OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- PRAVO - |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Pravne norme
Pravna norma je pravilo o ljudskom ponašanju zaštićeno mogućnošću primjene
državne prinude. Pravna norma je pravilo o ponašanju ljudi koje sadrži
i propis o primjeni sankcije u slučaju njegovog prekršaja. Društvo nužno
stvara društvena pravila ponašanja ljudi. Nema društva bez svjesnog, slobodnog
i cjelishodnog ponašanja čovjeka, nema ni društva bez normi.
Norme su pravila ponašanja koje se obraćaju na čovjekovu svjest. Svaka
pravna norma posjeduje dva dijela: dispoziciju i sankciju. Čovjek kao
subjekt ponašanja ima mogućnost da izabere da li će normu usvojiti ili
postupiti po njoj ili odbiti zahtjevano ponašanje i izložiti se riziku
sankcije. Pristajanje na normu može biti motivisano na dva načina:
Autonomija volje: postojaće onda kada se subjekt po zapovijesti ponaša
zato što je uvjeren da je ona dobra i da je u saglasnosti sa njegovim
etičkim, kulturnim, običajnim političkim i drugim načelima.
Heteronomija volje: postoji kod pravnog subjekta u slučaju kad ponašanje
koje od njega zahtijeva pravna norma, vrši ne iz unutrašnjeg uvjerenja
da je ona dobra, nego iz straha od sankcije koja može da bude primjenjena.
Pravna norma može nastati na dva načina:
Kod prvog od njih, norma postoji kao socijalna norma (običajna, moralna,
religijska, kulturna i slično), te je država preuzima u gotovom ili za
svoje potrebe preradjenom stanju i stavljanju iza nje mogućnosti primjene
svoje prinude, pretvara je u pravnu. Socijalne norme se mogu institucionalizirati
postavljanjem državne sankcije i regulisanja.
Drugi način nastanka pravne norme je specifično pravni. U određenim situacijama,
država sama stvara norme koje do tada nije bilo i uključuje je u pravni
poredak.
1. PRAVNE NORME
U društvu, posebno veoma značajnu ulogu imaju norme koje primjenjuje
država. Ovakve norme država stvara sama ili ih uzima iz svih društvenih
oblasti, bilo da ih stvaraju društvene organizacije ili neorganizovano
društvo, ali za sve njih je karakteristična primjena od strane države.
Ove norme koje primjenjuje država nazivaju se pravnim normama. Pravo je,
dakle, skup normi koje primjenjuje država gdje se pod primjenom, u prvom
redu, misli na primjenu sankcija. Pravo, kao skup pravnih normi i pravila
o ponašanju, propisuje država i isto se primjenjuje od strane države u
cilju ostvarenja interesa vladajuće klase, u cilju zaštite određenog poretka
koji odgovara vladajućoj klasi.
Pravna norma - Pod pojmom pravne norme, kao najbitnijeg
elementa prava, treba smatrati jednom vrstom društvene norme i pravilom
o ponšanju ljudi čije ostvarenje obezbjeđuje država. Pravna norma bi se
mogla shvatiti kao pravni atom i ona je najprostiji elemenat prava koji
se ne može više razložiti na prostije pravne elemente.
Ona se može definisati, kao pravilo o ponašanju ljudi koje je zaštićeno
državnom prinudom. To je pravilo o nekom ponašanju ljudi, kao na primjer,
obavezno je platiti porez na imovinu, zabranjeno je ubijati, a pod prijetnjom
određene sankcije. Pravnu normu, ne treba izjednačiti sa određenim članom
zakona ili nekog pravnog akta iz razloga što se rijetko dešava da se ona
poklapa sa jednim takvim članom. Tako, jedan član sadrži ili dio jedne
ili više normi, a rijetko potpunu pravnu normu.
Pravne norme mogu biti uslovne i bezuslovne. Tako norma koja se odnosi
na više situacija koje treba da nastupe jesu uslovne, često se nazivaju
i apstraktnim normama, dok se norme koje se odnose na neku konkretnu situaciju
su bezuslovne ili konkretne norme.
Druga jedna klasifikacija pravnih normi, koja je i značajnija od podjele
na uslovne i bezuslovne norme, jeste podjela na opšte ili generalne i
pojedinačne ili individualne norme. Opšte norme, odnosile bi se na neodređen
broj slučajeva, odnosno lica, koja se nalaze u istoj situaciji ili mogu
doći u istu situaciju. Takve su na primjer norme, svi su građani dužni
da plate porez, punoljetnici su dužni da služe vojsku i dr.
Pojedinačne norme se odnose na jedan određeni slučaj koji se u istoj normi
i određuje, kao na primjer: "Stevan Stevanović je obavezan da plati
porez na imovinu u iznosu od toliko dinara" ili "Đorde Perović
se osuđuje na kaznu zatvora od 2 mjeseca". Karakteristika pojedinačnih
normi je u tome što se one odnose na jedan individualni slučaj, a ne na
neodređen broj slučajeva, kao što je to, na primjer, kod opšte norme.
Elementi pravne norme - Svaka pravna norma ima dva ementa
i to: dispoziciju i sankciju. Dispozicija predstavlja suštinski dio pravne
norme, tj. pravilo ponašanja određenih subjekata. Sankcija označava pravilo
o primjeni prinude od strane državnog organa, nad onim subjektom koji
je prekršio dispoziciju i ista se primjenjuje tek od onog momenta kada
se subjekt ne ponaša u skladu sa dispozicijom. Pravna norma je stvorena
da se ona uvjek mora realizovati, tako što ako izostane primjena dispozicije,
onda dolazi do primjene sankcije, tj. ako lica ne poštuju dispoziciju
i ne ponašaju se po dispoziciji doći će do primjene sankcija.
Dispozicija pravne norme predstavlja suštinu norme. To
je onaj bitni elemenat bez kojeg norma ne može ni da postoji. Ona određuje
pravilo ponašanja subjekata u pravu. Ona u stvari predstavlja određenu
zapovjest koja je upućena subjektima prava. Postoji više vrsta dispozicija
pravnih normi, kao što su: naređujuće, zabranjujuće i ovlašćujuće dispozicije,
pa na osnovu toga i pravne norme mogu biti: naređujuće, zabranjujuće i
ovlašćujuće.
Sankcija pravne norme, predstavlja dio pravne norme kojom
se predviđaju poslijedice u slučaju povrede ili neizvršenja pravne norme.
Ista je sastavljena iz pravila ponašanja lica na koje se odnosi dispozicija,
tj. ponašanje odgovarajućeg državnog organa prema određenom subjektu,
kad ono ne izvrši tu dispoziciju pravne norme. Sankcija ustvari predstavlja
odgovarajuću državnu prinudu prema određenom licu, koje neće da se ponaša
po dispoziciji pravne norme, kao na primjer: "Ko ne plati porez na
imovinu, kazniće se određenom novčanom kaznom" ili "Ko se ne
odazove pozivu za obavezno vakcinisanje, u slučaju epidemije od zaraznih
bolesti, kazniće se određenom novčanom kaznom" itd. U navedenim primjerima
sankcija je izražena riječima "kazniće se", za razliku od dispozicije
gdje je ostavljeno na volju subjektu njegovo ponašanje. Sankcija se uvjek
može izvršiti prinudom od strane državnog organa.
Hipoteza (pretpostavka) pravne norme, pretstavlja onaj
dio pravne norme koji određuje okolnosti, faktičke situacije ili činjenice
koje moraju da postoje da bi došlo do primjene pravne norme. Tu je moguća
i hipoteza dispozicije i hipoteza sankcija.
Prekršaj dispozicije, nazivamo kraće delikt. Delikt,
odnosno povreda je predviđen u hipotezi sankcije koja ga bliže određuje.
On, uvjek predstavlja određenu radnju (ljudsku) i to svesnu radnju. Ta
radnja može biti pozitivna (činjenje) ili negativna (nečinjenje odnosno
uzdržavanje od činjenja). Delikti, proizilaze iz same suštine prava, odnosno
iz njegove klasnosti. Težina delikta se utvrđuje težinom povrede interesa
koji se normom štiti. U savremenom pravu, postoje više vrsta delikata,
kao na primjer, krivična djela, privredni prestupi, prekršaj i i dr. Pored
ovih delikata, postoje i delikti manjeg značaja, kao što su administrativni
delikti, disciplinski delikti i dr.
1.1. VRSTE PRAVNIH NORMI
Postoji više vrsta pravnih normi. Jedna podjela pravnih normi, zavisno
da li se njima nešto naređuje, zabranjuje ili ovlašćuje na: naređujuće,
zabranjujuće i ovlašćujuće pravne norme.
Naređujućim pravnim normama, smatraju se takve norme
kojima se izričito naređuje određenom subjektu u pravu da izvrši određene
činidbe ili radnje ili da se uzdrži od takvih činidbi i radnji. Subjekti
u pravu dužani su da se ponašaju po ovakvim normama koje su, najčešće,
propisane odgovarajućim pravnim aktom. Svako drugo ponašanje, suprotno
ovakvim pravnim normama, predstavlja delikt i izaziva pravne poslijedice
u vidu prinudnih mjera koje su predviđene u sankciji.
Zabranjujuće pravne norme su takve pravne norme koje
subjektima u pravu zabranjuju određene radnje ili činidbe i one obično
počinju sa rečima "zabranjeno je".
Ovlašćujuće pravne norme su takve norme kojima se daju
ovlašćenja fizičkim i pravnim licima da mogu da obavljaju određene radnje
ili činidbe, s tim što ako ih one ne vrše da za to nisu predviđene nikakve
pravne poslijedice.
Prema sadržini, pravne norme se dijele na dvije grupe: apstraktne pravne
norme i konkretne pravne norme.
Apstraktne pravne norme su takve pravne norme koje se
odnose na sve slučajeve koji mogu da se pojave. Norma je apstraktna po
tome što se ona odnosi na neodređeni broj subjekata, a primenjuje se na
konkretan slučaj, u slučaju kad određeni subjekt ne postupa u skladu sa
pravilima ponašanja koji je u njoj utvrđen. Apstraktnost ovih pravnih
normi se ogleda u tome, što se u momentu njihovih propisivanja, ne zna
na koja će se lica primjeniti kazna, u slučaju da ne postupe po ovakvim
normama.
Konkretna pravna norma se primjenjuje na konkretni, određeni
slučaj, tj. na konkretnu situaciju. Tako, takva jedna konkretna norma
postojala bi, recimo, u društvenom planu opštine i odnosila bi se na određeno
preduzeće. Ista norma proizvodila bi pravno dejstvo samo u toj opštini
i odnosila bi se na konkretno preduzeće.
Prema značaju pravila ponašanja, pravne norme se mogu podjeliti na: imperativne
(prisilne) pravne norme i dispozitivne (dopunske) pravne norme.
Imperativne (prisilne) pravne norme - Ovim se pravnim
normama, subjekti u pravu izričito obavezuju na određenu radnju ili činidbu
ili im se zabranjuje, odnosno naređuje uzdržavanje od određene radnje
ili činidbe. Kod ovih pravnih normi, subjekti u pravu ne mogu svojom voljom
da isključe primjenu ovih pravnih normi.
Dispozitivne (dopunske) pravne norme, smatraju se takvim
normama koje se primjenjuju kada ih subjekti u pravu nisu ugovorom, odnosno
sporazumom isključili. U pravu ima dosta slučajeva dispozitivnih normi
gdje je ostavljeno subjektima u pravu (bilo fizičkim ili pravnim licima)
da ove norme primjene ili da isključe njihovu primjenu.
Naprijed je istaknuta još jedna podjela pravnih normi i to na: opšte ili
generalne (radi se o onim pravnim normama koje sadrže opšta pravila i
odnose na neodređeni niz slučajeva) i pojedinačne ili individualne pravne
norme (koje se odnose samo na jedan subjekt i predstavljaju konkretizaciju
opštih pravnih normi, tj. njihovu primjenu na određeni konkretan slučaj).
ZAKLJUČAK
Norme koje u društvu primjenjuje država jesu pravne norme. Pravo je,
dakle, skup normi koje primenjuje država gdje se pod primjenom, u prvom
redu, misli na primjenu sankcija.
Pod pojmom pravne norme, kao najbitnijeg elementa prava, treba smatrati
jednom vrstom društvene norme i pravilom o ponšanju ljudi čije ostvarenje
obezbjeđuje država. Pravna norma bi se mogla shvatiti kao pravni atom
i ona je najprostiji elemenat prava koja se ne može više razložiti na
prostije pravne elemente. Pravne norme mogu biti uslovne i bezuslovne.
Tako norma koja se odnosi na više situacija koje treba da nastupe jesu
uslovne, često se nazivaju i apstraktnim normama, dok se norme koje se
odnose na neku konkretnu situaciju su bezuslovne ili konkretne norme.
Svaka pravna norma ima dva ementa i to: dispoziciju i sankciju. Dispozicija
predstavlja suštinski dio pravne norme, tj. pravilo ponašanja određenih
subjekata. Sankcija označava pravilo o primjeni prinude od strane državnog
organa, nad onim subjektom koji je prekršio dispoziciju i ista se primjenjuje
tek od onog momenta kada se subjekt ne ponaša u skladu sa dispozicijom.
Postoji više vrsta pravnih normi. Jedna podjela pravnih normi, zavisno
da li se njima nešto naređuje, zabranjuje ili ovlašćuje na: naređujuće,
zabranjujuće i ovlašćujuće pravne norme.
Prema sadržini, pravne norme se dijele na dvije grupe: apstraktne pravne
norme i konkretne pravne norme, a prema značaju pravila ponašanja, pravne
norme se mogu podijeliti na: imperativne (prisilne) pravne norme i dispozitivne
(dopunske) pravne norme.
LITERATURA
- M.Trifković, M. Simić, Poslovno pravo, Sarajevo, 1999.
- B. Ivošević, M. Radulović: Privredno (poslovno pravo), Kotor, 2001.
- M. Drakulić, Osnovi Poslovnog prava, Beograd, FON, 2001.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi