SULTAN SELIM II - SULTAN MURAT III

OSMANSKO CARSTVO U VRIJEME SELIMA II (1566. - 1574.)

Poslije smrti Sulejmana Kanunija naslijeđuje ga princ Selim II (1566-1574). Osmansko carstvo doživljava blagi zaokret u odnosu na raniji perod. Taj zaokret savremenici nisu otkrili a do njega dolazi zbog objektivnih okolnosti. Država je bila stabilna za susjede. Dobro participiraju i okolnosti u drugim državama. Hapsburška monarhija daleko je od jedinstva kakvo je bilo u doba cara Karla V. Ona je raspolućena na austrijski i španski dio. Nailaze brojne pobune od strane protestanata. Iako tako Hapsburzi imaju probleme koji dolaze od susjeda Francuza sve to dovodi da Hapsburška monarhija u XVl stoleću izbjegava novi rat sa Osmanlijama. Osmanska saveznica Francuska bila je zaokupljena svojim problemima. Neokrunjena kraljica Katarina Medići povlaći konce za borbu sa Hugenotima. Tada i dolazi do čuvene BARTOLOMEJSKE NOĆI 26/27 augusta 1527. kad se papine pristalice obračunavaju sa Kalvinistima. Mletačka republika je sada nastojala očuvati stanje status quo, zadržavanje svoje diplomatske politike koja odgovara i njima a i Osmanlijama. Međutim, Osmansko carstvo nije bilo bez vanjskopolitičkih problema. Najveći protivnik na istoku bila im je Persija. Ali ni ona nije bila na zavidnom nivou pa je Osmanska vojska relativno čvrsto kontrolirala granice na istoku. Na sjevernim granicama bila je opasnost od tatarskih hanata mada je Krimski hanat bio u vazalnom odnosu prema sultanu. Rusije nije imala velikog uticaja na ovu politiku. Sultan je već od ranije bio upućen u stanje države. Službeno Selim II preuzeo je vlast 7. septembra 1566.g. koga su zvali sinom Hurem sultanije.
Poznato je da je Selim II bio sklon alkoholu te je tako sultana koristio njegov vezir Mehmed-paša Sokolović koji će mu postati zet ženeći Esme hanumu.
Nastupa pobuna begova u Jemenu 1567. s ciljem vraćanja samostalnosti. Pokazalo se da su pobunjenici bili jaki i tri godine je trebalo da vojnički pobijede dio Zaedita. Jemen se podijelio na dva dijela: jedan pod osmanskom vlašću a drugi pod Zaeditima koji su bili Šiti a vlast su držali od 1680-1969. Sa Hapsburškim diplomatama su vođeni pregovori jer rat nije bio skroz skončan. Pregovori su trajali od 1566-1568. i završeni stanjem statu quo. Značaj ugovora iz Speira je taj što je Hapsburška vlast priznala da Erdelj bude u vazalnom odnosu prema sultanu, pretenzije prema bugarskom kraljevstvu Sin Ivana Zapolje ne nosi više kraljevsku nego kneževsku titulu. Stvorena je interesna sfera preko nekadašnje Hapsburške.
God. 1569. Osmanlije su krenuli u rat sa Rusima kako bi vratili hanate Kazan i Astrahan. Vođenje borbe na Kavkazu i sjeverno od Kaspijskog jezera bilo je uvjetovano željom Osmanlija kako bi imali dobar geostrateški i ekonomski položaj. Time bi Osmanlije dobile glavne putove (put svile). Isto tako osvajanjem Kazana i Asrahana skratio bi se put trgovcima što bi značilo veću sigurnost i profit. Tih godina Veliki vezir Mehmed-paša pomišlja na kopanje kanala koji bi spojio Don i Volgu. Svojom flotom Osmanlije bi mogle da se prebacuju od Crnog mora do Kaspijskog jezera pa i prema Kini. Posebno je bilo važno i za trgovinu jer vodenim putom roba bi se lakše prebacivala.
Drugi plan Mehmeda-paše je prokopavanje Sueckog kanala čime bi se postigle ranije težnje. Pripreme su provedene ali je 10. oktobra 1579. g. ubijen Mehmed-paša Sokolović. Bez obzira na neuspjehe u ratu sa Rusima Osmanska vojska je bila u većem preimućstvu u odnosu na Ruse. Veliku ulogu igrali su Krimski Tatari. Osmanski vojnici željni ratnog plijena su 1571. doprli do Moskve a po povlaćenju su zapalili prijestolnicu. Zaporaski kozaci koji se nisu do tada isticali sa malim brodovima su doprli do pred sami Istambul. Po prvi put je grad bio ugrožen od kako je zauzet 1453.g.
U ovo vrijeme Osmanlije su ponovo u ratu sa Venecijom zbog Kipra. Osmanska flota je 1570. izvršila invaziju na Kipar i osvojila ga. Pošto je Kipar bio pod vlašču mletačkog dužda došlo je do objavljivanja rata. Ovim bahatim ponašanjem Osmansko carstvo stvorilo je protiv sebe savez Mletačke rep., španskog kralja i papske države sa papom Pijem V na čelu. Stvaranje antiosmanske koalicije bilo je motivisano težnjom da se pobijedi osmanska flota i tako stekne prednost. Jedan od razloga je i Don Huan Austrijski koji se smatrao dovoljno sposobnim. Ovaj vođa je došao do Lepanta 7. oktobra 1571. ne samo pobijedio osmansku flotu nego je sve brodove i potopio. Međutim, iako su doživjeli poraz savezničke snage nisu mogle povratiti Kipar a flote su se razišle na različite strane. Tadašnji Mletački poslanik Antonije Balbi otišao je u osmansku rezidenciju da vidi situaciju kod Osmanlija. Na primjedbu mletačkog poslanika Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović mu je rekao : "Došao si vidjeti kako je s našom hrabrosti nakon posljednjeg slučaja. Velika je razlika između vašeg gubitka i našega. Mi smo oduzevši vam jednu državu odsjekli ruku a vi ste nam pobivši našu mornaricu obrijali bradu. Odsječena ruka neće više izrasti a obrijana brada će još gušće narasti."
Ovakav odgovor Mletačkom bajlu nije bila fraza nego i realnost. Već u julu 1572. u vode Sredozemlja isplovila je flota od 200 jedrenjaka izrađenih u brojnim osmanlijskim brodogradilištima. Tad je osmanska država imala velika materijalna sredstva i sposobno ljudstvo. Velike finansije priznavala je i Mletačka rep. Iskustvo kojim su raspolagali nalagali su im da prema Osmanlijama vode fleksibilniju politiku. Bajlo je 5. marta 1573. potpisao novi ugovor koji se sastojao od 7 tačaka.

• Prva tačka- Venecija se obavezala da Osmanlijama plati sve ratne troškove nastale u kiparskom ratu (1571./1573.)300 000 dukata.
• Druga tačka-obavezala se da će povući svoju tešku artiljeriju iz pograničnih mjesta.
• Treća tačka-Osmalije prepustaju otok Mlečanima koji trebaju da im plate danak od 500/1 500 dukata.
• Četvrta tačka-sultan Selim II dozvoljava Mlečanima da obnove trgovačke
   kapitulacije koje su postojale od ranije.
• Peta tačka-ukida se danak na ime Kipra od 8 000 dukata.
• Šesta tačka-predviđeno je da granica na tlu Dalmacije i današnje Albanije
   ostane na onim mjestima do izbijanja rata 1570.
• Sedma tačka-predvidjala je vračanje sve zaplijenjene robe.

Ovaj mirovni ugovor prihvatila je i Španija zato što je kralj Filip II planirao da izvrši invaziju na Tunis. Sa 99 galija (prepunih vojske) Španjolci su došli do obala Tunisa. Kako je u gradu Tunisu u međuvremenu bila osmanska posada na vijest o dolasku Španaca oni se povlaće. Za nesigurnost osmanske posade u Tunisu bilo je krivo i saznanje da Hamid iz dinastije Hafsida (Hasfida ) je sklopio tajni sporazum sa Španjolcima. I pored prednosti tokom 1574. uspijevaju samo djelomično u planovima. Osvojivsi Tunis i vidjevši ponašanje Hamida uzimaju za namjesnika njegovog brata Muhameda. Dajući upravo njemu upravu nad Tunisom.
Španjolci su htjeli da imaju jaku posadu. Zato započinju gradnju brojnih tvrđava u Tunisu. Događaji su preneseni i u osmansku prijestolnicu. Vodeće ličnosti su to smatrale za uvredu i njih i sultana. Tražili su da vojne snage krenu u progonstvo Španjolaca. Posebno se isticao Koladž (sablja) Alija jer je za Tunis bio posebno vezan. Snage su 15.maja 1574. sa 278 brodova i sa 48 000 vojnika te pod askerom Sinan-pašom krenule prema Tunisu. Vojna taktika kao i preimućstvo vojske učinile su da osmanske vojne snage u julu 1574. oduzmu Tunis od Španjolaca. Također zauzimaju i druga područja. Tako 11. septembra 1574. Tunis dolazi pod vlast Osmanlija do 1912.g. Neuspijeh Španjolaca kod Tunisa sa zapovjednikom Don Pedrom utiču da Španija ne gubi snagu na ratove u Africi. I oni se okreću Americi.
Sretno zauzimanje Tunisa dešava se u vrijeme kada sultan Selim nije uopće vodio brigu o unutrašnjoj politici. Već 15.decembra 1574. je padom u kupatilu dobio potres mozga i umro. On je i rođen i umro u Istambulu. Iza sebe je ostavio pet sinova: Murat, Sulejman, Mustafa, Džihangir i Osman. Najpoznatiji arhitekta tog doba mimar Sinan podigao je džamiju Selimiju. Uz sebe je imao odanu i sposobnu ličnost velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića.

Početak vladavine harema i vrijeme sultana Murata III (1574-1595)

Nakon smrti Selima na prijesto dolazi princ Murat (1574-1595). Imao je 28 godina kada je došao na vlast. Njegova prva dužnost bila je da preostalu braću pošalje na onaj svijet. Smaknuće prinčeva više nikoga nije iznenađivalo. Kao i u ranijim slučajevima i ovog puta ulogu u preuzimanju prijestolja imao je Mehmed-paša Sokolović. Po izlasku sa broda princ je pokušao da poljubi ruku velikog vezira. Ovo je bio treći osmanski vladar a da se nije mijenjalo stanje na carskom divanu.
Vladavina Murata III uzima se i kao doba vladavine harema i miješanja kako u unutrašnju tako i u vanjsku politiku. Žene direktno učestvuju u politici. Prva žena bila je Nurban, njegova majka. On se ponajviše vezao za sultaniju Safiju, venecijanskog porijekla. Njen otac je bio namjesnik na Krfu i prilikom zarobljavanja došla je u kontakt sa sultanom. Treća žena bila je njegova tetka Esme hanum. Ostale žene koje su bile sultanove naležnice zvale su se jednim imenom HASEKI. Prije dolaska na prijesto 1. decembra 1574. princ Murat je bio jako obrazovana ličnost. Blizak je bio pjesnicima i dervišima i sam je pisao pjesme. Volio je muziku, ples i umjetnost. Imao je hobi da sakuplja satove. Novi vladar je volio cijeli život. Tradicionalni ceremonijal sa pripasivanjem sablje, predavanje peškeša yeničerima nastavljeno je i za Murata III. Pored prvog vezira Mehmed-paše, bio je Pijali-paša Mađar, treći Ahmed-paša iz Štajerske i četvrti Mahmud-paša iz Slovenije (Kranjska). Istovremeno na čelu rumelijskog ejaleta bio je Sijavuš-paša iz Slavonije a na čelu mornarice je bio Kalabrizanin Ocali- Kilic Alija dok je yeničerski aga bio Cakala- Đenovljanin. Glavni evnuh harema bio je Velzer-Nijemac iz Koruške. Drugim riječima glavne civilne i vojne ličnosti bile su porijeklom sa Balkanskog i Apeninskog poluotoka. To je bio odraz okretanja prema evropskoj politici.
U ovo vrijeme osmanska imperija nije vodila neke ratove. Ferhat-beg Sokolović vodeći borbu protiv susjednih hapsburških tvrđava kao kliški sandžakbeg 1572. nanio je poraz vojsci grofa Anesberga. U ovoj bici zarobljen je veliki broj učesnika pa i sin pomenutog grofa. Ponuđen je otkup od 30 000 dukata za mladića a ovim novcem je sagrađena džamija Ferhadija. Ferhat-beg nastavlja svoju aktivnost na tlu bosanske krajine te osvaja Ostrožac i Cazin. Tada je hapsburški car Rudolf II (1576-1612) bio prisiljen da se vojnički direktno suprotstavlja jedinicama bosanskog sandžaka iako je bio priznat za cara Svetog rimskog carstva.
Carstvo je u ovo vrijeme izuzetno bogato a novac je pristizao ne samo iz vazalnih zemalja nego i poluvazalnih kao što su Venecija, Vlaška, Moldavija, Dubrovnik. Koliki je uticaj i moć osmanske države vidi se kad Poljska ostaje bez kralja na njeno prijestolje se kandiduje Anri francuski. Ali kad Anri napušta Poljsku
Osmanlije 1575. g. postavljaju Stjepana Bartolija, svog vazala na mjesto kralja. Dužnost će obavljati od 1575.-1586. Osmanski vladar Poljsku smatra svojom zemljom. U takvoj situaciji Mehmed-paša Sokolović ponovo sa Bečom 1. januara 1577. sklapa ugovor kako bi sprijećio ratovanje u Evropi (8 god.). Evropske zemlje jedna za drugom produžuju mirovne sporazume sa Osmanlijama. Posebno Španija i Francuska kao i apeninske države bojale su se pred osmanskom flotom. Ugled Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića je sve više padao. To je naročito došlo do izražaja kad sultan na perfidan način odlučuje pogubiti rođaka Mehmed-paše, vezira u Budimu. Ubistvo se desilo 10. oktobra 1578. godinu dana ranije nego će biti pogubljen i sam Mehmed-paša Sokolović. On je pogubljen u atentatu a na mjestu velikog vezira nalazio se 14 godina kod tri sultana- Sulejmana Kanunija Veličanstvenog, Selima II , Murata III - a dio tog vremena djelovao je i kao sultanov suvladar.
Bio je obrazovana ličnost, sklon umjetnosti i književnosti kao i historiji. Zna se da je znatan dio bogatstva uvakufio podižući brojne sakralne i profane objekte u mnogim dijelovima Osmanskog carstva. Po Hameru je Mehmed-paša Sokolović bio "najveći veliki vezir osmanskog carstva koji je najduže imao taj položaj 14 godina pod tri osmanska sultana."
U međuvremenu na tlu osmanske države dešavale su se intrigantne stvari uslovljene i unutrašnjim i vanjskim okolnostima. Još 15.. otrovan je persijski šah Tahmaz I. Na njegovo mjesto došao je sin mu Hajdar. Situaciju koja je nastupila namjeravao je iskoristiti sultan Murat III. Planove za novi rat sa Persijom osporavao je Veliki vezir Mehmed-paša jer bi tako uslijedio neizvjesan ishod i gubitak finansija. Murat III se sve više udaljavao od Velikog vezira i izbjegavao ga upravo zbog ovih odluka. Jedna takva odluka je i ta da 1578. sultan objavi rat Persiji. Akcije su počele u martu 1578. i to u Bagdadu i Sehirsaru koji je bio glavni grad svih Kurda. Za glavnog zapovjednika vojnih snaga sultan je imenovao Mustafu-pašu koji je ranije osvojio Kipar. Kako su Osmanlije 1577. g. osvojile Gruziju to im je rat sa Persijom bio olakšan. Iako su se očekivale velike bitke u periodu od aprila do augusta oboje snage vodile su neodlućnu borbu. Međutim, to nije moglo trajati unedogled. Tako je 10. augusta 1578. pred gruzijskom tvrđavom Cildir, došlo do boja u kojoj je do punog izražaja došla sposobnost Mustafe-paše nad snagama Turhan hana. Ovog puta odluka Velikog vezira je potvrđena da se jednom bitkom ne može dobiti rat.
Već 10. oktobra dolazi do atentata nad Mehmed-pašom. Glavni rivali za mjesto Velikog vezira bili su Sinan-paša (Tunis, Alžir) i Mustafa-paša (Gruzija, Kipar). Ne želeći povrijediti nijednog od njih sultan je pod izgovorom da poštuje tradiciju imenovao drugog vezira Ahmed-pašu. Nakon 6 mjeseci on je smjenjen i sultan povjerava mjesto Velikog vezira Sinan-paši. Novi veliki vezir se suočio sa velikim problemima na koje je upucivao i Mehmed-paša Sokolović. Na historijsku scenu stupaju i DRUZI. Gorštački narod koji ime dobija po osnivaću i plemenskom vođi koji se tako zvao a pripadao je plemenu MARDA ili MARDAITA. Postojbina im je bila sj. od Kaspijskog jezera a došli su na tlo Mezopotamje i podijelili se na : Tejmana i Sehaba. Vremenom se naseljavaju na tlo Libanona. Drugi dio je pripadao plemenu Ibn Mana a oni su se naselili između Tripolisa i Bejruta. Oni su bili jedno od najodanijih plemena Osmanlijama. Kad su neki namjesnici počeli da ih terorišu došlo je do pobune Druza oba plemena.
Rat koji je tada vođen protiv Persije rezultirao je da Osmanlije osvoje teritorij današnjeg Azarbejdžana. Prisne odnose uspostavljaju sa Abdurahmanom II, uzbečkim hanom. Osmanlije u narednim godinama osvajaju Gendže i Karabaj. Na persijskom prijestolju je bio unuk šaha Tahmaza I pod njeg. vladavinom Persija je vratila stari ugled. Jedan od prvih poteza bio je sklapanje brzog mira sa OC i rat (1578.) konacno je zaustavljen. Mirovna inicijativa je primljena od Osmanlija jer je Murat III uvidio grešku neposlušavši Mehmeda-pašu. Do potpisivanja mira došlo je 21. marta 1590.g. Šah Abaz prihvatio je da najveci dio Azarbejdžana ostane kod Osmanlija kao i Tabriz (Karabaj, Sirvan, Gruzija, Sehrisar). Između Murata III i Abaza zagovara se ideja pomirenja Šiita i Sunnita. Uprkos uspjesima stanje u osmanskoj državi u zadnjim decenijama XVI st. Nije bilo zadovoljavajuće. Korupcija je bila prisutna u svim društvenim slojevima. Posljedica su bile brojne pobune podanika. Brojni ustanički pokreti zapaženi su u Ugarskoj, Budimu i u Tabrizu. Povod su neisplaćene vojne plaće ali i nazadovanje trgovaca, zanatlija i stanovništva zbog opadanja moći novca. U Istambulu 1592. dolazi do pobune. Nosioci pobune bili su yeničeri koji pokazuju svoju nedisciplinu, žene se, ulaze u esnafe a u ovaj red sad se ne ulazi putem devširme nego i krupcijom. Pobune su ubrzo ugušene. U takvoj situaciji dolazi do novog osmansko-hapsburškog rata. Povod za objavu rata Beču bio je vojni poraz OV kod Siska u kojima je 22. juna 1593. od hapsb. bio porazen bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević. Između ostalog u boju je poginulo 7000 spahija. Taj poraz sultan je doživio kao ličnu uvredu. Sa glavninom trupa sultan šalje Velikog vezira Sinan-pašu.
On je 27. septembra 1593. sa jedinicama prešao most kod Osjeka i od tada traje otvorena borba. U tom periodu od 1593.- 1606. rat se vodio sa promjenljivom srećom. Sredinom 1594. Hapsburška vojska je porazila Osmansku vojsku i preotela Petrinju, Sisak, Goru, Hrastovicu. Najveću zaslugu u tome imao je nadvojvoda Maksimilijan. Kad je on odnio pohvale svom vladaru u Beč situaciju preokreću u svoju korist Osmanlije vračajući Hrastovicu, Goru, Petrinju ali ne i Sisak. Tatarska vojska 1594. osvojila je mjesta Tatu i Sv. Martin. Drugi dio vojske predvođene Sinan-pašom osvojio je tvrđavu JANIK. Iako je glavnina Osmanske vojske podsjećala na doba kada je carstvom vladao sultan Sulejman Kanuni savremenici su uočili pukotine. To su osjetili sutlanovi vazali iz Erdelja, Vlaške, Moldavije. Oni su to htjeli iskoristiti kako bi se oslobodili vazalnosti i čak sklopili savez sa carem Rudolfom II. U pomenutim zemljama postojale su i vodeće ličnosti koje su više naginjale Osmanlijama. Najviše je na ovu pojavu reagirao Sinan-paša koji je izjavio u Istambulu da će sa njima postupiti kao i sa Tunisom. Obecao je da će i u ovom ratu osvojiti ne samo Beč nego i Prag. Dok je plamtao rat 16. januara 1595. umro je Murat III u 49. godini. (20 god, 22 dana). Iako je carstvo pokazalo slabosti teritorijalna osvajanja pokazala su da je carstvo težilo proširenju. Cijela osmanska imperija bila je podjeljena na 40 ejaleta i to 8 u evropskom, 4 u afričkom i 28 u azijskom dijelu. Tu su bile i zemlje u poluvazalnom odnosu priznajući vrhovnu vlast sultana a zadržavajuči autonomiju.
Murat III je bio posljednji osmanski vladar čija se smrt krila nekoliko dana od podanika. Svog nasljednika Mehmeda III je pripremao za mjesto sultana povjeravajući mu upravu nad jednom pokrajinom. Bio je posljednji vladar koji je pripadao klasičnom periodu carstva.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi