POCETNA STRANA

IMOVINSKA ŠTETA

UVJETI ZA NASTANAK GRAĐANSKO PRAVNE ODGOVORNOSTI

Samo prouzrokovanje (nastajanje) štete na strani jednog ili više pravnih subjekata ne mora samo po sebi imati za posljedicu u obvezu nadoknade štete od strane dužnika. Za nastanak građansko pravne odgovornosti neophodno je ispunjenje više uvjeta. Međutim, u zavisnosti od prirode odgovornosti, broj neophodnih uvjeta i njihove karakteristike razlikju se. Generalno promatrajući, da bi izvjesno ponašanje ili događaj koji se mogu staviti na nečiji teret proizvelo građanskopravnu odgovornost, potrebno je ispunjenje sljedećih uvjeta:

1. radnja, ponašanje štetnika;
2. posljedica (šteta);
3. uzročna (kauzalna) veza između ponašanja štetnika i posljedice;
4. protupravnost ponašanja ili posljesice;
5. subjektivna krivnja štetnika;
6. deliktna sposobnost štetnika.

Objektivno pravo, pokatkad, npr. u slučaju objektivne odgovornosti, obvezuje osobu koja je prouzrokovala štetu na nadoknadu štete čak i ako ona nije subjektivno kriva. Isto tako, prema nekom shvačanjima, element protupravnosti nije uvijek potreban za nastanak građanskopravne odgovornosti, npr. u slučaju prouzrokovanja štete u krajnjoj nuždi.

RADNJA ŠTETNIKA KAO ELEMENT GRAĐANSKOPRAVNE ODGOVORNOSTI

Radnja kao element građanskopravne odgovornosti podrazumijeva odgovarajuće aktivno (commissio) ili pasivno (ommissio) ponašanje štetnika.
Štetnik može aktivno poduzeti neku radnju uslijed koje je nastala šteta. Na primjer, ljekar propiše pogrešnu terapiju za pacijenta zbog koje ovaj pretrpi trajno oštećenje zdravlja.
Šteta se uzrokuje pasivnim ponašanjem-propuštanjem kada štetnik ne poduzme radnju koju je, prema pozitivnim propisima, dobrim običajima, moralu i pravilima struke, morao poduzeti da bi izbjegao njen nastanak. Važno je naglasiti da je kod ovakvih, tzv. omisivih delikti neophodno prethodno ustanoviti obvezu poduzimanja odgovarajuće radnje od strane štetnika. U praksi, omisivni delikti najčešće nastaju prilikom obavljanja službenih dužnosti i ispunjavanja obveza iz radnog odnosa. Na primjer, radnik u nuklearnoj elektrani propusti uključiti uređaj za rashlađivanje nuklearnog reaktora, uslijed čega se ovaj pregrije, eksplodira i uzrokuje ekološku katastrofu. Primjer omisivnog delikata u svakodnevnom životu je kad vlasnik kuće ne očisti snijeg i led sa trotoara ispred svoje kuće. Te se slučajni prolaznik oklizne, padne i zadobije teške tjelesne povrede.
Treba istaći da objektivno pravo ponekad može obvezati štetnika na nadoknadu štete čak i kad njegova radnja nije protupravna. Najeklatantniji primjer je u slučaju kada se šteta prouzrokuje u nuždi. Kada se šteta prouzrokuje u nuždi, sama radnja nije nedopuštena, ali je nedopušten nastanak štete kao posljedice dopuštene radnje. Prema izvjesnim shvaćanjima, šteta, ipak, uvijek mora biti protupravna ili makar protivna moralu*.
* S.Cigoj i grupa autora, Komentar zakona o obligacionim odnosima, Savremena administracija, Beograd, 1995. godine, str. 154-155

ŠTETA KAO ELEMENT GRAĐANSKO PRAVNE ODGOVORNOSTI

Oštećeni može svojojm voljom prouzročiti gubitak u vlastitoj imovini. Međutim, takvo umanjenje imovine se ne može kvalificirati kao šteta u pravnom smisliu, već samo kao utrošak imovine. U svakodnevnom životu, pak, svatko će štetom nazvati bilo kakvu neugodnost ili propuštenu priliku koja ga zdesi. Na primjer, uobičajeno je konstatirati: šteta je odmor provoditi na moru, ako je sve vrijeme oblačno ili šteta što nije trenirao nogomet, mogao je biti veliki igrač . Stoga, očevidno je da se pojam štete u građanskopravnom smislu i pojam štete u životnom, laičkom smislu značajno razlikuju.
Uvjeti za nastanak štete u pravnom smislu su mnogo stroži. U našem pravu dana je izričita definicija štete. Naime, prema našem Zakonu o obveznim odnosima: Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta – damnum emergens) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist – lucrum cessans), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šeta) .
U pravnoj teoriji i praksi skoro je jednodušno mišljenje da šteta u pravnom smislu predstavlja svako umanjenje vrijednosti (uštrb) koju pravni subjekt pretrpi na svojim pravno zaštićenim dobrima. Pod pojmom zaštićenih dobara, čije se umanjenje može podvesti pod pravni pojam štete, podrazumijeva se ne samo umanjenje imovine, tj. povreda subjektnih prava, već i povreda i sprječavanje ostvarivanja pravno zaštićenih interesa. Isto tako, šteta na imovini može nastati ne samo u slučaju umanjenja vrijednosti pokretnih i nepokretnih stvari koje ulaze u sastav imovine, već i u slučaju kada za oštećenog protiv njegove volje nastanu obaveze koje mora izmiriti (pasivna šteta). U njemačkom pravu razmatran je problem nastanka štete na strani insolventnog dužnika, za kojeg nastali dug de facto ne predstavlja nikakav teret. Ipak, sudovi Savezne Republike Njemačke stali su na stanovište da svaka nova obaveza povećava pasivu imovine dužnika i da otuda ona predstavlja štetu na njegovoj strani, te da i lice bez imovine ima opravdan interes izbjeći takvu situaciju. Stariji teoretičari njemačkog prava štetu su definirali kao negativnu razliku između iznosa imovine koji bi imao da ta imovina nije smanjena štetnim događajem, a da pri tom nisu definirali pojam neimovinske štete, koja u suvremenom pravu dobiva sve veći značaj.

VRSTE ŠTETE

Pojam štete je, kao i većina ostalih obvezno – pravnih poslova, rodni pojam. On u sebi obuhvaća više pojavnih oblika štete, koji se, po svojoj prirodi i svrsi normiranja, veoma razlikuju. Klasificiranje štete, ima ne samo teorijski, već i veoma važne praktične posljedice. Kao i u slučaju drugih podjela u obveznom pravu, u zavisnosti od toga kojoj kategoriji pripada, šteta u stjecaju sa ostalim uvjetima proizvodi različite pravne posljedice. Pravna šteta se može podijeliti prema različitim kriterijima, s tim da ista šteta može sadržavati elemente više podjela. Kriteriji podjele mogu biti sljedeći:

1. prema kriteriju mogućnosti da se izrazi u novcu, šteta se dijeli na imovinsku i neimovinsku;

2. prema blizini ili udaljenosti u uzročno-posljedičnom lancu između štete kao posljedice i radnje štetnika kao uzroka, šteta se dijeli na neposrednu i posrednu;

3. prema vremenu nastanka, dijeli se na postojeću, buduću i eventualnu;

4. prema načinu preciziranja i dokazivanja, dijeli se na apstraktnu i konkretnu i

5. na poslijetku, prema stupnju predvidivosti, dijeli se na predvidljivu i nepredvidljivu štetu.

IMOVINSKA ŠTETA

Imovinska šteta je ona koja se može imovinski, ekonomski izraziti, tj. za koju se može odrediti egzaktan novčani ekvivalent. Imovinska šteta nastaje kada, uslijed radnje dužnika, nastane razlika u vrijednosti imovine oštećenog i one vrijednosti koju bi imovina imala kao da štetni događaj uopće nije nastupio. Još je u rimskom pravu razvijena tradicionalna podjela imovinske štete na stvarnu štetu (damnum emergens) i izmaklu korist (lucrum cessans), koja se održala do danas.
Stvarna šteta predstavlja prosto umanjenje imovine. Iz izreke: “ Ako je dalekovod izgrađen na nepropisnoj udaljenosti, iznad porodične stambene zgrade, ugrožava sigurnost stanara, zbog čega zgrada gubi upotrebnu vrijednost, vlasnik zgrade ima pravo na naknadu štete, iako je dalejkovod izgrađen uz odobrenje nadležnog organa radi obavljanja opće korisne djelatnosti”.
Stvarna šteta može nastati kako u slučaju ugovorne, tako i u slučaju deliktne odgovornosti. Razlika u vrijednosti imovine nastaje smanjenjem njene aktive, kao i povećanjem njene pasive.
Aktiva imovine smanjuje se, npr., u slučaju kada dode do uništenja ili oštećenja neke stvari ili kada, uslijed tjelesnih povreda, netko ima izdatke za liječenje itd. Također, pasiva imovine smanjuje se u slučaju umanjenja prava oštećenog, recimo uspostavljanjem hipoteke na nekretnini, kao i sprječavanjem vršenja nekog prava, npr. lišavanjem posjeda stvari uslijed kojeg titular ne može neko vrijeme stvar upotrebljavati. Ponekad oštećeni tu štetu nadomješta upotrebom tuđe stvari uz naknadu, što se u sudskoj praksi smatra legitimnom osnovom za isticanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Sudska praksa je u ovim slučajevima iskristalizirala stajalište prema kojem: “Prouzrokovač štetne radnje kojom je kamion oštećen odgovara za štetu nastalu zbog neuporabe kamiona kao posljedice dugotrajne opravke, bez obzira na okolnost što su uzroci dugotrajne opravke bili «objektivni razlog», npr. poteškoće sa uvozom rezervnih dijelova”. Po ovom pitanju u teoriji i praksi shvaćanja su veoma suprostavljena. Prema nekim teoretičarima, naknada vrijednosti oštećene ili uništene stvari ne obuhvaća i štetu zbog zbog nemogućnosti upotrebe. Otuda nemogućnost korištenja stvari ne predstavlja posebnu imovinsku vrijednost. Naša sudska praksa ne priznaje oštećenom neimovinsku štetu u slučajevima kada vozilo ne može upotrijebiti za svoju razonodu. U pojedinim usporednim zakonodavstvima, pak, priznaje se pravo na naknadu u slučaju supstituiranja oštećene stvari, najčešće vozila i to ne samo u radnim danima, već i tokom godišnjih odmora i praznika. Eklatantan primjer za to je švicarsko pravo.
U pravnu štetu ulaze i izdaci učinjeni za sprječavanje štete, ako je opasnost proistekla iz aktivnosti ili propuštanja drugog lica i ako su ti izdaci bili neophodni. Razumije se, nije neophodno da šteta doista nastupi. Faktičko je pitanje da li bi šteta doista nastupila u odsustvu izdataka učinjenih za mjere sprječavanja štete koje sud procjenjuje u svakom konkretnom slučaju.
Povećanje pasive nastaje kada na strani oštećenog nastane neka obveza. Na primjer, zbog zakašnjenja (docnje) dužnika sa ispunjenjem obaveze, povjerilac zakasni sa ispunjenjem obaveze prema svojim povjeriocima, uslijed čega na njegovoj strani nastane obveza plaćanja ugovorne kazne. Zahvaljujući činjenici da je kod stvarne štete u praksi jednostavno i lako utvrditi razliku u vrijednosti imovine, ova šteta se veoma često naziva prosta šteta. Pritom ne smije zaboraviti da svaka životna (prirodna) šteta ne predstavlja pravno relevantnu štetu. To je samo ona šteta koju pravo priznaje i povodom koje oštećeni stječe pravo zahtijevati nadoknadu od štetnika.
Izmakla dobit (lucrum cessans) je podvrsta imovinske štete. Ona se ogleda u propuštenoj koristi na strani oštećenog, koja bi, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, sigurno nastupila u odsustvu radnje štetnika*. Izmakla korist može nastati istovremeno ili nakon stvarne štete uslijed istog događaja. Na primjer, zbog skrivljenog požara bude uništena zgrada poznatog hotela (stvarna šteta), slijed čega do kraja njegove obnove propanu sve rezervacije i njegova uposlenost u nekoliko turističkih sezona (izmakla korist). Iz ovog primjera vidi se da je izmakla korist moguća ne samo kod ugovorne, već i kod deliktne odgovornosti. Primjer ugovornog prouzrokovanja izmakle koristi može biti kod ugovora o građenju kada podizvođač zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obveze prema izvođaču, uslijed čega naručitelj posla raskine ugovor sa izvođačem, te ovaj ne ostvari očekivanu korist iz ugovora.
Izmakla korist mora na strani oštećenog ispunjavati određene uvjete. To su:

1. namjera stjecanja – uobičajeno se određuje primjenom standardnih, uprosječenih kriterija, koji uzimaju u obzir kakvu bi dobit razuman čovjek (normalan čovjek, bonus pater familias – dobar domaćin, dobar privrednik, dobar stručnjak) mogao očekivati iz zaključenog ugovora;

2. dobir mora biti dopuštena. Na primjer, dobit nije dopuštena ako je poduzeće zaključilo ugovor koji se odnosi na predmet čiji je promet zabranjen. Međutim, sudska praksa je stala na stanovište da se izmakla korist može dobiti u situaciji kada poduzeće obavlja neregistriranu djelatnost ili onu za koju nije pribavljena dozvola. Na primjer, ako prodavatelj ne isporuči robu kupcu za koju inače nije pribavio neophodnu dozvolu, kupac će moći dobiti izmaklu korist, s tim da će prodavatelj odgovarati za privedeni prijestup;

• Iz izreke: “Režiser ima pravo da traži naknadu štete zbog neovlaštenog prikazivanja filma u televizijskom programu u iznosu koji bi mogao ugovoriti u vrijeme prikazivanja filma”.
Iz izreke: “Osobe koje se rofesionalno bave fotokopiranjem vrijeđaju autorska prava pisca univerzitetskog udžbenika kada bez njihove suglasnosti fotokopiraju izdati udžbenik, po narudžbi korisnika-studenta, te su obvezni da autoru nadoknade štetu, čija se visina određuje po propisima Zakona o obveznim odnosima”.

3. dobit mora biti izvjesna. Drugim riječima, oštećeni mora dokazati da bi, prema redovnom toku stvari i okolnostima slučaja, zasigurno ostvario dobit u odsustvu štetnikovog skrivljenog ponašanja;

NAKNADA IMOVINSKE ŠTETE

Svrha nadoknade imovinske štete je povratak u prijašnje stanje (restitutio in integrum) i taj povratak imovine oštećenog u ono stanje u kojem bi se ona nalazila kao da šteta nije prouzrokovana (naturalna restituicija). Povjerilac kome je sa zakašnjenjem isplačena novčana tradžbina može, pored zatezne kamate, zahtijevati i razliku do potpune štete, ali samo konkretno iskazane i utvrđene. Obvezu povratka u prijašnje stanje imovine oštećenog snosi štetnik. On to čini tako što iz svoje imovine mora prenijeti vrijednost štete u imovinu oštećenog. Drugim riječima, svrha naknade imovinske štete i cjelokupne ustanove građanskopravne odgovornosti jeste prevaljivanje štete sa oštećenog na štetnika i primjena principa potpune naknade. “Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili pripuštanja”. (Član 190. ZOO). Šteta će se nadoknaditi prema objektivnim mjerilima, tj. prema njezinoj tržišnoj vrijednosti (pretium communis), a ne prema subjektivnim mjerilima, prema vrijenosti koju joj pridaje oštećeni (pretium singulare). Izuzetak je naknada tzv. afekcione vrijednosti stvari koja je oduzeta krivičnim djelom izvršenim sa umišljajem.
Prema zakonu o obveznim odnosima: Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Tek ukoliko potpuna naturalna restituicija nije moguća, te ako se oštećeni i štetnik tako sporazume ili kad sud ustvrdi da neutralna restituicija nije nužna, sud će obvezati štetnika na isplatu “odgovarajuće svote novca” na ime naknade štete. Isto tako, sud će oštećenom u parničnom postupku svojom presudom dosuditi naknadu u novcu kad on to izričito (jednostrano) zahtijeva, osim ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja. Mora se istaknuti da je u sudskoj praksi najčešće jednostrano zahtijevanje novčane naknade i njeno dosuđivanje. Do novčane nadoknade će obavezno doći u svim slučajevima slučajne (ili uslijed više sile) propasti individualno određene stvari, koja se duguje bilo na temelju ugovora, ili je, pak, oduzeta vlasniku (imaocu) na nedozvoljen način.
Pri svemu tome važno je istaći da je našim zakonom o Obveznim odnosima izričito propisano da obveza naknade štete dospijeva do samog “trenutka nastanka štete”.
Prije donošnja Zakona o obveznim odnosima, pravna teorija i sudska praksa nisu bile sigurne prema kojoj će se vrijednosti odrediti visina naknade štete. Sama naknada štete predstavlja promjenjivu kategoriju, jer se radi o jednoj ekonomskoj – novčanoj vrijednosti koja se, uslijed inflacije, deflacije, te aprecijacije i deprecijacije tečaja novca, veoma lako može povećati ili smanjiti. Naime, nedoumica je vladala da li vrijednost naknade treba odrediti prema:

1. cijenama u vrijeme prouzrokovanja štete;
2. cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ili
3. prema cijenama u vrijeme naknade štete.

Zakon o obveznim odnosima je po ovom mišljenju eksplicitan: “Visina naknade određuje se u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo”.
Poseban problem predstavlja obračunavanje prilikom naknade koristi koju je oštećeni stekao zahvaljujući nanijetoj mu šteti. Na primjer, oštećeni može prodati dijelove oštećenog automobila, može dobiti izvjesnu svotu novaca od osiguranja, može dobivati poklone od rodbine i prijatelja dok se nalazi na liječenju. Naš Zakon o obveznim odnosima je po ovom pitanju izričit: “Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem”. Smisao oduzimanja koristi od štete (lucri cum damno) jeste sprječavanje neosnovanog bogaćenja oštećenog. Sudska praksa je na stanovištu da se osigurana suma mora oduzeti od vrijednosti naknade štete, a da se pokloni dani iz naklonosti prema oštećenom ne uračunavaju u naknadu štete.

PRIMJER NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE - IZMJENA RENTE

Kasd se nisu znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu kad je pri donošenju prijašnje odluke odredio visinu rente, uzimajući u obzir i utvrđeni omjer odgovornosti, nema osnova za izmjenu omjera odgovornosti i osuđene rente.

Sporno je ima li tužiteljica pravo na rentu u iznosu većem od 50 % izgubljene zarade kao razlike između invalidske imovine koju prima i plaće koju bi primala da radi. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci tižiteljici dosuđena mjesečna renta zbog gubitka zarade koja se ogleda u razlici između invalidske mirovine koju je tužiteljica primala i plaće koju bi ostvarila da radi. Također je utvrđeno da je tužiteljici priznata renta u visini 50 % izgubljene zarade, a za preostalih 50 % izgubljene zarade tužbeni zahtjev odbijen i to iz razloga što je sud utvrdio da je 50 % nesposobnosti za rad tužiteljice posljedica prometne nezgode za koju odgovara tuženik, a da 50 % da bi bila posljedica drugih povreda i bolesti. Tužiteljica smatra da joj pripada ne 50 % razlike između invalidske imovine i plaće koju bi primala da radi, već 100 % te razlike iz razloga što je jedini uzrok njenog odlaska u invalidsku mirovinu invaliditet vezan uz prometnu nezgodu za koju odgovara tuženik.
Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužiteljice za plaćanje više od 50 % razlike jer smatraju da je presudom Općinskog suda u Rijeci pravomćno odlućeno o omjeru odgovornosti za štetu po ovoj osnovi, tako da tuženik odgovara 50 % za štetu zbog izgubljene zarade, a za 50 % pravomoćno j er je zahtjeb odbijen. Prema odredbi članka 196. ZOOa sud može na zahtijev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je i na zahtijev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. U ovom pak slučaju nisu se znatnije promijenili odnosi koje je sud imao na umu kada je tužiteljici dosudio 50 % izgubljene zarade.
Naime, sada isti liječnik vještak ocjenjuje drugačije stupanj invalidnosti koji je posljedica prometne nezgode, što bi ukazivalo da je odlazak u invalidsku imovinu isključivo posljedica te prometne nezgode. Inače sve okolnosti koje je sud imao na umu kod donošenja ranije presude su iste i sad, pa s obzirom da se nisu promijenile okolnosti, tužiteljica ne može tražiti izmjenu dosuđene rente na način da joj se dosudi više od 50 % izgubljene zarade.
Prema tome, ne radi se o pravomoćno presuđenoj stvari u pogledu ogovornosti za štetu, budući da je ranijom presudom samo dosuđen određeni iznos rente, a ne i izrekom presude utvrđeni omjer odgovornosti za taj vid štete, već se ovdje radi o tome da nisu znatnije promjenjene okolnosti koje je sud imao u vidu kada je odlučio tužiteljici dosuditi 50 % na ime izgubljene zarade, te stoga tužiteljica ne može tražiti da joj se dosudi više od 50 % izgubljene zarade.

SNIŽENJE ŠTETE

Kao izuzetak od principa potpune naknade, sud može sniziti naknadu vodeći računa o materijalnom stanju oštećenog, ako šteta nije prouzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, a odgovorna je osoba slabog imovinskog stanja, te bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu.
Isto tako, Zakon ovlašćuje sud da može sniziti naknadu u slučajevima kada štetnik prouzrokuje radeći nešto radi koristi oštećenog, pritom vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima (diligentia i quam rem suam, culpa in concreto). Radi se o dobročinstvu štetnika prema oštećenom kao razlogu za sniženje naknade štete.
Štetnik ima pravo na razmjerno sniženje naknade, ukoliko je samo pridonio nastanku štete ili njenom obimu. Radi se o primjeni principa podijeljene odgovornosti. Kada se ne može utvrditi koliki je doprinos štetnika nastanku štete, sud će dosuditi naknadu vodeći “računa o okolnostima slučaja”.

POSEBNO O NAKNADI MATERIJALNE (IMOVINSKE) ŠTETE U SLUČAJU SMRTI, TJELESNE POVREDE I OŠTEĆENJA ZDRAVLJA

Naš zakonodavac posebnu pažnju posvetio je imovinskoj naknadi materijalne (imovinske) štete u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja, koja se određuje u obliku novčane rente. Važno je napomenuti da se u ovom slučaju radi o naknadi imovinske, a ne neimovinske štete.
Ovako određena nadoknada štete sastoji se od isplata odgovarajućih svota novaca svakog mjeseca unaprijed, osim ako sud ne odredi što drugo i to doživotni ili za određeno vrijeme. Novčana renta koju sud jednom odredi nije nepromjenjiva. Ukoliko dođe do znatnije promjene okolnosti, koji je sud imao u vidu u vrijeme donošenja ranije odluke, može se na zahtijev oštećenog renta povećati, tj. ona se na zahtijev štetnika može smanjiti. Oštećeni ima pravo zahtijevati odgovarajuće osiguranje za isplatu novčane rente. U suprotnom, kao i iz drugih opravdanih okolnosti, oštećeni m ože zahtijevati isplatu jedne ukupne svote čija se visina određuje prema visini rente i vjerojatnom trajanju povjeriočevog života, uz odbitak odgovarajućih kamata. Pravo na novčanu rentu je osobno-imovinske prirode, što znači da je neprenosivo. Ipak, dospjeli iznosi naknade mogu se prenijeti drugome, ako je iznos naknade određen sporazumom sačinjenom u pisanoj formi između učesnika u obveznom odnosu ili pravosnažnom (pravomoćnom presudom). Pravo na ovakvu naknadu u slučaju smrti stječu osobe koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao. Kao i one osobe koje su imale pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog. U stvari, radi se o nadoknadi izmakle koristi (lucrum cessans) zbog gubitaka izdržavanja, odnosno pomaganja. Osim toga, osoba odgovorna za nečiju smrt dužna je nadoknaditi stvarnu štetu (damnum emergens) u obliku uobičajenih troškova sahrane oštećenog, kao i troškove njegovog liječenja od zadobivenih povreda i druge potrebne troškove u vezi sa liječenjem, kao i zaradu iugubljenu zbog nesposobnosti za rad* .
U slučaju tjelesne povrede ili narušenosti zdravlja, pravo na naknadu, pak, imam oštećeni. Šteta obuhvaća stvarnu štetu: troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i izmaklu korist za zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Štetnik će biti dužan platiti novčanu rentu oštećenom, ako ovaj, “zbog potpune ili djelomične sposobnosti za rad, gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog razvijanja i daljeg napredovanja uništene ili smanjene”.

• “Obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine oštećenog po pravilu nastaje tek kada oštećeni učini izdatak. Npr. radi liječenja. Izuzetno, obveza naknade štete dospijeva i iprije učinjenog izdatka, ako je izvjesno da će zadatak biti učinjen”.

ZAKLJUČAK:

Prouzrokovanje štete je u praksi, pored ugovora, jedan od najčešćih i najvažnijih izvora obligacija. Radnja kao element građanskopravne odgovornosti podrazumijeva odgovarajuće aktivno (commmissio) ili pasivno (ommissio) ponašanje štetnika. U pravnoj teoriji i praksi postoji mišljenje da šteta u pravnom smislu predstavlja svako umanjenje vrijednosti (uštrb) koju pravni subjekt pretrpi na svojim pravno zaštićenim dobrima. Šteta je umanjenje društvenih sredstava odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihova povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom efizičkog ili psihičkog bola ili straha (nemterijalna šteta).
Imovinska šteta je ona koja se može imovinski, ekonomski izraziti, tj. za koju se može odrediti egzaktan novčani ekvivalent. Imovinska šteta nastaje kada, uslijed radnje dužnika, nastane razlika u vrijednosti imovine oštećenog i one vrijednosti koju bi imovina imala da štetni događaj uopće nije nastupio.
Svrha nadoknade imovinske štete je povratak u prethodno stanje (restitutio in integrum) ito povratak imovine oštećenog u ono stanje u kojem bi se ona nalazila da šteta niej prouzrokovana (naturalna restituicija). Obvezu povratka u prijašnje stanje imovine oštećenog snosi štetnik. On to čini tako što iz svoje imovine mora prenijeti vrijednost štete u imovinu oštećenog. Šteta će se nadoknaditi prema objektivnim mjerilima, tj. prema tržišnoj vrijedosti (prettium communis), a ne prema subjektivnim mjerilima, prema vrijednosti koju joj pridaje oštećeni (pretium singulare).
kao izuzetak od principa potpune nadoknade , sud može sniziti naknadu vodeći računa o materijalnom stanju oštećenog, ako šteta nije uzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom, a odgovorna osoba je slabog imovinskog stanja, te bi ga isplata potune naknade dovela u oskudicu.
Kad se naknada nenovčane materijalne štete dosuđuje prema cijenama u vrijeme presuđivanja od tada pripadaju i zatezne kamate, neovisno o tome što tužitelj svoj tužbeni zahtjev nije uskladio sa cijenama u vrijeme presuđivanja.

LITERATURA:

1. Prof.dr. Genc Trnavci: OBLIGACIONO PRAVO, Pravni fakultet Univerzitet u Bihaću, Bihać, 2004.

2. Veljko Trivun: PRAKTIKUM POSLOVNOG PRAVA, Sarajevo, 2002.

3. Vilim Gorenc: OSNOVE TRGOVAČKOG PRAVA, Gorenc j.t.d., Grafika d.d.o., Osijek, Zagreb, 2000.

4. Zdenko Lučić: TRGOVAČKO PRAVO, Logos, Split, 1987.

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD