OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PEDAGOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Pedagoška komunikologija
Osnovni je instrument odgoja i obrazovanja razgovor između učitelja i učenika, između učitelja međusobno i između učenika međusobno. Suvremena znanost o razgovoru naziva se interpersonalna komunikologija, koja predstavlja teoretsku i stručnu pozadinu vještine interpersonalnog komuniciranja tj. razgovora. Interpersonalna komunikologija postaje strateška znanost suvremenog odgoja i obrazovanja.1. DEFINICIJA I OBLICI RAZGOVORA
Interpersonalna komunikologija je suvremena znanstvena disciplina koja se bavi problematikom interpersonalnog komuniciranja. Njezin je problem proučavanja komunikacija licem u lice unutar manjih primarnih skupina, tj. direktna i neposredna komunikacija. To je relativno mlada znanstvena disciplina koja ima svoje porijeklo u istraživanjima i radovima tzv. Palo Alto grupe. Interpersonalna komunikologija koristi se spoznajama i istraživanjima različitih autora iz drugih znanosti i disciplina.
Interpersonalna komunikologija bavi se interpers. komunikacijom u obitelji, školi, poduzeću, manjim i većim društvenim zajednicama,tj. u svim životno važnim ljudskim sistemima. Treba je razlikovati od masovne, medijske, javne, žurnalističke i političke komunikologije koje se bave sekundarnom i indirektnom komunikacijom. U našoj zemlji ta je znanost tek na početku. U razvijenim se zemljama interpersonalna komunikologija primjenjuje na području savjetovanja, liječenja, pedagogje, managmenta i politike.
Interpersonalna komunikacija je primanje i djelovanje poruka unutar neposrednih «licem u lice» odnosa među ljudima. Ako poruke šaljemo namjerno, planirano i svjesno te uz traženje i primanje povratnih informacija o njihovu prihvaćanju i djelovanju, naša je komunikacija potpuna i stručna.
Komunikacijski proces sastoji se od cetri osnovna elementa: pošiljaoca poruke, poruke, primaoca poruke i konteksta.
Svaka komunikacija ima svoju izražajnu komponentu (priopćavanje onoga što već postoji) i utjecajnu komponentu (ostvarivanje još nepostojećeg).
Ako razgovor s učenikom nema obje komponente on ne služi svojoj svrsi, tj. odgoju i obrazovanju.
Razgovor u školi mora imati odgovarajuću sintaksu (poredak riječi), semantiku (prepoznatljivost značenja riječi) i pragmatiku (ostvarivost poruke u stvarnosti) da bi učenici mogli čuti, shvatiti i realizirati poslane poruke.Komunikacija kože biti verbalna i neverbalna, sadržajna i odnosna, te kongruentna i inkongruentna. To znači da ne možemo da ne komuniciramo – prvi Watzlawickov komunikacijski aksiom.
I razgovor u školi ima svoju sadržajnu, odnosnu, osobnu i utjecajnu dimenziju. U svakom razgovoru s učenikom profesori iznose neki sadržaj, definiraju odnose, otkrivaju sebe i utječu na njega.
Razlikujemo informativnu, personalnu, kontaktnu i apelativnu komunikaciju. Odgojno-obrazovna poruka kao informacija mora biti praćena osobnim uvjeravanjem, kontaktnim povezivanjem i apelatvnim zahtjevanjem.Komunikacija je uspješna ako namjera, misao i izgovorena poruka pošiljatelja poruke odgovara primljenoj poruci primatelja poruke. Tek kad je primprimatelj poruke interpretira i shvati upravo na određeni način, ona djeluje na njega i na njegovo ponašanje. Metakomunikacijom, tj.komunikacijom o našoj komunikaciji i komunikacijskim feedbackom tj.međusobnom razmjeno
povratnih informacija jedino nam mogu objasniti što se zapravo događa u našoj komunikaciji. Usklađivanje poslane i primljene poruke u tijeku razgovora između učitelja i učenika osnovni je zadatak uspješnog razgovora u školi.2. VERBALNI I NEVERBALNI RAZGOVOR U ŠKOLI
U tijeku komunikacije mnogo toga pretpostavljamo pa i iskrivljujemo. Da bismo svoju svakodnevnu komunikaciju učinili razumljivom i uspješnom, moramo konkretizirati, izostavljeno dopuniti, a subjektivne predrasude provjeravati.
Nedorečeni učitelji sve poopćavaju, mnogo toga izostavljaju i iskrivljuju. Njihove su poruke neosobne, apersonalne. Puni su neprovjerenih mišljenja i nedopustivih pretpostavki kojima iskrivljuju stvarnost. Za njih je stvarnost ono što misle i pretpostavljaju a ne ono što se stvarno događa oko njih i u njima.
Dorečeni učitelji su konkretni, stalno dopunjuju svoje poruke i provjeravaju svoje mišljenje s učenicima. Ne poopćavaju, dopuštaju iznimke i ograničenja. Komuniciraju osobno, razgovaraju s učenicima a ne samo «s razredom». Oni nemaju o njima već gotovo mišljenje već ih zjedno s njima stalno modificiraju, prilagođavaju svojoj i njuihovoj stvarnosti.Neverbalnu komunikaciju čine ponašanje tijela (držanje, usmjerenost i pokreti tijela pri sjedenju, hodanju i leženju), mimika (čela, obraza, brade, obrva i usta), očni kontakt (pogled, zjenice, očni mišići), govorno ponašanje (Brzina,ritam,boja i jačina glasa, artikulacija, melodija, jasnoća), gestikulacija, dodirivanje, odijevanje, prostorno ponašanje, vremensko ponašanje (intimno,osobno, i javno vrijeme za kontakte), vanjski kontekst (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja).
Učitelji razgovaraju s učenicima i bez riječi kada pokazuju napetost ili opuštenost držanjem tijela, kada povisuju ili snizuju glas, kada određenom mimikom prate izgovorene sadržaje, kada biraju okolinu u kojoj razgovaraju itd.
Neverbalna komunikacija potvrđuje, negira, mijenja i vrednuje značenje izgovorenog, otkriva osobnost oonoga s kim razgovaramo, definira odnose i stavove u toku razgovora, određuje stupanj utjecaja i djelotvornost izgovorene poruke.
Tajna uspješnosti interpersonalnog komuniciranja sastoji se u međusobnoj usklađenosti verbalnih i neverbalnih poruka. Taj proces usklađivanja naše komunikacije sastoji se od 3 koraka: uočavanje i prepoznavanje neverbalnih poruka, metakomunikacija o neverbalnoj komunikaciji i obostrano usklađivanje neusklađenosti.
3. SADRŽAJI I ODNOSI U TIJEKU KOMUNICIRANJA
Sudbina sadržaja poslane poruke bitno ovisi o odnosu pošiljaoca i primatelja poruke i same poruke. Ti odnosi jačaju, slabe ili poništavaju utjecaj sadržaja poruke na njezine primatelje.Tri su odnosne razine odgoja i izobrazbe:
1.odnosi prema sadržaju odgoja i izobrazbe (negativni, pozitivni ili indiferentini)
2.odnosi izmežu učitelja i učenika(odbacujući, prihvaćajući, ignorirajući)
3.odnosi između učitelja međusobno: (protusuradnički, suradnički ili nesuradni)MEĐUSOBNA DINAMIKA SADRŽAJA I ODNOSA U TIJEKU RAZGOVORA:
1.slažemo se (pozitivan sadržaj) i volimo se (pozitivan odnos)
2.ne slažemo se (negativan sadržaj) i ne volimo se (negativan odnos)
3.ne slažemo se (negativan sadržaj), ali se i dalje volimo (pozitivan odnos)
4.slažemo se (poz. sadržaj) ali se i dalje ne volimo (negativni odnos)
5.kako da se složimo (neg. sadržaj) kada se i dalje ne volimo (negativni odnos)
6.budući da se ne slažemo (neg. sadržaj) ne možemo se ni voljeti (neg. odnos)
7.moramo se složiti (poz. sadržaj) jer se moramo voljeti (poz. odnos)U tijeku odgoja i izobrazbe možemo razlikovati sadržajno slaganje i neslaganje između učitelja i ućenika te njihovo međusobno odnosno prihvaćanje i odbacivanje. U njihovoj komunikaciji mogu se vidjeti sadržajni i odnosni dijelovi interpersonalne komunikacije iz prošlog poglavlja.
Razumljivost ili nerazumljivost bitni su elementi interpersonalnog komuniciranja. Razumljivost omogućuje kvalitetnu i uspješnu komunikaciju. Uzroci nerazumljivosti mogu biti kompliciranost i teška shvatljivost opdređenog sadržaja, neznanje i nesposobnost razumljivog komuniciranja, potreba pojedinca da prikrije svoje neznanje i nesigurnost ili svjesna ili nesvjesna želja da se ostane nerazumljiv.
Razumljivi učitelji govore jednostavno, pregledno, kratko i zanimljivo, učenici prihvaćaju poruke i one na njih utječu.
Nerazumljivi učitelji govore komplicirano, nepregledno, opširno i nezanimljivo, učenici ne prihvaćaju poruke i ne žele slušati.Komunikacija može biti međusobno rivalizirajuća (sugovornici se otvoreno međusobno nadmeću), međusobno fiksirano dopunjujuća (otvoreno se potiskuju), međusobno skriveno dirigirajuća (iskorištavaju se) i međusobno fleksibilno dopunjajuća ( pošteno i otvoreno se dopunjuju).
Ovisno o tome u kojoj se od navedenih odnosnih situacija zbiva interpersonalna komunikacija između učitelja i učenika, možemo razlikovati međusobno rivalizirajući odgoj i izobrazbu, međusobno pozicijski fiksiran odgoj i izobrazbu i međusobno dopunjujući odgoj i izobrazbu.Da bismo s nekim duže komunicirali moramo voditi računa o bitnim elementima komunikacijske udobnosti. Sadržajni komunikacijski komfor je pravo na sličnost i različitost mišljenja. Prostorni kom. komfor označuje pravo
na distancu za sve sudionike komunikacije. Vremenski komun. komfor pravo je svih sudionika komjunikacije na vlastito određivanje početka i kraja pa i trajanja razgovora. Radni komunikacijski komfor označuje pravo sudionika na aktivnost ili pasivnost u komunikaciji. Emocionalni komunikacijski komfor odgovarajući je omjer između zadovoljstva i frustracije u tijeku komunikacije.
U odnosu učitelja i učenika mora postojati komunikacijski komfor. Samo komforni odgoj i izobrazba omogućuju stvarni razvoj, odgoj i izobrazbu i učenika i učitelja.4. OSOBNI I PSIHOSOMATSKI ASPEKTI RAZGOVORA
JA, TI, MI I BEZLIČNE PORUKE :
Ti-porukama, mi-porukama i bezličnim (apersonalnim) porukama druge napadamo ili udaljujemo od sebe i komunikacije. Samo Ja-porukama smo u stanju razvijati stvarni osobni kontekt i dijalog.
Ja-učitelji su direktni, neposredni, osobni, prihvaćaju jak i neposredan utjecaj na učenike. Ti-učitelji imaju direktni, prijeteći, ugrožavajući, odbijajući negativni utjecaj na učenike. Mi-učitelji imaju nedirektni, neodređeni, nejasni slabi utjecaj na učenike. Bezlični-učitelji imaju apersonalan, nikakav utjecaj na učenike.Zapažanja, mišljenja i osjećaje često međusobno mješamo što ima kao posljedicu neopravdano i nerealno izjašnjavanje i o sebi i o drugima. To onemogućuje jasni i izravnu,neposrednu i otvorenu komunikaciju.
Objektivni učitelji izražavaju svoje zapažanje kao zapažanje, svoje mišljenje kao mišljenje a svoje osjećaje kao osjećaje. Subjektivni učitelji pretvaraju svoja mišljenje i osjećaje u zapažene činjenice. Nerealni učitelji svoja zapažanja izražavaju samo kao mišljenje i osjećaje.Vlastite osjećaje, potrebe i želje možemo izražavati neverbalno i verbalno (direktno, indirektno ili neiskreno). O načinu izražavanja vlastitih osjećaja, potreba i želja ovise uspješnost i zadovoljstvo ili neuspješnost i frustracija u tijeku komunikacije.
Nije svejedno kako učitelji i učenici izražavaju svoje osjećaje, potrebe i želje u međusobnim razgovorima unutar škole. S obzirom na tu komunikacijsku problematiku razlikujemo potiskivajuće, verbalno direktne, verbalno indirektne i neiskrene učitelje.Mi se u međusobnim odnosima i komunikaciji u velikoj mjeri selektivno zapažamo, subjektivno tumačimo te nesvjesno dopunjujemo, iskrivljujemo. Jedini put prema jasnoj i razumljivoj komunikaciji stalno je provjeravanje poruka s pomoću metakomunikacije.
Učitelji također svoje učenike selektivno zapažaju, subjektivno interpretiraju i često nekritički iskrivljuju. Po tome razlikujemo učitelje koji prihvaćaju i koji ne prihvaćaju selektivnost, subjektivnost i mogućnost iskrivljavanja svojeg prepoznavanja učenika.Ovisno o tome koje je od Ja-stanja u određenom trenutku u nama aktivno, naša komunikacija može biti roditeljski kritizirajuća ili zaštitnička, odrasla (suradnička komunikacija) te djetinje slobodna, prilagođena ili buntovnička
U prvom se tijeku odgoja i izobrazbe zadržava i fiksira roditelj-dijete komunikacija između učitelja i učenika a u drugom se ona modificira u fleksibilniju komunikaciju odrasli-odrasli.Primjenom transakcijske analize na problematiku interpersonalne komunikacije možemo u njoj uočiti međuigru svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i iracionalnog, namjernog i nenamjernog, psihološkog i socijalnog u nama. Tu možemo razlikovati jednostavno dopunjajuću, ukriženo konfliktnu, jednostrano manipulirajuću i obostrano manipulirajuću komunikaciju.
Nekonfliktna škola je utopija, u njoj se učitelji idealno dopunjuju i prihvaćaju. Konfliktna škola je bliža stvarnosti, tu se interakcije između učitelja i učenika ukrižuju.Jednostrano manipulirajuća škola je pokvarena, nehumana i antiodgojna a obostrano manipulirajuća škola je pseudohumanistička i pseudodemokratska, odgojno loša.Strah od razgovora najčešće je na razini iracionalnog, nesvjesnog u nama. Strah od komunikacije s drugima može biti narcistički (da ne bi otkrili sebe), transferni (da ne bi otkrili potisnuto u sebi) i paranoidni (da ne bi otkrili neprijatelja u drugome).
U školama se javlja narcistički strah učitelja, transferni strah učenika i paranoidni strah i kod učitelja i kod učenika.Obrambeni mehanizmi štite nas od izravna suočavanja sa stvarnošću u nama i oko nas. Razlikujemo potiskujuću, negirajuću, proicirajuću, suprotno naglašavajuću, autokonverzivnu, premještajuću, sublimirajuću, infantilnu, imitirajuću i racionalizirajuću komunikaciju.
5. POVRATNE INFORMACIJE, SLUŠANJE I RAZGOVOR O RAZGOVORU
Razlikujemo povratne informacije o sadržaju poruke, o sugovorniku, o odnosima među sugovornicima i prema sadržaju te o utjecaju poruke na sugovornike. Povratne informacije možemo u komunikaciji tražiti, primati i davati. U školi su izuzetno važne povratne poruke u vezi s odnosima i stavovima učitelja prema sadržaju odgojnih i obrazovnih poruka.
U komunikaciji se koristimo boljim i lošijim oblikom komunikacijskog «feedbacka». Bolji oblik je verbalan, pozitivan, prilagođen sugovorniku, konkretan, opisan, jasan, objektivanrealan, potpun direktan,neposredan, iskren, pravodoban, informativan, konstruktivan, dobronamjeran, upotrebljiv, dopušten, kontaktibilan, obostran.
U našim školama najčešće prevladavaju lošiji oblici davanja, primanja i traženja povratnih informacija između učitelja i učenika. Učitelji su skloniji negativnim nego pozitivnim povratnim porukama učenicima. Naše su škole često nejasne odgojno- obrazovne institucije. Učenici dobivaju više nejasnih povratnih informacija od svojih učitelja.Jones i Gerard (1981.) razlikuju lažnu, jednosmjernu, reaktivnu i dvosmjernu komunikaciju. U lažnoj komunikaciji ne dolazi do međusobna reagiranja ni do međusobna utjecanja. U jednosmjernoj komunikaciji izaziva se međusobno reagiranje, ali samo uz jednosmjeran utjecaj. U reaktivnoj komun. dolazi samo do međusobna reagiranja,bez utjecaja. U dvosmjernoj komunikaciji sugovornici međusobno reagiraju i recipročno uječu jedan na drugoga – to je stvarna konverzacija.
Prema ovakvoj podjeli, postoje prividne, neutjecajne, jednostrano utjecajne i obostrano utjecajne škole.Umjetnost školskog komuniciranja sastoji se u sposobnosti i spremnosti učitelja da metakomuniciraju sa svojim učenicima.
6. NAČINI I STILOVI RAZGOVORA U ŠKOLI
Friedman Schulz von Thun razlikuje osam načina komuniciranja:
1.Traženje pomoći – izražavanje vlastite bespomoćnosti i verbalizirajući potrebu za pomoć
2. Pružanje pomoći – ističući vlastitu jakost, dajući sugovorniku na znanje da je slab i nuditi mu pomoć
3. Obezvrijeđivanje sebe – tvrdeći da smo nitko i ništa, tražeći upute od drugih
4. Agresivnost i obezvrijeđivanje drugih - u prvi plan postavljamo sebe , sugovornika okrivljujemo i i proglašavamo neznalicom
5. Potvrđivanje sebe – proglašavamo se osobom bez mana a sugovornika pokušavamo prisiliti da prizna našu superiornost
6. Kontrola drugoga – Sugovorniku tvrdimo da samo mi znamo kako što raditi
7. Distanciranje sebe – isključujemo se iz sadržaja razgovora
8. Površno razveseljavanje drugih – od sebe pravimo zabavljača koji svraća pozornost na sebePrema načinu kako se ponašamo i kako komuniciramo s drugima, razlikujemo 6 stilova neposredne interpersonalne komunikacije.
1. Komunikacija ovisna o drugima – pomirljiva je i samoobezvrijeđujuća, nekreativna
2. Komunikacija usmjerena protiv drugih – optužujuća, stogo kontrolirajuća, agresivna i obezvređujuća
3. Komunikacija vođena za druge – blaže kontrolirajuća, pomažuća i zaštitnička, usmjeruje i savjetuje druge
4. Površna komunikacija među drugima – svakidašnja, uobičajena, konvencionalna, opuštajuća (brbljanje)
5. Komunikacijadistancirana od drugih – racionalna, analitička, istražujuća, apersonalna komunikacija
6. Komunikacija s drugima – otvorena, centrirana, demokratska i kvalitetna, kreativna, obostrana, iskrena i slobodna
DRUGI DIO: PROBLEMI U ŠKOLI1. KOMPLEKSNI PROBLEMI ODGOJA I OBRAZOVANJA
Rainer-Michael Rahn definira problem kao barijeru između neželjenoga sadašnjeg i željenog budućeg stanja. Prema tome opisuje interpolacijske (izbor od poznatog sadašnjeg neželjenog prema poznatom budućem željenom stanju), sintetske (poznato je sadašnje neželjeno i buduće željeno stanje ali nije poznat put do cilja), i dijalektičke probleme (poznato je samo sadašnje neželjeno stanje).
Fredmund Malik razlikuje jednostavne i složene probleme. Odgoj i obrazovanje djece kao jednostavni problem pretpostavlja racionalnost i ciljanost učenikova ponašanja. Pretpostavlja se mogućnost dobivanja uvida u sve uzroke i posljedice ponašanja i od strane učenika i od učitelja. Odgoj i obrazovanje pretvaraju se u racionalno planiranje koje je moguće obaviti u određenu vremenu što mu je na raspolaganju i primjenuje pritom analitičko-redukcionistički pristup,.
Kod učenika sa kompleksnim problemima prihvaćamo činjenicu prisutnosti iracionalnosti i neodređenosti., nemoguće je doći do svih uzroka i posljedica učenikova ponašanja. Odgojni i obrazovni problemi mogu se uspješno rješavati samo sustavno kibernetskim pristupom.U školi se susrećemo sa sadržajnim (nerazumljivost i nezanimljivost prenošenja poruka školskog sadržaja), osobnim (tiču se učenika i učitelja), odnosnim (kvaliteta prihvaćanja i primanja odgojnih poruka) i utjecajnim problemima odgoja i izobrazbe (vezani za utjecaj odgojnih i obrazovnih poruka na dijete).
Problem treba promatrati kao dio šireg konteksta (sustavni pristup), u povratnoj sprezi s ostalim dijelovima sustava (kibernetski pristup), u odnosu s drugim dijelovima sustava (interakcijski pristup), u komunikaciji s drugim dijelovima sustava (komunikacijski pristup), u međusobnu prilagođavanju drugim dijelovima sustava (adaptacijski pristup) i u sklopu interpersonalnog međudoživljavanja svih sudionika problema (psihodinamski pristup).2. RJEŠAVANJE KOMPLESKSNIH PROBLEMA ODGOJA I IZOBRAZBE
Linearno rješavanje problema je uzročno-posljedična opisna orijentacija s ispravnim ili lažnim «znanstvenim objašnjenjima» . Svrha je otkriti ispravno, kauzalno objašnjenje događaja. Dolazi do etiketiranja uzoraka ponašanja, rigidnog ocjenjivanja i ispravljanja.
Carl Tomm u sklopu linearnih tehnika rješavanja problema opisuje linearna pitanja kao uzročno-posljedična, ispitivačka, istraživačko-detektivska, redukcionistička-deterministička, linearno-hipotetska, normativna, moralistička, okrivljujuća, posramljujuća, otpor stimulirajuća i konzervativno- morfostatska. Na ta se pitanja daju odgovori ali se ne postižu promjene.
U mnogim školama prevladavaju linearne tehnike razgovora u vezi s rješavanjem problema. Linearni učitelj više kritizira i korigira nego što odgaja i obrazuje učenike.
Strateške tehnike rješavanja problema su linearan, izravan utjecaj na nekoga radi dociranja, instruiranja, ispravljanja, izazivaju konfontacije. Strateški učitelji tragaju za uzrocima i sprečavaju neželjene posljedice, manipurijaju s učenicima i represivni su.
Hipotetičko rješavanje problema jest istraživanje problema zajedno s problematičnom osobom, pokušava se razumijeti problem, traži se opisivanje a ne ocjenjivanje. Hipotetizirajući učitelji za svekog učenika postavlja radnu hipotezu koju su uvijek spremni modificirati, dopunjavati pa i odreći je se.
Neutralnost kao tehnika rješavanja poblema je pridavanje jednake važnosti svim elementima sustava. Neutralni učitelji nastoje biti objektivni i pravedni prema učenicima, dopuštaju učeniku da bude različit, otvoreni su za sve novo i ne dirigiraju učenikom.
Cirkularno rješavanje problema opisuju se kao cirkularno-kibernetske, interakcijske i sistemske. Cirkularni učitelji imaju sistemsko-kibernetski pristup odgojnoj i obrazovnoj problematici. Zanimaju ih cijelina i kontekst događanja, kao i veza između dijelova segmenata događanja. Ništa se ne promatra izolirano. Zanimaju ih razlike i usporedbe a ne izolirani slučajevi.
Refleksno rješavanje problema odvija se uz pomoć refleksivnih pitanja s kojima indirektno utječemo na druge, potičemo i olakšavamo promjene njihova ponašanja. U sklopu toga postupka i mi se mijenjamo i razvijamo s drugima.Njihova je značajka neutralnost uz poštovanje neovisnosti i samostalnosti drugih. Refleksivni učitelji posredno potiču promjene u učenika uporabom refleksivnih pitanja u komunikaciji s njima. Oni su poticatelji promjena, razvijaju se zajedno s učenicima i poštuju neovisnost i samostalnost učenika.
Reflektirajući tim suvremena je timska metoda rješavanja kompleksnih problema. Jedan član refl. tima može preuzeti ulogu intervjuera koji razgovara sa sustavom s problemom i postavlja mu pitanja pa govorimo o intervjuirajućem timu.Reflektirajući učitelj sluša razmišlja i govori,on on sluša učienika, razmišlja o onome što je čuo i zatim razgovara s njima, dopušta i učenicima da slušaju, razmišljaju i govore. Zajedno s učenicima traga za novim opisima i objašnjenjima činjenica i događaja.TREĆI DIO: KONFLIKTI, SVAĐE I AGRESIVNOST U ŠKOLI
Konflikt svađe i agrasivnost područja su u kojima se primjenjuju komunikacijske vještine, i upravo o njihovoj primjeni ovise konstruktivnst ili destruktivnost tih pojava
1. KONFLIKTI U ŠKOLI
Morton Deutsch (1973) konflikt definira kao sukob nespojivih tendencija i dijelovanja u pojedincu, skupini, narodu ili između pojedinaca, skupina i naroda unutar konkruentnih ili kooperacijskih situacija. Prema tome možemo razlikovati intrapersonalne (unutar pojedinavca), interpersonalne (između pojedinaca) konflikte, zatim unutar skupine i imeđuskupine te internacionalne i intranacionalne konflikte.
Frutz Fischaleck (1977) opisuje konflikte kao međusobna suprotstavljanja različitih želja, potreba, interesa, osjećaja i djelovanja. Prema tome razlikujemo unutarnje, vanjske, latentne, lažne i miješanje konflikte.
Konflikt nam pomaže u uočavanju problema, ali i upronalaženju njegova rješenja. Konflikti sprečavaje stagnaciju a potiču promjene. Učvršćuju identitet pojedinaca ali i skupine.U školi se susrećemo sa intrapersonalnim konfliktima i kod učenika i kod učitelja. Učitelji sa intrapersonalnim konfliktima nisu u stanju slobodno, kreativno i kvalitetno odgajati i obrazovati, a učenici sa intrapersonalnim konfliktima iskrivljeno doživljavaju učitelje i njihove poruke. Posljedica je neadekvatno međusobno ponašanje i reagiranje što razvija osnovu za međusobne konfliktne interakcije.
Intrapersonalni, interpersonalni, unutarskupni i međuskupni konflikti u školi mogu biti konstruktivni, neeskalirajući i funkcionalni ali i destruktivni.
Konflikt s učenikom treba rješavati razumljivnim, jasnim, iskrenim, osobnim i pravodobnim razgovorom. U međusobnom konfliktu ni učitelji ni učenici ne smiju biti pojedinci jer u tom slučaju gube i jedni i drugi, a napose odgoj i obrazovanje.Represivne škole primjenjuju silu u procesu odgoja i obrazovanja. Primjena sile u školi ima i mnogo nepoželjnih odgojo-obrazovnih posljedica. Kod učenika otežava komunikaciju s učiteljima, potiču konformizam, izazivaju konkruentno ponašanje, razvijaju odbijanje i prkos, tjeraju u povlačenje i bijeg, potiču reaktivno agrasivno ponašanje. Kod učitelja prmjena sile u školi oduzima vrijeme, smanjuje njihov stvrani utjecaj na učenike, otuđuje ih od učenika i pretvara ih u stresogene čimbenike za učenike.
Represivne škole onemogućuju dijalog učitelja i učenika a time i odgojni pa i obrazovni utjecaj učenika.Prema prevladavajućem ponašanju u tijeku rješavanja problema i konflikata škole možemo podijeliti na:
1. Natjecateljske - kompetitivne, slaba suradnja, individualnost,
2. Kompromisne - njeguju umjerenu popustljivost i suradnju, slabi timovi
3. Izbjegavajuće - maksimalno popuštaju, nema surasdnje niti timova
4. Prilagođavajuće - izrazita popustljivost, intezivna suradnja, loši timovi
5. Suradničke - nema popustljivosti, izrazita je suradnja i dobri su timoviUčitelji bi morali biti posrednici u rješavanju konflikata u školi i kao takvi u konfliktnim situacijama moraju biti vjerodostojni, neutralni, kontaktibilni, objektivni i diskretni.
2. SVAĐE U ŠKOLI
Svađa može biti i dobra i loša, kvalitetna i nekvalitetna, negativna i pozitivna, destruktivna i konstruktivna. Svađa je samo jači i oštriji konflikt koji mogu ali i ne moraju pratiti izrazito negativni osjećaji. Ona je često uzrokovana potisnutom srdžbom. Srdžba i konflikt sastavni su dio svakog interpersonalnog odnosa. To vrijedi i za svađu koja je neizbježni sastavni sio svakodnevnog života. Svađalačka vještina sastavni je dio komunikacijskih vještina.
I škola je mjesto svađanja. Svađati se mogu učitelji međusobno ali i s učenicima. Budući da su svađa i konflikt sastavni dio svakodnevnog života, a škola bi trebala odgajati i obrazovati učenike za život, logično je da se tijekom školovanja treba pozabaviti i svađom.Prema dominirajućem stilu svađanja među učiteljima i među učenicima te između učitelja i učenika razlikujemo uspješnu, dobru, konstruktivnu i spajajuću školu od neuspješne, loše, destruktivne i razdvajajuće škole.
U uspješnoj, dobroj, konstruktivnoj i spajajućoj školi učenici se odgajaju za autentičnu svađu. To je stvarna svađa sa stvarnim razlozima. U takvoj se školi učenici i učitelji uče poštenom i nevrijeđajućem svađanju.
U neuspješnoj, lošoj, destruktivnoj i razdvajajućoj školi uči se loša, detrutivna i razdvajajuća svađa. Ta je svađa neautentična. Svađa učitelja i učenika je nepoštena, vrijeđajuća, zlonamjerna i nejasna.
Dobra li loša svađa razlikuje se po dobrim ili lošim posljedicama svađanja. To je jedini kriterij kvalitete svađanja.Učitelji i učenici mogu se svađati sli bez vrijeđanja, ironizacije i zloupotrebe pamćenja. Svađati se mogu korisno i konstruktivno uz međusobno prihvaćanje, iskrenost, obostranu aktivnost, jasno komuciranje i konkretnost. Nakon dobre svađe učitelji i učenici nisu uvrijeđeni, bolje jedan drugoga poznaju, manje se jedan drugoga boje, bliži su jedan drugome, više vjeruju jedan drugome, ne traže osvetu i bliži su rješavanju konflikta.
3. AGRESIVNOST U ŠKOLI
Miomir Žužul (1989) razlikuje:
1. agresivnost – fizička ili verbalna reakcija izvedena s namjerom da se nekom drugom nanese šteta ili ozljeda bilo koje vrste
2. asertivnost - omogućuje pojedincu da se izbori za sebe a da pritom ne nanese štetu drugome
3. nasilje – grub napadaj na drugu osobu koji rezultira izrazitim ozljeđivanjem, ili nanošenjem fizičke štete toj osobiU školama bi morala prevladavati konstruktivna agresija koja pomaže učiteljima i učenicima da se bolje međusobno upoznaju, da više doznaju jedan o drugome, da se intezivnije i ljudskije susretnu. To je osnovno obilježje konstruktivne agresije.. Drugo obilježje je međusobno poštivanje. Učitelji moraju poštivati učenika kako bi i sami zaslužili njegovo poštovanje.Konstruktivna agresija jača i produbljuje međusobno poštivanje, intenzivira međusobno kontaktiranje, isključuje međusobno povrijeđivanje i dovodi do istine oba sudionika konstruktivne svađe.
U našim je školama za odgoj i obrazovanje učenika posebno štetna i opasna prikrivena agresija. Njome se prije svega koriste učitelji ali se prenosi i na međusobno ponašanje učenika. Za taj oblik svađe karakteristična je paradoksna, nerazumljiva i zbunjujuća komunikacija, psihičko nasilje te emocionalno povlačenje i samoizoliranje.
Posljedice potiskivane agresije u školi jesu depresija, prisilne radnje, anksioznost, opsesivnost, paranoidna sumnjičavost i grandomanija. U specifičnim slučajevima mogu se javiti seksualni poremećaji, strah od ludila pa i samoubojstvo.
ZAKLJUČAK
Ova se knjiga bavi problematikom vođenja razgovora, postupanja s problemima i razrješavanja konflikata u tijeku odgoja i obrazovanja u našim školama. U pozadini joj se nalaze suvremene znanosti i discipline kao što su interpersonalna komunikologija, interpersonalna problemologija i interpersonalna konfliktologija, koje zajedno, u širem smislu riječi, čine suvremenu, interpersonalnu komunikologiju. To je znanost o stručnoj uporabi razgovora u riješavanju problema i razrješavanju konflikata među ljudima. Ta znanost i disciplina sve više prodire i u suvremenu pedagogiju. Odgoj i izobrazba djece i omladine, tj. suvremena pedagogija trebaju interpersonalnu komunikologiju kao znanost i kao vještinu, tj. kao stručnu uporabu interpersonalne komunikacije. Suvremena pedagogija je nezamisliva bez suvremene interpersonalne komunikologije.Knjiga je rezultat bezbrojnih komunikacijskih seminara i treninga, što ih je autor knjige, Pavao Brajša, uz suradnju Mete Puklavec, Danice Starkl i Meli Centrih održavao i još ih oržava u Ptuju za stručne radnike u školskim ustanovama Slovenije. Ona je, na neki način, zajedničko djelo svih polaznika navedenih seminara i treninga.
LITERATURA
Brajša, Pavao; Pedagoška komunikologija; Školske novine, Zagreb, 1993.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi