političke stabilnosti  za vladavinu bana Kulina vezuje se značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno sa Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) o trgovini koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29. VIII 1189, može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. On se ponašao kao svaki patrimonijalni feudalni vladar koji se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija. U ulozi gospodara Bosne, Kulin jamči Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnih nasilja njegovih “časnika”. Najviše koristi od tog poreza su imali novi vladajući slojevi.Zahvaljujući tome u Bosni su se razvila tri trga sa utvrdama : “Vrhbosna“ u XI stoljeću nazvana kao “Civitas Bosna“,Visoko i Drijeva (Nerenta),na lijevoj obali Neretve kod ušća rijeke Krupe. Na kraju je njegova dvorska kancelarija, koja predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije.
Ova povelja pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeća na tlu Bosne postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim prevnim sistemom. Povelja predstavlja prvi pisani dokument pisan ćirilicom na govornom narodnom jeziku koji govori o trgovačkim vezama, koje su sigurno od ranije postojale. Prema tome ugovorom se uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Jačanjem tog prometa i veza u Bosni su se razvijala vremenom mala trgovačka središta, među njima su bila već navedena tri trga: Vrhbosna, Visoko i Drijeva kod ušća rijeke Krupe.

5. Srpska prijestolna kriza

 Do srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196. Veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji je kao zet bizantskog cara imao političku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca mjesto očekivanog prijetolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom “velikog kneza”. Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podršku nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mlađeg brata Stefana. U sklopu te borbe treba gledati i njegovo pismo papi 1199, u kojem su se iza vjerskih optužbi i dokaza protiv navodnih heretika u Bosni krili konkretni politički motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti bana Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik i “pravovjernik”, koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. 
Istovremeno su i Emerikovi motive bili prije svega političke prirode. Prilikom pacifikacije Huma 1198 godine kralj Emerik se nije usudio napasti bana Kulina, kao “gospodina Bosne”, i “njegovu zemlju”. Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je ban Kulin upao u Srbiju i odveo “neke kršćane”, kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će i “preostali dio zemlje uzeti”. Jasno je da ban Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem.
Nakon što je 1202 god. pomogao Vukanu da izbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost.

6. Pojava heretičkog učenja u vrijeme bana Kulina

Za vrijeme Kulina bana vezane su prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni.To učenje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s porodicom,rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu, Inocenta III godine 1199. Prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se u “ zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana“. Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga “da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast”.
Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu. Time je započela bliska saradnja između između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta,koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, bilo da su “patareni” ili “babuni”, bilo muslimani, nije više prekidala. Usaglašena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII stoljeće kada su ugarski vladari nosili i titulu “srpskog kralja”. Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenom uputstvima trebalo da postupi kao u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj.To je značilo da prvo pokuša prevesti heretike “na put istine”, a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila. Hereza je u Bosni bez sumnje bila sredstvo drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na dugovni zivot bosanskog covjeka nikako nije mogao odreci. 

7. Sabor na Bilinom polju

Papin izaslanik,već spomenuti Ivan de Kazamaris, je po naredbi pape, u pratnji dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao u Bosnu početkom aprila 1203 godine. Odmah je na Bilinom polju, “pored rijeke” (na području Zenice) održao sabor sa “starješinama krstjana”, banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom.To je bilo vrijeme Četvrtog križarskog rata 1202-1204 god. koji je doveo do znatnih pomjeranja u političkim odnosima na Balkanu i u istočnom Sredozemlju, što se vremenom osjetilo i u Bosni.
Papin izaslanik ispitivanjem “krstjanskih” starješina ustanovio je das u njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8.IV 1203. Potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji)svog heretičkog učenja i prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin kojem je svjedok bio dubrovački arhiđakon Marin.Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je za razliku od svojih prethodnika, vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko se njihova vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, Inocent III nije oklijevaoda proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209 god. protiv albižana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 1203 god. ta politika očito dala željeni učinak da je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je uskladio i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem, katoličkim nadbiskupom (Kalocsa – danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskemeta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, “u ime sve svoje braće i samog bana Kulina”, ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. Banovom je sinu určen akt sa kraljevim pečatom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva. Ukoliko bi ban svjesno podržavao i širio heretike, bio bi dužan platiti globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i kraljeva blagajna.
Pismom datiranim u Ugarskoj 10.VI 1203 god. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa “bivšim patarenima” u Bosni. U stvarnosti čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost krstaškog rata. Sabor na Bilinu
Polju, sa svim događajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su bosanski krstjani bili u stanju da se na različite načine odupru svakoj vrsti spoljnog pritiska. Oni su se pokazali čvršćim i ustrajnijim nego što su to njihovi brojni protivnici mislili. Što se pritisak pojačavao, to su više jačali i njihov otpor i njihova snaga.
Historijske prilike u Bosni omogućile su bosanskom krstjanstvu da uhvati čvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se,skoro tri st. pružao otpor svim pritiscima koji su dolazili,kako sa zapada tako i sa istoka.

 Zaključak

Ban Kulin je bio najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji. Da je to tačno svjedoče nam brojna dešavanja za vrijeme njegove vladavine, kao što su:
- politička stabilnost srednjovjekovne bosanske države za vrijeme bana Kulina;
- privredni prosperitet Bosne, Povelja bana Kulina;
- srpska prijestolna kriza;
- pojava heretičkog učenja;
- sabor na Bilinom polju;

Za vladavinu bana Kulina vezuje se privredni prosperitet utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora o trgovini 29.VIII 1189 može se zaključiti da je u Bosni postojala struktura feudalne vlasti. Kao gospodar Bosne ban Kulin jamči Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom on vlada. Ova povelja svjedoči da je u vrijeme izdavanja postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom. Veze sa Dubrovnikom su postojale i ranije, ali ova povelja predstavlja prvi pisani dokument kojim se samo utvrđuje ustaljena praksa.
Razvojem trgovine javljaju se i trgovački centri: Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta) na lijevoj obali kod ušća Krupe. Za vrijeme bana Kulina javljaju se i prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni koja je uzela toliko maha da je prihvatio i sam ban Kulin, kao i njegova porodica i narod. O tome je papu Inocenta III obavijestio 1199 godine zetski knez Vukan, (stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje).
Papa Inocent III se 1200 godine obratio pismom ugarskom kralju Emeriku tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je to prihvatio, vidjevši mogućnost da uz podršku rimske kurije ostavi pretenzije na Bosnu. Sve se ovo zbiva u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, tj. na prelazu XII u XIII stoljeće kada su ugarski vladari nosili titulu ,,srpskog kralja¨. Kulin je da bi izbjegao križarski rat, pristao na promjene kada je u pitanju vjera, pa je sa papinim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom održao sabor na Bilinom polju 8.IV 1203 godine. Sabor je potpisan u vrijeme Četvrtog križarskog rata 1202-1204 koji je doveo do značajnih političkih promjena u Bosni.

Literatura

1.Dr.Imamović Mustafa - Historija Bošnjaka (drugo izdanje),Sarajevo: Bošnjačka zajednica culture Preporod, 1998.
2.Dr.Imamović Mustafa – Historija države prava Bosne i Hercegovine (Knjiga trinaesta), Sarajevo.
3.Akademik dr Dzevad Juzbašić,Prof.dr Ibrahim Karabegović(iz recenzije) - Bosna I Hercegovina od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata (Prvo izdanje), Grupa autora: Dubravko Lovrenovic, Boris Nilevic.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi