OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PEDAGOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
DEMOKRACIJA I ODGOJ
(POVIJESNO-PROBLEMSKI PRISTUP)
Tema ovog seminarskog rada razmatra pitanje odnosa demokracije i odgoja kroz povijesnu retrospektivu. Bit će prikazane različite teorije i rješenja odnosa demokracije i odgoja Platona, Rousseaua, Hegela i Deweya. Kroz povijest, filozofi i pedagozi su se često zalagali za demokratski odgoj, ali su ta zalaganja išla različitim smjerovima i pružala različita rješenja: od tipa Platonove staleške demokracije i odgoja, preko Rousseaova prirodnog odgoja (odgoja u skladu s prirodom), pa preko Hegelova saobražavanja pojedinca putem odgoja apsolutu kao ostvarenom razumu ili državnom institucionalizmu.
Problemski karakter odnosa demokracije i odgoja pretpostavljen je, prije svega, u samom ustrojstvu demokracije.
Odnos demokracije i odgoja
Nema demokratskog odgoja izvan demokracije kao društvenog odnosa ljudi. Demokratski odgoj podrazumijeva istinski ili autentični odgoj. Istinski ili autentični odgoj je praksa usmjeravanja i ukupnog formiranja ljudi, njihove socijalizacije, kulturalizacije i personalizacije, koja im omogućuje neprestani „rast“ kao podruštvljenih ljudi i neprekidno oslobađanje od svih oblika prirodnih i društvenih ograničenja u kojima žive i koja stvaraju prepreke njihovoj socijalnoj komunikaciji njihovih raznovrsnih iskustava. Demokraciji je svojstven upravo taj neideologizirani odgoj koji vrši oslobađajuću i kreativnu funkciju, funkciju emancipacije i progresa.
Funkcija odgoja bi trebala biti ostvarivanje bogatstva ljudskog života, raznovrsnosti tog života i progresivnog razvoja u pravcu sve veće sociokulture, pa i biološke kompleksnosti i sve veće, ali danas, bitno drukčije integracije u društvenim odnosima. U suvremenim društvima osnova socijalne integracije pomaknuta je prema odgoju i obrazovanju kao osnovnim faktorima organizacije učenja kao socijalno-kulturnog procesa. Demokracija se danas, više nego ikad prije, mora promatrati kao način odgoja, ane samo kao način vladanja.
U biti se tu radi o problemu demokratskog ustrojstva društva i utjecaja toga ustrojstva na sam odgoj, odnosno na demokratsko konstituiranje samoga odgoja. Ustrojstvo odgoja, kao društvene funkcije i društvenog procesa, ovisan je o tipu društvenog ustrojstva. Nedemokratskom tipu društva odgovara i nedemokratski tip odgoja, i obrnuto.Povijesna retrospektiva problema odnosa demokracije i odgoja
Platon je prvi teorijski ozbiljnije postavio problem odnosa društva i odgoja, odnos društvenog ustrojstva, prirodnih sklonosti ljudi, njihova poziva i odgoja. Smatrao je da harmonija tih odnosa može osigurati stabilnost društva.
Demokraciju je sagledavao kao pitanje pravednosti koju je promatrao preko fenomena funkcije. Za njega je pravednost bila da svaki pojedinac i svaki stalež obavlja samo jednu društvenu funkciju. Svaki pojedinac treba obavljati, u skladu sa svojom prirodnom sklonošću, jedan posao (jednu funkciju). Smatrao je da je da je svatko jednostran i da može biti „samo jedan“ (jedna osoba, jedno zanimanje, jedan stalež). Nije dozvoljavao višefunkcionalnost nego samo jednofunkcionalnost. Dakle, bit i sadržaj pravednosti je da svatko u društvu obavlja svoje, da svaki pojedinac treba obavljati posao za koji je stvoren.
Platon je i uočio da je odgoj i način odgoja izraz društvene konstitucije, i obratno, da je društvena konstitucija i njezina postojanost također funkcija odgoja. Za njega je zadatak odgoja da vrši selekciju ljudi prema njihovim prirodnim sklonostima, da na toj osnovi uspostavi strukturu rada i profesija u društvu, ali da na toj istoj osnovi provede i stalešku organizaciju društva. On je kao glavnu jedinicu društva uzimao klasu, a ne pojedinca.
J. J. Rousseau je odgoj promatrao kao odgoj u skladu s prirodom. Odgoj u skladu s prirodom ide prema centriranju odgoja na razvoj ličnosti. Ta koncepcija odgoja nastala je kao kritika postojeće društvene i odgojno-obrazovne stvarnosti koje nisu bili činioci koji bi pridonijeli konstituciji odgoja kao djelatnosti i procesa u kojem se ostvaruje razvoj čovjekovih urođenih struktura i obavljaju humanizirajuće i emancipirajuće funkcije.
Rousseaua zaokuplja, isto kao i Platona, misao kako uskladiti odgoj s razvojem čovjekove prirode, njihovih urođenih sklonosti, ali uviđa da se to u postojećem društvenom stanju ne može ostvariti. Smatra da odgoj dolazi od prirode, od ljudi i od stvari. Odgoj od prirode se odnosi na maturaciju, tj. na evolucionarno-biološki tok rasta i unutrašnjeg sazrijevanja organa i sposobnosti. Odgoj od ljudi je utjecanje i organiziranje učenja kako da se upotrebljavaju procesom maturacije razvijene sposobnosti i rastom razvijeni organi. Odgoj od stvari ima kao posljedicu znanje koje se stječe iskustvom u procesu komunikacije s predmetnim svijetom. Dakle, Rousseau društveni odgoj (odgoj od strane ljudi) svodi samo na učenje kako da se upotrebljavaju prirodno sazrele sposobnosti narasli organi tijela.
Upotreba razvijenih sposobnosti koja se uči društvenim odgojem ne prelazi individualne granice i potrebe, ta je potreba u granicama potrebnog sklada između pojedinčevih želja, koje su prirodno strukturirane, i sposobnosti kojima raspolaže. Ako ne postoji sklad između tih želja i sposobnosti, čovjek postaje nesretan. Tako je odgoj od strane ljudi (društva) određen čovjekovom prirodom, odnosno potrebom te prirode za izvornim skladom između želja koje su prirodno strukturirane i sposobnosti koje omogućuju prirodno zadovoljavanje tih želja. Tri vrste odgoja (odgoj od prirode, od ljudi i od stvari) trebaju biti u skladu, funkcionalno jedinstvene, da bi se ostvario koncept prirodnog odgoja.
Rousseau se opredjeljuje za odgoj čovjeka, a ne građanina. Prirodni čovjek je apsolutna cjelina dok građanin to nije, on je samo dio cjeline, dio socijalnog tijela. U prirodnom poretku svi su jednaki, pa je u tom stanju njihov zajednički poziv da prije svega budu ljudi. Ako to ostvare, i svaki drugi poziv u životu će ostvariti uspješno. Rousseau teži stvaranju kozmopolitskog karaktera čovjekove društvene egzistencije, ako ne može biti kao čovjek u nacionalnom obliku svoje društvene egzistencije. Zato odbacuje javni odgoj, tj. društveni. Priroda u njegovoj koncepciji odgoja određuje sve: cilj, sadržaj, metode i tok odgoja.
U 19. stoljeću događa se upravo suprotno. Nastoji se afirmirati odgoj kao društvena funkcija ili ulogu društva u ostvarivanju ideje odgoja. Rodila se ideja o socijalnom i nacionalnom odgoju koja je zahtijevala javno obrazovanje i upravljanje školstvom. Odgoj se konstituirao kao građanska funkcija, kozmopolitizam je ustupio mjesto nacionalizmu, cilj odgoja nije više bio da stvori čovjeka nego građanina. Teorija državnog ili totalitarnog odgoja zauzela je mjesto individualističkoj teoriji prirodnog odgoja. Država je ta koja određuje cilj odgoja i koji se usmjerava prema društvenoj korisnosti, stoga je odgoj više shvaćen kao proces razvijanja discipline.
Predstavnik ovakve koncepcije odgoja i društva bio je Hegel. On je htio izmiriti ideju kulture ili cjelovita razvoja ljudske ličnosti i ideju discipline kao načina socijalnog funkcioniranja u kojem država ima glavnu riječ. Pojedinac je tako putem odgoja trebao biti preobražen u racionalno biće koje se u toku svoga života stalno i uspješno saobražava objektivnom razumu ili postojećem državnom institucionalizmu.. Dakle, Hegel poima odgoj i obrazovanje kao građansku funkciju, kao ovladavanje objektivnim duhom koji je svoje najpotpunije racionalno ostvarenje našao u državnom institucinalizmu, kao stalno saobražavanje pojedinca tomu duhu i njegovoj društvenoj objektivizaciji. Hegelovo učenje je pridonijelo afirmaciji odgoja kao društvene funkcije i da se odgoj može racionalno organizirati samo u društvu, a ne izvan njega. Ali, prema Hegelu, pojedinac je samo sredstvo u funkcioniranju države kao realiziranog apsolutnog duha. Prema tomu odgoj (i obrazovanje) je proces univerzalizacije i totalizacije pojedinca.
Prema svim ovim teorijama svi su odgoj shvaćali kao sredstvo za pripremanje čovjeka za nešto izvan njega, za uspostavljanje izvjesne harmonije u društvu, za stabilnost društva i njegovih institucija.
Prilog da se odgoj demokratski utemelji dao je J. Dewey. Cijela njegova filozofija odgoja usmjerena je na traganje za demokratskim načelom u odgoju kao društvenom fenomenu. On je odgoju namijenio veoma značajnu društvenu ulogu. Čovjek svoje socijalno biće obnavlja samo putem odgoja. Osnovni mehanizam tog obnavljanja jest prenošenje društvenih iskustava. Po ugledu na Platona branio je tezu o čvrstoj vezi između društva i odgoja. Prema njemu odgoj nije samo društvena potreba da bi se pojedinac i društvo održali, nego je odgoj način postojanja društva i njegovih članova, što znači da je odgoj društvena samosvrha ljudi. Smatra da razvoj ličnosti nema cilja nego da to jest cilj. Odgoj je način egzistencije ljudi, a ne samo društveno sredstvo.
Najosnovnije u njegovoj filozofiji društva i odgoja jest shvaćanje odgoja, ali i socijalnog života ljudi uopće, da je to proces slobodne razmjene i prenošenja iskustva među ljudima i generacijama. Taj proces razmjene i obnavljanja iskustva može se ostvarivati samo ako je taj proces demokratski utemeljen. Samo demokratsko društvo može imati demokratski odgoj. Pod demokratskim odgojno-obrazovnim idealom on je mislio da svi trebaju dobiti jednako obrazovanje samo u smislu odgoja mladih da b bili spremni da postanu gospodari svog vlastitog ekonomskog i društvenog života.
Prema njemu klasno strukturirani odnosi među ljudima stoje kao prepreka demokratskom odgoju. Ti klasni odnosi onemogućuju slobodnu razmjenu iskustava među ljudima i društvenim grupama. Ljudi se stoga razvijaju jednostrano, u granicama klasno ograničenog odgoja.
Po Deweyu, dva su glavna mjerila za procjenu nekog oblika društvenog života: u kojoj mjeri svi članovi grupe dijele njene interese i u kojoj mjeri potpuno i slobodno surađuju s drugim grupama.
Dewey je izvršio kritiku raznih dualizama u odgoju. Izvršio je kritiku podjele u obrazovanju na obrazovanje za intelektualna zanimanja i na obrazovanje za rad, te na općekulturno obrazovanje i na obrazovanje za zanatske djelatnosti, pa makar one bile i modernoga industrijskog tipa. Isto tako je kritizirao intelektualizam u nastavi, tzv. knjiško obrazovanje. Obrazovanje za koje se on zalaže je široko obrazovanje svima i osposobljavalo bi za kreativno prilagođavanje svih u promjenjivim uvjetima rada i života u cjelini. Smatrao je da bi takvim tipom obrazovanja bila omogućena i sama reorganizacija društva. Ideal razvitka vodi shvaćanju da je odgoj kontinuirana reorganizacija ili rekonstrukcija iskustava. On, dakle, pobija i kauzalno i teleološko stajalište o odgoju čovjeka. Smisao i značenje djelovanja osoba izvorno se zbiva u interaktivnom komunikacijskom prostoru uzajamnih očekivanja. Mi se nikada ne odgajamo neposredno, već uvijek posredno, putem sredine.
Značajno je kod Deweya to što je odgoj pokušao učiniti životnim procesom, a ne nečim umjetnim, što ga je pokušao odrediti kao proces komunikacije razmjene iskustava u izvornom intersubjektivitetu i kao proces upotrebe stvari, mijenjanje uvjeta, a ne kao proces kontemplacije i promatranja stvari.
ZAKLJUČAK
Povijesni razvoj teorije demokratskog odgoja i odnosa demokracije i odgoja nije išao pravolinijski i uvijek logično. Filozofi i pedagozi često su se zalagali za demokratski tip odgoja, ali su ta zalaganja išla različitim smjerovima i pružala različita rješenja.
Platonova filozofija odgoja za osnovu rješavanja odnosa društva i odgoja je uzela društvenu klasu (staleže) a ne pojedinca, a pojedinca funkcionalno ograničila na samo jednu sklonost ili sposobnost. Odgoj je kod njega činilac strukturiranja rada i osnovnih društvenih odnosna, te funkcija u odnosima. Svoja razmatranja društva, čovjeka i odgoja je utemeljio na načelu jednofuncionalnosti i statičnosti.
J. J. Rousseau je svojom koncepcijom odgoja u skladu s prirodom samoga odgajanika izvukla iz društvenog ustrojstva, iz njegove povijesno određene biti. Priroda određuje sve: cilj, sadržaj, metode, tok odgoja. Opredjeljuje se za odgoj čovjeka, ne građanina, i to za kozmopolitski karakter čovjeka.
Hegel, shvaća odgoj kao stvar nacionalne države, odgoj je građanska funkcija, stalno saobražavanje pojedinca objektivnom duhu kao državnom institucinalizmu. Cilj odgoja (obrazovanja) – proces univerzalizacije i totalizacije pojedinca.
Dewey je zastupnik suvremene koncepcije odgoja. On je u mogućnosti zajedničke suradnje i zajedničke izmjene iskustva vidio bit socijalnog života ljudi, demokratske organizacije toga života, ali je ujedno i bit odgoja razumijevao kao proces društvene komunikacije i razmjene društvenih iskustava podruštvljenih individuuma. Demokracija je za njega i način odgoja, način ostvarivanja odgojne funkcije društva. Bit odgoja je izvodio iz biti društvenog ustrojstva ljudi, odnosno iz biti demokracije. Samo demokratsko društvo može imati demokratski odgoj.
LITERATURA
Vujčić, V. (1989). Demokracija i odgoj. U: Orazovanje i društvo. Zagreb: CDD. Str. 9-33
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi