INTERKULTURALNI ODGOJ I OBRAZOVANJE

Obrazovni standardi odnose se na razinu postignuća koje trebaju biti zajamčene svim učenicima određene dobi. Njihova primjena razlikuje se od zemlje do zemlje, pa je dan prikaz iskustava nekih država s primjenom obrazovnih standarda. Obrazovni standardi zauzimaju središnje mjesto u reformi obrazovnog sustava i nastojanju podizanja kvalitete nastave i odgojno-obrazovnog procesa općenito. Uz obrazovne standarde, temeljni dokument svakog obrazovnog sustava je i kurikulum. U Hrvatskoj se pojam kurikulum javlja početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a odnosi se na aspekt odgoja i obrazovanja unutar sustava školstva. U radu su prikazane osnovne teorijske pretpostavke kao i niz koraka koje je potrebno provesti kako bi se stvorio nacionalni kurikulum prilagođen određenoj školi i zanimanju, te detaljniji razvoj pojma kurikulum u Hrvatskoj kroz povijest.

Danas kad je Svijet kako je rekao Marshall McCluahan „globalno selo“ nameću se novi zahtjevi za svaki sektor ljudskog djelovanja, pa tako i odgoj. Kroz povijest smo bili svjedoci različitih sukoba koji su nastajali zbog različitih kultura i civilizacija odnosno zbog „nepremostivih“ razlika između kultura. Sukobi su se javljali i zbog različitih religijskih uvjerenja iako su svi začetnici današnjih religija pripovijedali o miru i tolerantnosti odnosno dobroti prema svima, kao što je učio Lao-tzu: „Prema dobrima sam dobar, prema lošima sam također dobar jer vrlina daje dobrotu“. Da bi se u budućnosti spriječili takvi sukobi, tolerantnost i poštovanje različitih te promicanje ljudskih prava i temeljnih sloboda treba ukomponirati u sve faze ljudskog odgoja, od predškolskog odgoja pa sve do odgoja odraslih.
Zbog rapidnog razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija te migracije ljudi u druge države zbog posla ili drugih razloga sve češće se javlja kriza identiteta pojedinca koji se manifestira kao preuveličavanje pripadnosti određenoj nacionalnoj, vjerskoj ili teritorijalnoj skupini što dovodi do diskriminacije i ograničavanja sloboda pridošlicama[pledo,13]. Kao primjer toga naveli bi sve češću pojavu neo-nacionalnih grupa u državama Europske unije (npr. Njemačka), čija je politika temeljena na etničkoj „čistoći“ određenog naroda. Takve skupine osjećaju se ugrožene zbog toga što smatraju da su imigranti odgovorni za probleme poput nezaposlenosti domicilnog stanovništva. Takve skupine ne vide da pravi problem leži u politici njihove vlade koja zapošljava strance zbog toga što je to „isplativije“ zbog neusklađenosti životnih standarda u razvijenim i nerazvijenim zemljama Europske unije. Po našem mišljenju taj problem mogao bi se riješiti jednakim uvjetima zapošljavanja za sve ili zapošljavanja stranaca samo u onim segmentima u kojima je to potrebno. Još jedan problem skriva se u činjenici da europsko domicilno stanovništvo „odumire“ zbog sve kasnijeg zasnivanja i sve manjih obitelji. Europsko stanovništvo čini tek 5% svjetskog stanovništva, a računa se da će se do 2025. godine smanjiti na 3%. Sadašnja stopa rasta u većini europskih naroda ne ukazuje na obnavljanje stanovništva. Tako je Europa iz zemlje iseljeništva ostala zemljom izrazito brzog useljavanja. Tu bi se također problem dalo riješiti većim državnim poticajima mladim obiteljima te kontroliranjem slobodnog tržišta tako da se u prvi plan stavi čovjek, a ne profit kao što je to danas nažalost slučaj. Svime time, a i šire trebao bi se baviti interkulturalni odgoj. Škole bi trebale prenijeti znanje i sposobnosti potrebne djeci da prihvate univerzalno, a da pritom ne zaniječu korijen svog identiteta.
Hrvatsku kao zemlju koja je pred ulaskom u Europsku uniju također čeka izazov multikulturalizma i interkulturalnog odgoja koji je u nekim školama već vidljiv u područjima na kojima su prisutne nacionalne manjine. Na multikulturalnim područjima većina učenika se školuje na jeziku i pismu manjine, što znači da učenici pohađaju nastavu u odvojenim razredima.

2. Interkulturalni odgoj i obrazovanje – pojava, definicija, uzroci

2. 1. Značenje i određenje pojmova

Da bismo se mogli baviti pojmom interkulturalizma najprije moramo odrediti značenje korijena riječi interkulturalizam, tj. odgovoriti na pitanje što je to kultura. Danas se pojmu kultura prema nekim autorima pridaje čak više od 250 različitih značenja pa je vrlo teško odabrati definiciju koja će najbolje opisivati pojam kultura. Mi ćemo se poslužiti definicijom fenomena kulture koji je određen kao „čitav splet različitih duhovnih, materijalnih, intelektualnih i emocionalnih karakteristika koje označavaju društvo ili socijalnu grupu. Ona ne uključuje samo umjetnost i književnost već način života, osnovna ljudska prava, sustav vrijednosti, tradiciju i vjeru", koja je određena na Svjetskoj konferenciji o kulturnoj politici (Mexico City, 1982.) jer smatramo da nam ona može biti vrlo dobro polazište pri kasnijoj obradi interkulturalnog odgoja i obrazovanja. (Prema Sekulić-Majurec, Intekulturalizam u obrazovanju kao metodologijski izazov)
Za obradu ove teme također će nam značajni biti pojmovi interkulturalnost i multikulturalnost. Vrlo je važno znati da ta dva pojma nemaju isto značenje. Multikulturalnost označava da na istom području postoji više različitih kultura, dok nam pojam interkulturalnost naglašava postojanost odnosa među kulturama i neophodnost međusobne interakcije. (Dr.sc. Elvi PIRŠL, Suradnja škole i nevladinih udruga u interkulturalnom odgoju i obrazovanju). Ako za neko društvo kažemo da je multikulturalno to ne mora značiti da je i interkulturalno. Da bi multikulturalno društvo bilo i interkulturalno trebao bi postojati i dinamički suodnos između kultura koja se nalaze na tom području. Interkulturalnost označava mogućnost uspoređivanja različitih mišljenja, ideja i kultura na jednom prostoru. Ona nas potiče na razmišljanje o psiho-spoznajnim, etničkim, kulturnim i religioznim razlikama. Interkulturalizam nam omogućava da se u konkretnim prilikama dođe do suočavanja, komunikacije, međusobnog upoznavanja i vrednovanja, razmjene vrijednosti i modela života te društveno-etičkog poštovanja. (Prema Marino Ninčević, Interkulturalizam u odgoju i obrazovanju: Drugi kao polazište)

2. 2. Potreba za interkulturalnim odgojem i obrazovanjem

Sada kada smo objasnili ključne pojmove reći ćemo zašto su interkulturalni odgoj i obrazovanje danas posebno važni. Današnja svjetska društva, a isto tako i europska i hrvatska, su sve više multikulturalna. Glavne razloge multikulturalnosti društva možemo pronaći u sve učestalijim međunarodnim migracijama stanovništva, različitim religijskim opredjeljenjima i jačanjem nacionalnih manjina. Znamo iz povijesti da su migracije najčešće bile uzrokovane ratom ili ekonomskim razlozima. Primjer migracija uzrokovanih ratom je svakako bio i rat na prostoru bivše Jugoslavije, zbog kojeg se primjerice u Hrvatsku doselio veći broj Bošnjaka. Primjere ekonomskih migracija možemo vidjeti u iseljavanju stanovništva europskih tranzicijskih zemalja u razvijenije zapadnoeuropske države u potrazi za boljim životnim uvjetima. Sve to utječe na „šarenilo“ različitih kultura na pojedinom prostoru.
Za primjer ćemo dati neka od najvažnijih obilježja multikulturalnog društva u Europi:
- pluralizam doprinosa koje druge kulture i civilizacije donose europskim kulturama
- raspad i globalizacija kulture koja je izazvana novim tehnologijama u području komunikacija i informacija
- jezični i etnokulturalni pluralizam koji je nusproizvod povijesti izgradnje država u Europi
- raširenost stanovništva koja su obilježena kulturalnom posebnošću u nekoliko zemalja – Romi (prisutni i u Republici Hrvatskoj)
- regionalni pluralizam
- kulturalni pluralizam koji je nastao zbog miješanja zajednica kroz trajno naseljavanje političkih i ekonomskih migranata, a povezano je s razdobljem kolonizacije i dekolonizacije (npr. useljavanje stanovnika bivših francuskih kolonija u Francusku)
- doprinosi koje druge kulture i civilizacije donose nacionalnom kulturnom naslijeđu raznih europskih zemalja – jezik, povijest, gospodarstvo, književnost, glazba, običaji
- ostaci kulture iz razdoblja kolonizacije u sjećanju ljudi i načinu na koji ljudi doživljavaju jedni druge (neki kolonijalni problemi, rasne i druge predrasude, stereotipi)
(Prema Perotti, Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje)

Prostori na kojima se međusobno susreću i dodiruju različite kulture znaju biti poprištem različitih sukoba, prije svega vjerskih i etničkih. Mnogo je takvih primjera. Sukobi i nerazumijevanje između različitih pripadnika vjerskih zajednica su uvijek bili aktualni, a u novijoj povijesti su još više došli do izražaja. Događaj koji je dodatno rasplamsao vjerske sukobe i doveo do vjerske nesnošljivosti između muslimanskog i zapadnog svijeta je svakako bio teroristički napad 11.9. 2011. na SAD. Nakon toga događaja odnosi između Muslimana koji žive u zapadnim zemljama i domaćeg stanovništva su postali još napetiji. Javilo se veliko nepovjerenje i suzdržanost prema Muslimanima koje je zahvatilo različite aspekte ljudskog života. U Francuskoj smo imali prilike vidjeti velike sukobe između pripadnika doseljenika iz bivših francuskih kolonija i policije na ulicama najvećih francuskih gradova. Mislimo da baš upravo takvi događaji pogoduju stvaranju različitih predrasuda i nepovjerenja među ljudima koji su različitih nacionalnih, vjerskih i kulturnih obilježja. Upravo u tim situacijama vidimo potrebu za interkulturalnim odgojem i obrazovanjem kojim će se nastojati ukloniti nepovjerenje među pripadnicima različitih kultura koji su na neki način „prisiljeni“ živjeti jedni među drugima i stvoriti jedan novi mentalitet koji će uvažavati njihove razlike.
Interkulturalni odgoj i obrazovanje bi trebao utjecati na odgoj stavova, sposobnosti, osjećaja, načina postojanja i ophođenja s osobom kulturno različitom od nas. On bi se trebao temeljiti na ideji kako društvo u budućnosti učiniti boljim, humanijim i u kojem neće više biti rasizma i dominacije čovjeka nad čovjekom. Interkulturalni odgoj bi se trebao odnositi na svakog čovjeka, a ne samo na učenike, mlade, strane studente i migrante. (Dr.sc. Elvi PIRŠL, Suradnja škole i nevladinih udruga u interkulturalnom odgoju i obrazovanju) Smatramo ispravnim stajalište da se interkulturalni odgoj treba odnositi na svakog pojedinca, ali smo mišljenja da se on posebno treba ticati djece i mladih zato jer je u toj dobi najlakše oformiti pozitivne i zdrave stavove. Ako ćemo djecu i mlade već u toj dobi naučiti toleranciji prema različitostima imati ćemo više šanse da u budućnosti živimo u boljem i mirnijem društvu. Ali opet trebalo bi osmisliti i načine kako da interkulturalno preodgojimo odrasle koji su po našem mišljenju glavni odgovorni za sukobe koji proizlaze iz različitosti kultura.
Temeljna pitanja koja se postavljaju pred svrhu interkulturalnog obrazovanja su: Da li je svrha obrazovanja u svakom pojedincu otkriti i razviti obilježja koja će ga učiniti sličnim drugima? Da li se obrazovanjem pokušava pojedinca uključiti u određene zajednice s posebnom kulturom koje njemu služe kao uzori? Ili da li je obrazovanje proces kojim se nastoji osigurati pravo na postojanje i izražavanje vlastitih obilježja? (Prema Perotti, Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje) Mi smatramo da bi se interkulturalnim obrazovanjem trebalo postići da pojedinac prije svega razvije toleranciju prema različitostima drugih i smatramo da bi to onda moglo omogućiti i slobodno izražavanje vlastitih obilježja.

3. Interkulturalni odgoj i obrazovanje u Europi

Za Europu je interkulturalizam postao zanimljivim sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada je radna grupa Savjeta za kulturu Europskog savjeta predložila taj koncept kao pristup obrazovanja migranata, te kad su Vijeće Europe i Europska zajednica postali svjesni učinaka demografskog rasta, nataliteta i novih doseljenika, stranih zajednica u Europi na multietničko i multikulturalno obilježje europskih društava. Koliko je interkulturalizam važan govori i činjenica da je 6.5% europske populacije čine stranci odnosno imigranti što je izraženo brojkom od 32.5 milijuna stranaca dok je 1994 kada je pisana knjiga „Pledodaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje“ bilo nešto više od 13 milijuna. Početkom sedamdesetih kada je zabilježen značajan porast djece useljenika pokrenuti su eksperimentalni razredi. Program se sastojao od dvije smjernice.
- Prva smjernica je bila da se povede računa o jezičnim i pedagoškim nedostacima te djece. Tu se prije svega mislilo na nedostatak znanja jezika zemlje u kojoj se sada nalaze i na eventualni nedostatak elementarnog znanja zbog slabosti obrazovnog sustava zemlje iz koje su došla. [1]:
- Druga smjernica je bila da se vodi briga o jezičnom statusu i kulturnom podrijetlu te djece koja su i dalje nastavila govoriti materinji jezik i koja su se i dalje držala tradicije i običaja zemlje iz koje potječu.

Svrha prve smjernice bila je djecu čim lakše integrirati u školu i osigurati njihov uspjeh u za njih novom obrazovnom sustavu To se činilo dopunskom nastavom, posebnim pogodnostima (dvojezična uvodna nastava, izvannastavne aktivnosti), primjerenim nastavnim metodama za učenje jezika zemlje domaćina itd. Svrha druge smjernice je bila da djeca zadrže svoj kulturni identitet kako bi se u slučaju povratka u njihovu domovinu čim lakše integrirala. Taj cilj se pokušavao ostvariti učenjem jezika i kulture matičnih zemalja. Tu nastavu su uglavnom držali nastavnici iz tih zemalja, ali u sklopu sustava obrazovanja zemlje-domaćina. No provođenjem tih ciljeva javili su se mnogi problemi vezani uz definiciju kulture, te poučavanja materinjeg jezika ponekad zbog nedostatka kadra koji bi taj jezik poučavali. Glavno pitanje koje se je nametnulo bilo je „Kako takvo poučavanje ugraditi u škole?“. Takvi dopunski programi postali su predmetom kritike jer su umjesto da kompenziraju obrazovne manjkavosti i njeguju izvorne identitete učenika, oni su djecu useljenika tretirali kao izdvojene grupe što je dovelo do segregacije i stigmatizacije te djece. Takvi su programi sadržavali pretpostavku o migrantskoj djeci kao „deficitarnim bićima“, čiji se nedostaci i potrebe pedagoški nastoje „ispraviti“ Zbog tih, a i ostalih problema Vijeće Europe odustalo je od takve eksperimentalne nastave za školovanje djece doseljenika i prešlo na opće obrazovanje za sve s „kulturnim dodatkom“, da bi se otkrile različitosti u kulturama te razvile sposobnosti i umijeća potrebna za međusobni odnos različitih kultura. U razdoblju od 1977. do 1982. godine grupa stručnjaka razvijala je prijedloge za poboljšanje obrazovanja djece migranata te za osposobljavanje nastavnika za taj rad. To je rezultiralo modelom zajedničkog obrazovanja djece migranata koji je usvojen Rezolucijom Stalne konferencije europskih ministara obrazovanja u Dublinu 1983. Najvažniji rezultat je bio to da obrazovni sustav više nije morao voditi brigu samo o posebnim potrebama djece migranata, već je obrazovanje trebalo prilagoditi novim multikulturalnim zahtjevima. Sada se je obrazovanje za razliku od prije orijentiralo na područje međusobnog suživota i identiteta, što je obuhvaćalo i djecu doseljenika i društvenu većinu. Zbog različitih kultura i pedagoški zahtjevi su bili različiti za svaku sredinu. Nieke je sažeo deset općevažećih ciljeva interkulturalizma koji su sljedeći:
1. Prepoznavanje vlastitog neizbježnog etnocentrizma
2. Ophođenje sa stranim
3. Zasnivanje snošljivosti
4. Prihvaćanje etičnosti
5. Tematiziranje rasizma
6. Naglašavanje zajedničkog, protivno opasnostima etniziranja
7. Poticanje na solidarnost
8. Uvježbavanje oblika racionalnog rješavanja sukoba –odnošenje spram kulturnih sukoba i kulturnog relativizma
9. Osvještavanje mogućnosti uzajamnog kulturnog obogaćivanja
10. Tematiziranje mi-identiteta: nadilaženje granice vlastite grupe u globalnoj odgovornosti ili afirmaciji univerzalne humanosti.

Prema ovim ciljevima mogli bismo zaključiti da se interkulturalizam odnosi na sve dijelove obrazovnog i socijalnog sustava. No ništa nije tako bajno kako izgleda, te iako su ti ciljevi definirani još osamdesetih godina prošlog stoljeća, u praksi je stvar gotovo pa nepromijenjena. Istraživanja pokazuju da čak i tamo gdje se provodi interkulturalni pristup u obrazovanje je često opterećen reputacijom društvenog aktivizma ili naivnog idealizma, pri čemu se njegovi protagonisti nastoje nametnuti ksenofobičnom školskom okruženju. Još uvijek ne postoji zajednički europski model interkulturalnog obrazovanja. Naše mišljenje je da se još puno toga treba napraviti u praksi, što zbog sve većeg broja useljenika, što zbog sve izraženijeg „miješanja“ kultura. U tablicama ispod prikazani su rezultati istraživanja koje je provedeno na 10 zemalja, a odnosi se na elemente interkulturalnog odnosno multikulturalnog obrazovanja.

Autori istraživanja podijelili su kurikulumske elemente na osnovi zastupljenosti u tri tipa koje su nazvali „liberalni“, „multikulturalni“ i „interkulturalni“ pristup. Prema tablici Mađarska i Slovenija ne spadaju ni u jedan od tih tipova. Kurikulumi „liberalnih“ zemalja ne predviđaju posebne programe na jezicima nacionalnih manjina ili interkulturalno/multikulturalno obrazovanje kao izdvojeni didaktički pristup. „Liberalizam“ očituje relativno „neutralno“ koncipiranje kulturne različitosti, u sklopu kojega se pitanje priznavanja manjinskih identiteta smješta u širi sklop poštovanja ljudskih prava i uvriježenih liberalno-demokratskih principa, a obrađuje prvenstveno kroz opće ciljeve obrazovanja[6]. Tipičan predstavnik „liberalizma“ je Irska.
Drugu skupinu čine skandinavske zemlje čiji se pristup naziva „multikulturalizam“. „Multikulturalni“ pristup bazira se na transferiranju kulturne različitosti u općeobrazovne i predmetne ciljeve. Isto tako u tim obrazovnim sustavima prisutni su posebni programi na jezicima manjina, a isto tako i dodatni programi u kojima se manjinski jezik uči kao prvi ili drugi materinski jezik u kombinaciji sa većinskim jezikom. U programima ovih zemalja naglašava se multikulturalni karakter društva te se posebna pozornost naglašava na razvoju i priznavanju manjinskih kultura i identiteta, kako useljeničkih tako i domicilnih[ibid.]. Mogli bismo reći da su skandinavski obrazovni sustavi najbolje prilagođeni, što ni ne čudi s obzirom da je i sveukupna politika tih zemalja uzor socijalne pravednosti i liberalizma. Kao jedan podatak koji je zanimljiv, a vezan je uz ovu temu je to da je Švedska prije imala 15 priznatih jezika, no danas ih ima 12 koje čine: švedski (nacionalni), finski, južnolaponski, kalo-finski romski, lule laponski, pite laponski, sjevernolaponski, tavringerski romski, tornedalski finski, ume laponski, vlaški romski i švedski znakovni jezik. Još jedan zanimljiv podatak je da Rusija u Europskom dijelu ima 60 priznatih jezika od kojih je 58 živućih, dok ih u cijeloj Rusiji ima 105 od kojih je 100 živućih[ibid.].
Treću grupu zemalja čini „interkulturalni“ pristup. U to grupu spada Austrija i Njemačka, zapravo samo savezna pokrajina Nordhein-Westfalen. Taj pristup očituje se u naglašavanju vrijednosti kulturne raznolikosti, te posebnu pažnju pridaje posebno izvedenim oblicima učenja u kojima je naglasak na interkulturalnoj komunikaciji i stjecanju interkulturalnih kompetencija za sve učenike. Iako je taj pristup veoma sličan multikulturalnom pristupu veći je naglasak uzajamne veze između kultura, a manje se naglašavaju kulturne razlike[6]. Posebno se ističe zajedničko učenje te razumijevanje i usvajanje kulturno-specifičnih i zajedničkih vrijednosti učenika iz različitih kultura. U Austriji školu pohađaju mladi iz više od 160 zemalja svijeta, te je, zbog toga što više od 10% takvih učenika govori isključivo ili djelomice neki drugi jezik osim njemačkog, nastava organizira na materinskom jeziku. Nastavu nudi Ministarstvo školstva, a prisustvovanje nastavi je dobrovoljno. Najveći broj učenika, koji za materinski jezik imaju neki drugi, govori turskim, bošnjačkim, hrvatskim, srpskim, albanskim i rumunjskim jezikom. Nastava se nudi u obaveznim školama čije obrazovanje traje devet godina, a u većim gradovima i na nivou srednjih škola. U školskoj godini 2006/07 iz bečkih su škola izašli prvi učenici koji su maturirali na materinskom turskom jeziku[8]. Isto tako u Gradišću postoje hrvatske dvojezične škole. Za potrebe obrazovanja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Gradišću, temeljem Programa suradnje u području kulture i obrazovanja između Republike Hrvatske i Republike Austrije za razdoblje od 2010. – 2012. godine, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa upućuje dva asistenta u nastavi hrvatskoga jezika u dvojezične škole u Željeznom i Borti[9]. U Beču je isto tako otvorena Prva dopunska hrvatska škola u kojoj će djeca moći pohađati nastavu hrvatskog jezika i drugih predmeta kako bi im se približila kultura i povijest domovine. U školi će se raditi po nastavnom programu hrvatskog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa koje podupire školu [10].
Djeca doseljenika, a i ostali stanovnici Europskih zemalja shvatili su da se raspala određena koncepcija kulture, nacije i državljanstva zbog toga što je prije kulturu određivala određena nacija odnosno religija unutar jedne države, dok danas kulturu čine čimbenici više nacija i religija. Kulturna različitost postala je jednim dijelom europske svakodnevnice o čemu svjedoči i sve veći broj molbi stručnog i upravnog osoblja za dodatno školovanje koje će im omogućiti da bolje razumiju drugu kulturu i da se prema njoj primjerenije odnose[1]. Nazočnost djece useljenika prisilila je škole da prilagode pedagoške i didaktičke pristupe obrazovanju kako bi premostili jaz između škole, obitelji i društva s jedne i nastavnih sadržaja s druge strane[ibid.]. Trebalo bi voditi računa o tome da Europa ne postane nepromjenjiva cjelina nacionalnog i etničkog sastava njezinog stanovništva, već da u svoju kulturu uključi kulture svih nacija koja su u posljednjih trideset godina kroz migracije postala dijelom Europe.

4. Interkulturalni odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj

Hrvatska je kao i ostale Europske zemlje multikulturalna država. Tome svjedoče i podaci iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2001. godine (službeni iz 2011. još nisu objavljeni). Tako da uz Hrvate koji čine gotovo 90% stanovništva Republike Hrvatske u Hrvatskoj žive i pripadnici sljedećih nacionalnih manjina: Albanci, Austrijanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Srbi, Talijani, Turci, Ukrajinci, Vlasi, Židovi.

Isto tako Hrvatska je i vjerski pluralna zemlja. Uz pripadnike Katoličke crkve kojih je najviše (87,83%), u Hrvatskoj žive još i pripadnici Grkokatolika, Islamske vjerske zajednice, Židovske vjerske zajednice, Adventističke crkve, Baptističke crkve, Evangeličke crkve, Jehovinih svjedoka, Kalvinističke crkve, Metodističke crkve, ostalih vjera, ali i ateisti.
Za razliku od većine ostalih europskih zemalja Hrvatska ima još poprilično homogenizirani etnički i vjerski sastav, ali to ne znači da u Hrvatskoj nema problema koji proizlaze iz kulturalnih, etničkih i vjerskih različitosti. Štoviše ima ih poprilično. U Hrvatskoj, multikulturalizam kao pokret nametnuo je dva osnovna pravca u pristupu tom fenomenu. Prvi pristup je jačanje i stvaranje hrvatskog kulturnog identiteta iz razloga što je on dugo vrijeme bio potiskivan tijekom naše povijesti, a drugi je stvaranje uvjeta za kulturni pluralizam koji će pronicati vrijednosti međusobnog razumijevanja, dijaloga, tolerancije te vještine življenja u različitostima. Cilj je postići novu koncepciju uređenja odnosa koja je karakteristična za multikulturalna društva, zatim da se postigne integracija svih skupina unutar demokratskog uređenja, ali da se ne izgube obilježja nacionalnih kultura. (Sekulić-Majurec, A: Interkulturalizam u obrazovanju kao metodologijski izazov)
Što se tiče postizanja međusobnog razumijevanja, dijaloga te vještine u različitostima Hrvatska ima još uvijek poprilično problema, prvenstveno sa srpskom nacionalnom manjinom. U ne tako davnoj hrvatskoj povijesti, Hrvatska se morala izboriti za svoju samostalnost u Domovinskom ratu, pri čemu je velik broj pripadnika srpske nacionalnosti koji su živjeli u Hrvatskoj pokušao to spriječiti oružanom pobunom. Posljedice tog rata su još uvijek žive za one pojedince koji su u njemu morali sudjelovati i stoga na neki način možemo razumjeti zašto odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i dalje nisu na zadovoljavajućoj razini. Poseban primjer grada u Hrvatskoj u kojem ti odnosi nisu ni približno na zadovoljavajućoj razini je Vukovar. U Vukovaru i danas živi mnogo Srba. Nažalost u tom gradu djeca, od kojih se velika većina nije ni rodila kada se rat odvijao, ne pohađaju zajedno nastavu u razredu, često niti ne idu u iste smjene, a u nekim slučajevima niti u iste zgrade. Nažalost znaju se dogoditi i tučnjave između djece Hrvata i djece Srba, čak su i nastavnici u zbornici podijeljeni na „hrvatsku“ i „srpsku“ stranu. Pa si postavljamo pitanje kako očekivati od djece da se slažu zajedno ako to ne možemo očekivati od odraslih ljudi kojima je još k tome zadatak da odgajaju tu djecu. Ali vjerojatno korijen problema leži baš u roditeljima te djece jer djeca se ne sjećaju rata, oni znaju samo one priče kojima ih „pune“ njihovi roditelji. Pogrdni grafiti i dan danas se pojavljuju na ulicama Vukovara.

Ali da ne bude sve tako crno, u posljednje vrijeme kako se približavamo ulasku u Europsku uniju, pokazalo se i više razumijevanja za rješavanje tih problema. Jedan od projekata kojim se nastoje riješiti ti problemi je „Pruži ruke preko granice – identitet i kulturna baština dunavske regije“ kojemu je cilj osnaživanje međuetničkog dijaloga i prekogranične suradnje između mladih u poslijeratnim i multietničkim zajednicama istočne Hrvatske i zapadne Vojvodine kao osnova za socijalno oživljavanje ratom narušenih odnosa u dunavskoj regiji i jačanja procesa demokratizacije na putu k Europskoj uniji. Taj projekt provode Nansen dijalog centar (Osijek) i Centar za omladinski rad (Novi Sad) u suradnji s općinama Tompojevci i Bač. Projekt je financiran iz sredstava dobivenih od Europske unije. Osim tog projekta valja spomenuti i projekt "Zajednička prošlost-zajednička budućnost". Učenici su u tom projektu uključeni u izvannastavne aktivnosti u kojima uče o vlastitom identitetu i kulturi, ali isto tako i o kulturi i baštini svih naroda koji žive u njihovoj zajednici. U tom projektu kojeg je uz Europsku uniju financirao i Ureda za Udruge Vlade Republike Hrvatske sudjelovale su gotovo sve osnovne škole s vukovarskog područja.

Republika Hrvatska isto tako treba voditi računa i o posebnim pravima na odgoj i obrazovanje koje imaju pripadnici nacionalnih manjina. U skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina te Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i svom pismu. Oni se imaju pravo obrazovati na materinskom jeziku na svim stupnjevima obrazovanja od predškolskog do visokoškolskog. Smatramo da je to pozitivna stvar jer to je jedan od najboljih načina očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta. U Hrvatskoj pripadnici nacionalnih manjina svoje ustavno pravo na obrazovanje i odgoj mogu ostvariti prema trima osnovnim modelima i posebnim oblicima školovanja:

1. Model A – nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina
2. Model B – dvojezična nastava
3. Model C – njegovanje kulture i jezika
4. Posebni oblik nastave u kojem se jezik nacionalne manjine uči kao jezik sredine
5. Posebni oblici nastave tipa: ljetna škola, zimska škola, dopisno-konzultativna nastava
6. Posebni programi za uključivanje djece romske populacije u odgojno-obrazovni sustav

Pripadnici nacionalnih manjina imaju sami pravo predložiti i odabrati odgovarajući program. Primijetili smo da se na internet stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa mogu pronaći nastavni planovi i programi za pripadnike češke, talijanske, mađarske i talijanske nacionalne manjine.

Što se tiče odgoja i obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina smatramo da u Hrvatskoj najviše problema imamo s obrazovanjem pripadnika romske nacionalne manjine. U razgovoru sa profesorom jedne osnovne škole s područja Međimurske županije čiju školu pohađa veći broj učenika romske nacionalne manjine saznali smo da su uvjeti rada s tom djecom gotovo nemogući. Glavni razlog tome je što oni ne poznaju dovoljno hrvatski jezik te je njihov kućni odgoj kao što je opće poznato izuzetno loš. Samim time to utječe i na efikasnost odgoja i obrazovanja ostale djece u razredu. Postoje i zasebni razredni odjeli koje pohađaju samo pripadnici romske nacionalne manjine, ali tendencija je Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. (nešto kasnije o tome) da se broj razrednih odjela koje pohađaju samo romska djeca smanji tako da se poveća broj razrednih odjela u kojima su romski učenici integrirani. Mi svakako podržavamo takvu inicijativu kojom se nastoji postići bolja integracija Roma u naše društvo, ali smatramo da djeca koja će morati pohađati takve mješovite razrede neće steći jednaku količinu obrazovanja kao njihovi vršnjaci u razrednim odjelima u kojima neće biti problema s ponašanjem s kojima će se susresti djeca mješovitih razreda. Kao što smo maloprije spomenuli postoji Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. u koji su još osim Hrvatske uključene Bugarska, Češka, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Srbija i Crna Gora. Cilj plana je poduzimanja mjera za poboljšanje uvjeta života romske nacionalne manjine i njihovog uključivanja u društveni i javni život. Hrvatska u postizanju tog plana pomaže sa sufinanciranjem boravaka romske djece u predškolskim programima odgoja i obrazovanja, povećavanjem razrednih odjela s integriranom romskom djecom, davanjem stipendija romskim srednjoškolskim učenicima i studentima i sl. Izvještaji koje smo mi imali prilike pogledati na Internet stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa pokazuju da se vidi određeni napredak. To se vidi po većem broju romske djece koja su uključena u predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske programe.

Kao što smo spomenuli osposobljavanje osobe za suživot u multikulturalnom društvu je pedagoški zadatak. To je zadatak kojeg će u okviru odgojno-obrazovnog sustava izvršavati odgojitelji u vrtićima, nastavnici u školama, ali i profesori na fakultetima. Pa se mi u Hrvatskoj imamo pravo pitati da li naši odgojitelji, nastavnici i profesori posjeduju interkulturalne kompetencije. To jest da li oni imaju umijeće uspješne verbalne i neverbalne komunikacije, da li dobro poznaju svoju i druge kulture, da li imaju sposobnost poštivanja, razumijevanja i prihvaćanja učenika koji pripadaju drugim kulturama i slično. Pronašli smo jedan znanstveni članak koji se bavi upravo tom tematikom autorica Vesnice Mlinarević i Maje Brust Nemet: Posjeduju li budući učitelji interkulturalne kompetencije za rad u izvannastavnim aktivnostima. U svojem istraživanju koje su provele analizom sadržaja integriranih sveučilišnih preddiplomskih i diplomskih studija za školskoga učitelja u Osijeku, Rijeci, Zadru i Splitu došle su do zaključka da Učiteljski fakultet u Osijeku broji 18 kolegija koji u svom sadržaju imaju interkulturalne elemente, Učiteljski fakultet u Splitu 3 kolegija, Učiteljski fakultet u Zadru 6 kolegija, dok Učiteljski fakultet u Rijeci 9 kolegija. (Vesnice Mlinarević i Maje Brust Nemet: Posjeduju li budući učitelji interkulturalne kompetencije za rad u izvannastavnim aktivnostima.) Drago nam je da su visokoškolske institucije u Hrvatskoj prepoznale probleme koje nosi multikulturalnost današnjeg društva.

5. Interkulturalizam kao metodologijski izazov

Već smo pisali o interkulturalizmu u Europi te o interkulturalizmu u Hrvatskoj a sada ćemo se više orijentirati na provođenje interkulturalizma u školama te na neke opće smjernice za provođenje metodologije koja je prilagođena interkulturalizmu. U mnogim dokumentima definirano je što bi trebalo napraviti , ali nije definirano kako bi to trebalo napraviti. Tako UNESCO u svojem dokumentu „UNESCO GUIDELINES ON INTERCULTURAL EDUCATION“ daje principe i smjernice interkulturalnog obrazovanja. Ti principi su sljedeći:
1. Interkulturalno obrazovanje poštuje kulturni identitet učenika kroz pružanje kulturno primjerenih i odgovarajućih kvaliteta obrazovanja za sve.
2. Interkulturalno obrazovanje pruža svakom učeniku kulturna znanja, stavove i vještine potrebne za postizanje aktivnog i potpunog sudjelovanja u društvu.
3. Interkulturalno obrazovanje pruža svim učenicima znanje o kulturi, stavove i vještine koje im omogućuju da doprinose poštovanju, razumijevanju i solidarnosti između pojedinaca, etničkih, socijalnih , kulturnih i religijskih grupa i nacija.

UNESCO u svojem dokumentu daje neke smjernice za metodologiju koja bi se trebala provoditi da se zadovolje gore navedeni principi. No to smjernice su po našem mišljenju još uvijek odnose na to što bi trebalo raditi, a ne kako. Tako za provođenje prvog principa navode sljedeće metode učenja:
1. Treba primjenjivati one metode koje su kulturalno primjerene, npr. kroz integraciju tradicionalnih pedagogija i korištenje tradicionalnih oblika medija kao što su: pričanje priča, kazalište, poezija i pjesme(misli se glazbene).
2. Također te metode trebaju biti bazirane na praktičnim i kontekstualnim tehnikama učenja koje uključuju: aktivnosti koje su rezultat kolaboracije sa kulturnim ustanovama; izleti i posjeti lokacijama i znamenitostima i produktivne aktivnosti koje su povezane sa društvenim, socijalnim, kulturalnim i ekonomskim potrebama.

Isto tako UNESCO sugerira razvoj kulturalno primijenjenih metoda ocjenjivanja. Pritom se valjda misli na to da nećemo nekoga ocijeniti višom ili nižom ocjenom samo zbog toga što je pripadnik nacionalne manjine, jer mi ne vidimo što bi drugo mogle biti „kulturalno primijenjene metode ocjenjivanja“.
Za provođenje drugog principa UNESCO sugerira sljedeće:
1. Promovirati učenikovo aktivno sudjelovanje u obrazovnom procesu.
2. Integriranje formalnih i neformalnih, tradicionalnih i modernih metoda učenja.
3. Promicati aktivno okruženje za učenje, npr. kroz odvijanje konkretnih projekata da bi se demistificiralo knjižno-orijentirano znanje, te da se ljudima pruži osjećaj povjerenja te da steknu kulturalne vještine kao što je komuniciranje i suradnja s drugima.

Za provođenje trećeg principa dane su sljedeće metode:
1. Tretiranje baštine i doprinosa različitih etničkih grupa sa dostojanstvom, integritetom i značajem.
2. Pridonositi učenju u ravnopravnom kontekstu
3. Odgovarati na naučene vrijednosti (pretpostavljamo da se tu radi o promjenjivim vrijednostima određene kulture ukoliko one ograničavaju drugu kulturu)
4. Pridonositi interdisciplinarnim projektima.

Ukratko može se vidjeti da je UNESCO to sve lijepo napisao, ali je nažalost u stvarnom životu to ponekad (većinom) teško provoditi. Konkretne primjene i razrađenu metodologiju provođenja interkulturalne nastave u osnovnim školama pronašli smo u knjizi „Intercultural Education In The Primary School“. U toj knjizi isto se naglašava važnost aktivnog učenja te ga se opisuje na sljedeći način:
• Angažira djecu fizički, kognitivno i emocionalno.
• Promovira akciju, s time da djeca nauče prepoznati vlastiti kapacitet i efikasnost.
• Stavlja djecu u centar procesa učenja te osigurava da je sadržaj relevantan za njihove vlastite živote te da je poticajan.
• Zahtijeva atmosferu povjerenja i podrške da bi se osiguralo da djeca sudjeluju te da se osjećaju sigurno u izražavanju vlastitih pogleda ili iskušavanja novih vještina.

Jedan od glavnih razloga zašto se inzistira na aktivnom učenju je taj da djeca uče u suradnji sa ostalima, te se tako lakše usađuju vrijednosti koje uključuju poštivanje drugih i toleranciju. U knjizi je navedeno više primjera za različita područja obrazovanja, a mi smo se odlučili za primjer koji se odnosi na jezik jer se može primijeniti i u hrvatskim školama za nastavu hrvatskog jezika, a mi smo primjer povezali i s nastavom informatike, dok je u originalu primjer rađen za engleski jezik. Isto tako smo uzeli primjer koji se odnosi na djecu viših razreda osnovne škole zbog toga što ćemo jednog dana možda raditi upravo s takvom djecom
Najvažnija stvar kod diskusije je da se djeca osjećaju sigurno te da imaju podršku drugih. Djeca se trebaju osjećati da mogu izreći svoje mišljenje, iako drugi možda to mišljenje ne žele čuti. Tako možemo često biti svjedoci nekog problema kojeg svi vide, ali nitko ne želi naglasiti probleme zbog straha od stigmatizacije ili marginalizacije u društvu (mi smo to nazvali „efekt carevog novog ruha“). Isto tako smo često svjedoci premlaćivanja novinara koji su pisali o nečemu o čemu nisu smjeli pisati ili o slučajevima takozvanih „zviždača“ koji nerijetko od uglednih osoba u društvu spadnu na marginu društva. Zbog toga bi djecu već u osnovnoj školi trebalo upoznavati sa ljudskim pravima te načinom njihova provođenja. Djeca bi se također trebala suočiti sa netočnim, uvredljivim ili neprijateljskim izjavama, i to na način da ostanu kod ispravnog i pozitivnog mišljenja i stava iako su izazvani takvom provokacijom. U ozračju u kojem se djeca ne osjećaju sigurno iznositi svoje stavove i mišljenje, oni bi mogli imati i netočno i diskriminativno mišljenje o ili prema drugima, no to učitelj ne bi mogao promijeniti i prodiskutirati odnosno izazvati točnost odnosno ispravnost takvog mišljenja.

LITERATURA:

1. Perotti, A. : Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, Zagreb, Educa
2. Ninčević M.: Interkulturalizam u odgoju i obrazovanju:
Drugi kao polazište,Nova prisutnost 7 (2009) 1, 59-84
3. Sekulić-Majurec, A: Interkulturalizam u obrazovanju kao metodologijski izazov, Društvena istraživanja, Vol. 5 No.5-6(25-26), Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
4. http://nansen-dialogue.net/ndcosijek/index.php?option=com_content&view= article&id=412&Itemid=497&lang=hr
5. http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/product_details/publication?p_product_code=KS-SF-11-034
6. Puzić S.: INTERKULTURNO OBRAZOVANJE UEUROPSKOM KONTEKSTU: ANALIZA KURIKULUMA ODABRANIH EUROPSKIH ZEMALJA, Metodika 15 Vol. 8, br. 2, 2007, str. 373-389
7. http://www.ethnologue.com/show_country.asp?name=SE
8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrazovanje_u_Austriji
9. http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2117
10.http://www.anno93.at/Arhiva/U%20Becu%20otvorena%20prva%20Hrvatska%20djecija%20skola.html
11. http://www.dzs.hr
12. UNESCO GUIDELINES ON INTERCULTURAL EDUCATION
13. Tormey R.: Intercultural Education In The Primary School

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD