POCETNA STRANA

O priznavanju vlasti ugarskog namjesničkog vijeća

Instrukcije poslanicima Hrvatskog sabora za zajednički sabor s Ugarskom u Požunu (Bratislavi)

…Svakako će poslanici tražiti uređenje senata kraljevskoga: ako se to pak nikako ne bi dalo izvesti neka se barem (op.a. Ugarsko) namjesničko vije će i za članove njegove izradi novi zakonski naputak i neka se izradi obrazac prema službi pojedinaca, neka u tom jednom slučaju izjave, da ć e dotle, dok se ne pridobiju ono dijelovi Hrvatske, koje sada drži Turčin i Mlečanin, i dok se ne nađe na okupu toliki broj županija, da budu mogle uzdržavati jednu političku oblast, - ono šest ostalih županija primati naredbu od namjesničkog vijeća: zato nek se vazda u ovo vijeće uzimaju činovnici prema razmjeru od šest županija, i neka se to pismeno ujamči.

Marmontov opis Ilirskih provincija upućen Napoleonu iz 1809.

Ilirske Pokrajine, zbir pokrajina, jedne nekoć mletačke, a druge austrijske, razlikuju se međusobno po klimi, jezicima, po naravi stanovništva, napokon po svim osobinama koje tvore različitost me đu narodima. Od sjevera do juga duge su dvije stotine i trideset milja. Njihove granice na sjeveru dopirale su do Tirola, a na jugu završavale na granici skadarskog pašaluka. Sačinjene od sudskih kotareva Lienza i Lilliona u Tirolu, okruga Villach u Koruškoj, Kranjske, Gorič ke grofovije, Trsta, Civilne i Vojne Hrvatske na desnoj obali Save; mletač ke i austrijske Istre, Rijeke, Dalmacije, države Dubrovnik i pokrajine Boke Kotorske, brojile su gotovo dva milijuna duša što Nijemaca, Ilira, Talijana, Albanaca i konač no pojedinaca iz svih ovih krajeva koji su se okupili u Trstu. S toliko običaja koliko i pokrajina, s toliko proizvoda koliko i lokaliteta, a osobito po različitom načinu življenja nisu imale ništa zajedničko. Zato ni zakoni ni uprava nisu mogli biti jednoobrazni, niti je isti režim mogao odgovarati stanovnicima Vojne Hrvatske koji čuvaju granice, ili trgovcima grada Trsta, kranjskim plemićima, rudarima Idrije ili Bleiburga, odnosno pomorcima Dalmacije i Albanije.

Preporod i revolucija 1848.

Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebno pritisak Mađara, uz unutarnje činitelje, daju poticaj početkom 30-tih godina 19. st. nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića.
U prvom planu njihova djelovanja je stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda i njegovo pretvaranje u naciju. Njihovo kulturno djelovanje ne ostvaruje se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom. Razlozi za to su bili često korištenje hrvatskog imena kao regionalnog, koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku i druge Južne Slavene. U svome političkom djelovanju, koje prvenstveno teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije i njegovom jačanju, preporoditelji koriste prvenstveno hrvatsko ime.
Ovakva koncepcija preporoditelja nailazi na jak otpor unutar same Hrvatske i to posebno kod velikog dijela sitnog plemstva koje je usko vezano za regionalno shvaćeno „horvatstvo“, stare feudalne tradicije i koje se usko povezuje s Mađarima. Ovo izaziva oštre političke sukobe koje sa sobom nose i ljudske žrtve. To je 1843. dovelo do zabrane ilirskog imena. Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi na važnosti.
Usprkos zabrani ilirskog imena preporoditelji, dijelom i uz pomoć carskog dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više šire i jačaju svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske) Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab. Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena dugogodišnja nastojanja preporoditelja.
„Proljeće naroda“, revolucije 1848., zahvatilo je kako Habsburšku monarhiju tako i Hrvatsku. Stare ideje preporoditelja i nova nastojanja potaknuta revolucijom u Europi došla su do izražaja u temeljnom spisu hrvatske 1848. „Zahtijevanjima naroda“. Ova prvenstveno traže ujedinjenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru itd.
Ključna je u ovom razdoblju osoba novoizabranog bana, baruna Josipa Jelačića za kojega se vežu broje nade, a kasnije i brojna razočarenja. Hrvati u obrani svojih nacionalnih interesa, ali i interesa carskog dvora, ratuju protiv Mađara, s kojima prekidaju stoljetne državno-pravne veza, i drugih nacionalnih pokreta koji ugrožavaju opstanak Habsburške monarhije.
Dok se na početku preporoda postavljalo pitanje pukog opstanka hrvatskog naroda, na njegovom kraju veću su postavljeni temelji njegovom pretvaranju u modernu europsku naciju.

Grof Janko Drašković predstavlja svojom osobnošću
spoj starih hrvatskih feudalnih tradicija i nove nacionalne ideje.

Ljudevit Gaj je svojom karizmatičnom pojavom
imao ključnu ulogu u počecima preporoda.

Ban Haller (polu lisica), mađarskom vođi Kossuthu (prikazan je shodno svom "jelenskom" imenu ) ,
predaje mađarona - turopoljca, sitnog plemića (u obliku pola djeteta pola gmaza).

Gospodarstvo u doba preporoda

U preporodno doba posrednička trgovina i poljodjelstvo su glavna područja poduzetničkih aktivnosti. U prvoj polovici 19. st. nastavlja se sa izgradnjom prometnica i izradom još većih planova za njih. 1811. dovršena je Lujzijanska cesta koja je povezivala Karlovac i Rijeku. 1827. počela je gradnje ceste od Gospića do Obrovca preko Velebita. Njezin graditelj J. K. Knežić izrađuje i plan gradnje željezničke pruge od Siska do mora. 1844. osnovano je u Rijeci i „Društvo za izgradnju željezine od Vukovara do Rijeke“. Usprkos tome Hrvatsku su još dijelile godine do prve željezničke pruge.
Znatna su ulaganja i u rije čni i pomorski promet. Ve ć početkom 19. st. biskup Maksimilijan Vrhovac daje izraditi plan regulacije Kupe uzvodno od Karlovca. Prvu polovicu 19. st. obilježavaju i počeci brodogradnje na Lošinju. Od 1835. duž istočne obale Jadrana organiziran je promet parobrodima. 1843. istaknuti preporoditelj Ambroz Vranjican uvodi parobrod kao prometno sredstvo i na Savi.
Napredak prometa i trgovine povezan je često s trgovinom žitom. Tako 1828. zbog potrebe prijevoza velikih količina žita u Sisku počinje gradnja velikih brodova tegljača. To je pak povezano uz unosnu trgovinu žitom koja se posebno razvija za ustanka u Grčkoj (od 1821.) kada je jeftinom ruskom žitu zapriječen ulazak na sredozemna tržišta. Hrvatski veleposjednici sada i vlastito žito mogu unosno prodati. Situacija se mijenja 1829. kada završava rusko-turski rat i rusko se žito vraća na tržište. Sada hrvatski i mađarski veleposjednici počinju si međusobno konkurirati i u tom tržišnom natjecanju hrvatski veleposjednici prolaze lošije, što je imalo važnu ulogu u mobilizaciji hrvatskih feudalca za preporodne ideje.
Važan izvor prihoda za hrvatske feudalce u ovom razdoblju su i šume. Od 1824. za potrebe francuskih vinara počela je u Hrvatskoj proizvodnja bačvarskih dužica. Šumsko bogatstvo je osnova i za razvoj proizvodnje stakla. Prilično je razvijena i proizvodnja sirove svile.

Hrvatska od apsolutizma do nagodbe

Snagama okupljenih oko carskog dvora uspijeva svladati revoluciju. Ubrzo se ponovo uvodi apsolutizam koji, premda su bili na strani pobjednika, pogađa i Hrvate. Tijekom 50-tih godina apsolutistička država provodi brojne reforme koje moderniziraju hrvatsko društvo i uklanjaju ostatke feudalizma, no visoki porezi i germanizacija izazivaju nezadovoljstvo svih slojeva hrvatskog društva. U ovo doba padaju začeci hrvatsko – srpskog sukobljavanja u kojima obje strane negiraju jedna drugoj pravo da budu posebna nacija.
Pritisnut vojnim porazima i teškim stanjem u gospodarstvu 1859. apsolutistički sustav propada. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861., na temelju dijelom i preporodnih tradicija, oblikuju se politička usmjerenja koja će obilježavati hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Oko tih usmjerenja oblikuju se:
Narodna stranka - za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali pod uvjetima priznavanja hrvatske državnosti i teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja.
Unionistička stranka – za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali bez postavljanja prethodnih uvjeta.
Stranka prava – protiv je direktnih veza Hrvatske kako s Ugarskom tako i s Austrijom. Jedina veza njih i Hrvatske trebala bi biti osoba vladara.
Tijekom 50-tih i 60-tih godina oblikuju se dvije ideologije koje obilježavaju hrvatsku povijest do propasti monarhije pa i u 20. st. Prva je jugoslavizam koja opstanak hrvatskog naroda vidi samo u kulturnom pa i u političkom povezivanju južnoslavenskih naroda na ravnopravnim osnovama. Nasuprot njemu pravaštvo inzistira na posebnosti hrvatskog naspram ostalih južnoslavenskih naroda i stvaranje nezavisne hrvatske države vidi kao glavni politički cilj bez koga nema razvoja hrvatskog društva. Glavni predstavnik prve ideologije bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a druge Ante Starčević.
Novi ratni porazi i unutarnjopolitičke teškoće natjerali su carski dvor na temeljito preuređenje Habsburške monarhije. Dvor se odlučio nagoditi s Mađarima i rezultat toga je pretvaranje monarhije 1867. u dvojnu državu, Austro-ugarsku, koja se sastoji od dva dijela (austrijskog i ugarskog) koje veža samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. U novu koncepciju se Hrvatske, milom ili silom, morala uklopiti. Rezultat tog pritiska je Hrvatsko – ugarska nagodba iz 1868. Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „provizorijem“, “privremenim“ rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara. Sama pak austro-ugarska nagodba postavila je nerješive prepreke za ujedinjenje hrvatskih zemalja jer dok se jezgra hrvatskog područja našla u ugarskom dijelu monarhije, Dalmacija i Istra ostali su u austrijskom dijelu. Samo razbijanjem ovako uređene monarhije mogao se ujediniti hrvatski narod. Poticaj za to davali su događaji u svim hrvatskim područjima (u prvom redu u Dalmaciji) gdje se među hrvatskim narodom sve jače ukorjenjuje hrvatska nacionalna svijest.

Ante Starčević više je sebe doživljavao kao nacionalnog "proroka" nego kao političara.
Ideologija mu je bila spoj liberalnih ideja i povremeno, nacionalne isključivosti.

Josip Juraj Strossmayer razvio je svoju južnoslavensku ideju
kao dio šireg plana za ujedinjenje svih ljudi u kršćanskoj vjeri.

Hrvatska 50-tih godina 19. stoljeća

50-te godine 19. stoljeća bile su razdoblje otvorenog carskog apsolutizma i grubog progona njegovih protivnika. Po ministru unutrašnjih poslova ovo se razdoblje obično naziva Bachov apsolutizam.
U ovo doba provodi se sustavna modernizacija cijele Habsburške monarhije po jednoobraznom načelu, bez obzira na velike razlike u razvijenosti njezinih pojedinih dijelova. Takva modernizacija teško pogađa manje razvijene zemlje, pa tako je teško pogođena i Hrvatska.
50-tih godina 19.stoljeća glavni društveni problem u Hrvatskoj je odšteta bivšim feudalcima za njihova izgubljena prava i borba bivših feudalaca i seljaka oko vanselišnih zemalja. Novi, veliki porezi teško pogađaju i jedne i druge. Prihodi od njih se ne koriste za unapređivanje života stanovništva nego za uzdržavanje sve veće birokracije. U poč etku ukidanje feudalnih odnosa ne samo da ne povećava poljoprivrednu proizvodnju nego je i smanjuje. Za izgubljena prava bivši feudalci su obeštećeni vrijednosnim papirima koje mogu unovčiti tek po cijeni znatno nižoj od nominalne. Industrija se slabo razvija, a obrt čak i propada. Jedini izuzetak u ovome trendu predstavlja Rijeka.
U ovom razdoblju stvaraju se zač eci dviju glavnih ideologija koje će obilježiti povijest Hrvatske do propasti Habsburške monarhije – jugoslavizma i isključivog hrvatstva (pravaštvo). Obje ideologije oštro se suprotstavljaju velikosrpskim idejama Vuka Stefanovića Karadžića.

Nagodbena Hrvatska

Hrvatsko-ugarska nagodba naišla je na oštar otpor u najvećem dijelu hrvatske javnosti, no svi pokušaji da se nagodba bitno promjeni, sve do propasti Austro-ugarske nisu urodili plodom. Dio Mađarske politike smatrao je da je Hrvatska prema nagodbi dobila prevelika prava i sustavno je ta prava nastojao umanjiti. Pojedini hrvatski političari borili su se za „čistoću“ nagodbe i nastojali su izvući iz nje što je više moguće za Hrvatsku i njezin narod.
To je posebno došlo do izražaja za banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.). Pod njegovim banovanjem Hrvatska se ubrzano modernizira i demokratizira. Tada se otvara sveučilište u Zagrebu, uvodi se odgovornost bana Saboru, pravosuđe se odvaja od uprave, uvodi se obvezatno osnovno školovanje, sloboda okupljanja i tiska, dokidaju se posljednji ostaci feudalnih odnosa itd.
Ubrzana modernizacija ipak ne rješava glavne probleme hrvatskog naroda. Po autrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. ponovo se zaoštravaju odnosi između Hrvata i Srba zbog pitanja pripadnosti tih pokrajini hrvatskom ili srpskom području. 1881. nekadašnje područje Vojne krajine vraćeno je pod vlast bana i Sabora ali to ni izbliza ne zadovoljava težnje Hrvata koji traže priključenje Hrvatskoj i Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine. Pokušaji Mađara da umanje Hrvatsku autonomiju izazivaju jak otpor pa i oružane sukobe. Situacija se privremeno smiruje za banovanja grofa Dragutina Khuena Hédervárya (1883. – 1903.). On u korist mađarskih interesa slama otpor hrvatske oporbe drastično smanjivši izborno pravo i uvevši represivno zakonodavstvo. Khuen je igrao i na kartu razmirica između Hrvata i Srba podržavajući potonje. Na drugoj strani dozvolio je prilično slobodan razvoj gospodarstva i kulture privukavši na svoju stranu i dio Hrvata.
Novi veliki neredi 1903. doveli su ipak i do Khuenova pada no i kasniji banovi su provodili, manje više preoblikovanu, Khuenovu politiku. Akcije oko Khuenova pada dovela su do temeljnog preoblikovanja hrvatske politič ke scene. Pod okriljem mladih pravaških političara Ante Trumbića i Frana Supila oblikuje se tzv. „politika novog kursa“ i s njima povezana Hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija je, usprkos brojnim prethodnim međusobnim sukobima, povezala hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj. Koalicija je bila i rezultat dubokog razočarenja hrvatskih politič ara koji nisu više vjerovali da se hrvatsko nacionalno pitanje (u prvom redu ujedinjenje svih Hrvata ) može riješiti unutar Austro-ugarske. Nova rješenja počela su se tražiti u razbijanju Habsburške monarhije i oblikovanju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda.

Vojska i žandarmerija na ulicama Zagreba pred prvi svjetski rat bili su česta pojava.
Sve veće nacionalno i socijalno nezadovoljstvo morala je vlast sve češće gušiti silom.

Karikatura Slavka Cuvaja, jednog od banova poslije Khuena.
Cuvaj je i komesar koji vlada Hrvatskom dok je ustav suspendiran,
što je korak na koju se vlasti Monarhije sve češće u slučaju Hrvatske odlučuju.

Industrija Banske Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća

U ovom razdoblju ubrzano se pove ćava broj industrijskih radnika i industrijskih poduzeća premda je Hrvatska i dalje izrazito poljoprivredna zemlja. To posebno vrijedi za razdoblje između 1890. i 1900. U kasnijem razdoblju dolazi do određenog usporenja uslijed krize drvne industrije ali se nastavlja porast industrijskih pothvata s većim brojem radnika. Usprkos krizi drvna industrija je i dalje vrlo važna i to posebno u Slavoniji gdje se nalazi glavnina njenih pogona.
Od početka 20. stoljeća posebno je karakteristično koncentriranje industrije u gradskim naseljima. To posebno vrijedi za Zagreb i Osijek u kojima je koncentrirana jedna treć ina zaposlenih u industriji. Polovica sve industrije pred 1. sv. r. nalazi se u gradovima. Pred rat naglo raste broj i snaga strojeva u industriji. Do početka 20. stoljeća veći industrijski pogoni uglavnom su ograničeni na drvnu industriju. Početkom 20. st. sve brojniji veliki industrijski pogoni postaju u proizvodnji cementa, prehrambenih proizvoda i preradi duhana.
Većina industrijskih pothvata organizirana su kao dionička društva koja većinom imaju sjedišta u samoj Hrvatskoj.

Riječka rezolucija (03. 10. 1903.)

Povodom političkog stanja, u koje je dospjela monarkija uslied krize u Ugarskoj, hrvatski zastupnici sastadoše se u svrhu: da zauzmu stanovište prema tome stanju i da označe pravac političkome radu hrvatskoga naroda u pitanjima, koja su neprieporna i svima zajednička, a neprejudicirajući na čelnom stanovištu, na kojem vojuju u parlamentarnom životu, bilo kao pripadnici klubova, bilo kao pojedinci.
Hrvatski zastupnici drže, da su današnje javne prilike u Ugarskoj nastale uslied borbe, koja ide za time, da kraljevina Ugarska dodje postepeno do podpune državne samostalnosti. Hrvatski zastupnici uvjereni su, da su oba naroda, hrvatski i ugarski, ne samo na svoje historijske odnošaje, već još više sa obzira na činjenicu neposrednog susjedstva i na realne potrebe svoga života i medjusobne samoobrane upućeni jedan na drugoga, te da se stoga ima izbjegavati svaki povod medjusobnom trvenju.
Polazeći s tih pretpostavka, hrvatski zastupnici smatraju, da je njihova dužnost boriti se usporedo sa ugarskim narodom za ispunjenje svih državnih prava i sloboština, u uvjerenju, da će rečena prava i sloboštine biti od koristi hrvatskom i ugarskom narodu; a time će se udariti temelji trajnomu sporazumljenju obaju naroda. Postignuće te svrhe, namienjene obostranoj koristi, uvjetovano je najprije reinkorporacijom Dalmacije kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kojima već virtualno i pravno pripada.
Da se uzmogne pristupiti k ostvarenju reinkorporacija Dalmacije, treba naprije, da se odstrane današnji nesnosni parlamentarni i upravno politički odnošaji, koji će odgovarati potrebama kulturne zemlje i zahtjevima ustava i slobodi zajamč enih slobodoumnim ustavnim odredbama, kao što su poglavito: 1. izborni red, koji će omogućiti i obezbiediti biranje takvoga narodnog zastupstva, koje će biti vjeran izražaj neispriečene i slobodne narodne volje; 2. Potpuna sloboda štampe, ukinućem objektivnog postupka i uveđenjem porote za štamparske i politič ke delikte; 3. Sloboda sastajanja, udruživanja i istraživanja misli; 4. Ostvarenje sudačke neovisnosti zajamčene svakom sudcu nepomičnošću i neodgovornošću za svoja sudačka djela; 5. Ustrojenje vanrednih instancija upravnodržavnog suda za zaštitu interesa i političkih prava gradjana proti upravnoj samovolji; 6. Ustrojenje posebnog suda za karnostnu (op.a. krivičnu) odgovornost svih javnih činovnika radi kršenja zakona.
Hrvatski zastupnici uvjereni su, da se trajni sporazumak između naroda hrvatskoga i ugarskoga može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskoga naroda, sadržanih u postojeć oj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja , što sada spadaju u područje posla, koji su danas Hrvatskoj zajednički s Ugarskom , kao i sa zapadnom polom monarkije na nač in, da hrvatskom narodu bude obezbiedjen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak. Naravnim tečajem dogadjanja odrazi će se povoljno svaki napredak naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji takodjer i na odnošaje našeg pučanstva, koje živi i u drugim zemljama, posebice u najizloženijem kraju, biva u posestrimi Istri.
Da se uzmognu provadjati i do ostvarenja dovesti ovdje istaknuta načela. Težnje i zahtjevi, izabire se odbor od 5 zastupnika, koji će imati još i daljnji zadatak, da prouči i za riešenje pripravlja ina pitanja, koja su našim zemljama zajednička, ili su od koristi općoj narodnoj dobrobiti.