UZROCI MEKSIČKO – AMERIČKOG RATA ( 1846 - 48.)

Meksiko je kao i najveći dio historije 19. stoljeca bio rastrgan unutrašnjim sukobima između raznih frakcija. Meksiko je bio odbio priznati de facto nezavisnost Teksasa, kojeg su pripojile 1845. SAD. Meksička vlada je bila objavila raskid diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Zbog takve odluke o aneksiji opšto mijenje u Meksiku je bilo veoma ratnički raspoloženo. Za to vrijeme u Sjedinjenim Državama se bio propagirao pravac poznat kao „namjenjena sudbina“ (Manifest Destiny). Na čelu SAD se nalazio bio pobornik rata James K. Polk.
Kao razlog rata je prije svega bilo navedeno niz dugova koji su nastali tokom sukoba u Meksiko prema građanima SAD u Meksiku kao i dug prema državnoj vladi u Washingtonu. Pravi uzroci rata su bili težnja SAD-a za pomicanjem zapadnih granica prema Tihom oceanu (Zlatna vrata), radi trgovine s Dalekim istokom, a i agresivan stav robovlasnika američkog Juga koji su bili tražili nove teritorije za robovsko gospodarstvo. SAD su se bile bojale jačanja prije svega Engleske čiji je premijer bacio oko na Kaliforniju (Richard Pakenham). On je bio smatrao Kaliforniju za najljepšu zemlju na svijetu. Još 1842. američki predstavnik je pokušao bio kupiti koloniju Alta Californiu od Meksika, smatrajući je pravim bogastvom.
Meksiko je od sticanja nezavisnosti bio propagirao naseljavanje svojih sjevernih provincija koje su bile pravo puste. Zbog toga se od 1820 – tih naseljavaju prije svega u Teksasu i Kaliforniji doseljenici iz SAD. Iako nisu bili katolici meksička vlada je bila popustila zbog želje za popularizacijom tih prostora. Doseljenici su trebali služiti i kao odbrana protiv Indijanaca. Među doseljenicima su se bili infiltrirali špijuni koji su bili htjeli izavati simpatije prema državi matici tj. SAD. Među nesporazumima je bilo i pitanje granice s Teksasom tj. da li Neuces rijeka ili Rio Grande rijekapredstavlja granicu. To je bila tzv. Neuscova prevlaka.
U Meksiko je 2.11.1846. došao bio novi izaslanik John Sidel (John Slidell), s prijedlogom kupnje Alta Kalifornije i Novog Meksika(Alta California and Santa Fe de Nuevo México). Pri tome su SAD bile izbrisale dug od 3 miliona prema građanima a za provincije su nudili prvo 25 mil. kasnije 35 mil. $. Na čelu Meksika je Jose Jakim de Guera (José Joaquín de Herrera) koji je inače bio naklonjen prodaji ovih teritorija. Zbog toga na predsjedničku poziciju dolazi željom naroda Mariano Paradiles de Aruilera (Mariano Paredes y Arrillaga). Mariano je bio smatrao da nema govora o davanju teritorija kao i većina populacije u Meksiku. Zbog toga se bio Slidel vratio u Washington i izjavio da Meksiko treba „ kartezirat.“

TOK RATA

Nakon neuspješnih pregovora SAD su bile očekivala dalja pogoršavanja. Reagujući na isprovocirani položaj američke vojske na granici Meksikanci su bili poubijali određen broj američkih vojnika. Nakon informacija o ovome u kongresu SAD, i preuveličavajući događaj bilo je došlo do objave rata Meksiku 13.5.1846 g . Meksiko je objavio rat dva mjeseca kasnije. Abraham Lincol kao predstavnik Whig partije nazvao je ovaj rat nepotrebnim i nemoralnim.
Na čelu vojske SAD bio je Zachary Taylor. Iskusni vojnik iz rata 1812. Na disputiranu teritoriju u Teksasu je bila došla američka vojska i bila pristupila pravljenju uvrđenja Fort Teksas. Prva veća bitka se odigrala prije objave rata kod Paolo Alto ( Fort Teksas) Amerikanci su imali oko 2 500 ljudi a Meksikanci oko 3 500 ljudi. U toj bitci je prvi put korištena „ Leteća artiljerija“ ( flying artyliery) tj. topovi se nisu postavljali na jedno mjesto gdje su ostajali tokom bitke nego su ih vukli konji i razmještali u stanju od situacije. To je bio izum Samuela Ringolda. Dalo je bilo Amerikancima veliku prednost. U drugoj bitci kod Resace del Palme Meksikanci su takođe poraženi.
Meksički kongres je bio pozvao u pomoć Antonia Lopez de Santa Anu. Santa Ana je bio u više navrata predsjednik Meksika te je bio protjeran iz Meksika nakon gubitka vlasti. On je bio smatran najvećim generalom kod Meksikanaca. Određen broj američkih historičara smatra da se Santa Ana dogovorio s vladom SAD o gubitku tih teritorija. Iako nema pisanih dokaza da je bio u tajnim pregovorima, vrlo lako bio je prošao „ neprimjetno“ američku blokadu.
Bio je to rat nejednakih protivnika i jedan od rijetkih ratova u kojem su sve pobjede bile na jednoj, a porazi na drugoj strani. Na američkoj strani su bile sve prednosti organizacije, opreme, naoružanosti i spremnosti. Taj rat možemo smatrati tipičnim kolonijalnim ratom malih snaga na velikom prostoru. Meksikanci nisu imali oružja, opreme te su bili razjedinjeni.
Rat se odigrao u četiri pravca. General Taylor je 18. svibnja zauzeo Matamoros na ušću rijeke Rio Grande i 24. rujna ušao u grad Monterrey poslije četverodnevnog hrabrog otpora Meksikanaca, a 22. i 23. veljače 1847. godine kod Angostura (bitka kod Buena Vista), u dolini između sela Buena Vista i Enkantade, 11 km južno od Saltilla, odbio napad meksičkog generala Santa Anne. Naime, general Santa Anna, pošto je saznao da je general Taylor poslao dio svojih trupa na Veracruz, napao je 22. veljače sa 13 tisuća vojnika američki položaj koji je branilo pet tisuća američkih vojnika. Jednu konjičku diviziju je uputio u obuhvat. Napad glavnih snaga bio je dobro zamišljen, ali su Amerikanci, zahvaljujući podršci svog topništva uspjeli sačuvati položaje, pa je general Santa Anna bio prisiljen povući se 24. veljače. U ovoj bitci se proslavio brigadir Jefferson Davis. U ovom sukobu, Amerikanci su izgubili 746, a Meksikanci oko 200 ljudi.
Satnik Fremont je uz pomoć flote zauzeo do 1846. godine cijelu Kaliforniju i zaključio s Meksikancima mir 13. siječnja 1847. godine ugovorom iz Cahuenga. Brigadir Karni je 18. kolovoza 1846. godine, zauzeo Santa Fe, a s njim i cijeli Novi Meksiko.
General Scott se početkom ožujka 1847. godine iskrcao južno od Veracruza, osvojio utvrđenje San Juan de Ulua 27. ožujka, i potom nastavio ka unutrašnjosti do Puebla, kojeg je zauzeo 15. svibnja, prethodno savladavši otpor generala Santa Anne, čije su snage došle kao pomoć sa sjevera. Pobjedom kod Chapultepeca 12. i 13. rujna pao je i grad Mexico City u koji je general Scott ušao 14. rujna sa svega šest hiljada ljudi.

SPORAZUM U GVADALUPE – HIDALGU I DALJI GUBITCI TERITORIJA

Sporazum u Gvadalupe – Hidalgu bio potpisan je 2. 2. 1848. između SAD i Meksika. Oficijalni naziv je u duhu prijateljstva, limita, granica... Američki predstavnici su bili Nicholas Thrust i Winfield Scot, a s meksičke strane bili su Don Bernardo Couto, Don Miguel de Atristain, and Don Luis Gonzaga Cuevas ( Don Bernardo, Miguel Attristian i Luis Kuevas). SAD su dobile teriitoriju sjeverno od Rio Granda ( oko 1 370 000 km kvadratnih) i platili odštetu Meksiku u visini od 15 miliona $, priznavanje pripajanja Teksasa ali ne precizira koliki je to teritorij. Meksiko je ovim sporazumom izgubio oko 55 % svoje dotadašnje veličine. Sporazum je diktiran po želji američke strane. Ovaj sporazum je u nekim manje sporednim tačkama dograđivan. Prije svega u vezi pitanja Meksičke populacije u SAD. Sporazum je bio naišao na otpor u Kongresu SAD. Protiv njega su se prije svega izjasnili protivnici rata te predstavnici Whig partije. Pored ovog ustupanja teritorije za predsjednikovanja Santa Ana SAD su insistirale na kupnji područja uz granicu velikog 76 000 km kvadratnih. To je područje današnje južne Arizone i dijela Novog Meksika. SAD su bile uočile da je to najbolji dio zemljišta za pravljenje nove kontinetnalne željeznice koja bi spajala dvije obale. Ovaj sporazum su bili dogovarali James Gardsen i Santa Ana. Jedan od razloga za mirovnu prodaju su bili nedostatci novca u finansijskom sistemu države. To je područje bilo prodato za 5 mil $. Ova veličina područja odgovara teritriji Škotske.

REPUBLIKA JUKATAN

Republika Jukatan je bila egzistirala dva puta. Prvi put nakon ukidanja carstva u Meksiku 1822. ali se vratila u naručje ujedinjenih država Meksika za manje od sedam mjeseci. Drugi put u periodu od marta 1841. do jula 1848 god. Zahtjev za oživljavanje ustava iz 1824. godine nije bio uspio te se kapetan Santiago Imán odlučio na raskid veza Jukatana sa Meksikom. To je bilo usljedilo nakon nagovora narodne mase. Santiago je 6. Juna 1840. zauzeo Campeche. Centralna vlada je proglasila rat protiv pobunjenika u Jukatanu. Kongres Jukatana je u oktobru 1841. prihvatio raskid veza s Meksikom. Jukatan je proglasio novi ustav maja 1841. Odlikovao se liberalnim pogledom.
Santa Ana je bio preuzeo vlast u Meksiku 1841. i zatražio dijalog s Jukatanskom vladom. On je bio dozvolio neke autonomne povlastice pogotovo kad je u pitanju trgovina. Ipak dogovori su bili propali te je u avgustu 1842. došlo do oružane intervencije. Komandant Thomas Marin tražio je bio povratak Jukatana u centralnu vlast te je bio zauzeo određene važne tačke. Meksička vojska je bila potpomognuta novim ljudima koje je poslao Santa Ana. Nova vojska je pak bila doživljela težak poraz od Jukatanaca.
Uvidjevši to Santa Ana je bio pristupio oštrim mjerama. Zabranio je trgovinu iz Meksika sa Jukatanom. Tako je bio nanio teške ekonomske prilike Jukatanu. To je pak jukatansko rukovodstvo bilo dovelo opet na pregovarački stol s meksičkom vladom. Dvije strane su se bile dogovorile oko uvjeta pod kojim je Jukatanu data široka autonomija ali je zato pravno ostao u sastavu Meksika. Dogovori su bili završeni krajem 1843. Ipak zbog unutrašnje situacije u Meksiku Jukatan je bio opet januara 1846. proglasio svoju nezavisnost. Stanje u Jukatanu je bilo poprilično teško što se tiče državne situacije. Administracija je bila podjeljena u dva tabora: jednu stranu je bio vodio  Miguel Barbachano a drugu Santiago Méndez. Stvari je još teže bilo učinilo i politiku koje je vodilo dominicijalno majansko stanovništvo.
Za vrijeme rata između Meksika i SAD Jukatan je bio prilično pogođen. Američki brodovi su zaustavili izvoz trgovine i pomorstva zbog svoje blokade. Meksiko je čak poslao delegaciju u SAD s namjerom da dozvole trgovinu Jukatana. Ipak SAD su namjerno u tom dijelu izazivali nemire. Došlo je do pobune majanskog stanovništva. Maje su bile pogođene prije svega visokim porezima i niskim životnim statusom. U to vrijeme su državne vlasti raspravljale o daljoj budućnosti Jukatana. Vlada pod predsjedništvom Santiaga Mendeza je bila vratila neke gradove koje su držale Maje. U želji da završe pobunu Maja administracija Jukatana je postigla sporazum s meksičkim vlastima da se u zamjenu za vojnu pomoć Jukatan vrati u nadležnost centralne vlade.  U avgustu te godine se bio ugušio ustanak Maja i Jukatan se vratio u nadležnost ujedinjenih država Meksika.

MEKSIKO OD 1848. DO 1863.

Za Meksiko je bilo nastupilo veoma teško vrijeme. Vrijeme od 1846. do 1864. se naziva Druga Federalistička Republika. U periodu od 10 godina izmjenilo se bilo više od deset različitih mandata predsjednika. Uskoro je nastupilo vrijeme poznato kao „ La Reforma“. Poslije rata u Meksiku dolazi do borbe između bogatih kreolaca i nove mlade buržoazije. Na vlast dolaze liberali koji se bore protiv zemljoposjednika i ostataka kolonijalizma. Pod njihovim uplivom bilo je došlo usvajanje novog ustava 1857. kojim su ukinute privilegije zemljoposjednicima i crkvi te izjednačena prava svih građana. „ La Reforma“ je bio početak stvaranja Meksika u modernu naciju. Pokret je bio uperen protiv sveštenika, visokog plemstva i cilj je stvaranje boljih uslova za siromašne. Najveći broj historičara smatra da je pokret bio počeo sredinom 19 st. Glavni predstavnici ovog pokreta su : Benito Juárez, Juan Álvarez, Ignacio Comonfort, Miguel Lerdo de Tejada, Sebastián Lerdo de Tejada, Melchor Ocampo, José María Iglesias and Santos Degollado. Za početak pokreta se uzima događaj skidanja Antonia Lopeza de Santa Ana s vlasti 1855. mada ima predloženih i drugih godina, a završava se protjerivanjem Francuza 1867 god.
Od 1857. Nastupio „ Reformistički rat“, koji je duboko podijelio zemlju. Na jedno strani je mlada buržoazija, intelektualci a na drugoj veleposjednici, sveštenstvo. Konzervativci su bili posjedovali glavni grad i centralni Meksiko, dok su liberali bili premjestili svoj glavni grad u Verakruz. Budući da su bili slabo iskusni u vojnim pitanjima liberali su izgubili veći broj početnih bitaka. Sreća se promijenila nakon neuspješnog pokušaja zauzimanja Verakruza. Liberali su bili oslobodili Meksiko, ali je gerilski rat i dalje bio nastavljen. Konzervativci su stupili bili u tajni dogovor s Francuzima i bili su se pripremali na instaliranje Maksimilijana Hasburškog pod uslovom da im se prihvate ranije privilegije.
Za vrijeme vladavine Benita Huareze 1858. sproveden bio je niz mjera kao što su smanjenje rasne diskriminacije, podjela zemljišta, poboljšanje naobrazbe, ukidanje crkvenih privilegija. Njegovo predsjednikovanje je prekinuto 1861. stranom intervencijom koja je bila prouzrokovana neplaćenim računima stranim bankama.

USTAV IZ 1853

Nakon što je bio sa vlasti skinut Santa Ana, novi kratkotrajni predsjednik Juan Hurtado zatražio je od Kongresa stvaranje novog ustava. Kongres je bio podijeljen između više frakcija. Sljedeće godine predsjednik Ignacio Comforte zatražio je stvaranje novog ustava. Liberali su čak tražili vraćanje na snagu ustava iz 1824 god. Jedan manji broj tzv „ Istinski liberali“ su bili tražili još radikalniji ustav u pogledu ljudskih sloboda. Što se tiče crkve najviše je bilo boljelo to što sveštenici ne mogu ući u državne službe i pravo sloboda svih vjera u Meksiku.
Sam sadržaj ustava je bio specifični federalizam i republikanske vrijednosti. Ustav se bio sastojao od 8 naslova i 128 podtačaka zih naslova. Država je bila podijeljena na 23 država i teritorij glavnog grada. Svaka država bi imala određenu unutrašnju autonomiju, koja nije prijetnja centralnoj vlasti. Neke najvažnije taćke su :
1. ukidanje ropstva
2. slobodna vjera ( nikakva dogma i mješanje države)
3. sloboda govora, mišljenja i djelovanja.
4. definisanje Meksika kao države
5. podjela vlasti na : zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
6. zadaće državljana i države u pogledu građana.

U Vatikanu su veoma oštro bili reagovali na novi ustav, prije svega tadašnji papa Pius IX. Određeni konzervativni radikali su bili počeli smišljati način kako izvesti državni udar. Ubrzo su bili predsjednik države zajedno s Benitom Juarezom uhapšeni. Prvi je pobjegao u SAD, a drugi se ostao boriti u tzv „ Reformističkom ratu“.

FRANCUSKA INTERVENCIJA U MEKSIKU

Francuska intervencija u Meksiku je bila prožeta dvjema glavnim razlozima. Prvi je bio što je meksički predsjednik Benito Huarez bio stopirao dalje plaćanje kredita stranim silama koji su nastali davanjem zajmova Meksiku. Drugi je bio potaknut intevencijom poraženih strana kod Napoleona III u građanskom ratu tj. konzervativaca koji su zbog toga morali imigrirati. Glavni protagonist ove ideje je bio Napoleon III, a bio je podržan od strane Španije i Velike Britanije. Glavni cilj je bio iskorištavanje visokih prrirodnih potecijala Meksika i stvaranje monopola francuskim trgovcima kao i slabljenje uticaja SAD na tome prostoru. U to vrijeme SAD se bio približavao se građanski rat, te one nisu bili mogli kvalitetno razraditi svoje planove za Meksiko.
Francuska, Španija i V. Britanija su bile potpisale sporazum u Londonu 31. 10. 1861. o intervenciji u Meksiku. Otkrivši da Francuzi imaju svoje planove u vezi Meksika španske i britanske trupe su se nakon prve intervencije u Verakruzu u decembru te godine brzo povukle. Uočivši da Francuzi imaju svoje planove britanski poslanik sir Čarls Vajk je okarakterizirao intervenciju kao sramnu. Francuski ministar rata je izjavio da Francuzi imaju za cilj uspostavu „ sebi lojalnu“ monarhije u Meksiku. Koristeći tešku situaciju u zemlji zbog naplate dugova Napoleon III je bio uputio novu eskadrilu u proljeće 1862 . u Meksiko u jačini od 5.000 ljudi pod komandom Šarles Loransea. Pošto su bile prodrle duboko u Meksiko u maju te godine blokirali su Pueblu de Saragosu koju su pak Meksikanci odbranili. U avgustu 1862. iskrcao se bio novi broj Francuza u jačini od 30.000 ljudi pod komandom generala Forea.
Pošto je bio osigurao komunikaciju ka Verakruzu krenuo je bio na osvajanje Puebla de Saragose, koju je branio general Ortega. Francuzi su 17. maja bili osvojili grad.Francuzi su pobijedili u bitci kod Kamerona. U ovim borbama su se istakli predstavnici legije stranaca kao i strani plaćenici. Francusko napredovanje je ometalo gerilsko djelovanje i specifične sezone kiše u Meksiku, ali su Francuzi s relativno malo snage dobijali bitku za bitkom. Time je Francuzima bio otvoren put prema prijestolnici. Okupacija prijestolnice je povjerena generalu Bazenu koji je i bio zauzeo 17. juna, a Benito Huarez je pobjegao u San Luis Potopis. Da bi ojačao svoje stanje Napoleon je bio išao na ruku konzervativcima i crkvi čime je njegova potpora znatno porasla. Bentio Huarez je pobjegao na sjever u Monterey gdje nije dobio očekivanu potporu SAD. Na jugu se takođe slama bio otpor Meksikanaca  koji su bili pod komandom P. Diaz.

DRUGO CARTSVO U MEKSIKU

Drugo Meksičko Carstvo se odnosi na period od 1864 – 67. Stvoreno je uz prihvatanje Meksičkog kongresa i insistiranja Napoleona III. Razlog prihvatanja Maksimilijana bilo je podržavanje sve čvršćih veza između Hasburške monarhije i Francuske naspram Pruske. To je bio prije svega politički savez. Maksimilijan i Charlota njegova žena su bili sa entuzijazmom dočekani što je ona bila zapisala i u svojim pismima. Referendum je bio potvrdio prihvatanje nadvojvode Maksimilijana Hasburškog za cara. Carstvo je bilo debelo podržano od strane konzervativaca. Maksimilijan je putovao na brodu iz Trsta u pratnji francuske i austrijske mornarice. Stigao je bio u Verakruz 21. maja 1864. Car je izabrao Mexico grad za svoju prijestolnicu. Čim je stigao u prijestolnicu krenuo je sa arhitekturalnom promjenom glavnog grada i njegovog središta. Maksimilijan je bio šokiran stanjem seljaka u Meksiku naspram veleposjednika.
Budući da nisu bili imali djece usvojili su : Augustin de Intribude de Green i Salvador Intribude de Marezva obojicu unuka prvog meksičkog cara Augustin Intribude. Zbog velikog broja stranih vojnika Maksimilijan se osjećao sigurnijim i vraćao je bio neke stare privilegije konzervativnim strujama. Kasnije na iznenađenje i razočaranje konzervativaca bio je usvojio čitav niz liberalnih principa. uključujući upravnu reformu zemlje, proglašenje vjerskih sloboda te uvođenje općeg prava glasa bez obzira na klasne razlike. Zabranio je bio izrabljivanje djece. Obnovio je i preuredio zamak Chapultepec povrh glavnog grada, koji je postao i vladarska rezidencija. U njegovo je vrijeme velik broj europskih useljenika došao u Meksiko, a pružio je bio utočište i izbjeglicama iz Konfederacije nakon njihovog poraza u Američkom građanskom ratu.
Francuska je bila imala za Meksiko velike planove koje su prije svega uključivale razvoj rudnog bogastva. Meksiko je trebao bio postati kuća uticaja Francuske u zapadnoj hemisferi. Prije svega Meksiko je trebao bioslužit kao polazište za prodor francuske robe u južni Pacifik. Maksimilijan je kao ličnost prefirirao bio monarhističku demokratiju. Nastojao je bio smanjiti svoju moć te djelovati zajedno u skladu s kongresom Zbog svojih liberalnih principa protiv njega je sve više ustajala konzervativna struja. Nakon što je bio došao na vlast Maksimilijan je dobio pismo iz Vatikana da vrati privilegije crkvi. Maksimilijan nije ispoštovao ovo pismo smatrajući da ono šteti meksičkom narodu. Maksimilijan čak nije opravdavao pogled Napoleona III na Meksiko nego je smatrao da Meksikanci moraju sami odredit svoje ciljeve.

PAD DRUGOG CARSTVA

Raspad carstva je bio za očekivanje. Napoleon III je bio dobio izvješće vlada SAD koje traže povlačenje francuskih trupa iz Meksika. Još ranije francuske trupe nikad nisu bile zavladale cjelim Meksikom što je stavljalo u opticaj vraćanje na vlast Benita Huareza. SAD su se bile pripremale na davanje municije i materijala Huarezu nakon završetka građanskog rata. Bile su slobodnije u djelovanju. Postavili su bili svoje vojnike duž granice sa Meksikom u jačini od 50.000 ljudi i bili su blokirali izlaz na more i okeane brodovima iz Meksika. Takođe u Evropi je sve više bila jačala uloga Pruske pod Bizmarkom s kojom se sve više bilo računalo na mogući rat.
Počev od 1865. bilo je dolazilo do pobjeda liberala u raznim bitkama, kod Tamparambe i Minochane. U aprilu i maju liberali su imali dosta stacioniranih ljudi u državama Sinola i Chihuania. Gradove duž Rio Granda su zaposjeli liberali. U drugoj bitci kod Tamparambe odlučena je sudbina sjevernog Meksika. Napoleon III je 31. maja bio otpočeo evakuaciju Meksika. Na tu vijest Huarez i Diaz su bili krenuli ka glavnom gradu. Diaz je bio zauzeo državu Jukatan. Napoleon III je bio tražio da se Maksimilijann povuče što je ovaj odbio, ali je bio poslao svoju ženu na brod za Evropu.
Dana 19. lipnja 1867. Maksimilijan je u rano jutro strijeljan na Cerro de las Campanas zajedno s Miguelom Miramónom i Tomásom Mejíom. Posljednje riječi bile su mu „živio Meksiko i jadna moja Charlota.“ Njegovo mrtvo tijelo je potom javno izloženo u katedrali u Queretaru, gdje je ostalo do 1868., kada je na traženje Franje Josipa koji je u Meksiko poslao bojni brod Novaru, vraćeno u Europu te je Maksimilijan napokon primjereno pokopan u habsburškoj carskoj kripti u Beču. Charlota je, pod pritiskom svega proživljenog, izgubila razum te je ostatak života provela u izolaciji, prvo u Miramaru, a potom u Belgiji, pod skrbništvom svojeg brata, Leopolda II.

MEKSIKO OD 1867 DO 1872.

Nakon što je bio pobijedio Maksimilijana na vlast je došao bio dotadašnji predsjednik Benito Huarez. Težio je ponovnom uspostavljanju vlaasti u Meksiku. Jedan od njegovih najvjernijih ljudi bio je Porfirio Diaz, koji je bio kasnije postao najljući protivnik. Situacija u zemlji je bila veoma teška. Većina vojske bila se odmetnula u banditariju. Samo oko Montereya je sudjelovalo preko 1000 banditskih grupa. Nakon stupanja na mjesto predsjednika morao se bio suoćavati s mnogim pobunama protiv njegove vlasti. Njegov izbor bio je dosta sumnjiv. Za vrijeme svog drugog namjesnikovanja posjede je dijelio na način aukcije tj. ko da najbolju ponudu. Njegov pokret je bio više usmjeren protiv crkve nego protiv veeleposjednika. Vratio je ustav iz 1857. na snagu i krenuo je bio u pravljenje željeznica, fabrika , škola i sl. Zbog nedostatka državnog novca, smanjivao je i ukidao bio penzije.
Do pobune je došlo bilo 1868. na čelu sa Plotino Rhodakanati i Julio Lópezom. Oni su iznjeli svoju hrišćansku filozofiju koja je navodno bila u suprotnosti s predsjedničkim idealima. To je bio tipičan socijalistički pokret. Benito Huarez se nije nikad sslagao s ovim pokretom. Huarez je išao na jačanje centralne Meksičke unije. Da bi bio prikupio novac kristio se prodajom zemljišta. To je pak bilo izazvalo gnjev običnog seljačkog stanovništva. U Meksiku je bio veliki broj zemljoposjednika. Pod Huarezom stasala je bila nova klasa liberalnih veleposjednika i liberlnog oficirskog kora. Bio smatrao je da treba oslabiti snagu kongresa. Sve više je bilo neslaganja naročito s bivšim saveznikom Porfiriom Diazom. Diaz je bio smatrao da je na izborima 1871. Huarez koristio se prevarom. Diaz je bio sa omanjom vojskom krenuo na glavni grad. U vrijeme nesuglasica Benito Huarez je umro za krevetom od srčanog napada.

MEKSIKO OD 1872 DO 1911.

Nakon smrti Benita Huareza na čelu Meksika dolazi Sebastián Lerdo de Tejada, prvo kao vršitelj dužnosti a zatim kao i izabrani predsjednik. Tejade je bio sin Španca i mjke Meksikanke. O njegovom predsjednikovanju nije se bilo puno pisalo. Spada u red zaboravljenih lidera. Živio je bio u veoma burno vrijeme. Kao predsjednik uveo je novi ustav 26.9.1873., otjerao udruženje sestre časnice i ustoličio po prvi put senat. Bio je u vrijeme „ reformističkog rata“ ministar inostranih poslova. Smanjio je bio broj krivičnih prijava kao prestanak protjerivanja pristalica Diaza. Nastojao je bio balansirati između pristalica Diaza i Huareza. Postigao je bio veliku popularnost u državi nakon otvaranja željeznice od Verakruza do glavnog grada. Općenito su bile otvarane ceste i radna mjesta ali je nastojao što brže djelovati u pravcu kapitalizma ne osjećajući pravu snagu Meksika, koja je morala biti raspoređena dosta sporije. Njegovo ne miješanje u političke stvari bilo ga je održavalo u životu države.  Nije bio pristupio zabrantii nijednu političk partiju.
Način vladanja bio je specifičan. Pristupio je miješanju dužnosti predsjednika i premijera. Nastojao je što više centralizirati vladu. Određene grupacije su gledale u njemu tiranta. Podržavao je određene ideje poput : odvajanja crkve od države, stroge liberalne zakone, i slično. Njegovo stvaranje senata je prije svega bilo uključeno kao „ alat“ u borbi protiv raznih manipulacija u saveznim državama. Iako je bio uveo porez na razne kartice taksiza, taj njegov zakon nije bio uveden sve do dolaska Porfiria Diaza, koji je bio i profitirao od toga. Za vrijeme predsjedništva najveći protivnik bio je ironično vrhovni sud. Iako je na to mjesto uz odobravanje Tejade bio postavljen José María Iglesias, on se okrenuo protiv djelovanja predsjednikale. Njegovo ponovno imenovanje navodno je bilo nelegalno 1876.  Za njegovu vanjsku politiku karakteristično je strah od SAD, ali ne toliko u pogledu vojne intervencije, koliko kroz kapitalna ulaganja u privredu. Za vrijeme Tejade postojala su tri glavna željeznička pravca. Porfiristi su bili namjerno pravili probleme da bi ometali rad predsjednika.
Takođe je suzbio pobunu protiv njegove vlasti. Nakon izbora za vlast 1876. pobijedio je bio s malom većinom što je bilo izazvalo pitanje regularnosti izbora. Tejadina glavna greška je bila što nije imao svojih vjernih ljudi na pozicijama i morao je vršiti razna imenovanja kako bi zadovoljio razne grupacije. Drugi krivac bio je u pasivnosti Tejade kao osobe koja je bila opustila da mu se ismijavaju. Zbog toga se dižu ustanci. U bitci kod Tempile snage Tejade su bile izgubile te je bio morao pobjeći u progonstvo.

VLADAVINA PORFIRIA DIAZA

Porfirio Diaz rodio se bio 1830. u državi Oaxaca. Bio je mestik, miješane španjolske i domorodačke krvi. Otac mu je umro kada je imao tri godine, a majka mu je vodila gostionicu dok taj posao nije propao. Sa izbijanjem Meksičko – Američkog rata stupio je bio u vojsku. Diaz se bio iskazao posebno u bitci kod Puebla protiv Francuza. Borio se je i bio protiv vlasti Santa Ana 1855. tada je bio otkrio da mu je vojnički poziv prava karijera. Iako je bio saveznik Benita Huareza okrenuo se je protiv njega nakon što je ovaj stupio na vlast. Uz pomoć katoličke crkve i SAD postao je predsjednik 1876. u Meksiku.Porfirio Diaz je namtenuo zemlji niz rješenja poznatih kao „ Norijski plan“. Time je htio riješiti nagomilane državne probleme. Diaz je ostao na vlasti punih 35 godina što nije bila mala stvar. Za njegovo vrijeme bilo je došlo do naglog razvitka Meksika, ali je to ipak bilo samo na korist malog broja ljudi. Njegovo vrijeme u Meksiku je poznato kao „ Porfiriato“.
Njegova ideologija vlasti je bila temeljena na sistemu ne – izbora na dosadašnje mjesto. Tu svoju ideju bio je kasnije debelo pregazio. Nakon što je došao na vlast Diaz je zahtjevao strogo tumačenje ustava. On je bio dijelio pak najistaknutija mjesta svojim saborcima. Iako su bile čak i novine pod njegovom kontrolom govorile o korupciji on se na to nije obazirao. Takođe je bio udavoljio i crkvenoj frakciji. Na vlasti je bio nastojao posvađati između sebe različite opozicione frakcije i usmjeriti njihovu borbu na druge ciljeve. Ljudi koji su bili uz njega dobijali su velika imanja, položaje u administraciji, fabrike i slično. Kao predsjednik Meksika glavni cilj mu je bio razvoj države, ali je izgubio svoje revolucionarne ideje i ideale.
Njegovo državno zaapošljavanje donijelo je koristi građanima Meksika. Ali je vlada bila popustljiva što se tiče određenih stvari kao što su: prodaja droge, kockanje, prostitucija i slično. Diaz je bio vratio neke privilegije crkvi, što mu je bilo dozvoljavalo hodanje na objema nogama u političkim vodama. Veleposjednici ( haciendasi) su bili veoma zadovoljni s politikom Diaza budući da se ovaj bio s njima udružio u upravljanju zemljom. Općenito rekavši Diaz je bio vješt diplomata i političar. Sa opozicionim novinama Diaz se veoma žestoko bio obračunavao. Najveći dio protivničkih urednika je zatvarao, i tako je bio ostavljao na životu samo novine koje su njega hvalile. Armija Meksika u diazovo vrijeme je bila veoma dobro uređena. Diaz je znao bio pravu vrijednost vojske. I sam je svoj život započeo kao vojnik. Velike svote novca su išle na opremljanje srednjeg i višeg kadra. Generali se obično nisu bili zadržavali dugo na tom mjestu iz straha da bi mogli stvoriti kult ličnosti. Situacija običnih ljudi na imanjima je bila veoma teška dok se pak u gradovima razvijao određen srednji sloj. Diaz je prije svega zaslužan za razvoj stranog kapitala u Meksiko. Iako dijelom Indijanac Diaz je bio smatrao da oni neobrazovani ne mogu biti glavni nosilac razvoja zemlje. Sa stranim ulagačima Diaz je bio veoma pohvalan i vrlo često im je znao i davati prevelike povlastice.  Strane kompanije su bile izuzete plaćanja velikog poreza.Strani kapital je bio sudjelovao u razvoju prije svega usmeren na rudnika, industrije i na kraju stotine kilometara željeznice i autocesta. Najvažnije zemlje partner su bile: SAD, Velika Britanija, a takođe su važne bile i Francuska, Španija te Njemačka. U Monterju je 1903. otvorena prva visoka peć u cijeloj Latinskoj Americi.
Stvorivši uslove za stranu intervenciju u kapitalu, Diaz je bio napravio meksički bom. To se prije svega bilo desilo zahvaljujući kapitalu iz SAD i Europe. Fabrike i industrijska postrojenja su bujale od proizvodnje. Takođe su izgrađeni veliki kompleksi željeznica koji su povezivali dvije obale Meksika. To je bio vrhunac političke rasude od Diaza. Meksiko je tad ima prihod od 3.2 dolara pesosa na dan i na osnovu toga bio je svrstan u rang zemalja kao što su Francuska, Njemačka, Austrija pa čak i V. Britanija. Takođe je bio važan zakon o rudarstvu koji su donijeti 1884. i 1892 koji su vlasnicima davala sva prava nad proizvodnjom. To se i često naziva tzv. „ zlatno razdoblje Meksika. Ipak običan svijet nije okusio ovaj razvoj. Takođe se i u Meksku izdvajaju razni dijelovi države ( provincije). Sjever je bio isprecjecan rudnicima i mineralnim bogastvom, dok su u centralnoj dolini dominirali veliki posjedi na kojima je radila jeftina seljačka snaga. Ipak tamna strana su bile preveliki posjedi od kojih se izdvajala 900 porodica. Donijet je bio zakon 1885. Po kojim bi se zemlja u državnom vlasništvu dala jedna trećina n obradi kolonima ( hacieendasima) , a taj zakon je nazvan „ kolonizacionim“. Išlo je bilo na ruku velikopsjednicima. Oni su bili imali glavnu ulogu u nazatku Meksika kao industrijske zemlje.
Razvoj i iskorištavanje petroliuma je takođe se povećao sa 10.000 dnevno u 1901. na 12.5 miliona u 1911. god. Sve to zahvaljujući stranom kapitalu prije svega iz SAD. Zbog sve veće zavisnosti od SAD država u kapitalistčkom smislu Diaz je jednom navodno rekao „ Jadan moj Meksiko tako daleko od Boga, a tako blizu SAD.“ Takođe je Diaz dosta smanjio vanjski dug Meksika stranim državama koji je bio prouzrokovan nizom revolucija i ratova. Zbog stanja u Meksiko su bili dolazili mnogi emigranti iz Europe u potrazi za poslom. Takođe je dužinu željeznica povećao sa 5. 667 u 1874. na 16. 458 1906 godine. Pozivao je bio i Holivudske glumce i scenaristi u Meksiko gdje bi pravili filmove i od toga je bio punio državni budžet. Radilo se je bilo na povećanju telegrafske mreže kao i primjeni drugih inovacija u Meksiku. Diaz je stavio Meksiko na noge. Meksiko je bio postao najveći proizvođač srebra, a sredio je bankarski sistem i revalvirao poreski sistem učinivši ga dosta efikasnijim. Meksički peso je postao bio jedna od najtraženijih valuta.
Za vrijeme od 1880 do 1884. na čelu Meksika je bio njegov prijatelj i poslušnik Manuel Gonzalez, a Diaz je bio guverner u Oaxaci. Tamo je nakon smrti supruge oženio se osamnaestogodišnjom Carmen Romeo Rubio. Tim brakom je učvrstio veze sa svojim političkim protivnicima. Diaz je uvijek bio pozivao na ustav kad god mu je to odgovaralo, a kad nije, pravio bi se nezainteresovan i nalazio bi stalna opravdanja. Stalno je bio, da bi osigurao predsjedničko mjesto vršio amandmane na ustav. Smatrao je da Meksiko još nije spreman za demokratiju. Promijenio je 1904. period predsjedništva na šest godina. Period vladavine od 1884. do 1911. se danas smatra diktatorskom. Kao rezultat njegove politike glavnu riječ je bila vodila izvršna vlast. Izbori su se redovno održavali ali su bili u službi samo Diaza. Velika većina ljudi ostajala je bila na vlast po dvadeset godina, i bila se prtvarala u neku vrstu „ službene aristokratije“. Dok je zanemario bio ostale dvije grane vlasti. Time je bio stvorio centraliziranu vlast u rukama jedne osobe . Stvorio je bio mueralese, koji su bili policijske snage zapravo sačinjene od lopova i bandita i služili su samo centralnu vlast. Sam je bio postavljao guvernere koji su često bili i veliki industrijalci. I sami industrijalci su bili protiv prevelikog mješanje stranog kapitala. Razvoj Meksika je prije svega služio stranom kapitalu. Dovoljno je reći da se brojne željezničke trase služile samo u slučaju izvoza sirovine, a domaći ljudi nsiu bili dobijali ni 5% proizvodnje petroliuma. To je bio tipičan primjer neokolonijalzma.

MEKSIČKA REVOLUCIJA

Narod je bio bivao sve neraspoložniji prema Diazovoj vladavini. Bilo je više razloga. Prvo što običan svijet nije bio osjetio slast ekonomsog razvoja zemlje, drugo što je i dalje bio potlačen na seoskim imanjima, treće sistem obrazovanja je bio slab ( počeo se bio razvijati), nezadovoljstvo autokratskom vlašću jedne osobe,,. Agrarni sektor je bio nedefinisan,bila su velika prostranstva dok je radnik imao zastarjele uređaje za obradu. Njihove nastambe su bile odrpane i siromašne. Radnici su bili morali i raditi od šest u jutru do sumraka. S druge strane kuće gospodara su bile sređene najboljom opremom. Prvu potporu ustanka dali su radnički pokreti a impuls je došao s vana. Diaz je u početku bio naklonjen radničkim pokretima ali kad su one počele kritikovati režim, bio je počeo njihove vođe zatvarati i obračunavati se s njima. Štrajk je bio kažnjavan veoma surovo, a radnicima je bilo dozvoljeno samo udruživanje radi „ međusobnog pomaganja i potpore“. Oko 1900. najokutnija faza progona je prošla i radničke organizacije su stupile u međusobnu vezu. Tada je u Meksiku bilo oko 800. 000 radnika. Radničke organizacije su u početku bile uperene prije svega protiv velekoposjednika koji su ih iskorištavali kao i strane firme koje imk nisu davali nikakve nadnice, zdravstveno osiguranje, i ostalo.
Dva najvažnija štrajka su bila inspirisana agitatorskim djelovanjima radničkog pokreta iz SAD. To su bila radnički štrajk u Sonori 1906. I godini dana kasnije u Rio Blanku. Natala su na incijativi „ Kanena konsolitajd koper“. Radnici Meksikanci su se bili naljutili na gazde Amerikance, koji su usput zapalili zastavu SAD. Ovaj štrajk je ugušen u krvi. Pokret u Rio Blanku su bili još nemilosrdniji i još više bili nemilosrdnije ugušeni. Ovaj pokolj radnika bio je pozdravi i jedan režimski list s rečenicom : Tako se vlada! Zbog toga je došlo do intervjua Diaza sa jednim američkim novinarom lista „ Pierson magazin“ govorio bio o mogućnosti povlačenja sa čela države i uspostavi demokracije. Tako je došlo do formiranja Demakratske stanke na čelu s Rejesom, koji je kasnije pak bio upućen u Evropu na diplomatsku misiju. No 1909 se bio na sceni javio Fransisko Madero. Bio je plemićkog porijekla i vrlo obrazovan te je izdao bio jednu knjigu u kojoj govori o demokraciji u Meksiku. Madero je još ranije bio aktivan protiv režima i solidarisao je s običnim narodom.
Zajedno s Vaskom Gomezom osnovao je 1909. „Antireizborni centar.“. Cilj je bio suprostaviti se izboru Diaza. Diaz se nije bio puno zainteresovao za Madeira. Diaz je bio smatrao da će ga vrlo lako pobijediti. Diaz je ponovno ubjedljivo pobijedio na izborima. A Madeiro je smatrao izbora falsifikovanim. Madeiro je bio smatrao da je revoluccija jedno zlo ali je do nje ipak došlo. Ipak Madeiro je prešao u SAD i odredio „ Plan iz San Luisa“ kao osnovu za početak revolucije koja je bila počela 23.11. 1910. Sve nade su se polagale bile u jednostavni prenos vlasti. Uprkos represalija režima pobuna je bila izbila 20 novembra u Čiluali. Komandant pobune Parensko Orskol je brzo zauzeo bio selo San Isidro i pobijedio u bitci kod Pedernasele. Vojsci pobune pridružio se bio i legendarni Pančo Vilja. Zbog teške situacije na sjeveru Madeiro prebacuje vojsku na jug. Država Čiuača je bila centar pobune ali su bile i okolne države pogođene. Na sjeveru su pak razbijene pobunjeničke snage u Južnoj Kaliforniji ali na jugu Meksika sasvim drukčije je bilo. U samom pobunjeničkom timu su bile izlazile određene nesuglasice. Zbog mobilizacije vojske SAD, u Meksiku se sjećajući prijašnjih intervencija počeli sporazumjevati. Ipak su uprkos mogućoj intervenciji neprijateljstva obnovljena. Nakon predaje grada Sijudad Huarese sve vše se ljudi okretalo protiv Diaza. Konačno je 25. Maja Diaz podnio ostavku i otišao u progonstvo.

ZAKLJUČAK

Meksiko u drugoj polovici 19. st. bio je proživljavao vrlo teške trenutke. Počev od gubitka preko pedeset odst države. Većina stanovnika u Meksiku nije bila svjesna ove činjenice jer nije bila obrazovana. Od tada Meksiko postaje zanimljiv plijen evropske intervencije. Na Meksiko je oko bila bacila Francuska. U samom Meksiku su uvijek bile postojale dvije suprotne stranke liberalna i konzervativna. Svaki predsjednik koji je bio došao na vlast morao je zadovoljavati obadvije strane. Meksiko je bio kao što je i danas država bogata resursima, vodama, historijom... Meksički političari nisu znali bili to cijeniti i nisu bili nikad  znali iskoristiti. Građanski ratovi su uvijek štetili Meksiku bez obzira da li prava strana bila došla na vlast ili izgubila vlast

Francuska je intervencija bila loše završila iako današnji historičari su mišljenje da ona nije toliko loše bila uperena protiv meksičkog naroda. Na scenu ponovo su bili stupili građanski ratovi i netrpeljivost. Vlast u Meksiku se bila ponovo stabilizovala za vrijeme vladavine Porfiria Diaza. On je bio čovjek čvrste ruke. Otvorio je bio Meksiko zapadu i nastojao bio modernizirati Meksiko. Stvorio je bio bum meksičke privrede. Ipak je njegovo dugo držabje autoritativne vlasti bilo dovelo do nezadovoljstva građanstva. To je bilo eskaliralo u građanski rat u kojem je bio smjenen Diaz. Meksiko je bio ostao revolucionarno poprište sve do 1929. kada su pobune prestale i stvoreno nacionalno jedinstvo.

LITERATURA

Davenport John C., The U.S.-Mexico Border: The Treaty of Guadalupe Hidalgo, New York, 1928.
Henderson Timothy, A Glorious Defeat: Mexico and its War with the United States, New York, 2007.
Joseph Gilbert, The Mexico Reader, History, Culture, Politics, North Carolina ( Duke university press), 2001.
Pani Erica, "Dreaming of a Mexican Empire, The Political Projects of the 'Imperialist' New York, 1998.
McCaffreyJames M, Army of Manifest Destiny, The American Soldier in the Mexican War., 1846–1848. New York, 1994.
Grupa autora., Opšta enciklopedija Larousse., II tom., Beograd., 1973.
Grupa autora., Atlas svjetske povjesti., Zagreb., 1987.
Grupa autora., Mala enciklopedija., Beograd., 1986.
Grupa autora., Velika ilustrirana povjest svijeta ( Keršovani)., Rijeka., 1967.
Grupa autora., Vojna enciklopedija., Beograd., 1976.

INTERNETSKI ( DOMUMENTIRANI) IZVORI

http://www.youtube.com/watch?v=6nE3srC_3c4
http://www.youtube.com/watch?v=PKrh6ZWENME
http://www.youtube.com/watch?v=PKrh6ZWENME

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi