OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PEDAGOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
ŠKOLA SUMMERHILL
Tema seminarskoga rada jest Summerhill, nekonvencionalna škola Alexandera Sutherlanda Neilla, u kojoj djeca imaju potpuno drugačija prava i odgovornosti i u kojoj im se dopušta da samostalno stvaraju jedan drugačiji pogled na svijet. Summerhill je primjer koji, iako jedinstven unutar postojećeg obrazovnog i društvenog sistema, pokazuje da je drugačije obrazovanje i drugačiji način života moguć. Standardno obrazovanje koje se s manjim međusobnim razlikama danas provodi u gotovo cijelom svijetu ima ogromne nedostatke, u znanstvenom i odgojnom smislu. U ovom radu cilj nam je osvrnuti se na sljedeće: doznati je li i u kolikoj mjeri škola Summerhill imala zapravo pozitivne efekte na svoje polaznike, iako je primila brojne negativne kritike, te više puta bila pod istragom državne inspekcije. Jasno je da ona ne može sama po sebi promijeniti cjelokupni način razmišljanja i života zapadne civilizacije. Ipak, ona može biti jedan od pokazatelja smjera u kojem bismo trebali krenuti i zato je od velike važnosti u ovome radu istaknuti Neilla kao osobu koja je okrenula novi list u pedagoškoj praksi usmjeravajući se na djetetovu osobnost, poštujući njegovo pravo na slobodu i samooblikovanje, na zadovoljenje vlastitih potreba i to pretpostavkama odgoja, a ne manipulacije.
2. ŠKOLA SUMMERHILL
Sumerhill je moderna škola smještena u Leistonu u Suffolku (60-ak km od Londona). Utemeljio ju je Alexander Sutherland Neill 1921. godine i bio njezinim ravnateljem do svoje smrti nakon čega je taj posao preuzela njegova supruga Ena i obavljala ga 12 godina. Danas je ravnateljica Zoe Readhead, Neillova kćerka. Krenula je kao eksperimentalna škola, no sada je pokazna škola – pokazuje da sloboda djeluje. Neill je školu zasnovao na uvjerenjima:
- prilagoditi školu djetetu
- pružiti djetetu slobodu da bude što jest
- dijete jest dobro, a ne zlo biće
- dijete je po naravi mudro i realistično
Djeca dolaze u školu u dobi između 5 i 12 godina i ostaju uglavnom do 16. Obično je to brojka od oko 35 dječaka i 30 djevojčica. Velik broj učenika je iz stranih zemalja. Smješteni su u skupinama prema dobi, te žive u odvojenim zgradama, od kojih svaka ima kućepazitelja. Za učenicima nitko ne posprema i ne pregledava im sobe. Sati nisu obavezni, raspored postoji samo radi učitelja. Nastava je usklađena s dječjom dobi i njihovim interesima. No, učenici vole pohađati satove (pr. dječak koji je obolio od hripavca i kojeg su morali odvojiti plakao je jer taj dan nije mogao slušati predavanja). Metode poučavanja nisu važne jer ako dijete nešto želi naučiti ono će naučiti na koji god način ga se poučavalo. Razredni ispiti ne postoje. Svi su ravnopravni (glas učitelja vrijedi isto koliko i glas šestogodišnjaka).
2.1. Školske sjednice
Summerhill je samoupravna škola demokratskog oblika. Svi prijedlozi, pritužbe, eventualna kažnjavanja itd. rješavaju se glasanjem na općim sjednicama subotom na večer. Svaki član škole (svi učenici i osoblje) ima 1 glas koji isto vrijedi. Ne postoji birokracija; na svakoj sjednici je drugi predsjednik. Posao tajnika je dobrovoljan. Na početku svakog tromjesečja bira se predsjednik za samo jednu sjednicu; na kraju svakog zasjedanja- svaki tjedan bira se novi predsjednik. Tko god ima nekakav prijedlog, žalbu, sugestiju iznese to na općoj sjednici.
Ipak, postoje aspekti škole koje režim samoupravljanja ne obuhvaća- dakle, u praksi je sloboda ipak ograničena. Primjerice, osoblje se zapošljava bez savjetovanja s djecom, hrana na meniju je izbor „odraslih“, kao i zdravstvena pravila, protupožarna sigurnost, izbor udžbenika, namještaja, itd. Samoupravljanje se odnosi na rješavanje stvarnih situacija u zajedničkim životima, problema s kojima se svakodnevno susreću.
2.2. Samoupravljanje
Summerhill je internatska škola i stoga ima prednost što se tiče samoupravljanja jer djeca donose vlastite zakone. Dnevne škole se većinom svode na nastavu, dok u internatskim učenici žive stoga su, osim nastave, obuhvaćeni i drugi aspekti, tipa zlostavljanja, lošeg ponašanja, itd., da o tome raspravljaju, iznose što im u konkretnim primjerima smeta, što je ružno. Na taj se način razvija kompromis koji je izuzetno važan u životu.
2.3. Igra i samoregulacija
Summerhillska teorija je da ako se dijete u djetinjstvu naigra, kada se na taj način ispuni, prionut će na posao i suočiti se sa životom. Odrasli igru ignoriraju, smatra Neill, i smatraju ju gubljenjem vremena ostavljajući u tradicionalnim školama vrlo malen prostor za nj, gurajući na taj način dijete u „odraslost“, za koju će „imati vremena“ cijeli život.
2.4. Rad i iskrenost
Neill u svojoj knjizi Škola Summerhill: novi pogled na djetinjstvo, o ovoj temi, kao i o ostalima progovara kroz primjere, na kojima gradi svoja saznanja i zaključke. Tezu da je rad djeci dosadan potvrđuje primjerom gradnje ambulante koju su učitelji trebali sagraditi uz pomoć učenika, no kad su djeca počela zahtijevati plaću i pošto im je to odbijeno, odustali su od toga te su naposljetku ambulantu sagradili učitelji i posjetioci. Neill ih zbog toga ne smatra lijenima već smatra da su ona do 18. godine zaokupljena neposrednim interesima i da za njih budućnost nije nešto o čemu razmišljaju u smislu odgovornosti koja se tamo javlja.
Djetinjstvo je razigrano doba; svaka zajednica koja zanemaruje tu istinu, ne odgaja djecu kako valja.Neill smatra da su lažna pristojnost i izvještačeno ponašanje neiskrenosti koje stvaraju tradicionalne škole i koje nisu dobre za dijete. Kada se one izgube, a to se čini slobodom (jer samo u slobodi može rasti na vlastiti, prirodan način – onako kako treba rasti3), djeca postaju zdrava i prirodna koji izražavaju svoje mišljenje bez ikakvih nećkanja. Dijete se rađa kao iskreno stvorenje, konvencije i očekivanja stvaraju neiskrenost.
2.5. Privatni sati
Privatni sati su svojevrsna terapija, neobavezni razgovori koje je Neill vodio s učenicima kraj ognjišta sa svrhom da rezriješi neki problem koji je dijete imalo (krađe, bježanja, itd.). Oni su individualni i nisu redoviti- učenik ih pohađa po potrebi. Najidealnije je kada dijete samo traži privatne sate kako bi uz pomoć Neilla riješili svoj/e problem/e.
2.6. Seks i koedukacija
Summerhill ima otvoreni stav prema seksualnosti. Smatra da se ona ne smije potiskivati i da treba otvoreno razgovarati o seksu i da je pogrešno mišljenje da je masturbacija grijeh. U Summerhill djeca dolaze u ranom djetinjstvu i jako se vežu uz školu i zbog toga ne žele ugroziti budućnost same škole – a ugrozili bi je da netko od učenica ostane trudna, smatra Neill. Odnos između spolova je zdrav, nema virenja kroz ključanicu, dječaci ne špijuniraju djevojke kada se sunčaju u polju niti se djevojke uzbude kada dječaci ljeti rade ili se igraju samo u kratkim hlačicama. To smatraju normalnim. Koedukacija u smislu zajedničkog školovanja dječaka i djevojčica zbog gore navedenih viđenja, pogleda, svjetonazora nije problem.
2.7. Učitelji i poučavanje
Summerhillski učitelji su maštoviti i kreativni, ali i potiču dječju kreativnost, neprikosnoveno više cijene dječje emocije od njihova intelektualnog napretka, dopuštaju, dapače, potiču igru, slobodu i zabavu. Drže do toga da učenici mogu znanje potrebno za prijemne ispite steći u dvije godine i da je nepotrebno djecu godinama „terorizirati“ obaveznom nastavom, učenjem iz knjiga i napamet. Svoja predavanja moraju učiniti zanimljivima djeci jer su neobavezna za pohađanje i na taj način privući djecu na nastavu. Neill smatra da se dobri učitelji rađaju i da ih dobrima ne može učiniti nikakva naobrazba i posebna obuka. Djeca moraju osjetiti da su oni na njihovoj strani, ne smiju biti autoritet, ni moralisti, strah i trepet, nego ravni njima. Dobar učitelj mora imati smisao za humor jer je to djeci zanimljivo i shvaća ga kao znak blagonaklonosti, ali humor u smislu da se učitelj smije zajedno s djecom, a ne djeci. Učitelju se nije dobro uzrujavati jer to izaziva ruganje i podsmjeh učenika.
3. UTJECAJI NA ŠKOLU SUMMERHILLNeill je svoje ideje provodio i u praksi tako što je osnovao školu Summerhill, gdje je djeci pružao obrazovanje potpuno drugačije od onog u konvencionalnim školama. Zajedno sa suradnicima 1921. godine utemeljio je međunarodnu školu smještenu u predgrađu Dresdena, koju je kasnije premjestio u Sonntagsberg u Austriji. Nakon povratka u Englesku smjestio je školu na brijegu Summerhill, po kojem je dobila i ime. To je ime škola zadržala i kad je premještena u Leiston u Suffolku. Iako nastala 1921. godine škola Summerhil još uvijek je, nažalost, jedinstvena po cilju koji je nastojala ostvariti. Osim je što je upravljao školom, Neill je objavio i 21 knjigu u kojima iznosi svoju radikalnu životnu filozofiju i teoriju o obrazovanju, na koje nisu utjecali prosvjetni stručnjaci već psiholozi poput Freuda, Stekela, Reicha i Homera Lanea. Oslanjajući se u početku na Freudovu psihoanalizu, a zatim na nauk Wilhelma Reicha, te ponajviše na vlastito pedagoško iskustvo, Neill je izgradio originalan i za filozofiju odgoja nezaobilazan pristup odgoju. Ipak, u njemu je moguće prepoznati ponešto Rousseauovog ili više Freudovog utjecaja, ali Summerhill nije bio samo maštovita vizija već i odgojna utopija koja je postajala stvarnost. Po prvi je put netko stvarno i sustavno pokušao prilagoditi školu djetetu, a ne dijete školi. Izbor iz njegovih knjiga pod nazivom „Summerhill, Radikalni pristup podizanju djece“ koja je izdana 1960. prodana je u milijunima primjeraka diljem svijeta. Iako je Neill umro 1973. godine, značaj njegove poruke o vrijednosti sretnog djetinjstva još je uvijek aktualan i jedinstven.
Neill je u svoju školu često primao problematičnu djecu u čijem je odgoju koristio nekonvencionalne metode kao što su nagrađivanje djeteta kad bi nešto ukralo, dopuštao je uništavanje školske imovine, dijete godinama uopće nije moralo prisustvovati niti jednom satu ako to nije htjelo, i tome slične metode. Zbog toga su ga neki stručnjaci kritizirali čak i kad su one bile uspješne u preodgoju takve djece. Neill sam priznaje svoje neuspjehe s nekom djecom koja bi u školu dolazila starija i s dosta kompleksa i problema nakupljenih tokom odrastanja. Iz tog razloga prvenstveno je u školu primao mlađu djecu na koju društvo još nije imalo prilike nepovoljno utjecati.4. SUMMERHILL ZA I PROTIV
Treba upozoriti i na nedostatke Neillova pristupa, koji je nesumnjivo bio talentirani odgajatelj. Prije svega ističe se njegov nepromišljen odnos prema obrazovanju. Iako je u pravu da djecu ne treba siliti znanjem, ne smije se prešutjeti njegova nezainteresiranost za obrazovne metode kojima bi se djeci znanje ne nametnulo već ponudilo primjereno njihovim mogućnostima i potrebama. Ne uskraćujući djetetu igru, znanje je moguće ponuditi kao poželjan izbor ali je za to potreban stalni metodički napor. Prema tome, Neill je pogrešno procijenio da nije potrebno ništa učiniti da bi dijete shvatilo kada želi nešto naučiti čime je zapravo zanijekao različitost dječjih obrazovnih mogućnosti i potreba koje zadovoljenje ne moraju uvijek naći u onome što je već dano, nego se uvjeti njihova zadovoljenja moraju tek stvoriti.
Godine 1970. u Americi je izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom „Summerhill: za i protiv“. U deset priloga iz zbornika nalazimo različita mišljenja o Neillovom modelu obrazovanja.5 Max Rafferty jedan je od njegovih žešćih kritičara. On smatra da u ovako razvijenom i civiliziranom društvu prirodno obrazovanje nema apsolutno nikakvog smisla, pošto je društvo krajnje izvještačeno. Po Raffertyju je prirodno obrazovanje nestalo s pojavom pisma. Također, on smatra da je strah neophodan za preživljavanje vrste, te da bi ljudska vrsta izumrla kad bi se prestala bojati. On kaže da se niti jedno dijete ne želi posvetiti učenju ako ima mogućnost igrati se ili ljenčariti, te da je stoga djecu potrebno na neki način motivirati za rad. Motivacija su ocjene, strh od autoriteta, strah od neuspjeha. Ne uzima u obzir to da su u Summerhillu djeca koja nisu imala nikakvih psihičkih problema uglavnom redovito prisustvovala nastavi, čak su bila tužna ako iz nekog razloga nastavnik ne bi mogao održati nastavu iz nekog predmeta, a nisu bila motivirana ocjenama. Nadalje, Raferty se pita koji je smisao prilagođavanja škole djetetu kad mu se život kasnije neće prilagođavati, pritom zaboravljajući na to da mlade generacije stvaraju svijet budućnosti, te da im slobodno obrazovanje može pomoći u stvaranju slobodnog svijeta.
Pozitivna kritika Neillove teorije obrazovanja dolazi, između ostalih, od Ericha Fromma. On je došao do zaključka da Neillova osnovna poruka nije ništa drugo do ljubav prema životu. Fromm kaže da je suvremeni privredni sustav prilagođen proizvodnji konformista, potrošača sa standardiziranim ukusima, ljudi kojima se lako može manipulirati. Takvi ljudi su također tjeskobni, usamljeni, dosadno im je, nemaju uvjerenja i ne raduju se životu. Čovjek koji se ne raduje životu pristupa svemu, pa i drugim ljudima, kao mrtvim stvarima, privlači ga materijalno bogatstvo. Jednom riječju, takav čovjek pretpostavlja posjedovanje postojanju. Fromm kaže da je jedini Neillov cilj taj da odgoji djecu koja vole život, koja će biti aktivni sudionici a ne pasivni promatrači života, što je upravo ono s čim se kritičari Summerhilla ne mogu složiti. Oni ne mogu prihvatiti ideju da ljudi trebaju živjeti zbog života samog, a ne zbog postizanja materijalnog bogatstva i slave.
Fromm je dao kritičku primjedbu u predgovora knjizi, koja se odnosi na to da je Neill malo previše naglasio značaj seksualnosti, sljedeći Freuda. Kad je Neill prije šezdesetak godina prakticirao svoju metodu i kasnije napisao knjigu, društveni stav prema seksualnosti je bio potpuno drugačiji od današnjega. To je u svakodnevnom životu bila tabu tema, o njoj se u obiteljima, a ni šire, nije smjelo govoriti. Danas je drugačije, ali ništa bolje. Danas je seksualnost izišla iz ilegale, ali je umjesto slobodne postala raspusna i neodgovorna. Neill je u ono vrijeme skidajući tabu sa teme seksualnosti time provodio terapeutski efekt prema djeci, što danas više nema značaja.
Mnoga američka djeca većinu vremena provode pred televizijom, televizija je najbolji način pomoću kojeg roditelji ušutkaju svoju djecu. Suvremeni učenici žive u sredini totalnih medija. On smatra da škole moraju poći od učenika, a ne od nastavnog programa, nastavnika, administracije, sustava testiranja ili bilo kojeg drugog neučeničkog sastojka obrazovne sredine. Smatra da su škole za učenike, sve ostalo su samo sredstva za ostvarivanje cilja koja će biti ili neće biti upotrijebljena u zavisnosti od toga služe li razvoju učenika ili ne. Mudrost Summerhill odgovara potrebama djeteta elektronskog doba. Ona počinje poštovanjem i ljubavlju prema djetetu. On odaje priznanje Neilovoj brizi za sveokupni saznajni i osjećajni razvoj djeteta. Neke od Culkinovih odrednica po kojima bi trebalo poticati djecu da se razvijaju su: a) smisao o sebi-smatra da je uloga nastavnika pothranjivanje tog delikatnog procesa uz uklanjanje svih prepreka razvoju i obezbjeđivanju konteksta ljubavi, poštovanja, kompetentnosti i snage; b) smisao za smisao-učenika treba poticati da unutar sebe otkrivaju unutarnji smisao za ispravno i pogrešno, istinito i lažno; c) smisao za besmisao - prirodnim putem.Ashley Montague smatra da je Summerhill pomogao ljudima da razumiju nekoliko osnovnih istina: a) neophodnost ljubavi, b) jedina zdrava disciplina je ona nad samim sobom, samodisciplina, c) sloboda je velika odgovornost, d) dobar nastavnik poučava djecu u ovim specifičnim istinama, a također ih uči kako da sama sebe uče. Navodi da tradicionalno obrazovanje većinom osujećuje pojedinčevu jedinstvenost i kreativnost. Škole naziva tvornicama koje u djecu ubacuju velike količine nabubanih činjenica i zatim se u određenom periodu kroz različite metode, npr. ispit traži od njega da izbacuje te nabubane činjenice.
John Holt voli razgovarati s malom djecom i slušati ih kako govore. Ne smatra da su njihov pogled na život ili njihova shvaćanja o životu banalna zato što se zasnivaju na malom iskustvu. On zaključuje da djecu moramo uzimati za ozbiljno i da prema njima postupamo s poštovanjem, djecu ne treba obasipati novcem kao što čini većina ljudi. Prema njegovu zaključku djeca u Sumerhillu ozdravljaju i rastu zahvaljujući slobodi, podršci i poštovanju koje im on ukazuje i upravo te uvjete treba stvoriti i u drugim školama ako želimo da djeca budu zdrava i napredna.
Bruno Bettelheim navodi da je osnovna Neillova filozofija naivna, rusoovska i drži da se dijete rađa s urođenom dobrotom. Kada bi zlo društvo, naročito njegovi loši roditelji dopustili djetetu da prirodno raste bez osjećaja tjeskobe i inhibicija ono bi sasvim sazrelo u najveličanstvenije ljudsko biće.8 Što se tiče same psihoanalize Neill je iz nje preuzeo jedino stav da je potiskivanje loše i da seksualne inhibicije stvaraju neuroze.
Michael Rossman smatra da je Neill u Summerhillu izgradio jednu usko označenu obrazovnu zajednicu koja je bila organizirana oko oslobađajućeg autoriteta samouprave. Opisuje mnoge pojave zdravog razvoja ličnosti. Sve one zavise od razvitka jednog alternativnog stila autoriteta koji se dijeli, on je demokratski i elastičan, a čija se moć primjenjuje putem primjera, a ne prinude. Prema njemu takav autoritet više ojačava nego što slabi one koji su mu podvrgnuti.
Sylvia Ashton zamjera Neillu što je za njega alat važniji od knjige, knjige za njega nemaju vrijednosti. U njegovoj školi učenici ne moraju dolaziti na nastavu i mogu sami odlučiti kada će naučiti čitati. Ona smatra da čitanje samo po sebi ima svojstvo iscjeljenja, pri tome je važno da čovjek ne treba samo naučiti čitati već treba i željeti čitati.
Paul Goodman je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara suvremenog društva. Uživa veliki ugled među studentima na koje snažno utječe. Objavio je preko dvadeset knjiga i predavao na sedam američkih univerziteta. On smatra da: a) uzgredno obrazovanje (uzimanje učešća u tekućim društvenim aktivnostima) treba biti glavni način učenja; b) prema njegovu mišljenju većinu srednjih škola treba ukinuti, društvene funkcije srednjih škola trebaju preuzeti druge vrste omladinskih zajednica; c) obuka na koledžima uglavnom treba usmjeravati u pojedine profesije, a ne mu prethoditi; d) cilj elementarne pedagogije završno sa dvanaestom godinom trebalo bi biti zaštita i njega slobodnog rasta djeteta s obzirom na to da roditelji i oklina vrše pritisak na dijete.
Naum Dimitrijević - Knjiga A. Neilla Slobodna djeca Summerhilla doživjela je i pohvale i kritike. Oni koji je kritiziraju smatraju da on zanemaruje društvo kao jedan od najznačajnijih činilaca u formiranju mladog čovjeka, u izgradnji i razvijanju školskog sustava, odnosno škole kao institucije. Za njega je postojeća škola loša, isti su takvi i nastavnici i roditelji i on izlaz traži u jednoj novoj školi čiji je cilj potpuna sloboda učenika i njihova sreća. Međutim poput mnogih nezadovoljnika nije u zamjenu za ono što je htio da se sruši ponudio nešto novo. On odbacuje sve društvene običaje, norme i zakone, cjelokupno društveno ustrojstvo i kao da vjeruje da će sreća njegovim učenicima biti obezbijeđena samo ako ostanu vjerni potpunoj slobodi koja vlada u Sumerhillu. Problem je u tome što se oni u daljnjem životu neće moći tako lako prilagoditi društvenim normama iz koje su otišli, a kojima će se poslije vratiti. Za njega je alat važniji od knjige, za njega knjige nemaju vrijednosti. On govori o sreći koja vlada u Sumerhillu i o sretnim učenicima, ali ne objašnjava kakav je to sretan učenik. S druge strane dobra strana Samerhila je nuđenja mogućnosti da se učitelji i roditelji preispitaju u svojim postupcima i pokušaju promijeniti ih na bolje.
5. PLODOVI SUMMERHILLA U HRVATSKOJ
Dio razgovora o osnivanju škole Summerhill preuzele smo s Interneta9, a datum kada je intervju objavljen je 5. studenog 2009. pa pretpostavljamo da je škola još u osnivanju. Na pitanja odgovara Dragana Bolješić, predsjednica udruge Slobodna škola koja je osnovana 9. svibnja 2008. godine u Karlovcu. No, ideja o osnivanju je rođena puno ranije. Inicijatori cijele priče su Lana Cvitak, profesorica psihologije i Dragana Bolješić Knežević.
Kako je sve počelo, kako je nastala ideja o osnivanju udruge koja bi osnovala prvu slobodnu demokratsku školu u Hrvatskoj?
„Lana i ja smo srodne duše koje su spoznale patnje učenika u sistemu u kojem i same rade. Jedna smo drugoj bile podrška i zaključile da bi sistem bilo vrlo teško mijenjati iznutra zbog predrasuda i frustracija među nastavnicima i učenicima. Počele smo maštati o jednoj drugačijoj školi. Bacile smo se na proučavanje alternativnog obrazovanja i malo po malo došle do slobodnih škola. Lana je pročitala članak o Summerhill školi u „Globusu“ i iznenadila se dosta površnim i negativnim osvrtom na tu legendarnu ustanovu u kojoj se rodila dječja demokracija. Odmah sam, u jesen 2007. godine, kontaktirala Zoe Readhead ravnateljicu i vlasnicu škole Summerhill, kćerku legendarnog Alexandra Neilla, koja mi je, na moje zaprepaštenje, odgovorila i spojila me s Leonardom Turtonom, zaduženim za planiranje nastave u Summerhill školi, a koji me je pozvao na Evropsku konferenciju demokratskog obrazovanja (EUDEC) u Leipzigu 2008. Kasnije se u radu oko osnivanju pridružila i Kosjenka Brajdić, mlada učiteljica iz Zagreba koja je pobornik slobodnih škola i koja je svojim prijašnjim iskustvom pomogla u osnivanju udruge i također pošla na konferenciju.”
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi