OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU | SEMINARSKI RAD IZ ISTORIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE

Još...

OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU

Prvi je svjetski rat bio oružani sukob koji je zahvatio velik dio svijeta, a žarište mu je bilo u Europi te je njime bio zahvaćen velik dio europskih zemalja uključujući i tadašnje Osmansko Carstvo. Osmansko je Carstvo u predratno vrijeme već bilo poprilično slabo te je bilo u razdoblju «bolesnika na Bosporu», što znači da se polako raspadalo, a unutarnje stanje bilo je nestabilno i podijeljeno. U daljnjoj ćemo razradi vidjeti da je upravo sudjelovanje u Prvome svjetskom ratu doprinijelo konačnome raspadu nekad jedne od najjačih svjetskih sila.

2. STANJE U OSMANSKOM CARSTVU PRIJE ULASKA U PRVI SVJETSKI RAT

Tijekom 19. stoljeća Osmansko Carstvo uporno gubi dijelove teritorija, kao npr. Bugarsku, Kretu, Bosnu i Hercegovinu itd. U to vrijeme u Osmanskome Carstvu djeluje pokret mladoturaka koji preuzimaju vlast te su optuženi za pretjeranu pasivnost. Sultan tada reagira te se uspijeva vratiti na vlast, no ipak u cijeloj toj situaciji glavnu riječ u državi nastavljaju voditi mlade revolucionarne snage. Sultan je u to vrijeme samo figura koja praktički nema nikakvu stvarnu moć. Država nikako ne može napredovati jer je sve pod pritiskom i kontrolom velikih sila. Prije Prvoga svjetskoga rata Osmansko je Carstvo također pretrpjelo velike gubitke od strane Balkanskoga saveza nakon Balkanskih ratova. Posjedi su bili izgubljeni, a država sve slabija i slabija. Tijekom i nakon Balkanskih ratova Njemačko Carstvo sve više simpatizira Osmansko što je u skladu s njihovom politikom koja je usmjerena prema istoku. Već su se tada mogle primijetiti naznake osmanskoga opredjeljenja u potencijalnom međunarodnom sukobu. U lipnju 1913. ubijen je Mahmut Șevket-paša na što su mladoturci reagirali trijumviratom koji se sastojao od Envera, Talata i Cemala Baya. Enver i Talat bili su germanofili, dok je Cemal Bay bio simpatizer sila Antante. Trijumvirat se posvetio reformi Osmanskoga Carstva po uzoru na modernu Europu. O samim bi se reformama mogao napisati poseban seminarski rad, no budući da iste nisu tema ovoga rada, nećemo ih spominjati. Možemo samo kratko spomenuti da su uvedene brojne škole europskoga tipa te da su reforme dosta išle u korist žena pa je ukinuta poligamija, uvedene su djevojačke škole itd. Unatoč tome što su reforme bile napredne, nisu naročito podržane te je njihova diktatura bila gledana kao diktatura terora. Ratovi vođeni u brzom slijedu tijekom tri godine teško su opteretili osmanske financije te je bilo jasno da im je ponovo potreban strani kapital. Budući da su Njemačko i Osmansko Carstvo bili međusobni simpatizeri, poslana je vojna jedinica pod vodstvom njemačkoga general-lajtanta Otta Limana von Sandersa na osmanski teritorij. Na to su reagirale sile Antante te je Osmansko Carstvo tada bilo podijeljeno između utjecaja dvaju velikih sila. Jedna od najspornijih točaka na osmanskome teritoriju svakako su bili tjesnaci Bospor i Dardaneli. Otto Liman von Sanders imenovan je osmanskim maršalom i glavnim inspektorom vojske, no nije kontrolirao tjesnace.

3. OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU

3. 1. POČETAK RATA

Osmansko je Carstvo 2. kolovoza 1914. sklopilo tajni sporazum s Njemačkom jer je Osmansko Carstvo očito bilo primorano prikloniti se jednoj od velikih svjetskih sila i zaštititi se od mogućeg vojnog prepada. Kao što je već spomenuto, strane u Osmanskome Carstvu bile su podijeljene što se tiče opredjeljenja za stranu u Prvome svjetskom ratu, no većina je ipak bila sklonija Njemačkoj. Sklonost Njemačkoj dobrim je dijelom bila rezultat ugnjetavačke privredne prevlasti Francuske i Velike Britanije. U spomenutom tajnom ugovoru od 2. kolovoza 1914. Njemačka je nagovijestila mogućnost vojne zaštite u slučaju napada na Osmansko Carstvo zbog čega je njemačka vojna misija trebala dobiti odlučujući utjecaj na vođenje osmanske vojske što je i rečeno ranije. Tim je ugovorom Njemačka obećala Turskoj ukidanje Kapitulacija (više međunarodnih ugovora kojima je Osmansko Carstvo odustalo od potraživanja teritorija svojih prava u Jugoistočnoj Europi i Egejskom moru), vraćanje Egejskih otoka i ispravljanje istočnih i sjevernih granica prema Rusiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Mladotursko vodstvo vodilo je politiku naoružane neutralnosti , a plan je bio da takva politika traje do kraja vojne reorganizacije. Općenita atmosfera u državi bila je ratna, rat je bio poželjan jer je bilo potrebno vratiti teritorije izgubljene u balkanskim ratovima, pripojiti dijelove Rusije nastanjene turskim stanovništvom te jednom zauvijek otkloniti opasnost za tjesnace. U međuvremenu je paša postao Enver koji se čak zanosio idejom širenja Osmanskoga Carstva preko Perzije do Indije.

Kada je sam rat počeo, bilo je očito da će Osmansko Carstvo prije ili kasnije morati stati na nečiju stranu. Čiju god stranu uzeli, nisu mogli biti na velikom dobitku jer bi, u slučaju pobjede sila Antante, država mogla biti podijeljena, a u slučaju pobjede Centralnih sila, mogla se očekivati politička i privredna ovisnost o Njemačkoj. Očajnički potez Osmanskoga Carstva čime je pokušalo još neko vrijeme ostati izvan rata bio je pokušaj pregovora s Rusijom. Svaki pokušaj neutralnosti pao je u vodu u trenutku kada je Osmansko Carstvo dalo njemačkim ratnim brodovima Göben i Breslau utočište u svojim vodama pod naletom britanske i francuske flote. To se dogodilo 10. kolovoza 1914. Antanta je neko vrijeme pokušavala navesti Osmansko carstvo na nastavak neutralnosti, no bezuspješno. Rusija je Turskoj objavila rat 2. studenoga 1914., a Britanija i Francuska 5. studenoga. Cipar i Egipat ubrzo su nakon toga došli pod britanski protektorat.

3. 2. VOJNI (NE)USPJESI

U strateškom pogledu položaj osmanskih oružanih snaga nije bio nimalo povoljan jer su bile prisiljene voditi rat na više fronti: na kavkaskom području protiv Rusije, u Iraku i Sueskom kanalu protiv Velike Britanije, u Dardanelima protiv britansko – francuske flote, a na Galipolju protiv britanskog ekspedicionog korpusa. Osim toga, osmanski su se odredi borili u Galiciji, Makedoniji i Rumunjskoj. Za Osmansko su Carstvo najvažnije fronte bile na Kavkazu i u Dardanelima jer su one najviše ugrožavale središte zemlje. Osmanska je vojska najviše gubitaka trpjela na istočnoj fronti. Rusi su 1916. došli do područja Trapezunta te ih je armensko stanovništvo dočekalo s oduševljenjem; čak su ih aktivno podržavali. Armenci su inače bili najbrojnija kršćanska zajednica u Osmanskom Carstvu. Već su ranije bili maltretirani i progonjeni od strane Turaka. Odobravajući doček Rusa mladoturci su uzeli kao povod za drugi masakr armenskoga stanovništva. Onaj dio Armenaca koji je izbjegao ranijim masakrima, a nije se mogao prebaciti u rusku Armeniju, protjeran je u sirijsku, tj. iračku pustinju s izgovorom, na prvi pogled prihvatljivim, da Osmanskome Carstvu neprijateljske Armence valja udaljiti s ugrožene istočne fronte. Ondje je većina njih preminula. Tim je činom uništena velika kršćanska zajednica u Osmanskome Carstvu. Taj je genocid inače i dan danas kamen spoticanja u odnosima Armenije i Turske, a točan se broj umrlih ne zna. Europljani tvrde da je u genocidu život izgubilo oko pola ili više od jednog milijuna Armenaca, Turci tvrde oko 200 – 300 tisuća, a armenofili oko dva milijuna. Na drugoj glavnoj fronti, Dardanelima, osmanska je vojska postigla uspjeh u obrani. Britanci su 1915. godine uspjeli na Galipolju formirati privremeni mostobran, ali su ga ipak već zimi iste godine morali napustiti. Vojska Antante kod bitke na Galipolju sastojala se mahom od britanskih dobrovoljaca izvan Engleske. Ta djelomična pobjeda osmanske vojske, kojoj je uvelike pridonio Liman von Sanders, imala je za Rusiju katastrofalne posljedice jer je time put opskrbe kroz tjesnace ostao trajno zatvoren. Usprkos prolaznim uspjesima na Kavkazu u kasnijim ratnim godinama, borbe su na svim ostalim frontama završavale fijaskom. Gotovo su sva područja padala u ruke Britanaca. Također je bitno napomenuti da su neturski podanici odbili pomoći Osmanskome Carstvu isključivo zbog nacionalističkoga stava mladoturskoga vodstva. Tu su se naročito istaknuli Arapi nad kojima je Cemal, novi paša, primjenjivao politiku terora. To je prestrašilo arapsko stanovništvo, no isto je tako povećalo volju za otporom. Arape su podržavale Francuska i Velika Britanija te je na njihov poticaj Mekke Husain 1916. godine digao ustanak protiv osmanske vlasti te se u listopadu iste godine proglasio kraljem Arabije. Sve što je bilo britanska, odnosno francuska zona utjecaja, postalo je nova neovisna država nastanjena Arapima. Nakon toga je počeo «pustinjski ustanak» kojeg je vodio engleski pukovnik i tajni agent Thomas Edward Lawrence te je osmanska vlast u arapskim zemljama tako sve više gubila utjecaj. Velika Britanija i Francuska nisu stvarno namjeravale pomoći Arabiji u postizanju neovisnosti, više su iskoristili Arape u ostvarivanju vlastitih ciljeva. Husain je priznat kao kralj Hedžaza što je bila neka vrsta kompromisa. Drugi su arapski posjedi osmanske države, prema tajnom ugovoru Sykes – Picot iz svibnja 1916. godine, bili podijeljeni između Velike Britanije i Francuske. Mezopotamija (Irak), Transjordanija i sjeverna Palestina došle su pod britanski, a Sirija, Libanon, dio Kurdistana s Mosulom i Malom Armenijom pod francuski utjecaj. Prema Balfourovoj deklaraciji, jugozapadni dio Palestine bio je neutralan i služio je kao domovina za židovske useljenike. Kako je Italiji kao sfera utjecaja bila obećana južna, odnosno jugozapadna Anadolija, a Rusiji istočna Anadolija s Erzurumom, Vanom, Bitlisom i Trapezuntom, osmanska bi država u osnovi bila ograničena samo na središnju Anadoliju. Sretna je okolnost za Tursku bila Oktobarska revolucija u Rusiji 1917. godine i izlazak Rusije iz tabora neprijatelja. Tako se nije ostvarilo uspostavljanje ruske zone utjecaja na anadolskom tlu.

3. 3. PORAZ OSMANSKOGA CARSTVA

Osmansko je Carstvo iz Prvoga svjetskoga rata izašlo kao gubitnik. Dana je 14. listopada 1918. godine zatražilo primirje, a 30. listopada iste godine je i kapituliralo te je primirje potpisano u Mudrosu. Sporazumom u Mudrosu dogovorena je neposredna demobilizacija turske vojske, zarobljavanje svih ratnih brodova i predaja turskih garnizona u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Osim toga, saveznici su mogli zauzeti Dardanele i Bospor, kao i razne druge strateške točke, među kojima i Batum i Baku, a osiguravao im je i kontrolu željeznica, osobito zaposjedanje tunela kroz Taurus te je obvezivao Tursku da prekine sve odnose s Centralnim silama.
Za poraz su optuženi mladoturci u čijim je rukama bila vlast za vrijeme stupanja Osmanskoga Carstva u Prvi svjetski rat. Za to se može optužiti njihova rascijepljena politika budući se je dio njih htio suradnju s Centralnim silama, a drugi dio s Antantom.
Unatoč tome, ne smiju se zanemariti njihove reforme koje će kasnije dovesti do stvaranja moderne Turske.

ZAKLJUČAK

Osmansko je Carstvo na početku Prvoga svjetskog rata bila vrlo slaba država koja je u literaturi danas poznata i kao «Bolesnik na Bosporu». Ta se država raspadala jer je bila zastarjela, narod je bio konzervativan i reforme se nisu prihvaćale s odobravanjem te su europske sile bile prejake i jednostavno anektirale dijelove osmanskoga teritorija. Vlast nije bila čvrsta, nije bila ni općeprihvaćena, a ni jedinstvena jer je unutar nje bilo mnogo previranja. Osmansko Carstvo nije bilo dovoljno jako da samo uđe u Prvi svjetski rat, no zato su ga Centralne sile uspjele iskoristiti za svoje interese. Osmansko je Carstvo na kraju bilo poraženo što se moglo i očekivati, a taj je poraz bio samo jedan korak naprijed u raspadanju države i stvaranju moderne Republike Turske.

LITERATURA

preuzmi seminarski rad u wordu » » »