OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PEDAGOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Školstvo u Europi u 19. stoljeću
Bez poznavanja pedagoške prošlosti ne mogu se shvatiti događanja u pedagoškoj sadašnjosti. Pedagogija kao znanstvena dicspilina razvila se u 19. stoljeću, stoga je ono vrlo važno razdoblje kako za pedagogiju, tako i za razvoj školstva. 19. Stoljeće je razdoblje ustroja sustava odgoja i obrazovanja, pojave značajnih pedagoga , razvoja srednjeg školstva, stručnog obrazovanja i profesionalne izobrazbe. Utemeljitelj pedagogije kao samostalne znanosti odgoja i obrazovanja je Herbart (1776. – 1835.)
2. ŠKOLSTVO U EUROPI U PRVOJ POLOVICI XIX STOLJEĆA
2.1. FRANCUSKA
1802. godine u Francuskoj, nakon potpisivanja konkordata s rimskim papom, svećenstvo dobiva pravo osnivati svoje obrazovne institucije, tj. Škole, premda pod kontrolom države. Također se u sve škole ponovo uvodi vjeronauk.
Od 1802. Godine u Francukoj se organiziraju dvije vrste srednjih škola, a to su liceji i koledži (college). Školovanje nije bilo besplatno već se školarina plaćala prema imovnom stanju roditelja.
Od 1806. do 1808. godine, za vrijeme Napoleonova carstva upravu i organizaciju škola preuzima država. Državna uprava je prepustila općinskim upravama nadležnost nad osnovnim školstvom, a one nisu mogle materijalno uzdržavati škole, pa je narod i dalje ostajao napismen. Ženska djeca nisu bila obuhvaćena osnovnom školom, jer državna uprava ije pokazivala interes za njihovo školovanje.
S druge strane, u doba Napoleona, srednjim školama se posvećivalo puno više pažnje. Privredi i društvenoj upravi bili su potrebni raznovrsni stručni kadrovi. Još uvijek se teži odgoju mladih u vojničkom duhu i diciplini.
Visoko školstvo, u toku Napoleonove uprave ima zadatak obrazovati činovnike, pravnike i lječnike. Broj visokoškolskih ustanova se povećava, a posebice pravničkih škola, vojničkih škola, medicinski fakulteta, teoloških fakulteta i fakulteta za književnost.
U toku julske monarhije (1830 – 1847) školstvo doživljava nove promjene. Državna uprava potiče brže razvitak obrazovanja, a zakon obvezuje svaku općinu da otvori školu za dječake, te se time povečava broj učenika. Osnovno obrazovanje nije bilo besplatno, ni obavezno.
Za vrijeme Drugog carstva (1852 – 1870) francusko je školstvo bilo centralistički organizirano. (kaj to znači?)2.2. NJEMAČKA
Početkom XIX. stoljeća počeo je razvitak narodnih odnosno osnovnih škola, a time je i broj kola porastao. Otvorene su mnoge učiteljske škole. Utjecaj na razvoj osnovnih škola imala je politička reakcija, te se sve više pažnje posvećuje nastavi relicije i odgoju „nacionalnog duha“. 1854. godine osnovne škole se u potpunosti stavljaju pod vlast svećenika, a samim time vjeronauk dolazi na prvo mjesto u nastavnim planovima. Rad u školi većinom je učenje na pamet, bez samostalnog razmišljanja učenika.
Gimnazije su i dalje bile privilegirane škole u kojima se školovala plemićka omladina, koja se pripremala za sveučilišne studije. Osim gimnazija postojale su i realne škole.
Osim osnovnih i srednjih škola razvijaju se i sveučilišta, čiji je zadatak bio razvijanje znanstvenog rada. Pokretač razvoja sveučilišta u Njemačkoj bio je Wilhelm Humboldt, koji je osnovao i sveučilište u Berlinu (1810). Osim u Berlinu sveučilišta se osnivaju i u Breslau, Götingenu, Bonnu i Münchenu.
Razvitak industrije u Njemačkoj uzrokovao je i osnivanje velikog broja viših tehničkih škola.2.3. ENGLESKA
Početkom XIX. stoljeća osnovne škole većinom su bile u rukama crkvenih redova, a država se nije nimalo brinula za njihov razvoj. Osnovne škole su bile obavzne za djecu zaposlenu u tvornicama. Promjene u osnovnom školstvu uvode Joseph Lancaster i Andrew Bell tzv. Bell-Lancasterov sistem. Prema tom sistemu nastava se izvodi s velikim brojem učenika, a na način međusobnog učenja, što bi značilo da stariji učenici, prenose znanje grupama mlađih učenika. Dok se obrazovanje A. Bella, anglikanskog svećenika uglavnom temeljilo na religijskom odgoju, J. Lancasterov program je bio nešto širi. J. Lancaster je preuzeo brigu o obrazovanju i odgoju siromašne djece, te je također otvarao i škole za djevojčice. Bell – Lancasterov sistem ubrzo se proširio i u druge europske zemlje.
Srednje obrazovanje u Engleskoj i dalje ostaje nepromijenjeno. Što znači da najvažniji položaj i dalje imaju tzv. velike javne škole (great public schools), koje imaju visoke školarine, pa se školuju samo djeca plemstva. Srednje školstvo u Engleskoj i dalje ostaje konzervativno. 50-ih i 60-ih godina, osnovano je mnogo privatnih srednjih škola, te su otvorene mnoge trgovačke i tehnički usmjerene škole.2.4. RUSIJA
Prvo ministarstvo prosvjete u Rusiji osnovano je 1802. godine. Zemlja je tada bila podijeljena na šest školskih okružja sa skrbnikom prosvjete na čelu. Prema Ustavu iz 1804. godine, školski sustav obuhvaćao je ove vrste škola:
1. Parohijske škole
2. Kotarske škole
3. Gimnazije
4. Sveučilište
Parohijske škole bile su u gradovima i selima, a nastavni predmeti su bili vjeronauk i moralne pouke, čitanje i pisanje, računanje, građa čovječjeg tijela i čuvanje zdravlja. Kotarske škole su se osnivale u kotarskim i gubernijskim mjestima i trajale su dvije godine. Gimnazije se osnivaju u gubernijskom gradu.
1804. godine ministar prosvjete te zastupnik staleškog sistema škola bio je A.S. Šiškov. On je kočio razvitak slobodne misli, uveo je cenzuru i povećao netrpeljivosti među staležima. Osnovno načelo bila je izreka: „Učiti cio narod pismenosti donosi više štete nego koristi.“
1830. godine car Nikola I. uveo je birokratsko-policijski sistem upravljanja u školama. Gimnazije se tada odjeljuju od sveučilišta. U nižim razredima uvode se tjelesne kazne, a obrazovanje se svodi na formulu: pravoslavlje, samodržavlje i narodnost. 1835. godine donesen je Sveučilišni ustav koji ukida sve elemente tzv. akademskih sloboda. Broj škola u tom razdoblju posetepeno se povećava pod utjecajem industrije. Osnovan je Tehnološki institut, te više srednjih i nižih gospodarskih, tehničkih i trgovačkih škola.
1864. godine objavljena je Uredba o osnovnihm školama, prema kojoj su u nastavnom planu bili vjeronauk, rusko i crkveno slavensko čitanje, pisanje, osnovne računske radnje, te je moguće i pjevanje.
Osnovne škole bile su namijenjene djeci bez obzira na imovinsko stanje i vjeroispovijest. Školarinu su određivali osnivači škola, a to su uglavnom bile ustanove te seoska i gradska društva.
Reforme šezdesetih godina obuhvatile su i srednje škole. Zakon je propisao tri tipa sedmorazrednih gimnazija, a to su bile: klasične gimnazije (s grčkim i latinskim), klasične gimnazije samo s latinskim i realne gimnazije.3. ŠKOLSTVO U EUROPI U DRUGOJ POLOVICI XIX STOLJEĆA
3.1. FRANCUSKA
U osmom desteljeću 19. stoljeća provedene su školske reforme. Doneseni su zakoni po kojima je školska obvaveza obuhvatila djecu od šeste do trinaeste godine života. Nastava je bila besplatna. Škole nisu nadzirali svećenici, stoga nije bilo vjeronauka. Crkva je sačuvala svoje pozicije samo u privatnim školama, kojih je u to doba u Francuskoj bilo oko 13000.
Nakon završene osnovne škole, školovanje se nastavlja u višim narodnim školama, koje traju tri godine i pripremaju učenike za stručna zvanja.
Reforma srednjih škola provedena je 1880. godine. Proširen je program matematike, prirodnih predmeta i modernih živih jezika. Također je uvedena filozofija. Organizirali su se i posebni ženski liceji s petogodišnjim trajanjem, a njihov cilj je bio odgojiti buduće majke za „domaće ognjište“.3.2. ENGLESKA
1880. godine u Engleskoj je donesen zakon o osnovnom obrazovanju. Prema tom zakonu Engleska je podijeljena na okruge, a u naseljima se formiraju školski odbori. 1893. godine uvedena je opća školska obaveza za djecu od sedme do jedanaeste godine.
U drugoj polovicci 19. stoljeća u Engleskoj su postojale ove srednje škole:
- škole koje se izdržavaju od školarine učenika ili različitih zaklada
- škole koje su otvarale privatne osobe ili društvene organizacije3.3. NJEMAČKA
1872. godine u Njemačkoj uvedene su Naredbe o osnovnoj školi. Prema njima u osnovnim školama bili su ovi predmeti: vjeronauk, njemački jezik, matematika, prirodopis, zemljopis, povijest, crtanje, pjevanje, gimnastika i ručni rad. U škole je uveden državni nadzor, no nakon ostavke ministra Falcka ponovno jača Katolička crkva. Osnivaju se produžne škole gdje je školovanje trajalo dvije do tri godine.
U Njemačkoj su postojala četiri tipa srednji škola a to su:
- Klasična gimnazija
- Realna gimnazija
- Viša realka
- Progimnazija, realna gimnazija i realka
Od svih navedenih srednjih škola klasična gimnazija je bila privilegirana i u nju su se upisivala djeca povlaštenih klasa. Osim ovih škola počele su se otvarati i šestogodišnje srednje škole tzv. Mittelschule, a za djevojke su otvarane posebne škole u kojima su učile strane jezike i domaćinstvo.3.4. AUSTRIJA
Školskim zakonom 1867. godine u Austriji je proglašena sloboda nastave. Svaki sposobni državljanin je mogao osnivati škole. U škole se uvodi materinski jezik i onih učenika, koji nisu bili njemačke narodnosti. Utjecaj crkve na školu postepeno smanjuje.
Zakon o osnovnim školama objavljen je 1869. godine. „Prema zakonu osnovna škola je trebala odgajati djecu u moralnom-vjerskom duhu, razvijati psihičke sposobnosti, pripremati za život i razvijati vještine kako bi budući građani postali dobri državljani.“ (Zaninović, 1988., str. 217) U školama je zabranjena tjelesna kazna.
1870. godine objavljen je Školski nastavni red. Njime su određeni ciljevi nastave i odgoja. On je u 20. stoljeću unaprijeđen. Počele su se osnivati dječje predškolske ustanove tzv. zabavišta. Školska obaveza je produžena na osam godina. Pod utjecajem naprednog radničkog pokreta zahtijeva potpuno odvajanje škole od crkve što znači i ukidanje vjeronauka u školama, besplatnost školovanja, besplatna podjela udžbenika siromašnim učenicima i dr.
Potkraj 19. stoljeća osim klasičnih gimnazija, osnivaju se realke i reofrmirane su realne gimnazije, premda su klasične gimnazije i dalje ostale privilegirane srednje škole.3.5. RUSIJA
Uredba o osnovnim školama u Rusiji objavljena je 1864. godine. U toj uredbi uvedene su neke promjene, ali Biblija je i dalje na prvom mjestu. Osnovne škole bile su pristupačne djeci različitog imovnog stanja, bez obrzira na vjeroispovijesti.
Zakon u Rusiji propisivao je 3 tipa sedmorazrednih gimnazija:
- klasične gimnazije s grčkim i latinskim jezikom
- klasične gimnazije samo s latinskim jezikom
- realne gimnazije
Sveučilišta su šezdesetih godina bila reformirana. Rektor i dekani mogli su biti birani, a i policijski nadzor je oslabljen.4. ŠKOLSTVO U HRVATSKOJ U DRUGOJ POLOVICI 19. st.
Reformiranje školstva u europskim zemljama u drugoj polovici 19. stoljeća u vidu afiramcije uloge prosvjete i učiteljstva imalo je veliki utjecaji i na školstvo u Hrvatskoj.
Hrvatsku u 19. stoljeću obilježio je Hrvatski narodni preporod protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture.
Ubrzani razvoj hrvatskog školstva posljedica je i novog državno-pravnog položaja Hrvatske unutar Austro-ugarske monarhije, gdje je Hrvatska dobila autonomiju na području školstva, pa je i preuzela upravu nad školstvom. Među prvim zadaćama tadašnje vlade bilo je preuređenje hrvatskog školstva autonomnim zakonom.
Tako je na inicijativu bana Ivana Mažuranića 1874. donesen 1. školski zakon pod nazivom “Zakon od 14. listopada 1874. ob ustroju šučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji”.
Možda najznačajniji pomak u školstvu je uvođenje obaveznog i besplatnog pohađanja opće pučke škole i nadležnost i vlast države nad školama, a Crkvi je ostavljeno da samostalno uređuje i nadzire samo nastavu vjeronauka.4.1. ŠKOLSKI ZAKON U HRVATSKOJ
Iz samog Zakona možemo dobiti konkretne informacije o vrstama i načinu rada škola u drugoj polovici 19. stoljeća.
Pučke škole mogle su biti javne ili privatne, a dijelile su se na opće pučke i građanske škole. Općim pučim školama pripadale su i opetovnice i strukovne škole.
Opće pučke škole su imale četiri razreda. Učiteljice (žene) su mogle podučavati samo žensku djecu, a mušku samo u 1. i 2. razredu dok učitelji nisu imali ograničenja, odnosno u školama se ukoliko je moguće trebalo organizirati razdovjeno podučavanje muške i ženske djece.
Nastavni jezik u školama bio je hrvatski, a u onim pučkim javnim školama koje su pripadale općinama drugog jezika, njihov materinji jezik bio je i nastavni jezik, ali je hrvatski jezik bio obavezan predmet.
Nastavni predmeti u općoj pučkoj školi: vjeronauk, materinji jezik, računstvo, zemljopis, povjest, fizika, prirodopis, krasopis, geometrijsko oblikovanje, pjevanje, gimnastika i praktična uputa u najvažnije struke gospodarstva, te samo za ženski djecu ženska ručna djela i upute u kućanstvo.
Nastava u pučkim školama je trajala 20-25 sati tjedno uz dodatne sate gimnastike, pjevanja i praktičnih vježba.
Ispiti su se održavali na kraju svakog polugodišta.
Učitelji u pučkim školama morali su biti vjeroispovjesti kao i učenici koji su polazili školu.
Škole su financirale školske općine, a Vlada je propisivala školske knjige za pučke škole, a Crkva vjeroučne knjige, te su sve školske knjige za sve pučke škole morale biti iste, knjige je nabavljala školska općina, a financirali su ih roditelji učenika.
Svako mjesto koje je imalo 40 ili više djece moralo je imati opću pučku školu, a manja mjesta su se udruživala sa drugim mjestima i zajedno imala školu.
Opća pučka škola bila je obavezna i to od 7. godine života, a za nepolaženje škole bile su propisane kazne za roditelje učenika-opomene, novčane kazne i kazne zatvora.
Nakon opće pučke škole učenici su nastavljali školovanje na višim učilištima, strukovnim tečajevima, građanskim školama ili opetovnicama.
Sa svakom općom pučkom školom bila je spojena opetovnica koja je trajala dvije godine, dva puta tjedno po dva sata, a u kojoj se znanje ponavljalo i širilo prema potrebama praktičnog života.
Građanske škole trajale su najmanje tri godine i bile su orjentirane na zanja o obrtu, trgovini i gospodarstvu.
Preparandije su bili zavodi u kojima se učenici osposobljavali za učitelje pučkih škola, trajale su tri godine, posebno su se vodile muške, a posebno ženske preparadnije, a učenici su ih mogli upisati nakon završene male gimnazije, male realke ili građanske škole uz polaganje prijamnog ispita.
Nakon 1900. godine počeli su u Hrvatskoj reformni pokreti za umjetnički odgoj, slobodnu školu, radnu i aktivnu školu.
U 19. stoljeću, točnije 1874. godine osnovano je Sveučilište u Zagrebu u današnjem obliku od strane austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I, a to je ujedno i najstarije sveučiliše s neprekidnim trajanjem u Hrvatskoj (od 1669.).
Prvo osnovano sveučilište na prostoru današnje Hrvatske bilo je Sveučilište u Zadru (Universitas Studiorum Jadertina), koje je od svog osnutka 1396. djelovalo do 1807. godine. Od tada su u Zadru djelovale ustanove visokog školstva koje su pripadale drugim sveučilištima do ponovnog osnivanja Sveučilišta u Zadru 2002. godine.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi