KAKO SE PROMIJENILO DJETINJSTVO U 20. STOLJEĆU

Prema riječima engleskog spisatelja Johna Miltona djetinjstvo je ono što određuje čovjeka kao što i jutro određuje dan (Milton, 1671.). Upravo iz tih riječi možemo zaključiti da je djetinjstvo, iako postoji mnoštvo njegovih definicija, početna stepenica razvojnog i odgojnog procesa unutar kojeg dijete stječe adekvatne kompetencije koje ga kasnije određuju kao odraslu osobu te mu omogućuju smislenu interakciju sa svijetom koji ga okružuje. Djetinjstvo, kao takvo, igra izuzetno važnu ulogu u modeliranju djeteta u zrelog pojedinca te mu je danas „priznata“ vlastita osebujna priroda i posvećeno mnogo više pozornosti.
Usprkos današnjoj validaciji djetinjstva, kao kompleksnog i vitalnog razdoblja djetetova života, moramo imati na umu da je taj fenomen tek odnedavna detaljnije osviješten, što se najbolje očitava u riječima Lloyda deMausa, teoretičara na polju psihohistorije, koji je naglasio da je sama povijest djetinjstva noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi (deMause, 1974).
Zbog tih razloga ovaj će se seminarski rad, vođen Pascalovim načelom da su sve stvari istodobno uzrokovane i uzroci nečega i da je nemoguće spoznati dijelove, a da se ne poznaje cjelina (prema Morin, 2001, str.43 ), ukratko osvrnuti na najvažnije koncepcije u povijesnom shvaćanju djeteta i djetinjstva.
Poseban naglasak staviti će na poimanje djetinjstva u 20. stoljeću, „stoljeću djeteta“, na najznačajnije predstavnike nove generacije istraživača na polju povijesti djetinjstva, na brojne socijalne i društvene faktore koji su uzrokovali buđenje svijesti i promjene na tom području, kao i na buduće implikacije novootkrivenih teorije na sam razvoj djetinjstva u našem stoljeću.

2. Definicije djetinjstva

Prije analiziranja djetinjstva kroz povijest, kako bi stekli epistemološki uvid u njegovu evoluciju do 20. stoljeća, tom je kompleksnog fenomenu potrebno pristupiti od početnog stadija određivanje samog pojma.
Već je psihologija, svojom razvojnom periodizacijom, odredila rano djetinjstvo kao vremenski period, koji traje od treće do dvanaeste godine, u kojem se nesmetano i kontinuirano ostvaruje psihološki, fizički, kognitivni i emocionalni razvoj. Djetinjstvo se kao takav vremenski period može podijeliti na rano, od 3 do 7 godine, na srednje, od 7 do 10 te na kasno djetinjstvo koje traje od 10 do 12 godine (Vasta, Haith, Miller, 1998). Ta je sistematizacija određena brojnim mentalnim, socijalnim, kognitivnim,emocionalnim i kulturnim postignućima djeteta koja mu omogućuju ispravan budući razvoj.
U pogledu ontogeneze djetinjstvo se primarno poistovjećuje sa konceptom zrelosti, posebice mentalne, koja nije uvijek refleksija socijalnog i kulturnog razvoja. Djetinjstvo se, u vidu filogeneze shvaća kao ljudski tipičan i neizbježan fenomen u kojem se manifestiraju čovjekove jedinstveno socijalno- kognitivne i kulturalne karakteristike (Vasta, Haith, Miller, 1998).
Mnoge od ovih pretpostavki o djetinjstvu prenose se u standardni ili univerzalni model djetinjstva prema kojem djetinjstvo predstavlja razdoblje njege, skrbi, igre i učenja u obitelji i školi, u kojem ne postoje zahtjevi za odgovornošću ili zaposlenjem.
. Međutim, posljednjih se godina pojavljuje sve više kritika ovakvog univerzalnog, zapadnjačkog pogleda na djetinjstvo i razvoj djeteta, pa se on zamjenjuje kulturalnim teorijama koje djetinjstvo tumače kao kulturalni proces, duboko ukorijenjen u društvenom, ekonomskom i kulturnom kontekstu u kojem dijete živi i različitim sustavima koji utječu na njegov život, odnosno na koje život djeteta utječe. U okviru ovih pristupa smatra se da na razvoj djeteta utječu sljedeća tri ključna elementa u njegovom okruženju; kontekst, fizičko i društveno okruženje u kojem djeca žive – obitelj, vršnjaci, socijalni obrasci i organizacija njihovog svakodnevnog života; kulturalno regulirani običaji i odgojni postupci, organizacija skrbi i obrazovanja, stavovi prema igri, treningu i disciplini te društvene konstrukcije: interpretacija djetinjstva i razvoja iz perspektive djetetovih roditelja i drugih utjecajnih odraslih osoba u njihovim životima .

3. Djetinjstvo kroz povijest i djela autora 20. stoljeća

Poimanje djetinjstva i svega onoga što asociramo s njime nije univerzalno već se esencijalno razlikuje kroz razne kulture i samu povijest. Za razliku od konkretno determiniranih i kulturološki jedinstvenih bioloških kategorija djeteta, poput roda ili rase, djetinjstvo je sociološko kulturološki konstrukt koji se s vremenom diferencirao do oblika kojeg poznajemo danas.

3.1. Antički svijet

Među najznačajnije novovjekovne istraživače ovog perioda u povijesti djetinjstva možemo navesti bostonskog profesora Johna Boswell-a, sa djelom The Kindness of Strangers: The Abandonment of Children in Western Europe from Late Antiquity to the Renaissance (1988), te pionira psihopovijesti Lloyda deMause-a. Psihopovijest je znanost o psihološkim motivima povijesnih događanja koja većinu svojih uvida crpi iz područja uglavnom zanemarenima od strane povjesničara, kao sile koje oblikuju ljudsku povijest. Povijest djetinjstva, koja je jedna od tri područja istraživanja ove discipline, nastoji odgovoriti na pitanja poput: Kako su djeca odgajana kroz povijest? Kako su obitelji funkcionirale kroz povijest? Mjesto i vrijednost djece u društvu i promjene istog kroz vrijeme?
Godine 1974.deMause uređuje knjigu Povijest djetinjstva, s indikativnim podnaslovom Evolucija odnosa roditelja i djece kao povijesni faktor, u čijem se naslovu daje naslutiti bit njegove psihogene interpretacije povijesti u kojoj je odnos između djeteta i roditelja značajnija pokretačka snaga od , na primjer , tehnološkog ili ekonomskog napretka. On smatra da je što se ide dalje u prošlost niža razina brige za djecu i veća vjerojatnost da će se djecu ubijati, napuštati, tući, terorizirati i seksualno iskorištavati (deMause, 1974).
Stoga nas ne može iznenaditi da se Antički period promatra kao faza čedomorstva i napuštanja. deMause u ovom razdoblju izjednačuje napuštanje sa čedomorstvom koje je trajalo sve do 4.stoljeća nove ere.
Djetinjstvo nije bilo važno samo po sebi, nego kao dio procesa stvaranja dobrog građanina te su djeca, kao i žene, marginalizirani kako od strane društva, tako i zakona koji ne priječe napuštanje i prodaju djece radi podmirenja dugova. Boswell navodi da je zbog straha od prostitucije s kćerima napušteno 20-40% djece, ali i da nema institucionalnih tješenja te da su djeca prepuštena na “milost stranaca”. Zbog takvih okolnosti nedvojbeno je veliki postotak napuštene ili prodane djece završilo kao roblje.
U skladu sa rimskim poimanjem da su prokreacija i nastavak obiteljske loze svrha braka, pojavljuje se još jedan fenomen vezan za problem napuštanja djece, koji je u srži mnogo humaniji. Napušteno se dijete moglo uzeti i odgojiti kao zakonito dijete žene koja nije mogla začeti. Takvo dijete ili alumni, kako je bio uvriježen naziv za njega u Rimu, odgajano je od strane skrbnika koji ga je tretirao kao vlastito dijete. U ovakvom načinu postupanja sa djecom vidimo prve naznake neke organiziranije skrbi za dijete i njegovo djetinjstvo.
Unutar rimske obitelji je vladalo uvjerenje da su roditeljska skrb, koju je prvenstveno pružala majka, i vrijeme koje oni investiraju u dijete nezaobilazni za uspješno i produktivno djetinjstvo. Ovom interaktivnom pristupu djeci suprotstavljala se , takozvana Patria potestas, moć oca koji vlada svojom djecom, kao kralj svojim podanicima, upravljajući njihovim životima i smrću.

2.2.Srednji vijek

Pojavom kršćanstva i vjerovanja u spasenje svakog ljudskog bića implicira se bolji status za mlađu djecu koju se nastoji uvesti u kršćansku obitelj, ali i osvijestiti o postojanju duše i raznih vrijednosnih sustava.
Dok se napuštanje manje osuđivalo, čedomorstvo se, sukladno kršćanskom uvjerenju u svetost života, osuđuje kao zloćin. Smatralo se da su djeca zaštićena od Boga, ali i od vlastitog anđela čuvara, stoga se sve više vršio pritisak na roditelje da izvršavaju svoje obaveze i dužnosti prema djeci.
Zahvaljujući širenju Crkva, koja je nudila samostane i sjemeništa za neželjenu djecu, počinju se podučavati čitanje i pisanje kod djece koja su bila uključena u vjersku poduku.
Činjenica je da je srednjovjekovlje rano djetinjstvo shvaćalo 'zabrinjavajućim' dobom nevinosti pa se na njega gledalo kao na stanje nesvjesnosti o grijehu. No, već nakon prvih nekoliko godina na dijete se gledalo kao na odraslu osobu. Čim je naučilo igrati se, moralo je svladati kakvo zanimanje, upoznati rad na polju ili negdje drugdje, a to je pogodovalo brzom sazrijevanju. Djeca plemića nedvojbeno su bila povlaštena, ali ni za njih nije postojalo stvarno djetinjstvo: u dobi od šest godina dječaci bi počeli obnašati dužnost paževa na dvoru nekog velikaša i nestrpljivo čekali da započnu uvježbavanje s oružjem. U takvim je okolnostima nedostajala dublja emotivna povezanost između roditelja i djece. Tek se u 13. stoljeću utire put novom osjećaju prema djeci i obitelji i to najprije u građanskom okružju.
Istraživanja povijesti djetinjstva u Srednjem vijeku polaze od zaključaka Phillippea Ariesa, autora djela, objavljenog u engleskom prijevodu kao, Centuries of Childhood (1962) koje je prenijelo autorov stav da je djetinjstvo društveni konstrukt kojem povjesničari trebaju ozbiljno pristupiti. Zahvaljujući tome, osobito u novije vrijeme, dio je povjesničara počeo uvoditi perspektive djece u svoje studije o djetinjstvu.
Aries je korištenjem ikonografskih izvora, istraživanjem dječjih portreta, njihove odjeće i povijesti igre zaključio da je dječji lik na srednjovjekovnim slikama gotovo nevidljiv, a da tamo gdje se pojavljuje prikazuje dijete kao odraslog u malome. Prema tome je zaključio da u srednjovjekovnom društvu ideja o djetinjstvu nije postojala, ali da to ne znači da su djeca bila zapostavljana ili prezirana, naglašavajući da se ideja o djetinjstvu ne treba zamijeniti s osjećajima prema djeci. Drugim riječima, Aries razlikuje "sentiment", osjećaje vezane za djetinjstvo, i odnos roditelja prema djeci. ( Aries, 1962).
Prema Ariesu, Srednji vijek ne poznaje granice koje odvajaju svijet odraslih od svijeta djece. ali napominje da će postupno odvajanje tih dvaju svjetova početi zbog općenitijih kulturnih promjena koje su rezultirale odvajanjem društvenih klasa i rasnom podijeljenošću. Općenito, on smatra, da ideje o djetinjstvu imaju vlastiti povijest, te da su konstantne jedino u svojoj promjenjivosti .
Ariesove zaključke kasnije je ozbiljno izazvala Linda Pollock sa svojim radom Forgotten Children: Parent- child Relations from 1500 to 1900 objavljenim 1983. godine. Posebice je kritična spram njegovom zanemarivanju ostalih srednjovjekovnih izvora koja su na naturalistički način prikazivali djetinjstvo, naglašavajući da se povijest djetinjstva prvenstveno treba proučavati putem neposrednijih izvora poput dnevnika i autobiografija, a ne iz slika koje su značajne za povijest teologije ili umjetnosti, ali ne i djetinjstva (npr., Isusa se u srednjem vijeku često prikazivalo kao dijete; ali promjene u prikazivanju Isusa govore o promjenama u teologiji, a ne u stavovima prema djetinjstvu).
Pollockova donosi novi pristup baziran, ne na ideji djetinjstva, nego na stvarnosti odnosa roditelja i djece koji nije obilježen promjenama, kako Aries smatra, već kontinuitetom. Naposljetku, ona zaključuje, da odnosi između djece i roditelja nisu bili formalni i jednostrani te da se u roditeljskom žaljenju i skrbi za izgubljenim djetetom nije ništa promijenilo kroz stoljeća.
Druga značajna medivelistica koja se, svojim djelom Childhood in the Middle Ages, (1990). suprotstavlja Ariesovim zaključcima. jest izraelska povjesničarka Shulamith Shahar. Ona navodi da je sredinom i u kasnijem srednjem vijeku postojao koncept djetinjstva te da su roditelji ulagali materijalne i emocionalne resurse u svoje potomke. Također smatra da postoje dokazi veće roditeljske skrbi i da je postojala teorija i praksa vezana za trudnoću, rađanje, hranjenje novorođenčadi, odučavanje od dojenja te za rani odgoj. Na kraju zaključuje da je slika srednjovjekovnog djetinjstva pozitivnija od one uobičajeno prisutne u literaturi, a da je negativna slika djetinjstva proizašla dijelom iz prevelikog naglašavanja prvog grijeha i poštivanja onih koji su se bili spremni odreći potomstva u ime Boga.

3.2. Humanizam, renesansa i reformacija

Humanizam i renesansa nisu značajni samo po brojnim znanstvenim otkrićima i preporodu u umjetnosti već je to period u kojem se javlja potreba za novom ideologijom u skladu s kojom se čovjek se okreće prema sebi i svijetu u kojem živi. U tom pogledu pozicija djeteta, kao i svega vezanog uz njega, postaje po prvi puta jasno osvijetljena u vidu odbacivanja surove srednjevjekovne discipline i naglašavanje njegovih ovozemaljskih, tjelesnih, intelektualnih i emocionalnih potreba.
U ovom razdoblju djeca zauzimaju posebno i uzvišeno mjesto te se, zbog uvjerenja da djeca posjeduju ključ budućnosti, naglašava pravilan odgoj i skladni odnosi unutar obitelji. Posebnim isticanjem očeve uloge se pojavljuje odmak od srednjovjekovne misli i prakse gdje su primarno majke imale obavezu brinuti se o djetetu prvih sedam godina njegova života. Takav način razmišljanja se očitava u tome da se otac brine oko odabira i angažiranja dojilje, pazi na djecu, da je zadužen za rano podučavanje djece (koje je bilo vrlo važno u ovom razdoblju; novi pomak od srednjeg vijeka) te da uspostavlja autoritet ljubavlju.
Najveći predstavnik takvog humanističkog ideala, Erazmo Roterdamski (Zaninović, 1988.), naglašava da se dijete mora odmah podvrgnuti intenzivnom podučavanju te napada one koji, karakteristično za ovo doba, tetoše i razmazuju djecu. Vjerovao je kako je priroda u djecu usadila sjeme želje za znanjem i sposobnost pamćenja karakteristične samo za to razvojno razdoblje te naglasio potrebu za oblikovanjem djeteta. U tom oblikovanju majka ima ulogu njegovateljice dok je otac odgovoran za dječakov karakter.
Iako je Erazmo naglasio veliku važnost učiteljske profesije, uvidjevši da se od očeva ne može očekivati da snose odgovornost cijelog obrazovanja, stvarnost je bila znatno drugačija; škole su postale mjesta mučenja u kojima se ne čuje ništa osim zvižduka šibe i urlika brutalnog zlostavljanja.
Paralelno sa humanizmom i renesansom, u 16. je stoljeću, Europom odjeknuo vjerski i društveni pokret reformacije koji je, potaknut sve većom valorizacijom čovjeka, nastojao unijeti duhovne i strukturalne promjene u tadašnju Crkvu. Unutar reformacije se pojavljuje pokret kalvinizma, predvođen učenjima teologa Jeana Calvina koji je smatrao da su djeca rođena s izvornim grijehom te da će bez vodstva težiti prema zlu. Iako je Calvin odbijao uvjerenje o dječjoj čistoći naglašavao je da djeca imaju veliku sposobnost učenja u ranoj dobi te da roditelji imaju priliku i obvezu da ih prikladno odgoje. Kalvinistički pristup bazirao se na uvjerenju da će strog odgoj odvratiti djecu od lošeg ponašanja i tako odstraniti potrebu za strožim oblicima kazne. Kalvinisti ili puritanci su, uz pisanje priručnike za pomoć roditelja u odgoju, pisali i knjige posebno za djecu sa moralni i vjerski sadržajem.
Nemoguće je promišljati o ovom periodu, a da se ne spomene jednog od najutjecajnijih pedagoških autora, idejnog začetnika pedagogije ranog i predškolskog odgoja, J.A.Komenkog (Zaninović, 1988); čovjeka koji se svojim idejama i impozantnim opusom obilježio budući život svakog djeteta. Iako su njegova djela, poput Velike didaktike, i zasluge značajne za čitavu pedagogiju, gledano u kontekstu povijesti djetinjstva, Komensky je svojom sistematizacijom razreda, gotovo utopističkim uvjerenjem u ravnopravno obrazovanje, naglašavanjem važnosti odgoja, igre i majčinske skrbi u ranom djetinjstvu, ostvario svojevrsnu idejnu revoluciji u kasnijim promišljanjima o djetinjstvu, ali i položaju samog djeteta u društvu.

3.3. Djetinjstvo u 18.stoljeću

U povijesti djetinjstva 18. stoljeće predstavlja vrijeme ključnih primjena u idejama o djetinjstvu, ali i promjena u teoriji i praksi djetinjstva kao posljedica sekularizacije stavova o djeci. Na djetinjstvo se počelo gledati kao na fazu života, važnu samoj po sebi, a ne kao na pripremu za nešto što treba uslijediti.
Zbog manjeg utjecaja kršćanstva, posebice u objašnjenju prirodnih fenomena, počinje se uvažavati dječja sposobnost za rast i razvoj čija je pokretačka snaga nije Bog već priroda te je umijeće odgajanja u tom kontekstu primarno ovisilo o prirodi i slobodi djeteta.
Pojavom ranog romantizmom, odgoj djece postao je žensko zanimanje te je samo u drugoj polovici 18. st. stopa smrtnosti među djecom engleske aristokracije mlađom od 5. g. opala je za 30% jer su majke s njima provodile više vremena dajući im potrebnu skrb i bliskost (Demografska tranzicija, na: http://en.wikipedia.org/wiki/Demographic_transition, 19. 03. 2012). Važnost djece u ovom razdoblju očitava se i u odvajanje djetinjstva kao posebnog svijeta, razvoju dječje književnosti, te sve većim tragom djece u umjetnosti. Iako je romantizam bio utjecajniji kao skup ideja nego kao pomoć svakodnevnom odgoju; potaknuo je misli o djetinjstvu koje se sada štovalo, za razliku od puritanskog naglašavanja djeteta kao grešnog bića te je usadio osjećaj važnosti djetinjstva. U tome pronalazimo revolucionarnu bit ovog perioda, zahvaljujući kojem, je društvo promijenilo svoje ideje i postalo više usmjereno djeci koji su od malog i beznačajnog ljudskog bića postali bića koja se štovalo
Ovaj je period obilježen zamislima dvaju velikih filozofa i teoretičara na polju djetinjstva, Johnom Locke-om i Jean-Jacques Rousseau-om. Locke polazi od pretpostavke da je dijete tabula rasa, prazna ploča, koja se s vremenom ispunjava raznim iskustvima i okolinskim utjecajima (Zaninović, 1988). Takvo poimanje djeteta, pod utjecajem iskustva, nazvano je empirizmom ili pedagoškim optimizmom zbog uvjerenja u svemogućnost odgoja u oblikovanju djeteta. No, Locke dalje napominje da je dijete tabula rasa samo kad su u pitanju ideje, ali ne i sposobnosti te da odgoj treba odgovarati individualnom djetetu kako bi se ostvario pomak ka društvu usmjerenom prema djetetu.
Njegova rasprava o obrazovanju (Some Thoughts Concerning Education, 1693) bila je najpopularniji odgojni priručnik 18. stoljeća, posebice od strane srednjeg staleža. dominantno sekularan u tonu i sadržaju.
Locke-ov nasljednik, možda najutjecajniji predstavnik prosvjetiteljstva, Jean- Jacques Rousseau, se sa teorijom nativizma suprotstavlja svom prethodniku. Nativizam ili pedagoški pesimizam polazi od uvjerenja da je dijete unaprijed determiniramo vlastitom prirodom te da okolina, iskustvo i odgoj ne mogu promijeniti ono prirodno u njemu (Zaninović, 1988). Rousseau napada tradiciju te osuđuje tvrdnje da majke kvare djecu jer smatra da one žele da im djeca budu sretna, ali navodi kako su zanemarivanje i strogoća oca višestruko štetnije. Naglašava pravo djeteta da bude dijete jer je, prema njemu, djetinjstvo najbolje razdoblje u životu, napominjući da se djeci treba dopustiti odrastanje u skladu s prirodom, bez nametanja moralnih pravila i učenja.
Njegovo je djelo, Emil ili o odgoju, usprkos osudi katoličke crkve zbog odbijanja Njenog autoriteta, ostvarilo zapanjujuće posljedice za djetinjstvo u 18. stoljeću. Rousseau je promovirao novu senzibilnost majčinstva protivno dominantnom mišljenju od renesanse do prosvjetiteljstva da očevi igraju ključnu ulogu u odgoju djece.
Među najvažnije autore 20. stoljeća koji su se orijentirali na ovaj period mogu se ubrojiti Edward Shorter, sa knjigom The Making of the Modern Family (1976) te Lawrence Stone sa svojim djelom The Family, Seks and Marriage in England 1500-1800 (1977). (prema Ledić, 2000, str.11/12).
Shorter je nastojao povezati prijelaz iz tradicionalne u modernu obitelj s odnosom majka-dijete, navodeći da je dobro majčinstvo moderan izum jer su u tradicionalnom društvu majke bile ravnodušne na razvoj i sreću djece mlađe od dvije godine. Znakove povećane osjećajnosti među srednjim staležom sredinom 18. stoljeća (majčino dojenje, tj. prestanak sustava slanja djece dojiljama; prestanak povijanja djece; slobodnija interakcija majke i djeteta) opravdava razvojem kapitalizma koji je zaslužan za fragmentaciju i raspad tradicionalnog društva. Upravo zbog toga se, prema Shorteru, dobro majčinstvo širi se od bogatijih prema manje bogatima.
Stone prvenstveno istražuje povijest i promjene u obitelji s posebnim naglaskom na srednji i viši stalež napominjući da je moderna obitelj postala jača emocionalno povezana nuklearna jezgra vezana prvenstveno za dom. Za razliku od, na primjer puritanske odlučnosti da se slomi dječja volju i dijete podredi autoritetu starijih i superiornih (roditelja), u ovom se periodu mijenjaju odgojne prakse i uspostavljaju emocionalni odnosi. Promjene u osjećajnosti povezuje s razvojem individualizma povezanog s nestajanjem aristokracije i uzdizanjem neovisnog i samopouzdanog srednjeg staleža.

3.4. Djetinjstvo u 19. stoljeću

Aries je konstatirao da je dijete u 17. stoljeću bilo ignorirano, u 18. otkriveno, da bi u 19. postalo pravim tiraninom (Aries, 1996). Ovaj je period obilježen sveopćim sentimentalnim prihvaćanjem djetinjstva, posebno pod utjecajem viktorijanskog društva koje je odgoj modeliralo po uzoru na tadašnju kraljicu Viktoriju i princa Alberta koji su simbolizirali savršenu obitelj punu ljubavi. Sukladno tome, pojavljuje se sve veći broj publikacija koji su savjetovali roditelje, promičući disciplinirano, ali svejedno mnogo senzibilnije roditeljstvo iz jednostavnog razloga što se vjerovalo da se, kroz nježnost, ostvaruje bolji moralni i socijalni odgoj. U kasnom 19. stoljeću, koje neki nazivaju zlatnim periodom djetinjstva, odrasli je svijet usvojio zamisao o djetinjstvu u kojem se dijete treba njegovati i zaštiti od brojnih opasnih i kompliciranih implikacija odraslosti. No, ovom procvatu treba pristupiti rezervirano jer se doticao samo interesa viših i srednjih klasa dok su mnoga djeca još uvijek ostala na marginama društva.
Industrijska revolucija je, u ovom periodu, proizvela rastuću potrebu za manualnim radnicima koji su najčešće bili upravo djeca iz siromašnih radničkih obitelji. Iako je dječji rad, u raznim oblicima, bio oduvijek prisutan djeca su u ovom periodu provodila čak i 12 sati radeći u gotovo nehumanim uvjetima. Zbog tih je razloga 1883. godine donesen prvi učinkoviti zakon koji je nastojao smanjiti eksploataciju djece u opasnim i neadekvatnim radnim uvjetima. No, usprkos smanjenju dječjeg radnog vremena na samo 10 sati, još uvijek nije bio nikakav veći pomak u pogledu dječjeg rada.
Zbog povećane urbanizacije, rasta siromaštva i kriminala ponovno je došlo do povećanog napuštanja djece, ali i do porasta u marginaliziranim djelatnostima poput dječje prostitucije i kriminala. Tako je, primjerice, bila uvriježena praksa prisiljavanja djece na prosjačenje, što je često rezultiralo i brojnim zlostavljanjima od strane odraslih.
Usprkos lošim životnim uvjetima djece tek je sredinom 19. stoljeća pokazana inicijativa za zaštitu djece organiziranjem institucija i utočišta za napuštenu i zlostavljanu djecu.
U kontekstu povijesti djetinjstva, ovaj period je označen kontrastima, ali i velikim razvojem humanističkih znanosti, poput psihologije i same pedagogije, prvim temeljima za razvoj dječjih prava te kao takvo u suštini predstavlja prvu stepenicu u modernom poimanju djetinjstva.

4. Djetinjstvo u 20. stoljeću

Dvadeseto je stoljeće, kao stoljeće djeteta, obilježeno konkretnim izučavanjem djetinjstva kao specifične životne dobi u kojoj su djeca aktivni čimbenici u tvorbi vlastite kulture. Prema dosadašnjem pregledu je vidljivo da je povijest djetinjstva svojevrsni evolucijski proces koji se odvijao donekle sporo i jednolično, te je bio uvjetovan brojim čimbenicima koje je potrebno raščlaniti kako bismo uvidjeli imanentnu promjenu djetinjstva u 20. stoljeću.

4.1. Faktori koji utječu na stvaranje modernog djetinjstva

Postoje brojni činitelji koji su svojim djelovanjem utjecali na razvoj djetinjstva, ali i na razvoj pedagoških ideja o modernom djetinjstvu. Jedan od najvažnijih je zasigurno uspostava dječjih prava koja su posebno naglašena 50-ih godina prošlog stoljeća, a konačno jasno definirana Deklaracijom o pravima djece donesenom 1989. godine.
Drugi bitni faktor koji mijenja djetinjstvo jest rastući pokret za novi odgoj koji izražava liberalne težnje građanstva da se djetetu omogući vlastita sloboda i slobodan izbor. U kontekstu toga, posebno su značajne brojne inovacije u školama i samoj pedagogiji.
Za period ranog djetinjstva, ovdje je potrebno naglasiti pedagogijsko učenje Marie Montessori koja je stvorila novi model ustanova predškolskog odgoja u kojem je bio naglasak na slobodi djeteta i poticanju njegove individualnosti i intelektualne snage.
Uz Mariu Montessori, koja je među prvima uvidjela važnost ranog djetinjstva, razvile su se i druge alternativne škole, poput one Rudolfa Steinera ili Summerhill programa, koje u svojim inovacijama u pristupu djeci znatno utjecale na moderno djetinjstvo.
Ovaj je period također obilježen procvat u drugim znanostima, naročito psihologiji, koja je svojim istraživanjima znatno utjecala na razumijevanje promjena u individualnom razvoju pojedinca, a s time i djeteta. Boljim razumijevanjem djece, stvorili su se uvjeti za kasnije socijalno i pedagoško djelovanje usmjereno prema optimaliziranju djetinjstva kao svojevrsnog razvojnog i odgojnog perioda.
Uz inovacije u spomenutim poljima, djetinjstvo je kasnije snažno uvjetovano i raznim društvenim aspektima kao što je, na primjer, sve veća industrijalizacija koja zahtijeva veći stupanj obrazovanog stanovništva, stavivši s time, ponovno naglasak na važnost obrazovanja, što je vidljivo uvođenjem zakonski obaveznog školovanja.
Povećana demokratizacija, tehnološki, ekonomski i socijalni razvoj, promjena socijalne kontrole, sukobi, primirje, krize, revalorizacija vrijednosti, evolucija obitelji i roditeljstva samo su još neki od razloga zbog kojih se djetinjstvo mijenjalo kroz čitavu povijesti, ali posebno u prošlom stoljeću.

4.2. Socijalni i društveni kontekst djetinjstva

Djetinjstvo je u 20. stoljeću doživio svojevrsni procvat u pravima djece, koja su često dovedena do apsurda što je vidljivo na primjeru Londona u kojem su djeca već 1900. godine smatrana punopravnim odraslim građanima koji su mogli, na primjer konzumirati alkohol i duhanske proizvode, ali i biti osuđeni na zatvor predviđen za odrasle prijestupnike.
Siromaštvo je, kao i u prethodnim razdobljima, rezultiralo povećanim radom djece koji je sada bio donekle reguliran te otežanim školovanjem posebice za žensku djecu. No, čak su i djeca iz bogatijih obitelji bila donekle uskraćena slobodnog djetinjstva zbog sve popularnijih internata, u koje su se dječaci slali već u ranom djetinjstvu dok su djevojčice većinom bile vezano za dom odgajane u uvjerenju da su predodređene samo za dobru ženidbu i obitelj.
Ovo je stoljeće također period u kojem su se zbila dva najveća rata u povijesti civilizacije, Prvi i Drugi svjetski rat, koji su, iz očitih razloga, devastirali jednu čitavu generaciju djece. No, nakon rata, postignuta su brojna medicinska unapređenja koja su omogućila znatno duži životno vijek djece, kao i mnogo zdravije djetinjstvo. Tehnološki napredci, od kojih je najvjerojatnije najutjecajnija bila televizija, omogućili su djeci bolju perspektivu i postupni ulazak u svijet odraslih.
U sljedećim je desetljećima djetinjstvo, pod snažnim promjenama, od zatvorenih 50-ih, preko liberalnih 60-ih sve do 90-ih godina doživjelo brojne metamorfoze koje se odvijaju još i danas.

4.3. Komercijalizacija djetinjstva

Otkrićem televizije, čijih implikaciji ni danas nismo u potpunosti svjesni, djetinjstvo je postalo predodređeno za razne vanjske utjecaje koji ga oblikuju.
Iako je ona u svojim začecima bila tek statusni simbol, rijetko korišten od strane siromašnijih obitelji, s vremenom je evoluirala u nezamjenjiv „stroj“ prisutan u svim domovima. U stvarnosti koja ne dopušta da opstaju snovi i imaginacija, ono što je djeci najmilije, pritiskom dugmeta na ekranu omogućuje im se ulazak u svijet mašte, slike i zvukova koji je daleko od tužne i monotone svakodnevnice. Filmski junaci koji utjelovljuju snagu, poštenje, maštovitosti i lukavstvo služe djeci za identifikaciju i podlogu za vlastite maštarije. No, mnogi smatraju da televizija uništava osjećaj srama i dječju vjeru u racionalnost odraslih te zamjenjuje dječju radoznalost s cinizmom i nedostižnim i nerealnim ciljevima.
Američki autor Neil Postman, u svom djelu The Disappearance of Childhood , napominje da djetinjstvo nestaje zapanjujuće brzo, što se očitava u sve većem trendu poistovjećivanja djece i odraslih, koji je vidljiv od same dječje odjeće pa do sve zrelijih zločina koja djeca čine. Postman nestanak djetinjstva argumentira popularizacijom interneta i televizije koji su djecu omogućili nesmetani ulazak u svijet odraslih.
Stručnjaci o problemu televizijskih utjecaja govore diferencirano ističući, mogli bismo reći čak i provokativno, da djeci danas treba televizija, odnosno drugim riječima da djeca mogu gledati televiziju jer ona nije opasnije od drugih djelatnosti kojima se bave, ako je to gledanje umjereno i uz kontrolu roditelja.
Popularizacijom televizije razvio se drugi fenomen vezan uz djetinjstvo dvadesetog stoljeća, a to je komercijalizacija i manipulacija djetinjstva. Televizija je, identificirajući djecu kao punopravne kupce, učinivši ih metom masovnog marketinga, stvorila novu stvarnost dječje kulture. Ta je komercijalizacija djetinjstva iz temelja transformirala i industriju igračaka koja je sada morala udovoljiti komercijaliziranim željama djece. Samo se u Americi, između 1955. i 1985.godine, prodaja igračaka utrostručila. U sedamdesetim godinama prosječno Američko dijete nije imalo samo jednu lutku, medvjedića, ili kamiona, već je njegovu sobu punilo preko devedeset igračaka (prema Richards, 2011, str.109).
Ovo je stoljeće, iako u znatno manjoj mjeri nego naše, obilježeno masovnom komercijalizacijom i materijalizmom u kojima se najranjivija djeca. Neumorna medijska mašinerija stvorila je prvotnu generaciju djece potrošača, novu svjetsku demografiju, u kojoj plastične lutkice postaju nezamjenjivi i dominanti simboli u dječjim životima, ali i amblemi njihovih najdubljih želja.

4.4. Djetinjstvo danas

Zaključak

Povijesnom analizom djetinjstva postaje svjedoci svojevrsnog civilizacijskog apsurda dehumanizacije djetetova bića koje je najvitalniji prenositelj kulture i spoznaje iz jednog vremena u drugo. Djetinjstvo se, kao period u kojem dijete akumulira potrebno znanje i iskustvo koje ga modelira zrelu i potpuno ostvarenu osobu, odvijao donekle sporo i jednolično.
Od čedomorstva u Antičkom svijetu, preko srednjovjekovnog negiranja pojma djetinjstva, humanističke revolucije, moralističkog perioda prosvjetiteljstva i romantizma, industrijaliziranog 19. stoljeća do liberalnog 20. stoljeća taj fenomen je, kroz inovativne ideje brojnih mislilaca, poput Platona ili Komenskog, doživio vlastiti preobražaj u ono što danas poznajemo.
Brojni su faktori potaknuli promjenu djetinjstva u prošlom stoljeću. Razvoj dječjih prava i naglašavanje obrazovanje potaknulo je stvaranje prvih pedagogijskih učenja koji su priznali važnost ranog djetinjstva. U tome je pogledu posebno značajan bio rad Marie Montessori, koja je prva uistinu inzistirala na ranom individualnom odgoju djeteta. Povećana demokratizacija, tehnološki, ekonomski i socijalni razvoj, promjena socijalne kontrole, sukobi, primirje, krize, revalorizacija vrijednosti, evolucija obitelji i roditeljstva također sudjeluju u formiranju modernog djetinjstva.
Dvadeseto je stoljeće, također razdoblje u kojem se pojavljuju prvi teoretičari povijesti djetinjstva poput Lloyda deMause-a, Linde Pollock, L. Stone-a, E. Shorter-a i nezaobilaznog P. Ariesa koji je prvi naglasio da je djetinjstvo društveni konstrukt kojem povjesničari trebaju ozbiljno pristupiti.
Djetinjstvo je kroz povijest dovedeno do pojma koji je u potpunosti iskrivljen, opterećen komercijalizacijom, manipulacijom i raznim socijalno kulturalnim izazovima. Neovisno o tome ono je također konačno dobilo zasluženo mjestu, ne samo u znanosti već i svijetu odraslih, kao period u kojem se osnovna bit djetetova bića.

Literatura

1. Aries, P. (1986). Centuries of childhood, London: Pelegrine books
2. Babić, N. i Irović, S. (2003). Dijete i djetinjstvo- teorija i praksa predškolskog odgoja. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Visoka učiteljska škola u Osijeku.
3. deMause, L. (ed). ( 1974). The history of childhood, London: Harper&Row.
4. Key, E. (2000). Stoljeće djeteta, Zagreb: Educa.
5. Kopić Ž. i Korajac V. Djeca i djetinjstvo u dokumentima o pravima djece, ŽIVOT I ŠKOLA: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, Vol. LVI No.24 Prosinac 2010.
Pretraživanje informacija na internetu 9.3.2012.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=94851
6. Ledić, J. (2000). Dnevnik Mladena Lokara, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci.
7. Miliša, Z., Tolić, M.,Vertošek N. (2009). Mediji i mladi-prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji, Zagreb: Sveučilišna knjižara
8. Milton, J. (2006). Paradise reagined, New York: 1stWorld publishing
9. Postman,N. (1994). The disappearance of childhood. New York: Vintage/ Random house
10. Pretraživanje informacija na internetu 19.3.2012.
http://en.wikipedia.org/wiki/Demographic_transition
11. Pretraživanje informacija na internetu 9.3.2012.
http://www.20thcenturylondon.org.uk/server.php?show=conInformationRecord.324
12. Richards, C. (2011). Young people, popular culture and education. London: Continuum International PG
13. Shaw, R. (2009). Epidemija popustljivog odgoja, Zagreb: VBZ
14. Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Slap.
15. Zaninović, M. (1988). Opća povijest pedagogije. Zagreb: Školska knjiga
16. Windelband, W. (1988). Povijest filozofije. Zagreb: Naprijed

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD