OD POŽAREVAČKOG MIRA DO BANJALUČKOG BOJA
(1718-1737.)

USPOSTAVLJANJE NOVIH GRANICA PREMA POŽAREVAČKOM UGOVORU

Sa Požarevačkim mirom završilo se jedno vrlo teško poglavlje historije Bosanskog ejaleta u prvim dvjema decenijama XVIII vijeka. Tada su uspostavljene granice između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva duž ejaleta, sa manjim korekcijama u austrijsko-osmanskim ratovima 1736-1739, te 1788-1791. godine, zadržale su se kroz cijelo XVIII stoljeće.

Nova osmansko-austrijska granica išla je rijekom Oltom, sve do ušća Dunava, sve do ušća rijeke Timok, a od Timoka do sela Trnovac. Zatim se granica protezala uz Timok do sela Tmavca, povijajući se desnom »planinskom kosom između starog crnorečkog i krajinskog okruga (Deli Jovan, Sto, Gavran planina) i požarevačkog (Crni Vrh) i moravskog (Beljanice, Čestobradice) do blizu Ćićevca idući odavde južnom Moravom do ispod Stalaća.« Dalje je nova granica trebalo da od Stalaća ide prema zapadnoj Moravi do više Čačka, a onda rijekom Kamenicom do njenog izvora. Odale se produžava planinskom kosom između rudničkog i užičkog kraja i izbija više Lešnice na Drini, te prelazi ovu rijeku ispod Bijeljine i produžava pored Save do Une. Na tom dijelu obje obale Save su u sastavu habzburške države. Beču su još pripali Banat, Mala Vlaška i skoro cio smedervski (beogradski) sandžak, osim crnogorečkog, knjaževačkog, aleksinačkog, užičkog i jednog dijela podrinjskog okruga, kao i Krupanj s okolinom.
Za razliku od Austrije, Mletačka Republika nije bila zadovoljna odredbama ovog mirovnog ugovora, koji je imao 26 članova, a pisan je na italijanskom jeziku. Prva četiri člana odnosila su se na pitanja uspostavljanja nove osmansko-mletačke granice. U prvom je članu Mletačkoj Republici priznato pravo na Imotski, Strmnicu, Cistu i druga mjesta koja je u ratu osvojila u ratu. Pored Imotskog, od značajnijih mjesta Mletačka republika je na ovom dijelu granice dobila i grad Cačvinu, pa se nova granica pomakla od vrha planine Dinare. Time se dobiveno teritorijalno proširenje pomaklo u unutrašnjost od jadranske obale.Još u toku rata, u ovom dijelu Bosanskog ejaleta izvršena je administrativna promjena, tako je dio teritorije imotskog kadiluka, koji je i dalje ostao na teritoriji osmanske države, ubuduće nazivan Imotska Bekija i već 1717. godine sjedište mu je premješteno u Ljubuški. U međuvremenu je i Gabela priključena stolačkom kadiluku." Osmin ostrva u ranijim periodima , Mletačka Republika ništa drugo nije dobila.
Prema istom ugovoru Carstva je priznata osvojena Moreja, zatim neka manja ostrva u Sredozemlju, kao i zemljišni pojas između Neretve i Herceg Novog sa gradom Gabelom.Mlečanima je posebno teško palo što su Dubrovčani zadržali granicu koja je uspos-tavljena još za vrijeme Karlovačkog mira. Zbog toga su morali ustupiti Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu i, kako se ne bi ni na jednom mjestu graničili sa Republikom sv. Marka. Time je Bosanski ejalet dobio dva izlaza na more.Zahvaljujući tome, dubrovački trgovci su mogli da trguju po Carstvu.

UNUTRAŠNJE PRILIKE U BOSANSKOM EJALETU

Kao što se dešavalo neposredno iza Karlovačkog mira, tj. da se duž svih granica Bosanskog ejaleta pristupilo izgradnji novih, te opravkama starih tvrđava, palanki, kula i čardaka, tako je i u decenijama iza Požrevačkog mira sa nesmanjenim intenzitetom nastavljena građevinska djelatnost. U narednim događajima to je pokazalo svoju punu opravdanost. Najveći dio posla snosilo je domaće stanovništvo. Pored ličnog učešća na građevinskim objektima, svi su sultanovi podanici morali i novčano, u vidu poreza, redovnih i vanrednih nameta, plaćati izgradnju, opravku i održavanje utvrđenja. Istina, dio troškova koji nije bio ni približno dovoljan, snosila je i centralna vlast iz Istambula.
U vojnom utvrđivanju pograničnih mjesta najisturenije provincije u evropskom dijelu Carstva, zapaženu su ulogu imali i stanovnici Dubrovačke Republike. Kao vrsni građevinski majstori i zidari, oni su uz odgovarajuću novčanu nadoknadu radili na brojnim značajnijim utvrđenjima. I lokalno stanovništvo koje je učestvovalo na tim radovima primalo je određenu novčanu naknadu.
Ovakvom je politikom Porta željela još više stimulisati domaće stanovništvo za radove na utvrđivanju i odbrani granica. Posebno je računala na pomoć muslimanskog stanovništva, koje je time branilo i stečene privilegije. Ni hrišcansko stanovništvo nije, kao u ranijim decenijama, predstavljalo opasnost za sultanov autoritet u ovim krajevima. Razlog tome je što su se mnoge hrišćanske porodice, koje su u osmansko-austrijsko-mletačkom ratu, vođenom od 1683. do 1699. godine prebjegle na teritoriju susjedne austrijske i mletačke države, ubrzo razočarale i uvidjele da im se položaj nije poboljšao, nego se čak pogoršao. Zbog toga su se već u prvim godinama iza Karlovačkog mira mnoge izbjegle porodice ponovo vratile na svoja ranija imanja.

Centralna vlast je još sa dolaskom na prijesto sultana Ahmeda III uspjela u dobroj mjeri povratiti raniji ugled, pa je i zbog toga provincijska vlast u Bosanskom ejaletu, nakon potpisivanja mirovnog ugovora 1718. godine, brže pristupila saniranju šteta nastalih u ratnom periodu. Posebno je vodila računa o ispravljanju ranijih grešaka koje su se ispoljile u ratnim danima, te je činila sve da se u sličnim događajima više ne ponove.
Za ovo je vrijeme karakteristično jačanje lokalne vlasti. U narednim decenijama XVIII vijeka to će još više doći do izražaja. Skoro svi poslovi civilne i vojne uprave su koncentrisani u rukama domaćeg plemstva. Čak u više navrata na položaj bosanskih namjesnika Porta imenuje ljude porijeklom iz ovih krajeva, kako bi lakše sprovodila mjere koje joj u datom trenutku odgovaraju.
Od zaključivanja Požarevačkog mira 1718. godine do izbijanja novog austrijsko-osmanskog rata 1737. godine na položaj bosanskog namjesnika bilo je deset ličnosti. Od marta 1717. godine do februara 1720. godine zatim od augusta 1727. do januara 1728. i od 1730-1731. ovu dužnost je obavljao Topal Osman-paša. I njegov nasljednik Abdullah-paša Muhsidin-Zade u dva navrata je bio na dužnosti bosanskog valije. Prvi puta od februara 1720.- augusta 1727. godine, a drugi od oktobra 1733. do novembra 1735. godine. Ostali bosanski beglerbezi su ovu dužnost obavljali u jednom mandatu. To su : Gazi Ahmed-paša Rustempašić, Kara Kulak hadži Ibrahim-paša, te Ali-paša Hekim-oglu.
Dolazak svakog novog bosasnkog nasmjesnika izazvao je veliku zaineresovanost sultanovih podanika ove pokrajine. Valije, kako se od prvih godina XVIII stoljeća sve više titulišu bosanski namjesnici , bili su najveći predstavnici centralne vlasti. Oni su imali brojana zaduže nja i ovlasti. Jedna od glavnih njihovih zaduženja bila je da štiti prava svih sultanovih podanika, bez obzira na konfesionalnu pripadnost. U kompetenciji valije bilo je pravo da na najbolji način organizira unutrašnji upravu ejaleta. Porta je vodila računa da ni jedan do tih namjesnika ne bude dugo u Bosni i time samovoljno ne poveća ingerenciju.
I na drugim službenim položajima bila su česta imenovanja. Dužnost hercegovačkog sandžakbega obavljao je Bećir-paša Čengić, kliškog Ali paša Karabeg, a najpoznatiji je bio Rustem-beg Rustempašić, a od 1732. obavljao je dužnost i hercegovačkog sandžakbega. Što se tiče zvorničkog tu dužnost je obavljao Mehmed-paša Fidahić.
Veliku pažnju vlasti su poklanjale i kadijama. Od njihovog znanja, ličnog poštenja i ugleda, ovisilo je sprovođenje odluka viših ili lokalnih instanci. Još od sredine XVI stoljeća sarajevske kadije imale su počasni naziv mulla. Ovo zvanje u evropskom dijelu Carstva imale su samo kadije Jedrena, Sofije, Beograda i Sarajeva. Zato je imenovanje svake ličnosti u Bosni na taj položaj izazvalo veliku pažnju. Neposredno iza mira u Požarevcu u Sarajevu je smijenjen Abdurahman-ef. Na njegovo mjesto došao je dotadašnji muderis Osman ef. medrese Mehmed Kemaluddin-ef. Do ove promjene došlo je 28. augusta 1718. godine (I. ševval 1130.). Tu dužnost obavljao je u narednih 17 mjeseci. Zamijenio ga je dotadašnji beogradski mulla Osman-ef. Interesantno je primijetiti da Salih Sidki Hadžihuseinović - Muvekkit u svom djelu "Tarih-i Bosna" navodi daje u ovaj Ejalet skupa sa novim valijom Topal Osman-pašom, kome je ovo bio prvi od tri mandata juinjesništva u Bosanskom ejaletu, došao u društvu novog bosanskog mulle i Kara Ahmed-ef.
Godine 1728. dužnost bosanskog defterdara obavljala je osoba po imenu Alija. Istovremeno na dužnosti bosanskog haznadara bio je neki Abdullah. Posebno je u ovom vremenskom periodu bilo imanovanje brojnih vojnih zapovjednika. Pažljivo prateći sve ove promjene, vidimo da je centralna i pokrajinska vlast u Bosanskom ejaletu od 1718. do 1737. godine relativno dobro funkcionirala. To je jedan od odgovora zašto je Ali-paša Hekim-oglu 1737. godine mogao tako uspješno za kratko vrijeme izvršiti opću mobilizaciju no organizirati odbranu ove najisturenije pokrajine Osmanskog carstva u njenom evropskom dijelu.

KONFESIONALNI SASTAV

Masovniji proces povlačenja sultanovih podanika islamske vjere koji je započeo od prvih godina Bečkog rata, a završen je Požarevačkim mirom 1718. godine, te kretanje krsćanskih i hrišćanskih podanika osmanske države na teritorije gdje je bila vlast bečkog cara i mletačkog dužda, imao je direktnog utjecaja na konfesionalnu strukturu stanovništva Bosanskog ejaleta. Do toga dolazi zbog toga što ova pogranična pokrajina Osmanskog carstva u novim okolnostima ima drugu ulogu i mjesto u društveno-političkom i odbrambenom sistemu. U navedenom vremenskom periodu u Bosnu su se vraćali potomci onih Bošnjaka čiji su preci i vrijeme osmanske teritorijalne ekspanzije odlazili na prostore Dalmacije, Slavonije, Like, Korduna, Vojvodine i Mađarske, a koji su u toku XVI i XVII stoljeća bili u sastavu Osmanske države. Znatan dio tih izbjeglih porodica naselio se u blizini granica Austrijske monarhije i Mletačke republike. Njihov dolazak upotpunio je dio muslimanskog stanovništva koje je stradalo u ratovima i zaraznim bolestima koje su harale krajem XVII i u prvoj polovini XVIII stoljeća. Poznavaoci migracionih kretanja stanovništva Bosanskog ejaleta navode da su se izbjegli muslimani sa prostora gornje Dalmacije, naselili u Pounje, Livno, Glamoč i Grahovo, drugi dio se sa područja srednje Dalmacije stacioniralo oko Livna, Duvna, Ljubuškog, Ljubinja i Stoca, a treći dio je iz južne Dalmacije i bokokotorskog zaliva prešao u Trebinje, Nikšić, Ljubinje, Stolac i Mostar, a bilo ih je i u navedenim urbanim sredinama.
Muslimansko stanovništvo koje je do ovoga vremena živjelo na prostorima Like i Korduna naselilo se na prostorima najzapadnijeg dijela Bosanske krajine.
Istovremeno se muslimanske porodice koje su do 1699. godine živjele u Slavoniji, poslije Karlovačkog mira naseljavaju na teritoriji Posavine. Izbjeglice u novim krajevima ta sobom donose i novi način života, rada i brojnih običaja. To se podjednako odnosi i na pravoslavno stanovništvo koje se iz ekonomskih razloga naseljava na prostorima zapadne, centralne i istočne Bosne.
Statistika kaže da je na teritoriji Bosanskog ejaleta življelo oko 24 000 katolika i 77 000 pravoslavaca. Godine 1724. broj muslimana je u odnosu na nemuslimane iznosio 213 000.
Do osjetnog opadanja muslimanskog stanovništva dolazi usljed unutrašnjih i vanjskih prilika. Do 1729.-1739. godine u Bosni je sa manjim i većim intenzitetom harala kuga.

PRIVREDA I POREZI

I u XVIII stoljeću je, kao i u predhodnim stoljećima, osnovno zanimanje stanovništva Bosanskog ejaleta bila zemljoradnja, stočarstvo, zanastvo i trgovina. Još od osnivanja osmaske vlasti u Bosanskom ejaletu bio je uspostavljen timarski sistem u svom punom obimu. Najveći dio obradivog zemljišta bio je podjeljen spahijama i značajnim državnim i vojnim licima u vidu ziameta i timara. No, u to su vrijeme sve više bili prisutni novi privatni vlasnićki odmosi u vidu čifluka. Zemlju je obrađivala muslimanska i nemuslimanska raja.
Svi su oni plaćali zakonom utvrđene poreze.

RUDARSTVO

U organizacionom pogledu, rudarska proizvodnja bila je podjeljena po mukatama, zasebnim finansijskim odjeljenjima. One su državi bile stalan izvor prihoda za pokrivanje određenih troškova, između ostalog i za plate više posade Bosanskog ejaleta. Da ne bi dolazilo do nesporazuma i da bi se znale tačne dužnosti i obaveze osmaska vlast je Bosanske rudnike podjelila na tri mukate:
1. mukata nazareta (nadzorništva) Fojnice;
2. mukata željeza za Kreševo i okolinu;
3. mukata željeza, arsena i rude koja se odnosi na područje Fojnice.
U blizini rudnika željeza nalazile su se radionice za topljenje željeza. Službeno u narodu bile su poznate kao duvaonice ili duvanice. Topovske kugle su se pravile u Banja Luci. Višak rude prodavan je susjednim zemljama. Glavni izvozni pravac išao je preko (bosanske) Gradiške , odakle je rijekom Savom otpreman preko Dunava u Beograd i dalja mjesta.
Tradicionalno se na području Gornje i Donje Tuzle vadila so. Ta proizvodnja se zvala čob. Ime je dobila po karakterističnom načinu dobivanja soli cjeđenjem slane vode na pruću.

TRGOVINA

Posebno mjesto u privrednom životu Bosanskog ejaleta imala je trgovina. Tradicionalno je Bosna najstabilnije trgovačke veze imala sa Dubrovačkom republikom. To je pospješivala i Porta. U fermanu kojeg je 1719. godine sultan Ahmed III uputio bosanskom namjesnik Topal Osman-paši i svim drugim uglednim ličnostima, naređuje se da se prema dubrovačkim trgovcima postupa pažljivo i da im se u svakom trenutku dozvoli slobodno kretanje. Istim se fermanom naređuje da Dubrovnik i dalje ostaje glavna izvozna luka bosanskih zanatlija i trgovaca. Na kraju ovog fermana podsjećaju se da svi Dubrovčani uživaju sva prava zaštite, kao i drugi sultanovi podanici.
Sadržinu ovoga fermana Topal Osman-paša je shvatio najozbiljnije. Neposredno iza dobivenog fermana on je lično pisao Dubrovčanima da se na teritoriji Bosanskog ejaleta mogu slobodno kretati i trgovati. Takođe im savjetuje da se u slučaju spora obrate vlastima u Travniku, a ne Porti, time će biti otklonjene sve zloupotrebe i nepravde ako ih eventualno bude.

POREZI

U prvim decenijama XVIII st. U pojedinom sandžacima Bosanskog ejaleta došlo je do modifikacije poreza. Tako se Vlasi kao stočarsko stanovništvo plaćali filuriju, 1 dukat godišnje. Tim iznosom su najčešće plaćali i sve druge vrste poreza.
Osim navedenih bili su i porezi pod imenom ayakteri baha-zahmediya (porez za neke vrste usluga); sekban akče- doprinos za plate najamnicima; kišlakye- naknada stočara za zimovanje; dušme baha- doprinos namjesniku za pokrivku i prostirku; adun baha- doprinos namjesniku za ogrevno drvo, poklon, te mnoge druge.
Razni porezi i njihova visina bili su predmet sporenja pojedinaca i čitavih krajeva sa predstavnicima vlast . naručito u tome su prednjačili Dubrovčani. Za regulisanja trgovačkih poreza bili su zainteresovani i Jevreji.
Nastojeći da uvede što više reda i zakonitosti u naplati poreza, te da se pomogne i sultanovim podanicima a da država ne bude oštećena, Porta je uvela jedinstven porez poznat pod imenom indad-i seferiye i imadad-i hazariye augusta 1720. godine. Ovo su bile dvije vrste poreza, jedan u ratnim i drugi u mirnodopskim uslovima.
Međutim, neposredno nakon njihovog uvođenja u pojedinim kadilucima došlo je do nove zloupotrebe. Tako se 1721. godine Porti žali stanovništvo prijepoljskog kadiluka, ističući da su u prethodnim ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo sa svojim evropskim susjedima na ime poreza koji se sada zove indad-i seferiye bosanskom namjesniku plaćali 1 200 groša, a na ime mirnodopskog poreza - hazariye 500 groša. No, iako je 1718. godine zaključen mirovni ugovor u Požarevcu, bosanski namjesnik traži ratni, a ne mirnodopski porez. Žalbe sličnog sadržaja upućuje i stanovništvo kadiluka; Stari Vlah (Sjenica ), Cernice i Akhisara (Prusca - prim, E.P,). U žalbi stanovništva cerničkog kadiluka iz 1724. godine navodi se da im je kadija prilikom naplaćivanja poreza -tekalifi dio naplaćenih poreza zadržao za sebe. Slične optužbe stizale su i iz drugih kadiluka bosanskog ejaleta.
Bio je to povod da Porta ovom pitanju pokloni veliku pažnju. Da bi regulirala pravednost u vrijeme prikupljanja poreza, Vlada je u ime sultana izdala ferman 1731. godine. U njemu se kaže: "Konkretno, hazarija će se ubuduće ubirati jednom u šest sedmica i to za mutesarifa Bosanskog ejaleta u kadilucima bosanskog sandžaka po 11 884, 5 groša i u kadiluku Travnik umjesto u novcu 200 šinika pšenice, 200 šinika ječma, 200 šinika 3000 oka bravljeg mesa. U kadilucima zvorničkog sandžaka 2 950 crosa i 450 groša za sandžakbega. a u hercegovačkom sandžaku 4 016 groša." Na kraju fermana ističe se da se osim novčanog iznosa od 19 310,5 groša na ime jedne rate od šest mjeseci ništa drugo od podanika ove pokrajine ne
uzima.
U prikupljanju brojnih poreza, nezaobilazno mjesto imali su ajani. Oni su birani iz reda najuglednijih i najpoštovanijih domaćih ljudi. U XVIII stoljeću bili su prisutni na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta. Pored ostalih obaveza koje su preuzeli kao posrednici između lokalne vlasti i sultanovih podanika, bila je i ta da razrezuju i ubiraju vanredne namete, poznate pod imenom avarizi divanije. Visinu njihovog iznosa određivale su najuglednije ličnosti jednog kadiluka kao što su: kadije, ajani, spahije, imami, hatibi i drugi. Tim mjerama je donekle uveden red u određivanju visine poreza koji se plaćao u dvije rate, poznate pod imenom taksit. Njihovom pravednom raspodjelom ne samo daje uveden red u brojnim poreskim obavezama, nego je stanovništvo Bosanskog ejaleta unaprijed znalo njegovu visinu.
U ovo vrijeme bilo je uobičajeno da država svoja dobra daje u zakup. To je bilo poznato pod imenom malikjana. Na ovakve postupke su se vodeće državne institucije i ličnosti odlučivale u nedostatku gotovog novca. Još je 1715, godine sultan Ahmed III bezuspješno pokušao ukinuli ovakav vid zakupa sakupljanja poreza. Na taj način želio je umanjili brojne slabosti.
Tih malikijana u Bosanskom ejaletu prvih decenija XVIII stoljeća bilo je u velikom broju. Posebno je država veliku pažnju poklanjala malikjanama na mukatu filurije Vlaha u hercegovačkom sandžaku. Glavno jezgro sačinjavala je malikjana na mukatama vlaških resmova iz Nevesinja i njegove okoline. Za 1728. godina prihod od navedenih mukata iznosio je 988 649 akči. Najveći dio novca dišao je za plate neftera počiteljske i vodoške kapetanije,
Ova kapetanija je bila u posjedu Resulbegovića.Zbog nezakonitih postupaka oduzeta je od ove porodice i data na korištenje stolačkom kapetanu u Ali-agi Šariću.
U cilju otklanjanja nepravilnosti pri kupljenju poreza, Porta kadijama i džizjadarima strogo naređivala da se pridržavaju i uputstava. Kako su iz Istanbula poručivali, oni koji budu nezakonito, bit će kažnjeni i sprovedeni u osmansku prestonicu. To stoji u jednom fermanu sultana Mahmuda I pisanog 20. novembra 1732. godine.
Godine 1729. Porta je za bosanskog džizjadara imenovala Šeširi Muhamed-agu.
Preduzete mjere u cilju sređivanja unutrašnjih privrednih odnosa Bosanskog ejaleta poslije 1718. godine, donijeli su njegovom stanovništvu izvjesne koristi. No, ti pomaci nisu bili ni približni željenom cilju. Zbog toga će sredinom XVIII stoljeća ubiti velika pobuna koja će trajati skoro punu deceniju.

ADMINISTRATIVNO-VOJNA UPRAVA

U novouspostavljenim granicama Bosanski ejalet je podijeljen na četiri sandžaka: bosanski, hercegovački, zvornički i kliški. Travnik, Tasidža (Pljevlja - prim. aut), Zvonik i Livno bili su mjesta sa službenim rezidencijama beglerbega i sandžakbegova.U sudskoj podjeli ova pogranična osmanska pokrajina bila je podijeljena na 32 kadiluka. Osnovna funkcije kadija na teritoriji cijele Osmanske imperije, pa i Bosanskog ejaleta kao njegove pokrajine, bila je da u kadilucima u kojima služe podstiču, kontrolišu i pomažu druge organe uprave.
Do kraja Osmansko-mletačkog-austrijskog rata 1718. godine an teritoriji bosanskog ejaleta, bile su 23 kapetanije. U naredni 19. godina osnovano ih je jos 11: glamočka, kupreška, giski-sanska, dobojska, tešanjska, gradačačka, tuzlanska, zvornička, novopazarska, kjučka kod Gacka i kolašinska.

O UĆEŠĆU BOŠNJAKA NA OSMANSKO-PREZIJSKOM FRONTU 1727. GODINE

Na vijest o promjeni dotadašnjeg stanja i promjene teritorija na koje je Perzija polagala pravo, dol,azi 29. juna 1724. godine do rata. Zbog toga je Porta je početkom 1727. godine da u brojim pokrajinama carstva izvrši opću mobilizaciju, radi popunjavanja proređenih redova. Iz Osmanske prestlonice prvi mjeseci otišli su brojni mubaširi u više pokrajanina sa sultanovim fermanom. Naređenja Ahmeda III sa istim sadržajem tih dana dobili su sandžakbezi hercegovine, klisa, dukađina, elbasana, valone, janjine i ćustendila. U njima im sultan naređuje da u svojim sandžacima u što kraćem roku izvrše mobilizaciju za rat sposobnih podanika koji će ići na osmansko-perzijski front.

Zapovjed da mobiliše 4000 oficira i vojnika, iz hercegovačkog i kliškog sandžak dobio je bosanski namjesnik Abdullah-paša. I dok je više historičara i orijentalista u svojim radovima navodila da je iz bosanskog ejaleta na osmansko-perzijski front 1727. godine pošlo 4000, dotle dr. Bašagić, pozivajući se na jedan mazhar, navodi da je u to vrijeme iz Bosne otišlo 5000 spahija. Međutim, dokumenti iz tog vremena govore da je mobilizirano 4000 ljudi, ne računajući oficire, kao i cjelokupnu oružanu pratnju hercegovačkog i kliškog sandžakbega. Imajući sve to u vidu, smatra prof. Enes Pelidija da je najbliži podatak o ućešću bošnjaka kod Hemedana i Isfahana 1727. godine bio 5200.

Učešće bošnjaka u osmansko-perzijskom ratu 1727. godine imalo je višestruk značaj za buduće događaje. Na frontovima oko Isfahana i Hemedana mnogi od oficira i vojnika koji su se vratili u Bosnu stekli su dragocjeno vojno iskustvo vođenja borbe iz neposredne blizine. To svoje znanje prenjeće na mlađe generacije koje će ratovati u novom austrijsko-osmanskom ratu 1737.-1739. godine. Zahvaljujući ovom ratu, budući bosanski namjesnik Ali-paša Hekim Oglu, koji je upravo na ovom djelu osamansko-prezijskog fronta bio jedan od komandanata osmanske vojske, imao je priliku da iz neposredne blizne upozna hrabrost, ratno obučenost i snalaćljivost za rat sposobnih ljudi iz Bosne. To saznanje mu je bilo neophodno da 10 godina kasnije (1737.) u svojstvu bosanskog namjesnika donosi važne i na prve pogled rizične odluke u odbrani povjerenog mu pograničnog ejaleta. Mnogi njegovi rizični na prvi pogled nelogični potezi, vremenom će se pokazati kao vrlo promišljeni. Oni su se zasnivali na stečenom iskustvu i saznanju o bošnjacima iz vremena njihove borbe kod Isfahana i Hemedana. Imajući sve to u vidu, tek sada se mogu razumjeti nedovoljno razjašnjena pitanja u vezi s uspješno vođenim ratom na teritoriji bosanskog ejaleta između 1737-1739. godine.

LITERATURA

1.Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog mira do Požarevačkog mira 1699.-1718., Sarajevo 1989. str. 239-264.
2. Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737, uzroci i posljedice, Sarajevo 2003. str. 55-201.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi