OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- PRAVO - |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
ZLOČIN PROTIV ČOVEČNOSTI
Kao što je poznato a i bezbroj puta potvrdjeno u praksi Zločin ptotiv čovečnosti predstavlja najtezi vid krivičnog dela koji moze da se učini prema čoveku. Zločin protiv čovečnosti predstavlja najteze kršenje sloboda i prava čoveka kako u ratu tako i u miru. Nastanak ovog pojma vezan je za 1915. i zlodela koja su preziveli Jermeni u Otomanskom carstvu. Ovo krivično delo ima svoje subektivne i objektivne elemente. Objektivni elementi su: ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, deportacija ili prinudno premeštanje sa stanovišta, zatvaranje, mučenje, seksualno nasilje, progon bilo koje grupe, prisilno nestajanje lica, ostali nečovečni akti slične prirode koji se dovode u vezu sa povredjivanjem zivota i tela lica. Subjektivni elementi podrazumevaju da je postojala namera da se izvrši ovo k.d. , da je lice delovalo kao agent nekog sistema, i da taj agent mora biti svestan veze izmedju svog dela i politike koju zastupa. Kao moguci inspiratori ovog k.d. javljaju se vojni zapovednici. Drzavni organi, odredjeni politički predvodioci i ideolozi, pojedinci koji deluju u ime drzave koju zastupaju. Moguce zrtve ovog dela mogu biti kako fizička odnosno civilna lica tako i uniformisana lica odnosno lica koja učestvuju u ratnim sukobima. Kao izvori za sudjenje za ova k.d. mogu se koristiti medjunarodno krivično pravo, medjunarodno običajno pravo kao i prava drzava na čijim teritorijama je izvrseno ovo k.d.. Najtezi oblici ovog k.d. predstavljaju k.d. progona civilnog stanovništva, i zločini protiv čovečnosti koji spadaju u grupu ubistva. Razvijanjem prava i pravne doktrine dolazi se do proširenja zrtvi ovog k.d. zrtve ovog dela ne moraju biti drzavljani neprijateljske drzave vec to mogu i biti drzavljani drzave agresora, a samim tim mogu biti i vojna lica neprijateljske zemlje. Zločin protiv čovečnosti predstavlja grubo kršenje običaja ratovanja kojeg vrše ne samo izvršioci nego i lica koja odobravaju to k.d. i zatvaraju oči pred ovim zlodelom. Ovi zločini predstavljaju sistematsku politiku jedne drzave sa ciljem da se druga rasa, vjera pa i čitav narod unisti, odnosno da se uz pomoc sile preseli sa jednog mesta na drugo da bi se mogli ostvariti odredjeni politicki ciljevi nalogodavca.
2. O ZLOČINU PROTIV ČOVEČNOSTI
2.1. Pojam zločina protiv čovečnosti
Opšte medjunarodno pravo definiše zločine protiv čovečnosti široko, sveobuhvatno ali i dovoljno precizno. U njih spadaju k. d. čije su zajedničke osobenosti u tome:
- što su naročito gnusna kršenja zakona i predstavljaju grubo vredjanje ljudskog dostojanstva I ponizavanje jednog ili vise ljudskih bića,
- što nisu izolovani odnosno sporadicni slucaji, vec deo neke politike I siroka sistematska praksa vrsenja zlocina,
- što su zabranjena i moraju biti kaznjena bez obzira na to da li su izvršena u vreme rata ili mira,
- što zrtve ovog k.d. mogu biti kako civili tako i neprijateljski borci.Da bi se radilo o napadu na čovečanstvo krsenje mora biti krajnje mora biti krajnje tesko I ne sme biti sporadican slucaj, nego mora biti deo obrazca zlocinaskog dogovorenog ponasanja. Holandski kasacioni sud je doneo jednu od prvih odluka o zlocinu protiv covecnosti u slucaju Albreht(Albrecht). Zločin protiv čovečnosti je svaki voljan i u punoj svesti izvršen napad koji je povezan sa nacistickim sistemom nasilja i arbitrernosti, i pogubno utiče na egzistenciju nekog lica i njegove odnose unutar društva ili utiče na njegovu imovinu i vrednost čime vredja njegovo ljudsko dostojanstvo. Ukratko receno ubistvo, mučenje, istrebljivanje, progon i drugi neljudski akti postaju zločini protiv čovečnosti samo ako su deo prakse . Pojedinac moze biti kriv za zlocin protiv covecnosti cak I ako pocini jedno ili dva kršenja navedenih zabrana, ili ako pošini jedno od njih protiv civila ali pod uslovom da su deo smišljenog plana.
2.2. Nastanak pojma
Pojam zločina protiv čovečnosti prvi put se pojavio 1915. kada je u Otomanskom carstvu došlo do masovnog ubijanja Jermena. Vlade Francuske, Velike Britanije i Rusije su 28. 5. 1915. rešile da odlučno reaguju i poručuju Turskoj Porti da će se smatrati lično odgovornom za sva zlodela koja je učinila prema Jermenima, kao i njihovi svi agenti koji su dogovorili oko naziva Zločin protiv čovečnosti. Pojam čovečnosti u medjunarodnom smislu najbolje ilustruje jedan francuski slucaj koji inace nema vezu sa medjunarodnim pravom: slucaj Patuljak. Zločin ptotiv čovečnosti sadrzan je u Konvenciji o genocidu(1948), Konvenciji o nezastarevanju ratnih zlocina i zlocina protiv čovečnosti(1968), Konvenciji o aparthejdu(1973). Sa ovim konvencijama napustilo se stanovište da se ovo k.d. moze izvršiti samo u vreme rata već je to moguce i u toku mira.
2.3. Elementi Zločina protiv čovečnosti
Zabranjeno ponašanje je veoma neodredjeno definisano u londonskom sporazumu iz 1945. Osnovni elementi Zločina protiv čovečnosti mogu se podeliti na Subjektivne i Objektivne.
2.3.1. Objektivni elementi bica zločina
Sledeće zabranjene radnje danas čine zločin protiv čovečnosti:
- UBISTVO: namerno ubijanje bez obzira da li postoji direktni umišljaj.
- ISTREBLJIVANJE: namerno podvrgavanje zivotnim uslovima, lišavanjem hrane i lekova u nameri da se prouzrokuje uništenje dela stanovništva.
- POROBLJAVANJE: kontrola nečijeg kretanja, kontrola fizičke okoline, psihiloška kontrola, mere koje su preduzete da bi se sprečilo bekstvo, podvrgavanje surovim postupcima i zloupotrebama, seksualna kontrola i prisilan rad.
- DEPORTACIJA ILI PRISILNO PREMEŠTANJE: prisilno raseljavanje lica proterivanjem ili drugim prinudnim merama, sa područja sa kojeg su legalno nastanjena a bez osnova odredjenih medjunarodnim pravom.
- ZATVARANJE: strogo lišavanje slobode odredjenog lica ili više njih kršenjem osnovnih medjunarodnih pravila prava.
- MUČENJE: namerno prouzrokovanje bola ili teških patnji psihickih ili telesnih, nad licem koje se drzi u pritvoru ili je pod kontrolom okrivljenog.
- SEKSUALNO NASILJE: ova vrsta zločina obuhvata silovanje, seksualno ropstvo i prisilna prostitucija, nasilna trudnoća, prisilna sterilizacija.
- PROGON: predstavlja proterivanje bilo koje grupe na verskoj nacionalnoj ili politickoj, etničkoj, kulturnoj, polnoj osnovi.
- PRISILNO NESTAJANJE LICA: hapšenje, zadržavanje ili otmica lica po nalogu ili zelji odredjene države ili neke političke organizacije, pri čemu se odbija priznati da je lice lišeno slobode.
- OSTALI NEČOVEČNI AKTI SLIČNE PRIRODE I TEŽINE: kojima se namerno nameću licima teške patnje ili ozbiljne povrede tela, mentalnog ili duševnog zdravlja.2.3.2. Subjektivni elementi bića zločina
Sudovi su insistirali na tri elementa: prvo da bi se okrivljeni osudio za zločin protiv čovečnosti mora da se dokaže njegova namera, usmerenje za izvršenje cilja, drugo da optuženi delujući kao agent nekog sistema, izvrši neko nečovečno delo čije se posledice ne ostvaruju neposredno ili trenutno, dovoljno je da predvidja da njegovo delo sa veoma izraženom nasilnom reakcijom moze da izazove teške posledice po žrtvu, treće agent mora biti svestan veze izmedju svoje radnje i političke prekse koju on zastupa, znaci mora biti svestan da je njegova radnja deo napada. Da bi postojao zločin protiv čovečnosti mora da postoji mentalni momenat: namera da se vrši proganjanje i diskriminacija, a pritom nije potrebno da postoji umišljaj.
2.4. Mogući inspiratori, naredbodavci i izvršioci zločina protiv čovečnosti
To su obicno drzavni organi, pojedinci koji deluju u službenom svojstvu, kao što su vojni zapovednici, vojnici, koji izvrše zločin protiv čovečnosti. Precedentno pravo ukazuje na to da zločine protiv čovečnosti mogu vrsiti i pojedinci koji to učine u privatnom svojstvu, pod uslovom da postupaju,ali pod uslovom da postupaju u skladu sa državnom politikom i da za svoja zlodela nalazi podršku u njoj. Zanimljivo je i pitanje da li zločine protiv čovečnosti mogu vršiti državni zvaničnici koji to učine u privatnom interesu, a da za to nisu dobili naredjenje od svojih nadredjenih.
2.5. Moguće žrtve zločina
Članom 6. Londonskog sporazuma nečovečna dela kao što su ubistva, istrebljivanja, porobljiavanje, deportacija bilo kog civilnog stanovništva bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ova krivična dela se vrše protiv civila, ali i protiv vojnih lica. U nekim KZ nepoznaju se žrtve progona jer se smatraju drugačijim od gore navedenih odnosno lakšim. Zločini protiv čovečnosti koji podrazumevaju ubistvo mogu se vršiti protiv bilo kojeg civilnog stanovništva. Sto se tiče civilnog stanovništva misli se na lica koja nisu legitimni borci, bez obzira da li se radi o licima koja se bore zajedno sa neprijataljskim vojnim snagama. Žrtve zločina protiv čovečnosti ne moraju biti uvek civilna lica, već to mogu i biti i vojna lica. Običaji ratovnja su štitili vojna lica od perfidnih ponašanja neprijateljskih snaga ali istovremeno nisu mogli da ih štite od progona. Primer: Pilc, Nemac bio je lekar na službi u nemačkoj vojsci koja je okupirala Holandiju. On je sprečio lečenje jednog mladog holandjanina, koji je stupio u nemačku vojsku i bio ranjen u pokušaju da pobegne iz svoje jedinice, i naredio svom potčinjenom da ga ubije. Kasacioni sud je odlučio da to nije krivično delo jer je žrtva bila pripadnik njemačke vojske.
2.6. Postepeno širenje kategorije žrtava
Kao posledica postepenog isčezavanja veze izmedju zločina protiv čovečnosti i oružanih sukoba u medjunarodnom običajnom pravu, smanjilo se mišljenje da su civili jedina žrtva ratnih zločina. Zločin protiv čovečnosti moze da se i izvrši i u vreme mira pa su onda civili jeina zrtva. Ali i oružane snage mogu bitit žrtve i u vreme mira od svojih sopstvenih vlasti. Širenje kategorija lica koja se štite u skladu sa medjunarodnim pravom jeste nastojanje da se zaštite osnovna ljudska vrednost i dostojanstvo. To se manifestuje kroz medjunarodne ugovore o zaštiti ljudskih vrednosti. Zaključujući razmatranja ovog pitanja može se utvrditi da su norme kojima se reguliše ovo pitanje mnogo šire nego sto mi mislimo. Pod žrtvama ratnog zločina možemo smatrati kako civile tako i vojna lica koja učestvuju u ratnim sukobima. Žrtve ne moraju uvek da budu državljani napadnute zemlje već to mogu i da budu državljani zemlje koja je agresor.
3. ZLOČIN PROTIV ČOVEČNOSTI U KAZNENOM ZAKONU BIH
Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
b) istrebljenje;
c) odvođenje u ropstvo,
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno
osnovnim pravima međunarodnog prava;
f) mučenje;
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim
napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske
osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju
(silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu
trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog
seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj,nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovikoja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva pomeđunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak osoba;
j) zločin aparthejda;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava l. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:a) Napad usmjeren bilo protiv kojeg civilnog stanovništva jest ponašanje koje uključuje višestruko činjenje djela iz stava l. Ovog 564 člana bilo protiv kojeg civilnog stanovništva na osnovi ili u cilju državne politike ili politike neke organizacije da se učini takav napad.
b) Istrebljenje uključuje namjerno nametanje takvih životnih uvjeta, a posebno uskraćivanje pristupa hrani i lijekovima, koji mogu posljedovati uništenjem dijela stanovništva.
c) Odvođenje u ropstvo jest vršenje nad osobom bilo kojeg ili svih ovlašćenja inače vezanih za pravo svojine, uključujući vršenje takvog ovlašćenja pri trgovanju ljudima, posebno ženama i djecom.
d) Deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva jest prisilno iseljenje osoba s teritorije na kojoj su zakonito prisutne protjerivanjem ili drugim mjerama prisile, bez osnova dozvoljenih
po međunarodnom pravu.
e) Mučenje jest namjerno nanošenje snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje osobi zadržanoj od strane optuženog ili pod nadzorom optuženog, izuzimajući bol ili patnju koja je posljedica isključivo izvršenja zakonitih sankcija.
f) Prisilna trudnoća jest nezakonito zatočeništvo žene kojoj je prisilno prouzrokovana trudnoća, s namjerom da se utiče na etnički sastav bilo kojeg stanovništva ili da se učine druge teške povrede međunarodnog prava.
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
h) Prisilni nestanak osoba jest hapšenje, pritvaranje ili otimanje osoba, od strane ili s dopuštenjem, podrškom ili pristankom države ili političke organizacije, uz odbijanje da se prizna takvo lišenje slobode ili da se pruži informacija o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze takve osobe, s namjerom da se uklone od zaštite zakona na duže vrijeme.
i) Zločin aparthejda su nečovječne radnje slične prirode radnjama iz stava l. ovog člana, učinjene u kontekstu institucionaliziranog režima sistematskog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama ljudi, učinjene s namjerom održavanja takvog režima. Dosadašnje zakonodavstvo koje se primjenjivalo na području BiH nije poznavalo zločine protiv čovječnosti kao samostalno kazneno djelo bez obzira što se skupina kaznenih djela označavala kao kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.Neki oblici kaznenih djela zločina protiv čovječnosti kako je ovo djelo definirano u čl. 172. KZ BiH sadržajno odgovaraju pojedinim radnjama kaznenog djela zločina protiv civilnog pučanstva, ali pod uvjetom da su počinjeni za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, budući da se zločini protiv čovječnosti mogu počiniti i za vrijeme mira. Neka kaznena djela iz naznačene 565 skupine kaznenih djela bila su upravljena i protiv čovječnosti, npr. ranije kazneno djelo rasne i druge diskriminacije iz bivšeg čl. 154. KZ SFRJ. Osnov za sadašnju inkriminaciju je Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda. Ovo kazneno djelo određeno je gotovo na istovjetan način, sa neznatnim terminološkim razlikama kao i zločin protiv čovječnosti određen u čl. 7. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda. Zločini protiv čovječnosti spadaju u najteža kaznena djela koja se tiču međunarodne zajednice kao cjeline, nalažu i povlače za sobom individualnu kaznenu odgovornost i predstavljaju ponašanja koja su nedopustiva prema općeprihvaćenom međunarodnom pravu koje priznaju svi pravni sustavi svijeta. Za postojanje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti potrebito je da su pojedine radnje, djela navedena u stavku l. toč. a) do k) počinjena u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva, uz znanje o takvom napadu. Nije neophodno da je počinitelj znao za sve karakteristike napada ili za pojedinosti plana ili politike konkretne države ili organizacije. „Napad usmjeren protiv civilnog pučanstva“ u kontekstu ovog obilježja djela podrazumijeva vrstu ponašanja koje uključuje višestruko počinjenje kaznenog djela protiv civilnog pučanstva koje se pripisuje ili koje je potakla politika neke države ili organizacije. Smatra se da „politika izvršenja kaznenog napada“ podrazumijeva da država ili organizacija aktivno potiču ili ohrabruju takav napad protiv civilnog pučanstva (vidjeti „obilježja kaznenih djela“ data uz uvodni dio čl. 7. Rimskog statuta). Zaključak o postojanju takve politike ne može se izvesti samo na temelju propusta države ili organizacije da djeluju (Josipović, str.178). „Napad“ kao obilježje zločina protiv čovječnosti ne mora biti vojne naravi niti upućivati na nužnu uporabu vojnih snaga, bitno je da napad nije izoliran i pojedinačni akt te da odgovara legalnoj definiciji napada iz ovog članka. U presudi Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu u predmetu Akayesu kao nevoljni oblici napada navode se postavljanje zahtjeva nekoj populaciji popraćenih strahom i grožnjom da će u slučaju neispunjenja postavljenih uvjeta doći do napada i uvođenje aparthejda na nekom području. (presuda Tužitelj protiv Jean-Paul Akayesu, ICTR-96-4-T). Ono što karakterizira zločine protiv čovječnosti je činjenica da pripadnost određenoj skupini ima značaj samo kod oblika izvršenja kaznenog djela navedenog pod točkom g) stavka 2., tj. samo kod progona kao oblika zločina protiv čovječnosti odnosno u slučaju kad se neka osoba proganja zbog pripadnosti određenoj skupini.
Treba naglasiti da ovaj oblik ne spada u progon s ciljem da se ta skupina u potpunosti ili djelomično uništi (u tom slučaju može se raditi uz ispunjenje i ostalih uvjeta o kaznenom djelu genocida iz čl. 171. KZ BIH. Za detaljnije određenje ostalih obilježja ovog kaznenog djela najcjelishodnije je poći, osim definicija datih u stavku 2. toč. a) do i) od definiranja pojedinih obilježja djela na način kako je to određeno u tzv. „Obilježjima kaznenog djela“ koja sukladno čl. 9. Rimskog statuta pomažu sudu pri tumačenju i primjeni pojedinih odredbi statuta.
(1) Pojam pod točkom a) KZ BiH treba tumačiti kao ubojstvo – usmrćenje drugoga, usmrćenje jedne ili više osoba u sklopu širokog ili sustavnog napada 566 usmjerenog protiv civilnog pučanstva, pri čemu počinitelj zna da je to ponašanje dio šireg ili sustavnog napada protiv civilnog pučanstva. Radnja izvršenja djela navedena pod točkom b) je istrebljenje. Ovaj pojam obuhvata usmrćivanje jedne ili više osoba što uključuje i podvrgavanje životnimuvjetima koji imaju za cilj uništenje djela pučanstva. Takvo ponašanje je bilo ili sedogodilo kao dio masovnog ubijanja pripadnika civilnog pučanstva i počinjeno je kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva pri čemu je počinitelj znao da je to ponašanje dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva. Obilježje, odnosno radnja izvršenja djela označena kao odvođenje u ropstvo (porobljavanje) iz točke c), postoji kad je počinitelj ostvario jednu ili sve ovlasti koje proizlaze iz vlasništva nad jednom ili više osoba, kao što je kupovanje, prodavanje, ili trgovanje takvom osobom ili osobama ili slično uskraćivanjenjihove slobode. Djelo je počinjeno kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva; počinitelj je znao da je to ponašanje dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva. Uskraćivanje slobode može, u nekim okolnostima uključivati prisilni rad ili na drugi način stavljanje osobe u robovski položaj kakav je opisan u Dopunskoj konvenciji o ukidanju ropstva ili trgovanja robovima, institucijama ili postupcima sličnim ropstvu iz 1956.g. Obilježje djela - radnja izvršenja djela označena u točki d) „protjerivanje ili prisilno preseljenje pučanstva“, postojat će kad je počinitelj protjerao ili je prisilno premjestio, bez postojanja osnove predviđene međunarodnim pravom jednu ili više osoba u drugu državu ili na drugu lokaciju, izgonom ili drugim prisilnim mjerama. Takva osoba ili osobe zakonito su boravile na području s kojeg su na taj način protjerane ili premještene, počinitelj je bio svjestan stvarnih okolnosti na temelju kojih je ostvarena zakonitost te prisutnosti. Ponašanje je počinjeno kao dio šireg i sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva, a počinitelj je znao za takvu prirodu napada.Obilježje djela - radnja izvršenja „zatvaranje ili drugo teško oduzimanje tjelesne slobode suprotno temeljnim pravilima Međunarodnog prava“ (toč. e) ostvareno je kad je počinitelj zatočio jednu ili više osoba ili je na drugi način jednoj ili više osoba oduzeo osobnu slobodu pri čemu je težina počinjenog djela takva da krši temeljna pravila međunarodnog prava, a počinitelj je bio svjestan stvarnih okolnosti koje su dovele do težine tog čina. Ponašanje je počinjeno kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva, pri čemu je počinitelj znao za prirodu ponašanja. Obilježje djela – radnja izvršenja „mučenje“ (toč. f) postojat će kad je počinitelj nanio teške boli jednoj ili više osoba ili je počinitelj toj osobi ili osobama oduzeo slobodu i one se nalaze pod njegovom vlašću pri čemu nanesena bol i patnja nije proistekla iz zakonskih kazni, nije njihov dio ili posljedica. Ponašanje je počinjeno kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva; potrebito je znanje počinitelja za prirodu ponašanja. Obilježje djela – radnje izvršenja (toč. g) obuhvaća različite oblike teškog spolnog nasilja. Smatra se da je počinitelj nasrnuo na tijelo osobe činom koji je 567 rezultirao penetracijom spolnog organa, bez obzira na to koliko je neznatna, u bilo koji dio tijela žrtve, odnosno u analni ili genitalni otvor žrtve, nekim predmetom ili nekim drugim dijelom tijela. Nasrtaj je počinjen silom ili prijetnjom, poput one izazvane strahom od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe moći protiv te osobe ili neke druge osobe, ili iskorištavanjem nasilnog okruženja, ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije mogla dati istinski pristanak. O „seksualnom ropstvu“ radit će se kad je počinitelj izvršio pojedine ili sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva nad jednom ili više osoba, kao što su kupovanje, prodavanje, iznajmljivanje ili trgovanje takvom osobom ili osobama, ili uskraćivanje njihove osobne slobode. Počinitelj je prisilio takvu osobu ili osobe na jedan ili više postupaka seksualne prirode. „Prisilna prostitucija“ predstavlja prisiljavanje jedne ili više osoba na jedno ili više djela seksualne prirode silom, pod prijetnjom sile ili prisile izazvane strahom od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabom moći protiv te osobe ili osoba, odnosno protiv neke druge osobe, iskorištavanjem okruženja koje karakterizira nasilje, ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije mogla dati istinski pristanak pri čemu je počinitelj ili druga osoba primila ili je očekivala da će primiti novčanu ili drugu korist u vezi s činima seksualne prirode ili u zamjenu za njih. „Prisilna trudnoća“postoji kad je počinitelj prisilio jednu ili više žena da zatrudne, s namjerom da utječe na etnički sastav nekog dijela pučanstva ili izvršio druge teške povrede međunarodnog prava. „Prisilna sterilizacija“ je oduzimanje jednoj ili više osoba biološke reproduktivne sposobnosti; to ponašanje nije bilo opravdano ni medicinskim ni bolničkim liječenjem osobe ili osoba o kojima se radi, niti je izvršeno uz njihov istinski pristanak. „Bilo koji drugi oblik spolnog nasilja“ obuhvaća slučajeve kad je počinitelj počinio djelo seksualne prirode protiv jedne ili više osoba ili je potaknuo da se ta osoba ili osobe uključe u čin seksualne prirode, silom ili pod prijetnjom sile ili prisile, poput one izazvane strahom od nasilja, prisile, zatočeništva, psihološkog pritiska ili zloporabom te osobe ili osoba, odnosno neke druge osobe, ili korištenje okruženja koje karakterizira nasilje te nemogućnost te osobe ili osoba da pruži istinski otpor. Ovaj oblik ponašanja treba da ima težinu koja se može usporediti s drugim kaznenim djelima odnosno radnjama izvršenja navedenim u točki g), pri čemu je počinitelj svjestan stvarnih okolnosti koje su uvjetovale težinu počinjenog djela. U odnosu na sve radnje teškog spolnog nasilja iz točke g), treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva i da je počinitelj znao da je to ponašanje djelomično, ili je imao namjeru da to bude udjelom u, širokom i sustavom napadu usmjerenom protiv civilnog pučanstva. Obilježja djela, odnosno radnje izvršenja naznačene pod točkom h) odnose se na progon bilo koje grupe ljudi ili zajednice na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju, koji je opće prihvaćen kao nedozvoljen po međunarodnom pravu u vezi bilo kojeg kaznenog djela iz ovog stavka ovog članka, bilo kojeg kaznenog djela propisanog KZ BiH ili bilo kojeg kaznenog djela u nadležnosti Suda BiH. Kod ovog djela počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima temeljna ili ljudska prava pri čemu je odabir takvih osoba ili osobe izvršio 568 na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta ili je baš ciljao na tu skupinu ili kolektivitet. Takav odabir se temelji na naznačenim razlikama među skupinama ili drugim razlozima koji su općeprihvaćeni kao nedozvoljeni po međunarodnom pravu. I u ovom slučaju ponašanje treba da bude počinjeno kao udjel u širokom ili sustavom napadu usmjerenom protiv civilnog pučanstva pri čemu počinitelj zna za prirodu ponašanja.
Obilježje djela - radnja izvršenja „prisilni nestanak osoba“ (toč. i) odnosi na slučajeve kad je počinitelj uhitio, pritvorio ili oteo jednu ili više osoba ili je odbio priznati uhićenje, pritvor ili otmicu odnosno dati informacije o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba. O prisilnom nestajanju osoba radit će se i u slučajevima kad počinitelj nakon pritvaranja ili otmice odbije priznati da je oduzeta sloboda ili uskraćuje obavijesti o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba ili kad odbijanju prethodi, ili je ono praćeno lišavanjem slobode. Počinitelj je svjestan da bi uhićenje, pritvor ili otmica u normalnom tijeku događaja bili popraćeni odbijanjem priznanja da je oduzeta sloboda ili uskraćivanjem obavijesti o sudbini i boravištu te osobe ili osoba ili je takvom odbijanju prethodilo lišavanje slobode ili je ono bilo popraćeno lišavanjem slobode. Uhićenje, pritvor ili otmica izvršeni su od strane ili uz odobrenje, potporu ili privolu neke državne ili političke organizacije. Djelo će postojati i u slučaju odbijanja priznanja da je oduzimanje slobode ili davanje informacija o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba izvršeno uz privolu ili potporu neke državne ili političke organizacije. Nužno je da je počinitelj ima namjeru da tim osobama ili osobi uskratiti pravnu zaštitu tijekom duljeg
vremenskog perioda. Treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva.Obilježje djela - radnja izvršenja – „zločin aparthejda“ (toč. j) postoji kad je počinitelj počinio neko nečovječno djelo protiv jedne ili više osoba; takav čin je djelo iz članka 172. st.l. KZ BIH ili je to djelo slične naravi bilo kojem od tih djela. Kod počinitelja treba da postoji svijest o stvarnim okolnostima koje su odredile narav djela. Djelo je počinjeno u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja ili dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom ili skupinama. Počinitelj je takvim ponašanjem imao namjeru održavati takav režim. Potrebito je počinjenje djela u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva kao i znanje počinitelja o prirodi tako počinjenog djela. Posljednja radnja izvršenja naznačena u opisu djela sastoji se u počinjenju ostalih nečovječnih djela slične naravi kojima se namjerno uzrokuje teška patnja ili ozbiljna tjelesna ozljeda, duševna povreda ili narušenje zdravlja (toč. k). Počinitelj je nečovječnim činom uzrokovao tešku patnju ili ozbiljnu tjelesnu ozljedu odnosno povredu tjelesnog ili mentalnog zdravlja pri čemu je bio svjestan stvarnih okolnosti koje su odredile narav tog djela. Potrebito je da je djelo počinjeno u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva te da počinitelj zna za prirodu napada.
Kazneno djelo zločina protiv čovječnosti ima određene sličnosti sa kaznenim djelom genocida i kaznenim djelom zločina protiv civilnog pučanstva. Temeljna razlika u odnosu na ratni zločin prema civilnom pučanstvu je u tome što 569 je nebitno da li se radnje kaznenog djela vrše za vrijeme oružanog sukoba ili u miru. Najvažnija razlika između zločina protiv čovječnosti i genocida ogleda se u tome što se kod zločina protiv čovječnosti ne traži tzv. genocidna namjera, tj. Ne mora se postupati s ciljem potpunog ili djelomičnog istrjebljenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Osnovna karakteristika zločina protiv čovječnosti je, kao što je već naznačeno, da se radnje u okviru njega vrše sistematski, planski i masovno. Da bi se ovo kazneno djelo razlikovalo od općih kaznenih djela, tj. da bi dobilo karakter međunarodnog kaznenog djela potrebito je i to da se ono vrši uz sudjelovanje ili toleriranje od strane države ili neke političke organizacije, tj. organizacije koja de facto ili de iure ima političku moć. Taj kriterij se zahtijeva u odredbi čl. 7. st. 2a. Rimskog statuta, odnosno u čl. 172. st. 2 toč. a) KZ BiH. Razlika između zločina protiv čovječnosti i genocida odnosi se i na zaštitni objekt. Kod zločina protiv čovječnosti radi se o zaštiti individualnih dobara, a kod genocida objekt kaznenopravne zaštite jeste egzistencija grupe ljudi koji pripadaju određenoj naciji, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj skupini, tj. Objekt zaštite je opće, kolektivno odnosno nadindividualno dobro (Stojanović, str. 89.). Počinitelj djela može biti svaka osoba. Kazneno djelo može se počiniti samo s namjerom (vidjeti komentar uz čl. 176. - Organiziranje grupe ljudi i poticanje na počinjenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločini i čl. 180. – Osobna kaznena odgovornost). Na kraju treba istaći određene razlike između ovog kaznenog djela i kaznenih djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog pučanstva.
Najvažnija razlika u odnosu na ratni zločin protiv civilnog pučanstva sastoji se u tome što je irelevantno da li se radnja kaznenog djela vrši za vrijeme oružanog sukoba, rata ili u miru. U odnosu na genocid, najvažnija razlika ogleda se u tome što kod počinitelja ne treba postojati, tzv. genocidna namjera, tj. ne mora postojati namjera da se u cijelosti ili djelomice uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Razlika između zločina protiv čovječnosti i genocida je i u pogledu zaštitnog objekta. Naime, kod genocida objekt kaznenopravne zaštite je egzistencija skupine ljudi određenih kroz pripadnost naciji, rasi, vjeri ili etničkom porijeklu (objekt zaštite je opće, kolektivno, odnosno nadindividualno dobro), dok je objekt zaštite kod zločina protiv čovječnosti individualno dobro.ZAKLJUČAK
Kao što sam već objasnio Zločin protiv čovečnosti predstavlja jedno od najokrutnijih krivičnih dela koje može da se učini protiv čoveka kao ličnosti i živog bića. Kroz niz primera koji su se dešavali kroz istoriju veoma je lako da se zaključi koje su to radnje koje predstavljaju krivično delo Zločin protiv čovečnosti. Radnje zločina protiv čovečnosti su: naročito gnusna kršenja zakona, grubo vredjanje ljudskog dostojanstva, ponizavanje jednog ili vise ljudskih bića, sistematska praksa vrsenja zlocina,zabranjena dela i moraju biti kaznjena bez obzira na to da li su izvršena u vreme rata ili mira,zrtve ovog k.d. mogu biti kako civili tako i neprijateljski borci. Kroz ove radnje može se doći da Zločin protiv čovečnosti ima dva elementa: subjektivni i objektivni. Objektivni elementi su: ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, prisilna deportacija, sterilizacija, mučenje, izlaganje nečovečnim uslovima i druge nečovečne radnje. Da bi se ispunio subjektivni element mora postojati namera, kao i da postoji jasno usmerenje da se izvrši ovo krivično delo i mora da postoji tesna veza izmedju radnje koja se vrši i politike koju lice zastupa prilikom vršenja ovog krivičnog dela. Žrtve ovog krivičnog dela mogu biti kako civilna lica tako i aktivna vojna lica kao i zarobljenici. Zločin protiv čovečnosti može da se izvrši kako ratu tako i u miru. Sudska praksa kroz niz slučaja je dokazala i dokumentovala da postoji tesna veza između učinioca ovog krivičnog dela i samog političkog vrha države agresora. Naše zakonodavstvo po ugledu na nama bliske države po pravosudnom sistemu napravilo je Zakon o zločinima protiv čovečnosti, genocidu, zločinu protiv civilnog stanovništva, zločinu protiv vojnih lica. Prema svemu navedenom možemo zaključiti da je genocid ne samo krivično djelo već i jedna društvena pojava koja se može usled odrđene paradigme koja je postavljena od strane nazovimo normalnog svijeta, može dovesti do istrebljenja ne samo jedne rasne, kulturne ili vjerske zajednice već i određene grupe ljudi koja ima iste stavove i opredjeljenja, prema tome, sam termin i djela koja su već označena kao te pojave koji su se desile kroz istoriju i koja su bez opravdanja moraju biti konstantno na neki način promovisana kako se ne bi ponovila nikada i nigdje. S tim u vezi potrebna je stalna edukacija stanovništva i kontinuirana dorada svih zakonodavstava na svim nivoima vlasti.
LITERATURA
1. Popović V. : Međunarodno poslovno pravo- Opšti dio, Banja Luka 2007.;
2. Krivični zakon RS ( Službeni glasnik RS, broj 49/03);
3. Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima;
4. Konvencija protiv mučenja (1984.);
5. Deklaracija skupštone UN-a (1975.);
6. Krivični zakon BiH;
7. Jovanović Lj.: Krivično pravo II, Policijska akademija, Beograd 1995..
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi