POCETNA STRANA

Predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić s časnicima dobrovoljačkog korpusa Slovenaca Hrvata i Srba 1916. u crnomorskoj luci Odesa. Korpus je bio sastavljen od zarobljenih austrougarskih vojnika južnoslavenskog podrijetla, pretežno Hrvata. Hrvatski pripadnici korpusa pobunili su se protiv svojih srpskih časnika što je bila zlokobna najava prilika u budućoj južnoslavenskoj državi.

Hrvatska u jugoslavenskoj monarhiji

Postupci vlasti nove države poput novačenja ratnih veterana, porezne, novčane i nacionalne politike, brzo su protiv nje usmjerili hrvatsko stanovništvo. Na valu nezadovoljstva uzdigla se Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i njen vođa Stjepan Radić. Stranka se zalagala za hrvatsku seljačku republiku t.j. prava najraširenijeg sloja stanovništva – seljaka i zaštitu hrvatskih nacionalnih i državnih tradicija pred nasilnom centralizacijom koja je išla na ruku velikosrpskom projektu. Za svoj uspon iskoristila je uvođenje općeg prava glasa za sve muško stanovništvo nove države što je seljaštvo dovelo na velika vrata na političku scenu. Političke snage koje su desetljećima gospodarile hrvatskom politikom izbrisane su, a sam HRSS se iz stranke pretvorio u pokret hrvatskog naroda, okupivši gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo bez obzira na društveni položaj i svjetonazor. HRSS se vrlo brzo sukobio s vladajućim strankama i krugovima oko kralja Aleksandra Karađorđevića. Vlasti progone HRSS i njegove vođe ali po potrebi i pregovaraju. Rezultat tih pritisaka i pregovora bilo je odustajanje HRSS od republikanskog programa (stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka - HSS). Usprkos privremenog ulaska HSS-a u vladu napetosti između vladajućih krugova oko vladara i HSS samo rastu. HSS se povezuje sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) Svetozara Pribičevića koja zastupa stavove velikog dijela srpskog stanovništva Hrvatske, koje je nezadovoljno postupcima vlasti koji daju prednost Srbiji pred drugim krajevima, a koji pogađaju i njih. Napetosti su doživjele vrhunac 1928. kada je u Narodnoj skupštini u Beogradu ubijen Stjepan Radić. Kralj Aleksandar na zaoštravanje krize odgovara uvođenjem diktature početkom 1929. koju prati nemilosrdni progon političkih protivnika, a posebno vođa HSS-a. Uvođenje diktature samo jača do tada rubne, radikalne, hrvatske nacionalističke snage od kojih nastaje ustaški pokret. Ustaše će imati ključnu ulogu u ubojstvu kralja Aleksandra 1934. Poslije kraljeva ubojstva represija diktature postepeno slabi. Vlast namjesništva kojem je načelu knez Pavle Karađorđević polako se počinje približavati HSS-u i njegovom novom umjerenom vođi, Vlatku Mačeku. Ta nastojanja nije bitno usporila ni vlada Milana Stojadinovića koja je približavala državu fašističkim silama – Njemačkoj i Italiji. Opća klima nesigurnosti u Europi pred izbijanje novog svjetskog sukoba ponukala je kako HSS tako i namjesništvo na dogovor – sporazum Cvetković – Maček iz 1939. Po njemu je nastala Banovina Hrvatska koja je uz veći dio područja današnje Hrvatske obuhvaćala i dijelove Bosne i Hercegovine. U djelokrugu Banovine Hrvatske bila je unutrašnja uprava, sudstvo, prosvjeta, poljodjelstvo, trgovina, industrija, šume, socijalna politika, zdravlje i sl.

Onodobna karikatura prikazuje kako su Hrvati doživljavali gospodarske odnose u kraljevini SHS (Jugoslaviji).
Dok su Hrvati iscrpljeni velikim porezima, Srbijanci daju malo ili ništa.
Divlji i pohlepni Srbi uzimaju pak gotovo sve iz državne blagajne. U karikaturi je jasno izražana doza šovinizma.

        
Politička ubojstva bila su sastavni dio političke scene kraljevine Jugoslavije. Dva najvažnija takva događaja bila su ubojstva vođe HSS-a Stjepana Radića (na odru, na slici gore) i kralja Aleksandra Karađorđevića (nekoliko trenutaka poslije atentata, na slici ).

Gospodarske prilike u Hrvatskoj između dva svjetska rata

Jedno od glavnih obilježja gospodarstva monarhističke Jugoslavije bila je velika razlika u razvijenosti među različitim područjima. Tako su Slovenija i Hrvatska bili uvjerljivo najrazvijenija područja premda su u Austro – Ugarskoj bili među najnerazvijenijima. Cijela tadašnja Jugoslavija je bila izrazito poljodjelska zemlja što je vrijedilo i za Hrvatsku. Cijeli Jugoslaviju obilježava i agrarna prenaseljenost koja je bila osobito izražena u Dalmaciji. U razdoblju između 1918. i 1926. poljodjelstvo, usprkos tehnološkoj zaostalosti, uživa konjukturu ali pred konkurencijom jeftinih poljodjelskih proizvoda iz prekooceanskih zemalja ona ubrzo prestaje. Vlasti kraljevine Jugoslavije dijelom su provele i agrarnu reformu ali su njeni glavni korisnici bili srpski dobrovoljci iz I svjetskog rata. U ovom razdoblju su ipak ukinuti i posljednji ostaci feudalnih odnosa kao što je bio kolonat u Dalmaciji. Glavnina industrije je bila koncentrirana u Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj. Ova prvenstveno proizvodi robu široke potrošnje i slabo koristi svoje kapacitete. Jugoslavija između dva svjetska rata patila je od kroničnog vanjskotrgovačkog deficita. Vrlo je jak bio utjecaj stranog kapitala u industriji, a još više u bankarstvu. U početku Zagreb je bio glavno financijsko središte nove države, no kada je vlada za vrijeme velike ekonomske krize odbila pomoć i zagrebačke financijske ustanove davši prednost onima u Beogradu, ta premoć nestaje. Veliko je nezadovoljstvo vladalo u Hrvatskoj različitim poreznim stopama između Hrvatske i Srbije, pri čemu su one u Srbiji bile znatno niže što se pravdalo ratnim razaranjima. Veliko nezadovoljstvo je izazvao omjer zamjene austro-ugarske krune za novi dinar.

Hrvatska tijekom drugog svjetskog rata

Pokušaj vlade Cvetković Maček da pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu dodvori se osovinskim silama, a ipak ne uđe u rat propao je u časničkom puču krajem ožujka 1941. Nova vlada doduše potvrđuje svoje pristajanje uz pakt no Hitler ja nepovjerljiv prema pučistima pa početkom travnja naređuje napad na Jugoslaviju i njeno komadanje. Vojska kraljevine Jugoslavije brzo je kapitulirala, a kao jedna od tvorevina sila pobjednica na području bivše Jugoslavije, nastaje Nezavisna država Hrvatska (NDH) u kojoj vlast preuzimaju ustaše. Drugi svjetski rat je na području Hrvatske doveo do velikih promjena u političkom odnosu snaga. U prvi plan su došle do tada rubne politička snage – ustaški pokret i komunisti. Najjača politička snaga, HSS, se dragovoljno pasivizira smatrajući kako opredjeljivanje za jednu od strana u sukobi samo može šteti hrvatskom narodu i kako je rata stvar velikih sila, a ne malih naroda. Ustaše su početkom rata, obećanjem hrvatske državne i nacionalne nezavisnosti, privukle veliki dio Hrvata. Uskoro je postalo bjelodano da od toga nema ništa. Glavnu ulogu u „nezavisnoj“ državi imali su Nijemci i Talijani, veliki dio etnički čistog hrvatskog teritorija prepušten je Italiji, a ustaše su uvele nemilosrdnu strahovladu. Nezadovoljstvo nije moglo smanjiti ni priključenje NDH Bosne i Hercegovine. Ustaše, kako bi odvratile pozornost javnosti od vlastitih neuspjeha, potiču mržnju prema brojnom srpskom stanovništvu na svom području, kojeg progone i istrebljuju. Po uzoru na nacista progone i likvidiraju i Židove i sve one koji nisu bili „rasno“ podobni. Njima se suprotstavljaju komunisti. Njih predvodi hrvatski komunist Josip Broz Tito koji će obilježiti povijest Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeca. Oni nastupaju s programom obnove Jugoslavije ali sada republike, ustrojene na federalnom načelu koji bi trebalo osigurati ravnopravnost svih naroda u novoj državi. Komunisti organiziraju otpor kako njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, tako i ustašama i četnicima. Oslobađanje od fašističkih sila i obnova Jugoslavije nije samoj sebi svrha ve ć samo sredstvo za formiranje socijalističke države utemeljen na komunističkoj diktaturi. Uz borbu protiv fašizma komunisti, koji organiziraju partizanski pokret, istovremeno stvaraju i organe svoje vlasti. Najviši takav organ u Hrvatskoj je bilo Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske (ZAVNOH). Partizanski pokret u Hrvatskoj doživljava svoj vrhunac poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. kada hrvatske partizanske jedinice postaju udarna snaga cjelokupnog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Kako je vrijeme prolazilo utjecaj partizanskog pokreta postajao je sve jači kako među Hrvatima tako i među ostalim stanovništvom Hrvatske no jedan veliki dio Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) ostao je do kraja odan ustaškom režimu dijelom iz uvjerenja, a dijelom zbog straha od komunističke strahovlade. Tako je došlo do apsurdne situacije. Hrvatska je područje u Europi koje je imalo jedan od najjačih antifašističkih pokreta, a istovremeno i brojne snage koje su do kraja ostale vjerne nacistima. Ova duboka podjela obilježava hrvatsko društvo sve do današnjeg dana.

Antifašistička borba u Hrvatskoj

6. travnja 1941. fašističke sile su napale Jugoslaviju. 10. travnja njemačke jedinice ulaze u Zagreb u kome vođa domaćih ustaša Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH). Prethodno su Nijemci bez uspjeha pokušali navesti vođu HSS Vladka Mačeka na kolaboraciju. Tek potom odlučili su se na suradnju s malom ustaškom skupinom. Usprkos proklamiranoj „nezavisnosti“ područje NDH podijeljeno je na njemačku i talijansku zonu utjecaja. Linija podjele je išla od Samobora na zapadu do mjesta Rudo na rijeci Drini na istoku. 18. svibnja 1941. poglavnik NDH Ante Pavelić sklapa s Italijom „Rimske sporazume“ po kojima Pavelić predaje Italiji područje sjeverne i srednje Dalmacije od Splita do Novigradskog mora s otocima, Šušački, Kastavski, Čabarski i dio Delničkog kotara. Ustaška strahovlada i predaja tisu ća sunarodnjaka talijanskoj vlasti ubrzo su izazvali neprijateljstvo prema ustašama. Ovo su iskoristili komunisti. Njihova organizacija je bila razmjerno najjača upravo u Hrvatskoj i dugogodišnji ilegalni rad pripremio ih je za gerilski, partizanski rat. 22. svibnja 1941., na dan napada Njemačke na komunistički Sovjetski savez, u okolici Siska organiziraju prvi oružani odred. U početku komunističke grupe u sukobima s okupatorskim snagama, ustašama i četnicima doživljavaju teške gubitke. Glavni oslonac komunistič kim skupinama postalo je srpsko stanovništvo koje je bilo izvrgnuto ustaškim progonima. Tako prve partizanske jedinice obilježava činjenica da su bile sastavljene pretežno od Srba kojima su zapovijedali Hrvati – komunisti. Te prve jedinice u srpskim područjima obilježavala je izrazita nestabilnost. Lako su nastajale i lako nestajale. Posebno su u pojedinim krajevima bili česti prelazi partizana Srba na stranu četnika (južna Lika, sjeverna Dalmacija). Partizanski pokret se u početku sporije širi u krajevima pretežno naseljenim hrvatskim stanovništvom. Dio Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) je prihvatio ustaški režim kao svoj, ali je najveći dio ostao pod utjecajem HSS, koji, premda je antifašistički usmjeren, bio protiv oružanog otpora okupatorima. Iznimka su bili hrvatski krajevi pod talijanskom vlašću gdje se partizanski pokret brzo počinje širiti. 1942. pristupanje Hrvata partizanskom pokretu dobiva široke razmjere. Tada na području Hrvatske nastaju i velike partizanske jedinice – brigade. Početkom rujan 1943. kapitulira Italija i partizani privremeno zauzimaju velike dijelove Dalmacije i Istre. Tom prilikom zarobljene su velike količine modernog oružja, a tisuće ljudi pristupilo je partizanima što dobrovoljno, što novačenjem. Hrvatski partizani postali su kičma jugoslavenskog partizanskog pokreta. Sukladno tome dio hrvatskog komunističkog rukovodstva na čelu s Andrijom Hebrangom teži većoj samostalnosti u djelovanju i odlučivanju. Tito je smijenio Hebranga s čela hrvatskih komunista, a zamijenio ga je Vladimir Bakarić, osoba koja će imati najvažniju ulogu u Hrvatskoj sve do svoje smrti. Osobitost partizanskog pokreta bila je njegova politička pozadina, društveni koncept utemeljen na komunističkoj diktaturi. Sukladno tome, zajedno s oružanom borbom, stvaraju se političke pretpostavke za ostvarenje komunističkog društvenog koncepta. Tako već tijekom rata nastaju narodni oslobodilački odbori kao začeci nove vlasti. Već krajem 1941. komunisti se opredjeljuju za obnovu Jugoslavije ali na federativnim osnovama koje bi uvažavale nacionalne i povijesne posebnosti jugoslavenskih naroda. To je potvrđeno i na drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) u kasnu jesen 1943. Kao dio tog federalnog koncepta nastaju za pojedine „zemlje“ i njihova antifašistička vijeća. Tako u lipnju 1943. formira se ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske). ZAVNOH je na zasjedanju u Topuskom u svibnju 1944. proglašen najvišim organom državne vlasti u Hrvatskoj. Komunisti ne bi uspjeli u borbi protiv okupatora da u svoj partizanski pokret nisu uspjeli privući i brojne nekomuniste. Usprkos tome ovi jako paze da zadrže „vodeću ulogu“ u partizanskom pokretu imajući uvijek na umu svoj krajnji cilj – komunističku diktaturu. Time su od sebe odbili tisuće potencijalnih antifašista i već tijekom rata pokazali su sklonost nasilnim metodama u uklanjanju političkih protivnika.

Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji

U svibnju 1945. partizani pod svoju kontrolu stavljaju cijelo područje Hrvatske. Komunisti su najbrutalnijim postupcima, po uzoru na Staljina i njegov režim, pokazali kako ne trpe nikakvo suprotstavljanje. U kratkom roku pobili su tisuće ljudi za koje su sumnjali da bi mogli biti neprijateljski usmjereni prema novom režimu. U sklopu nove Jugoslavije, kao jedna od federalnih jedinica, postoji i republika Hrvatska (Federalna država Hrvatska, Narodna republika Hrvatska, Socijalistička republika Hrvatska). Njene su granice pretežno utemeljene na povijesnim granicama utvr đenima u 17. i 18. stoljeću. Ona je izgubila dijelove Bosne i Hercegovine koji su pripadali Banovini Hrvatskoj, a dobila je Baranju kao i Istru, Rijeku i dijelove Kvarnera i Dalmacije koji su prije 2. svjetskog rata pripadali Italiji. U novoj jugoslavenskoj državi vlast komunističke partije i njenog vođe Josipa Broza Tita bila je neosporna. Nova vlast neumoljivo nacionalizira veleposjede kao i veća, srednja pa i manja poduzeća. Osobito jakom pritisku izvrgnuti su seljaci koji nose glavni teret nagle industrijalizacije kako Jugoslavije tako i Hrvatske. Sukob Tita sa Staljinom 1948. postepeno dovodi do nestajanja najstrašnijih ekscesa komunističke diktature i približavanja Jugoslavije kapitalističkim, zapadnim zemljama. U počecima nove jugoslavenske države provodi se stroga centralizacija u kojoj posebnost federalnih jedinica postoji samo na papiru. Ovo izaziva nezadovoljstvo i to posebno u Hrvatskoj koja se osjeća zakinutom i ponovno nametanje centralizma doživljava se kao oživljavanje politike srpske dominacije koja nastupa pod krinkom „jugoslavenstva“. Nezadovoljstvo u sve većoj mjeri počinje dijeliti i hrvatsko komunističko rukovodstvo. Otpor takvoj politici prvo dolazi do izražaja na području kulture. U hrvatskom komunisti čkom rukovodstvu sve više jačaju snage koje teže što većoj samostalnosti Hrvatske unutar Jugoslavije. Njima se načelu nalaze Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. Težnja za jač anjem državnosti Hrvatske unutar postojeće zajednice pretvara se tijekom 1971. u pokret koji obuhvaća široke slojeve hrvatskog stanovništva (masovni pokret, MASPOK). Pod pritiskom vojske, otpora Srba i nezadovoljstva dijela vanjskih činitelja (posebno Sovjetskog saveza) krajem 1971. Tito uklanja tadašnje hrvatsko komunističko rukovodstvo. Sada počinje razdoblje represije i politički utjecaj Hrvatske unutar Jugoslavije naglo slabi. Ustavnim amandmanima iz 1971. i jugoslavenskim ustavom iz 1974. državni suverenitet je prešao na republike tadašnje Jugoslavije koja je dobila brojne osobine konfederacije. Povećana samostalnost republike ipak nije došla do izražaja jer se stvarana vlast nalazila u rukama komunističke partije koju je čvrsto nadzirao Tito i njegovi najbliži suradnici. Njihovom smrću i smrću Tita tijekom 80-tih godina nestaje glavni spajajući činitelj. Sve više jačaju snage koje teže promjenama postojećeg sustava i to posebno u Srbiji. Ove nastoje osigurati Srbiji i Srbima premoć u Jugoslaviji. Situaciju otežava i teška gospodarska kriza koja je zahvatila Jugoslaviju. Hrvatsko komunistič ko rukovodstvo nema ni snage, a dijelom ni volje da se suprotstavi agresivnim č initeljima iz Srbije. Raspad Sovjetskog saveza i slom komunizma u istočnoj Europi prisiljava i njih na demokratizaciju društvenih odnosa u Hrvatskoj. Na demokratskim izborima 1990. komunisti doživljavaju poraz, a na vlast dolazi dotadašnja nacionalistička oporba koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Time Hrvatska ulazi u teško razdoblje rata i društvene tranzicije koje rezultira stvaranjem nezavisne i demokratske hrvatske države.