Engleska slavna revolucija (1688.)

Revolucija u modernim društvima poistovjećuje se s burnim promjenama u društvenom poretku ili bolje rečeno u državi. Općenito svi se sjetimo socijalističkih revolucija ili francuske revolucije koje su bile krvave što je zapravo najblaže rečeno. Međutim, prije svih socijalističkih i 101 godinu prije francuske revolucije izvedena je na sasvim miran način Engleska Slavna revolucija koja je ostala upamćena po tome što je bila beskrvna, te su je upravo zbog toga nazvali slavna i ona nam daje za primjer da se ne riješavaju svi problemi nasiljem. Pojam slave se upotrebljava u nekakvom slavnom vojničkom djelu, u junačkim podvizima itd., no Engleska slavna revolucija ne nosi epitet slavna zbog slavnih vojnih pobjeda, nego upravo u tome što je izvršena mirna tranzicija vlasti. Kod samog spomena riječi revolucija nitko od nas ne može ostati ravnodušan, jer kao što i sama definicija kaže: korjenita promjena u društvu i gospodarstvu, a kod većine takvih ''korjenitih'' promjena generalna ideja se nije odmah ostvarila nego postupno nakon dužeg perioda. Ovdje imamo slučaj beskrvne revolucije koja je pomirila sukobljene strane i izvršila svoj konačan cilj – pomirenje i ujedinjenje svih partikularizama u državi, te konačno uspješno funkcioniranje parlamentarne monarhije u Engleskoj. Nastojat ću objasniti, te što bolje protumačiti tijek događaja za vrijeme revolucije i njezine uzroke i posljedice.

Vladavina Jakova II Stuarta – uzrok revolucije

Za razliku od svog brata Karla II koji je bio nepažljiv, sklon užicima i popustljiv. Jakov je bio hrabar i prije svega veoma aktivan što je i pokazao kada se osobno borio u pomorskim bitkama protiv Nizozemaca. Imao je veoma jasno viđenje što je pravedno, a što nije i bio je spreman sve riskirati da bi njegov stav prevladao. Ispravno je reći da je Jakov II više ispaštao zbog svojih pogrešaka nego zbog svojih zlodjela jer on nije bio ni velik ni mudar čovjek, ali je jednostavno nemoguće odati barem malo poštovanja čovjeku koji je bio spreman riskirati sve prije nego odustati od svojih ideja. (Forster, 1912: 531)
Kralj je naime bio rimokatolik, a devet desetina engleskog stanovništva je bilo protestantske konfesije, što je predstavljalo veliku prepreku za kraljeve planove o pretvaranju Engleske u rimokatoličku zemlju. Osim nasilnog vraćanja rimskoj crkvi, kralj je stupio u otvoreni savez sa Lujem XIV koji je više nalikovao na podčinjenost francuskom kralju nego na istinsko savezništvo. Na samom početku svoje vladavine, kralj saziva parlament koji je bio sastavljen većinom od zastupnika stranke Torijevaca i nastavlja ono što je njegov brat započeo, a to je progon dijela škotskih protestanata (Covenanters) pod vodstvom Grahama od Claverhousa. Stanovništvo južne Škotske bilo je razbješnjeno jer je to naredio kralj Škotske i većina Škota zajedno sa već dijelom Engleza planiraju pobunu protiv kralja koja će biti poznata kao Monmouthov i Argylov ustanak. (Forster, 1912: 533)
Međutim, kralju je bila naklonjena stranka Torijevaca i dokle god su bili složni kralj je imao njihovu potporu, ali postojala je jedna stvar u kojoj Torijevci zajedno s Vigovcima ne bi nikad poduprli kralja, a to je podvrgavanje crkve i države katolicizmu. (Trevelian, 1956: 493)

Monmouthov i Argylov ustanak

Ustanak protiv vladavine Jakova II izbio je već 1685. godine u Škotskoj (Grof od Argyla) i Engleskoj (Vojvoda Monmouth). Njihovi vođe su iskrcali svoje snage u mjestu Lyme Regis. Monmouth je bio uvjeren da će većina protestanata pristati uz njega čim se bude iskrcao, no to se pokazalo pogrešnim, jer vrijeme za revoluciju još nije došlo. Jakov II još nije ništa konkretno uradio Engleskim protestantima što će im ozbiljno naštetiti, a Parlamaent ga je još uvijek podržavao. Odgovor je bio silovit, kraljeva vojska pod vodstvom Lorda Fevershama krenula je u pravcu zapada iz Londona, na putu im se pridružio časnik John Churchill, koji će kasnije izrasti u jednog od najboljih engleskih vojnih zapovjednika u povijesti time što nikad nije bio poražen na bojnom polju. Ubrzo, je grof od Argyla poražen 17. lipnja, a 30. lipnja je pogubljen dok se kraljeva vojska s ostatkom pobunjenika sastala na bojnom polju kod Sedgemoora 6. srpnja 1685. godine gdje je vojvoda od Monmoutha poražen velikim zaslugama energičnog vojnog zapovjednika dijela kraljeve vojske, Johna Churchilla i odveden je u londonski Tower, gdje je 15. srpnja pogubljen, te je time pobuna doživjela svoj neslavan kraj. (Trevelian, 1956: 494)
Monmouthov i Argylov ustanak djelovali su na Jakova II tako, da ga je potaknuo na novu tiraniju odnosno taj je ustanak na kraju krajeva imao suprotan učinak. Na pobunu kralj je odgovorio krvoprolićem kada je za vrhovnog suca postavio Jeffreysa, snažnog čovjeka koji je imao problema sa nasilnim ponašanjem. On je osudio 350 pobunjenika na smrt vješanjem i pošto ih je objesio u veliki krug od Dorseta do Somerseta, to je nazvano ''Bloody Circuit'' odnosno krvavi krug, osim toga 800 pobunjenika je poslao u prekomorske kolonije kao roblje, a ostale je stavio u zatvorske ćelije, no ono što je najviše zgrozilo Engleze bilo je neviđeno nasilje nad ženama koje su sudjelovale u pobuni. Čak je general Churchill, koji je bio poznat kao hladna osoba istupio protiv okrutnosti i navodno plačući je rekao da komadić mramora kojeg drži u ruci nije tvrđi od kraljevog srca. (Green, 2008: 6)
Pod francuskim utjecajem kralj je usvojio brže metode za ''ponovno pokrštavanje'' Engleske. Pod izlikom da uvijek postoji mogućnost izbijanja novog ustanka, na Hounslow Heathu uredio je veliki vojnički logor gdje je smjestio 30 000 vojnika. Kralj je krenuo uvoditi u tu vojsku katoličke časnike, no budući da katolika koji su htjeli i mogli vršiti takvu dužnost bilo malo, doveo je iz Irske seljake keltskog podrijetla. Engleski vojnici i građani su ih smatrali strancima i divljacima koji su došli vladati Engleskom (Trevelian, 1956: 495)

Sukob Jakova II sa Sveučilištima

Kao što je već bio odvojen od staleža lordova i gentrya preostalo je Jakovu II da prisili kler na otpor. Naime, kralj je htio da izazove negodovanje klera čime bi oni dali njemu pravo da se odrekne svoje zakletve kao vladara što je dao na početku svoje vladavine da će štititi Anglikansku crkvu i riješio je da će ju napasti na velikim znanstvenim institucijama koje su bile njezine utvrde. Da bi osigurao sveučilišta za katoličke službenike morao je preuzeti školske ustanove koje su pohađali pripadnici engleskog sloja gentry. Kralj nije puno uredovao za katoličke službenike na Cambridgeu, ali zato je usmjerio na Oxford nasilnu i upornu izmjenu protestantskih sa katoličkim službenicima. Obadiah Walker, čelnik sveučilišta se proglasio preobraćenim katolikom i bilo je time za kralja opravdano što je on zadržao svoju poziciju, bez obzira što je to bilo protuzakonito. Rimokatolik imenom Massey bio je predstavljen od strane kralja dekanatu fakulteta Christ Church Magdalen koji je bio najbogatiji fakultet na tom sveučilištu, također je kralj još predložio nekog neuglednog farmera katolika na tu poziciju, međutim izabran je na čelo protestant Hough. Crkvena komisija proglasila je izbore ništavnim, a kralj je sada predložio Oxfordskog biskupa Parkera za svoga kandidata, no i ovaj puta je izabran Hough i čelništvo je tvrdoglavo držalo stav da on treba biti na čelu. Čak je i kraljeva posjeta sveučilištu i tome fakultetu bila uzaludna zajedno sa njegovim prijetnjama. Međutim, on je svoje prijetnje ispunio i Hough je smijenjen i na njegovo mjesto nelegalno je postavljen Parker koji ubrzo umire a nasljeđuje ga Bonaventura Gifford i također kralj postavlja u čelništvo dvanaest katolika kako ne bi bilo problema u vezi slijedećih izbora. (Green, 2008: 20)

Sukobi s parlamentom

Jakova II Stuarta je nakon što je došao na vlast i sazvao parlament podržavala Torijevska većina i taj saziv parlamenta je bio izrazito rojalistički nastrojen, te stoga je jamčio kralju provođenje zakona po njegovoj volji, ali samo preko parlamenta s čime se kralj nikako nije mogao pomiriti jer je smatrao da je pomoću božanskog prava on izabran za kralja i bilo koja neposlušnost naroda smatra se grijehom. Da bi kralj omogućio ostvarivanje svojeg najvećeg cilja, morao je revidirati i uvesti tri zakona. (Trevelian, 1956: 494)
Prvi, tzv. Test Act bio je zakon koji je donio Karlo II i po kojemu su sve osobe koje odbiju deklarirati se pripadnicima novoosnovane Anglikanske crkve, bilo im je zabranjeno vršiti bilo koju vrstu javne službe, čak je i sam Jakov bio smijenjen s dužnosti javnog službenika jer je odbio odreći se svoje vjere. Ovaj zakon je usitinu bio nepravedan, iako ga je podržavala većina protestanata, jer je spriječavao dobre i časne ljude od služenja svojoj državi. Pošto je kao što je već prije spomenuto, kralj imao većinu u parlamentu, on je odlučio ukinuti taj zakon mimo parlamenta što je izazvalo prvo neslaganje između njega i Torijevaca. (Forster, 1912: 536)
Drugi zakon, tzv. ''Habeas Corpus Act'' bio je za razliku od prethodnoga veoma napredan jer je regulirao odnose vlasti prema zatvorenicima. Međutim, kad je Test Act spriječavao kralja da dodjeljuje visoke položaje svojim bliskim suradnicima, tako je drugi zakon spriječavao vladara da kažnjava svoje neprijatelje po svojoj volji. Kralj je želio svoje protivnike staviti u zatvor i držati ih tamo bez suđenja ili ako dođe do suđenja onda mu namjestiti neprijateljski nastrojenu porotu. (Forster, 1912: 536)
Treći zakon odnosno deklaracija koju je Jakov II uveo bila je tzv. ''The Declaration of Indulgence'' 4. travnja 1687. godine prema kojemu je kralj kaznio sve one koji bi prekršili Test Act. On je napravio dobru stvar na krivi način jer je bilo pravedno proglasiti da nijedan čovjek ne smije biti kažnjen zbog svog vjerskog mišljenja, ali totalno krivi potez je napravio kada je izjavio da zakon koji je donio parlament mora biti razvrgnut i stavljen po strani samo zato što je kralj tako želio. Iako je ovom deklaracijom dana amnestija nekonformistima i rimokatolicima, bilo je očito da je kralj naklonjen i da želi više koristi od rimokatolika, te su nekonformisti se udružili sa protestantima Engleske crkve u osudi kraljeve samovolje. (Bromley, 2008: 199)
Kada je kralj 7. svibnja 1688. godine ponovno izdao Deklaraciju Oprosta i kada je sedam dana poslije naredio da se mora pročitati u svim crkvama i kapelicama u cijelom kraljevstvu izazvao je burne reakcije kod Engleza. Nadbiskup Canterburyja William Sancroft zajedno sa šest ostalih biskupa 28. svibnja je potpisao peticiju koju je predstavio kralju sa stajalištem da je Deklaracija donešena na nelegalan način i zamolili su ga da ne inzistira na njihovom čitanju toga. Nakon ovog događaja veliki dio klera je jednostavno odbio poslušati kralja i nije čitao Deklaraciju Oprosta, te je Jakov II. odlučio 18. lipnja pozvati biskupe na razgovor i kada su došli kod njega, poslao ih je u Tower. Samo dva dana kasnije kraljica je rodila sina. Međutim, nitko nije htio priznati novorođenog princa kao legitimnog nasljednika, jer je već vladajući stalež bio dovoljno nezadovoljan njegovom vladavinom i činjenicom da strogo preferira katolike. Kralju kao upozorenje na njegovu destruktivnu unutarnju politiku dano je u slučaju suđenja šestorici biskupa koji su bili optuženi za klevetu, no 9. i 10. srpnja ih je sud oslobodio krivnje čime je izravno narušen kraljev ugled. Veselje naroda se čulo od mjesta suđenja, Westminster Halla čak do Hounslow Heatha koji je bio kraljeva novostvorena vojarna. (Forster, 1912: 538)

Tijek Slavne Revolucije

U noći sa 10. na 11. srpnja Arthur Herbert prerušen napušta London, noseći pismo Vilimu Oranskom, mužu Marije Stuart (kćer Jakova II) koje su potpisali sedam vodećih protivnika Jakova II Stuarta (što Torijevaca, što Vigovaca) u kojem su ukratko informirali Vilima da devetnaest od dvadeset ljudi u kraljevstvu želi promjene, te da iščekivaju njegovu invaziju na Englesku i da će mu se pridružiti kada se iskrca na Englesko tlo. U pozivnici su također još i naglasili nezadovoljstvo u vojsci i mornarici. U slijedećim mjesecima njihovi agenti će dovesti nezadovoljstvo vojnika i mornara do te mjere da kada bude došlo vrijeme invazije, oni će napustiti Jakova II Stuarta. (Bromley, 2008: 201)
Čim je primio pozivnicu, Vilim je odmah počeo pripremati invaziju jer bi mu preuzimanje vlasti u Engleskoj bilo od itekakve koristi zato što je bio u ratu s najmoćnijim vladarem Europe Lujom XIV, kraljem Francuske. Unovačio je 7000 mornara i 5000 vojnika za napad na Englesku, a u savezu s njemačkim kneževinama Branderburgom, Hesseom i knezovima od Brunswicka 13000 vojnika za obranu Ujedinjenih Provincija. Kada su pripreme za invaziju bile pri kraju, Vilim je izdao deklaraciju 10. listopada u kojoj je pobrojao nelegalne zakone koje izdao Jakov II i njegovi ministri, te objašnjavajući da je svrha njegove invazije uspostava slobodnog i legalnog parlamenta koji bi trebao čuvati protestantizam i uspostaviti pravednu nagodbu u vezi vjerskih pitanja. Nekoliko dana kasnije, ekspedicija je bila spremna, no čekao se pogodan vjetar u leđa. (Bromley, 2008: 202)

Konačno, 29. listopada 1688. godine je Vilim isplovio, međutim zbog velike oluje morao se vratiti natrag i tek 11. studenoga je isplovio za Englesku, točnije u Yorkshire gdje ga je trebao dočekati grof od Danbyja koji je bio jedan od potpisnika pozivnice Vilimu, no jaki vjetar je preusmjerio njegovu flotu južnije pa se iskrcao 15. studenoga u mjesto Brixham blizu Torquaya. Iskrcavši se slijedećeg dana, vojska je krenula prema Londonu, tijekom prvih nekoliko dana samo su ih ljudi sa sela podržavali, međutim tada je uz njih stao i sloj gentrya i Vilim je uskoro imao pozamašan broj pristalica. Bojeći se ustanka protiv katolika, Jakov II je poslao vojsku, a potom i sam otišao u mjesto Salisbury 29. studenoga gdje je nakon Torquaya Vilim trebao stići, no sjever zemlje se počeo buniti, ne želivši riskirati bitku, kralj se počeo povlačiti 4. prosinca. Jedan od razloga njegova povlačenja je prelazak na Vilimovu stranu njegova najboljeg vojskovođe Johna Churchilla, a nakon njega kralja su napustili princ Juraj Danski (muž princeze Ane), te njegova mlađa kćer princeza Ana i Sarah (žena Johna Churchilla). Kada je kralj došao do Londona 6. prosinca tada je bio gotovo usamljen u svojim idealima. (Bromley, 2008: 204)
Sada se kralj odlučio na bijeg, a da dobije na vremenu obećao je saziv parlamenta 25. siječnja i poslao je tri izaslanika (Halifaxa, Daniela Fincha i Sidneya, baruna Godolphina) koji su se sastali 18. prosinca sa Vilimom u Littlecoteu da zadrže invaziju uvjeravajući ga da će Jakov otpustiti sve katoličke službenike (vojne i civilne), Tower i utvrda u Tilburyju bit će povjerena gradu Londonu, tijekom zasjedanja parlamenta Vilim i Jakov će biti sa svojim čuvarima u Londonu ili oboje jednako udaljeni od glavnoga grada. S noći 19. na 20. prosinac Jakov II šalje svoju ženu i sina u Pariz i obećaje da će doći za njima za 24 sata. Napisao je oproštajno pismo prema kojemu je njegov vrhovni vojni zapovjednik grof Feversham raspustio preostalu vojsku. Kralj je sa sobom 21. prosinca ponio i Veliki pečat koji je ispustio u Temzu čime parlament nije mogao biti zakonski sazvan bez dokumenta ovjerenog tim pečatom, a novi pečat se nije mogao napraviti bez kraljeva odobrenja, što je ostavilo njegove neprijatelje u nezgodnoj situaciji. Kratko vrijeme zemlja je bila bez vlade, no već slijedećeg dana članovi Gornjeg doma su se sastali u Whitehallu i izabrali Halifaxa za svoga vođu koji je uspostavio red u zemlji nakon početnih nereda. Nesretni kralj je bio uhvaćen kod Favershama kad je bježao i vraćen je u London 26. prosinca. (Bromley, 2008: 205)
Nakon uspješnog iskrcavanja Vilim Oranski nije očekivao pokušaj bijega Jakova II jer ga je vidio još uvijek kao kralja, no nakon bijega Vilim je promijenio svoje mišljenje pogotovo nakoon što je kralj raspustio vojsku gdje je pokazao da nije sposoban vladati. Savjetovao mu je 27. prosinca pred dolaskom u London da se smjesti u mjestu Ham. Povijesna slučajnost je htjela da se dva vladara mimoiđu, jer je Jakov II otišao prijepodne, a Vilim Oranski je poslijepodne došao u London 28.prosinca. Članovi Gornjeg doma su se i dalje sastajali i dalje su tražili od Jakova II da sazove parlament, no on 2. siječnja uspješno bježi u Francusku. Pošto je samo kralj mogao sazvati parlament, a njega nije bilo, članovi Gornjeg doma, predstavnici grada Londona i preživjeli članovi Donjeg doma za vrijeme saziva parlamenta za vladavine Karla II predložili su Vilimu da sazove skupštinu, a dok se svi članovi skupštine ne sastanu, predloženo je da on upravlja zemljom što je on i prihvatio 7. siječnja. Skupština je počela s radom 1. veljače 1689. godine. (Bromley, 2008: 206)

Glavni problem i ujedno najvažnija zadaća Skupštine bila je da preda izvršnu vlast osobi od povjerenja i da se na kraju uvjeri da određena osoba nije iznevjerila povjerenje Skupštine. Na njezinom zasjedanju raspravljalo se o četiri moguće opcije:
1. Jakov II bi mogao biti pozvan natrag u zemlju da vlada pod određenim uslovima
2. Jakov II i njegovi izravni nasljednici mogu zadržati krunu, ali će biti smatrani maloljetnima ili luđacima, dok će izvršnu vlast vršiti regenti
3. Jakovljev bijeg će se smatrati kao smrt vladara gdje će ga naslijediti njegova starija kćer Marija, žena Vilima Oranskog
4. Kraljevim bijegom, smatrat će se da je on time razvrgnuo vladu, te da će dužnost Skupštine biti da organizira izvršnu vlast kako misli da je najbolje za državu
Skupština je na kraju prihvatila 4. opciju i proglasila je prijestolje Engleskog kraljevstva praznim. Ubrzo nakon prihvaćanja četvrte opcije, Skupština je proglasila Vilima Oranskog i njegovu ženu Mariju, kćer svrgnutog kralja Jakova II novim vladarima Engleske. Konačno, 23. veljače 1689. godine prihvaćaju Englesku krunu i potpisuju Deklaraciju o pravima (Declaration of Rights) čime je Engleska Slavna revolucija zaključena. (Bromley, 2008: 207)

Značaj i utjecaj Engleske slavne revolucije

Jakov II je na početku svoje vladavine imao sve, počevši od Torijevske većine koja ga je podržavala do velike reputacije u narodu glede njegove iskrenosti. U svega par godina, sve je navedeno odbacio i počeo ponovno uvoditi katolicizam čime je od sebe odbijao Anglikansku crkvu. Stavljajući katoličke službenike u vojsku, sveučilišta i podizanjem stajaće vojske od 30000 vojnika naveo je Engleske visoke plemiće da pozovu Vilima Oranskog da preuzme prijestolje, što je on i napravio bez borbe jer Jakov II se nije mogao njemu oduprijeti jer ga nije imao tko podržavati (Pollard, 2004: 29)

Nakon što je Slavna revolucija izvršena i Vilim i Marija su preuzeli vlast, od tada nijedan Engleski monarh nije pokušao negirati parlament ili donositi zakone bez njega. Prema Deklaraciji o pravima monarsi nisu smjeli držati stajaću vojsku u vrijeme mira, nisu smjeli davati amnestiju ministrima koje je osudio Donji dom, niti otpuštati suce po vlastitom nahođenju osim ako se s time ne slože oba doma parlamenta. Također vladarima nije bilo dopušteno odbacivati zakone kao što je to radio Jakov II niti držati isti parlament tri godine, niti ga ne sazivati tri godine. Osim navedenih zabrana koje su bile vladarima propisane, također osigurana je i vjerska tolerancija u određenom obujmu i do određene granice sloboda tiska. Međutim svi ti zakoni bili su jamstvo sigurnosti protiv zloupotrebe kraljevske vlasti i kršenja građanskih sloboda. Nijedan zakon nije prošao protiv kraljevih ovlasti u svojstvu da ga upućuju ili savjetuju ministri, jer je on još uvijek bio pravi šef izvršne vlasti i parlament je bio ograničen na zakonodavnu vlast. Omiljena vigovska zdravica za građansku i vjersku slobodu odnosila se na pravo Engleza na slobodu od uznemiravanja, ali ne i na pravo svakog građanina da glasa za svoga zastupnika u parlamentu. Odgovorna vlast nije bila jamčena zakonima, ali je osigurana Slavnom revolucijom. (Pollard, 2004: 30)

Danas poznajemo Englesku odnosno Veliku Britaniju kao razvijenu zemlju sa razvijenim i svjetskim poznatim parlamentarnim sustavom, ponekad se dobiva osjećaj da se tamo rijetko kada nešto zapravo i događa. Međutim, 101 godinu prije Francuske revolucije ono što je mnoge Francuze koštalo života jer je izreka koja nam govori da revolucija jede svoju djecu oživjela, u Engleskoj je sasvim suprotan slučaj, u 17. stoljeću koje je bilo i ostalo poznato po netoleranciji, u Engleskoj je Slavnom revolucijom u potpunosti odvojena religija od države i prvi zakoni su doneseni koji se tiču slobode tiska, te što je najvažnije stvorili su čvrsti parlamentarni ustroj koji je opstao do danas, s kraljem na čelu. Možda ponekad, ali samo ponekad velike probleme možemo riješiti na miran (slavan) način i poslije zavladati svijetom.

Literatura

1. Forster, Arnold, 1912. A History of England from the landing of Julius Caesar to the present day, Cassel and Company, London, New York, Toronto i Melbourne
2. Trevelian, George Macaulay, 1956, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb
3. Bromley, J. S., 2008, The new Cambridge modern history volume VI The rise of Great Britain and Russia 1688 – 1715/1725, Cambridge university press, Cambridge
4. Green, John Richard, 2008, History of the English people volume VII The Revolution 1683 – 1760; Modern England 1760 – 1767, Oxford university press, Oxford
5. Pollard, Albert Frederick, 2004, The History of England A Study in Political Evolution, M. A. LITT., London

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi