| OSTALI
SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
JOHN LOCKE
Priča o John Locku ima svoje početke u prosvjetiteljstvu, dobu razuma, vremenu našeg intelektualnog buđenja. Prosvjetiteljstvo je počelo kada je mračno doba završilo, a u tom vremenu ljudi su se bojali velikih tajni svemira i njihovim umovima je kroz neznanje, vladao strah. Prosvjetiteljstvo je vrijeme kada čovjek, oslobođen svojih okova, počinje koristiti svoje racionalno rasuđivanje i izvlači se iz jame srednjovjekovne mistike. U tom procesu ostavlja po strani državne i crkvene vlasti. To je bio spontan pokret koji je doveo do velikih znanstvenih otkrića od kojih svi mi imamo koristi i danas. Iznikla su vjerovanja u prirodne zakone i univerzalne poretke, koji ne samo promiču znanstvena otkrića i postignuća materijalne prirode, već također daju znanstveni pristup političkim i socijalnim pitanja. Mislioci su izrazili svoje misli u pisanom obliku i čitali misli drugih, ova briljantna svjetla prosvjetiteljstva uključuju: Francis Bacon (1561-1626), Montesquieu (1689-1755), Voltaire (1694-1766), Jean Jacques Rousseau ( 1712-1788), David Hume (1711-1776), i Adam Smith (1723-1790). Jedan od njih, među prvim redovima, bio je i John Locke (1632-1704).[1]
2. ŽIVOT I DJELA
John
Locku je majka umrla dok je još bio u povojima. Njegov otac je
bio zemljišni odvjetnik i kapetan u parlamentarnoj vojsci tijekom građanskog
rata, umro je dok je John bio još mlad.
John je bio izabran za životnu stipendija na Christ Church sveučilištu,
Oxford. Nakon što je studirao medicinu (nikad je nije završio) Locke je
bio spreman pomoći onima s medicinskim problemima, štoviše, postao je
poznat kao "Dr. Locke". 1666 godine, Anthony "Ashley"
Cooper se obratio Lockeu s medicinskim problemom. "Dr. Locke"
je uspješno operirao i ispraznio "apsces u prsima." To je bio
sretan slijed događaja za Lockea, jer Ashley nije bio običan čovjek, on
je bio prvi pomoćnik grofa Shaftesburya. Tako je Locke bio uvučen u dvorane
moći. 1672 godine, Shaftesbury je postao kancelar, a Locke, njegov prijatelj,
imenovan je za tajnika vrlo moćna odbora.
Bila su to zanimljiva povijesna vremena; političke prilike su se brzo
mijenjale. Locke se u tom vremenu nije slagao sa tzv. "Božanskom
pravom teorijom" (Divine Right Theory) – smatrao je da je
najbolje držati se na udaljenosti od političkih neprijatelja gospodina
Shaftesburya, dapače, Locke je tijekom godina 1684-1689 bio van zemlje,
u Francuskoj i Nizozemskoj.
Po povratku u Englesku, 1689 godine, Locke je usvojio stil života koji
mu je dopustio sastaviti njegova djela i učiniti ih spremne za tisak.
Stoga su 1690 godine, objavljena Lockeova dva glavna djela: Ogled o ljudskom
razumu i Dvije rasprave o vladi.
Na dan 28. listopada 1704, Locke je umro. Pokopan je u crkvenom dvorištu
„High Leaver“.
Što se tiče njegovih djela, srž Lockeovih uvjerenja nalazi se u njegovom
eseju Ogled o ljudskom razumu (1690.) S ovom knjigom začeli su se principi
modernog empirizma (ljudski um je po rođenju tabula rasa-prazna ploča,
i učimo kroz iskustvo). U ovoj knjizi, Locke napada doktrinu urođenih
ideja. Njegov drugi rad, naravno slijedi tu ideju: Dvije rasprave o vladi
(1690). To je rasprava pisana u obranu revolucije: vlada počiva na suglasnosti
populacije i pobune su dopustive kad vlada potkopava dijelove - zaštita
života, slobode i imovine - za koje je osnovana.
3. EMPIRIZAM
Locke je bio prvi empirist u smislu što drži da sva građa naše spoznaje dolazi od osjetnih opažaja i introspekcije. Nije bio empirist u smislu što bi tvrdio da ne možemo spoznavati ništa izvan osjetnih predodžbi. U tome je on metafizičar. Bio je ujedno racionalist, jer je držao da sva mišljenja i vjerovanja moramo donijeti pred sud razuma. Nije međutim poricao mogućnost nadnaravnog reda i objave. Odbacivao je autoritarizam na intelektualnom i političkom polju. Zastupao je princip tolerancije, ali je odbacivao anarhiju. Bio je religiozan, ali nije simpatizirao s fanatičnom i neumjerenom revnošću. Locke je u svemu zastupao stav "zdravog razuma" (common sense).
3.1. Svrha „Ogleda o ljudskom razumu“
Locke je bio prvi filozof koji je upotrijebio napor uma da istraži sam
ljudski um, njegov predmet i granice. U uvodnom "Pismu čitatelju"
na početku Ogleda Locke kaže da je bilo potrebno istražiti "koje
stvari naš razum može rješavati, a koje ne može", jer je jedino tako
moguće poći s mrtve točke na kojoj se u filozofiji nalazimo.
Predmet razuma su ideje, tj. razum je sposoban baviti se idejama. Zato
je Lockeov cilj u Ogledu istražiti "porijeklo, sigurnost i opseg
ljudske spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja
i pristajanja" (Uvod, 2). Prva i druga knjiga bave se istraživanjem
naših ideja. Tu on najprije pobija teorije urođenih ideja, a zatim daje
svoju teoriju. Treća knjiga raspravlja o riječima. Ideje predstavljaju
stvari, a riječi stoje za ideje. Četvrta se knjiga bavi ljudskom spoznajom:
njezinom sigurnošću i evidencijom te naravi i osnovama vjerovanja i mnijenja.
3.2. Napad na urođene ideje
Pod teorijom urođenih ideja Locke razumijeva onu nauku koja tvrdi "da
u razumu postoje izvjesni urođeni principi, neki prvobitni pojmovi, takoreći
pečati uti¬snuti u ljudski duh, koje duša dobiva u svom prvom začetku
i donosi sa sobom na svijet" (I. knj. gl. 2). Neki od tih principa
su spekulativni, a neki praktični. Glavni dokaz koji se obično navodi
u potvrdu ove teorije jest tvrdnja općeg slaganja. Locke na to odgovara
da, ako bi i bilo istinito da se u tome svi slažu, to još ne dokazuje
da doista postoje urođeni principi, jer se porijeklo naših ideja može
protumačiti na drugi način. Nadalje, argumenti doneseni u prilog spomenute
teorije bezvrijedni su i zbog toga jer ne postoji opće slaganje o istini
bilo kojeg principa. Djeca i luđaci, na primjer, imaju razum, ali nemaju
spoznaje principa kontradikcije, a morali bi ga imati kad bi taj princip
bio doista urođen. Gdje su, nadalje, moralni principi u kojima bi se svi
ljudi slagali? Kad bi moralni principi bili doista urođeni, ne bismo nalazili
tolike razlike u moralnim teorijama i praksama različitih društava i epoha.
Locke ne vjeruje da postoji ikoji princip koji bi čovjek nužno spoznao
kad proživi stanovito vrijeme na ovom svijetu. Ima čak ljudi koji ne spoznaju
nijedan apstraktni princip. Štoviše, činjenica da moramo učiti značenje
terminima i stjecati važne ideje, očit je znak da nemamo urođenih ideja.
Locke napada i teoriju o implicitno ili virtualno urođenim idejama, koju
je zastupao Leibniz.
Kako onda naš duh dolazi do ideja? Locke odgovara jednom riječju: iz iskustva.
Što to znači? Sve se naše ideje konačno izvode iz osjeta ili iz refleksije.
To dvoje sačinjava iskustvo. Osjetila nam donose u duh razne opažaje izvanjskih
predmeta. To su osjeti. Drugi izvor ideja je opažanje radnja vlastitog
duha, kao što su opažaji, misli, sumnje, vjerovanja i htijenja. To vrelo
je refleksija. Iz tih dvaju izvora proizlaze sve naše ideje.
Treba imati na umu da Locke na više načina upotrebljava riječ "ideja"
i to ne samo za osjetne datosti, nego i za pojmove i opće ideje. U svakom
slučaju, Locke je uvjeren da je samo iskustvo vrelo naših ideja. Čovjekova
je pozornost najprije usmjerena prema van, pa je zato osjet glavni izvor
ideja. No ideje o psihičkim aktivnostima, kao što su mišljenje i htijenje,
dobivamo na temelju refleksije lli introspekcije.
3.3 Nauka o idejama - jednostavne i složene
Naš duh ipak nije samo pasivna moć. Locke razlikuje jednostavne i složene ideje. Prve duh prima pasivno, a druge on sam aktivno proizvodi. Postoje četiri vrste jednostavnih ideja, već prema načinu kako ulaze u duh, kroz jedno ili više osjetila, samo refleksijom, ili refleksijom i osjetom. Svima je zajednička karakteristika da ih duh pasivno prima. S druge strane, naš duh može i aktivno obilovati ideje služeći se jednostavnim idejama kao svojom građom. Tako nastaju složene ideje. Njih Locke dijeli na moduse, supstancije i odnose. Modusi ne sadrže u sebi pretpostavke samostalnog postojanja, nego se smatraju zavisnim od supstancija. Ideje supstancija su kombinacije jednostavnih ideja za koje držimo da predstavljaju pojedinačne stvari, dok ideje odnosa nastaju promatranjem i uspoređivanjem jedne ideje s drugom.
3.4 Prostor i vrijeme
Locke razlikuje dvije vrste modusa: jednostavne i mješovite. Jednostavan
je modus varijacija različitih kombinacija iste jednostavne ideje bez
miješanja s kojom drugom idejom, a mješoviti su modusi sastavljeni od
jednostavnih ideja raznih vrsta uzetih zajedno. Primjeri jednostavnih
modusa o kojima Locke raspravlja jesu prostor i vrijeme, broj, neizmjemost,
modusi kretanja i zvuka, boje, okusa i mirisa.
Jednostavna ideja prostora dolazi u nas kroz dva osjetila: vid i opip.
Pomoću tih osjetila opažamo udaljenost između dva tijela. Različite udaljenosti
različite su modifikacije prostora. Jednostavnu ideju prostora možemo
proširiti toliko dok ne dođemo do ideje općeg prostora (common space)
za koji Locke upotrebijava riječ "expansion".
Temelj ideje vremena je promatranje slijeda ideja koje u duhu idu jedna
za drugom. Tako dobivamo ideju sukcesije i trajanja. Promatrajući određene
fenomene koji se javljaju u pravilno udaljenim periodima, dobivamo ideje
duljine ili mjere trajanja, kao što su minute, sati, dani i godine. Te
ideje možemo opetovati, dodavajući jednu drugoj, a da nikad ne dođemo
na kraj. Tako oblikujemo ideju vječnosti.
Ograničeno i neograničeno izgleda da su modusi "kvantiteta".
Te termine pridajemo samo onim stvarima koje možemo dodavanjem ili dijeljenjem
povećavati ili smanjivati. Postavlja se pitanje, kako dobivamo ideju neizmjernog,
jer o tome nemamo nikakva iskustva. Možemo nastaviti dodavati svakoj ideji
ograničeni prostor, i kako god daleko išli, još nismo ni blizu granice
iza koje više ne bi bilo moguće dodavanje. Tako dobivamo ideju neograničenog
prostora. To ne znači da neograničeni prostor doista postoji. Locke ne
tvrdi da bismo mogli imati pozitivnu ideju o neograničenom.
3.5 Mješoviti modusi
Mješoviti se modusi sastoje od kombinacija jednostavnih ideja različitih vrsta. Te ideje moraju biti kompatibilne, tj. moraju biti međusobno spojive. Kao primjere mješovitih modusa Locke navodi dužnost, pijanstvo, licemjerje, svetogrđe i ubojstvo. Ništa od toga nije supstancija, ali svaki taj modus jest kombinacija jednostavnih ideja različite vrste. Tri su načina kako dolazimo do složenih ideja mješovitih modusa. Najprije, iskustvom i opažanjem samih stvari; drugo, proizvoljnim slaganjem raznih jednostavnih ideja različitih vrsta; i treće, tumačeći imena djelovanja koje nismo nikada vidjeli ili pojmova koje ne možemo vidjeti. Tako dijete uči značenja mnogih riječi ne vlastitim iskustvom, nego tumačenjem starijih. Ono možda nikad nije vidjelo ili doživjelo ubojstvo, ali može imati složenu ideju tog mješovitog modusa ako mu je netko protumači. Prema Lockeu, složena ideja može ući u duh djeteta tako da je rastavimo na jednostavne ideje pa ih onda kombiniramo, pod uvjetom da je dijete već posjedovalo te jednostavne ideje.
3.6 Primarna i sekundarna svojstva
Vidjeli smo da i jednostavne i složene ideje konačno proizlaze ili iz
osjeta ili iz refleksije, tj. iz iskustva, te nije potrebno da budu urođene.
Razmatrajući jednostavne ideje, Locke govori još o primarnim i sekundarnim
svojstvima.
Locke razlikuje ideje i svojstva. Štogod naš duh opaža u sebi ili što
je neposredan predmet percepcije, misli ili razumijevanja, to Locke zove
idejom, a moć duha da proizvede ideju on zove svojstvo subjekta koji tu
moć posjeduje. Na primjer, snježna lopta ima moć da u nama proizvede ideje
bijelog, hladnog i okruglog, i to Locke zove "svojstvima", dok
su odgovarajući opažaji ili percepcije za njega "ideje".
Tu valja učiniti jedno razlikovanje: neka se svojstva ne mogu odijeliti
od tijela, kako se god ono mijenjalo. Ako, na primjer, zrno pšenice presiječemo
na dva dijela, svaki dio i dalje zadržava čvrstoću, prostornost, oblik
i pokretnost.
''ja dakle nazivam te osobine - čvrstoću, prostiranje, oblik, kretanje
ili mirovanje i broj - prvobitnim ili primarnim svojstvima i smatram da
one proizvode u nama jednostavne ideje" (2,8,9).
Osim tih primarnih svojstava postoje i sekundarna. Ta sekundarna svojstva
nisu ništa u predmetima "do njihove moći da svojim primarnim kvalitetama,
tj. masom, oblikom, sastavom i kretanjem svojih neopažljivih djelića proizvedu
u nama razne osjete, kao što su boje, okusi, zvukovi itd." (2,8,10).
Postoji velika razlika između ideja prvotnih i ideja drugotnih svojstava.
Prvi su sličnosti tijela i njihovi uzorci stvarno egzistiraju u tijelima,
dok ideje drugotnih svojstava nemaju nikakve sličnosti s tijelima i u
samim tijelima nema ničeg što bi im bilo slično. Ne može se reći da su
sekundarna svojstva "subjektivna", jer Locke kaže da su ona
"moći" koje se nalaze u objektima. No ideje o sekundarnim svojstvima,
npr. ideje o bojama, glasovima i sl., koje mi sami proizvodimo, nisu kopije
boja ili zvukova u sebi, pa su utoliko subjektivne.
3.7 Ideja supstancije
Doživljavamo da se određene skupine osjetnih datosti trajno javljaju.
Tako se, na primjer, neka boja javlja u određenom obliku, povezana određenim
mirisom, mekoćom i tvrdoćom. Opažamo skupinu svojstava koja nam se pojavljuju
međusobno povezana. Navikli smo se da pretpostavimo kako takav skup povezanih
kvaliteta ima neki supstrat na kojem one subzistiraju i iz kojeg rezultiraju.
Taj supstrat zovemo supstancijom. To je opća ideja supstance. Duh tu dodaje
ideju supstrata koji nosi kvalitete, koje opet obično zovemo akcidentima.
Opća ideja supstancije je pretpostavka takve potpore svojstava koja vidimo
da egzistiraju, a koja ne mogu egzistirati sine re substante, tj. bez
nečeg što ih podržava. Takvu podlogu zovemo substantia.
Treba imati na umu da Locke govori o podrijetlu naše ideje supstancije,
a ne o njezinoj egzistenciji. Sam je Locke svojim kritičarima odgovorio
da govoriti o tome da se ideja supstancije temelji na našoj navici pretpostavljanja
ili zahtijevanja neke podloge za kvalitete ne znači da supstancija ne
postoji. Supstanciju ne opažamo, nego samo zaključujemo na nju kao "podlogu"
akcidentima, kvalitetama ili modusima. Premda je to zaključivanje opravdano,
ono ipak time ne prestaje biti zaključivanje. To ipak ne znači da je supstancija
samo zamišljaj ili predodžba mašte. Ovu opću ideju supstancije treba razlikovati
od ideja pojedinačnih supstancija. Ideju pojedinačnih supstancija dobivamo
kombinacijom jednostavnih ideja koje dobivamo od osjetila, a stoje zajedno
na jednom predmetu. Složenu ideju pojedinačnih supstancija dobivamo pomoću
osjeta ili refleksije, a ideju duhovne supstancije duše dobivamo kombinacijom
jednostavnih ideja mišljenja, sumnjanja, i sl. koje opet dobivamo refleksijom
s neodređenom i tamnom mišlju o supstratu koji se nalazi u tim psihičkim
operacijama. Napomenimo da je za Lockea "duhovna supstancija"
samo ona supstancija koja misli, ali ne možemo nikad znati može li i neko
materijalno biće misliti.
I ideju o Bogu dobivamo kombinacijom jednostavnih ideja koje dobivamo
refleksijom. Bog je jednostavno biće, ali naša ideja o Bogu je složena.
Distinktne ideje tjelesnih supstancija formiramo iz ideja primarnih kvaliteta,
sekundarnih kvaliteta i sposobnosti stvari da kod drugih tijela uzrokuju
ili samo primaju promjene u primarnim kvalitetama. Locke je ideju supstancije
preuzeo od skolastika ali ju je izmijenio. Za njega supstancija leži negdje
onkraj iskustva i pretvara se u nepoznati supstrat koji stoji nepromjenjiv
ispod fenomena.
3.8 Uzročnost
Svaka ideja, bilo jednostavna ili složena, može se uspoređivati s nekom
drugom idejom i tako nastaje ideja relacije. Posebnu vrstu relacija čini
uzročnost. Prema Lockeu, ono što proizvodi bilo jednostavnu bilo složenu
ideju obično zovemo uzrokom, a ono što je proizvedeno zovemo učinkom.
Svoje ideje uzroka i učinaka primamo, prema tome, od promatranja da pojedine
stvari, kvalitete ili supstancije počinju opstojati. Promatrajući da vosak
postaje tekuć kod određenog stupnja topline, nazivamo jednostavnu ideju
topline u odnosu prema tekućem stanju voska njezinim uzrokom, a tekuće
stanje posljedicom. Pojmovi uzroka i posljedice proizlaze, dakle, od ideja
koje dobivamo osjetom ili refleksijom.
"Da bismo dobili ideju o uzroku i posljedici, dovoljno je pogledati
bilo koju jednostavnu ideju ili supstanciju kao nastalu djelovanjem druge,
bez obzira je li poznat način tog djelovanja (2,62,2)".
Nastaje li nova supstancija od već postojećeg materijala, onda je to "rađanje".
Počinje li nešto opstojati što prije nije postojalo, govorimo o "stvaranju".
Dobiva li neka predegzistentna stvar novu kvalitetu, govorimo o promjeni.
Ukoliko je uzročnost odnos među idejama, onda je ona samo umna konstrukcija.
No ona ima stvaran temelj, a to je sila u stvarima. Ideju sile Locke klasificira
kao jednostavnu ideju i dijeli ih u aktivne i pasivne. Najjasniju ideju
o aktivnoj sili imamo iz refleksije. Promatramo li, na primjer, neku lopta
koja udara u drugu loptu i stavlja je u pokret, nećemo kod toga opaziti
nikakve aktivnosti, jer ta lopta samo komunicira kretanje koje je primila
od drugog. Introspekcijom vidimo da u svom duhu imamo moć započeti ili
nastaviti djelovanje, osobito mišljenje i htijenje, a to nam daje najjasniju
ideju kauzalne djelotvornosti.
Tako Locke utemeljuje ideje uzroka i učinka kao i kauzalne djelotvornosti
na empiriji. On nije dao prave analize kauzalne relacije, ali je očito
dao do znanja da je stav: svaka stvar koja nastaje mora imati svoj uzrok,
siguran. To je i bio glavni prigovor njegovu mišljenju, jer se taj stav
ne temelji na iskustvu. On je samo rekao da je to intuitivno jasno i da
naš duh može uočiti nužnu vezu između ideja.
3.9 Spoznaja
Pitanja koja je Locke stavio na početku Ogleda, a tiču se podrijetla
i sigurnosti ljudske spoznaje, rješava tek u četvrtoj knjizi. Tu objašnjava
probleme spoznaje i istine. Spoznaju karakterizira kao "opažanje
veze i slaganja ili neslaganja i protuslovnosti bilo kojih naših ideja"
(4,1,2). Odgovara li odnos među idejama odnosu u stvarnosti, posjedujemo
objektivnu ili realnu spoznaju ili istinu.
Razlikujući stupnjeve spoznaje, Locke pokazuje racionalistički obrat u
svom mišljenju.
On, naime, razlikuje tri stupnja spoznaje i to: intuitivnu, demonstrativnu
i senzitivnu spoznaju. Tako on uzima matematsko znanje kao paradigmu svakog
znanja. U tome pokazuje srodnost s Descartesom.
Intuitivna spoznaja nastaje kad duh neposredno, bez pomoći neke treće
ideje, opaža slaganje ili neslaganje dviju ideja. Takvim intuitivnim znanjem
znamo da bijelo nije crno, da kružnica nije trokut ili da je tri veće
od dva itd. To je najjasnije i najsigurnije znanje koje ljudski um može
postići i u njemu nije moguća nikakva sumnja. Od njega ovisi sigurnost
i evidencija svakog drugog znanja.
Drugi stupanj je demonstrativno znanje, a to je spoznaja kad se slaganje
ili neslaganje dviju ideja ne očituje neposrednim uspoređivanjem, nego
tek posredstvom neke treće ideje, tj. pomoću zaključivanja. Tom demonstrativnom
znanju nedostaje lakoća i jasnoća intuicije, ali Locke smatra da svaki
korak zaključivanja u sebi nosi intuitivnu sigurnost.
Što god nema intuicije ili demonstracije, samo je mnijenje ili vjerovanje,
a to je senzitivna spoznaja pojedinačnih egzistencija. Jedini sigurni
stupnjevi spoznaje jesu intuitivna i demonstrativna spoznaja, dok se senzitivnom
spoznajom ne može doći do sigurnog znanja.
3.10 Etička teorija
Budući da nema urođenih etičkih principa, naše moralne ideje moramo izvesti
iz iskustva, tj. od opažaja i refleksije. No kad smo jedanput stekli ideje,
možemo ih kombinirati, otkrivati odnose slaganja i neslaganja, pa nam
to pruža mogućnost formulirati moralna pravila koja, ako izriču nužne
odnose slaganja ili neslaganja, mogu biti spoznata kao sigurna. Zato nije
začuđujuće što je Locke u 3. i 4. knjizi Ogleda zastupao "racionalistički"
ideal etike s tvrdnjom da se moralnost može dokazati kao i matematika.
Dobro i zlo Locke određuje prema radosti i boli: dobro je ono što može
pružiti ili povećati radost duha ili užitak tijela ili smanjiti bol, dok
je zlo ono što uzrokuje ili povećava bol. No moralno je dobro slaganje
naših voljnih čina s nekim zakonom, a moralno zlo je neslaganje takvih
voljnih čina s nekim zakonom. Locke razlikuje tri vrste zakona: Božji
zakon, građanski zakon i "zakon javnog mišljenja". U odnosu
prema Božjem zakonu djelo¬vanje se prosuđuje kao dužnost ili grijeh; u
odnosu prema građanskom zakonu čini su nevini ili kriminalni, a u odnosu
prema zakonu mnijenja oni su vrline ili mane. Posljednji kriterij prema
kojem se ljudski čini mogu smatrati moralno dobrima ili zlima jest Božji
zakon.
"I mislim da nitko nije toliko poživotinjen da bi negirao da je Bog
dao ljudima pravilo po kojem treba da se ravnaju. On ima na to pravo jer
smo mi njegova stvorenja. On je toliko dobar i mudar da upravlja naše
djelovanje prema onome što je najbolje; i on ima moć da to sprovede putem
nagrada i kazni u drugom životu koje su beskrajno teške i trajne; jer
nitko nas ne može istrgnuti iz njihovih ruku. To je jedini i pravi kriterij
moralne ispravnosti" (2,28,8).
Božji zakon možemo otkriti bilo razumom bilo objavom. Promatrajući Božju
i ljudsku narav i njihov međusobni odnos možemo doći do evidentnih moralnih
principa iz kojih možemo izvesti druga praktičnija načela.
Locke prihvaća Hobbesovu ideju o naravnom stanju ljudi u kojem oni ostaju
sve dok se sami ne odluče oblikovati političko društvo. Ipak je njegova
ideja vrlo različita od Hobbesove. To naravno stanje ljudi nije stanje
rata. Sila, koja je povreda naravnog stanja, stvara rat. Stanje naravi
je stanje slobode, ali ne razuzdanosti. Svi su ljudi jednaki i neovisni
i nitko ne smije štetiti tuđem životu, zdravlju, slobodi ili imanju, jer
su svi ljudi Božja stvorenja.
Locke također govori o naravnim pravima. Svaki čovjek ima pravo da brani
svoj život kao i pravo na svoju slobodu. Tome pravu, dakako, odgovara
i dužnost. Locke je najviše pozornosti posvetio pravu na vlasništvo. Budući
da čovjek ima dužnost uzdržavati svoj život, ima pravo i na potrebna sredstva.
Razum nam pokazuje da je Božja volja postojanje privatnog vlasništva,
ne samo s obzirom na plodove zemlje, nego i s obzirom na samu zemlju.
Prvotno opravdanje privatnog vlasništva je, po Lockeovu mišljenju, rad.
On ipak smatra da nije dopušteno da netko skupi previše vlasništva na
štetu drugog.
3.11 Društvena nauka
Društvo je također čovjeku prirodno. Obitelj je prvotni oblik ljudskog
društva, a građansko ili političko društvo čovjeku je prirodno u tom smislu
što ono ispunja ljudske potrebe. Makar su ljudi po prirodi neovisni jedni
od drugih, za njih je teško sačuvati slobodu prava u stvarnoj praksi.
Zato odgovara ljudskom interesu da se organiziraju u društvo kako bi djelotvornije
sačuvali svoje slobode i svoja prava. Prema tome, ni za Lockea nije naravno
stanje idealno stanje za čovjeka. Zato je poželjno da postoji pisani zakon
koji bi precizirao naravni zakon i po kojem bi se odlučivalo u prijepornim
pitanjima. Isto je tako potrebno da postoji opće priznat pravni i sudski
sustav.
Locke je nastojao pokazati da političko društvo i njegova vlast počivaju
na racionalnom temelju. Taj temelj on nalazi u pristanku. Čovjek autorizira
društvo da donese takve zakone koji su potrebni za opće dobro i daje društvu
moć utjerivati takve zakone kažnjavajući prijestupnike. Lockeov "prvotni
ugovor" treba razumjeti tako da on uključuje pristanak čovjeka da
se podloži većini. Apsolutna se monarhija protivi prvotnom socijalnom
ugovoru. Ako je netko odrastao u nekoj državi i naslijedio vlasništvo
prema zakonima te države, treba pretpostaviti da je dao barem šuteći pristao
biti član te države. Za čovjeka koji se koristi pravima i privilegijama
određene države treba pretpostaviti da je prihvatio i dužnosti te države.
No čovjek se može sam odlučiti u kojoj će državi živjeti.
Već je Locke zastupao podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu.
Zakonodavna vlast je najviša moć u državi. Ona proizlazi od naroda i mora
ostati kod naroda. Izvršna vlast mora ostvarivati zakone koje je narod
postavio. Kralj je samo vrh izvršne i federativne vlasti.
Zanimljive su i Lockeove misli o odgoju. Vodeća mu je misao da odgoj mora
pospješivati naravni razvoj djeteta, razvijajući posebna svojstva koja
neki pojedinac dobiva po porijeklu, obitelji, sklonostima, sposobnostima,
karakteru i sl. Ne valja onaj školski odgoj koji je sličan dresuri. Mladog
čovjeka treba odgajati da bude samostalan, da bude koristan društvu. Odgajaniku
se ne smije prisilno postaviti nikakva shema, treba ga voditi tome da
sam gleda i misli, ne smije mu se nanositi sila, nego mu treba pomagati
kako bi razvio vlastitu inicijativu i došao do slobodne i odrasle individualnosti.
Zato je potrebno gledati darovitost svakog pojedinca. Ideal bi bio kad
bi učenik i odgajanik učio kroz igru. Zato Locke daje prednost privatnom
odgoju ispred državnih škola s njihovim općim šablonama i prisilama. Takav
je odgoj u prvom redu bio namijenjen za aristokratske krugove, ali Locke
napominje da najprije moraju biti dobro odgojene više klase, da bi mogle
djelovati na niži puk. Pitomac ne mora postati učenjak, nego vrijedan
član ljudskog društva. Locke ima pred očima racionalan, realističan i
individualistički ideal obrazovanja. I ovdje je Locke čovjek liberalizma
i napretka. Zato ga je i prosvjetiteljstvo učinilo svojim herojem. Motesquieu
i Voltaire su preuzeli njegove državničke ideje, a Rousseau pedagoške.
U spisu Razumnost kršćanstva Locke ističe poklapanje naravne religije
s izvornim kršćanstvom. Kršćanska nauka: vjera u Mesiju od Boga poslanog
spasitelja i ćudorednog zakonodavca, koji preko Duha Svetog dalje djeluje,
svakome je neposredno očita. Zato nisu potrebne neke posebne konfesije.
Iz toga slijedi opća religiozna tolerancija. Svako religiozno mišljenje
i svaka religiozna zajednica trebaju biti jednako i bez ograničavanja
dopušteni. Zbog svoje vjere ne bi smjeli biti lišeni građanskih prava
ni Židovi ni muslimani ni pogani. Crkva je potpuno odijeljena od države.
Državu Locke defmira kao "udruženje ljudi ustanovljeno jedino za
čuvanje i promicanje građanskih dobara. Građanskim dobrima smatram život,
slobodu, tjelesni integritet i odsutnost boli te posjedovanje izvanjskih
stvari, kao što su zemlja, novac, namještaj i ostalo" (Pismo o toleranciji).
Crkvu definira kao: "slobodno udruženje ljudi koji su se svojevoljno
udružili da bi javno slavili Boga na onaj način koji smatraju da će božanstvo
prihvatiti za spasenje duša" (ib). Ipak, i Lockeova tolerancija ima
granice. Izuzeti su ponajprije oni koji se pokoravaju nekom drugom vladaru
izvan države pa tako dovode u pogibelj građanski mir i slobodu. Locke
tu očito misli na katolike koji se pokoravaju papi. Izuzeti su ujedno
i ateisti, jer poriču opstojnost Boga. "Za ateistu ne može biti nešto
trajno ni sveto ni vjera, ni obećanje, ni zakletva, što su veze u ljudskom
društvu; jer uklanjanje Boga, makar samo u mislima, sve to razara"
(ib.).
4. ODGOJNI STAVOVI
Svoje odgojne stavove John Locke, iznio je u djelu „Misli o odgoju“ u
kojemu govori o tjelesnom, intelektualnom i moralnom odgoju.
Za Lockea je tjelesni odgoj iznimno značajan jer se on drži antičke izreke
„Zdrav duh u zdravom tijelu“. Zato Locke daje savjete koji se tiču održavanja
tjelesnog zdravlja i kondicije. On smatra da dijete trebe što više vremena
provoditi na čistom zraku, privikavati se na studen, umjereno jesti i
rano ustajati. Preporučuje također jahanje, plivanje, mačevanje i ples.
Hrana treba biti jednostavna, a konzumiranje mesa bi trebalo izbjegavati
do druge ili treće godine života jer će tako očuvati svoje zdravlje, osobito
zube. Objed ne mora biti uvijek u isto vrijeme, a za dobar san djece potrebno
je imati tvrdu postelju i običan pokrivač.
Osobitu važnost Locke pridaje moralnom odgoju. Sav se odgoj, zapravo,
sastoji u formiranju dobrih moralnih navika. To se u prvom redu postiže
odgojem volje. Dijete treba naviknuti na savladavanje strasti i instikta,
a roditelji i učitelji u tom pogledu ne smiju biti popustljivi. Ipak,
najbolja pouka moralnosti jest dobar primjer. Osjećaj časti i svijest
o odgovornosti također su snažna sredstva odogoja. Dijete trebe odgojiti
tako da bude sposobno samosavladavati se, odnosno da zna vladati svojim
željama. Ono mora djelovati u skladu s razumom i u raznim životnim situacijama
prosuđivati što je dobro, a što zlo. Društveno okružje često negativno
utječe na odgoj djeteta, pa ga je potrebno na vrijeme zaštiti od negativnih
utjecaja. Obitelj ima u tome odlučujuću ulogu.
Religiozni odgoj također mora biti sastavni dio odgoja. Budući da je religija
temelj moralnosti, u djetetov duh treba utisnuti ideju Boga, stvoritelja
svih stvari.
John Locke na prefirira kaznu kao uspješno odgojno sredstvo. U potpunosti
je protiv kazna koje dijete ponižavaju, a za tjelesno je kažnjavanje samo
u slučaju krajnje tvrdoglavosti i nepokornosti. Valja uvijek imati na
umu da su djeca razumna bića i da s njima treba postupati kao s razumnim
stvorenjima. Djeca su u stanju shvatiti što od njih zahtijevaju odrasli,
ali pritom zahtjevi trebaju biti jasni-poruke koje se šalju djeci trebaju
biti izrečene na njima primjeren način.
Intelektualni odgoj mora biti koncipiran tako da omogući osposobljavanje
djece za budući život i posao, pa treba učiti samo ono od čega će djeca
imati koristi u životu. Učenje se ne smije nametati silom, ono treba biti
ugodno i nenametljivo. U protivnom se neće mnogo postići. Najbolji način
učenja jest onaj koji se odvija kroz igru. Zato djeci ne treba davati
ništa pod vidikom posla ili ozbiljnog rada. Tekstovi s kojima se djeca
po prvi put susreću trebaju biti zanimljivi, ilustrirani i prilagođeni
njihovoj dobi. Za dijete je bolje da nauči godinu dana kasnije čitati
nego da zamrzi čitanje, što će se najvjerojatnije dogoditi ako mu se ono
prerano nametne.
Prema Lockeu, djeca trebaju učiti one predmete koji će im biti potrebni
za život, a to su: zemljopis, aritmetika (matematika), kronologija, povijest.
Glazba i crtanje trebaju zauzeti posljednje mjesto ili ih uopće ne treba
podučavati. Poučavanje djece treba biti zasnovano na nekoj metodi koja
će pomoći preglednosti i sustavnosti prenošenja znanja.
Locke inzistira na privlačnosti nastave. Učenje treba biti zabavno, a
napamet ne treba učiti ništa. Dobra se metoda sastoji u tome da se nastava
uskladi s razvojem i kapacitetom djeteta, da ide postupno, da se nove
spoznaje povezuju sa prethodnim.
Odgoj također zahtijeva i dobra odgojitelja, učitelja, koji treba biti
razuman, mudar, bistar, čija je briga pravilno obrazovanje i čuvanje od
poroka. Djeca s druge strane, trebaju poštivati svoga odgojitelja.
Locke u svom djelu govori o pojedinim ponašanjima djece naglašavajući
da se dobro ponašanje može postići dobrim primjerima i pravilima. Djeca
vole slobodu i zato ih treba naučiti nešto raditi bez prisile, ali pritom
ne smiju postati samovoljni. To znači da im ne trba dati sve što požele;
nužno je povući granicu između lažnih i prirodnih potreba.
Svaki dobar roditelj želi da njegovo djete posjeduje vrline, osobito vrline
mudrosti, znanja i obrazovanosti. Posjedovanje vrlina je preduvjet ugleda
u društvu. Najveća je vrlina imati pojam o Bogu kao najvećem biću što
postoji. Kada djete stekne pravi pojam o Bogu, onda ga treba navikavati
da se redovito moli te ga poticati da bude dobar, istinoljubiv i pravedan.
ZAKLJUČAK
Locke je svojom osobom i svojim spisima predstavljao duh slobodnog istraživanja, "racionalizma" i odbijanje svakog apsolutizma u znanosti, koji je bio karakterističan baš za njegovo vrijeme. Osnivač je empirizma, odnosno teorije da su naši umovi i duše prilikom rođenja „prazne ploče“ koje oblikuje i popunjava život putem iskustva, odgoja, učenja. Imao je jedinstvene teorije o odgoju, vlasti, državi, moralu, religiji. Bio je inspirator mnogim pedagoškim piscima.
LITERATURA
[1] Internet: http://www.blupete.com/Literature/Biographies/Philosophy/Locke.html
[2] http://www.cep.ffdi.hr/en/?option=com_content&view=article&id=407:john-locke-1632-1704&catid=11:povijest-filozofije&Itemid=115&lang=hr
[3] JUKA, Slavica, MUSIĆ, Ivica, BUNTIĆ, Mate, Prema filozofiji odgoja, Filozofski fakultet u Mostaru, Mostar, 2007.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi