POCETNA STRANA

OBLICI PRESTANKA BRAKA

2. PRESTANAK BRAKA

Zakonodavac je odredbama imperativne prirode normirao ne samo sklapanje baka već i večinu dejstava braka, već i njegov prestanak. Porodični zakon uređuje načine prestanka braka, postupak prestanka i neka dejstva prestanka, dok su određena dejstva normiranja propisima sadržanim u drugim oblastima prava.
U smislu člana 32. PZ BiH, brak može prestati:
1. smrću bračnog partnera,
2. proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim,
3. poništenjem i
4. razvodom braka.

2.1 PRESTANAK BRAKA SMRĆU

Brak je životna zajednica žene i muškara. Momentom smrti jednog ili oba bračna partnera prestaje brak. Prestanak braka smrću uvodi se u matičnu knjigu umrlih i dokazuje izvodom iz ove matične knjige.
Žena može odmah nakon smrti braćnog partnera sklopiti novi brak, odnosno ne mora čekat protek određenog vremenskog perida. U starijim pravima novi brak se mogao sklopiti tek nakon što bi pronašao određeni rok od smrti muža. Ovakvo rješenje postoji još uvijek npr. U francuskom pravu, gdje se predviđa da žena može sklopiti novi brak tek nakon 300 dana od prestanka predhodnog braka, s tim što ovaj rok prestaje teći u slučaju poroda žene nakon smrti muža i onda kada žena dobije ljekarsko uvjerenje ovog roka očito je unošenje izvjesnosti oko očinstva djeteta rođenog nakon prestanka ranijeg braka.

2.3 PRESTANAK BRAKA PROGLAŠENJEM NESTALOG BRAČNOG PARTNERA UMRLIM

Umrlim se, u smislu stava 1. člana 61. Zakona o vanparničnom postupku (ZVP) može proglasiti:
- osoba o čijem životu za posljednih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rođenja proteklo 60 godina
- osoba o čijem životu za posljednih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a za koju se vjerovatnosmatra da više nije živa
- osoba koja je nestala u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresu ili kakvoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za 6 mjeseci od dana prestanka takve opasnosti i
- osoba koja je nestala u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od prestanka neprijateljstva.
Rok od pet godina u prva dva slučaja se računa od dana kad je, prema posljednim vijestima, nestala osoba nesumnjivo bila živa, a ako se taj dan ne može tačno utvrditi, onda od isteka mjeseca, odnosno godine u kojoj je nestala osoba, prema posljednim vijestima, bila živa (stav 2. član 61. ZVP).
Odluku o proglašenju nestale osobe umrlom donosi općinski sud na čijem području je ta osoba imala posljednje prebivalište, odnosno boravišta, a po prijedlogu svake fizičke i pravne osobe koja ima pravni interes, kao i zaintersanog organa. Kad ustanovi da su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za pokretanje postupka, sud objavljuje oglas o pokretanju postupka u Službenim novinama Federacije.
U oglasu, nakon navođenja bitnih okolnosti na kojima su poznati bilo kakvi podaci o životu ili smrti nestalog, da se jave u roku od 3 mjeseca od dana objavljivanja oglasa (član 65. ZVP).
U slučaju da se nestali ne javi, po poretku ovog roka sud vodi postupak i ako utvrdi da su ispunjeni uslovi, donosi rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom.
U rješenju će se naznačiti dan, mjesec i godina, a po mogućnosti i sat koji se ima smatrati kao vrijeme smrti. Kao dan smrti smatra se dan kada je nestala osoba vjerovatno umrla, ili dan koji vjerovatno nije preživjela. Ako se taj dan ne može utvrditi, kao dan smrti smatra se prvi dan po poretku rokova predviđenih u članu 62. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.
Pravosnažnošču rješenja o proglašenju jednog bračnog partnera umrlim prestaje brak. Taj je prestanak definitivan, tako da eventualno stavljanje van snage sudskog rješenja zbog toga što je ovaj bračni partner živ, neće utjecati na brak koji je drugi bračni partner u međuvremenu zaključio.
Posljedice prestanka braka smrću i proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim su iste. Naše zakonodavstvo ne poznaje poslijebračni rok čekanja, pa bračni partner može odmah zaključiti novi brak. Većina posljedica prestanka braka smrću i proglašenjem umrlim uglavnom je regulirana propisima iz oblasti nasljednog, stambenog i penzionog prava. Porodični zakon regulira samo pitanje podjele bračne stečevine i pitanje statusa djeteta rođenog po prestanku braka.

2.4 PONIŠTENJE BRAKA

Jedan od načina prestanka braka je i poništenje braka (član 32. PZ). Brak će se poništiti kada se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije bio ispunjen jedan od uvjeta za njegovu punovažnost, predviđenih u članovima 10-16. Porodičnog zakona (član 34).
Pored ovih uzroka, u posebnoj je odredbi normiran još jedan, koji nije u isto vrijeme u zakonu naveden i kao uvjet za punovažnost braka. Naime u članu 35. se normira da će se brak poništiti „ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života“. O izigravanju cilja braka, odnosno zaključenju fiktivnog braka, radi se onda kada su se bračni partneri prije sklapanja braka dogovorili da nakon zaklučenja braednicu ka neće spostaviti za ajednicu života. Znači, kod oba buduća bračna partnera treba da postoji namjera da sklapanjem braka ostvare neki drugi cilj, a ne da zasnuju zajednicu života, koja je prirodni cilj svakog braka. Brak neće, iz ovog razloga, biti ništav ako je ova namjera postojala samo kod jednog od njih.
Polazeći od značaja pojedinih uzroka za poništenje braka, zakonodavac je različitim subjektima priznao pravo na tužbu za poništenje. U određenim slućajevima pravo na tužbu je nezastarivo, dok je u drugim vremenski ograničeno.
Tako, pravo na tužbu za poništenje braka ima bračni partner u svim slučajevima, kada nisu ispunjeni uvjeti za punovažnost braka (članovi 10-16.). Pored bračnog partnera, pravo na tužbu pripada i organu starateljstva u slučaju kada je brak zaključen između srodnika po krvi u pravoj liniji, bez obzira na stepen, i u pobočnoj liniji zaključeno s četvrtim stepenom, što se odnosi i na odnos nastao potpunim usvojenjem.
Bračni partner i organ starateljstva imaju pravo na tužbu i u slučaju kada je brak sklopila osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Istina, nakon prestanka braka nesposobnosti za rasuđivanje i vračanja poslovne sposobnosti, pravo na tužbu u smislu člana 37. stava 2. pripada samo bračnom partneru kojem je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje. Ovdje je pravo na tužbu ograničeno rokom. Naime, tužns se može podnijeti u roku od jedne godine od prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno pravosnažnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.
I u slučaju postojanja maloljetstva, bračni partner koji je postao punoljetan, može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od jedne godine od nastupanja punoljetstva (član 39.stav 3.). Pravo na tužbu je ograničeno rokom i u slučaju nedostatka volje. U slučaju poništenja braka, sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom, tužbu može podnijeti samo bračni partner u roku od jedne godine od dana kad je opasnost od izvšenja prijetnje prestala. Pravo na tužbu je, međutim vezano ovim rokom samo ukoliko su bračni partneri za to vrijeme živjeli zajedno (član 40. Stav 2.).
I u slučaju zaključenja braka u zabludi, poništenje braka može tražiti samo bračni partner u roku od jedne godine od saznanja za zabludu, ako su za to vrijeme bračni partneri živjeli zajedno (član 40. Stav 2.).
U član 40., u kojem je normiran nedostatak volje kao uzrok za poništenje braka, u toku rasprave o nacrtu porodičnog zakona su dodate odredbe, koje su neprecizne i nejasne, a u isto vrijeme i nepotrebne uz odredbe koje normiraju zabludu o bitnim osobinama kao uvjet za punovažnost braka i kao uzrok za poništenje braka. Samo se iz toga da su dodate odredbama koje normiraju nedostatak volje, može zaključiti da se u stavovima 3, 4. I 5. Član 40. Radi o zabludi. Naime, u ovim se odredbama priznaje mogućnost poništenja braka. 1. „zbog spoznaje o zaraznim bolestima“, u kom slučaju poništenje može tražiti „ bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstenom stanju drugog bračnog druga“ ( stav 3.);2. „ zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga „ (stav 4.) i 3.zbog toga što je drugi bračni „drug“ prešutio veće obaveze stečene prijave braka iz člana 261. Ovog Zakona“ (stav 5.) Ove činjenice nisu normirane (u čkanu 16. Stav3.) kao bitne osobine, tako da nije jasno iz formulacije ovih odredaba da li se radi o zabludi o bitnoj osobini i da li će sud morati utvrđivati utjecaj ovih okolnosti na odluku za zaključenje braka (odnosno, to da li bi znanje za njih odvratilo bračnog partera od namjere da sklopi brak). Osim toga, prve dvije navedene okolsnosti su suvišne, jer se obuhvaćene okolnostima navedenim kao bitne osobine u stavu 3. Član 16. – „krajnje opasne i teške bolesti“, a druga okolnost obuhvaća i posebnim uzrokom za poništenje braka – nesposobnošču za rasuđivanje. Uz to, bitne osobine su u odredbi stava 3. Člana 16. Navedene samo exempli causa, tako da se i druge okolnosti mogu smatrati i bitnim i ne treba ih izričito normirati, pogotovo ne tek u odredbi o uzrocima za poništenje braka. „Prešućivanje većih obaveza stečenih prije braka“ , upućuje na namjeru da se pravno relavantnom učini zabluda o imovinskom stanju. Međutim, imovinsko stanje se ni u pravnoj teoriji ni u sudskoj praksi ne smatra bitnom osobinom i razlogom za poništenje braka.
Zakonodavstvo Hrvatske izostavilo je nedostatak volje iz činjenica za punovažnost braka što je slučaj i u zakonodavstvu Srbije.
Među uvjetima za punovažnost braka, zakon navodi i srodstvo po tazbini. U smislu člana 14. Brak se ne može zaključiti između svekra i snage, zeta i tašte, pastorke i očuha i maćehe i pastorka. Međutim, srodstvo po tazbini nije uvršteno u uzroke za po ništenje braka, a najvjerovatnije se radi o redakcijskoj gršci.
Najširi krug ovlaštenika za pokretanje postupaka za poništenje braka, predviđen je u slučaju bračnosti (član 36.), te kada brak nije zaključen u cilju zajednice života. To su bračni partneri, oprgan starateljstva i lica koja imaju neposredni pravni interes. Porodični zakon nije predvidio ovlaštenje javnog tužioca na podizanje tužbe za poništenje braka. Osnovni razlog ove promjene je što javni tužilac, u praksi, ovo pravo u pravilu nije koristio.
U PZ Republike Srbije javni tužilac je ovlašten na podizanje tužbe za poništenje braka, u slučaju postojanja krvnog srodstva i nepotpunog usvojenja (član 49.). I ovaj zakon predviđa mogućnost konvalidacije braka, odnosno odbijanaj zahtjeva za poništenje braka u slučaju bračnosti (član 47.), srodstva po tazbini (član 56.), te maloljetstva (član 51.).
Presudu o prestanku braka poništenjem, sud če izreći kada utvrdi postojanje relevatnih razloga, odnosno uzroka za poništenje braka. Zakonodavac je predvidio izuzetak od tog pravila, odjosno predviđa mogućnost konvalidacije u sljedećim slućajevima:
1. Sud će odbiti zahtjev za poništenje braka koji je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zkaljučenja rasprave (član 36. Stav 2.);
2. Sud može odbiti zahtijev za poništenje braka koji je zaključio maloljetnik bez dozvole suda, ako su u vrijeme zaključenja braka postojali, ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetstva. Ako dokaz o prestanku ranijeg braka ne postoji, sud će uvažiti zahtijev za poništenje braka.

2.5 RAZVOD BRAKA

Razvod braka Razvod braka jedan je od najčešćih načina prestanka braka. Tužba za razvod braka podnosi se općinskom sudu na čijem području su bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.
Razvod braka nesumnjivo spada u red izuzetno značajnih društvenih problema. Sasvim je očigledna tendencija, u svjetskim razmjerima, porasta broja razvedenih brakova. Radi se o zakonomjernoj pojavi koja prati ekonomski progres, urbanizaciju, veliku pokretljivost stanovništva. Za sve veći broj ljudi radikalno se mijenjaju uvjezi života, a zajedno s tim i njihove navike, shvatanja i želje, što logično ne može ostati bez posljedica na porodične, a naposne bračne odnose. Sa stavljanjem naglasaka na indvidualnost i lične slobode, mijenjaju se i pretpostavke stabilsnoti bračnih zajednica.
Razvod braka je način prestanka punovažnog braka sa života bračnih partnera iz uzroka i na način predviđen zakonom. Uzroci za razvod braka nastaju nakon zaključenja „braka, u toku zajedničkog života. To su činjenice i okolnosti koje mogu poremetiti bračne odnose i dovesti do nepodnošljivosti zajedničkog života. Brak se može razvesti samo na zahtijev bračnih partnera. U slučaju ništavosti braka, kruh ovlaštenika za poništenje braka je širi. Osim bračnih partnera, to mogu biti lica sa neposrednim pravima interesom, ali i organ starateljstva, u opčem interesu. Poništenje je jači osnov za prestanak braka nego razvod braka. Stoga, ako istovremeno postoje i uzrok za poništenje i razvod braka, brak će se poništiti. Može se čak, poništiti i brak koji je već razveden.
Brak se može razvesti samo za života bračnih partnera. Smrt je prirodni način prestanka braka. Samo bračni partneri mogu podnijeti zahtijev za razvod braka, a njihovi nasljednici samo mogu nastaviti započeti postupak radi utvrđivanja da li je zahtijev za razvod osnovan (član 290. Stav 2.). U slučaju kada se utvdi njegova osnovanost, de facto nastupaju pravne posljedice razvoda braka, mada sud ne donosi odluku o razvodu. Bračni partner gubi pravo nasljeđivanja prema zaostavštini umrlog bračnog partnera.
Brak se može razvesti samo iz uzroka predviđenih takonom. Sigurno je da brak predstavlja najintimiju sferu čovjekovog života, ali je on i značajna društvena institucija. Stoga, kao što za zaključivanje braka zakon predviđa uvjete koji moraju biti ispunjeni, tako se isamo u slučaju postojanja zakonom predviđenih brakorazvodnih uzroka brak može razvesti. Brak se razvodi pred nadležnim organom u postupku koji je propisan zakonom. Na taj postupak se primjenjuju procesna pravila predviđena Porodičnim zakonom (članovi 287-294.), ali i pravila Zakona i parničnom postupku.

3. OSNOVNI SISTEMI RAZVODA BRAKA U SAVREMENOM ZAKONODAVSTVU

Kada je riječ o sistemima razvoda braka, u literaturi se uglavnom navode sistemi potpune zabrane i potpune slobode razvoda braka, te sistem krivice, mješoviti sistem i sistem teške poremećemnossti bračnih odnosa, odnosno sistem razvoda braka kao lijeka. Istina, sistem zabrane braka i sistem potpune slobode razvoda brka su, uglavnom, modificirani ili potpuno napušteni

3.1 Sistem zabrane razvoda braka

Iz shvatanja kanonskog prava o braku kao ustavni božanskog prava, o braku kao sakramentu, proizašlo je shvatanje o nerazrješivosti braka. Stoga se u zakonodavstvima koja su se temeljila na kanonskom pravu vrlo dugo zadržala koncepcija o zabrani razvoda braka. Sve do druge polovine dvadesetog stoljeća to je bilo rješenje zakonodavstva Italije, Španije, Brazila i niza država Južne Amerike. Najduže se zabrana razvoda braka zadržala u Irskoj . Tek na referendumu 1995. Godine stanovništvo se odlučuje na uvođenje razvoda braka. Da bi se razrješile apsurdne situacije de facto mrtvih brakova, koji nisu imala nikakve šanse za nastavak zajednice života, u kanonskom pravo je uvedena rastava od stola i postelje, kao način faktičkog prekida braka. Na ovaj način se istina, brak ne okončava ali se daje pravo supružnicima da žive odvojeno, bez mogućnosti da zaključe novi brak. I danas u čitavom nizu evropskih zemalja, pored instituta razvoda braka egzistira i rastava braka kao relik sistema o nerazješivosti braka.

3.2 Sistem potpune slobode razvoda braka

U literaturi se uglavom ističe da je sistem potpune slobode razvoda braka zastupljen u zemljama primjene šerijatskog prava. Ističe se da je volja supruga, bilo zajednička bilo samo jednog od njih, odlućujuča kada je u pitanju razvod braka. Jedino surpuzi cijene opravdanost daljnjegostajanja u braku. Isključenje su bilo kakve ingerencije države u ovoj sferi odnosa, jer bi to značilo atak na lične slobode i najintimiju sferu čovjekovog života. Negazivne strane ovog sistema, te mogućnosti zloupotreba, nametnulo je potrebu ovođenja mjera kojim bi se spriječilo izigravanje cilja braka.

3.3 Sistem sankcije

Da bi se ublažilo strogo shvatanje nerazrješivosti braka, većina građanskih kodifikacija prihvata teoriju o razvodu kao sankciji. Prema ovom shvatanju razvod braka je sankcija za prekšioca bračnih dužnosti, sankcija za njegova skrivljenja i nedopuštena ponašanja (npr. Preljuba, rađanje o glavi, zlostavljanje, zlonamjerno i neopravdano napuštanje bračnog partnera). Ova koncepcija bila je zastupljenja u zakonodavstu Francuske, Belgije, Holandije, Engleske, Danske. U savremenom pravu ovaj sistem je gotovo napušten,

3.4 Mješoviti sistem razvoda braka

U savremenom pravu zemalja EZ uglavnom je prihvaćen tzv. Mješoviti sistem razvoda braka, po kojem se razvod braka smatra i kao sankcija za prekšaj branih dužnosti, ali i kao posljedica brakorazvodnih uzroka koji se temelje na slučajnoj nesreći jednog bračnog partnera (nestalost, nesposobnost za rasuđivanje). U ovom sistemu realizirano je i shvatanje da razvod braka predstavlja lijek u situaciji teško poremečenih i nepodnošljivih odnosa u braku, bez obzira na vrstu i prirodu brakorazvodnog uzroka.
Tako, brak će se razvesti ako je izgubio smisao i svrhu svoga postojanja kada je postao teška zajednica i za bračne partnere i za njihovu djecu. Dakle, u mješovitom sistemu razvoda braka postoje brakorazvodni uzroci koji se temelje na krivici bračnih partnera, ali i oni koji kod kojih se poremećenost bračnih odnosa ne može staviti u njihovu krivicu.
To je bila koncepcija većine građanskih kodifikacija XIX stoljeća, koje su prihvatile ovaj sistem (Francuske, Belgije, Holandije, Engleske, Danke, Švicarske i druge).

3.5 Sistem poremećenosti bračnih odnosa

Sistem poremećenosti bračnih odnosa ili sistem razvoda lijeka je sistem koji dominira u savremenom pravu. Za ovaj sistem relevantno je stanje teške i trajne poremečenosti bračnih odnosa, bez obzira da li je do takvog stanja došlo usljed skrivljenog ili neskrivljenog ponašanja bračnih partnera.
Na taj način je omogućen razvod braka koji je izgubio svoju svrhu i smisao, koji je postao teška, poremećena i nepodnošljiva zajednica za bračne partnere i njihovu djecu. Krivica za nestali poremećaj potpuno je irelevantna. U novije vrijeme sistem razvoda braka kao lijeka prihvačen je u pravu Njemačke i Holandije. Reforma Brakorazvodnog sistema u Njemačkoj imala je za posljedicu prihvatanje čistog sistema razvoda kao lijeka. Osnovni i jedini brakorazvodni uzrok je raspad, odnosno propast bračne zajednice. „Raspad braka se pretpostavlja kad je život bračnih partnera u raspadu i pretpostavka je da se više neće nastaviti“.
Zakonodavac je zamjenio princip krivice principom poremećenosti, jer u večini slučajeva ni bračni partneri ni sud nisu u stanju sve uzroke poremećenosti utvrditi i pravilo procjeniti njihovu težinu za propast braka.

4. KLASIFIKACIJA BRAKORAZVODNIH UZROKA

Brakorazvodni uzoroci su čijenice i okolnosti predviđene zakonom, koje nastaju nakon zaključenja braka, na osnovu kojih nadležni organ može razvesti brak. Pravna teorija po različitim kriterijima vrši klasifikaciju brakorazvodnih uzroka. U literaturi najčešće susrećemo sljedeću podjelu:

4.1 Opći i posebni brakorazvodni uzroci

Opći brakorazvodni uzroci su vrlo široki stilizirani, tako da ovaj brakorazvodni uzrok može obuhvatiti vrlo različite činjenice i okolnosti koje je zbog njihovog odbija u životu nemoguće taksativno nabrojati. Zakonodavac se zbog toga sluzi formulacijom, „ma koji uzrok“, „drugi uzrok“, „ozbiljan uzrok“ i sl. Istina neka zakonodavstva nabrajaju exempli causa uzroke koji se u životu najčešće javljaju kao nesaglasnost naravi, trajni nesporazuim, neuklonjivo neprijateljstvso i sl.
Posebni uzroci su određeni, To su činjenice i okolnosti koje zakon taksativno nabraja i zbog kojih se može tražiti razvod braka (preljuba, nestalost, neopravdano i zlonamjerno napuštanje i dr.).

4.2 Apsolutni i relativni brakorazvodni uzroci

Apsolutni uzroci za razvod braka su takve činjenice koje zbog svog značenja i težine, same za sebe, imaju snagu brakorazvodnog uzroka (npr. Preljuba, rađanje o glavi, zlonamjerno napuštanje, osuda za teško krivićno djelo i sl.). Ove činjenice su u pravilu tako ozbiljne i teške da se u ovim situacijama pretpostavlja poremećenost bračnih odnosa, što sud oslobađa obaveze njenog utvrđivanja. Stoga je za donošenje odluke o razvodu braka dovoljno utvrditi činjenicu koja ima snagu apsolutnog uzroka.
Relativni uzroci za razvod braka su vrlo različite činjenice koje mogu poremetiti bračne odnose, čak i one koje na prvi pogled ne izgledaju ozbiljne i teške da bi im trebalo priznati snagu brakorazvodnih uzroka (npr. Različite naravi, razlika u godinama, ljubomora i sl.) Zbog njih može doći do razvoda braka samo ako one izazivaju poremećenost i nepodnošljivost zajedničkog života kao posljedicu.

4.3 Skrivljeni i neskrivljeni brakorazvodni uzroci

Činjenice koje su rezultat nedopuštenih, zlonamjernih odnosa skrivljenih ponašanja bračnih partnera, klasificiraju se kao skrivljeni brakorazvodni uzroci (npr. Rađanje o glavi, preljuba, zlonamjerno napuštanje i dr.).
Neskrivljeni brakorazvodni uzroci su činjenice koje imaju negativno dejstvo na stabilnost bračne zajednice, al i nisu rezultat zlonamjernog ili nekorektnog, odnosno skrivljenog ponašanja bračnih partnera (npr. Duševna bolest, nesaglasnost naravi, nestalost i dr.).

4.4 Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu gubi protekom roka i uzroci kod kojih se pravo na tužbu ne gubi protekom roka

Ova podjela se u savremenoj teoriji sve više napušta, jer je u pravilu vezana za postojanje brakorazvodnih uzroka koji se temelje na krivici bračnog partnera. I u uporednom pravu danas ova podjela je rijetko zastupljenja, što je logična posljedica napuštanaj sistema razvoda kao sankcije, odnosno sistema koji se temelji na skrivljenom ponaštanju bračnog partnera i predstavlja sankciju za bračnog partnera koji je prekšio bračne dužnosti.

4.5 Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu stjeće protekom roka i uzroci kod kojih pravo na tužbu nije vezano rokom

Kod određenih brakorazvodnih uzroka pravo na tužbu za razvod braka se stjeće tek po proteku određenog vremena. Na osnovu ovih brakorazvodnih uzroka brak se uglavnom razvodi u slućaju faktičkog prekida bračne zajednice, do kojeg može doci bilo zbog nestalosti bracnog partnera, bilo zbog napustanja jednog od strane drugog bracnog partnera, bilo zbog odvojenog života koji može nastati iz čitavog niza subjektivnih i objektivnih razloga.

Druga grupa uzroka su oni kod kojih se pravo na tužbu za razvod braka stjeće već samim njihovim nestankom. Tu bračni partner koji želi razvod tužbu može podići odmah po nastanku uzroka, bez potrebe da čeka protek određenog vremena.

Kod druge grupe brakorazvodnih uzroka pravo na tužbu se gubi, odnosno zastarijeva u određenom roku.

ZAKLJUČAK

Normama bračnog prava prvenstveno se propisuju pretpostavke te postupak za sklapanja braka, ali i za njegov prestanak, kao i odnosi u braku i u vezi s brakom (osobna imovinska prava i dužnosti bračnih drugova), te pravne posljedice prestanka braka. Uz tužbu za razvod braka prilaže se vjenčani list te rodni listovi zajedničke djece. Razvod braka tužbom može zahtijevati bilo koji bračni drug, a oba bračna druga sporazumnim zahtjevom. Važno je napomenuti da muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života. Kada se razvod braka pokreće tužbom ili sporazumnim zahtjevom a bračni drugovi imaju zajedničku maloljetnu ili posvojenu djecu, potrebno je provesti postupak posredovanja odnosno postupak „mirenja“ na kojem će bračni drugovi pokušati ukloniti bračne nesuglasice.

LITERATURA

Knjige:
1. Nerimana T., Suzana B., „BRAČNO PRAVO“ Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
2. Mehmed B., „Porodično pravo, Narodna knjiga, Beograd
Internet:
1. http://www.centar-za-mir.hr/uploads/dokumenti/prirucnici/Obiteljsko_pravo_razvod_braka_roditeljska_skrb_uzdrzavanje.pdf4.07.2012
2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Bra%C4%8Dno_pravo#Poni.C5.A1taj_braka4.07.2012
Ostalo:
1. PORODIČNI ZAKON FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
2. ZAKON O VANPARNIČNOM POSTUPKU

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD