ETIČKE NORME ZDRAVSTVENIH RADNIKA

Savremena medicinska etika se, pored svih klasičnih problema koje je naslijedila, susreće s veoma opasnim fenomenima današnjice – dehumanizacijom društva, a time i medicine, i neuvažavanjem opštih ljudskih, odnosno moralnih vrijednosti.

Moral (lat. mos, moris - običaj) se definiše kao "skup pravila kojima se regulišu međuljudski odnosi". U praksi, on predstavlja aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje ljudskih postupaka ispravnim ili pogrešnim.
Etika (grč. ethos) je filozofija morala. U procesu aktivnog ocenjivanja drugih ili sebe prema moralnim normama, etika otkriva, prepoznaje, sistematizuje, propisuje i kritikuje postupke pojedinaca ili grupa. Ona ih određuje kao ispravne ili pogrešne, moralno prihvatljive ili neprihvatljive.

Posmatrano kroz istoriju, kako se mijenjaju vrhovni ciljevi i ideali, mijenjaju se i moralne norme. Isto tako, u jednom vremenskom periodu, moralne norme nisu jednake u svim krajevima svijeta.
Normativna etika (etika u praksi) formuliše norme dobrog postupanja u svakodnevnom životu. Konkretno, medicinska etika propisuje pravila ponašanja zdravstvenih radnika u pojedinim oblastima medicine i po pojedinim praktičnim pitanjima, na bazi bogatog iskustva medicine, od Hipokrata do današnjih dana. Formirala se vijekovima kroz razvoj medicine uopšte. Postoje brojni pisani istorijski dokumenti koji sadrže etičke norme obavezujuće za sve zdravstvene radnike. Analizirajući ove kodekse, može se uočiti mijenjanje morala tokom vremena. Tako npr. humanost se podrazumijeva i obavezuje zdravstvene radnike, međutim, kao etička norma uvedena je tek Ženevskom deklaracijom i to kao posljedica nehumanog iskustva iz Drugog svjetskog rata.
Bitno je još jednom istaći pravilo vezano za kodekse etike – norme zapisane u kodeksima nisu vječne i nepromjenjive, imaju ograničenu vrijednost. Uporedo s promjenama u društvu, trebali bi se mijenjati i kodifikovani etički propisi, što se i čini u formi tzv. Revizija kodeksa etike ili u nekim državama redovnim objavljivanjem smjernica u formi «Dobre ljekarske prakse», koje se bave i brojnim etičkim pitanjima.

1. ETIČKE NORME KROZ ISTORIJU

1.1. Hipokratova zakletva

Hipokrat s Kosa (460-377 g. p.n.e.) smatra se jednom od najistaknutijih ličnosti medicine svih vremena. U djelima koja mu se pripisuju (“Corpus Hipokraticum”) udario je temelje naučnoj medicini, odvojio je od magije i praznovjerja.

Slika 1: Hipokrat, gravura iz 19. vijeka

Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti i neke kliničke sindrome. Iznio je pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovu simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci (opij, kanabis i sl.). Preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad. Insistirao je na tome da liječnik mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba poduprijeti prirodne odbrambene snage ljudskog organizma.
Postavio je temelje anatomije i fiziologije, psihosomantike, klinike, uveo pojam anamneze, statusa prezensa, dao značajan doprinos hirurgiji. Značajan je i po tome što je ostavio prvi pisani trag o dužnostima ljekara – tekst poznat pod imenom Hipokratova zakletva.
Hipokratova zakletva sadrži etička načela trajne vrijednosti za medicinu, pa je stoga i danas aktuelna. To su načelo činjenja dobra i nenanošenja štete bolesniku, načelo pravednosti, načelo poštovanja života i načelo poštovanja ličnosti bolesnika. Hipokrat je intuitivno sagledao da su ova načela od bitnog značaja za medicinu i da čine osnovu medicinske etike. Razrađujući ih, on iznosi obaveze liječnika da se predano i savjesno zalažu za dobrobit bolesnika, da i liječenjem i cjelokupnim svojim ponašanjem paze da mu ne nanesu štetu i nepravdu. Ovdje spada i obaveza strogog čuvanja liječničke tajne kao i dužnost liječnika da određene terapijske zahvate prepusti onim liječnicima koji to bolje obavljaju. Liječnik se dalje obavezuje da zbog poštovanja života i svoje dužnosti da ga čuva, nikada neće dati bolesniku smrtonosni lijek niti prijedlog ili savjet u tom smislu, pa čak ni u slučaju da to bolesnik od njega traži. Isto važi i za pobačaj. Najzad, liječnik se obavezuje na poštovanje svojih učitelja i prenošenje znanja na svoje učenike. Najveći dio načela savremene medicinske etike izveden je iz ovih osnovnih etičkih pravila ponašanja ili predstavlja njihovu dalju razradu.

1.2. Zapisi Seneke i Largusa

Rođen u Španiji 4. god. p.n.e. Seneka se obrazovao u Rimu i postao poznat ne samo po svojim djelima, nego i kao orator i filozof. Služio je kao tutor mladom Neronu i kad je mladić postao car 54. god. zadržao je Seneku kao svog savjetnika. Nakon što se Seneka povukao, optužili su ga za urotu protiv Nerona i bio je primoran izvršiti samoubistvo.
Opisao je dva suprotna tipa ljekara svog vremena: negativnog, koji rutinski obavlja svoj posao, misli samo na novčanu dobit i čak nanosi štetu bolesniku da bi još više istakao svoju vještinu. Nasuprot ovom tipu ljekara, pozitivan tip pokazuje živo zanimanje i brigu za svog pacijenta, pun saosjećanja i izvrstan poznavalac medicinske vještine. Za njega Seneka kaže da mu nikada ne može isplatiti sav honorar, jer dug srca uvijek ostaje. I ovaj prastari opis dva suprotstavljena tipa ljekara, ima svoje mjesto i u našem vremenu.

Slika 3: Seneka

Skribonius Largus, ljekar i farmaceut, ostavio je iza sebe djelo «Compositiones», kolekciju recepata i sastojaka lijekova. Sve što se o njemu zna, zna se na osnovu ovog djela. Vjerovatno rođen na Siciliji početkom prvog vijeka, pisao je na grčkom i latinskom jeziku – njegovo djelo je predstavljeno caru na latinskom jeziku, a 150 godina kasnije Galen je citirao Largusove recepte na grčkom jeziku. Napisao je najnježnije riječi o svom pozivu, cijeneći vještinu ljekara kao natčovječansku, prezirući one ljekare čija duša nije ispunjena saosjećanjem i čovječnošću. U tom duhu, smatra da čak i neprijatelj otadžbine ima pravo na samilost. «Ako se ne stavlja sva u službu bolesnika, medicina iznevjerava obećanje koje je dala ljudima da bude dobročina i milosrdna.»

1.3. Zakletva Florens Najtingejl

Rođena u bogatoj britanskoj familiji iz visokog društva, u porodičnoj vili u Firenci (po kojoj je i dobila ime), Florens Najtingejl se 1845. god. odlučila za sestrinski poziv na opšte zaprepaštenje svoje porodice. U njeno vrijeme, za ovaj poziv su se glavnom odlučivale siromašne žene, koje su pratile vojnike i bile gotovo izjednačene sa statusom kuhara. Uprkos protivljenju familije, pokazujući veliku hrabrost i odlučnost, ona je slijedila svoj poziv.
Kada je izbio Krimski rat 1854. godine, ona je nadzirala uvođenje žena medicinskih tehničara u vojne bolnice u Turskoj. U početku se suočila sa neprijateljskim stavom, ali je ubrzo preduzela mjere sa ciljem poboljšavanja teškog stanja ranjenika, dramatično smanjujući stope smrtnosti među vojnicima sa 40% na 2%. Do njenog dolaska, deset puta više ranjenika je umiralo od tifusa, kolere, dizenterije, nego od posljedica ranjavanja. Ona je prva uočila direktnu vezu između začepljenih kanalizacionih odvoda i nedostatka ventilacije s fatalnim infekcijama. Insistirala je na adekvatnom osvjetljenju, pravilnoj ishrani, higijeni i aktivnosti. Shvatila je da je vrhunska čistoća, koja je prethodila današnjim tehnikama sterilizacije, glavna zaštita od infekcija.
Njena vizija u potpunosti je izmijenila pristup društva prema sestrinskoj njezi. Ona je vjerovala da je veoma bitno njegovati zdravlje pojedinca, i mentalno i fizičko, kao i liječiti samo oboljenje, što je tada bila izrazito avangardna ideja.
Florens Najtingejl je napisala zakletvu namjenjenu medicinskim sestrama. U zakletvi se ističe neophodnost življenja u moralnom čistunstvu, kako u profesiji, tako i u svakodnevnom životu; potvrđuje se pravilo «primum non nocere» kao i obaveza čuvanja profesionalne tajne; na kraju se ističe obaveza saradnje s ljekarom, kao i stalnog profesionalnog usavršavanja.
Najtingejl i danas nastavlja biti model za medicinske sestre i tehničare. Nastavljajući njenu viziju i vrijednosti, medicinske sestre brinu o svim ljudima, vodeći društva širom svijeta ka boljem zdravlju.

1.4. Ženevska deklaracija

Medicinska etika bilježi brz razvoj poslije Drugog Svjetskog rata. Snažan doprinos tom razvoju dalo je, prije svega, Svjetsko medicinsko udruženje (World Medical Association) donoseći brojne deklaracije, rezolucije i kodekse etičkog ponašanja. Ovi dokumenti služe kao osnova za dalje usavršavanje medicinske etike.
Slijedeći primjer Svjetskog medicinskog udruženja, doprinose su počeli davati i Svjetsko psihijatrijsko udruženje i Ujedinjeni Narodi, a u ovu aktivnost se posljednjih godina uključio i Savjet Evrope, koji pokušava na ovaj način da standardizira i izjednači i medicinsku etiku i zdravstveno zakonodavstvo u zemljama Evropske zajednice.

Svi ovi brojni dokumenti mogu se svrstati prema problematici koju obrađuju na sljedeći način:
1. Dokumenti neposredno vezani za Hipokratovu zakletvu – odnosno njena osnovna etička načela
2. Dokumenti o dužnostima i pravima medicinskih radnika
3. Dokumenti o zaštiti prava pojedinih populacionih grupa
4. Dokumenti o organizaciji i funkcionisanju zdravstvene zaštite
5. Dokumenti vezani za metodologiju rada
6. Dokumenti vezani za nova područja angažovanja medicine

Zdravstveni radnici najčešće se susreću sa Ženevskom formulacijom Hipokratove zakletve. Zadržani su gotovo svi stavovi Hipokrata, s tim što je preciziran odnos prema kolegama, koji se tretiraju kao braća i sestre. U njoj su naglašene obaveze koje, prema iskustvima iz prethodna dva svjetska rata, nisu poštovane. Te obaveze se odnose na:
• pružanje stručne pomoći bez obzira na vjerska opredjeljenja, nacionalnu pripadnost, rasu, pol, etničko porijeklo, političku opredjeljenost, seksualnu orijentaciju ili socijalni status;
• obavezu da se stručno znanje ne smije koristiti suprotno zakonima humanosti;

Ženevsku deklaraciju (prerađena Hipokratova zakletva) usvojilo je Svjetsko udruženje ljekara u Ženevi 1948. godine. Tekst te formulacije Hipokratove zakletve glasi:

"U času kada stupam među članove ljekarske profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvaću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoj poziv ću obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija briga će mi biti zdravlje mog bolesnika. Poštovaću tajne onoga ko mi se povjeri, čak i poslije njegove smrti. Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog poziva . Moje kolege biće mi sestre i braća. Neću dopustiti da u vršenju dužnosti prema bolesniku na mene utiču: starost, bolest ili onesposobljenost, vjera, etničko porijeklo, pol, nacionalnost, politička opredjeljenost, rasa, seksualna orijentacija ili socijalni status. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Ni pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."

1.5. Internacionalni kodeks ljekarske etike

Internacionalni kodeks ljekarske etike, usvojen u Londonu 1949. na Trećoj generalnoj skupštini Svjetskog ljekarskog društva, detaljno razmatra dužnosti ljekara koje proizlaze iz načela medicinske etike i to ne samo onih koji su sadržani u Hipokratovoj zakletvi i Ženevskoj deklaraciji. Dužnosti ljekara grupisane su na sljedeći način:
- opšte dužnosti (dužnosti u cilju spriječavanja neetičke prakse),
- dužnosti prema bolesniku i
- dužnosti prema kolegama.

Što se tiče opštih dužnosti ljekara, pored ukazivanja na pridržavanje najviših mjerila profesionalnog ponašanja, mora se prvenstveno brinuti o interesu pacijenta i poštovati njegovo dostojanstvo, od ljekara se još traži da ne dozvoli da materijalna dobit utiče na njegov rad i zahtjeva da se bori protiv profesionalnih i ličnih nedostataka drugih ljekara. Ovo su nove dužnosti ljekara, koje zahtijevaju ozbiljno angažovanje da bi se razradila i etička pravila ponašanja kao i zakoni i drugi propisi koji regulišu ove probleme.
Kao neetički vidovi ponašanja posebno se spominju nedozvoljeno samoreklamiranje, što postaje, izgleda, sve izraženiji problem savremene medicine, te primanja naknade koja nije zaslužena.
Dužnosti ljekara prema bolesniku su, također, detaljnije razrađene nego u prethodnim dokumentima. Podsjeća se da ljekar mora uvijek imati na umu da je dužan čuvati ljudski život kao i da svom pacijentu mora pružiti potpunu lojalnost i sve ono što medicinska nauka može ponuditi. Insistira se da je dužnost ljekara pozvati drugog kolegu da obavi ispitivanje ili liječenje pacijenta, ako sam za to nije sposoban. Ističe se da je ljekar dužan pružiti hitnu pomoć, ako ona nije osigurana od drugih, i još jednom se doslovno ponavlja formulacija o čuvanju ljekarske tajne, čak i nakon smrti pacijenta.
Što se tiče dužnosti ljekara prema kolegama, od ljekara se traži da se prema njima ponaša onako kako bi volio da se oni ponašaju prema njemu i zabranjuje se otimanje pacijenata od svojih kolega.
Na kraju, ljekari se pozivaju da se pridržavaju načela Ženevske deklaracije.
U osvrtu na probleme iz prve grupe dužnosti, može se zaključiti da su prisutni u našoj praksi, a zapostavljeni u medicinskoj etici i u medicinskom pravu. U drugim zemljama, i jedan i drugi sistem normi poklanjaju izuzetnu pažnju ovim pitanjima.

1.6. Helsinška deklaracija

Na zasjedanju Svjetskog udruženja ljekara 1964. godine u Helsinkiju usvojen je etički dokument koji je poznat kao Helsinška deklaracija. Ponovljene su obaveze iz Ženevske deklaracije (1948. g.) i Međunarodnog kodeksa medicinske etike (London 1949.g.) Date su preporuke svakom ljekaru koji se bavi kliničkim ispitivanjima:
- svaki postupak ili savjet koji bi mogao da oslabi fizičku ili psihičku otpornost ljudskog bića, smije da se primjeni samo ako je u njegovom interesu;
- jasno se razdvajaju istraživanja kojima je osnovna svrha u terapijskoj pomoći pacijentu od istraživanja kojima je osnovni cilj ispitivanja naučan i koja nemaju terapijski značaj za osobe na kojima se izvode;
- kliničko istraživanje mora da se zasniva na naučno utvrđenim činjenicama;
- kliničko istraživanje smiju da izvode samo naučno kvalifikovana lica, medicinski stručnjaci;
- rizik kliničkog ispitivanja mora biti srazmjeran s ciljem koji se želi postići;
- za terapijska klinička ispitivanja ljekar treba da dobije saglasnost pacijenta.

Dopuna Helsinške deklaracije - preporuka za medicinske radnike koji se bave biomedicinskim istraživanjem vezanim za ljudske subjekte - prihvaćena je i revidirana od strane XXIX zasjedanja Svjetskog udruženja ljekara u Tokiju 1975. godine. Polazi se od činjenice da je misija zdravstvenog radnika da čuva zdravlje ljudi. Svrha biomedicinskih istraživanja mora biti takva da poboljša dijagnostičke, terapijske i profilaktičke procedure i razumijevanje etiologije i patogeneze bolesti. U medicinskoj praksi mnoge terapijske i dijagnostičke ili profilaktičke procedure nose sa sobom rizik, pa je nužno da se o tome vodi računa, a pacijent da bude obavješten.

1.7. Lisabonska deklaracija

Deklaracija o pravima pacijenata usvojena je u Lisabonu, Portugal, na 34. Skupštini Svjetskog ljekarskog društva 1981.
Uzimajući u obzir moguće praktične, etičke i zakonske teškoće ili dileme, ljekar treba uvijek raditi u skladu sa svojom savješću i uvijek u najboljem interesu pacijenta. Ova deklaracija sadrži neka od osnovnih prava koja medicinska profesija treba osigurati pacijentima. Kada god zakonodavstvo ili neka vladina mjera negira ova prava pacijenta, ljekari trebaju tražiti odgovarajuće načine da ih osiguraju ili ponovo uspostave.
Prema ovoj deklaraciji pacijent ima pravo:
- na slobodan izbor ljekara
- da ga liječi ljekar koji slobodno donosi kliničke i etičke procjene bez ikakvog uplitanja sa strane
- prihvatiti ili odbiti liječenje nakon dobijanja adekvatne informacije
- očekivati da će njegov ljekar poštovati povjerljivu prirodu svih informacija medicinske i lične prirode
- umrijeti dostojanstveno
- primiti ili odbiti duhovnu ili moralnu podršku, uključujući i pomoć duhovnika odgovarajuće vjere

U pitanju je, svakako, jedna od veoma važnih deklaracija koja je nametnula obavezu da se navedena prava pacijenta dalje razrade ne samo u medicinskoj etici i putem pravnih propisa, već i organizacijom i metodologijom rada zdravstvene službe kao i odgovarajućim internim propisima.

1.8. Havajska deklaracija

Usvojena od strane Svjetskog psihijatrijskog društva 1977. godine na Havajima i potvrđena na Generalnoj Skupštini Svjetskog psihijatrijskog društva u Beču, 1983. godine

Detaljna analiza etičkih stavova i smjernica Havajske deklaracije govori o tome da je ona u funkciji osnovnog načela Hipokratove zakletve – učiniti sve što je moguće i na najbolji način u interesu pacijenta, odnosno voditi računa da mu se ne nanese bilo kakva šteta. Deklaracija je prilagođena, naravno, specifičnostima psihičkih poremećaja, tj. ovoj kategoriji pacijenata. U tom smislu Deklaracija utvrđuje etička pravila koja se tiču: 1) dužnosti psihijatra prema pacijentu, 2) odnosa između psihijatra i pacijenta, 3) procesa liječenja, uključujući i klinička ispitivanja, edukaciju i istraživanja, i 4) prinudnog liječenja.
Havajska deklaracija predstavlja, u stvari, etički kodeks za rad na zaštiti i unapređenju mentalnog zdravlja. U Deklaraciji su sadržani svi fundamentalni i mnogi drugi s njima povezani etički principi. Istovremeno, ona upućuje i kako bi pravnim propisima trebalo regulisati ovaj rad.
- cilj psihijatrije nije samo liječenje bolesnika, već i rad na unapređenju mentalnog zdravlja;
- psihijatar treba služiti najboljim interesima svog pacijenta, ali se podvlači da on mora, istovremeno, brinuti i o interesima društvene zajednice;
- posebno se navodi značaj pravilne raspodjele odnosno razmještaja zdravstvenih resursa kako bi oni bili dostupni svima;
- terapijski odnos u psihijatriji, kad god je to moguće, treba se zasnivati na sporazumu odnosno pacijentovoj saglasnosti za liječenje;
- terapijski odnos treba počivati na povjerenju, povjerljivosti, saradnji i uzajamnoj odgovornosti, pa treba učiniti sve da se on ostvari i tokom liječenja sačuva. Naravno, takav odnos je od velikog značaja za uspjeh liječenja i u drugim granama medicine, ali u psihijatriji je, najčešće, od presudnog značaja;
- kada zbog prirode psihičkog poremećaja, i pored uloženog napora, nije moguće dobiti saglasnost za liječenje, a psihijatar procjeni kako je ono potrebno, njegova je dužnost uspostaviti kontakt sa srodnikom ili osobom bliskom pacijentu da bi zajednički pokušali privoliti pacijenta na saglasnost;
- psihijatar je dužan upoznati pacijenta ili srodnika sa svim relevantnim činjenicama, kako bi se omogućio slobodan izbor metoda liječenja;
- samo u precizno formulisanim situacijama pristupiti prinudnom liječenju uz prinudnu hospitalizaciju;
- uključivanje pacijenta u edukativne i istraživačke programe dozvoljeno je samo uz prethodnu slobodno danu informisanu saglasnost pacijenta i/ili njegovog zastupnika.

Detaljna analiza Havajske deklaracije pokazuje da se problem prinudnog liječenja izdvaja ovdje kao specifičan za psihijatrijske bolesnike, dok bi se za sve ostalo moglo reći da se u svojoj suštini ne razlikuje od etičkih stavova i smjernica koje uopšte vrijede u medicini.

1.9. Deklaracija Rancho Mirage o medicinskoj edukaciji

Usvojena na 39. Skupštini Svjetskog udruženja ljekara,
Madrid, Španija, 1987. god.
“Medicinska edukacija je neprekidni proces učenja koji počinje prijemom na medicinski fakultet i završava se odlaskom u penziju i povlačenjem iz aktivne prakse”.
Prva rečenica ove deklaracije u najkraćem oslikava i njen sadržaj. Navode se osnovni principi vezani za cilj i smisao medicinske edukacije – da pripremi ljekare da liječe bolesti ljudi i da ublažavaju patnje kod bolesti koje su za sada neizlječive. Takođe, medicinska edukacija uči ljekare etičkim standardima mišljenja i ponašanja.

Zatim se navode osnovna načela medicinske edukacije: sastoji se iz edukacije za prvi profesionalni akademski stepen, kliničke edukacije i kontinuirane edukacije tokom čitavog života. U nastavku se detaljno razrađuju ovi nivoi medicinske edukacije, dužnosti studenata, kao i obaveze i odgovornosti nastavnog kadra.

2. ETIČKE DILEME MODERNE MEDICINE

Prije tridesetak godina ideja da kultura i filozofija mogu obezbjediti temelje normativnoj medicinskoj etici bila je puno prihvatljivija nego danas kada je i sam pojam norme, bilo kulturne, filozofske ili etičke, sam za sebe problem. Razlog za to u velikoj mjeri proizlazi iz savremenog kulturalnog i filozofskog pluralizma i sve veće tendencije da se teško vjerovanje u apstraktne i univerzalno primjenjive norme mijenja za prihvatljiviji pojam da su etičke vrijednosti kulturalne i relativne izvedenice. Uprkos tome, zbog velikih etičkih dilema moderne medicine, mnogi naučnici su pokušali da primjene tradicionalne etičke norme na modernu medicinu da bi ustanovili konsenzus za njenu ispravnu praksu. Nažalost, pokušaji do sada nisu bili uspješni, tako da gdje god pogledamo vidimo da etički problemi u medicini ostaju nerješeni. Ovo je, zauzvrat, dovelo do određenog skepticizma u vezi efikasnosti etike u medici. Da bismo razumjeli kako smo došli u ovu slijepu ulicu, neophodno je da shvatimo da smo ozbiljno podcijenili način na koji su nauka i tehnologija transformisale medicinsku praksu.

Da ne bi ulazili u detaljnu raspravu, potrebno je samo spomenuti dva faktora koji snažno utiču na etičke norme:
- sve veći broj neriješenih pitanja u modernoj medicini, koja se uglavnom tiču bioetike;
- promjene u društvu, uglavnom negativne (dehumanizacija društva, otuđenje, pad moralnih vrijednosti) koje snažno utiču na formiranje morala i još snažnije ističu potrebu za inovacijama na polju medicinske etike i medicinskog prava.

Bioetika je nastala kao odgovor na moralne dileme do kojih je doveo ubrzani naučno-tehnološki razvoj na polju medicine. Medicinska etika više ne uspijeva pokriti sva područja problematike zdravlja, bolesti i smrti. Postavljaju se nova pitanja:
- početak ljudskog života, kontracepcija, pobačaj, genetski inžinjering;
- presađivanje organa sa živih ili umrlih, medicinska istraživanja na zdravim, bolesnim i ljudima lišenim slobode;
- pitanje smisla života, patnje, smrti – održavanje života ili eutanazija, definisanje momenta smrti itd.

Ipak, područja medicinske etike i bioetike se u tolikoj mjeri preklapaju da je njihovo razlikovanje više pitanje stila nego profesionalnog konsenzusa.
Etičke vrijednosti koje se stalno spominju u aktuelnim diskusijama su, zapravo bio-medicinska načela:
• dobročinstvo – ljekar uvijek treba postupati u najboljem interesu za pacijenta
• neškodljivost - primum non nocere
• autonomnost – pacijent ima pravo da odbije ili prihvati tretman po svom izboru
• pravednost – pitanje distribucije nedovoljnih zdravstvenih usluga, i odluke ko će dobiti koji tretman (principi pravičnosti i jednakosti); poštena raspodjela dobrobiti, opasnosti i cijene
• dostojanstvo – pacijent i osoba koja ga liječi imaju pravo da zadrže ljudsko dostojanstvo
• iskrenost – koncept informisanog pristanka

Ova načela ne daju odgovore na konkretna pitanja (kako postupiti u određenoj situaciji), ali obezbjeđuju koristan okvir za razumijevanje konflikata.
Kada se moralne vrijednosti sukobe, rezultat može biti etička dilema ili kriza. Stručnjaci iz oblasti medicinske etike predložili su brojne metode kako bi pomogli u rješavanju ovih konflikata. U nekim slučajevima, dobro rješenje dileme i ne postoji, a ponekad etička načela zdravstvene zajednice (npr. bolnice i zdravstvenih radnika) su suprotstavljena načelima pacijenta, njegove porodice ili šire ne-medicinske zajednice. Konfliki mogu nastati i unutar zdravstvene zajednice ili unutar jedne porodice.
Na kraju, i sama etička načela mogu biti, i često u praksi i jesu, suprotstavljena :
- npr. načelo autonomnosti nasuprot načelu dobročinstva u slučaju transfuzije krvi neophodne za spašavanje života, a koju pacijent odbija;
- načelo iskrenosti se i danas često dovodi u pitanje (npr. u SAD-u pacijente koji boluju od karcinoma ljekari pitaju da li žele da saznaju pravu dijagnozu), a samo načelo nije bilo toliko prisutno ni naglašeno prije ere AIDS-a;
- načelo povjerenja (čuvanje tajne) u slučajevima spolno prenosivih bolesti, kada pacijent odbija da informiše bračnog partnera, nasuprot načelima dobročinstva i neškodljivosti;
- načelo neškodljivosti sukobljeno s načelom dobročinstva (visoko rizični tretmani koji mogu naštetiti pacijentu u slučajevima kada bi i nepreduzimanje tretmana prouzrokovalo velike štete; u nekim kulturama i eutanazija se posmatra kroz princip “primum non nocere” - kod velike patnje neizlječivih bolesnika);
Mogli bismo nastaviti još dugo s nabrajanjem, ali važno je da istaknemo suštinu konflikta, da sebi predočimo količinu ovih dilema s kojima se susreću savremeni medicinski radnici, njihov težak zadatak da biraju između ravnopravnih i obavezujućih etičkih normi i principa.
Mnoga od ovih pitanja nemaju odgovora u postojećim medicinskim kodeksima. S pravom se postavlja pitanje da li su dovoljne samo osnovne etičke norme ili je neophodno ažurirati i dopuniti postojeće kodekse medicinske etike.

ZAKLJUČAK

Paralelno s velikim društvenim promjenama, političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturalnim, mijenjaju se i same moralne vrijednosti društva. S razvojem nauke i tehnologije, uvode se novi metodi rada u zdravstvu. Aparati potiskuju ljekara, sve češće se gledaju donijeti rezultati, udaljava se od ličnosti pacijenta. Internet omogućava široku informisanost pacijenata, što dodatno obavezuje ljekare na konstantno stručno usavršavanje. Ali, samo znanje, bez savjesti je nemoral i opasnost. Savjest bez znanja je nekorisna. Dakle, osnovni uslovi za rad u ovoj profesiji su znanje i savjest.

Ipak, posjedujući i jedno i drugo, zdravstveni radnici su opet suočeni s brojnim problemima etičke prirode. Iako se medicinska etika temelji na opštim etičkim normama, medicina kao struka ima naročito izraženu posebnost svojih etičkih normi, jer je njen neposredni predmet čovjek, njegov život, zdravlje i dostojanstvo. U osnovi etičkih pravila za ljekarsku profesiju jeste humanost kao suština medicinske etike i osnovne postavke - da samo dobar čovjek može biti dobar ljekar, da je povjerenje u ljekara temelj odnosa ljekar - pacijent i da ljekar treba da liječi ne samo bolest, nego i bolesnika. Osim toga, medicinska profesija se od davnina razrađuje korpusom etičkih stavova razvijenih primarno u korist pacijenta.

Obzirom na društvenu osnovu morala, sve ove promjene se direktno odražavaju i na moralne i etičke norme. Postojeći prijedlozi za rješavanje konflikata kod etičkih dilema još uvijek nisu zadovoljili praktične potrebe. Neki od konkretnih prijedloga su:

- napraviti sveobuhvatnu studiju koja bi uključila detaljno istraživanje moderne zdravstvene njege, s ciljem boljeg razumijevanja (empirijska istraživanja); sociološku studiju o dominantnim vrijednostima, normama i stavovima koji se tiču medicinsko-etičkih pitanja; napraviti novu teorijsku perspektivu zdravstvene prakse; razviti novu koncepciju bioetičkih načela
- povećati broj Etičkih komiteta zbog povećanja broja etičkih pitanja; u ova tijela, pored zdravstvenih profesionalaca, obavezno uključiti filozofe, pravnike i sl.
- pojačati pravnu regulativu zbog slabljenja odnosa povjerenja, ali imati na umu da zakon propisuje minimum norme postupanja, dok etika propisuje maksimum, onaj nivo kojem treba težiti (znači, pravne norme nikada ne mogu istisnuti etičke)
- da bi se izbjegla manipulacija države u slučaju zamjene etičkih normi pravnim, UNESCO je predložio kreiranje Univerzalne bioetičke deklaracije, koja bi trebala adekvatno odgovoriti na nagomilane probleme u medicinskoj etici, kao i ponuditi rješenje na globalnom nivou

U svakom slučaju, veliki i naporan posao na novim kodifikacijama medicinske etike očekuje stručnjake iz ove oblasti, kao i sve zdravstvene radnike.

LITERATURA

1. Ženevska deklaracija Svjetskog udruženja ljekara / prerađena Hipokratova zakletva / iz l948. godine.
2. Internacionalni kodeks ljekarske etike iz 1949. godine, usvojen na Trećoj generalnoj skupštini Svjetskog medicinskog društva u Londonu.
3. Lisabonska deklaracija, usvojena 1981. godine
4. Helsinška deklaracija, usvojena 1964. godine u Helsinkiju na zasedanju Svetskog udruženja lekara.
5. Marić Jovan, Medicinska etika, XIV dopunjeno izdanje, MEGRAF, Beograd, 2005.
6. www.wikipedija
7. www.wikipedia
8. www.fnif.org/nightingale.html
9. www.pubmed.gov – «The cultural and philosophical foundations of normative medical ethics», Hill TP., Social science & medicine, 1994 Nov
-«Medical ethics: four principles plus attention to scope”, R.Gillon, Imperial College of Science, Technology and Medicine, London SW7 1NA.
10. jme.bmjjournals.com – “Will international human rights subsume medical ethics?”

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi