HIPOKRATOVA ZAKLETVA | SEMINARSKI RAD IZ MEDICINE

Hipokrat spada u razdoblje najvećeg sjaja i najvišeg dometa klasične helenske nauke i umjetnosti. U djelima koja mu se pripisuju odvojio je nauke od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se smatra ocem naučne medicinske misli.
Od oca je učio medicinu . Filiozofiju je učio od Demokrita iz Abdere i pripadao je školi Asklepijada. Hipokratov rad se temeljio na empiriji i filozofiji. Tokom svog života i rada je skupio i kritički proradio iskustva egipatske i grčke medicine. Prakticirao je najviše na samom Kosu, ali je svoje znanje iskušavao i u ostalim dijelovima Grčke, u Ateni, te u pokrajinama Trakiji, Makedoniji i Tesaliji gdje je umro u Larisi 377. g. pr. Kr. u 84. godini života.
Glavno dostignuće Hipokrita nije u nekom određenom otkriću ili lijeku, već u postavljanju temelja medicine na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Njegov sistem ima dva principa: empiriju i filozofiju.
Prema Hipokritovoj medicinskoj tradiciji najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav način života. Prirodno stanje čovjeka je da bude zdrav. A kada se bolest pojavila, uzrok je što je priroda "skrenula s puta" zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.
Zdrav duh je u zdravom tijelu, a tome vodi harmoničnost i uzdržanost.. Insistirao je da liječnik mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba pomoći prirodne otporne snage ljudskog organizma.
Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).Važan je Hipokratov doprinos kirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema).
Njemu se pripisuje princip Dosis sola facit venenum - razlika da li će nešto biti hrana, lijek ili otrov zavisi samo od količine (doze) koji je kasnije prihvatio Galen, a u općeprihvaćenoj latiniziranoj formi razradio Paracelzius.
U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polovine, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga.
Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je „sumanut čovjek“ zapravo bolestan čovjek.
U tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni ljekovi : opijum , kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene materije) preporučivao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.
Hipokrit prihvaća filozofiju Empedokla da čitav svijet potiče od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema tome i čovjek potiče od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro. Odnose tih sokova regulira posebna sila koju Hipokrat naziva fizis- priroda. Pošto se takva mediicna bavi samo sokovima, a vrste elemente pušta po strani,nazivamo je i humoralnom (humor = sok, tekućina, vlaga).
U organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra.
Ako su sokovi ispravno pomiješani, čovjek je zdrav.
Odatle i nazivi za karaktere čovjeka (sangvinik, kolerik, flegmatik, melankolik).

HIPOKRATOVA ZAKLETVA I NJENA MODERNA VARIJANTA

Corpus Hipocraticum je nastao u Grčkoj između 5. i 3. stoljeća p.n.e., te je on u našoj kulturi izvorna točka svih liječničkih zakletvi i kodeksa. Radi se o 59 djela u kojima se govori o tadašnjim etičkim aspektima medicinskog rada. Njihovu okosnicu, kao i uzor za sastavljanje budućih liječničkih zakletvi čini Hipokratova zakletva:

"Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Neću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno."

Tijekom povijesti ova se zakletva često mijenjala, ali je na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine ustanovljena konačna zakleta koja se danas koristi, Ženevska zakletva:

"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."

Originalna Hipokratova zakletva sadrži sljedeće najvažnije principe :

-Zaklinjanje da će se pridržavati ove zakletve.
-Poštovanje i zahvalnost svojim učiteljima.
-Prihvaćanje obaveze plaćanja školarine.
-Obaveze da svoj život podredi u korist bolesniku.
-Odbijanje davanja abortivnih sredstava ženama.
-Obaveza na čist i pobožan život.
-Odbija bavljenje onim za što nije osposobljen.
-Ravnopravnost bolesnika bez obzira na spol i klasu.
-Čuvanje kao tajne sve što vidi i dozna pri liječenju bolesnika.
-Prihvaća nagradu za uspješno ispunjenje ove zakletve i kazne ako pristupi suprotno.

U skladu s Hipokratovom zakletvom razvila su se dva trajno važeća načela:
Prvo je poznato kao Nil nocere - ne škoditi. Ta temeljna obveza, izrečena negativno, ima i svoj pozitivni izričaj već u samoj zakletvi, a sadrži zahtjev da zdravstveni djelatnik ima na umu uvijek dobro svojeg pacijenta: da čuva i štiti zdravlje i život.
Drugo načelo glasi: Voluntas aegroti suprema lex - Volja bolesnika vrhovni je zakon. Misli se, vrhovni je zakon glede liječenja: bolesnik ima pravo tražiti, prihvatiti ili odbiti liječenje. To je načelo danas napose na cijeni: ističe i jamči moralnu autonomiju svakog pojedinog čovjeka. Dok je pacijent pri svijesti, kadar odlučivati o samom sebi, njegova je odluka konačna i vrhovna. Nikoga se ne smije prisiliti na liječenje, pa ni onda kad odbijeno liječenje može značiti smrt, kao u slučaju onih koji odbijaju transfuziju krvi. Pacijent konačno sam snosi moralnu odgovornost za svoje osobno zdravstveno stanje, za svoj život i svoju smrt. Ali, takvu odluku jedan pojedinac ne može nametnuti nekome drugome, pa niti nekome iz najbliže rodbine. Tako je moralno neprihvatljivo, a državni zakon to i zabranjuje, da roditelji, iz svojih osobnih uvjerenja, uskrate transfuziju krvi svojem djetetu, kad je to nužno da mu se spasi život. Moralno je načelo nedvojbeno jasno: ako se mora donijeti odluka za drugoga, kad on sam to nije kadar, ili nije poznata njegova posebna volja u tom pogledu, ta odluka mora biti u njegovom najboljem interesu, u interesu zdravlja i života.

Hipokratova zakletva sadrži etičko načelo trajne vrijednosti za medicinu, pa je stoga i danas aktualna. To su načelo činjenja dobro i nenanošenja štete bolesniku, načelo pravednosti, načelo poštovanja života i načelo poštovanja ličnosti bolesnika. Hipokrat je intuitivno sagledao da su ovi načela od bitnog značaja za medicinu i da čine osnovu medicinske etike. Razrađujući ih, on iznosi obaveze liječnika da se predano i savjesno zalažu za dobrobit bolesnika, da i liječenjem i cjelokupnim svojim ponašanjem paze da mu ne nanesu štetu i nepravdu. Ovdje spada i obaveza strogog čuvanja liječničke tajne kao i dužnost liječnika da određene terapijske zahvate prepusti onim liječnicima koji to bolje obavljaju. Liječnik se dalje obavezuje da zbog poštovanja života i svoje dužnosti da ga čuva, nikada neće dati bolesniku smrtonosni lijek niti prijedlog ili savjet u tom smislu, pa čak ni u slučaju da to bolesnik od njega traži. Isto važi i za pobačaj. Najzad, liječnik se obavezuje na poštovanje svojih učitelja, kao i na pružanje pomoći njima i njihovoj djeci.

Mnogo što se promijenilo i svakoga dana se mijenja u našem društvu. Mijenja se društveni sustav, uvodi se tržišna privreda, a sa njom i odnosi u društvu. Kidaju se veze između kolektivne i individualne svijesti. Značaj institucija koje su omogućavale timski rad i integraciju znanja opada. Mijenja se organizacija zdravstva i položaj zdravstvenih radnika. Novi društveni odnosi zahtijevaju određene moralne odgovornosti i savjest zdravstvenih radnika. U vrijeme hiperspecijalizacije može se zapostaviti ličnost pacijenta. Aparati potiskuju liječnika. Sve češće se gledaju donijeti rezultati, a malo se zna o pacijentu. Internet omogućuje pacijentu široku informiranost o njegovim problemima. To povećava obvezu liječnika da se stalno usavršava i bude informiran o svim novinama u medicini. U svim tim uvjetima rada mi nemamo dovoljno vlastitog iskustva, upućeni smo na tuđa. Kompetentnost i odgovornost onoga ko nam prenosi tuđa iskustva, poseban su problem.
Uspješnost zdravstvenog radnika ovisi od stručnog i etičkog ponašanja. Za ovu profesiju osnovni uvjeti za rad su znanje i savjest. Savjest bez znanja je nekorisna. Znanje bez savjesti je nemoral i opasnost. Zato su i najbolje organizacije one koje sve sudionike čine zainteresiranim za uspješno liječenje. Tako se eliminira sujeta, da se ne liječi ono što se ne zna, već šalje onome tko zna.

Nova etičko-moralna pitanja nastaju ne samo zbog novih znanstvenih i tehničkih postignuća, donedavno nezamislivih terapija, nego i zbog novih struktura u medicinskoj njezi. Medicinska njega postaje djelo niza različitih specijalista koji moraju izmjenjivati saznanja, unositi ih u kompjutore. Tako tradicionalna privatnost, obveza i pravo na tajnu ishlapljuju. Pacijent ne ide u bolnicu jednom liječniku nego nizu bolničkog osoblja: ono više ne susreće bolesnika nego njegovu bolest, ili čak samo jedan vidik njegove bolesti. Bolesnik ne susreće liječnika-osobu, prijatelja, nego mnoštvo specijalista koji o njemu kao čovjeku znaju malo ili ne znaju ništa. Pogodnosti suvremene tehnologije, dodatno i liječenja, postavljaju sasvim nova pitanja društvene pravednosti i solidarnosti. Te činjenice mijenjaju odnose i vrednote. Slabi osobni odnos liječnik-pacijent: medicina se dehumanizira. Prije je liječnik bio medicinski i moralno osposobljen za svoj posao. Danas, pojedinac, zdravstveni djelatnik ne uspijeva odgovoriti silnim zahtjevima: znanstvenim i moralnim. Osnivaju se etički komiteti, komisije, odbori: kao pomoć za rješavanje složenih konkretnih pitanja, slučajeva, kao i za trajni etički odgoj osoblja.

U suvremenom društvu, obilježenom pluralizmom nazora i djelovanja, gdje nije uvijek jasno što je dobro a što je zlo, gdje se i zlo zakonom može proglasiti dobrim, nije jednostavno položiti zakletvu, prisegu, nije jednostavno biti liječnik, medicinska sestra, zdravstveni djelatnik - biti u službi zdravlja i života. S pravom se ističe autonomija savjesti i odluke pacijenta. U nekim pitanjima, međutim, može doći do osjetljivih razilaženja pacijenta i zdravstvenog djelatnika, kao što je npr. pitanje pobačaja i eutanazije. I dok se s pravom naglašavaju prava pacijenta, ne bi trebalo zaboravljati isticati i dužnosti, obveze pacijenta. Istodobno treba isticati i prava zdravstvenog djelatnika: pravo na autonomiju njegove savjesti. Pacijent i zdravstveni djelatnik moraju obostrano poštovati ne samo fizički integritet jedan drugoga, nego još više moralni integritet, dostojanstvo osobe, savjest i pravo priziva na savjest.

Temeljne zasade Hipokratove zakletve, unatoč mijenama životnih okolnosti, ostaju za danas i ubuduće presudne za medicinsku struku i zdravstvene djelatnike. Temeljna je vrijednost i pravilo: poštovati jedinstvenost i nepovredivost ljudskog života, dostojanstvo ljudske osobe. Zvanje liječnika, zdravstvenog djelatnika jest i ostaje zvanje posvećeno svima, zvanje koje svi trebaju i kojemu se svi utječu, zvanje uzvišeno i zahtjevno, plemenito i tegobno. Tko ga izabire, obvezuje se na trajno usavršavanje u znanju i moralu, na trajno zalaganje za zdravlje i život čovjeka.

LITERATURA:

• Milovanović Dimitrije: Medicinska etika, Školska knjiga, Zagreb, 1982.

• Marić Ivan: Medicinska etika, Centar za izdavačku djelatnost Ferijalnog saveza Srbije, Beograd, 2000.

• Demarin, K: Povijest medicine i sestrinstva : s osnovama medicinske etike, Školska knjiga, Zagreb, 1986.

• Glesinger, L: Povijest medicine, Školska knjiga, Zagreb, 1978.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »