POCETNA STRANA

NASTANAK I RAZVOJ WTO

Svjetska trgovinska organizacija je najmlađa međunarodna ekonomska organizacija i postoji tek nešto više od deset godina. Svjetska trgovinska organizacija (skraćenica WTO od eng. World Trade Organisation je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalani i pravni okvir multilateralnog trgovačkog sistema u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu.
Njen značaj za odvijanje međunarodne trgovine robom i uslugama je izuzetno veliki. Svjetska trgovinska organizacija promoviše slobodnu svjetsku trgovinu, što bi trebalo da rezultira povećanim međunarodnim trgovinskim tokovima, dobicima za preduzeća, stanovništvo i društvo u cjelini. Države članice Svjetske trgovinske organizacije se odriču nacionalnog suvereniteta u vođenju spoljnotrgovinske politike, da bi obezbjedile povlastice koje proističu iz članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Međutim, efekti međunarodne liberalizacije najčešće nisu ravnomjerno raspoređeni među državama svijeta i različitim slojevima stanovništva, pa Svjetska trgovinska organizacija trpi oštre kritike. Ova organizacija je najčešće meta antiglobalističkih pokreta.

1. Osnivanje Svjetske trgovinske organizacije

Svjetska trgovinska organizacija osnovana je i službeno je počela sa radom 1. januara 1995 godine. Sjedište organizacije je u Ženevi (Švicarska) a ukupno broji 150 država članica. Generalni direktor organizacije je Pascal Lemy (od 2005. godine).

1.1. Šta je Svjetska trgovinska organizacija?

Svjetska trgovinska organizacija je pravni i institucionalni osnov multilateralnog trgovinskog sistema. Ona određuje osnove ugovornih obaveze kojima se utvrđuje kako vlade treba da formulišu i primenjuju domaću regulativu u oblasti spoljne trgovine. Svjetska trgovinska organizacija je istovremeno i mjesto gde se odvijaju spoljnotrgovinski odnosi među zemljama kroz zajedničke pregovore i rješavanje sporova.
Svjetska trgovinska organizacija predstavlja:

-Finalni akt koji su potpisali 111 zemalja.

- Sporazum o uspostavljanju Svjetske trgovinske organizacije, potpisalo je 104 zemlje.

- Već početkom 1995. godine, Sporazum je ratifikovalo preko 80 zemalja.

- Među njima su bile: SAD, Evropska unija, Japan i Kanada.

- Do jula 2008. godine, pravo članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji je stekla 153
država, dok 30 država ima status kandidata

Razlozi za snivanje svjetske trgovinske organizacije su:

- Velika ekonomska kriza 30-ih godina 20.vijeka

- Protekcionistička trgovinska politika (visoke carine i necarinske barijere u trgovini,diskriminacioni sporazumi između pojedinih država) – drastično smanjenje uvoza na globalnom nivou,

- Drugi svjetski rat – spoznaja da je ekonomski oporavak nemoguć bez otvaranja tržišta i liberalizacije trgovine a porast obima međunarodne trgovine nemoguć bez stabilnih i predvidljivih pravila trgovinske razmjene (usaglašenih od strane velikog broja država).

Svjetska trgovinska organizacija je međunarodna organizacija koja posjeduje sve potrebne
elemente da bi se mogla tako klasifikovati:

- Države kao osnivače i tipične članice,
- Međunarodni ugovor kao osnivački akt,
- Stalne organe koji sprovode odredbe Statuta,
- Određenu oblast djelovanja,
- Svojstvo pravnog lica i
- Subjekt je međunarodnog prava.

Oblast djelovanja Svjetske trgovinske organizacije je međunarodna organizacija (nadnacionalnog i multinacionalnog karaktera) koja upravlja multilateralnim sporazumima u oblasti: robne trgovine (GATT); trgovine uslugama (GATS) i trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPs).
Svjetska trgovinska organizacija se ne bavi kontrolom privatnog biznisa, Svjetska trgovinska organizacija je regulator rada Vlada zemalja. Sjedište Svjetske trgovinske organizacije je u Ženevi, Švajcarska. Budžet Svjetske trgovinske organizacije u 2009. godini iznosi oko 189 miliona Švajcarskih franaka. Broji oko 625 članova koji su zaposleni unutar te organizacije.

1.2. Izvorišta Svjetske trgovinske organizacije i historijski pogled

Neuspjeli pokušaj stvaranja Međunarodne trgovinske organizacije (ITO) 1948. godine kao jedne od Bretton Woods institucija rezultirao je pristupanjem 23 države Opštem
sporazumu o carinama i trgovini (GATT). GATT-om su zemlje pokrenule trgovinsku liberalizaciju i uklanjanje protekcionističkih mjera u trgovini robom, stvaran je snažan i prosperitentan sultilateralni trgovinski sistem, koji je 1995. godine prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciju. GATT je djelovao kroz 9 rundi pregovora a kroz 4 je osnovan WTO:

- Dillon runda (1960 – 1961)
- Kennedy runda (1964 – 1967)
- Tokyo runda (1973 – 1979)
- Urugvajska runda (1986 – 1994)

Formalno utemeljenje WTO proizilazi iz Urugvajske runde u Maroku. Deklaracijom iz Marekeša utemeljena je WTO kao međunarodna organizacija koja sadrži:

- Opšti sporazum o carinam i trgovini, ali je svoju nadležnost proširila na dva druga nova područja: Trgovinu uslugama (GATS) i Intelektualno vlasništvo (TRIPS).

Zašto je važno postati član Svjetske trgovinske organizacije?

Prvo, ako niste članica, može doći do diskriminacije vaše robe i usluga kada pokušate da ih izvezete u zemlje članice. Međutim, ako ste članica, možete učestvovati u primjeni jasno definisanih pravila u cilju zaštite svojih trgovinskih prava i nadoknade štete prouzrokovane nekorektnom trgovinskom praksom drugih zemalja.
Drugo i još važnije, liberalizacija trgovine primjenom principa Svjetske trgovinske organizacije dovodi do rasta konkurentnosti domaće privrede, oskudni domaći resursi se efikasnije koriste, povećavaju se strana ulaganja i ubrzava transfer tehnologije, što nedvosmisleno doprinosi dostizanju putanje održivog rasta. Svjetska trgovinska organizacija u ovom trenutku ima 153 članica, koje pokrivaju više od 95 procenata trgovine robom i uslugama u svijetu. Broj članica, kao i aktivno nastojanje ostalih zemalja da postanu članovi Svjetske trgovinske organizacije, najbolje pokazuje koliko je važno pripadati ovoj organizaciji.

1.3. Principi Svjetske Trgovinske organizacije:

Svjetska trgovinska organizacija po pravilu se smatra tijelom koje se brine da se u zemljama članicama smanjuje carinska zaštita i da se eliminišu necarinske barijere. To je, naravno, tačno, ali to nije sve. Svjetska trgovinska organizacija u stvari inisistira na sveobuhvatnoj liberalizaciji trgovine, što je mnogo širi pojam. Tu se podrazumijeva da zemlja članica u razmjeni robe i usluga treba da se pridržava čitavog jednog skupa principa. Ovi principi su:

- Smanjenje stepena zaštite
- Nediskriminacija (nacionalni tretman, status najpovlašćenije nacije)
- Transparentnost
- Jačanje konkurencije
- Istovremeno su i principi na kojima se zasniva privredni rast u otvorenoj privredi.

Princip broj jedan: Smanjenje trgovinskih barijera

Liberalizacija trgovine najprije podrazumijeva smanjenje trgovinskih barijera. Ovaj proces se sastoji iz dva dijela. Prvi dio podrazumijeva uklanjanje necarinskih barijera u trgovini (kvote, tj. količinska ograničenja uvoza, bilo da se radi o obimu ili vrijednosti uvoza), uvozne dažbine na pojedinačne isporuke, (kojima se teži da vrijednost uvozne robe dostigne ciljnu vrijednost), određivanje minimalnih uvoznih cijena (što onemogućava uvoz one robe čija je cijena ispod određene granice), diskreciono izdavanje dozvola (uskraćivanje dozvola za uvoz kako bi se postigao ili pospiješio neki ekonomski cilj, ili cilj neke druge politike), dobrovoljno ograničavanje izvoza, diskriminatorne necarinske mjere u javnim nabavkama, i slične mjere na granici, osim carina.
Zemlje kandidati za pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji pretvaraju necarinske barijere u uobičajene carinske dažbine tako što izračunavaju njen carinski ekvivalent. Od zemalja kandidata se uglavnom očekuje da “plate ulaznicu“ u mjeri u kojoj su to učinile zemlje koje su od početka članice Svjetske trgovinske organizacije. Smanjenje carina u principu ne mora da ima negativne efekte na privredni rast. Naprotiv, pošto dovodi do sniženja troškova, inputi pojeftinjuju, te stopa povraćaja u ostalim sektorima raste. Strane direktne investicije po pravilu otpočinju uvozom opreme, tehnologije i know how, čijim visokim carinjenjem gube ključni potencijalni izvoznici i poslodavci. Ista logika važi i u sektoru usluga. Privlačenje stranih investicija u sektore telekomunikcija, finansijskih usluga i transporta, jer se veća efikasnost i niže cijene koje proizlaze iz liberalizacije u ovim sektorima direktno odražavaju na smanjenje troškova u svim ostalim privrednim sektorima.

Princip broj dva: Nediskriminacija i nacionalni tretman

Klauzula o najpovlašćenijoj naciji, koja podrazumijeva da sve olakšice koje su date jednoj članici Svjetske trgovinske organizacije moraju da se daju i svim drugim članicama, to ne znači da time, ta članica uživa u nekim posebnim tretmanima, već da iste tretmane moraju da imaju i sve druge članice. Izuzeća postoje samo za preferencijalni tretman država koje su dio neke regionalne integracije ili u trgovini sa nerazvijenim zemljama.

Klauzula nacionalnog tretmana štiti interese stranih lica, jer njihova roba nakon carinjenja ne može bilo kakvim mjerama biti stavljena u podređen položaj u odnosu na domaću.
Cilj poštovanja ovih klauzula jeste:

- Stvaranje ravnopravnih uslova za međunarodnu konkurenciju,
- Povećanje prekoograničenih trgovinskih tokova i porast blagostanja stanovništva članica.

Svjetski trgovinski sistem treba da bude:

- nediskriminatoran,
- naklonjen slobodnoj trgovini,
- predvidljiv i podsticajan za konkurenciju.

Za uzvrat, ovo znači poboljšavanje mogućnosti za izvoz i priliv deviznih sredstava.

Princip broj tri: Transparentnost i predvidljive strategije

Transparentne, tj. jasne i nedvosmislene procedure i pravila znače da svi učesnici na tržištu, bili oni proizvođači, potrošači ili posrednici u prometu, znaju šta se od njih očekuje. Stalna primjena istih, dobro poznatih procedura i pravila umanjuje transakcione troškove, što sa svoje strane doprinosi ubrzanju privrednog rasta i lakšem sprovođenju zakona.
Dosljedno sprovođenje zakona, naročito u oblasti prava intelektualne svojine, ključno je za pospješivanje konkuretnosti na domaćem tržištu. Potvrđeno je da sa dolaskom stranog kapitala rastu očekivanja stanovništva o rastu dohodaka i zaposlenosti, što u velikoj mjeri obustavlja “brain drain”, dakle, spriječava odliv najkvalitetnijih ljudskih resursa iz zemlje. Politika koja podržava davanje komercijalnih kredita čini više za privredu nego što se ikada može postići subvencijama.

Princip broj četiri: Podsticanje konkurencije

Prije nego što se dozvoli konkurencija uvoznih proizvoda, proizvođači moraju da spoznaju sopstvene mogućnosti. To znači da moraju da budu u stanju da shvate šta je, gledano na duge staze, moguće učiniti u njihovom privrednom sektoru, a šta nije. Dva su preduslova za stvaranje uspješnog privrednog ambijenta.

1. - Prvi neophodan preduslov je privatizacija.
2. - Drugi preduslov svakako jeste spoljnotrgovinska liberalizacija, koja će obezbjediti ravnopravnu utakmicu svim igračima.

Dosljedno sprovođenje pravila Svjetske trgovinske organizacije najefikasniji je lijek za razbijanje domaćih monopola u sektoru industrijskih proizvoda. Treba napomenuti da Svjetska trgovinska organizacija nema mehanizme kojima može da primorava članice da mijenjaju spoljnotrgovinsku politiku. Svjetska trgovinska organizacija je samo mjesto na kome članice pregovaraju i dogovaraju nove trgovinske sporazume.

1.4. GATT

1.4.1. Opšti sporazum o carinama i trgovini

Ekonomska historija je nedvosmisleno pokazala da međunarodna trgovina (i međunarodni ekonomski odnosi uopšte)doprinose ekonomskom rastu nacionalnih ekonomija. Kada se razvijaju međunarodni ekonomski tokovi raste i svjetska privreda. Kad nastupi vrijeme ekonomskih kriza, međunarodni odnosi se ograničavaju,što dodatno „pojačava“ već postojeće probleme.
U godinama nakon II svjetskog rata, nakon više decenija smjenjivanja ratova i ekonomskih kriza, postalo je jasno da je potrebno stvoriti institucije međunarodnog ekonomskog poretka koje će podsticati međunarodne ekonomske tokove, a time i ekonomski rast i razvoj. U skladu sa tim, javila se potreba liberalizacije trgovinskih sistema (uklanjanje uvoznih ograničenja, koja su u to vrijeme bila na znatno visokom nivou).
Na međunarodnoj konferenciji o trgovini i zaposlenosti, održanoj u Havani (Kuba) 1948. godine, započeli su pregovori o trgovinskoj liberalizaciji (potpisan je Opšti sporazum o carinama i trgovini – GATT i potpisana je povelja o osnivanju Međunarodne trgovinske organizaije –ITO- („Havanska povelja“). Međutim, povelja nije ratifikovana u kongresu SAD i parlamentima još nekih država, zbog čega ITO nije osnovana. Tako je GATT ostao jedini sporazum koji je regulisao međunarodnu trgovinsku politiku sve do 1994. kada je postignut dogovor o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije –STO (eng. WTO).

1.4.2. Principi GATT-a

Rad GATT-a se zasnivao na nekoliko principa:
1. Princip nediskriminacije, tj. jednakog tretmana svih zemalja članica. Princip se zasniva na klauzuli najvećeg povlašćenja –KNP. Princip nediskriminacije postoji i u vidu jednakog tretmana domaće i inostrane robe na unutrašnjem tržištu (takozvani „princip domaćeg tretmana inostrane robe“).
2. Princip zabrane kvantitativnih trgovinskih ograničenja (kvota, dozvola, zabrana i sl.), tj. svođenje zaštite domaće privrede isključivo na carine, kao ekonomski najopravdaniji instrument protekcionizma. Važno je ovdje istaći da su postojali izuzeci od primjene ovog važnog principa. Naime, kvantitativna ograničenja su ostala dozvoljena:
a) u slučaju trajnih i visokih deficita trgivinskog bilansa;
b) u oblasti ribarskih, poljoprivrednih i tekstilnih proizvoda
3. Princip snižavanja carina i carinske konsolidacije. Konsolidacija je obaveza zemalja da poštuju postignute sporazume o carinskoj liberalizaciji.
4. Princip reciprociteta, tj. obaveze da sve zemlje bez izuzetka učestvuju u liberalizaciji. Ovaj princip je djelimično napušten 1964. godine, kada je prestao da važi za međusobnu trgovinu razvijenih i nerazvijenih zemalja. Cilj ove promjene u politici GATT-a je bio da se pomogne nerazvijenim zemljama tako što će im se omogućiti liberalizovan pristup tržištima razvijenih zemalja, bez obaveze da i one same snize svoja trgovinska ograničenja .

1.4.3. Klauzula najvećeg povlašćenja

KNP se često drugačije naziva klauzula najpovlašćenije nacije. KNP je odredba (klauzula) međunarodnih trgovinskih ugovora prema kojoj se ugovorne strane (zemlje) obavezuju da će jedna drugoj omogućiti sva prava i povlastice (koje se tiču liberalizacije uvoznih ograničenja) koje odobre nekoj trećoj zemlji. Praktično, ako zemlja odobri liberalizovan pristup svom tržištu jednoj zemlji, ona to isto mora odobriti i svim ostalim zemljama sa kojima ima potpisanu KNP. Zato je KNP garancija jednakog (nediskriminatornog) tretmana svih zemalja sa kojima je ona potpisana. KNP čini osnovu funkcionisanja GATT-a.
Imajući u vidu da zemlje skoro po pravilu imaju dvostruka trgovinska ograničenja – niža za zemlje sa kojima imaju potpisanu KNP i viša za zemlje sa kojima nemaju potpisanu KNP – jasan je značaj koji članstvo u GATT-u (a danas u STO) ima za povećanje izvoza zemlje. Klauzula može biti bezuslovna(kada se sve povlastice prenose automatski) i uslovna (kada se povlastice prenose tek nakon učinjenog kontra ustupka od strane druge zemlje).
Prema pravilima GATT-a, postoje izuzeci od djelovanja KNP, tj. postoje određene vrste povlastica koje se njom ne prenose. To su:

a) povlastice proistekle iz sporazuma o međunarodnim ekonomskim integracijama (zonama slobodne trgovine, carinskim unijama, zajedničkim tržištima i ekonomskim unijama);
b) Povlastice proistekle iz sporazuma o preferencijalnoj trgovini između dvije ili više zemalja;
c) Povlastice iz ugovora o pograničnom prometu .

1.4.4. Odredbe GATT-a

Sve odredbe GATT-a se mogu svrstati u četiri grupe:
1. Prvu grupu čine koncesione liste (liste povlastica datih za trgovinu navedenim vrstama proizvoda) i klauzula najvećeg povlašćenja;
2. Druga grupa odredbi su odredbe o trgovinskoj politici. Ova grupa odredbi reguliše upotrebu necarinskih trgovinskih ograničenja. Nabrojaćemo samo neke:
• Zabrana upotrebe kvantitativnih ograničenja (sem u navedenim izuzecima);
• Zabrana direktnih izvoznih subvencija za industrijske proizvode. Zemlje koje su ugrožene ovom praksom svojih trgovinskih partnera imaju pravo uvođenja „kompenzatornih carina“, kojima se štiti domaća privreda;
• Zabrana cjenovnog dampinga. Zemlje koje dokažu damping svojih trgovinskih partnera imaju pravo uvođenja „antidampinških carina“...
3. Treći dio čine proceduralne odredbe. Njima se reguliše način funkcionisanja GATT-a (postupak učlanjenja, vođenja pregovora i sl.). Posebnu važnost u ovoj grupi imaju odredbe kojima se regulišu uslovi formiranja međunarodnih ekonomskih integracija.
4. Četvrti dio čine odredbe o povlašćenom statusu nerazvijenih zemalja. Ove odredbe su dodate naknadno, 1964. god. i praktično znače odustajanje od principa reciprociteta u liberalizaciji između razvijenih i nerazvijenih zemalja u korist ovih drugih.

1.4.5. Pregovori pod okriljem GATT-a

U toku 47 godina postojanja (od 1947. do 1994.), GATT je postigao mnogo u oblasti liberalizacije trgovine industrijskim proizvodima, a pred sam kraj postojanja postignuti su i određeni rezultati u domenu trgovine poljoprivrednim proizvodima, uslugama i pravima intelektualne svojine.
Pod okriljem GATT-a održano je osam višegodišnjih „rundi“ pregovora. Rezultat prvih pet rundi, održanih u periodu od osnivanja do 1960., je značajno snižavanje carina u trgovini industrijskim proizvodima. To je uticalo na porast međunarodne trgovine ovom vrstom proizvoda i podstaklo rast svjetske privrede. Ipak, najviše koristi su imale razvijene zemlje, imajući u vidu nekoliko činjenica:
- Privredne grane u kojima komparativne prednosti imaju nerazvijene zemlje su bile izostavljene iz procesa liberalizacije,
- U pregovorima je važio princip reciprociteta (podsećamo, ukinut je 1964.).
Šesta runda pregovora, „Kenedi runda“, započela je 1964. godine. I njen osnovni rezultat je snižavanje carina na industrijske proizvode., što je dalje podstaklo međunarodnu trgovinu. Ipak, u pregovorima i dalje nije bilo riječi o trgovini poljoprivrednim proizvodima, tekstilnim proizvodima i raznim vrstama necariskih trgovinskih ograničenja, što se smatra nedostatkom ove runde pregovora.
Sedma runda pregovora, „Tokijska runda“ (ili „Niksonova runda“) počinje 1973. godine. Pored daljeg snižavanja carina za industrijske proizvode, rezultat ove runde je i skup kodeksa o primjeni jednog broja necarinskih mjera i mjera indirektnog protekcionizma:
- Kodeks o određivanju carinske vrednosti robe,
- Kodeks o vladinim (državnim) nabavkama,
- Kodeks o tehničkim standardima,
- Kodeks o subvencijama,
- Kodeks o proceduri izdavanja uvoznih dozvola.
Nedostatak ove runde pregovora je odsustvo pregovora o liberalizaciji trgovine tekstilnim i poljoprivrednim proizvodima.

1.4.6. Urugvajska runda

Ova, osma po redu runda pregovora u GATT-u, započinje 1986. a završava se 1994. godine. Značajan rezultat ove runde je u tome što se po prvi put razgovaralo o :
- agrarnom protekcionizmu. Postignut je dogovor da se postupno započne prevođenje svih necarinskih ograničenja na carine. Ovaj proces se naziva tarifikacija (od eng. tariff – carina);
- trgovini tekstilnim proizvodima. Takođe je postignut dogovor o tarifikaciji svih kvantitativnih instrumenata kojima je štićena tekstilna proizvodnja.
- trgovini uslugama. Već u vreme održavanja Urugvajske runde trgovina uslugama je činila značajan i rastući deo ukupne svjetske trgovine. Kako bi se podstakao njen budući razvoj, zemlje GATT-a su potpisale Opšti sporazum o trgovini uslugama, GATS.
- zaštiti prava intelektualne svojine.

Ipak,možda najznačajnijim rezultatom pregovora ove runde smatra se konačno postignut dogovor o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije WTO.

1.5. Funkcije Svjetske trgovinske organizacije

Prva funkcija Svjetske trgovinske organizacije je primjena i nadzor nad multilateralnim i plulateralnim trgovinskim sporazumima koji čine Sporazum o Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Prva grupa sporazuma u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji:

- Snižavanje carinskih i necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini određenih roba, (lakši pristup na tržište zemalja članica);

- Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima, (carine, eliminisanje subvencija);

- Sporazum o tekstilnim proizvodima, (eliminisanje kvota);

- Diskriminacija nečlanica, i pripreme za članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.

Druga grupa sporazuma u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji:

- Unifikacija pravnih normi;

- Sporazum o investicionim mjerama koje utiču na trgovinu;

- Sporazum o trgovini uslugama (GATS); Sporazum o trgovini intelektualnom svojinom

Treća grupa sporazuma u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji:

- Regulacija ključnih procedura spoljnotrgovinskih poslova;

- Sporazumi o: Antidampingu, Tehničkim preprekama trgovini, Carinskoj vrijednosti, Kontroli prije isporuke, Pravilima o porijeklu robe, Procedurama za izdavanje uvoznih dozvola, Zaštitnom sistemu, Sanitarnim i fitosanitarnim mjerama

Pokušaj je vlada da obezbjede investitorima, poslodavcima, zaposlenim licima i potrošačima poslovno okruženje koje će promovisati trgovinu, investicije i kreiranje radnih mjesta, kao i niže cijene na tržištu. Takvo okruženje mora biti stabilno i predvidivo, naručito ako je riječ o investicijama. Najvažniji elementi ovog sporazuma Svjetske trgovinske organizacije, koji pokrivaju oblast trgovine industrijskim proizvodima, jesu slijedeći:

- Carine postaju jedini legitimni instrument zaštitne politike;
- Primjena necarinskih mjera je u osnovi zabranjena;
- Prosječna carinska stopa na uvoz industrijskih proizvoda razvijene zemlje će se etapno smanjivati sa 6,3% na 3,9%;
- Bescarinski uvoz u ukupnoj vrijednosti uvoza razvijenih zemalja će se povećati sa 20% na 44%;
- Važiće i dalje klauzule o najpovlašćenijoj naciji i nacionalnom tretmanu.

Druga funkcija Svjetske trgovinske organizacije je nadzor nad nacionalnim spoljno trgovinskim politikama. Članice moraju redovno da izvještavaju Svjetsku trgovinsku organizaciju o mjerama, politikama i zakonima iz oblasti spoljne trgovine, a i sama Svjetska trgovinska organizacija analizira i izvještava o spoljnotrgovinskim politikama članica. Cilj nadzora jeste da spoljnotrgovinske politike i prakse svih članica budu transparentne i dostupne.

Treća funkcija Svjetske trgovinske organizacije je riješavanje spoljnotrgovinskih sporova. Nijedna članica Svjetske trgovinske organizacije ne smije da preduzima unilateralne akcije protiv zemalja koje krše pravila Svjetske trgovinske organizacije, već moraju da se obrate odgovarajućem organu Organizacije. U suprotnom bi došlo do „trgovinskih ratova“.

Četvrta funkcija Svjetske trgovinske organizacije jeste da služi kao forum za multilateralne spoljnotrgovinske pregovore. Treba znati da se runde pregovora o carinskim koncesijama i drugim pitanjima, sličnim onima u okviru GATT-a, nastavljaju i u okviru Svjetske trgovinske organizacije.

Kao dodatne funkcije Svjetske trgovinske organizacije mogu se navesti tehnička pomoć i obuku koju ona pruža manje razvijenim zemljama u naporima ka približavanju standardim savremene međunarodne trgovine, bogata izdavačka djelatnost i objavljivanje statističkih prikaza različitih aspekata međunarodne trgovine.
.
Posljednja funkcija Svjetske trgovinske organizacije je saradnja sa drugim međunarodnim institucijama u kreiranju globalne ekonomske politike. Pod globalnom ekonomskom politikom se podrazumijeva usmjeravanje globalnih trgovinskih tokova od strane međunarodnih ekonomskih organizacija. U tom cilju Svjetska trgovinska organizacija sarađuje sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom.

1.6. Doprinosi Svjetske trgovinske organizacije

Inicijalni gubitnici od liberalizacije, i tranzicije uopšte, svakako su društvene i državne firme koje su na granici rentabiliteta, sa viškom zaposlenih i bez velikih izgleda da se ikada ravnopravno uključe u tržišnu utakmicu. Ono što prvu fazu tranzicije čini bolnom je upravo to što u prvoj fazi reformi pravi dobitnici postaju jedino oligarsi i insajderi, koji najviše profitiraju u neizgrađenom institucionalnom okviru, a njihova moć se smanjuje jedino kada, odnosno ako, liberalizacija i privatizacija budu praćene jačanjem discipline (dakle sudstva i vladavine zakona) i kreiranjem povoljne investicione klime. U tom procesu, uloga Svjetske trgovinske organizacije je nezamjenljiva: osim što pomaže u kreiranju transparentnog i konkurentnog ambijenta, opredjeljenjem za bržim ulaskom u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i EU. Kada se snize carinske stope, ili se konkurencija guši na neki drugi način, ili ako se politika, procedure i pravila ne primenjuju transparentno i sistematski, ili ako neki snabdjevači imaju bolji tretman nego neki drugi, efekti trgovinske liberalizacije lako mogu izostati.
Svjetska trgovinska organizacija zahtijeva da zemlje u procesu pristupanja imaju, prije nego što steknu članstvo, neophodan osnov u pravnom sistemu, sposoban da podrži sporazume Svjetske trgovinske organizacije koji uređuju sve oblasti koje imaju neposredan ili posredan uticaj na spoljnu trgovinu. Svjetska trgovinska organizacija nije institucija slobodne trgovine, jer dopušta carine i u ograničenim slučajevima druge vidove zaštite. Svjetska trgovinska organizacija je sistem okrenut otvorenoj i fer konkurenciji.
Pravila o nediskriminaciji su namjenjena da bi se očuvali fer uslovi trgovine, kao i pravila o dampingu i subvencijama. Preko 3/4 članica Svjetske trgovinske organizacije su zemlje u razvoju i zemlje u procesu ekonomskih reformi ka tržišnim sistemima, preko 60 zemalja je preduzelo programe trgovinske liberalizacije. Ovaj trend je pokazao da nije tačno da međuarodni sistem postoji samo za razvijene zemlje. Zemlje u razvoju su pokazale da su spremne da preuzmu većinu obaveza koje se traže od razvijenih zemalja. Međutim, dat im je prelazni period kako bi se prilagodile najtežim obavezama, kao i pomoć razvijenih zemalja manje razvijenim zemljama. Sve zemlje, pa i one najsiromašnije imaju potencijale: ljudske, industrijske, prirodne, finansijske koje mogu pokrenuti za proizvodnju robe i usluge za domaće i međunarodno tržište.
„Komparativna prednost“ znači da zemlje napreduju iskorišćavanjem svojih potencijala koncentrišući se na ono što najbolje proizvode. Mnoge firme su svjesne da što je tržište veće, veće su mogućnosti postizanja efikasnijih prodaja i pristupa većem broju potrošača.

2. Svjetska trgovinska organizacija kao međunarodni subjekt

2.1. Svjetska trgovinska organizacija kao međunarodna organizacija

Svaka međunarodna organizacija ima slijedeće konstitutivne elemente: državu kao osnivača i tipičnu članicu, međunarodni ugovor kao osnivački akt, stalne organe koji sprovode odredbe statuta, tačno određenu oblast djelovanja i poseban status, koji podrazumijeva da organizacija ima svojstvo pravnog lica i da je subjekat međunarodnog prava. Najšire definisana oblast djelovanja Svjetske trgovinske organizacije su međunarodni trgovinski odnosi država članica ove organizacije. Do nastanka Svjetske trgovinske organizacije je došlo zbog toga što su njene članice imale zajedničkog interesa u oblasti međunarodne trgovine koje je te interese racionalnije realizovati zajedničkom akcijom više država. Oblast djelovanja svake organizacije je povezana sa ciljevima zbog kojih je organizacija i osnovana. Kao indirektni ciljevi javljaju se i ubrzanje privrednog razvoja u državama članicama, ostvarivanje pune zaposlenosti i smanjenje broja ratnih sukoba.

2.2. Svjetska trgovinska organizacija kao subjekt međunarodnog prava

Koliko god da se prihvata stav da su međunarodne organizacije subjekti međunarodnog prava za države članice, u teoriji ima mišljenja da međunarodni pravni subjektivitet organizacija važi i u odnosima sa državama nečlanicama, odnosno da organizacija postoji objektivno za cijeli svijet.

Najvažniji elementi međunarodnog subjektiviteta međunarodnih organizacija:

• Posjedovanje prava i obaveza saglasno međunarodnom pravu;
• Samostalno djelovanje u odnosu na treće subjekte;
• Autonomija organizacije prema državama članica.

Ova prava i obaveze se praktično realizuju kao slijedeći vidovi međunarodnog subjektiviteta:

• Privilegije i imuniteti koje organizacija posjeduje
• Sposobnost organizacije da zaključuje međunarodne ugovore
• Jurisdikcija organizacije
• Ostali vidovi subjektiviteta (Pravo poslanstva, pravo sazivanja konferencija, itd).

Privilegije i imuniteti Svjetske trgovinske organizacije

Ovdje se pravi razlika između privilegija i imuniteta same organizacije, privilegija i imuniteta službenika organizacije i privilegija i imuniteta predstavnika država članica pri organizaciji.

Privilegije i imuniteti same organizacije

Svjetska trgovinska organizacija kao i svaka članica će odobriti privilegije i imunitete koji su neophodni za obavljanje funkcija organizacije.
Te privilegije i imuniteti obuhvataju: Imunitet od jurisdikcije Organizacija; Nepovrijedivost prostorija; Nepovrijedivost arhiva; Valutne privilegije; Fiskalne privilegije; Sloboda komunikacije.

Privilegije i imuniteti službenika organizacije

Ovdje se određuje službenicima Svjetske trgovinske organizacije da će svaka članica odobriti one privilegije i imunitete koji su neophodni za nepristrasno obavljanje funkcija u vezi sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. Te privilegije i imuniteti obuhvataju: Imunitet od jurisdikcije; Imunitet od hapšenja i privođenja; Nepovrijedivost arhiva i prtljaga; Imigracione olakšice; Poreske olakšice; Valutne olakšice; Izuzeci od vojne službe; Korištenje međunarodnih putnih isprava.

Privilegije i imuniteti predstavnika država članica pri Organizaciji

Određuju da će svaka članica predstavnicima članica u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji odobriti one privilegije i imunitete koji su neophodni za nepristrasno vršenje funkcija u vezi sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. Delegati uživaju u privilegijama i imunitetima tokom obavljanja svojih dužnosti za Organizaciju i na putu od i do mesta sastanka, i one obuhvataju: Imunitet od jurisdikcije; Imunitet od hapšenja i privođenja; Nepovrijedivost arhiva i prtljaga; Poreske i carinske olakšice; Valutne olakšice; Imunitet od imigracionih restrikcija; Sloboda komunikacije.

Mogućnost da Svjetska trgovinska organizacija zaključuje međunarodne ugovore

Konvencijom se pokazuje sposobnost Organizacije da zaključuje ugovore, reguliše pravila te organizacije. Pravila organizacije obuhvataju pitanje ko u ime organizacije može potpisati ugovor i sl. Svjetska trgovinska organizacija je do sada zaključivala ugovor sa dvije vrste međunarodnih subjekata: međunarodnim organizacijama i državama.

Jurisdikcija Svjetske trgovinske organizacije

Ima svoje dvije komponente: teritorijalnu i personalnu jurisdikciju.

Teritorijalna jurisdikcija Svjetske trgovinske organizacije obuhvata prostor gdje se nalazi sjedište Organizacije. To i dalje ostaje teritorija Švajcarske ali pod upravom Svjetske trgovinske organizacije.

Personalna jurisdikcija Svjetske trgovinske organizacije podrazumijeva nadležnost Svjetske trgovinske organizacije nad službenicima njenih administrativnih organa, odnosno Sekretarijata Svjetske trgovinske organizacije.

Jedan od vidova subjetiviteta Svjetske trgovinske organizacije,u koji ubrajamo i ostale vidove subjektiviteta je pravo poslanstva. Svjetska trgovinska organizacija može primati i slati diplomatske predstavnike. Stalne misije i njihovo osoblje uživa u privilegijama i imunitetima koje su dobile prema Bečkoj Konvenciji o diplomatskim odnosima.

Članstvo jedne međunarodne organizacije u drugoj

Pokazatelj međunarodnog subjektiviteta, prilikom odlučivanja svaka država članica ima jedan glas. Mnoge druge međunarodne, međuvladine i regionalne organizacije, uključujući i Ujedinjene nacije i njene specijalizovane agencije, imaju status posmatrača na sjednicama organa Svjetske trgovinske organizacije. Organizacije koje imaju posmatrački status na sjednicama Opšteg savjeta glavnog izvršnog organa Svjetske trgovinske organizacije su: Ujedinjene nacije ; Organizacija za hranu i poljoprivredu; Konferencija Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju; Svjetska organizacija za intelektualnu svojinu. Pet međunarodnih organizacija i osam regionalnih organizacija čeka taj status.

Samostalno djelovanje organizacije u odnosu na treće subjekte

Prilikom obavljanja svojih dužnosti, Generalni direktor i osoblje Sekretarijata, neće tražiti niti primati instrukcije od bilo koje vlade ili bilo koje vlasti koja je van Svjetske trgovinske organizacije. Autonomija organizacije u odnosu na države članice se ogleda u postojanju volje organizacije, izdvojene od volje njenih članica. Na kreiranju te volje utiče proces donošenja odluka i karakter odluka koje se donose u okviru Svjetske trgovinske organizacije.

2.3. Finansiranje Svjetske trgovinske organizacije

Budžet Svjetske trgovinske organizacije se finansirao nacionalnim doprinosima država
članica. Nakon toga Svjetska trgovinska organizacija je dobila sopstvena sredstva: carine, naknade na poljoprivredne proizvode i sredstva iz osnovica PDV-a itd.
Participacijom država članica Svjetske trgovinske organizacije, srazmjerno veličini svog bruto društvenog proizvoda u funkciji usklađivanja prihoda i rashoda budžeta. Usklađivanje budžeta Svjetske trgovinske organizacije se ne smije vršiti uzimanjem kredita na tržištu kapitala, pa nedostajuća sredstva moraju direktno obezbjediti zemlje članice. Ova sredstva predstavljaju osnovni izvor finansiranja. Pored ostalog, Svjetska trgovinska organizacija prikuplja sredstva i iz sopstvenih izvora: prihodi od taksi, kamata...
Generalni direktor Komiteta za budžetska, finansijska i administrativna pitanja Svjetske trgovinske organizacije vodi procjenu godišnjeg budžeta i finansijskog stanja za svaku poslovnu godinu. Svjetska trgovinska organizacija treba da donese finansijske odredbe kojima se određuju: Skale doprinosa budžetu svake članice; mjere koje će se preduzimati protiv država članica koje ne uplaćuju svoje doprinose budžetu Svjetske trgovinske organizacije na vrijeme. Od nastanka Svjetske trgovinske organizacije pa do danas budžet Svjetske trgovinske organizacije postepeno raste, tako da je u 2008.godini iznosio 184.891.500. CHF. Budžet se puni iz doprinosa država članica i ostalih prihoda. Svaka država članica je dužna da učestvuje u troškovima rada Svjetske trgovinske organizacije uplaćujući doprinose budžetu Svjetske trgovinske organizacije. Ubuduće iznos doprinosa svake članice će se obračunavati na učešću članice u ukupnoj trgovini robama, uslugama i intelektualnom trgovinom svih članica Svjetske trgovinske organizacije. Ostali prihodi podrazumijevaju različite kamate na sredstva u svojini Svjetske trgovinske organizacije, prihode od iznajmljivanja prostora i prihode od prodaje publikacija Svjetske trgovinske organizacije. Izdaci i rashodi Svjetske trgovinske organizacije se mogu podijeliti na: obavezne i neobavezne izdatke. Najveći dio budžeta Svjetske trgovinske organizacije u posljednjih nekoliko godina, se troši na dvije stavke: poljoprivredu i razvoj sela i nerazvijenih regiona.

2.4. BiH i Svjetska trgovinska organizacija

a) Otpočinjanje pregovora

• Predsjedništvo BiH je 18. maja 1999. godine prihvatilo Inicijativu Vijeća ministara BiH i donijelo Odluku o pokretanju pregovora za pristupanje BiH u WTO.
• U maju1999. godine je Sekretarijatu WTO dostavljen zvaničan zahtjev Bosne i Hercegovine za pristupanje u ovu organizaciju.
• Na sjednici Generalnog vijeća WTO-a, 15. jula 1999. godine, BIH je dobila status posmatrača u ovoj međunarodnoj organizaciji.
U septembru 2002. godine Sekretarijatu WTO dostavljen je Memorandum o vanjskotrgovinskom režimu BIH ( sa prijevodom 30 državnih zakona) koji se sastoji od 7 poglavlja:
• Uvod,
• Privreda i ekonomske politike,
• Ustavnopravni sistem,
• Trgovina robom,
• Trgovinski aspekti prava intelektualnog vlasništva,
• Trgovina uslugama,
• Ekonomski odnosi sa trećim zemljama.
Pregovori sa Radnom grupom/članicama RG WTO:
• Ispitivanje Memoranduma i pregovori o vanjskotrgovinskom režimu BiH - faza multilateralnih pregovora sa svim članicama WTO Radne grupe za BiH,
• Bilateralni pregovori sa zainteresiranim članicama WTO Radne grupe za BiH o pristupu tržištu,
• Plurilateralni pregovori o domaćoj podršci poljoprivredi i izvoznim subvencijama.

b) Dosadašnji tok pregovora sa članicama WTO Radne grupe za BiH

Do sada je ostvareno pet rundi pregovora na kojima su razmatrana pismena pitanja zemalja koje učestvuju u pregovorima i dati odgovori, zatim su održani bilateralni sastanci na kojima su razmotrena pitanja koja putem pismenih odgovora nisu razjašnjena radi:
• ispitivanja usklađenosti BH zakonodavstva i prakse sa WTO pravilima i identifikacija razlika,
• utvrđivanja obaveza u pogledu usklađivanja zakonodavstva i prakse sa WTO pravilima (izmjena postojećih ili donošenje novih propisa).
Održane sjednice RG:
• 07. novembra 2003. godine – I sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi
• 07. decembra 2004.godine – II sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi
• 22. marta 2007. godine – III sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi
• 8. novembra 2007. godine – IV sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi
• 18. jula 2008. godine – V sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi.
• 19. mart 2009. godine – VI sastanak WTO Radne grupe za BiH u Ženevi.

2.5. Budućnost Svjetske trgovinske organizacije

Jedan od zadataka Svjetske trgovinske organizacije u budućnosti jeste da igra aktivnu ulogu u regulisanju procesa globalizacije svjetske privrede kako ovaj proces ne bi bio nekontrolisan. Dok inostrana pomoć može da pomogne kratkoročno, za liječenje siromaštva će biti potrebno mnogo više. Zemlje koje su doživjele najveći ekonomski napredak su otvorile svoja vrata međunarodnoj trgovini i investiranju na sljedeći način:

• utvrđivanjem propisa koji podstiču trgovinu ;
• garantovanjem vladavine zakona;
• pridruživanjem drugim vladama u trgovinskim sporazumima.

U čemu se ogleda njena budućnost:

• reafirmaciji autoriteta Svjetske trgovinske organizacije u trgovinskim pitanjima;
• riješavanju trgovinskih sporova putem pregovora a ne putem sudskih sporova;
• daljem smanjenju ili ukidanju carinskih tarifa;
• modernizovanju carinskih procedura;
• snižavanju protekcionističkih barijera u poljoprivredi;
• daljoj liberalizaciji trgovine u oblasti usluga, uključujući pomjeranje profesionalnog osoblja;
• saglašavanju sa principima direktnog stranog ulaganja;
• obezbjeđenju da sporazumi o zaštiti prirodne okoline budu u saglasnosti sa trgovinskim propisima;
• stalnom uklanjanju uvoznih carina iz elektronske privrede;
• reafirmaciji pristupanja standardima o radu kroz Međunarodnu organizaciju rada i opštoj podršci i zaštiti slobodnog protoka roba, usluga, kapitala i ideja među državama i narodima.

Podjednako dramatičan napredak se ostvaruje u informativnoj tehnologiji sa ciljem da pomogne ljudima svih zemalja prilikom kreiranja, obrade, čuvanja i zajedničkog korištenja finansijskih podataka, proizvođačkih specifikacija i drugih informacija koje su bitne za privrednu aktivnost u okviru države i između država. Takođe, potrebne su oštre mjere za zaštitu intelektualne svojine: ideja, metoda, riječi i imidža savremene trgovine.

2.6. Kritika Svjetske trgovinske organizacije

Insistiranje na slobodnoj međunarodnoj trgovini, Svjetska trgovinska organizacija, u posljednjih desetak godina, postepeno je osvajala svijet. Međutim, liberalizacija međunarodne trgovine donosi znatno više koristi najrazvijenijim zemljama i ona praktično onemogućava zemljama na srednjem, a posebno na najnižem nivou razvijenosti da razvijaju industrije. Liberalizacija međunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima bi koristila zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji, ali razvijene zemlje, suprotno opredjeljenjima Svjetske trgovinske organizacije, čini sve što je u njihovoj moći da se ona onemogući ili što više odloži. One slično čine i kada je u pitanju liberalizacija ulaska na njihovo tržište građevinskih firmi iz zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji. O liberalizaciji kretanja radne snage da ne govorimo. Dakle, liberalizacija međunarodne trgovine proizvodima i uslugama obavlja se prije svega ako je to interes razvijenih zemalja.

Glavna kritika je bogatih zemalja zbog korišćenja Svjetske trgovinske organizacije za svoje lične interese i ignorisanja neophodnosti preduzimanja akcije ka izvlačenju najsiromašnijih zemalja iz bijede. Hipokrizija i prekršena obećanja koja su oštetila kredibilitet Svjetske trgovinske organizacije dovela su između ostalog do protesta i nasilja na trgovinskim pregovorima u Sijetlu i Kankunu. Veoma je upitan i demokratski legitimitet međunarodnih finansijskih institucija (kao što su MMF, Svjetska banka, WTO itd.) pošto „iznad“ sebe nemaju nikakve oblike kontrole te shodno tome, za svoje djelovanje nikome ne polažu računa. Može se samo zamisliti kakve su tu sve zloupotrebe moguće.
U Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, za razliku od MMF-a i Svjetske banke, odluke se donose glasanjem (jedna zemlja - jedan glas). Nažalost, u praksi, nikad se ne glasa, a organizaciju u suštini vodi oligarhija sastavljena od malog broja bogatih zemalja. Svi važni pregovori vode se u tzv. Zelenim sobama, u koje se ulazi samo s pozivnicom. Pozvane budu samo bogate zemlje i neke velike zemlje u razvoju koje ne mogu da se zanemare, poput Indije i Brazila. Bilo je slučajeva, naročito tokom ministarskog sastanka u Sijetlu 1999. godine, da su delegati nekih zemalja u razvoju, koji su u Zelenu sobu pokušali da uđu bez pozivnice, fizički izbačeni napolje.

Humanitarna organizacija OXAM INTERNATIONAL (IO) napravila je izvještaj o stanju svjetske trgovine i došla je do zaključka koji je nama, što živimo u nerazvijenim zemljama, svakodnevno vidljiv. Naime, stručnjaci iz ove studije došli su do podataka da svakih 100USD zarade od izvoza proizvoda u svijetu 97% odlazi u razvijene i srednje razvijene zemlje, a samo 3% stiže u siromašne zemlje. Tako Svjetska trgovinska organizacija služi bogatim zemljama da još više uvećaju svoja ne mala bogatstva.
Nerazvijeni nisu sposobni da se na otvorenom tržištu bore sa mnogo moćnijim od sebe. To je dovelo do apsurdne pozicije da danas 358 najbogatijih ljudi na svijetu imaju neto vrijednost kapitala jednak zajedničkom godišnjem prihodu 2,53 milijarde najsiromašnijih ljudi. U Argentini gdje je 1970. godine (dakle prije neoliberalnih promjena) 10% najbogatijih zarađivalo 12 puta više od prosjeka, posle neoliberalnih promjena 2002. godine oni su zarađivali 43 puta više. Prije Reganove vladavine predsjednici kompanija u Americi zarađivali su 43 prosječne plate njihovih zaposlenih, 2002. godine zarađivali su 411 puta više od prosjeka zaposlenih. Ipak najveća preraspodjela bogatstva učinjena je u Rusiji u vrijeme Jelcina, čiji je ekonomski savjetnik bio Džefri Saks. Stvorio je takve tajkune, da su po dolasku na vlast Putina, morali da bježe iz zemlje ili su zaglavili u zatvor.
Karakteristično je da velika većina neoliberalnih političara i savjetnika posle gubitka vlasti završava u zatvoru zbog finansijskih malverzacija. Najsiromašnije zemlje su u poslednijh 20 godina platile na svaki 1USD zajma više od 9USD kamate, a da nisu otplatile dug. Kuda to vodi?
Od 4 milijarde stanovnika nerazvijenih zemalja njih 1,3 milijarde nemaju više od 1USD dnevno. Nažalost, među njima se nalazi i najveći dio naših građana. Ono što posebno zabrinjava, prema izvještaju OI, je saznanje da su siromašne zemlje pod velikim pritiskom kako Svjetske trgovinske organizacije, tako i MMF-a i Svjetske banke, da odmah otvore svoja tržišta, da liberalizuju cijene i izvrše brzu privatizaciju, ne vodeći računa o socijalnim posljedicama takve ucjenjivačke neoliberalne politike.
Kad krupni kapital ima interes da trgovina bude slobodna i kad niko na tržištu ne može da mu konkuriše, onda svi moraju da poštuju nametnuta pravila igre. Ako, pak, ta igra razvijenim zemljama i njihovim bogatašima ne donosi zaradu, onda se uvodi protekcionizam. Sve međunarodne institucije su u službi transnacionalnih kompanija koje sprovode globalizaciju kada to njima odgovara. Pored toga, od siromašnih zemalja se traži da ukinu subvenciju svojim seljacima, dok istovremeno, prema izvještaju OI, bogate zemlje svojim seljacima dnevno daju pomoć od 1 milijardu USD.
Izvještaj navodi da članice EU i SAD izvoze svoje proizvode po cijenama za trećinu niže od realnih troškova proizvodnje. Kako opstati u takvom svijetu? Naši reformatori nemaju riješenje, niti imaju viziju privrednog razvoja. Oni su presretni što služe moćnijima i što sprovode tuđe interese. Može li se uopšte zamisliti da neko od njih uvede carine kako bi zaštitio domaću proizvodnju? To se neće desiti. Njih podržavaju da bi otvorili tržište za prodaju strane robe.

2.6.1. Trgovina na račun okoliša

Slobodna trgovina,koja nema nikakve prepreke,dovodi do sve većeg opterećenja okoline. Posljedice su sljedeće:

1.Povećanje saobraćaja
Globalna trgovina dovodi do značajnog povećanja saobraćaja. Proizvodi se proizvode na pojedinim proizvodnim operacijama na različitim lokacijama svijeta. Dijelovi gotovih proizvoda se po mogućnosti transportuju na sto više tržišta na cijelom svijetu. Bez održive saobraćajne politike je slobodna trgovina povezana sa alarmantnim direktnim i indirektnim štetama u okolišu. Nekontrolisana slobodna trgovina dovodi do prevelikog iskorištavanja mora,zagušenosti saobraćaja i uništavanja šuma.

2. Ne uzimanje u obzir proizvodnih procesa
Bez potrošačke i proizvodne politike slobodna trgovina pospjećuje mnoge bezpotrebne i jeftine proizvode. To zahtijeva takozvani isti tretman proizvoda: ekološki proizvodi se ne smiju bolje tretirati od ekološki štetnih proizvoda. Npr. za WTO drvo je drvo,bez obzira da li ono dolazi iz legalnih ili ilegalnih izvora.

3. Zabrana označavanja
Označavanje proizvoda se može označiti kao smetnja trgovini. Pravila slobodne trgovine smanjuju mogućnost novim proizvodima da se pomoću označavanja promovišu.

4. Ignorisanje osnovnih ekoloških principa
Trgovinski sporazumi ne poštuju ekološke principe koji u Riu od 1992. god. čine osnovu politike okoliša. U Rio-principe se ubrajaju: princip predostrožnosti, odgovornost i kompenzacija za nepovoljne uticaje narušavanja okoliša i internacionalizacija troškova okoliša.

5. Opstanak ekološki štetnih subvencija
Iako se subvencije proturječe slobodnoj trgovini, internacionalna pravila trgovanja nisu dovoljno konsekventna prema ekološki štetnim subvencijama,npr. u poljoprivredi ili ribarstvu.

6. Omogućavanje biopiraterije
Pravila trgovanja tjeraju članove WTO-a da uvedu patent sistem, koji bi dopustio patente drugih zemalja na biljke,životinje, ljude i njihove gene. Pravila WTO-a postavljaju osnovu za biopirateriju, zato što nedostaju internacionalna pravila u vezi sa pristupom i podjelom genetskih resursa.

7. Nedostatak procjene posljedica okoliša
Kod multilateralnih WTO sporazuma, regionalnih sporazuma o slobodnom trgovanju i bilateralnih sporazuma dvaju zemalja ne prave se procjene o njihovim uticajima na okoliš.

8. Trgovačko pravo kontra ekološkom pravu
Trgovačko pravo čini neovisan pravni režim koji nije u skladu sa internacionalnim ekološkim sporazumom. Zato što WTO svoje trgovačko pravo može dobiti putem spornih procesa, dominira trgovački režim nad internacionalnim ekološkim pravom,ljudskim pravima i drugim socijalnim pravima.

Ekološke organizacije smatraju da je WTO protivnik ekološke politike prije svega iz 3 razloga:

1. Sve dok se prioritet između pravila trgovine i ekološkog sporazuma ne preokrene, kada dođe do konflikata trgovine može se prijetiti sa sporovima WTO-a, u čijim slučajevima se većinom odlučuje sa ekonomskih stajališta a ne ekoloških.
2. Sve dok WTO ne poštuje ekološke pricipe, koji su donešeni 1992. god. u Riu, kriteriji zaštite okoliša su nedjelotvorni.
3. Sve dok WTO djeluje na principu „proizvod je jednako proizvod“, znači ne pravi razliku između ekoloških i konvencionalnih proizvoda, svi napori da se usvoji jedan način proizvodnje će biti zanemareni.

2.6.2. Socijalna i ekološka svjetska trgovina

Način na koji WTO trenutno funkcioniše služi jedino jačanju slobodne trgovine. To dovodi do pooštravanja ekoloških i socijalnih problema. Obećanja koja govore da više trgovine dovodi do većeg rasta i blagostanja za sve, ispostavila su se kao pogrešna. Greenpeace zahtijeva socijalni i ekološki svjetski trgovinski propis.
Važno je sljedeće: Globalna trgovinska pravila treba da budu pod kontrolom UN-a. To bi bio prvi korak prema pravednim rješenjima sporova između ekološke zaštite, ljudskih prava, zakona o radu i pravila trgovine. Ne smiju samo ekonomski interesi određivati pravila. Trgovinski režim, koji ozbiljno shvata zahtjeve razvoja mora istovremeno za cilj imati unapređivanje ekološke zaštite, socijalne sigurnosti i blagostanje ljudi. Industrijske zemlje bi trebale učiniti prvi korak u pravcu novog svjetskog trgovinskog sistema. One moraju otvoriti svoja tržišta za proizvode zemalja u razvoju, ukinuti izvozne subvencije i finansijski i sa prenosom znanja podržati zemlje u razvoju pri njihovom prelasku na ekološki način proizvodnje. Industrijske zemlje moraju pokazati odgovornost kod robe, koju kod kuće zabranjuju i istovremeno izvoze u zemlje u razvoju. Tek kad se ovi uslovi ispune mogu se ostvariti zaštita okoliša i razvojni ciljevi prema kojim svaka zemlja teži.

Zaključak

Stvorena je organizacija kojoj je cilj da "trgovini osigura olakšano, slobodno, pravedno i predvidljivo kretanje". Svjetska trgovinska organizacija se optužuje kako je zapravo paravan za svjetsku vladu, nereprezentativnu i nelegitimnu, budući da odluke Svjetske trgovinske organizacije sve više utiču na živote ljudi bez da ih je iko izabrao. Bez obzira što u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji nema službenog glasanja "novčanikom" kao u MMF-u i Svjetskoj banci, već svaka država ima jedan glas, mnogi sastanci za pripremu ili donošenje nekih važnih odluka rezervirani su za najjače zemlje.
"Slobodna trgovina" postaje nova sveta mantra, iznad ljudskih i radničkih prava, političkih prava i zaštite prirode. Članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji je u zavisnosti od unutrašnjih i spoljašnih faktora, ali se svodi na realizaciju političkih uslova. Teza je realizacija sistemskih, političkih reformi koje vode društveno-političkoj demokratizaciji i ekonomskih reformi koje vode novim svojinskim odnosima, kapitalističkom poslovanju i liberalizaciji ne samo tokova roba i kapitala već ukupnog ekonomskog poslovanja s inostranstvom.
Izgleda da je Svjetska trgovinska organizacija jedna od onih organizacija gdje se moć nagomilava, gdje niz praksi može da stvori represivni aranžman moći. Pogrešno razumijevamo pristalice Svjetske trgovinske organizacije, ukoliko ih opišemo u terminima teorije zavjere. Ne sumnjamo da većina njih iskreno smatra da radi dobre stvari, čak iako ih ne rade. Kako ovo objasniti? Trebaju se posmatrati prakse u koje su uključeni i dejstvo tih praksi na druge, i da priznamo da postoji čitava serija štetnih efekata koje su pristalice Svjetske trgovinske organizacije, propustili da prepoznaju.

Literatura

- Međunarodno trgovačko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, Dr. Hilmija Šemić, Izdanje: Bihać/Sarajevo 2003. godine.

- URL = http://www.ekfak.kg.ac.yu/novi studijski program za međunarodne odnose u WTO

- URL = Svjetske trgovinske organizacije, http://wto.org

- URL = www.stajeevropa.org/t13-spoljna-trgovina.php

- URL = www.globalizacija.com/doc_sr/s0085alt.html

- URL = http://www.dei.gov.ba

- URL = http://www.ekfak.kg.ac.rs

- URL = http://www.100megsfree.com

- URL = http://www.oliver.efos.hr

- URL = http://www.ekfak.kg.ac.rs

- URL = http://www.greenpeace.de/themen/umwelt_wirtschaft/wto

- URL = http://www.sophiegerrard.com/storie

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD