OSTALI SEMINARSKI RADOVI - FINANSIJSKI MENADŽMENT - |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
PORESKI SISTEM SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Porezi su jedan od prihoda države i u čitavom poreznom sustavu su najvažniji i najizdašniji javni prihod. Porezi su zapravo jedan oblik prisilnog davanja koji nameće država, koji nije namjenski usmjeren i koji nema izravnu protučinidbu.
Od kada postoji država postoji i potreba da se ona finansira. Način njenog finansiranja se veoma mijenjao tokom vremena. U starija vremena (antika i srednji vijek), porezi su bili manje važni nego danas, a država i vladalac više su se oslanjali na prihode od krunske zemlje i rudnika plemenitih metala, koji su se nalazili u vladaočevoj svojini. Vladalac je, kao vlasnik svega postojećeg, koristio i rad podanika za svoje i državne potrebe, a bez oporezivanja. Snažnije države naplaćivale su tribut od pokorenih država.
Ipak, i tada su postojali izvjesni porezi, odnosno dažbine. U Egiptu se spominju porez na ulje za kuhanje i glavarina, u Grčkoj carina i glavarina na robove i strance, u Rimu glavarina u ranijem periodu, a kasnije porez na naslijeđe i na promet (žito, so), kao i carina. I u srednjem vijeku prihodi od krunskih domena ostaju važan izvor prihoda vladaoca i države, ali se šire porezi u obliku glavarine, poreza na zemlju i naslijeđe i raznih drugih dažbina. Dio poreza plaća se u naturi, kao dio žetve ili u stoci. Crkva stječe velike prihode kroz razne dažbine. Pojava i rast mnogih poreza čvrsto je vezana za ratove i potrebu koju oni donose da se u kratkom roku znatno poveća državni prihod. Tako je prvi porez na dohodak građana uveden u Engleskoj 1799. godine kako bi se finansirao rat sa Napoleonom. I kasnije su skokovi u oporezivanju rezultat ratova (na primjer, I. i II. svjetskog), poslije kojih poreski teret nije u potpunosti vraćan na prijašnji nivo. Progresivan porez na dohodak uveden je prvi put u Pruskoj 1853. godine, a zatim u drugim zemljama (Britanija 1907, SAD 1913, Francuska 1917). U Engleskoj je u srednjem vijeku naplaćivan porez i za svaki prozor na zgradi. Poreski obveznici su zato zatvarali prozore (ciglom) da bi plaćali manji porez. Posljedica takve poreske politike se i danas može vidjeti na nekim zgradama u Londonu.
2. POVIJEST OPOREZIVANJA U SAD – uNekima se porezi čine kao nužno zlo suvremenog života, no oni postoje još od najranijih dana ljudske civilizacije i ljudi se na njih žale već tisućama godina. Da porezi nisu fer, ćuti će se i u Americi, gdje postoje od 1913. godine, kada su usvojeni 16. amandmanom. Smanjiti njih, i troškove vlade (i Kongres uvjeriti u to da je jedno i drugo potrebno), pokušali su mnogi prije njega, a to je pokušavao i predsjednik Bush.
"Kongres će imati ovlast raspisivati i prikupljati poreze na prihode iz kojeg bilo izvora stečene, bez raspodjele između Država i bez obzira na popis stanovništva ili kakvo prebrojavanje." Tako glasi tekst 16. amandmana američkog Ustava. Petnaesti travanj najomraženiji je datum na američkom kalendaru, dan kojega se Amerikanci, možda, najviše pribojavaju, dan kojega se, zacijelo, najviše užasavaju. Krajnji je to rok za prijavu - poreza. Pada li 15. u nedjelju, zadnji je rok ponedjeljak, 16. travanj, u ponoć. Za mnoge, to će i značiti brzi odlazak do pošte u kasne večernje sate ili još brži, na Internet, kako bi se porez prijavio na vrijeme, prije isteka roka. "Porezi su cijena koju plaćamo za civilizirano društvo", riječi su američkog suca Olivera Wendella Holmesa. Također riječi uklesane u mramor iznad ulaza u zgradu Internal Revenue Service, Službe za prihode od poreza u Washingtonu. Po riječima Benjamina Franklina - ništa u ovom svijetu nije sigurno osim smrti i - poreza!
Amerikanci poreze plaćaju uz otpor duboko ukorijenjen u povijesti. Prvi porez nije bio nametnut sve do građanskog rata, a i tada samo kao privremena, ratna mjera. Tijekom cijele svoje povijesti, Amerika je bila poprište niza manje ili više poznatih pobuna protiv plaćanja poreza. One su odigrale važne uloge u administracijama predsjednika Georgea Washingtona, Johna Adamsa, Thomasa Jeffersona i brojnih njihovih nasljednika. One su pridonijele početku građanskog rata, rađanju Ku Klux Klana, i stvaranju Službe za prihode od poreza. Najpoznatija takva pobuna u američkoj povijesti bila je, naravno, "bostonska čajanka". Kolonisti, prerušeni u Indijance, bacili su tovar čaja s engleskog broda u bostonski zaljev u znak prosvjeda protiv visokih poreza i represivnih mjera britanske uprave. Bio je to zametak onog prvog rata, rata za nezavisnost protiv britanske krune.
Privremeni porez uveden za vrijeme građanskog rata, sa ciljem da pomogne finansiranje vojske Sjevera, Kongres je kasnije, potkraj 19. stoljeća, ponovno htio uvesti, ali Vrhovni je sud to odbio s objašnjenjem da bi on predstavljao "komunističku prijetnju" svojini te da bi stoga bio neustavan. Ta je barijera bila uklonjena 1913. godine, kada je, nakon nekoliko desetljeća rada na njegovom organiziranju, 16. Ustavni amandman bio usvojen. Godinu dana kasnije, porez na dohodak postao je redoviti izvor saveznih prihoda. Inicijalna porezna stopa iznosila je samo od 1% do 7%. No, do prvog svjetskog rata, maksimalna je stopa iznosila već 77%, a na kraju drugog svjetskog rata - 94%! Minimalna je tada iznosila 23%.
Tijekom cijelog 20. stoljeća, porezna bi stopa naglo rasla kad je trebalo platiti visoku cijenu ratova, i padala kad su nastupala razdoblja mira. Za Reaganove administracije, Kongres je smanjio maksimalnu poreznu stopu sa 70% na 50%. Za Bushove i Clintonove administracije, ona je iznosila između 31% i 35%. No, primjerice, godine 1995, 97% super bogatih platilo je poreze po stopi daleko nižoj od one maksimalne! Rupe u zakonu!!! A taj zakon - U.S. Tax Code, doživio je tijekom proteklog stoljeća tolike promjene da je danas više od dvije tisuće stranica dug. Mnogi Amerikanci mišljenja su da su porezi suviše visoki.
Za proteklog stoljeća bilo je mnogo promjena u poreznom sistemu i još vise zahtjeva za nove. Povijest govori: sve dok je poreza, bit će i nezadovoljnih poreznih obveznika. To navodi da se pitamo nije li, uz smrt i porez, gunđanje protiv poreza - treća sigurna i neizbježna stvar u životu?!
Gettysburg address, govor koji je Abraham Lincoln održao nakon odlučne bitke građanskog rata vođene između Sjevera i Juga u istoimenom gradiću u Pennsylvaniji, bitke u kojoj su federalisti pobijedili, imao je 269 riječi. Americka Deklaracija o neovisnosti - 1.337, Biblija ima oko 773.000, ovisno o kojoj verziji govorimo. Porezni zakon imao je, 1913. godine, 11.400 riječi, a danas još i više.
Postoji barem 480 različitih poreznih obrazaca, svaki načinjen na više stranica. Čak i onaj najlakši - 1040E, ima 33 stranice.
3. PORESKI SISTEM
3.1. Federalni porezni kodSaveznim poreznim zakonom se upravlja prvenstveno po Internal Revenue Service (Unutrašnja služba poreza), uredu za trezor. SAD porezni broj je poznat kao Internal Revenue Code (Unutrašnji poreski kod) od 1986. (Naslov 26 Koda Sjedinjenih Država). Kodova složenost uglavnom proizlazi iz dva faktora: korištenje poreznog koda i za svrhe osim povećanja prihoda, kao i proces vraćanja informacija u slučaju mijenjanja koda.
Iako je glavna namjera ovog zakona osigurati prihode za saveznu vladu, porezni broj se često koristi za razloge javne politike tj. za postizanje socijalnih, ekonomskih i političkih ciljeva. Na primjer, kako bi se potaknuo vlasnik kuće, porezni zakon osigurava odbitak za kamatu hipoteke kao rashod na dug osiguran od strane primarne rezidencije. Sistem poreza na dohodak koji ne favorizira ni iznajmljivanje ni posjedovanje domova ne bi dopustio odbitak hipotekarnih interesa i uračunao bi porez na najam za vlasnike koji žive u vlastitim stanovima.
Budući da vlada koristi porezni broj kao instrument socijalne politike, broj kao cjelina čini se nekim kritičarima kao nedostatak koherentnog organizacionog načela. Namjenski nedostatak koherentnog organizacionog načela dokazano je postao povećan s vremenom, s obzirom na odnos između sukcesivnih dopuna zakonodavnih i regulatornih promjena u zakonu i odgovora privatnog sektora na te izmjene. Na primjer, pretpostavimo da Kongres donosi porezni kredit da potakne određenu vrstu aktivnosti. Kao odgovor, grupa poreskih obveznika kojima nisu namijenjene kreditne povlastice ponovo raspoređuju svoje poslove, odnosno površinske aspekte svojih poslova, kako bi stekli pravo na kredit. Kongres odgovara tako što izmjenjuje kod za dodavanje ograničenja da bi rasporedio kredit učinkovitije. Određeni obveznici uspijevaju da koriste ovu promjenu da bi dobili dodatne pogodnosti, tako da Kongres ponovo djeluje i tako dalje. Rezultat je petlja informacija i odgovora, koji, tokom vremena, stvaraju značajne kompleksnosti.
3.2. Poreska distribucija
Porezni koeficijent koncentracije (varijanta je Ginijevog koeficijenta) je mjera porezne nejednakosti. Što je veći broj, to su više progresivni porezi. U 2007. godini postojalo je oko 138 miliona poreznih obveznika u SAD-u. Odjel riznice izvijestio je u 2006. godini, na temelju Internal Revenue Service (IRS) podataka, udio federalnih prihoda koji plaćaju poreski obveznici na različitim razinama dohotka. Podaci pokazuju progresivnu strukturu američkog saveznog sistema poreza na dohodak na pojedince koji smanjuje poreznu incidenciju ljudi s manjim primanjima – vrh čini 0,1% poreznih obveznika koji plaćaju 17.4% saveznih prihoda poreza (zarađuju 9,1% prihoda), na vrhu sa 1% bruto prihoda od 328.049 dolara ili više plaćaju 36.9% (zarada 19%), na vrhu sa 5% bruto prihoda od 137.056 dolara ili više plaćaju 57,1% (33,4 zarada %), a na dnu sa 50% bruto prihoda od 30.122 dolara ili manje plaćaju 3,3% (zarada 13,4%).
Ako se savezna stopa oporezivanja usporedi sa stopom raspodjele bogatstva, distribucija neto bogatstva (ne samo prihod, nego i nekretnine, automobili, kuće, dionice, itd) u Sjedinjenim Državama gotovo se podudara sa udjelom poreza na dohodak - najbogatijih 1% plaćaju 36.9% saveznih pristojbi (bogatstvo 32,7%), najbogatijih 5% plaćaju 57,1% (57,2% bogatstva), najbogatijih 10% plaćaju 68% (bogatstvo 69,8%), a najsiromašnijih 50% plaćaju 3,3% (bogatstvo 2,8%). Ostali porezi u Sjedinjenim Državama su manje progresivnije ili regresivnije strukture, izbjegavanje poreza i pravne praznine mijenjaju ukupnu distribuciju poreznog tereta. Na primjer, platni poreski sistem (FICA), poreza na plate socijalne sigurnosti i Medicare pristojba (15.3% ukupnog poreza je često podijeljen između zaposlenika i poslodavca) je regresivan porez na dohodak bez standardnog odbitka ili ličnih izuzetaka. Centar za proračun i političke prioritete navodi da su tri četvrtine američkih poreznih obveznika plaćaju više uplatnih poreza nego što je to porez na dohodak. Porezna fondacija je navela da je teret na porez na dohodak poduzeća (15-39% poreza) pao na kupce i radnike u tvrtki, koji često nisu bogati.
3.2.1. Inflacije i porezne klasifikacije
Većina poreskih zakona nisu precizno indeksirani na inflaciju. Ili ignorišu inflaciju u potpunosti, ili su indeksirani u Indeks potrošačkih cijena (CPI), koji potcjenjuju raspravu stvarne inflacije. U progresivnom poreznom sistemu, neuspjeh u klasifikacijama, u indexju inflacije će rezultirati efektivnim poreznim povećanjem (ako inflacija je podržana), kao što će inflacija plata povećati prihode pojedinca i premjestiti pojedinca u višu poreznu klasifikaciju u višu stopu.
Jedan primjer je Alternativni minimalni porez, jer nije indeksiran u inflaciju, a sve veći broj poreskih obveznika koji imaju prihode na višem srednnjem nivou, smatraju sebe subjektom plaćanja ovog poreza.
Od 1971 do 1977, kako je CPI porastao za 47%, porezni obveznici su se suočili sa 60% više poreza na lokalnom, državnom i federalnom nivou.
4. VRSTE POREZA
4.1. Federalni porez na prihod
Što se tiče juna 2001, federalni porez na prihod je sačinjavao većinu poreza koje skuplja američka vlada. Zavisno od pojedinačne zarade, porez se nalazi u rasponu od nula do 35% zarade koja podliježe plaćanju poreza.
Porez na dohodak se smatra progresivnim porezom jer je stepen poreza viša što je veća zarada pojedinaca. Da biste vidjeli primjer koji pokazuje da stepen poreza koji je odredio kongres 1954. godine za zaradu neoženjenih pojedinaca koja podliježe plaćanju poreza- sa stopom visokom do 91%.
Porez na prihod se također određuje za zaradu koja podliježe plaćanju poreza većine korporacija i za udjele koji se plaćaju dioničarima, iako pojedinci obično imaju povlasticu pri plaćanju stope poreza za udjele; ovo se ponekad tumači kao dvostruko oporezivanje.
Jedan jedinstven aspekt federalnog poreza na prihod u Americi, je taj da Amerika koristi državljanstvo pored mjesta prebivališta kako bi odredila da li je zarada pojedinca predmet američkog oporezivanja. Svi državljani Amerike, uključujući i one koji ne žive u Americi, su predmet američkog poreza na njihov prihod koji stvaraju širom svijeta. Postoje zakonske odredbe kojima se želi izbjeći dvostruko oporezivanje. Većina drugih zemalja ne određuje porez za svoje državljane koji ne žive u okvirima njihovih granica, osim ako oni imaju zaradu stvorenu u toj zemlji.
4.1.1. Smanjenje poreza i poreske povlastice
Američka vlada nagrađuje određeno ponašanje sa poreznim smanjenjem i povlasticama. Na primjer, sume novca koje su se koristile za plaćanje hipotekarnih kamata na kuću jedne osobe se mogu smanjiti ako poreski obveznik odluči specificirati problem. Poreski obveznici koji ne učestvuju u nacrtu penzija kojeg sponzorira poslodavac, može priložiti do $4000( $5000 ako ima 50 ili više godina)u individualni penzijski račun i odbiti taj prilog od njihove ukupne zarade ako zapadnu u granice određene zarade.Poreske povlastice na zaradu idu u korist radničkim porodicama sa malom ili srednjom zaradom. Također je moguće primiti povlastice u vidu dječje njege i brige o bolesnim licima za sumu novca potrošenu na svakodnevnu njegu.
4.2. Porezi na plaće
4.2.1. Porez na socijalno osiguranjeSljedeći najveći porez je porez na socijalno osiguranje, koji se formalno naziva Propis o Federalnom osiguranju i doprinosima (FICA). Ovaj doprinos ili porez iznosi 6,2% prihoda uposlenika koji plaća poslodavac, te 6,2% koje plaća uposlenik. Porez se plaća samo na zarađeni prihod te, kako je gore napomenut, samo do praga prihoda za kalendarsku godinu 2006. koji iznosi $94,000, a naziva se „Platnom osnovicom socijalnog osiguranja (SSWB). SSWB se povećava svake godine [tablica za SSWB po godinama] prema nacionalnom prosjeku plaća *koji također indeksira točke savijanja u obračunu Primarnog iznosa osiguranja (PIA) (Od 2008. SSWB je postavljen na $102,000). Nezarađeni prihod, poput kamata od obveznica, tržišta novca i bankovnih računa, dividendi od REIT-ova i dionica, renti i povlastica nisu podložni porezu na socijalno osiguranje. Plaće su definirane u USC SAD-a Kod 42 Sekcija 409. Tako, jednostavnom matematikom, osobe koje zarađuju više plaćaju nižu prosječnu poreznu stopu od onih čiji je prihod bliži gornjoj granici. Samostalni djelatnici moraju plaćati obje polovice poreza na socijalno osiguranje jer su oni sami sebi poslodavci.
4.2.2. Medicare porez
Medicare porez finansira Medicare program, program zdravstvenog osiguranja za starije bolesne. 1,45% prihoda uposlenika plaća uposlenik kao Medicare porez, a 1,45% plaća sam uposlenik. Za razliku od socijalnog osiguranja, ne postoji ograničenje na Medicare porez.
Za samostalne djelatnike, Medicare porezi su fiksirani na 2,9% cjelokupne zarade (može se utvrditi propisima o porezu na prihod). Kao i kod FICA-e, nezarađeni prihod nije podložan doprinosima za Medicare.
Medicare i porez za socijalno osiguranje zajedno čine porez na plaću. Ovi porezi se zasnivaju na prihodu, ali za razliku od federalnog poreza na prihod, oni se odvajaju za njihove specifične svrhe, odnosno, postoji zakonski propis da se troškovi za ove programe Medicare i socijalno osiguranje izdvajaju iz trenutnih poreza ili prikupljenih zakladnih sredstava, tako da, ukoliko bankrotiraju, administracija socijalnog osiguranja i Medicare ne bi imali autoritet da plate beneficije. Oni ne mogu, kao što to može kongres, pozajmiti od vlade kredite kako bi finansirali operacije s kreditnih tržišta.4.2.3. Drugi porezi na plaću
SAD ima porez na plaću za podršku osiguranja za nezaposlene. Ovo je 1,2% od prvih $7,000, ali u koordinaciji s državnim agencijama za nezaposlene i porezima na takav način da većina uposlenih ne plaća dva puta porez u državama koje imaju osiguranje za nezaposlene.
SAD također ima porez za ponovnu obuku otpuštenih radnika, ali on iznosi samo 0,1% od prvih $7,000 prihoda, i procjenjuje se samo na poslodavcima. Vlada prati plaćanje poreza putem broja računa i datuma uplate. Za IRS, broj računa je broj socijalnog osiguranja, individualni identifikacijski broj poreznog obveznika ili identifikacijski broj poslodavca.
4.3. Korporacijski porez na prihod
U Sjedinjenim Državama, federalna korporacijska stopa prihoda za godinu 2006. varirala je između 15 i 39%, ovisno od oporezivog prihoda. Ali od 1999., kada je Riznica objavila sustav „popunjavanja kvadratića“ mnoge korporacije mogu odabrati da ih se tretira kao prolazne entitete, te tako preskočiti porez od 35% za razinu entiteta i cijeli prihod propustiti kroz svoje dioničare. Ovakav porezni tretman imaju „S“ korporacije o kojima se mnogo diskutiralo; ali danas mnoge korporacije koje rade prema državnom zakonu mogu izbjeći dvostruki porez „popunjavanjem kvadratića“. Dividende su također podložne nižim stopama poreza na prihod u Sjedinjenim Državama. Stopa korporativnog poreza u SAD-u druga je najviša zakonska stopa među OECD zemljama (prosječna stopa u SAD-u je 39,3 i ispred nje je samo Japan s 39,5 i ova je stopa mnogo iznad OECD prosjeka od 28,7). S druge strane, SAD također ima najveći broj rupa u zakonu o porezu od bilo koje članice OECD, što mnogim korporacijama omogućava postizanje nižih efektivnih poreznih stopa od onih objavljenih.
4.4. Prijelazni porezi
Prelazni porez generira približno 1,5% ($30 bilijuna) godišnjeg prihoda federalne vlade ($2 trilijuna). On se sastoji od poreza na darove, poreza na imanje i prelaznog poreza na preskakanje generacije („GSTT“). Protivnici prijelaznog poreza nazivaju ove poreze „porezima smrti“. Izraz „porez smrti“ popularizirao je Frank Luntz, republikanski politički savjetnik, ali njegova upotreba seže najmanje u 19. stoljeće.
Porez na poklone je porez koji se plaća za prijenose imovine za života osobe koja vrši prijenos, dok se porez na imanje naplaćuje nakon smrti osobe koja je obavila transfer. GSTT je dodatni porez i naplaćuje se (otprilike) za transfere obavljene za života ili nakon smrti od pojedinaca koji su udaljeni više od jedne generacije od osobe koja je obavila transfer, na primjer, sa bake na unuka. Obično porezna potraživanja plaća osoba koja je obavila transfer ili se ona naplaćuju od njegove imovine. Plaćanje prijelaznih poreza od strane osobe koja je obavila transfer kada ta odgovornost spada na primaoca također se smatra oporezivim darom.
Od prosinca 2002., porezne stope za porez na darove i imovinu počinju od 18% i rastu do 50% za darove preko $12,000 ili oporezivu imovinu preko $2,5 milijuna prema Objedinjenom rasporedu stopa prijelaznog poreza. GSTT je ravno 50%. Svakom pojedincu odobrava se Objedinjeni kredit (trenutno $345,800) kojim se izuzima imovina ispod $1 milijun. Svakom se pojedincu također odobrava godišnji iznos odbitka kojim se izuzimaju ukupni darovi bilo kojem pojedincu tijekom godine do godišnjeg iznos odbitka (trenutno $11,000). Ukoliko osoba koja je napravila transfer odabere ne platiti porez na darove za vrijednost koja je veća od ukupnog godišnjeg iznosa odbitka, smatra se da je osoba iskoristila dio svog Objedinjenog kredita. Izuzetak (trenutno $1,1 milijun) za transfere podložne GSTT – u također se odobrava svakom pojedincu za njegova života. Neograničeni vojni odbitak omogućava (domaćim) supružnicima prebacivanje bilo kojeg iznosa bez poreznih obveza.4.5. Akcizni porezi
SAD također održava federalne akcizne poreze na benzin i druga goriva za vozila. U ovom trenutku (2005.) oni iznose 18,4 c po galonu (4,9 c po litru) za benzin i 24,4 po galonu (6,4 c po litru) za dizel (za upotrebu na cesti). Akcizni porezi većeg profila postoje na prerađeni alkohol, duhanske proizvode i neko oružje.
5. OPOREZIVANJE DRŽAVNE I MJESNE VLADE
Države SAD-a imaju plenarnu vlast da nameću poreze svojim državljanima i na aktivnosti koje se događaju unutar njihovih granica, dokle god ti porezi ne ometaju vlast rezerviranu za federalnu vladu. Vrhovni sud zaključio je, u brojnim slučajevima, da države ne mogu nametati poreze koji su namijeni ometanju trgovine među državama ili koji utječu na međunarodne odnose. Državama je također zabranjeno određivati poreze na način koji diskriminira na osnovu rase, spola, religije, porijekla ili nacionalnosti. Konačno, države ne mogu uvjetovati pravo glasa plaćanjem poreza. Dvadeset četvrti amandman Ustava Sjedinjenih Država, potvrđen 1964., izričito zabranjuje takav uvjet na Federalnim izborima; Vrhovni sud odlučio je u slučaju Harper protiv izborne komisije Virgina – e da odredba o jednakoj zaštiti iz Četrnaestog amandmana vrijedi i na državnim izborima.
Lokalnu vladu obično finansiraju porezi na imovinu zasnovani na vrijednosti, uglavnom na nekretnine. Dodatni porezi mogu biti u obliku fiksnih poreza na plaće i poreza na upotrebu. Takse lokalne vlade, poput građevinskih dozvola, mogu odražavati dodatni kapitalni trošak i operativne troškove usluga poput škola i parkova. Lokalna vlada može također skupljati kazne (za parkiranje i prometne prekršaje), porez na prihod, bruto dohodak ili porez na bruto plaću, ili dio poreza na prodaju (kao porezi na obroke) koje prikuplja država. U Kaliforniji, sadnice, korijeni, rasadi i drveće koje se nabavi iz centralnog vrta oporezuje se ukoliko se smatra da se ono koristi u dekorativne svrhe, dok se biljke za proizvodnju hrane ne oporezuju, za razliku od hrane u Kaliforniji.
Gotovo svaka država nameće „porez na grijeh“ na proizvode koje zajednica ne prihvaća, uključujući cigarete i alkohol. Mnoge države također nameću porez na gorivo. Moć države da oporezuju uključuje mogućnost da ovlasti jurisdikcije unutar države, poput okruga, gradova i školskih okruga da nameću porez svojim stanovnicima. Ove jurisdikcije mogu nametnuti bilo koju vrstu poreza kao i država, unutar granica ustanovljenih državnim zakonom.
5.1. Razine državnog poreza, Državni porez na prihod i Porez na prodaju u Sjedinjenim Državama
Svaka država također ima svoj vlastiti sustav poreza. Obično postoji porez na nekretnine, koji se naziva „porez na imovinu“. Porez na nekretnine se obično nameće na vrijednost nekretnine po logici vlasništva. Na primjer, u Teksasu, porez na nekretnine se nameće na nekretninu, točnije na vlasnika nekretnine od 1. siječnja svake porezne godine. Porez se računa primjenom porezne stope na procijenjenu vrijednost nekretnine od datuma oporezivanja. Neke države, poput New York-a, također imaju prijelazni porez na nekretnine.
Mogu postojati dodatni porezi na prihod, na prodaju, te akcizni porezi (uključujući porez na upotrebu). Oporezivi prihod za državnu namjenu obične se zasniva na federalnom oporezivom prihodu s određenim prilagodbama specifičnim za državu. Na primjer, neke države oporezuju općinske kamate na obveznice dobivene od drugih država koje su inače izuzete od federalnog poreza na prihod. Stoga se ovaj prihod mora dodati federalnom oporezivom prihod kako bi se izračunao iznos prihod u svrhe državnog poreza na prihod. Države koje prerađuju naftu i minerale često nameću odvojeni porez, sličan akciznom porezu po tome što se porez plaća na proizvodnju proizvoda, a ne na prodaju. Slično, većina država Nove Engleske nametnula je poreze na sječu drveta za građu / ogrjev, koji se plaća prema vrijednosti posječenog drveta, a ne prema profitu. Porezi na hotelske sobe su uobičajeni i politički su popularni budući da građani često odobravaju takav porez za porezne obveznike koji dolaze iz drugih područja.
Aljaska, Florida, Nevada, Južna Dakota, Teksas, Washington i Wyoming nemaju poreza na prihod pojedinca. New Hampshire i Tennessee oporezuju samo kamate i prihod od dionica. Delaware, Oregon, Montana i New Hampshire nemaju državnih ili lokalnih poreza na prodaju. Aljaska nema državnog poreza na prodaju, ali dozvoljava lokalnim vlastima da prikupljaju svoje vlastite poreze na prodaju do državno određenog maksimuma.
Mnoge države također prikupljaju poreze na osobno vlasništvo, a ovo su godišnji porezi na posjedovanje vlastite imovine unutar granica države. Naknade za registraciju automobila i brodova predstavljaju jedan od ogranaka ovog poreza; ipak, većina ljudi ne zna da je praktički sve osobno vlasništvo također podložno porezu na osobnu imovinu. Obično su kućanski aparati izuzetak, ali gotovo sve stvari od vrijednosti (uključujući umjetnine) su pokriveni, osobito kada se koriste redovito ili se smještaju izvan kućanstva poreznog obveznika.
Država odobrava stvaranje posebnih okruga za procjenu (obično za nabavljanje vode ili odvođenje kanalizacijskih voda, ili za parkove, javni prijelaz, hitne službe i škole) čije granice mogu biti neovisne od drugih granica i čiji prihod može dolaziti od jedne ili više oporezovanih usluga, poreza na imovinu, poreza na parcelu, dio cestarina ili mostarina, ili dodatka na porez na plaće uz neoporezive takse za pružene usluge (poput mjerenja vode). Državnu vladu uglavnom finansiraju porezi na prodaju i prihod, te nešto manje korporacijske registracijske takse, određene akcizni porezi, te takse za automobilske dozvole.
5.2. Gradski i okružni porez
Gradovi i okruzi u pojedinim državama mogu prikupljati dodatne poreze, na primjer za unaprjeđenje parkova ili škola , ili za plaćanje policije, vatrogasaca, održavanja lokalnih cesta i drugih usluga. Kao i u slučaju IRS-a, obično im je potreban broj računa za plaćanje poreza. Druge mjesne vladine agencije mogu također imati vlast da prikupljaju porez, osobito neovisni školski okruzi.
Mjesna vlada obično prikuplja porez na imovinu, ali može prikupljati i poreze na prodaju i prihod. Neki gradovi prikupljaju porez na prihod ne samo na mjesno stanovništvo već i na strance koji su zaposleni u gradu. Ovaj porez može se naplaćivati čak i kada osoba koja nije mještanin privremeno radi gradu. Na primjer, 1992. grad Philadelphia počeo je nametati grupu gradskih poreza na plaću igračima bejzbola koji su igrali u gostima. Pojedini okruzi također prikupljaju Porez na privilegiju posla (OPT), obično mali iznos, ponekad i manje od $100 godišnje.
ZAKLJUČAKOsnovna svrha ubiranja poreza je finansiranje budžeta i propisanih nadležnosti države i njenih jedinica. Porezi su najvažniji izvor budžeta i bez njih država ne bi mogla da funkcionira i finansira javna dobra i zajedničke potrebe, kao što su odbrana, zaštita svojine i prava građana, javni red i mir, obrazovanje, zdravstvo, infrastruktura i slično.
Pored ovog glavnog cilja postoje i drugi ciljevi oporezivanja, a to su:
a) redistribucija dohotka ili imovine, gdje se neki građani opterećuju porezom više, a drugi manje,
b) destimuliranje neželjenog ponašanja, kao potrošnje duhana i alkohola kroz visoke akcize, i/ili
c) ugradnja stabilizatora ukupnog dohotka zemlje kroz progresivno oporezivanje, kako vjeruju neki ekonomisti.Važna osobina pojedinih poreza je vrsta poreske stope. Ona može biti proporcionalna, kada stopa ostaje ista bez obzira na rast dohotka, progresivna, kada stopa raste sa povećanjem dohotka, i regresivna, kada se stopa smanjuje sa povećanjem dohotka.
Iako je glavna namjera zakona o porezima u SAD-u osigurati prihode za Saveznu vladu, porezni kod se često koristi za razloge javne politike tj. za postizanje socijalnih, ekonomskih i političkih ciljeva. Budući da vlada koristi porezni kod kao instrument socijalne politike, on se kao cjelina čini kao nedostatak koherentnog organizacionog načela. Namjenski nedostatak koherentnog organizacionog načela dokazano je postao povećan s vremenom, s obzirom na odnos između sukcesivnih dopuna zakonodavnih i regulatornih promjena u zakonu i odgovora privatnog sektora na te izmjene.
L I T E R A T U R A
1. http://www.voanews.com/croatian/archive/2001-08/a-2001-08-10-18-1.cfm
2. http://en.wikipedia.org/wiki/Taxation_in_the_United_States
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi